HHhH

HHhH

-1-

-2-

Laurent Binet

HHhH

prevela s francuskog Ivana Ĺ ojat

Fraktura -3-

Naslov izvornika HHhH © Editions Grasset & Fasquelle, 2010. © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2015. © za prijevod Ivana Šojat i Fraktura, 2015.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-658-8 (tvrdi uvez) ISBN 978-953-266-659-5 (meki uvez) CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 914016 (tvrdi uvez) i 914017 (meki uvez)

-4-

Prvi dio Ponovno misao prozaika ostavlja mrlje na stablu Povijesti, no nije na nama da pronađemo lukavstvo kojim životinju namamit ćemo u prenosivi kavez.

Osip Mandeljštam, Kraj romana

-5-

-6-

1.

Gabčík, to mu je ime, lik je koji doista je postojao. Je li i on kroz spuštene rolete stana uronjenog u tamu, sasvim sam, ležeći na malenu metalnom krevetu slušao tako prepoznatljivo škripanje praških tramvaja? Želim vjerovati da je tako.

Budući da dobro poznajem Prag, mogu si predočiti broj tramvaja (premda su se brojevi linija možda promijenili), njegovu putanju, kao i mjesto s kojeg, iza spuštenih roleta, Gabčík čeka ležeći na krevetu, razmišlja i sluša. U Pragu smo, na uglu Vyšehradske i Trojicke. Tramvaj broj 18 (ili 22) zaustavio se ispred Botaničkog vrta. Napominjem da je 1942. U Knjizi smijeha i zaborava Kundera dade naslutiti kako ga je pomalo stid zbog imena koja je nadjenuo svojim likovima, i premda taj stid nije uopće vidljiv u njegovim romanima koji prepuni su Tomaša, Tamina i Tereza, ipak tu opstaje osjećaj očiglednosti: ima li ičeg vulgarnijeg od nasumičnog nadijevanja imena nekom izmišljenome liku, sve u djetinjoj želji da se postigne dojam stvarnosti ili, u najboljem slučaju, iz puke komotnosti? Po mojemu je

-7-

mišljenju Kundera trebao otići dalje: doista, što je vulgarnije od izmišljena lika?

Gabčík je, dakle, doista postojao i odazivao se na to ime (premda ne uvijek). Njegova je priča istinita koliko i iz­ nimna. On i njegovi drugovi su, po mojemu mišljenju, izvršitelji jednog od najvećih pothvata pružanja otpora u povijesti čovječanstva i neprijeporno najvećeg junačkog djela Pokreta otpora Drugog svjetskog rata. Odav­­no mu već želim odati počast. Dugo ga već zamišljam kako leži u tom sobičku, sa spuštenim roletama, otvorenim prozorima, i sluša škripanje tramvaja koji se zaustavlja ispred Botaničkog vrta (U kojem smjeru vozi taj tramvaj? Ne znam.). No, položim li taj prizor na papir, što upravo podmuklo i činim, nisam siguran odajem li mu počast. Tog čovjeka svodim na razinu vulgarnog lika, a njegove podvige na književnost: sramotna alkemija, no što ja tu mogu? Ne želim taj prizor čitav život nositi u glavi i ne pokušati prikazati ga barem jednom. Samo se nadam kako će se ispod debeloga sloja idealiziranja što ću ga nanijeti preko te nevjerojatne priče još moći naslutiti nezamućeno zrcalo povijesne stvarnosti.

2.

Ne sjećam se kad mi je točno moj otac prvi put iznio tu priču, no ponovno ga vidim kako u mojoj sobi, u našem socijalnom stanu izgovara riječi “partizani”, “Čehoslovaci”, možda i riječ “atentat”, sasvim sigurno “likvidirati”, a za­

-8-

tim i tu godinu: “1942.” U knjižnici sam bio pronašao knjigu Povijest Gestapoa autora Jacquesa Delaruea i pročitao prvih nekoliko stranica. Vidjevši me s tom knjigom u ruci, otac mi je usput dao nekoliko natuknica: spomenuo je Himm­lera, zapovjednika SS-a, a zatim i njegovu desnu ruku Heydricha, protektora Češke i Moravske. Govorio mi je zatim o čehoslovačkim komandosima koje je poslao London, a naposljetku i o tom atentatu. Detalji mu nisu bili poznati (nisam ni imao previše razloga da ga pitam za detalje s obzirom na to da taj povijesni događaj u mojoj mašti tada još nije bio zauzeo mjesto što ga ima danas), no osjetio sam kod njega blago uzbuđenje koje mu je svojstveno kad prepričava (najčešće po stoti put jer uslijed profesionalne deformacije ili jednostavnog prirodnog nagnuća on se voli ponavljati) nešto što ga je pogodilo na ovaj ili onaj način.

Ne vjerujem da je osobno ikad bio svjestan važnosti koju pridaje toj anegdoti jer kad sam mu nedavno govorio o svojoj namjeri da napišem knjigu o toj temi, kod njega nisam osjetio ništa više od pristojne znatiželje, emocijama nije bilo ni traga. Međutim, znam da ga je ta priča oduvijek fascinirala, prem­­da se njega nije tako silno dojmila kao mene. Ovu knjigu pišem i kako bih mu se odužio: plodovi riječi što ih je svojemu adolescentu letimično dobacio otac koji tada još nije bio profesor povijesti, koji je s nekoliko nespretnih rečenica znao ispričati priču.

Povijest.

-9-

3.

Znatno prije podjele dviju zemalja, dok sam još bio dječak, zahvaljujući tenisu sam znao razlikovati Čehe i Slovake.

Znao sam, primjerice, da je Ivan Lendl Čeh, a Miloslav Mečiř Slovak. I premda je Slovak Mečiř bio maštovitiji igrač, talentiraniji i simpatičniji od Čeha Lendla koji je bio predan kao stroj, hladan i antipatičan (no koji je svejedno 270 tjedana bio svjetski broj jedan, što je rekord koji je oborio tek Pete Sampras s 286 tjedana), od oca sam bio naučio kako su Slovaci tijekom rata bili kolaboracionisti, dok su Česi pružali otpor. U mojoj je glavi (čija je sposobnost da pronikne u zadivljujuću kompleksnost svijeta tad bila ograničena) to značilo da su svi Česi bili u Pokretu otpora, dok su svi Slovaci bili kolaboracionisti, kao po prirodi stvari. Ni na trenutak mi na pamet nije pao primjer Francuske koja je takvu podjelu dovodila u pitanje: nismo li mi Francuzi isto­ dobno pružali otpor i surađivali s okupatorom? Zapravo, tek kad sam doznao da je Tito bio Hrvat (svi Hrvati nisu, dakle, surađivali s okupatorom, a samim tim ni svi Srbi možda nisu pružali otpor), situacija tijekom rata u Čehoslovačkoj postajala mi je jasnija: s jedne su strane bile Češka i Moravska (drugim riječima današnja Češka), područje koje su Nijemci okupirali i anektirali Reichu (čime je dobilo nimalo zavidan status protektorata koji se smatrao sastavnim dijelom Velike Njemačke); s druge je strane bila slovačka država koja je u teoriji bila nezavisna, a zapravo na­cistički satelit. Time se, naravno, ne može unaprijed utvrditi ponašanje svakog pojedinca.

- 10 -

4.

Kad sam 1996. došao u Bratislavu, prije nego što ću službeno preuzeti dužnost profesora francuskog jezika na voj­ noj akademiji na istoku Slovačke, jedna od prvih stvari koje sam zatražio od tajnika vojnog atašea veleposlanstva (nakon što sam ga upitao za svoju prtljagu koja se izgubila i završila u Istanbulu) odnosila se na tu priču o atentatu. Taj čestiti čovjek, narednik koji je nekoć bio stručnjak za telefonsko prisluškivanje u Čehoslovačkoj, a koji je po svršetku hladnoga rata prešao u diplomaciju, dao mi je nekoliko detalja vezanih uz atentat. Kao prvo, napad su izvela dvojica: jedan Čeh i jedan Slovak. Bilo mi je drago kad sam doznao da je predstavnik zemlje u koju sam došao raditi sudjelovao u operaciji (u Pokretu otpora je, dakle, bilo i Slovaka). O samome sam tijeku operacije doznao malo, samo, ako se do­bro sjećam, činjenicu da se zatvarač na jednoj puški zaglavio u trenutku kad je trebalo zapucati na Hey­drichov automobil (istom sam prilikom doznao i da je Heydrich u tom trenut­­ku bio u automobilu). Znatiželju mi je zagolicalo ponajprije ono što je uslijedilo: kako su dvojica partizana s prijateljima pobjegla u crkvu i kako su ih Nijemci pokušali utopiti u toj crkvi... Čudna priča. Htio sam doznati još detalja. No narednik mi nije znao reći ništa više.

- 11 -

5.

Ubrzo nakon dolaska u Slovačku upoznao sam veoma lijepu mladu Slovakinju u koju sam se ludo zaljubio, s kojom ću doživjeti strasnu vezu koja je potrajala gotovo pet godina.

Preko nje sam uspio doći do dodatnih informacija. Kao prvo, imena protagonista: Jozef Gabčík i Jan Kubiš. Gabčík je bio Slovak, a Kubiš Čeh – navodno se to odmah vidi iz njihovih patronima. Obojica su u svakom slučaju bila sastavnim dijelom povijesnoga krajolika: Aurélia, djevojka o kojoj je riječ, njihova je imena naučila u školi, poput svih malenih Čeha i Slovaka svoje generacije, pretpostavljam. Što se ostatka priče tiče, povijesnu je epizodu znala prepričati u osnovnim crtama, no nije znala ništa više od onog narednika. Morao sam se strpjeti još dvije ili tri godine kako bih stvarno postao svjestan onog što sam oduvijek predosjećao: da ta priča svojom romanesknošću i intenzitetom na­dilazi najnevjerojatnije fikcije. A to sam otkrio gotovo slučajno.

Za Auréliju sam bio unajmio stan u središtu Praga, između Vyšehradskog dvorca i Karlovih náměstí, Karlova trga. A na tom trgu počinje ulica, Resslova ulica, koja vodi do rijeke, do mjesta gdje se nalazi ta neobična staklena zgra­da koja kao da se uvija u zraku, a koju Česi zovu Tančící dům, “kuća koja pleše”. U toj Resslovoj ulici, s desne strane, nizbrdo, nalazi se crkva. Na bočnom zidu te crkve nalazi se prozorčić oko kojega su u kamenu vidljive brojne rupe od metaka, ali i ploča na kojoj se, između ostalog, spominje i Gabčíkovo i Kubiševo ime, kao i Heydrich s kojim su nji- 12 -

hove sudbine zauvijek neraskidivo povezane. Desetak sam puta prošao ispred tog prozorčića, a da nikad primijetio nisam ni ploču ni rupe od metaka. No jednoga sam se dana zaustavio: pronašao sam crkvu u koju su padobranci pobjegli nakon atentata.

S Aurélijom sam se vratio u vrijeme kad je crkva otvorena, pa smo posjetili kriptu.

U kripti se nalazilo sve.

6.

Bilo je ondje još užasno svježih tragova drame koja se u tom prostoru okončala prije više od šezdeset godina: unutarnja strana prozorčića što sam ga vidio izvana, tunel iskopan u dužini od nekoliko metara, rupe od metaka na zidovima i nadsvođenom stropu, dvoja malena drvena vrata. No, bila su ondje i lica padobranaca na fotografijama, u sklopu teksta napisanog na češkom i engleskom, bilo je ondje ime jednog izdajnika i njegova kabanica, ručna torba, sve ujedinjeno na jednome plakatu, zajedno sa strojnicom Sten koja je zakazala u najgorem mogućem trenutku, navedene su neke žene, spomenute određene nerazboritosti, bio je tu London, Francuska, legionari, jedna vlada u egzilu, baš kao i selo Lidice, bio je ondje i mladić po imenu Valčík koji je čuvao stražu, tramvaj koji prolazi također u najgorem mogućem trenutku, bila je ondje i posmrtna maska, nagrada od deset milijuna kruna onome tko vlastima prijavi atentatore, kapsule s cijankalijem, granate i ljudi koji su ih trebali - 13 -

bacati, radiopredajnici i kodirane poruke, uganuti gležanj, penicilin koji je mogao stići samo iz Engleske, cijeli jedan grad prepušten na milost i nemilost čovjeku kojeg su zvali “krvnik”, zastave s kukastim križem i lubanjom, bilo je njemačkih špijuna koji radili su za Englesku, Mercedesa s probušenom gumom, bio je tu vozač, mesar, dostojanstvenici oko jednoga lijesa, policajci koji stoje nagnuti iznad leševa, bilo je strašnih odmazdi, uzvišenosti i ludila, slabosti i izdaja, hrabrosti i straha, nade i tuge, bilo je ondje svih ljudskih osjećaja okupljenih na nekoliko kvadratnih metara, bilo je rata i smrti, bilo je deportiranih Židova, masakriranih obitelji, žrtvovanih vojnika, osvete i političke računice, bio je ondje čovjek koji je, između ostalog, svirao violinu i trenirao mačevanje, bio je ondje bravar koji se nikad nije uspio posvetiti svojemu zanimanju, bilo je ondje duha Otpora koji se zauvijek urezao u one zidove, bilo je tragova borbe između sila života i sila smrti, bila je ondje Češka, Moravska, Slovačka, cijela povijest svijeta u nekoliko kamenih blokova.

Vani je bilo sedamsto esesovaca.

7.

Pretražujući internet, otkrio sam da postoji film pod naslovom Zavjera, u kojem Kenneth Branagh igra Heydricha.

Za pet eura, u što je bila uključena i poštarina, brzo sam naručio DVD koji mi je stigao tri dana kasnije.

Bila je to rekonstrukcija konferencije u Wannseeu - 14 -

u sklopu koje je 20. siječnja 1942. Heydrich zajedno s Eichmannom u nekoliko sati odredio načine provođenja Konačnog rješenja. U to su vrijeme masovna pogubljenja već bila započela u Poljskoj i SSSR-u, no njih su tad izvršavale Einsatzgruppen, posebni odredi SS-a za istrebljenje koji bi svoje žrtve okupili u skupinama od nekoliko stotina, pa čak i tisuća ljudi koje bi često odveli na nekakvo polje ili u šumu te ih smaknuli strojnicama. Problem takvog pristupa počivao je na činjenici da je živce krvnika izlagao velikoj kušnji i štetio moralu trupa, čak i ako su u pitanju bili muškarčine poput onih iz SD-a ili Gestapoa – i sam se Himmler onesvijestio tijekom jednog takvog masovnog pogubljenja.

SS-u je zatim prešlo u naviku gušiti žrtve u krcatim kamionima kojima se u teretni prostor puštao plin iz ispuha, no ta je tehnika ostala na relativno nedorađenoj razini. Nakon Wannseea istrebljenje Židova, što ga je Heydrich povjerio vjernom Eichmannu, postalo je logistički, društveni i ekonomski projekt velikih razmjera.

Interpretacija Kennetha Branagha prilično je istančana: on uspijeva sprezati ekstremnu srdačnost s bahatom autoritativnošću, zbog čega njegov lik djeluje veoma uznemiravajuće. Međutim, osob­­no nigdje nisam pročitao da je stvarni Heydrich ikad igdje bio istin­ski ili hinjeno srdačan. No, jedan iznimno kratak prizor iz filma uspješno oslikava psi­ hološku i povijesnu dimenziju njegova lika. Dvojica sudionika konferencije razgovaraju u četiri oka. Jedan od njih onom drugom povjerava kako je čuo da Heydrich ima židovsko podrijetlo te ga pita misli li da su glasine istinite.

Onaj drugi pakosno mu odgovara: “Zašto ga ne odeš - 15 -

izravno upitati?” Pri samoj pomisli na to njegov sugovornik postaje blijed kao kreč. I doista, Heydricha je dugo pratila uporna glasina kako mu je otac Židov i zagorčavala mu mladost. Čini se kako je ta glasina bila neutemeljena, no, iskreno govoreći, ako je tomu i bilo tako, Heydrich je kao šef Nacističke stranke i SS-a bez ikakvih problema mogao ukloniti svaki sumnjivi trag u svojoj genealogiji.

Bilo kako bilo, Heydrichov se lik tad nije prvi put pojavio u filmu jer je manje od godinu dana nakon atentata, već 1943., Fritz Lang snimio propagandni film naslova I krvnici umiru prema scenariju Bertolta Brechta. Taj film prikazuje događaje na nimalo realističan način (Fritz Lang sasvim sigurno nije znao kako su se događaji odvijali, a i da je znao, sigurno se ne bi izlagao riziku od razotkrivanja činjenica) no prilično genijalno: Heydricha je ubio češki liječnik, pripadnik lokalnog Pokreta otpora, koji se sklonio kod djevojke čijeg oca, sveučilišnog profesora, okupatori uhite za­jedno s drugim utjecajnim mještanima te mu prijete po­gubljenjem kao odmazdom ako se ubojica ne preda.

Kriza, prikazana krajnje dramatično (nesumnjivo pod Brecht­ovim utjecajem), okončava se kad Pokret otpora krivnju uspijeva prebaciti na izdajnika kolaboracionista čija smrt daje pečat cijeloj aferi i samome filmu. U stvarnosti se ni partizani ni mještani nisu tako lako izvukli.

Fritz Lang odlučio je prikazati Heydricha prilično nezgrapno, kao feminiziranog pervertita, potpunog manijaka koji bičem zamahuje kako bi naglasio svoju krvoločnost i izopačenu prirodu. Točno je da su Heydricha smatrali seksualnim manijakom i da je bio nagrđen piskutavim gla- 16 -

som koji nije bio u skladu s ostatkom njegove osobnosti, no njegova oholost, ukočenost, njegov profil savršenog arijevca nisu imali ništa zajedničko s likom koji se gega kroz film.

Iskreno govoreći, želi li čovjek pronaći prikaz koji bi mu više nalikovao, bolje bi bilo ponovno pogledati Chaplinova Diktatora: ondje je diktator Hynkel u pratnji dvojice žbirova od kojih je jedan debeo i mastan tip kojemu je predložak očigledno Göring. Drugi je visok i mršav, znatno lukaviji od prvog i ukočen: taj drugi nije Himmler, koji je bio malen i brkat, podmukao i pretjerano uglađen, nego Heydrich, njegova iznimno opasna desna ruka.

8.

Po stoti put vratio sam se u Prag. Ovoga puta s drugom mladom ženom, predivnom Natachom (usprkos imenu bila je Francuskinja, kći komunista, poput svih nas), ponovno sam posjetio kriptu. Prvoga je dana crkva bila zatvorena zbog nacionalnog praznika, no njoj preko puta nalazio se kafić koji nikad ranije nisam zamijetio, a koji se zvao Kod padobranaca. Zidovi unutrašnjosti kafića prekriveni su fo­ tografijama, dokumentima, izvješćima i plakatima vezanima uz atentat. U dnu kafića veliki mural prikazuje Veliku Britaniju na kojoj su točkama obilježene različite vojne baze u kojima su se jedinice češke vojske u egzilu obučavale za misije u kojima su sudjelovale. S Natachom sam ondje popio pivo.

Sutradan smo se vratili u vrijeme kad je crkva otvorena, - 17 -

pa sam kriptu pokazao Natachi koja je na moju zamolbu načinila nekoliko fotografija. U dvorani je bila projekcija kratkog filma s rekonstrukcijom atentata: pokušao sam dokučiti gdje se točno odvijala drama kako bih otišao tamo, no bilo je to dosta daleko od središta grada, u predgrađu.

Imena ulica su se promijenila, pa mi je bilo teško utvrditi gdje se točno dogodio atentat. Na izlazu iz kripte uočio sam dvojezični prospekt koji najavljivao je izložbu pod na­ zivom Atentat na češkom, Ubojstvo na engleskom. Između dvaju naslova bila je fotografija koja prikazivala je Heydricha okruženog njemačkim časnicima, s njegovom sudetskom desnom rukom Karlom Herma­nnom Frankom, svi odreda u svečanim odorama uspinju se stu­bama popločanim mramorom. Preko Heydrichova lica bila je otisnuta crvena meta. Izložba je bila postavljena u Vojnom muzeju, nedaleko od Florenca, stanice metroa, no nigdje nije bilo datuma (samo satnica kad je muzej otvoren). Otišli smo tamo istoga dana.

Na ulazu u muzej krajnje nas je ljubazno dočekala sitna, prilično stara gospođa: činilo se da je sretna što ima posjetitelje, pa nas je pozvala da obiđemo različite izložbene prostore u samoj zgradi. No mene je zanimala samo jedna izložba, što sam joj i rekao: izložba koju je na ulazu najavljivao ogroman svijetli karton u maniri holly­woodskih filmova strave, izložba o Heydrichu. Pitao sam se je li riječ o stalnome postavu. U svakom slučaju, izložba je bila bes­ platna kao i obilazak cijelog muzeja, a sitna gospođa nakon što nas je upitala za nacionalnost, dala nam je fascikl s popratnom dokumentacijom na engleskom (bilo joj je žao što - 18 -

raspolaže isključivo materijalima na engleskom i njemačkom jeziku).

Izložba je nadišla sva moja očekivanja. Ondje je bilo do­ ista sve: osim fotografija, pisama, plakata i različitih do­ kumenata vidio sam oružje i osobne predmete padobranaca, njihove dosjee iz arhiva britanskih tajnih službi, zajedno sa zabilješkama, procjenama i ocje­nama osobnih sposobnosti i spremnosti, Heydrichov Mercedes s probušenom gumom i stražnjim desnim vratima, fatalno pismo ljubavnika njegovoj ljubavnici koje je bilo uzrok pokolju u Lidicama, zajedno s njihovim putovnicama s fotografijama i gomilom drugih autentičnih i ganutljivih tragova onoga što se dogodilo. Gorljivo sam pisao zabilješke, potpuno svjestan činjenice da je tu previše imena, datuma, detalja. Na izlasku sitnu sam gospođu upitao je li moguće kupiti fascikl s dokumentacijom koji mi je dala prije obilaska izložbe, u kojem su bile sve legende i komentari vezani uz samu izložbu; žalosna izraza lica rekla mi je kako to nije moguće. Fascikl, zapravo rukom uvezana knjižica, bio je veoma dobro osmišljen, no očigledno nije bio predviđen za komercijalne svrhe.

Vidjevši me zbunjenog i nesumnjivo dirnuta mojim naporima da natucam češki, sitna gospođa naposljetku mi je uzela fascikl iz ruke i odlučno ga ugurala u Natachinu torbu. Dala nam je znak neka šutimo i odemo. Razdragano smo je pozdravili. Zapravo, s obzirom na broj posjetitelja muzeja taj fascikl sigurno nije nikome nedostajao. No, sve­ jedno, bilo je to istinski ljubazno od nje. Dva dana kasnije, sat vremena prije polaska našeg autobusa za Pariz, otišao sam natrag do muzeja kako bih darovao čokolade sitnoj - 19 -

gospođi koja ih, sasvim zbunjena, nije htjela primiti.

Bogatstvo fascikla koji mi je darovala toliko je da bez nje­­ga – a dakle ni bez nje – ova knjiga nikada ne bi poprimila oblik što ga upravo poprima. Žao mi je što se nisam usudio upitati je kako se zove da joj ovom prilikom mogu još svečanije zahvaliti.

9.

Dok je pohađala gimnaziju, Natacha je dvije godine zaredom sudjelovala u natječaju Pokreta otpora i dvaput osvojila prvo mjesto, što se, koliko znam, nije dogodilo nikad dotad, niti se otad ponovilo. Ta joj je dvostruka pobjeda između ostalog omogućila da nosi zastavu na nekoj ko­ memorativnoj ceremoniji i posjeti koncentracijski logor u Alzasu. A tijekom putovanja autobusom sjedila je do veterana Pokreta otpora kojemu je bila simpatična. Posudio joj je neke knjige, dokumente, a zatim su izgubili kontakt.

Deset godina poslije, kad mi je tu priču ispričala razdirana osjećajem krivnje što ga čovjek može samo zamisliti s obzi­ rom na činjenicu da su kod nje još uvijek bili njegovi dokumenti, a ona nije znala je li njezin veteran Pokreta otpora još uopće živ, potaknuo sam je neka ga kontaktira te ga uspio pronaći prem­­da se u međuvremenu bio preselio na drugi kraj Francuske.

I tako smo ga posjetili u njegovoj lijepoj, sasvim bijeloj kući u blizini Perpignana gdje se bio smjestio sa svojom suprugom.

- 20 -

Laurent Binet rodio se 1972. u Parizu. Diplomirao je književnost na Sveučilištu u Parizu i radi kao predavač fran­ cuskoga jezika. HHhH njegov je prvi roman, objavljen 2010., za koji je dobio nagradu Goncourt u kategoriji debitanata.

Njegov drugi roman La septième fonction du langage izašao je 2015. i nagrađen je Nagradom Fnac za roman za 2015.

Svoja iskustva iz kampanje Françoisa Hollandea zabilježio je u knjizi Rien ne se passe comme prévu, objavljenoj 2012.

- 389 -

- 390 -

Ivana Šojat rodila se 1971. u Osijeku, gdje je završila gim­ naziju i dvije godine studija matematike i fizike na Pedagoškom fakultetu. Osam godina živjela je u Belgiji i tamo diplomirala francuski jezik. Objavila je romane Šamšiel, 2002., Unterstadt, 2009., Ničiji sinovi, 2012., i Jom Kipur, 2014., zbirke priča Kao pas, 2006., Mjesečari, 2008., i Ruke Azazelove, 2011., eseje I past će sve maske, 2006., zbirke poezi­­je Hiperbole, 2000., Uznesenja, 2003., Utvare, 2005., i So­fi ja plaštevima mete samoću, 2009. Roman Unterstadt nagrađen je nagradama Vladimir Nazor, Ksaver Šandor Gjalski, Fran Galović te Josip i Ivan Kozarac.

Prevodi s francuskoga i engleskoga jezika. Između ostalih prevela je knjige Amélie Nothomb, Rolanda Barthesa, Raymon­da Carvera, Gaoa Xingjiana, Pat Barker, Nu­ruddina Faraha, Alice Sebold, Mousse Nabatija, Luca Bessona, Paula Austera i Mathiasa Énarda. Živi i radi u Osijeku.

- 391 -

Cet ouvrage a bénéficié du soutien des Programmes d’aide à la publication de l’Institut français.

Ova knjiga objavljena je uz potporu Programa pomoći izdavaštvu koju dodjeljuje Institut français.

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednica Iva Karabaić Lektura i korektura Tamara Novak Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Roko Crnić Godina izdanja 2015., listopad Tisak Web 2 tisak, Sveta Nedelja ISBN 978-953-266-658-8 (tvrdi uvez) ISBN 978-953-266-659-5 (meki uvez) www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20 Fraktura je dobitnik Nagrade Londonskog sajma knjiga i Booksellera za najboljeg međunarodnog nakladnika 2015.

- 392 -

Čitajte još u izdanju Frakture

Ludwig Bauer Seroquel ili Čudnovati gospodin Kubitschek Péter Esterházy Jednostavna priča zarez sto stranica s mađarskog prevela Xenia Detoni Ivančica Đerić Sva je priroda divlja i surova Etgar Keret Pizzerija Kamikaze s hebrejskog prevela Andrea Weiss Sadeh Cees Nooteboom Skitnje do Santiaga Bilješke modernog hodočasnika po Španjolskoj s nizozemskog preveo Radovan Lučić Ognjen Spahić Masalai Nebojša Lujanović Oblak boje kože Alida Bremer Olivino nasljeđe s njemačkog prevela Štefica Martić

- 393 -na naslovnici © Klara Rusan Ilustracija

Daniel Kehlmann F s njemačkog prevela Snježana Božin Slavenka Drakulić Dora i Minotaur: Moj život s Picassom Đurđa Knežević Disanje nemani Korana Serdarević Nema se što učiniti Filip David Kuća sećanja i zaborava Sofi Oksanen Kad su golubice nestale s finskog preveo Boris Vidović César Aira Književna konferencija sa španjolskog prevela Nikolina Židek Péter Nádas Knjiga sjećanja s mađarskog prevela Xenia Detoni Ahmet Hamdi Tanpınar Spokoj s turskoga preveo Enver Ibrahimkadić Julia Franck Zapad s njemačkog prevela Latica Bilopavlović Vuković Erwin Mortier San bogova s nizozemskog prevela Romana Perečinec Jón Kalman Stefánsson Nebo i pakao s islandskog prevela Doroteja Maček

- 394 -