Hitlerova socijalna država

rijeÄ? urednika hrvatskog izdanja

Hitlerova socijalna drĹžava

1

2

gĂśtz aly: hitlerova socijalna drĹžava

riječ urednika hrvatskog izdanja

Götz Aly

Hitlerova socijalna država Pljačka, rasni rat i nacionalni socijalizam prevela s njemačkog Daniela Tkalec

Fraktura

3

4

götz aly: hitlerova socijalna država

Objavljivanje ovog djela omogućeno je uz potporu literarne mreže TRADUKI, čiji su članovi Savezno ministarstvo za europske i me­đunarodne odnose Republike Austrije, Ministarstvo vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke, švicarska Zaklada za kulturu Pro Helvetia, KulturKontakt Austria, Goethe-Institut, slovenska Javna agencija za knjigo JAK, Ministarstvo kulture Republike Hrvatske i Zaklada S. Fischer.

Naslov izvornika Hitlers Volksstaat – Raub, Rassenkrieg und nationaler Sozialismus © S. Fischer Verlag GmbH, Frankfurt am Main, 2005. © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2012. © za prijevod Zaklada S. Fischer po nalogu programa TRADUKI Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-414-0 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 821970

riječ urednika hrvatskog izdanja

5

Sadržaj Riječ urednika hrvatskog izdanja

7

Predgovor

11

prvi dio: Populisti na djelu 1. San o narodnoj državi 2. Konsenzualna diktatura

27 29 53

drugi dio: Podčinjavanje i izrabljivanje 3. Samo svrsishodno 4. Narod kao ratni profiter 5. Zapad kao plijen 6. Istočna prostranstva

93 95 115 159 181

treći dio: Eksproprijacija židovske imovine 7. Pljačka kao državno načelo 8. Pranje novca za Wehrmacht 9. Doprinosi satelita 10. Tragom zlata

207 209 229 253 273

četvrti dio: Zločin kao narodna dobrobit 11. Plodovi zla 12. Politika špekulacija 13. Nacionalni socijalizam

307 309 325 341

6

götz aly: hitlerova socijalna država

Odgovor na kritiku

357

Tečajevi za preračunavanje

391

Kratice i pojašnjenja nekih pojmova

393

Bilješke 411 Popis literature

463

Kazalo imena

489

riječ urednika hrvatskog izdanja

7

Riječ urednika hrvatskog izdanja Prijevodi nekoliko ključnih pojmova, pa i samog naslova ove knjige, zaslužuju komentar i pojašnjenje. Naslov izvornika je Hitlers Volksstaat, što i površni poznavatelj njemačkog jezika bez razmišljanja može prevesti kao Hitlerova narodna država. No Götz Aly se već u naslovu po­igrao riječima i iskoristio slojevitost i višeznačnost pojmova Volk i völkisch.

Već u vrijeme Weimarske Republike pojam Volk su mnoge nacionalističke stranke i grupe, uključujući i naciste, počele koristiti u smislu koji odgovara hrvatskom pojmu nacija, i to ne u zapadnoeuropskom ili sjevernoameričkom pojmu zajednice državljana, nego u smislu etničke ili rasne zajednice krvi i tla, zajednice koja navodno nije društveni, nego prirodni fenomen. Takva, etnička nacija – utemeljena u prirodi, kako su tada mislili rasistički biologisti i eugeničari, ili pak u kulturi, kako i danas misle pristaše škole Johanna Gottfrieda Herdera – za naciste i nacionalsocijaliste je središnji, zapravo jedini politički i moralni subjekt. Također neprevodivi pojmovi poput Volksgemeinschaft i Volksge­ nosse izravne su izvedenice takve političke doktrine i prakse. Jedan od ciljeva – ili sredstava – politike utemeljene na takvom poimanju nacije jest homogenizacija, odnosno klasno pomirenje, što je nemoguće bez socijalne skrbi za njenu supstanciju, dakle za široke narodne ili radničke mase. To je točka gdje se sjedinjavaju nacionalno i socijalno. U tom kontekstu valja imati na umu i naglašene antikapitalističke i antiliberalne značajke nacizma. Desetljećima je taj aspekt bio zanemaren zbog pre-

8

götz aly: hitlerova socijalna država

vladavajuće marksističke teze da je nacizam oružje u rukama tako­ zvanog krupnog kapitala. No kapitalisti nacistima nikada nisu ni bili potrebni iz jednostavnog razloga što su činili manjinu. Naciste je zanimao Volk i zato su eksproprijacijom židovske imovine i pljačkom oku­piranih zemalja financirali socijalnu politiku kojom su kupovali masovnu podršku. Utoliko je socijalno imanentna sastavnica völkisch politike. Budući da se Götz Aly bavi upravo socijalnim, a ne nacionalnim ili nacionalističkim elementima Hitlerova narodnog režima, na­slov Hitlerova socijalna država prevoditeljici se nametao sâm po sebi. Drugim riječima, odlučivši se za Volksstaat Aly je odabrao izraz koji u njemačkom jeziku podrazumijeva socijalno, središnju temu ove knjige koja bi ostala nevidljiva u hrvatskoj frazi narodna država.

Njemački jezik, jezik je kovanica. Götz Aly skovao je nekoliko pojmova bez čijeg je razumijevanja nemoguće i razumijevanje Hitlerove socijalne države. To su Gefäligkeitsdiktatur, Zustimmungsdiktatur i Sti­m­ mun­gspolitiker. Gefäligkeitsdiktatur dade se slobodno prevesti kao lju­ bazna diktatura, dakle diktatura koja se – neovisno o smrtonosnoj represiji “neprijateljskih” etničkih i rasnih skupina i političkih protivnika – dodvorava većini, prije svega pomoću socijalnih i fiskalnih olak­ šica i povlastica. Zustimmungsdiktatur naličje je te ljubaznosti. To je diktatura oslonjena na dobro raspoloženje, zadovoljstvo, lojalnost, konačno na sve ono što se dade izraziti i kolokvijalnom njemačkom posuđenicom štimung. Prevoditeljica se odlučila oba pojma sjediniti u frazu konsenzualna diktatura, izraz koji sažima i ljubaznost režima i lojalnost masa i, više ili manje prešutni, sporazum režima i masa.

Političare koji su stvarali i održavali taj sporazum Aly naziva Sti­m­ mung­spolitiker. Taj je izraz preveden kao populisti, što nije netočno ali nije ni najsretnije rješenje, mada je opravdano iz stilskih razloga i radi iz­bjegavanja dugih opisnih fraza poput političar posvećen dobrom ras­ položenju i lojalnosti naroda.

Pored spomenutih pojmova koji praktično sažimaju bît Alyjeve knjige prevoditeljica je posegnula za stanovitom slobodom prevevši Reichs­kreditkassen kao Kreditne zadruge Reicha imajući na umu pojam

riječ urednika hrvatskog izdanja

9

štedne zadruge. To rješenje približno upućuje na specifičnu, zapravo jedinstvenu pravnu i političku narav RKK. Na nekoliko mjesta čitatelja će možda zbuniti uporaba fraze naci­ onalni socijalizam umjesto nacionalsocijalizam, no igrom riječi koja nastaje takvom jezičnom raščlambom sâm autor je postigao učinak koji upućuje na meritum knjige i podsjeća da je nacizam osim svega bio i socijalizam.

Neki općepoznati njemački izrazi i kratice, poput Führer, Gestapo, Wehrmacht, SA, SS i slično, ostavljeni su, dakako, u izvorniku jer su postali opći pojam u svjetskoj i hrvatskoj historiografiji. Ponekad su radi stilske raznolikosti neki izvorni njemački izrazi zadržani u tekstu, ali prevoditeljica se trudila da time ne optereti tekst. Izraz Generalgo­ uvernement dosljedno je korišten u svojem njemačkom, zapravo francuskom, obliku jer je ta teritorijalna jedinica, nastala na području okupirane Poljske, također općepoznat historiografski pojam koji se rabi u izvorniku. Isto vrijedi i za iznimno frekventne izraze kao što su Reichs­bank i Reichsmark.

Uz tumačenje kratica, čija se većina odnosi na povijesne i znanstvene izraze i utoliko ne opterećuju tekst, urednik je sačinio i kratka pojašnjenja nekih najvažnijih pojmova i ustanova nacističkog režima.

Bilješke na dnu stranice su bilješke prevoditeljice ili urednika. Bilješke autora nalaze se na kraju knjige, s tom razlikom da su autorove bilješke u poglavlju Odgovor na kritiku, kao i u izvorniku, smještene na dno stranice.

Vuk Perišić

10

gĂśtz aly: hitlerova socijalna drĹžava

san o narodnoj dr탑avi

27

prv i dio

Populisti na djelu

28

gĂśtz aly: hitlerova socijalna drĹžava

san o narodnoj državi

29

prvo poglavlje

San o narodnoj državi Gigantsko vrijeme NSDAP se oslanjao na teoriju o nejednakosti rasa, u istom dahu obećavajući Nijemcima i veću jednakost i bolje početne šanse nego što su ih imali za vrijeme Carstva ili u doba Republike. U praksi se to ostvarivalo nauštrb drugih, sredstvima otimačine i rasnoga rata. Promatrajući iznutra, činilo se da rasni rat nagoviješta kraj klasne borbe. Tako gledajući, NSDAP je propagirao jednu od socijalnih i nacionalno-revolucionarnih utopija prethodnoga stoljeća. To ga je i učinilo popularnim.

Otud je crpio svoju zločinačku snagu. Hitler je govorio o “izgradnji narodne države”, “socijalne države” koja će biti uzorna i u kojoj “postupno valja ukidati sve (socijalne) barijere”.1 Kao i svi revolucionari, tako su i nadasve mladi sljedbenici nacionalsocijalističkog pokreta bili obavijeni aurom “sada, ili nikada”. U trenutku preuzimanja vlasti 1933., Josephu Goebbelsu bilo je 35 godina, Reinhardu Heydrichu 28, Albertu Speeru 27, Adolfu Eichmannu 26, Josephu Mengeleu 21, Heinrichu Himmleru i Hansu Franku bile su 32 godine, dok je Hermann Göring – jedan od starijih – upravo bio proslavio četrdeseti rođendan. Goebbels je još usred rata neko statističko istraživanje prokomentirao riječima: “U skladu s time prosječna starost vodećih osoba čak i u srednjem partijskom sloju iznosi 34, a u državnim

30

götz aly: hitlerova socijalna država

službama 44 godine. Prema tome, uistinu možemo reći da Njemačku danas vodi njezina mladež.” Istodobno je zahtijevao “kadrovsko osvježenje”.2 Za većinu mladih Nijemaca nacionalsocijalizam nije značio diktaturu, zabranu govora i ugnjetavanje, već slobodu i pustolovinu. U njemu su vidjeli produžetak pokreta mladeži, tjelesni i duhovni anti-aging program. Glasni dvadesetogodišnjaci i tridesetogodišnjaci 1935. prijezirno su ustali protiv sitničavih umova. Smatrali su sebe modernim, antiindividualističnim ljudima od akcije; podsmjehivali su se “malograđanskim brigama” govoreći: “Nama pripada veliko sutra.” U siječnju 1940. vjerovali su u “veliku bitku”, nakon koje će, pretpostavljali su, “zemlja, tko god da pogine, poći ususret sretnoj i velikoj budućnosti”, da bi još početkom ožujka 1944. – unatoč svim strahotama koje su se u međuvremenu dogodile – bili uvjereni da započinju “posljednju di­ onicu ovog rata”.3 Jedan tridesettrogodišnjak zabilježio je zašto se prijavio u jedan od štabova za kolonizaciju koji su osnovani unutar nekoliko dana i koji su 1939. odjednom raseljene Nijemce iz Istočne Europe dovodili “kući, u Reich”: “Ne trebam razmišljati ni sekunde hoću li se prijaviti. Postavljena je zadaća jedinstvena; nadam se da ću moći biti od koristi i da će moja prijava biti prihvaćena. To što će me taj zov istodobno izbaviti iz ograničenosti mojega ureda – kako li je to samo postalo svejedno.” Četrnaest dana poslije isti autor dnevnika bilježi sljedeće: “Prestravljen sam veličinom toga zadatka: nikada dosad nije mi bila povjerena takva odgovornost.”4 Mlade žene i studentice bile su ushićene svojim angažiranjem u poslovima skrbi o njemačkim useljenicima u osvojenom Warthegauu, kao i improviziranom izgradnjom škola i seoskih dječjih vrtića:* “Bilo je potpuno svejedno s kojih fakulteta dolazimo – sve nas je povezivala velika zajednička zadaća, naime da tijekom semestarskih

Erntekindergarten; seoski dječji vrtići koje je nacistički režim uspostavio radi rasterećenja seljanki u vrijeme žetve. (Op. prev.) Warthegau je Gau osnovan na anektiranim poljskim područjima. Obuhvaćao je oblast Poznańa. (Op. ur.) *

san o narodnoj državi

31

praznika skupimo svu svoju snagu i znanje, premda još uvijek neznatne, ovdje u Warthegauu. I, istini za volju, bile smo više nego ponosne što smo prve koje će ovdje kao studentice smjeti odraditi pionirski posao.”5 Hanns Martin Schleyer, rođen 1915. – kasnije [u SRNJ – op. ur.] je postao predsjednik Udruge poslodavaca – izrugivao se 1942., kao dvadesetsedmogodišnji okupacijski funkcionar u Pragu, ostacima starih administrativnih i obrazovnih elita koje su oklijevale i koje su u njegovim očima smetale zamahu “istinskog nacionalsocijalizma”: “Spremnost da tražimo zadatke umjesto da čekamo na njih, zadatke o kojima nas se tijekom borbe poučavalo u mladim godinama, stalni angažman za pokret, čak i nakon preuzimanja vlasti, od nas su ranije nego što je to uobičajeno zahtijevali odgovornost.”6 Hans Schuster, koji je sedamdesetih godina bio jedan od glavnih urednika Süddeutsche Zeitunga, poslan je u svibnju 1941. kao ataše za gospodarstvo pri Njemačkom izaslanstvu u Zagreb kako bi ondje utemeljio satelitsku NDH. Prije toga je, predodređen svojom leipziškom disertacijom “O židovskom pitanju u Rumunjskoj”, radio pri njemačkom veleposlanstvu u Bukureštu, gdje je sudjelovao u konspirativnim pothvatima. I on je bio rođen 1915.

Zajapuren poput ubojice iz najdubljeg uvjerenja, taj je, tada dvadesetšestogodišnjak, u siječnju 1942. iz Zagreba pisao svome, poslije također utjecajnom, prijatelju Hellmutu Beckeru: Sada bih se doista htio što prije maknuti odavde – ova je posljednja godina bila previše za mene jer je mnogo toga išlo gotovo odveć glatko – čak unatoč velikim napetostima i višetjednim opasnostima. Bili su to državni udar u Beogradu, a potom rat i naš državni udar ovdje, u Zagrebu. Zatim, imao sam sreću što sam dobrih pola godine mogao sudjelovati u izgradnji te države pod zapovjedništvom takva izvanrednog čovjeka kao što je poslanik Kasche (SA-Obergruppenführer!), što je uključivalo i veliku osobnu odgovornost, kao i osobito povoljne okolnosti, zahvaljujući prisnim odnosima s ovdašnjom vladom iz vremena prije prevrata.

32

götz aly: hitlerova socijalna država

Schuster je postigao što je htio i uskoro se kao vojnik pokazao zahvalnim što su ga “svestranost ovoga postojanja, neprestana napetost, po­trebitost vlastitih, premda neznatnih, odluka te u određenoj mjeri i maštovitost i inicijativa (…) poštedjele zatupljujuće strane toga rata”.7 Svi muškarci i žene koje smo predstavili pronašli su ono što su tražili kao i ono što se u toj dobi ionako rado hoće: vlastitu odgovornost, još neuređene prilike koje iziskuju pionire te težnju neumornim improvizacijama, neprestanom iskušavanju vlastitih umnih i tjelesnih snaga. Stvorili su sebi život u kojem su uvijek iznova mogli razbiti jednoličnu svakodnevicu. Mrzili su učmalost uredske rutine tražeći samodokazivanje i zabavu, golicanje onoga neuračunljivoga i užitak modernoga manevarskog rata. Opijeni osjećajem prividne svemoći, bili su u postpubertetskom traganju za identitetom.

Godine 1933. vlast su preuzeli zapravo studenti i apsolventi. U toj grupi bilo je i buntovnih sinova starih elita i samouvjerenih mladića koji su, svojedobno kao socijaldemokrati, profitirali od uspona Republike u kojoj je ta partija imala značajnu ulogu. Heterogenost svojega porijekla sublimirali su socijalno-romantičnom i istodobno tehnicistički-moderno interpretiranom utopijom o nacionalsocijalizmu. Sebe i sebi slične smatrali su avangardom “mladoga naroda”. Izrugivali su se starcima, koji su iz iskustva bili skeptični, nazivajući ih “hokejašima”, a službenike čvrstih načela, koji su bili dugo u službi, “gospodom kojoj iz hlača curi vapno”.8 Daleko od sadašnjosti i okrenuti budućnosti, gradili su vizije o životu u kojem neće biti stagnacije. Aktivisti i mnogi suzdržano-znatiželjni simpatizeri Pokreta skučenoj su današnjici suprotstavljali nacionalno praskozorje. Da se izrazimo riječima toga vre­ mena, teret svakodnevice koja je ubrzo postala gigantska bio je lagan u odnosu na budućnost. U ljeto 1941. Goebbels je razmatrao mogućnost da svoje ratne govore objavi pod naslovom “Između jučer i danas”; knjiga se uistinu zvala Epoha bez primjera.9 Nacionalsocijalizam se iz valjanih razloga može nazvati i diktaturom mladih, koja se u nekoliko godina – u smislu razornosti – razvila u najuspješniji generacijski projekt dvadesetoga stoljeća.

Mnoge posuđenice nacionalsocijalizma koje su preuzete iz lijevih

san o narodnoj državi

33

idejnih zaliha vidljive su već iz samih životopisa njegovih pripadnika.

Nemali broj budućih nacionalsocijalističkih aktivista u posljednjoj je fazi Weimarske Republike prikupio komunističko-socijalistička iskustva. Tako je Eichmann u svojim memoarima više puta izjavljivao: “Moji politički osjećaji bili su lijevo, a socijalizam je bio barem jednako toliko naglašen koliko i nacionalizam.” On i njegovi prijatelji su tijekom Borbe za vlast [Kampfzeit] držali da su nacionalsocijalizam i komunizam “neka vrsta braće”.10 Pisac Wolfgang Hillers odjednom je shvatio “da se onome Ja mora nadrediti Mi te da se nova njemačka umjetnost može napajati jedino iz izvora toga Mi”.11 On je i utoliko reprezentativan – tu se valja prisjetiti i Arnolta Bronnena – budući da je svojedobno surađivao s Bertom Brechtom i Johannesom R. Becherom na zbornoj inscenaciji “Veliki plan” koja je veličala nemilosrdnu staljinističku industrijalizaciju. Hillers je 1933. riječ “proleterski” samo trebao zamijeniti riječju “njemački”, pri čemu je veći dio puta koji je od Ja vodio do Mi bio već prevalio. Spoznaju da se “taj novi Mi-osjećaj dade izvrsno inscenirati u zborske forme” mogao je i dalje koristiti: “Naprijed, i ne zaboravimo u čemu je naša snaga…” Onima koji su tijekom demonstracija, rasprava i tučnjava nekad bili na drugoj strani, nacionalsocijalizam je pružao priliku da upravo zbog svojih vlastitih sklonosti sklope primirje s Trećim Reichom.12 Još će mnogo biti govora o Fritzu Reinhardtu, državnom tajniku u Ministarstvu financija, i o njegovu šefu, ministru grofu Lutzu Schwerinu von Krosigku. Iako su imali potpuno oprečna porijekla i biografije, taj je dvojac surađivao kongenijalno.13 Na bolesničkoj postelji Reinhardt je 1940. pisao svojemu šefu: “Već se radujem velikim zadaćama koje će se uskoro rješavati. (…) Možemo biti presretni što smijemo živjeti i djelovati u takvu gigantskom vremenu! Pariz je u njemačkim rukama, Francuska pred kapitulacijom! I to za tako kratko vrijeme! Gotovo da se ne može povjerovati!”14 Brza pobjeda omogućena je povredom neutralnosti Belgije i Nizozemske. Hitler je to već prije nazvao “beznačajnim”. Svoje povjerenike, a malo-pomalo i njemačko stanovništvo, uspio je uvjeriti u maksimu

34

götz aly: hitlerova socijalna država

kojom će se opravdati svaki zločin: “Kada pobijedimo, nitko neće pitati za to.”15 Pitanje jesu li ijedan plan, ijedna propagandistički obznanjena namjera nacionalsocijalističkoga režima odgovarali kasnijoj stvarnosti ili su se tijekom vremena pokazali realistički valjanima ne može zahtijevati ni akademski interes zato što analitički vodi u zabludu. Iz­ vanredan tempo i mladenačka nepromišljenost koja je kulminirala u kolektivnoj vrućici tih dvanaest kratkih godina pod nacionalsocijalizmom danas su teško shvatljivi. Njemačko je društvo svoje ekstremne snage crpilo iz jedinstva suprotnosti koje je održavalo njegovo vodstvo: iz racionalnih i emocionalnih političkih potreba, iz starih i novih elita, nacije, partije i birokracije. Iznimno velika temeljna napetost pojavljivala se svagdje gdje je politički aparat međusobno povezivao te suprotnosti: brigu o navodnoj baštini sa željom za tehničkom izvodljivošću, antiautoritarno veselje prevrata s autoritarno-utopijskom orijentacijom prema njemačkoj državi sunca. Hitler je kombinirao ponovno rođenje nacije s rizikom propasti, klasnu harmoniju u blaženom zajedništvu s razornom silom podjele rada.

Veliki pomak Nacionalsocijalisti nisu podnosili pravnike, profesionalne diplomate i generalštapske časnike. Ipak, radi vlastite koristi dali su im vremena da se djelomice prilagode. U to su se ubrajali, kao što ćemo vidjeti u sljedećim poglavljima, i službenici Reichsbanke te službenici ministarstava financija i gospodarstva – sve prepredeni ljudi koji su svoja stručno-politička iskustva prikupili ili još u doba Carstva ili kao mladi službenici u prvim godinama Republike, a među njima je bio i znatan broj veterana iz Prvoga svjetskog rata. Različitost i šarolikost njihovih životnih priča mogu se dokazati za svekolika stručna ministarstva, za većinu sveučilišnih instituta, kao i trustova mozgova koji su bili organizirani pri privatnim ili državnim i poludržavnim institucijama za istraživanje gospodarstva, znanstvenim društvima, novinskim redak-

san o narodnoj državi

35

cijama ili pri odjelima velikih banaka koji su se bavili državnim sektorom.

Službenici III. odjela Ministarstva gospodarstva pod dirigentskom palicom Gustava Schlotterera pljačkali su Europu od 1939. do 1945. s jedva zamislivom rigoroznošću. Taj odjel osnovan je 1920. radi ispunjenja obveza iz Versailleskog ugovora. Ti su, tada mladi, službenici bili dužni rješavati zahtjeve Francuske, Belgije i Velike Britanije, pa su naučili “tablicu množenja” podčinjavanja, izrabljivanja i prijetnji. Poslije su svoj pasivno stečeni know-how usmjerili prema onima koji su ga izumili, temeljito ga obogativši njemačkom upravljačkom inteli­ gencijom; svoj višestruki i uspješni doprinos razbojničkim pohodima shva­ćali su kao kompenzaciju za nekadašnja poniženja.

Nürnberški zakoni donijeti su ujesen 1935. u ubrzanom postupku na Dan stranke, ali nisu bili objavljeni u Službenom glasniku Reicha [RGBl]. Tek nakon što su sljedećih tjedana vrhunski upravni pravnici ideju o zaštiti krvi i “filtriranju” navodnih rasnih obilježja prometnuli u birokratski upotrebljive norme, objavljena je Prva odredba uz Građanski zakonik Reicha, koja je utvrđivala tko je potpuni Židov, tko polu-Židov ili Geltungsjude, tko živi u mješovitom braku, a tko u privi­ legiranom mješovitom braku.* Kao kriterij za odlučivanje o stotinama tisuća pojedinačnih slučajeva pravnici nisu uzimali u obzir nasljedno-biološka, ionako sporna mjerila koja su akademski temeljito izmislili istraživači rasa, već vjersku pripadnost svih četvero baka i djedova,

Geltungsjude(n), Židov na temelju zakonske presumpcije. Osoba koja je, u skladu s Građanskim zakonikom Reicha od 14. studenoga 1935., bila smatrana Židovom.

Dakle osoba koja je, osim što su joj dva srodnika drugog stupnja po uzlaznoj liniji (djedovi i bake) bili Židovi, prihvatila židovsku vjeru nakon stupanja na snagu Nürnberških zakona, ako je bila u braku sa Židovom, ako je rođena iz braka sa Židovom nakon što su mješoviti brakovi zabranjeni, ili ako je rođena iz izvanbračnog odnosa sa Židovom nakon 31. srpnja 1936. Osim takozvanih Mischlinge prvog stupnja, koji su također smatrani Židovima, i Geltungsjuden su morali nositi oznake s Davidovom zvijezdom i koristiti ime “Israel” odnosno “Sara”. U pravilu su i oni deportirani. (Op. prev. i ur.) *

36

götz aly: hitlerova socijalna država

koja se mogla jednostavno utvrditi i obilno potkrijepiti dokumentima.

To je omogućilo “automatski postupak” selekcije.

Slično se može reći i za “židovsku pristojbu” iz 1938. od koje je Göring u svojoj antisemitskoj pomami očekivao prihod od milijardu Reichsmaraka, da bi je poslije Ministarstvo financija pretvorilo u porez na imovinu od dvadeset posto koji je dospijevao na naplatu četiri puta godišnje, da bi naposljetku prikupilo više novca nego što je tražio Göring.

Posebne antisemitske mjere koje su, gledano unatrag, bile tek priprema za ubojstva europskih Židova samo su zahvaljujući takvim finim korektivnim radnjama mogle doseći potrebnu efikasnost. U tom je smislu Financijski sud Reicha [RH; nadležan za poslove financijske kontrole – op. ur.] po nalogu ministra financija tijekom Drugoga svjetskog rata kontrolirao eksproprijaciju židovske imovine od Beograda nadalje, kao i upravljanje s oba logora za progon nizozemskih Židova,16 te (nedostatnu) efikasnost uprave geta u Łódźu. U Varšavi je gospo­ darska uprava Zavoda za produktivnost Reicha (današnja Uprava za produktivnost njemačkoga gospodarstva) zadužila geta za ispostavu ekonomskih računa dobiti i gubitka. Rezultati koji su zapisani u opsežnim revizijskim izvješćima govorili su protiv postojanja takvih “židovskih stambenih četvrti” sličnih zatvorima, koje su bile potpuno neekonomične.17 Oslonac za svoje užurbano pokrenute, sveobuhvatne i nerijetko improvizirane akcije nacionalsocijalistički pokret našao je u rutiniranoj birokraciji. Uza svu spremnost da služe nacionalnoj stvari javni službenici nipošto nisu odustali od svojih uhodanih instrumenata oporezivanja i kontrole. Financijski i građanski sudovi nastavili su s radom: nadležnost unutar neke ispostave, pravo supotpisivanja i saslušanja, višeslojna izgradnja uprave – sve je to funkcioniralo poprilično efikasno. Gauleiteri koji su htjeli što manju birokraciju i bliskost s narodom namučili su se sa zahtjevima financijskih službenika koji su inzistirali na primjeni propisa o proračunu, što je izazvalo trvenja, ljutnju i svađe, posebice kada su stručnjaci zahtijevali umanjenje suvišnih troškova inače vratolomno skupih političkih i vojnih pothvata.

Dvostruka i usporedna organizacijska struktura nacionalsocijalističke

san o narodnoj državi

37

države nije – kao što se često tvrdi – vodila u kaos.* Naprotiv, u neprestanom usklađivanju suprotnih interesa te traganju za optimalnim rješenjima treba tražiti objašnjenje nestalne, ali nesumnjive snage toga režima; na taj način bilo je moguće razviti (radikalnije) alternative, izbjeći administrativne zapreke i postići visoku praktičnost mjera koje su donesene u skladu s nerijetko ideološkim prioritetima; tako je naposljetku nastala ubojita mješavina političkog voluntarizma i funkcionalne racionalnosti.

Uigranost stručnjakâ, političarâ i većine stanovništva svoje je utemeljenje pronašla i u spremnosti Hitlerove vlade da ostvari dugo priželjkivane reforme, koje su zapele zbog interesnih svađa u Republici. Željna akcije, nacionalsocijalistička uprava odbacila je mnogo toga što je već dugo važilo kao beskorisno i zastarjelo. Tako je 1941. ispunila zahtjev Jacoba Grimma, koji je 1854. njemačko pismo okarakterizirao kao “ne­ formalno i uvredom za oko”,18 te “pismenim dekretom” ukinula Sütter­ lin i Frakturu [goticu – op. ur.] u korist latinice. Članak 155. Weimarskog ustava nalagao je ukidanje feudalnog oblika imovine, tzv. Fideikom­ misse, koji je bio naširoko rasprostranjen u sjevernoj Njemačkoj i ometao moderni kapitalizam.** No Republika nije bila u stanju provesti od­redbu koja je još 1849. unijeta u Ustav Njemačkog carstva na zasjedanju u frankfurtskoj crkvi Svetog Pavla. Odgovarajući zakon Reicha nosi na­znaku “6. srpnja 1938., Berchtesgaden, Adolf Hitler”.

Nacionalsocijalističko vodstvo prvo je navijestilo motorizaciju na­ roda i uvelo dotad gotovo nepoznat pojam godišnjeg odmora, udvostručilo broj neradnih dana te počelo razvijati masovni turizam kakav nam je danas poznat. Predstavnik DAF-a*** koji je bio zadužen za Berlin zala-

Misli se na tzv. Doppelstaat, odnosno dvovlašće partijske i državne hijerarhije.

(Op. ur.) ** Riječ je o ustanovi koja nasljedniku zabranjuje prodaju i raspolaganje nekretninom. (Op. ur.) *** DAF, Deutsche Arbeitsfront – Njemačka fronta rada. Nacistička krovna sindi­ kalna orga­nizacija. (Op. ur.) *

38

götz aly: hitlerova socijalna država

gao se za to svom snagom: “Godine 1938. želimo u još većoj mjeri obuhvatiti sve sunarodnjake [Volksgenossen] koji još i danas vjeruju da odlazak na godišnji odmor nije za radnike. Takvu skeptičnost valja konačno nadvladati.”* Četrnaestodnevno putovanje unutar Njemačke stajalo je između četrdeset i osamdeset Reichsmaraka.19 Nacionalsocijalistička država otpočetka je podupirala obitelji – dok su oni neoženjeni i bez djece bili u lošijem položaju – kao što je štitila i seljake od nepredvidivosti svjetskog tržišta i vremena. Temelji poljoprivredne politike Europske Unije, zakon o oporezivanju supružnika, pravila cestovnog prometa, obvezno osiguranje za automobile, dječji doplatak, porezni razredi, pa čak i osnove zaštite okoliša datiraju iz tih godina. Nacionalsocijalistički socijalni političari dali su obrise koncepta mirovinskog osiguranja, koje od 1957. u Saveznoj Republici Njemačkoj slovi kao samo po sebi razumljivo, na temelju kojega “star” i “siromašan” više nisu smjeli biti sinonimi, jer je propisivalo da “način života veterana rada ne smije odviše odstupati od onoga njihovih zaposlenih sunarodnjaka”.20 Budući da su mnogi dužnosnici nacističke partije u prethodnom režimu živjeli u takvim okolnostima da su upoznali sudske ovršitelje, već su se u prvim tjednima nove vlade pobrinuli da ublaže patnje ovrhe i deložacija kojima je u doba krize bila ugrožena većina Nijemaca. Među prve nacionalsocijalističke zakone spadali su i oni koji su prava vjerovnika ograničavali u korist dužnika, što je trebalo pridonijeti “oplemenjivanju naroda”. Zakon o podmirivanju starih dugova, donesen 1938., proglasio je već ishodovano pravo na utjerivanje duga nevažećim pod određenim uvjetima. Zakon o sprečavanju zloupotrebe mogućnosti ovrhe s kraja 1934. bio je usmjeren protiv “gotovo neograničene slobode

Kada se izraz Volksgenosse prevede kao sunarodnjak gubi se smisao tog njemačkog izraza koji ne označava puku pripadnost etničkoj skupini, nego i aktivnu, emotivnu i političku pripadnost. Doslovno, Volksgenosse je narodni ili nacionalni drug ili sudrug, pripadnik Volksgemeinschafta. Tim su izrazom nacisti označavali homogenizirani nacionalni kolektiv kome su jedinome priznavali politički subjektivitet i legitimitet. (Op. ur.) *

san o narodnoj državi

39

vjerovnika” iz prošlosti.21 Reforme su uglavnom, što karakterizira na­ čin nacionalsocijalističke vladavine, pojedinim sudskim ovršiteljima nametale znatnu osobnu odgovornost i dopuštale slobodu donošenja odluka u svakom pojedinom slučaju.22 Središnji organ sudskih ovršitelja Njemačko glasilo sudskih ovršitelja odmah je okrenuo ploču: “Sudski ovršitelj koji je socijalno osjetljiv na svoje najsiromašnije Volksgenossen neće ih moći žrtvovati potpunoj bijedi, oduzimajući im zajedno s njihovom sirotinjom i povjerenje u državu koja ih štiti, lišavajući ih ljubavi prema domovini u kojoj, kako vjeruju, imaju pravo izlaziti na kraj s onim najnužnijim za život.” U “istinskoj narodnoj državi” čak je i sudski ovršitelj imao razviti “socijalnu osjetljivost i izbjegavati nepravdu”. U doba nacizma “nije smio prezati ni od napora ni od možebitne vlastite štete kako bi opravdao socijalnu ideju”. Naposljetku, “pri tijesnoj isprepletenosti socijalne i nacionalne misli on uvijek ispunjava narodsku dužnost”.

U skladu s time Hitler (“naš narodni kancelar”) još je zarana progla­ sio maksimu: “Njemačka će biti najveća tek kada njezini najsiromašniji građani postanu oni najvjerniji.”23 Göring je sekundirao: “Kućevlasnik koji svoje siromašne sunarodnjake zbog oholosti nemilosrdno i bes­ krupulozno pretvara u beskućnike pronevjerio je svojim djelovanjem za­štitu države.” To vrijedi i onda ako u svojemu prijestupu protiv “temeljnih zakona narodne zajednice [Volksgemeinschaft – op. ur.]” ima na svojoj strani “privid zakonskih paragrafa”.24 Sudski je ovršitelj, razumije se, i dalje bio pozvan da najstrože kazni “zlurade dužnike”, koji su se povremeno nazivali i “štetočinama njemačkoga naroda”.25 S početkom Drugoga svjetskog rata zabranjene su ovrhe imovine mobiliziranih i njihovih obitelji: “Svi postupci prisilne ovrhe obustavljaju se, odnosno odgađaju po sili zakona, bez obzira na to je li prisilna ovrha nastupila prije ili nakon stupanja na snagu dotičnoga pravilnika od 1. rujna 1939.” Jednako tako Vlada je mobiliziranima poboljšala i zaštitu stanarskih prava. Unatoč tome što se poslije iznova počelo po­ stupati strože, zaštita dužnikâ ipak je ostala središnja zadaća svakog pojedinog sudskog ovršitelja, ne bi li na taj način bitno “pridonio pobjedi našega naroda koji se teško bori za svoj opstanak”.26

40

götz aly: hitlerova socijalna država

Jednako je bilo i s Pravilnikom o zapljeni osobnog dohotka od 30. listopada 1940., koji je dodatno zaštitio Nijemce od prisilne ovrhe, izuzevši od ovrhe dio plaće za prekovremeni rad kao i regres, božićnicu, dječji doplatak i invalidske mirovine. Prvi put utvrđeni su osnovni iznosi koji su se umjesto na bruto iznose odnosili na neto plaće po osobi i članovima obitelji. Radi veće jednakosti među Nijemcima taj je zakon poništio privilegije starijega zakona, koji je potjecao još iz ranog građanskog razdoblja, a koji je od ovrhe posebno štitio javne službenike i svećenstvo.27 Bili su to zakoni koji su popularizirali nacionalsocijalizam i iz kojih se također naziru obrisi kasnije Savezne Republike Njemačke.

Intelektualne institucije, pa čak i one državne, zadržale su u naci­ onalsocijalizmu impozantnu mjeru unutarnje pluralnosti. Mnogi in­ telektualci, službenici ili inženjeri imali su dojam da su uklonjene institucionalne blokade i da se konačno bliži trenutak velikog pomaka u kojem ni stranka ni društveno mnijenje neće ograničavati njihov status. U konfliktu između raskida sa starim i kontinuiteta, profesi­ onalne principijelnosti te masovno uvećanih prilika za napredovanje u karijeri, stručnjaci svih vrsta postali su različitim i različito iskoristivim oruđima nacionalsocijalističke vladavine, a da zbog toga nisu mo­rali odustati od svojih osobnih uvjerenja. Za razliku od komunizma nacionalsocijalizam nikada nije tražio apsolutnu lojalnost, ali je zato inzistirao na antielitizmu, odnosno bliskosti s narodom, a ta ideja bila je zavodljiva europskim intelektualcima 20. stoljeća.

To je dovelo do neobičnog spoja populizma, inteligentnih inter­ vencija i proračunatih ubojstava. Općenita objašnjenja za zamah na­ cionalsocijalističkog pokreta koja to nastoje objasniti njemačkom birokracijom ili pruskim duhom pokornosti vode u pogrešnom smjeru jer je nacionalsocijalizam – u eklatantnoj suprotnosti s vlastitom slikom o Führerovoj državi – mnogo više od Republike ograničavao vertikalno odlučivanje u korist horizontalnoga, a pritom je oslobađao inicijativu u postojećim, pogotovo u novoosnovanim institucijama i razriješio ih krutosti dotadašnjih hijerarhija. Ondje gdje je prije postojalo služenje

san o narodnoj državi

41

prema pravilniku, sada se probudilo veselje prema radu, a nerijetko i zajedničko promišljanje koje mu je prethodilo.

Tako je ministar financija Schwerin von Krosigk u ljeto 1935. među svojim službenicima pokrenuo nadmetanje idejama s ciljem porezne pljačke njemačkih Židova. U skladu s općom usmenom uputom referenti su razlikovali “preporučljive”, “moguće ali nepreporučljive” te “nipošto preporučljive” mjere. Predlagali su da se šutke ukinu deseci olakšica koje su išle na ruku Židovima. S obzirom na još važeće zakone zastupali su shvaćanje da je u slučaju Židova “već danas moguća primjena contra legem”.28 U travnju 1938. ministar financija iznova je pokrenuo antisemitski brainstorming kako bi prikupljene prijedloge proslijedio svome kolegi ministru unutarnjih poslova. Dvojica službenika iz Porezne uprave potaknula su diskusiju o tome bi li se porezne olakšice na imovinu Židova trebale potpuno ukinuti ili pak samo za malodobnu djecu poreznih obveznika. Osim toga izrazili su sumnje bi li psi vodiči Židova koji su oslijepili u Prvom svjetskom ratu trebali u slučaju rata ostati oslobođeni od komunalnog poreza na pse. Drugi je referent već razradio skicu zakona spremnu za potpisivanje koja je predviđala posebni dodatni namet na porez na prihod i imovinu Židova, i to s finesom da bi iznos toga dodatnog nameta trebao biti “promjenljiv kako bi se danim povodom (ponašanje pojedinih Židova štetno po narod) mogao korigirati”.29 Čuvenu, navodno njemačku, slijepu “pokornost leševa” zamišljamo drukčije.

Način na koji je Hitlerovo okruženje vrednovalo predstavnike stare elite koji su se konstruktivno ponašali u smislu Hitlerova režima dade se, nimalo slučajno, iščitati iz Goebbelsova dnevnika na primjeru ministra financija Schwerina von Krosigka: “On je, doduše, uoči svakog novog zaoštravanja ponešto ‘klimav’, no potom se ipak iskaže kao po­ uzdan. Tipološki on spada u ‘službenike koji našoj državi mogu biti itekako korisni’.”30 Godine 1937. Hitler je grofu uručio zlatnu partijsku značku, dakle i počasno članstvo u NSDAP-u. Otad se Schwerin von Krosigk u teškim slučajevima koristio oslovljavanjem s “dragi Par­te­

42

götz aly: hitlerova socijalna država

igenosse”* i morao je i drugima to dopustiti. Godine 1939. taj je plemić, koji je bio promaknut u počasnoga nacista, u proračun Reicha uplatio 450.000 Reichsmaraka za ministarski stan koji je bio primjeren njegovu staležu.31 Službenik od karijere, grof Lutz Schwerin von Krosigk (1887.–1977.), koji isprva nije bio član Partije, potjecao je iz pruskoga seoskog plemstva, a titulu grofa stekao je posvojenjem. Rođen je u pokrajini Anhalt, od 1905. do 1907. studirao je u Lausannei i u Oxfordu, u Halleu je za­vršio interdisciplinarni studij državnopolitičkih znanosti i položio državni ispit iz prava. Kraj Prvoga svjetskog rata dočekao je kao dopukovnik s visokim odlikovanjima. Godine 1919. došao je u novoosnovano Ministarstvo financija, deset godina poslije postao je predstojnikom Odsjeka za državni proračun, a 1932. kancelar Von Papen imenovao ga je mi­ nistrom. Kancelar Schleicher, a ubrzo i Hitler, prihvatili su ga kao vrhunskog stručnjaka. Schwerina von Krosigka, koji je do posljednjih trenutaka ostao vjeran užem nacionalsocijalističkom vodstvu, još 2. svibnja 1945. Hitlerov nasljednik Dönitz postavio je na čelo tehničke vlade Reicha. U procesu “Wilhelmstrasse”,** u slučaju XI, osuđen je na deset godina zatvora, u kojemu je ostao do 1951.32 Kao ministar financija odlično se razumio u svoj posao: bio je u svako doba u stanju da svojim nalogodavcima u slobodno diktiranim pismima od nekoliko stranica vjerodostojno izloži financijske probleme vođenja Drugoga svjetskog rata.

Za razliku od Schwerina von Krosigka, Fritz Reinhardt (1895.– –1980.), njegov državni tajnik, kao sin tirinškog knjigovesca nije bio rođen sa srebrnom žlicom u ustima. Pohađao je građansku Trgovačku školu u Ilmenauu i postao trgovcem, a 1914. uhićen je u Rigi kao po­

Parteigenosse, doslovno “partijski drug”. Uobičajen način oslovljavanja članova NSDAP-a. (Op. ur.) ** Wilhelmstraßeprozeß; posljednji, najopsežniji i najduži od nürnberških procesa, na kojemu su, među ostalim, optuženi visoki službenici Ministarstva vanjskih poslova i drugih ministarstava. Wilhelmstraße je metonimija za njemačko ministarstvo vanjskih poslova. (Op. prev.) *

san o narodnoj državi

43

danik neprijateljske države, nakon čega je bio interniran u Sibir. U Herrschingu na Ammerseeu osnovao je 1924. dopisnu školu za međunarodnu trgovinu koja je zastupala ideju drugačijeg obrazovnog sustava, a koja u weimarskoj obrazovnoj birokraciji nije naišla ni na kakav odjek, ali je zato polučila uspjeh u NSDAP-u, kojemu se Rein­hardt pri­ključio dvije godine poslije. U duhu razmišljanja o novom tipu dopisnog obrazovanja “na daljinu”, utemeljio je govorničku službu Partije.

Sadržajno se usredotočivši na politiku državnoga proračuna, postao je financijskopolitičkim glasnogovornikom, a 1930. zastupnikom u Reichstagu.

Službu državnoga tajnika obnašao je od 1933. do 1945. Radišan poput pčele i stručan, Reinhardt je propagirao ciljeve svoje politike u stotinama govora, brošura i članaka. Svoju volju za društvenim i političkim promjenama sprovodio je u obliku mnogih porezno-pravnih privilegija za niže i srednje slojeve, koji su i nakon 1945. ostali na snazi.

Prijedlog koji je na prijelazu iz 1941. u 1942. formulirao ministar rada, a koji se odnosio na izjednačavanje radničkih i službeničkih mirovina, koje su se tada još uvelike razlikovale, oduševljeno je komentirao: “Od­ lično!”33 Reinhardt je snizio kriterije za karijere u različitim službama i usporedo s time u svojemu ministarstvu provodio obvezatno usavršavanje službenika. S tim u vezi otvarao je, jednu za drugom, državne financijske škole kojih dotad nije bilo.34 Goebbels je za njega rekao: “Reinhardt je, doduše, mali školnik koji enervantno i pedantno pristupa problemima, ali ih ipak uglavnom rješava.”35 Taj vrhunski dvojac Ministarstva financija upućuje na mješavinu karakterističnu za nacionalsocijalizam: sjajno obrazovani ministar koji je plemić i državni tajnik iz siromašne sredine koji je do svojih saznanja kao politizirani autodidakt došao radom. Reinhardt je sebe vidio kao službenika države koja je i socijalna. Schwerin von Krosigk predstavljao je nasuprot tomu tisuće javnih službenika, časnika, znanstvenika i drugih intelektualaca koji su uspjeli racionalizirati inače neodređenu i proturječnu nacionalsocijalističku ideologiju.

44

götz aly: hitlerova socijalna država

Nacionalna homogenizacija Uza svu nesnošljivost prema socijalistima, Židovima i onima protivnoga mišljenja, Nijemci Hitlera nisu shvaćali kao neumoljivog izolatora drugih, kao što bi se retrospektivno moglo pretpostaviti, već kao velikog homogenizatora. Mirovni ugovori iz Versaillesa i Saint Germaina strogo su zabranjivali ujedinjenje Austrije i Njemačke. Većina je u tome vidjela veliku nepravdu. No 1938. se Anschlussom Austrije – upravo u ožujku – ispunio nacionalnoromantični san iz 1848. Dakako da velikonjemačka nacionalna država nije bila formirana kao republika, ali je zato uza se imala narod koji joj je klicao. Ako se njemačka povijest danas interpretira kao pokušaj preuzimanja političkih ideja i gospodarskih struktura takozvanog zapadnoga svijeta – pokušaj koji obiluje stranputicama – u ono se doba s jednakim konsenzusom tumačila kao krivudavo i nerijetko jedva prepoznatljivo sjedinjavanje kulturološkog i državotvornog nacionalizma.

U takvu je raspoloženju 1938. u berlinskoj četvrti Spandau primjerice Židovska ulica (Jüdenstraße) preimenovana u Ulicu Carla Schurza, a druga ulica nazvana je prema Gottfriedu Kinkelu, čime je iskazana čast dvojici i danas poštovanih revolucionara iz 1848. i 1849. Hitler, koji sebe nikada nije vidio samo kao kancelara Njemačkoga Reicha već uvijek i kao Führera njemačkoga naroda, a time i svih Nijemaca u inozem­stvu, 15. ožujka 1938. na Heldenplatzu (Trg junaka) u Beču uzviknuo je: “Kao Führer njemačke nacije i kancelar Reicha sada pred poviješću objavljujem ulazak svoje domovine u Njemački Reich.” Ne­dugo nakon toga u Frankfurtu, gradu parlamenta crkve Svetog Pavla, predstavio se kao ostvaritelj čežnje iz 1848.: “Djelo za koje su se prije devedeset godina borili i krvarili naši preci odsad se može smatrati dovršenim.”36 Nacija se opajala osjećajem uzvišenosti, koji je s uspjesima prvih dviju godina Blitzkriega prerastao u zanosno ushićenje. Da su Habsburgovci i Hohenzollerni 1918. dobili rat, došlo bi do restauracije preživljene vladavine, i to na kostima milijuna poginulih u ratu; Hitler je volio govoriti o “habsburškoj državnoj lešini”.37 No sada je mlada, nacionalnorevolucionarna Velika Njemačka izvojevala pobjedu. Predvođena

san o narodnoj državi

45

čovjekom koji je bio utjelovljenje socijalnog uspona, katastrofa iz 1918. dobila je neočekivan završetak koji se slavio kao sretan. Odjednom se činilo da beskrajne ljudske žrtve, patnje Prvoga svjetskog rata i godina nakon njega više nisu uzaludne. Poraz se prevrednovao kao predigra za grandioznu pobjedu. Kada je Hitler u studenome 1939. uvjerio vodstvo Wehrmachta u brzu pobjedu nad Francuskom, učinio je to sljedećim argumentom: “To nije posebna akcija, nego okončanje Svjetskoga rata.”38 Profesor anatomije Hermann Voss, koji je poslije u DDR-u uživao velike počasti, 15. ožujka 1939., na dan kada su njemačke trupe umarširale u Prag, zapisao je u svoj dnevnik: “Najstarije njemačko sveučilište, ono praško, majka sveučilišta u Leipzigu, opet je u njemačkom posjedu! Nezamislivo. Kakva li udarca za slavenstvo, a kakav plus za nas. Živimo u gigantskom vremenu i moramo biti sretni što možemo doživjeti takve stvari. Kakve ima veze ako nemamo baš onoliko maslaca koliko bismo htjeli imati, ili ako nema kave, ili ako se mora učiniti ovo ili ono što nam baš i ne odgovara itd. U odnosu na sav taj napredak to je smiješno beznačajno.”39 Neprekinut niz pobjeda, praćen prividom gospodarskog napretka, trajno je oslabio pragmatike u Njemačkoj. Oni koji su bili skloni realnim, ali ne i toliko blistavim kompromisima morali su posustati (nisu odvedeni u koncentracijske logore), zvali se oni Schacht, Beck ili Goerdeler. Oni su ometali Hitlerovu narodsku politiku velikoga pomaka, jasnih alternativa, politiku na “sve ili ništa”. Sukladno tome, naci­ onalsocijalističko vodstvo već je zarana razvilo gotovo bojažljivu sen­ zibilnost za barometar raspoloženja, koji su pomno promatrali i zbog čega su stalno podupirali potrebu za potrošnjom – često u suprotnosti s prioritetima naoružavanja i gospodarstva. 40 Kasnija DDR zaposlila je radi kontrole sedamnaest milijuna svojih građana u obavještajnu službu Stasi 190.000 uhoda, kojima je to bilo glavno zanimanje, i jednako toliko onih koji su se time bavili honorarno, dok je Gestapo 1937. brojio manje od 7000 službenika, uključujući tajnice i administrativnu radnu snagu, a SD [služba sigurnosti SS-a – op. prev.] još manje. Toliko ih je bilo dovoljno da imaju na oku šezdeset milijuna ljudi. Većinu njih nije ni bilo potrebno nadzirati. Nakon

46

götz aly: hitlerova socijalna država

početnog terora, krajem 1936., dakle nepune četiri godine nakon konsolidacije, u zatvorima je bio tek 4761 zatvorenik – uključujući alkoholičare i kriminalce.

Kako je Hitler do svojih uspjeha došao olako i kao kroz igru te premda je taj zamah neozbiljno financirao, njegova je popularnost rasla, ubrzo se širila izvan užega partijskoga kruga i lišavala unutarnjemačku opoziciju njezina temelja. Do 1938. učvrstilo se političko stanje koje je Mussolini točno opisao kao democrazia totalitaria. U godinama nakon građanskoga rata, klasne mržnje i partijskopolitičkih blokada Nijemce je ujedinila potreba za narodnim zajedništvom.

Moj djed u svojim sjećanjima iscrpno opisuje godine koje je proveo u Prvome svjetskom ratu. Diplomirani klasični filolog kojemu je otac zabranio studirati matematiku služio je kao zapovjednik baterije na Zapadnoj fronti, gdje mu je 1917. jedan “sjajan” vodnik bio oslonac. “Taj nije znao za strah. Htio sam ga promaknuti u časnika i tražio da mi se javi, na što je on odgovorio: ‘Moj otac je krojač. Želim ostati dočasnik.

Ne spadam ja u to društvo.’ No ipak je dobio Željezni križ I. reda.”41 Društvenu dinamiku koja je pokrenuta u Prvome svjetskom ratu NSDAP je efikasno prihvatio. Privlačila je na tisuće obrazovanih ljudi koji su svoju stalešku nadmenost ostavili u blatu rovovskoga rata. Uje­ dinila je radnike koji su bili socijalistički nastrojeni, male obrtnike i službenike koji su se nadali društvenom priznanju i boljim životnim prilikama za svoju djecu. Tome su se priključili oni koji su profitirali od obrazovne reforme Weimarske Republike i htjeli nastaviti svoj so­ cijalni uspon. Njih nije povezivala želja za novom klasnom vladavinom, već – što se danas razumije gotovo samo po sebi – za političkim stanjem u kojemu bi društveni položaj u trenutku rođenja nekog čovjeka što manje određivao njegov životni put, zanimanje ili društveni ugled.

Nacionalsocijalistička rasna teorija retrospektivno se shvaća kao čisti povod za mržnju i umorstva. No ono što je privlačilo većinu Nijemaca bilo je obećanje narodske jednakosti koje im je bilo upućeno. Naci­ onalsocijalistička ideologija isticala je razlike prema vani i nivelirala ih prema unutra. Da se poslužimo jednom od Hitlerovih izjava: “Naj-

san o narodnoj državi

47

veće narodno zajedništvo i mogućnost obrazovanja za svakoga unutar njemačkoga naroda, a prema van apsolutno držanje gospodara!”42 Za one koji su se ubrajali u rasno definiranu većinsku skupinu, a to je bilo 95 posto Nijemaca, smanjile su se razlike na unutarnjem planu. Mnogi su izjednačivanje staleških razlika koje je poticala državna politika osjetili u državnim organizacijama njemačke mladeži, u Reichsarbeitsdienstu [poluvojna organizacija za javne radove – op. ur.], u velikim orga­nizacijama Partije, pa i u Wehrmachtu. Čak se i na ono uniformno u nacionalsocijalističkom društvu danas jednostrano gleda kao na militarizaciju. Pomislimo li na školske uniforme koje se i danas nose u mnogim zemljama, na odjeću izviđača ili službene dresove sportskih klubova, uviđamo da uniforma ima i svrhu potiranja razlika između imućnih i manje imućnih.

Ista koncepcija vrijedila je i za cijeli Generalni plan kolonizacije Istoka, Generalsiedlungsplan, koji je između 1939. i 1942. dobivao sve veće razmjere i Nijemcima trebao osigurati više prostora, sirovina i, po mogućnosti, osobnoga probitka. U svom posljednjem obliku, koji je utvrđen 1942., plan je predviđao progon pedeset milijuna Slavena u smjeru Sibira. Njemačka znanstvena zajednica godinama je podupirala tehnokratski promišljen velezločin čiji je cilj bila smrt mnogih mili­juna ljudi; i proračun za 1945. i 1946. još uvijek je predviđao sredstva za financiranje takvih istraživanja. Gledajući iznutra, taj Generalni plan kolonizacije Istoka treba shvatiti kao pokretačku silu za klasni pokret koji je u Njemačkoj postajao sve snažniji. Himmler je govorio o “socijalizmu dobre krvi”. Hitler se uznosio: “Iz Tirinške i Rudne gore primjerice možemo iseliti siromašne radničke obitelji kako bismo im dali veći prostor.” DAF je tako htio “iseliti barem 700.000 malih i siro­ mašnih seoskih domaćinstava”. 43 Sva znanstvena istraživanja takozva­ nih kolonijalnih rezervi njemačkoga naroda upućivala su na Marxovu rezervnu armiju radne snage.* Drukčije rečeno, radilo se o onim druš-

Reservearmee; rezervna armija rada, marksistički ekonomski pojam koji označava višak radne snage. (Op. prev.) *

48

götz aly: hitlerova socijalna država

tvenim slojevima koji su se trideset ili šezdeset godina prije, tjerani siromaštvom, iselili u Ameriku.

Njemačka su djeca 1942. igrala igru “seljaka-branitelja crne zemlje”, ukrajinskog črnozema, vojničke nevjeste sanjale su o stotinama tisuća viteških posjeda u Ukrajini, pa čak je i dobri vojnik Heinrich Böll, koji zasigurno nije bio voljan izvršitelj, još 31. prosinca 1943. iz poljske bolnice pisao roditeljima: “Čeznem za Rajnom, za Njemačkom, a ipak često pomišljam na mogućnost kolonizacije ovdje na Istoku, nakon što dobijemo rat.”44 Autorice dječjih knjiga Thea Haupt i Ilse Mau domislile su se početnicama za “vrlo mlade uzraste”, koje su maloj djeci trebale približiti ideju kolonizacije Istoka te, povrh toga, pokušati da se romantičnost koju su djeca gajila prema Indijancima prenese i na seljaka-branitelja, Wehrbauera.* To je vodilo do zamisli poput ove: “Od Palčića ćemo posuditi čizme od sedam milja i zajedno s njime obilaziti stranu zemlju; čizme su nam potrebne jer inače nećemo uspjeti brzo završiti s time. (…) Sada smo na plodnom području črnozema. (…) Pored pšenice i raži šušti kukuruz.”45 Sve to nije bilo planirano kao korist za zemljoposjednika i monopolista, već kao konkretna utopija za svakoga.

Trauma 1918.

Prvi svjetski rat ostavio je u političkoj svijesti Nijemaca tri teške traume: glad koja je nastala zbog britanske pomorske blokade, devalvaciju novca i strah od građanskoga rata. U ratu je više od 400.000 ljudi umrlo od gladi. U to se ubrajaju i oni koji su se zbog oskudice neizlječivo razboljeli

Wehrbauer; seljaci koje su vlasti obvezale na vršenje vojne dužnosti, za što su zauzvrat dobivali neke privilegije. Nacionalsocijalisti su davali prednost seljacima-braniteljima jer su nakon konačne pobjede, to jest nakon konačnog zauzimanja i pokoravanja Europe, planirali uništiti Sovjetski Savez i na Uralu postaviti “krvavu granicu”, a to su trebali provesti upravo seljaci-branitelji. (Op. prev.) *

kazalo imena

489

Kazalo imena A Aalders, Gerhard 17, 213, 429, 430, 439, 442, 463 Abetz, Otto 429, 443, 481 Adamy (kapetan) 146 Adlon, Louis 419 Altenburg, Günther 275, 281, 286, 449, 451 Aly, Ernst 411 Aly, Hermann 411 Antonescu, Ion 449 Antonescu, Mihai 269 Apel, Hans 22 Arlt, Werner 421 Arnoult, Pierre 172, 423, 434, 464 B Backe, Herbert 76, 195, 196, 199, 200, 203, 346, 367, 414, 437, 438, 460 Bänfer, Ludwig 447 Bargatzky, Walter 443 Bayrhoffer, Walther 65, 70, 222, 413, 415, 416, 417, 422, 423, 424, 434, 436, 440, 452, 464 Beauvoir, Simone de 196, 437

Becher, Johannes 33 Becker, Hans von 161, 432 Becker, Hellmut 31, 411 Beckerle 446, 447 Beck, Ludwig 45, 111 Beethoven, Ludwig van 328 Behr, Kurt von 142, 145 Belatiny, István 218, 440 Belev, Aleksandar 261 Bender, Wilhelm 173 Benkert, Ulrich 22 Benning, Bernhard 74, 77, 78, 100, 328, 336, 413, 414, 417, 418, 419, 422, 459, 460, 465 Benzler, Felix 437, 439 Benz, Wolfgang 297, 465, 470, 477 Berger, Fritz 294, 421, 433, 434, 435, 453 Bernhuber, Maximilian 192, 213, 435, 436, 439, 454 Bersch, Georg 447 Best, Werner 169, 241, 242, 433, 443, 474 Biehler, Franz 430, 446 Bismarck, Otto von 50 Blanke, Kurt 444

490 Blessing, Karl 64, 266, 267, 314, 447 Boas, Fritz 119 Boelcke, Willi 316, 411, 416, 417, 422, 438, 445, 453, 456, 459, 466 Bohn, Robert 17, 425, 441, 466 Bojikoff, Dobri 259 Böll, Annemarie 120, 159 Böll, Heinrich 48, 115, 120, 122, 159, 342, 350 Bonnafous, Max 437 Borgel, Moïse 240 Bormann, Martin 76, 83, 156, 359, 418, 419, 430, 458, 460 Bost, Jacques-Laurent 437 Bošnjak (Blühweiss), Hermann 445 Brandt, Rudolf 426 Brandt, Willy 53, 483 Brauchitsch, Walther von 128, 230, 241, 242, 310, 429 Braun, Rudolf 460 Bräutigam, Otto 122, 426, 466, 473 Brecht, Bert 33, 343 Brehmer, Rudolf 146 Breyhan, Christian 214, 422, 425, 430, 432, 433, 435, 436, 439, 447, 449, 453, 460 Brinkmann, Rudolf 415 Bronnen, Arnolt 33 Brunner, Alois 281, 284, 286 Buchheim, Christoph 361, 362, 365, 376, 377, 378, 379, 380, 387, 388, 414, 436, 456, 466 Bühler, Albert 422 Burmeister, Hermann 422, 440 Bußmann, Walter 69, 416, 421, 422, 430, 434, 436, 437, 450 Buzzi, Richard 415 C Churchill, Winston 330, 350 Clodius, Carl 266, 447, 449, 450

götz aly: hitlerova socijalna država Coblitz, Wilhelm 413 Coquelin (Banque de France) 443 Craushaar, Georg Harry von 432 Czech, vidi Böll, Annemarie Č Čajkovski, Petar Iljič 328 D D’Agostino 278 Dannecker, Theodor 243, 262, 443, 447, 484 Deetjen, Hanns 339, 460 Dietl, Eduard 230 Dolderer, Bernhard 441 Donandt, Walther 415 Dönitz, Karl 42 Donner, Otto 81, 219, 317, 318, 326, 338, 417, 419, 421, 440, 456, 458, 468 Douros, Elias 281, 451 Dreßen, Wolfgang 17, 428, 429, 468 Dreyfus, Jean-Marc 17, 429, 442, 444, 445, 468 Drueke (MBiF) 443 Dumas, Alexandre 285 E Eckhardt, Walther 430, 437, 439 Eichholtz, Dietrich 18, 436, 460, 469 Eichmann, Adolf 23, 29, 33, 65, 218, 243, 254, 262, 264, 281, 284, 286, 396, 447, 451, 482 Eicke, Rudolf 446, 457 Enepekidis, Polychronis 451 Engelbrechten, von (poručnik) 428, 438, 460 Engel, Ludvik 429 Erhard, Ludwig 329, 419, 459, 469, 484 Erzberger, Matthias 52

kazalo imena F Fachmann, Kurt 447 Falkenhausen, Alexander von 431, 432 Federau, Fritz 18, 418, 458, 459, 470 Fintz, Violette 303 Fischböck, Hans 65, 168, 419 Fischer, Edwin 328 Fleischer, Hagen 297, 299, 449, 451, 453, 454, 470 Fleischmann, Paul 83 Frank, Hans 23, 29, 185, 397, 465, 477 Frick, Wilhelm 63, 414, 415 Fritsch (MBB/NF) 425 Funk, Walther 56, 82, 86, 91, 92, 103, 222, 269, 333, 420, 421, 433 Furtwängler, Wilhelm 328 G Galleiske (RFM) 428 Gerlach, Christian 16, 199, 200, 372, 418, 426, 428, 433, 436, 437, 438, 439, 440, 444, 455, 456, 460, 471 Gerstner, Karl-Heinz 243, 244, 433, 443 Goebbels, Joseph 16, 29, 32, 41, 43, 56, 72, 73, 75, 76, 78, 79, 91, 140, 154, 156, 200, 201, 270, 330, 340, 348, 350, 352, 355, 359, 411, 412, 414, 417, 418, 419, 430, 437, 438, 448, 460, 461, 462, 466, 471 Goerdeler, Carl Friedrich 45, 57, 114, 266, 349, 359, 414, 425, 447, 461, 472 Goette, Wolf 118, 119, 167, 350, 351, 425, 426 Göring, Hermann 29, 36, 39, 59, 60, 61, 62, 63, 64, 65, 70, 73, 76, 78, 81, 84, 89, 91, 96, 125, 126, 127,

491 128, 129, 130, 131, 133, 142, 154, 155, 156, 159, 160, 161, 162, 165, 167, 169, 170, 172, 173, 179, 195, 196, 198, 199, 200, 201, 212, 215, 219, 224, 225, 243, 262, 277, 287, 288, 316, 317, 326, 338, 346, 351, 367, 371, 374, 377, 408, 414, 415, 417, 418, 419, 427, 428, 429, 430, 431, 433, 437, 452, 453, 456, 461, 469, 473 Gossel, Karl 441 Gotthardt, Hermann 453 Graevenitz, Hans 275, 288, 452, 453 Gramsch, Friedrich 287, 288, 430, 432, 434, 439 Graupner, Karl 448 Grimm, Jacob 412, 472 Grohé, Josef 145, 429 Guilleaume (Pošta Reicha) 146 Gunzburg, de (eksproprirana obitelj) 244 Gurski, Hans 214, 262, 439 Gutwerth (eksproprirani) 111 H Haberstock, Karl 176 Hadjikyriakos (guverner Grčke narodne banke) 287 Hahn, Paul 284, 287, 289, 290, 292, 295, 296, 450, 452, 453, 454, 472 Hanneken, Hermann 414, 460 Hansen, Harald 411 Hartlaub, Felix 280, 450, 473 Hartlieb, Heinrich 169, 170, 171, 430, 434, 435, 443 Hartmann (RFM, DSK) 424, 434 Hauffe, Arthur 448 Haupt, Thea 48 Hedding, Otto 413

492 Heim, Susanne 16, 363, 372, 412, 413, 415, 437, 438, 445, 456, 463, 473 Hemmen, Hans-Richard 165, 169, 422, 434, 443 Hencke, Fritz 154 Herzog (DHM, Slovačka) 445 Herzog, Herbert 448 Heydrich, Reinhard 29, 139 Hilberg, Raul 297, 441, 446, 447, 449, 451, 455, 456 Hillers, Wolfgang 33, 412 Himmler, Heinrich 29, 47, 76, 162, 222, 223, 264, 265, 337, 374, 404, 442 Hitler, Adolf 11, 12, 13, 16, 18, 22, 23, 24, 29, 33, 34, 37, 39, 41, 42, 44, 45, 46, 47, 52, 53, 54, 56, 57, 59, 61, 72, 76, 77, 78, 79, 83, 87, 91, 115, 125, 126, 127, 130, 131, 138, 139, 141, 142, 145, 156, 170, 176, 185, 199, 201, 216, 221, 253, 258, 259, 260, 267, 268, 269, 271, 275, 276, 277, 280, 294, 298, 299, 300, 328, 329, 330, 331, 332, 335, 339, 340, 344, 346, 348, 349, 350, 351, 352, 353, 354, 357, 358, 359, 360, 361, 364, 365, 368, 369, 373, 375, 376, 378, 381, 388, 403, 406, 411, 412, 413, 415, 417, 418, 425, 427, 428, 429, 431, 440, 446, 448, 449, 460, 461, 462, 464, 466, 467, 473, 474, 478, 479, 481, 487 Höll, Hans 460 Holzhauer, Georg 107, 108, 110, 423, 424, 475 Horowitz, Vladimir 327 Horthy, Miklós 216, 271 Hudeczek, Karl 451

götz aly: hitlerova socijalna država Hunsche, Otto 286, 436 Hupfauer, Theo 418 I Ingram, von (Pg) 146 J Jacobmeyer, Wolfgang 19, 436, 480 Javal (eksproprirana obitelj) 244 Jessen, Jens 72, 108, 417, 475 Joerges, Harald 443 Junz, Helen B. 314, 475 K Kadelbach, Hans 247 Kadgien, Friedrich 416 Kagan, Saul 416 Kaltenegger, Hellmut 446 Kambartel (OZI, RFM) 434 Kasche, Siegfried 31 Kasten, Helmut 108, 423, 424, 425, 476 Kaufmann, Karl 139, 428, 458 Keitel, Wilhelm 126, 127, 298, 427, 428, 440, 461 Keppler, Wilhelm 59, 414 Kersten, Werner 299, 303, 423, 434, 450, 454, 456 Kinkel, Gottfried 44 Klare, Fritz 129, 428 Kleemann, Ulrich 300, 303, 304, 310, 455, 456 Klemperer, Victor 351, 461, 476 Klesper, Fritz 443 Klinkhammer, Lutz 17, 435, 476 Klopfer, Gerhard 83, 419 Klumm, Friedrich 426 Koch, Erich 139, 154, 199, 340 Könning, Richard 446 Köppen, Werner 412, 413, 429, 470 Korff, Hans Clausen 441

kazalo imena Körner, Paul 338, 460 Korvas, Imrich 445 Kössler (savjetnik intendanture) 423 Kossoy, Edward 456 Kozuszek, Kurt 437 Krebs, dr. (RFM) 262 Kretzschmann, Max 110, 113, 191, 193, 416, 421, 423, 424, 425, 432, 446, 447, 476 Krogmann, Carl Vincent 198 Krüger, Alf 60, 65, 413, 414, 415, 416, 477 Kuhn, Eberhard 282 Kühne (RFM) 412, 428, 429 Kundrus, Birthe 15, 412, 420, 421, 438, 461, 462, 477 L Labbé, A. 243, 244 Lammers, Hans Heinrich 78, 79, 417, 418, 428 Lampe (MBB/NF) 431 Landwehr, Hermann 447 Lange, dr. (MBB/NF) 431 Lange, Kurt 57 Laskier, Michael 240, 443, 477 Laval, Pierre 443 Leeuw, A. J. van der 17, 61, 370, 415, 429, 441, 442, 445, 467, 477 Legler, Friedrich 430 Leibl (eksproprirani) 111 Leibowitz (eksproprirani) 111 Lemkin, Rafael 182, 422, 435, 446, 477 Lenz, Erwin 304, 377, 423, 430, 456 Lenjin, Vladimir Iljič 353 Léontard, Lucien 244 Lepercq, Aimé 171 Ley, Robert 78, 418 Lichtenstern (eksproprirani) 111 Lipscher, Ladislav 255, 256, 445, 478

493 Litter, Fritz 422, 423, 428, 433, 438, 443, 444 Logothetopoulos, Konstantinos 281, 451 Löhr, Alexander 455 Lohse, Hinrich 121 Ludwig (RFM) 412 Luther, Martin 281 M Maaß (RFM) 428 Mach, Alexander 253, 445 Mackensen, Hans Georg von 449, 451 Maedel, Walter 64, 440, 441, 443, 478 Maltzan, Vollrath von 430, 431 Mangold, dr. (MbiF) 432, 444 Manteuffel (RFM) 430 Martini, Herbert 419, 420 Matthaeus, Georg 440 Mau, Ilse 48 Mavraganis (grč. službenik) 282 Megerle, Karl 444 Melmer, Bruno 223 Mengele, Josef 29 Merten, Max 281, 282, 283, 284, 285, 286, 295, 296, 310, 449, 451, 452, 454 Meyer, Alfred 414, 430, 434, 447, 460, 478 Michel, Elmar 169 Michel, Henri 120 Moeller, Hero 336, 460, 479 Molho, Michael 284, 301, 451, 452, 455, 479 Möllenhoff, Gisela 226, 441 Mommsen, Hans 83, 361, 472 Mozart, Wolfgang Amadeus 141 Müller, Albert 188 Müller, Jürgen 119 Müller, Rolf-Dieter 485

494 Müller (WO, Solun) 451 Mussolini, Benito 46, 178, 276, 278, 330, 457, 467 N Narr, Wolf-Dieter 413 Naumann, Karl 199, 200 Nedić, Milan 215 Nehama, Joseph 285 Neubacher, Hermann 214, 258, 262, 263, 266, 267, 268, 275, 277, 278, 279, 280, 281, 282, 283, 284, 287, 288, 289, 291, 294, 295, 296, 446, 447, 448, 449, 450, 452, 453, 454, 479 Neumann, Erich 162, 212, 416, 432 Niedermeyer, Ferdinand 246, 247, 443, 444 Ninnemann (poručnik) 146 O Oertel, Manfred 18, 414, 418, 419, 421, 424, 425, 426, 435, 436, 437, 453, 459, 479, 480 Ohlendorf, Otto 334, 459 Orgera, Giovanni 435 Ottolescu, Al. 449 P Paersch, Fritz 19, 421, 422 Pamperrien, Rudolf 439 Papen, Franz von 42 Pape (RFM) 440 Parpatt, Friedrich 440 Pasel (RWM) 452 Patzer (RFM) 440, 441 Pichier, dr. (MBB/NF) 443 Plodeck, Oskar Friedrich 211, 438 Polić, Anica 446 Popitz, Johannes 83, 419 Posener, Julius 355, 356, 462, 463, 480

götz aly: hitlerova socijalna država Posse, Hans 70, 416 Präg, Werner 436, 480 Prunsch (natporučnik) 304 Prüßmann, Ilse 411 Puhl, Emil 56, 57, 102, 106, 110, 113, 114, 223, 270, 329, 423, 424, 425, 441, 448, 481 Q Quisling, Vidkun 229, 441 R Radebach, Paul 440 Rademacher, Franz 429, 439 Raeder, Erich 126 Rahn, Rudolf 245, 435, 444 Rasmeritza, Nicolae 448 Rass, Christoph 15, 421, 422, 426, 460, 481 Rauter, Hanns Albin 442 Recanati, Pepo 303, 455, 456 Recker, Marie-Louise 15, 416, 417, 418, 421, 481 Reichenau, Walther von 198 Reinecke, Hermann 128, 269, 421, 427, 448, 456 Reinel (njemački službenik) 434 Reinhardt, Fritz 33, 42, 43, 57, 74, 78, 87, 96, 100, 126, 127, 130, 332, 336, 337, 338, 339, 347, 354, 412, 414, 416, 417, 427, 428, 446, 459, 460, 462, 481, 483 Ribbentrop, Joachim von 165, 269, 448 Richthofen, Herbert von 446 Riecke, Hans-Joachim 414, 460 Rilke, Rainer Maria 141 Rinkefeil (njemački službenik) 422, 432 Rinke (MBiF) 458 Rintelen, Emil von 439 Rommel, Erwin 427

kazalo imena Rosenberg, Alfred 141, 142, 145, 154, 233, 428, 429 Rosh, Lea 297, 454, 456, 482 Röthke, Heinz 243 Rothschild (eksproprirana obitelj) 225 Rottky, Hugo 421 S Sartre, Jean-Paul 196 Sattler, Rudolf 266, 446, 447 Schacht, Hjalmar 45, 56, 59 Schaefer, Carl 287, 296, 434, 452 Scheffler, Leopold 169, 218, 249, 433, 440, 445 Scheplitz, Bodo 441 Schiedlausky, Lothar 449 Schlarp, Karl-Heinz 17, 421, 439, 483 Schlautmann-Overmeyer, Rita 226, 441, 479 Schleicher, Kurt von 42 Schleier, Rudolf 429 Schleyer, Hanns Martin 31, 411, 472 Schlotterer, Gustav 35, 414, 434, 436, 440, 447, 460 Schmidt, Helmut 22 Schmidt, Hubert 179 Schmidt-Stähler, Albert 442 Schmölders, Günter 54, 87, 414, 420, 483 Schnitker (gradonačelnik) 148 Schnurre, Ernst 422 Schomaker, Hans 440 Schönberg, Fritz 223, 451 Schramm, Percy Ernst 296, 477 Schultz, Franz 420 Schumburg, Hans-Emil 415 Schurz, Carl 44 Schuster, Hans 31, 32, 411 Schwager, Josef 447 Schwerin von Krosigk, Lutz grof 33, 41, 42, 43, 61, 65, 66, 67, 73, 77, 78, 79, 83, 193, 218, 222, 225,

495 276, 278, 338, 341, 342, 344, 346, 347, 376, 412, 414, 415, 416, 417, 418, 419, 420, 421, 426, 428, 433, 437, 440, 459, 460, 461, 484, 486 Sefihas, Andreas 283 Seiffert, Alfred 449 Senkowsky, Hermann 421, 422 Seydelmann, Gertrud 152, 427, 430, 484 Seyss-Inquart 168 Siegert, dr. 67 Speer, Albert 29, 76, 161, 170, 173, 179 Spindler, Alfred 421, 438 Staljin, Josef 340 Steinberg, Jonathan 112, 411, 424, 484 Stenger (MBiF) 444, 445 Sternfeld (eksproprirani) 446 Stiller (bankovni službenik) 443 Strangmann (ugostitelj) 148 Streit, Herbert von 436, 440 Stroumsa, Jacques 286, 452, 484 Stuckart, Wilhelm 460 Stucken, Rudolf 336, 414, 420, 478, 484 Stülpnagel, Otto 443 Süßkind-Schwendi, Alexander von 435 T Tataranu, Nicolae 448 Terboven, Josef 123 Thadden, Eberhard von 279, 280, 281, 450, 451 Thoms, Albert 223, 441 Tischbein, Friedrich 416, 432 Todt, Fritz 73, 283, 284, 402, 403 Toscanini, Arturo 327 Trapp, dr. (RFM) 440 Tribius, Erich 419 Trier (RB) 140, 145, 447

496 Tron, Walter 450 Tsironikos, Hektor 287 Tychsen (Obersturmbannführer) 146 Tzavaras, Nikolaos 451 U Uhlich, Martin 419 Uhlmann, Emil 220, 226 Uhlmann, Henny 220, 226, 227 Ullrich, dr. (OKW) 446 Utikal, Gerhard 428, 429 V Vallat, Xavier 443 Van Tonningen, Rost 168, 467 Vasek, Anton 255 Veltjens, Josef 430 Venizelos, Eleftherios Kyriakos 274 Voss, Hermann 45, 53, 413, 414, 463 W Wagner, Eduard 197, 198 Wagner, Karola 20

götz aly: hitlerova socijalna država Waldhecker, Hermann 265, 423, 424, 446, 447 Weizsäcker, Ernst von 165 Wiehl, Emil 427, 432, 453 Wiesenthal, Simon 296, 454 Wiesner (glumac) 118 Windisch-Graetz, Alois 230 Wisliceny, Dieter 254, 281, 284, 286, 451, 452 Woermann, Emil 203 Wohltat, Helmut 416 Wucher, Theodor 427 Z Ziegelmayer, Wilhelm 197 Ziegler, Karl 123, 370, 426, 487 Zölffel (RMfdbO) 429 Zschimmer, Gerhard 412 Zülow, Kurt 412, 487 Zwicker, Julius 217

kazalo imena

497

498

götz aly: hitlerova socijalna država

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Urednik Seid Serdarević Lektura i korektura Nana Moferdin Grafička urednica Maja Glušić Dizajn i prijelom Fraktura Fotografija na naslovnici © Bettmann/CORBIS Godina izdanja 2012., studeni (prvo izdanje) Tiskano u Hrvatskoj ISBN 978-953-266-414-0 Biblioteka Platforma, knjiga 36 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

kazalo imena

499

500

gĂśtz aly: hitlerova socijalna drĹžava