Imenik lijepih vještina by Fraktura

Miljenko Jergović

Djela Miljenka Jergovića knjiga četvrta

Imenik lijepih vještina eseji, kronike, članci

Djela Miljenka Jergovića Prvo kolo Sarajevski Marlboro, knjiga prva Dvori od oraha, knjiga druga Hauzmajstor Šulc, knjiga treća Imenik lijepih vještina: eseji, kronike, članci, knjiga četvrta

Miljenko Jergović

Imenik lijepih vještina eseji, kronike, članci

Fraktura 3

© Miljenko Jergović i Fraktura, 2018. Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. All rights are represented by Fraktura, Croatia. ISBN 978-953-358-053-1 (Djela) ISBN 978-953-358-061-6 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 1011391

Petar Gudelj, kad iz asfalta pjeva ptica Nema tvoje pjesme Više od trideset godina mašu ti iz asfalta zgažene ptice. Tijelom utonule u put, jednim krilom plivaju, drugim lete. I ti si svojim autom pobio cijelo jato ptica i potopio u asfalt. Više od trideset godina misliš napisati pjesmu o pticama što ti mašu krilima i pokušavaju poletjeti iz ceste. Ti misliš, a one padaju u vreo ljetni asfalt: plivaju, lete. U letu susreću zmije, kune, vjeverice, ježe. Nema samo tvoje pjesme.

alo prije nego što će biti objavljena vijest da je Petar Gudelj (1933) ovogodišnji dobitnik Goranova vijenca, tog godišnjega parnasovskog samopotvrđivanja hrvatske poezije, u nakladi VBZ tiho je objavljena Gudeljeva knjiga Duša tilu, i u njoj ova pjesma. Nagrada je stigla barem petnaest godina prekasno, dugo nakon što su već svi iz njegova naraštaja ovjenčani u Lukovdolu, a opet je čudo da ju je pjesnik ikada i dobio, pošto se, koliko do 5

jučer, za njega nije htjelo ni znati, pogotovu među onima kojima je palo u zadaću određivati što jest, a što nije pjesništvo dostojno urbaniteta i postmoderniteta, te na koncu i samoga nacionalnog imena. A kako je poezija u Hrvata poput planskoga gospodarstva u Sjevernoj Koreji, i nije važno koliko što vrijedi nego što se o čemu na politbirou odluči, hir, slučaj i socijalni habitus određuju tko će biti veliki hrvatski pjesnik. A Gudelj se ne nosi po posljednjoj modi, ne klatari se po metropolskim soarejama, niti se druži s biciklistima i lulašima s filofaksa, i nema mišljenje o materijalu od kojega je načinjen Muzej suvremene umjetnosti, ni o tome koliko se ljudi u taj muzej može natrpati. Gudelj je sve ono što ne vole hrvatski pjesnici i njihovi laudatori, ali što im je, ipak, najgore, i zbog čega bi, kad god Gudelj objavi knjigu, na visokim adresama hrvatske književnosti valjalo zastave spustiti na pola koplja, jest to što Petar Gudelj umije napisati ovakvu pjesmu. Prizor zgažene ptice na asfaltu jedan je od onih koji su dio kolektivnog iskustva. Svatko je, u nebrojeno prigoda, vidio zgaženu pticu, toliko nam se često to događalo da se ne možemo sjetiti nijedne konkretne ptice koju smo tako mrtvu gledali. To je nešto o čemu se ne razmišlja, niti se o pregaženim pticama ikada razgovara. Ali ipak, nitko ne može reći da ne postoji emocija, kratkotrajna i zaboravljiva, kojom nas na čas dirne mrtva ptica. I to je onda ono iz čega nastaje mogući razlog za pjesmu: slika u koju je upisan jasan i čist osjećaj. Teško je pisati o nečemu što je dio kolektivnog iskustva. Najprije zato što je, obično, netko o tome već pisao, najčešće tisuće njih, pjesnika i diletanata, od antičkih vremena do danas. Ako pak slika 6

nije potrošena i ako ozari čovjeka dojmom otkrića (a u književnosti općenito, pogotovu u poeziji, nema veličanstvenijih otkrića od onih kada se prvi puta u riječ utiskuje nešto što je, izvan riječi, svima poznato), teško je pisati o nečemu što ima smisla samo ako je jednostavno izrečeno, toliko jednostavno da se svakome, tko dijeli iskustvo viđenoga prizora, čini da je mogao napisati takvu istu pjesmu i da pjesnik nije učinio ništa veliko. E, baš takve su neke od najljepših pjesama naših jezika. U takvoj jednostavnosti osjeti se koliko jezik daleko može dobaciti, bolje nego u svim onim leksičkim i sintaksičkim akrobacijama kakve su se osamdesetih nazivale semantičkim konkretizmom, a danas ih nekako drukčije zovu. Poezija nije gimnastika, niti je jezik žvakaća guma koja se razvlači kad štofane hlače na nju sjednu. Vjerojatno nema čitatelja, niti čovjeka koji razumije hrvatski ili nekolicinu obližnjih jezika, koji ne bi razumio o čemu pjesma Petra Gudelja govori i pjeva. Većina će si zorno predočiti i tu sliku u slici, također viđenu puno puta, krila koje se uzdiže iz asfalta, i drugog koje je asfaltom zaplovilo, ali malo će ih, doista jako malo, znati da je upravo to poezija. U općoj predodžbi, poezija je nešto drugo, učeno ili patetično, nešto što se slabo razumije i što će i kulturan svijet lako diskvalificirati kao stvar vlastitog afiniteta. Operu i poeziju slobodno se može, onako odoka i u cjelini, ne voljeti. Razlog tome je, uglavnom, teror loših pjesnika, kojima se svijet ne otvara pred očima kao Petru Gudelju, i koji riječima ne vladaju tako savršeno kao on. Evo, ne okrećite drugu stranicu novina, nego izdržite vrlo kratku pouku što pjesnički jezik jest i u čemu se sastoji genijalnost vladanja riječima i rečenicama. U finalu svoje pjesme, Gudelj piše 7

kako ptice na asfaltu “u letu susreću zmije, kune, vjeverice, ježe”. Pa nabroji pregažene divlje zvjerčice, ali u pjesmi napisanoj standardnim jezikom, učini taj jedan, jedini pomak. Ježevi tako bivaju ježi, kako se arhaično veli i kako se u lokalnim govorima kaže gdje god u Dalmaciji, Hercegovini ili Bosni ježeva ima. Ovaj je lokalizam diskretno udjenut, tako da će ga čitatelj jedva i primijetiti, a možda ga i neće primijetiti. On nije tu zbog lokalne ili folklorne boje teksta, nju u ovoj pjesmi Gudelj izbjegava, tu je zbog ritma i melodije, koji pjesmu na kraju i učine tako velikom u njezinoj malenosti. U tim je Gudeljevim ježima smisao pjesništva u svakome vremenu, u njima je precizno objašnjenje kako to i zašto, čak i danas, u kibernetičkoj eri i potkraj Božjega vremena, velika književnost, pogotovu poezija, funkcionira kao trezor jednoga jezika i njegove zbiljske cjeline. U knjizi Duša tilu niz je velikih pjesama, neobičnih, katkad takvih da se čine kao da su u pjesništvo presađene iz nekoga drugog svijeta. I njome je, kao i svojim prethodnim knjigama, Gudelj neusporediv unutar hrvatskoga pjesništva, osamljen i gotovo izoliran slučaj, kojega je teško formatirati za potrebe ovdašnjih antologija, a da se ostane pošteno i prema njemu i prema hrvatskoj poeziji. No, ne pravimo se nedužni, ne tiče se Gudeljeva neusporedivost činjenice što nema predšasnika u hrvatskome pjesništvu (jer ih ima, kao i u srpskom), niti činjenice što su, evo do neki dan, metropolski laudatori i tumači odbijali da o njemu govore, da ga nagrađuju ili da išta o njemu znaju. Neusporedivost Petra Gudelja prirodna je posljedica njegove pjesničke veličine, i ništa drugo. U svijetu beznačajnih, sve što je veliko mora se činiti neobjašnjivim i nenormalnim. Čak je i u velikim književnostima tako. Zato, i samo 8

zato, a ne zbog posmrtnih počasti ili rođendanskih proslava, organiziraju se skupovi na kojima se razlaže i slavi pjesnikovo djelo. Zato da malima i beznačajnima veliki pjesnik postane nekako bliži i njihov. U posljednjih dvadeset godina, otkako se Goranovo proljeće silom žalosnih ratnih prilika, a potom i logikom pristajanja na prosječnost cijele nacionalne kulture, suzilo na hrvatsku poeziju, Goranov vijenac polučili su razni, veliki i mali, protagonisti i diletanti, pjesnici i zavidnici… Petar Gudelj jedan je od trojice za koje bi se mirne duše i čiste čitateljske savjesti moglo reći kako zapravo i nisu dobili nagradu nego je nagrada dobila njih. Jedan od trojice danas plovi nebom iznad dviju Amerika i sa svojim Bukowskim psuje, i psovkama rastjeruje nebeske serafe sve, a drugi je, hvala Bogu, živ bez obzira na to što na radiju katkad drukčije misle, pa odluče da ga nema. 27. 3. 2010.

Tin Ujević, na smetljištu Sarajeva

ubom javnosti minula je vijest da je na smetlištu jedne sarajevske zgrade pronađeno prvo izdanje knjige Ojađeno zvono Tina Ujevića, s posvetom zaboravljenom piscu i odvjetniku Niki Andrijaševiću. Tin je Niku, dobrostojećega gospodina, svoga Dalmatinca, rodom iz Graca, tom knjigom darivao siječnja 1934, jedne od onih užasnih zima, kojih se, kako čitamo u njegovim pismima i uspomenama, silno grozio i plašio. Niko je knjigu spremio u svoju kućnu biblioteku, tu u toj zgradi, u kojoj je i umro 1951, četiri godine prije Tina. Poslije je u stanu živjela neka njegova familija, da bi zatim, u etničkoj rekompoziciji koja je Sarajevo zahvatila nakon zadnjega rata, Nikin stan pripao nekome tko za Ujevića nije imao interesa. Knjiga je čudom spašena iz smeća – a i da nije, ionako je se nitko ne bi sjećao – da bi na kraju bila humano preseljena u Tinov muzej u Vrgorcu. Tako svršava jedna metaforična priča o pjesniku, o Dalmatincima u Sarajevu, a pomalo i o Hrvatima u tom gradu. Ali opet, ima neke poetičke i biografske točnosti u tome da se Tinova knjiga nađe na smetlištu i da je onda netko spašava. Tako je još 1939, jednoga ljetnog popodneva, Rizo Ramić, književni entuzijast, ušao u piljaru da kupi jabuka, kadli u dućan uđe neki čovjek, noseći u rukama fišek šljiva, kupljen u drugoj piljari. 10

Rizo se zagledao u fišek, i prepoznao po njemu ispisan rukopis Tina Ujevića. Odakle vam to, uzbuđeno je pitao zbunjenog mušteriju, a onda je trčao u tu drugu zelenaru, i od gazde “na kilo” otkupio čitav snop neobjavljenih Tinovih radova. I tako je, poput Johanna Sebastiana Bacha, samo kod piljara, a ne kod mesara, spašavan dobar komad Ujevića. Istina, tko zna koliko je već šljiva, krumpira i paprika bilo zamotano u njegova djela, ali i u tome ima nečega, za čitatelja i pisca, ludo privlačnog. Kakav dobar i darovit mistifikator i “imitator glasova” mogao bi, recimo, nanovo ispisivati izgubljene sarajevske radove Tina Ujevića. Ali naravno da pjesnik u toj stvari uopće nije bio nevin. Naime, kada je četvrtoga studenog 1937. bježao iz Sarajeva pred nailaskom još jedne zime, svojoj dobroj i sirotoj gazdarici Regini Nahmijas ostao je dužan poprilične novce za kiriju. Kao zalog ostavio joj je svoje osobne stvari i rukopise, i ona ga je čekala skoro dvije godine, pisala mu, a Tin bi joj otpisivao da se strpi, sve dok joj na kraju nije poručio neka sve proda. Ona je rukopise najprije nudila sarajevskim piscima, koji za njih, sasvim logično, nisu bili zainteresirani, jer naši su književnici bili kakvi su i danas: ne zanimaju ih tuđi rukopisi. I što je mogla, nesretnica, nego da ih za nikakve novce proda piljaru ne bi li namirila barem djelić Tinove neplaćene kirije. Širina i ozbiljnost neke književnosti ne mjeri se formatima njezinih najznačajnijih pisaca, jer s njihovim veličinama ona obično nema ništa. Tin je bio sirotinja koju se u ona vremena progonilo kao grešnu dušu, tako da njegova veličina pripada samo njemu, i nema veze ni sa Sarajevom, ni s Beogradom, ni sa Zagrebom, gradovima u kojima je živio, a nema veze ni s hrvatskom, kao ni 11

s jednom drugom književnošću. Tako je i s drugim velikim i zbilja značajnim piscima: za života je, obično, njihov javni i socijalni položaj bio takav da bi bilo nepristojno po njima mjeriti išta drugo osim njih samih. Međutim, širina i ozbiljnost neke književnosti, i kulture općenito, mjeri se po ljudima poput Rize Ramića. Po onima, dakle, koji će bez ikakvog osobnog interesa, a iz ljubavi prema knjigama i ljudima, razmotavati fišeke sa šljivama, provjeravajući da to, možda, nije nečija izgubljena pjesma. Ali ne pjesma nekoga mrtvog i slavnog pjesnika, nego prezrenog i svima dužnog Tina, koji je tog Rizinog ljeta imao jedva četrdeset osam godina. Dakle, bio je u današnjim godinama Zorana Ferića. Ujević je pjesnik koji, zahvaljujući svome građanskom usudu više nego političkim ili književnim odlukama, pripada – na različite načine i različitim intenzitetom – trima književnostima. Prije nekoliko godina je, pod uredništvom Leona Kojena, a u izdanju beo gradske Čigoja štampe, objavljeno originalno, ekavsko izdanje Ujevićeve remek-zbirke Lelek sebra. Neobičan je, ali uzbudljiv i poticajan doživljaj čitati toga srpskog Tina, jer bez obzira na malu razliku dva jezika, njegova virtuozna preciznost čini da najednom čitamo drugoga pjesnika. Bilo bi, doista, šašavo kada bismo ignorirali srpske Lelek sebra i Kolajnu, ali i Ujevićeve beogradske godine (iz srpske metropole je, ne treba ni to zaboraviti, policijskom odlukom protjeran, pa je završio u Sarajevu), pa kad bismo odricali posve literarnu, i baš nimalo nacionalpolitičku, činjenicu da ga sve to kvalificira – i srpskim pjesnikom. A u Sarajevu je živio punih sedam godina (od 1930), lumpovao, svađao se s književnom sitneži, pisao i prevodio, tako 12

da ga se, s razlogom, pronalazi i u antologijama bosanskohercegovačkoga pjesništva. Ali nije to bio Tinov izbor. On je samo bezuspješno bježao pred ološem, a imao je barem tu sreću da je živio u jugoslavenska vremena pa su mu prostori za bijeg bili ponešto širi nego što su danas. Progonio ga je smrad koji, za razliku od ovoga današnjeg, iz internetskih septičkih jama, barem nije bio bezimen. Tako je, recimo, besmrtnim postalo ime sarajevskoga advokata Ambroza Dražića, koji je, izazvan Tinovom pojavom, ovo napisao o skupini gradskih boema: “Treba uzeti batinu i vucibatine najuriti iz sredine, koji hoće da budu čak i literati i mislioci, a duša im crnja od njihove vanjštine, jezik poganiji od onih što spavaju po Rimu i Napulju po kanalima i podzemlju. Ovakva klasa ljudi spada u popravilišta i na robiju, pa ne smiju da se zovu boemima kulturnima, nego apašima.” Za Abrozom Dražićem u tom gradu nije ostalo ništa, svojedobno sam, kao gimnazijalac, tražio njegov nadgrobnik po sarajevskim grobljima i knjigama umrlih, ali nisam ga našao. Nestao je, a da za sobom nije ostavio baš nikakav trag, osim tog jednoga jedinog difamantnog članka u Večernjoj pošti, pisanoga s visine onoga svijeta koji je vazda vodio računa o vlastitome popodnevnom miru i čistoći svojih trgova i haustora, i koji do dana današnjeg smatra kako mu je dano pravo da određuje tko ima pravo živjeti u njihovome gradu, a koga bi valjalo batinom najuriti van. Nemoguće je iz anonimnosti izvući grobove takvih ljudi, pa sudim po kenotafima kako je i Ambroz Dražić besmrtan. Prve sarajevske godine, upoznajući Bosnu, Ujević je napisao jedan ljubak i luckast esej, naslovivši ga kao “Dva glavna bogumila”. 13

U njemu nalazi sličnosti u moralnim nazorima, učenjima i stavovima Lava Tolstoja, Mahatme Gandhija i srednjovjekovnih bosanskih krstjana. Tiskao ga je, u nastavcima u Večernjoj pošti, u siječnju 1931. godine. Danas je taj tekst bez veće vrijednosti, osim što čuva ljepotu i ritam Ujevićevih žurnalističkih riječi i rečenica, i što je živo svjedočanstvo romantičnog doba, kada je mit o bogumilima i o dobrim Bošnjanima tješio došljake poput Tina, nudeći im nadu da bi u tajanstvenoj zemlji Bosni mogli pronaći svoju stvarnu domovinu. Kada je nada iščezla, ostali su samo zima i led. Moji sarajevski prozori gledali su se s prozorima stana Marije Prpić, njezinog muža Julija i sina Bože. Bila je lajava Dalmatinka, iz Vrgorca kao i Tin, koja bi nas djecu s prozora polijevala vodom kada bismo larmali u vrijeme popodnevne sijeste. Julio je umro prije rata, ona u prvim mjesecima mira, a komšiju Božu, dobrog električara, neka je teška bolest mladog odnijela prije koju godinu. Danas su zamagljeni i mutni Prpića prozori, kao oči koje više ne gledaju. Jedan do jučer živi sarajevski svijet može se još naći samo po grobljima i smetlištima. Sreća da smo prema svemu tome ravnodušni, kao i nepoznat netko prema Tinovoj knjizi, s posvetom mrtvome sarajevskom Hrvatu. 10. 4. 2010.

Branimir Donat, mali književni grobovi

valio se da je spreman, u vrlo kratkome roku, obiti svaku bravu. Istina, za ove bi mu modernije trebalo malo vremena da uhvati grif, pošto ih nikada nije obijao, ali nema brave koja se ne bi dala provaliti. Ako imate u rukama taj zanat, govorio je i prinosio licu šake, da ih bolje vidim, tada ga nikada ne zaboravljate. I kratko vam vrijeme treba za usavršavanje. A znate li što je najvažnije da bi se čovjek u svakome trenutku svoga života osjećao savršeno slobodnim? Umijeće krivotvorenja dokumenata. Istina, za to vam neće biti dovoljan zanat, kao za obijanje brava, nego vam treba i pomalo talenta da od krumpira ili školske gumice načinite pečat za koji nitko neće primijetiti da nije pravi. Ako to uspijete, pred vama je cijeli svijet. Kada mi je 1972. zatrebalo, ja sam za jedno popodne krivotvorio pasoš i klisnuo van. Branimir Donat bio je idealna figura robijaškoga vijeka hrvatske književnosti. Drugi su bili duže zatvoreni, ostavili su o tome važnija književna svjedočanstva, teže su nalegli na savjest nacionalne kulture od njega onako golemoga i tjelesnog, ali on se poput kakvoga bidermajer gerilca, vječnoga i neuništivog građanina, srodio i s tom životnom okolnosti. Druge su zatvorom uspijevali poniziti i pobijediti, ili ih pretvoriti u martire za nacionalnu stvar, dok je 15

on robiju prihvatio kao jednu od svojih važnih socijalnih kvalifikacija i početak duge borbe, koja do kraja neće stati, u kojoj je on, posve sam, bio na jednoj, dok su država, narod (ili nekoliko njih) i Partija bili na drugoj strani. Nije primjećivao da bi u tom boju netko mogao biti neravnopravan. Kada su mu, olovnih pedesetih, po izlasku iz zatvora onemogućili objavljivanje, Tvrtko je Zane postao Branimir Donat, pa je pod tim imenom počeo publicirati, i to u Beogradu. Dugo im je trebalo da ga otkriju, ali za njih je tada već bilo kasno, jer je Donat već razvio svoje književne poslove, razgranavajući ih na način koji je besprimjeren u jugoslavenskim književnostima tog, i nekoliko sljedećih vremena. Još je šezdesetih izrastao u jedan pokretni književni hram. Objavljivao je monografije i portrete, otkrivao zanemarene pisce, priređivao im sabrana djela, nanovo okupljao rasute biografije naših lirskih šizofrenika, sastavljao antologije, kritičke preglede i povijesne sinteze… Pa, iako je imao vrlo striktan književni ukus i finoću pri odabiru, golemu je energiju uložio u djela i životopise velikih, ali i savršeno beznačajnih pisaca. Kada sam ga prije desetak godina upitao zašto to čini i zbog čega se toliko troši na književne suputnike i marginalce, za koje više nitko ne bi ni znao da nije njega, poučio me je da mora postojati netko tko će “poštovati i brinuti se o svačijoj muci u književnosti”. Kada je smrt, kao u onoj Kišovoj pjesmi, demonstrirala silu i oborila golemo tijelo Donatovo, hrvatskoj književnosti, ovoga puta bez imalo prigodnoga grobljanskoga pretjerivanja, srušila se njezina najvažnija tradicijska ustanova. Uz strašan tresak i prašinu pao je književni hram Branimira Donata. Za njim je ostala golema 16

pustoš, zijevnula je parcela na kojoj bi sad netko poduzetan mogao izgraditi golem nogometni stadion. On je svojim rukama sve sagradio, i nitko mu nije mogao oduzeti slobodu, koja je podrazumijevala i pravo da bude materijalno bogat. Tako je, slažući cigle, sve po zakonu i propisu, od maloga stana načinio veliki. A na otoku je, kamen po kamen, sagradio kuću za odmor. Raskošan bješe, s leptir-mašnom i u sakou, sa svim tim svojim umijećima, talentima i znanjima. Sila od čovjeka. Pa bi se ispriječio svemu što je smatrao krivim i nepravednim. Jedini pošten hrvatski nacionalist: svoje je račune s velikosrpskom ideologijom rješavao sam, i nije u njih petljao obične građane, bilo Srbe ili Hrvate, niti je išta, niti je ikoga, pozivao u pomoć. Brda bi se tresla kada je Donat sa Srbijom ratovao, ali to bi bio takav rat da za šakale i lešinare, da za akademike, ne bi bilo mesa ni kostiju. “Nema ništa ljepše nego čovjeku iščupati bubreg”, sijevnula bi šaka s ispruženim prstima, koji kao da prodiru kroz kožu i loj, “a onda taj bubreg lijepo vratiti natrag”, objašnjavao mi je, radujući se poput kakvoga hedonističnog đavola, svoje kolumnističke i polemičke strategije, koje je najslobodnije demonstrirao u ono intelektualno sjajno vrijeme kada je Globus uređivao Davor Butković. Zanimljivo je, međutim, da njegov rukopisni tekst nije bio uredan. Pun tipfelera, a često i gramatičkih grešaka, otkrivao je čovjeka koji pretjerano ne brine kakvim će ga vidjeti ljudi lišeni sposobnosti da u književnosti, u životu i u novinama vide išta što bi bilo dublje i važnije od forme, konvencije i socijalnoga bontona. S druge strane, knjige koje je radio sam, često preuzimajući sve 17

uloge osim grafičarskih i tiskarskih, bile su mu čiste, uredne i bez grešaka. Branimir Donat bio je društven čovjek. Volio je jesti, piti i razgovarati, sudjelovati u zavjerama, u izmišljanju novih projekata i edicija, ali i u ogovaranju. Nitko nije znao toliko i takvih tračeva o svojim suvremenicima, a njegovo je suvremeništvo obuhvaćalo sve, od Kranjčevića do Butkovića. Sjećam se jednom, tako, dugoga razgovora o Kranjčevićevom sprovodu, što smo ga, na užas punoga kombija pisaca, započeli oko Bosanskog Broda, a završavali smo ga na ulazu u Sarajevo. Obojica smo, svaki iz svoje perspektive i iz svojih razloga, dobro pamtili taj dan kada se prvoga velikana naše moderne književnosti spuštalo u grob. Bez Donata sami i nečuvani ostaju svi grobovi hrvatske književnosti. Kada su novine, nesvjesne vlastite tradicije, kao što je izvan tradicije – gluha kučka, i sva naša književna kultura, odlučile da im Branimir Donat više nije potreban, on se tiho povukao, ne opterećujući ničiju savjest. U drugim je stvarima bio lajav i uvijek uočljiv, prisutan na svakome mjestu i u svakome povijesnom događaju, samo je u načinu na koji se povlačio i odlazio Donat bio tako diskretan i tih. Iščezavao je kao pravi gospodin, onda kada bi njegova bitka konačno bila izgubljena. A sve važne bitke Branimira Donata zapravo su izgubljene. Čim bi joj okrenuo leđa, njegova se Hrvatska pretvarala u svinjac. U trenucima kada je, prije koju godinu, postalo jasno da su Maticu hrvatsku već sasvim preuzeli niži oblici života na evolucijskome prijelazu iz udbaša u ustaše, Donat je izblijedio i nestao iz te ustanove, čiji je, do neki dan, najvažniji živi član bio. Odbio je sudjelovati, i to u času kada više nije bilo nikoga da primijeti 18

njegov uzmak. Eh, kada bi se čovjek mogao naučiti tako delikatnom nestajanju. Tko zna da li bi ga hapsili da su znali kako se sve važno u njegovome životu događa u knjigama, i nikada iz knjiga neće istrčati na ulicu da pravi nered? Isto pitanje moglo se postaviti za Mandeljštama ili za Brodskog, za tisuće pisaca i njihovih slugu, u dvadesetom stoljeću. Donat je, pritom, bio i pisac i sluga cijele jedne književnosti. Bio je tako velik da je mogao biti i ponizan, da se mogao sagnuti do onoga najsitnijega lirskog zlosretnika da ga prouči. Svaki pisac dio je konteksta neke književnosti, samo mu u kontekstu valja naći mjesto. Na to se, otprilike, svodi posao sluge. I to je razlog što se tim poslom, na način sluge, malo tko želi baviti. Osim što im nedostaje dara, ljudima nedostaje poniznosti prema knjigama i prema “svačijoj muci u književnosti”. Nema nam više Donata, koji je sam već bio jedan književni kontekst. Nema ga da obija brave i vazda nam otvorenim čuva puteve do slobode. 24. 4. 2010.

Zuko Džumhur, hoda, piše i govori

a mu se život nije prebrzo potrošio, Zuko Džumhur danas bi bio devedesetogodišnjak. Ili obrnemo li: da nije na vrijeme umro, Zuko Džumhur bio bi devedesetogodišnjak. A što jest jest, umro je u zadnji čas, 27. studenog 1989. u Herceg Novom. Da je živio još samo koji mjesec, ili ne daj Bože godinu, morao bi se opredjeljivati, makar i pred samim sobom ako ne i pred cijelim svijetom, oko svoga identiteta i morao bi odlučivati kojeg će sebe amputirati, sahraniti i zaboraviti, da bi onaj drugi Zuko, sakat i uskraćen, mogao živjeti u svijetu koji je upravo nastajao. Naime, Zuko se rodio u Konjicu, kao Zulfikar (a zulfikar je sablja koju je poslanik Muhamed darovao Aliji, sablja junaštva u ime vjere), u uglednoj i staroj porodici vjerskih službenika i učenjaka. Djetinjstvo je provodio u Beogradu, gdje mu je otac Abdulselam službovao kao imam, a gimnaziju je završio u Sarajevu. Beogradsku Likovnu akademiju pohađao je u klasi Petra Dobrovića, onoga velikog Krležinog prijatelja, o kojemu je ovaj napisao najbolnije stranice svoje ratne dijaristike, uzdignuvši svoj i Dobrovićev slučaj do metafore hrvatsko-srpske prijateljske intime. Od 1947. Zuko objavljuje karikature i crteže, a ubrzo zatim ulazi u novinarstvo, u kojemu će, na svoj specifični način, ostati cijeloga života. S jedne strane, sve je u njemu bilo starovremeno: musliman po 20

stambolskome i bečkom kalupu, koji se pisanju učio preko sentenca i mudrosti istočnoga svijeta, među koje bi udijevao anegdote za koje čitatelj nikada nije mogao biti siguran jesu li to stvarni događaji ili ih je Zuko izmislio kao neku paralelnu stvarnost. S druge strane, bio je Beograđanin, jedan od onih koji su u pedesetima stvarali atmosferu toga grada, njegovu liberalnu auru i mangupsku naraciju. U Politici je, recimo, u vrijeme razlaza sa Staljinom, ali prije nego što je postignut općenarodni konsenzus o tome da je Staljin neprijatelj, objavio onu slavnu karikaturu Marxa koji sjedi za radnim stolom, a iznad glave mu uokvireni Visarijonovičev portret. Taj će ga crtež proslaviti, postat će jedan od amblematskih znakova jugoslavenskoga političkog identiteta, koji će uminuti nekoliko mjeseci nakon Zukine smrti. I još će po koječemu Zuko biti Beograđanin, jedan od najvažnijih u svome vremenu, pa strašnim biva pitanje kojeg bi se sebe odrekao da je, ne daj Bože, nadživio svoje vrijeme. Da li bi se odrekao svoje bosansko-muslimanske ili svoje srpsko-beogradske osobe? I čega god bi se odricao, što bi od njega nakon odricanja ostalo? Jer su i identiteti urasli jedan u drugi, pa čovjeku i nije dano da se odriče, a da ne ostaje sakat u glavu. Najslavnija Zukina knjiga, prvi put objavljena davne 1958, jeste Nekrolog jednoj čaršiji. Bio je to putopis, a opet i zakašnjeli oproštaj s imperijom koja je četiri stoljeća vladala Bosnom i Hercegovinom i koja je iza sebe ostavila brojne tragove na toj zemlji i na ljudima, te s onom drugom carevinom, koja je vladala deset puta kraće, ali su njezini tragovi svježiji. Za vrijeme u kojemu je napisan, taj je bosanski i maloazijski putni amarkord morao djelovati prilično reakcionarno, ako ga je itko ozbiljno pročitao, i ako su ga, uopće, i bili u stanju čitati mimo predrasude o vicmaheru Zuki i njegovom 21

lahkom bivanju u našoj samoupravnoj zajednici. Predgovor Nekrologu jednoj čaršiji napisao je drugi veliki turkofil, Ivo Andrić. Samo tada, i nikada poslije, nekome je on pisao predgovor, čuvajući se mudro i te pogibelji da se suvremenicima zamjeri, hvaleći ih. Zuki se nije mogao zamjeriti, jer je Zuko bio i gospodin i pametan pisac, pa mu se Andrić nije u očima smanjivao kada ga je u predgovoru hvalio. Dobri pisci od loših pisaca razlikuju se po tome što su rečenice svih loših pisaca jednoga jezika u nekome vremenu nalik jedna drugoj i nemoguće ih je razlikovati, a rečenice dobrih pisaca prepoznaju se poput otiska prsta, čak i kada nije naročito mudro i pametno ono što se tim rečenicama kazuje. A veliki se od malih pisaca razlikuju po tome što veliki pisci ne samo da imaju svoje rečenice nego imaju cijelu retoriku. Po toj je retorici i Zuko Džumhur bio autentično veliki pisac. Evo, za primjer, onoga što piše unutar zagrada, u jednom od eseja koji čine putopis Nekrologa jednoj čaršiji: (“…služio je Be-Ha regimente… dvorio feldvebelske švalerke što su po Hercegovini sadile grincajg, kuhale ajnpren supe i pržile uštipke po žandarmskim kasarnama i od Metaljke do Domanovića… pisale anzihtkarte sa ‘domaćim krajobrazima u boji i nakladi St. Kugli’ – ‘Grüss aus Čapljina…’ i čitale nabožne obiteljske tjednike… četrdeset berićetnih svih svetih godina valcera, lapaloma, malih i velikih misa, naizmjenično – od korotnog povratka Maksimilijanovog admiralskog broda Navare iz Meksika i od melodrame u Majerlingu, do pucnjave na Latinskoj ćupriji i gnusnog umorstva nadvojvodskog para u Sarajevu…”). I tako, u jednom zamahu i dahu, u jednoj crti povučenoj crnim tušem po hrapavom papiru, unutar zagrada, umetnutih u neku 22

posve drugu priču, u pripovjednoj digresiji, čiji smisao nije i ne može biti jasan hrvatskim provincijalkama, profesoricama književnosti kojima su moljci pojeli frizuru, ispričao je Zuko Džumhur četrdeset godina austrougarske vladavine u Bosni i Hercegovini. U tom je njegovom retoričkom ispadu više književnosti ili, još jasnije rečeno – razloga za književnost, nego u čitavim bibliotekama i edicijama naših suvremenika. U toj frazi, što ju je na brzinu sastavio i zakovao s “četrdeset berićetnih svih svetih godina valcera” ispisan je, tugaljiv, a još uvijek tako živ, identitet jednoga svijeta: čuju se, u samo šest riječi, glasovi staračkoga berićeta, jedne prošle mladosti, s jakim društveno-političkim razlozima i potvrdama, čuju se u Zukinim svim svetima zvona sarajevske Katedrale, i još pride valcer, koji se, kao u nekom povijesnom ludilu, igrao i okretao punih četrdeset godina. Samo istinski majstor, kaligrafski precizan, netko tko zna kako žive riječi i što riječi znače kada se nađu jedna uz drugu, mogao je napisati takvo što. U katodnom sjećanju posljednjih jugoslavenskih desetljeća, Zuko Džumhur upamćen je po putopisnoj televizijskoj seriji Hodoljublja, koju je režirao sarajevski filmski i televizijski redatelj, također dobri rahmetlija, Mirza Idrizović. U Hodoljubljima Zuko je obilazio svoj svijet i pripovijedao o mjestima na koja bi došao. Dio serijala snimljen je po Bosni i Hercegovini, a dio u inozemstvu, ali nije bilo razlike, jer je intenzitet doživljaja bio jednak bez obzira na to putuje li Zuko u Andaluziju ili na Vrelo Bosne, na Ilidžu. Na koje god mjesto došao, gledatelju je stvarao iluziju kako je tu domaći i oduvijek. U Andaluziji je bio prognani musliman, a na Vrelu Bosne majstor za davne austrijske lumperaje i nedjeljne izlete u prirodu sarajevske gospode. Činilo se da govori iz vlastitoga iskustva, koje 23

seže stotinama godina u prošlost. Bio je nostalgičan za davnoprošlim vremenima, ali je njegova nostalgija bila autentično doživljena (od iste vrste je dar zagrebačkog profesora Marina Zaninovića, koji u radijskim emisijama pripovijeda o životima rimskih careva kao da je svakome od njih bio sobar ili barem savjetnik). Njegovoj priči, usmenoj ili pisanoj, nije bilo kraja, jer je njegov ljudski vijek sezao daleko u prošlost i bio je tako identitetski isprepleten da je bio protivan svakome odricanju ili poricanju. Zuko Džumhur bio je sav od pripadanja. U ornamentu njegovoga životopisa, nestvaran i šaljiv je i sam zaključak: Zuko je, po vlastitoj želji, pokopan u rodnome Konjicu. Dogodilo se to na Dan Republike, posljednji koji je obilježen u svim jugoslavenskim državama, 29. novembra 1989. godine. 15. 5. 2010.

O autoru

Miljenko Jergović rođen je 1966. u Sarajevu. Živi u Zagrebu. Romani: Buick Rivera (2002.), Dvori od oraha (2003.), Gloria in excelsis (2005.), Ruta Tannenbaum (2006.), Freelander (2007.), Srda pjeva, u sumrak, na Duhove (2007.), Volga, Volga (2009.), Otac (2010.), Roman o Korini (2010.), Psi na jezeru (2010.), Rod (2013.), Wilimowski (2016.), Doboši noći (2015.). Pripovijetke i druge proze: Sarajevski Marlboro (1994.), Karivani (1995.), Mama Leone (1999.), Inšallah, Madona, inšallah (2004.), Mačka čovjek pas (2012.), Levijeva tkaonica svile (2014.), Sarajevo, plan grada (2015.), Nezemaljski izraz njegovih ruku (2016.), Selidba (2018.). Poezija: Opservatorija Varšava (1988.), Uči li noćas neko u ovom gradu japanski (1990.), Himmel Comando (1992.), Preko zaleđenog mosta (1996.), Hauzmajstor Šulc (2001.), Dunje 1983, (2005.), Izabrane pjesme Nane Mazutha (2011.). Članci, kolumne, eseji, prepiska: Naci bonton (1998.), Historijska čitanka (2001.), Historijska čitanka 2 (2004.), Žrtve sanjaju veliku ratnu pobjedu (2006.), Transatlantic Mail, sa Semezdinom Mehmedinovićem (2009.), Zagrebačke kronike (2010.), Pamti li svijet Oscara Schmidta (2010.), Muškat, limun i kurkuma (2011.), 617

Tušta i tma, sa Svetislavom Basarom (2014.), Drugi krug, sa Svetislavom Basarom (2015.), i Autobus za Vavilon (2017.). Drama: Kažeš anđeo (2000.). Miljenko Jergović dobitnik je brojnih domaćih i međunarodnih nagrada. Među njima su nagrade Mak Dizdar za mlade pjesnike, Stolac, 1987.; Goran za mlade pjesnike, Lukovdol, 1988.; Veselko Tenžera, za najbolju kolumnu na području Jugoslavije, Zagreb, 1990.; Ksaver Šandor Gjalski, Zabok, 1994.; Erich-Maria Remarque, Osnabrück, 1995.; Grinzane Cavour, Torino, 2003.; nagrada Društva pisaca Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 2004.; nagrada Napoli, Napulj, 2005.; Meša Selimović, Tuzla, 2007.; nagrada grada Cassina, Cassino, 2009.; nagrada Fulvio Tomizza, Trst, 2011.; Angelus za najbolju knjigu srednjoeuropskog pisca, Wroclaw, 2012.; Stefan Mitrov Ljubiša, Budva, 2013.; Njegoševa nagrada, Cetinje, 2015.; nagrada Prozart, Skopje, 2017.; nagrada Georg Dehio, Berlin, 2018.; Milovan Vidaković, Novi Sad, 2018. Djela su mu prevedena na bjeloruski, bugarski, češki, engleski, farsi, finski, katalonski, litvanski, madžarski, makedonski, nizozemski, njemački, poljski, portugalski, ruski, slovački, španjolski, švedski, talijanski, turski i ukrajinski jezik.

618

Sadržaj

Petar Gudelj, kad iz asfalta pjeva ptica

Tin Ujević, na smetljištu Sarajeva

Branimir Donat, mali književni grobovi

Zuko Džumhur, hoda, piše i govori

Bekim Fehmiu, mukom protiv ubojica

Meša Selimović, ateist koji se usrdno molio

Robert Schumann, ludilo u vrijeme karnevala

Skender Kulenović, pjesnik iz mrtve čitanke

Aleksandar Tišma, utjeha jevrejskih pasa

Ilija Bosilj, nema zemlje za paora

Boris Maruna, američki pjesnik

Dragan Kaluđerović, okrutnost trešanja u cvatu

Sava Šumanović, naš strijeljani talac

Marcel Reich-Ranicki, književnost kao domovina

Yehudi Menuhin, koncert za Boga i violinu

Nikola Bertolino, biti Srbin, a biti Hrvat

619

Milomir Kovačević Strašni, mala povijest Pariza

Czesław Miłosz, proklete svetinje mog naroda

Ivo Andrić, hrvatska milosnica

Ilija Ladin, radost i patnja

103

Edvard Kocbek, kršćanin, disident, partizan

108

Max Frisch, može li desničar biti apatrid

113

W. G. Sebald, sjećanjem protiv kiča

118

Nedžad Ibrišimović, pisac koji je klesao sjene

123

Karim Zaimović, dječak i strip

128

Radomir Konstantinović, pepeo Rovinja

133

Omer Mujadžić, sam i ničiji

138

Ismet Mujezinović, goli orden

143

Ivo Andrić, biti svoj, biti sam, biti ničiji

148

Simo Mraović, jedan život

159

Vitomir Lukić, svijetli prah

164

Ali Podrimja, naš pjesnik

170

Radovan Lorković, o Meliti i zlom dobu

176

Radovan Samardžić, biti Sulejman, biti Rokselana

188

Miloš Crnjanski, u nakladi Hrvatskog društva književnika

194

Viktor Vida, Libelula i ja

200

Josip Vaništa, grubi radovi

205

620

Bogdan Bogdanović, kameni cvijet

210

Ernst Toller i Pavle Bihaly, kako je umirala Europa

216

Andrija Maurović, Muo

225

Ivo Andrić, kako su ubili Marija Kolonju

231

Jakov Jurišić, na Grbavici

242

Antun Gustav Matoš, lud od srca

248

Alija Nametak, ogovaranje mrtvih

254

Veselko Koroman, blagi samac

260

Karlo Štajner, Sonjine mrtve oči

266

Vladan Desnica, hitac veselnik

277

Mark Thompson, identitet Kiš

281

Danijel Dragojević, barba Petar

287

Refik Ličina, sam u Lundu

293

Mak Dizdar, Lastovo plavo

298

Branko Ćopić, boja sljeza

304

Vojo Stanić, sunčano slikarstvo

310

Silvije Strahimir Kranjčević, bez ikog svoga

326

László Végel, obećana zemlja

331

Zoran Mušič, crteži smrti

336

Ranko Marinković, pohvala strahu

342

Krleža, Andrić, Kiš…, mrtvi romani

347

621

Tomaž Šalamun, vazda anđeo

352

Ivan Slamnig, Hrvo i Srbo

357

Meša Selimović, jedan intervju

363

Hasan Kikić, ljubavna priča

377

Ivo Štivičić, pisac autsajdera, domobrana i lopova

384

Behaudin Selmanović, svjetlo duše

389

Milan Milišić, stihovi za pomirenje

395

Nives Kavurić Kurtović, pokaja li se Gospodin

404

Enes Karić, boje višnje

413

Goran Babić, mitsko čudovište

423

Alija Isaković, put barda

441

Novak Simić, suton tašlihana

449

Damir Ovčina, Grbavica

460

Mirko Kovač, vrata od utrobe

466

Amos Oz, Juda Iskariotski – prvi i posljednji kršćanin

472

Mathias Énard, kako je u Alepu

478

Zlatan Stipišić Gibonni, dica daleko od kuće

484

Janko Duić, kronike umirovljenog gimnazijskog profesora

489

Rade Šerbedžija, govor o sebi

495

Hrvatska enciklopedija, prvi tom

501

Ante Babaja, stvaranje mita

507

622

Dubravko Mataković, svinjokolja bila

512

Ivo Totić, očima svojih mrtvih

517

Roman Petrović, smrt u ateljeu

524

Slavko Goldstein, prijatelj

530

Ljubomir Perčinlić, progonstvo u sliku

541

Isus Krist, heretik

547

Olga Tokarczuk, u svijetu nedobrog Boga

553

Predrag Lucić, na jajizin kokoš brunda

559

Dragan Pavelić, neznani klasik

565

Vjekoslav Lujo Lasić, putopis po Golgoti

571

Josip Vaništa, crna zastava

577

Mark Mazower, posmrtna maska grada

585

Vladimir Nastić, nebesa pod murvom

590

Zlatko Bourek, ljepota ružnih

596

Napomena

599

O Jergovićevu esejizmu

601

Kazalo imena

603

O autoru

617

623

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednik Ivan Lovrenović Korektura Margareta Medjurečan Prijelom Melania Marjanović Ilustracija i dizajn ovitka Vedran Klemens Godina izdanja 2018., listopad Tisak Gamalux, Zagreb ISBN 978-953-358-061-6 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

624

625

Miljenko jergović — djela Imenik lijepih vještina Na velikoj i razvedenoj mapi Jergovićeva književnog opusa, koji je i dalje u nastajanju i narastanju, jednako na svim svojim žanrovskim i tematskim izohipsama, zasebno mjesto pripada diskurzivnom tekstu. Još s prvim novinskim tekstovima, za koje je 1990. dobio nagradu Veselko Tenžera, tada najsnažnije priznanje te vrste u Jugoslaviji, Jergović demonstrira izrazito individualiziran stil, koji s lakoćom probija tipološke granice eseja, kolumne, komentara, osobnoga sjećanja i pripovjednoga prosedea, slijevajući sve u specifičan amalgam jergovićevskoga esejizma. S vremenom se tematski registar njegova interesa širi u ogromnim koncentričnim krugovima: književnost i knjige prije svega, ali i film, slikarstvo, muzika (sva: klasična, nova, narodna...), strip, nogomet, nascentna stvarnost sa svim svojim čudima, rijetko dobrim, najčešće opakim, politička povijest, identitetne drame postberlinskoga doba, s posebnom osjetljivošću za društvenu poziciju svih vrsta manjinaca... Jergovićev esej: svjedočanstvo neutažive duhovne gladi da se tekstom obuhvati, ili barem dotakne totalitet stvarnosti, cijeli svijet. Začudna je to i pomalo zastrašujuća glad, veličanstvena i, naravno, uzaludna. Uzaludnost? Pretpostaviti je da je i autoru poznata, jer sam daje mnoštvo indikacija za to u svojim tekstovima, pa nepopustljivost u svakodnevnom izvršavanju spomenutoga nauma i vjera u Tekst kao posljednje uporište smisla, sugeriraju nešto od stoički svladane pomirenosti. No sve bi to bilo sporedno da nije silne moći pisanja, jezika, po kojoj nas Jergovićev tekst angažira, uznemiruje, provocira i, iznad svega toga, izaziva nepatvoreno čitateljsko uzbuđenje. — Ivan Lovrenović ISBN 978-953358061-6

199,00 kn www.fraktura.hr iSBn 978-953-358-061-6

626