Irački Krist

“Možda i najveći živući arapski prozni pisac...” – The Guardian

Independent Foreign Fiction Prize 2014

Hassan Blasim

Irački Krist

Irački Krist

i druge priče

-1-

-2-

Hassan Blasim

IraÄ?ki Krist i druge priÄ?e prevela s engleskog Mihaela Velina

Fraktura -3-

Naslov izvornika The Madman of Freedom Square; The Iraqi Christ © 2009. i © 2013. Comma Press & Hassan Blasim © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2016. © za prijevod Mihaela Velina i Fraktura, 2016.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-778-3 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 934219

-4-

Stvarnost i službeni zapis

U centru za prihvat izbjeglica svatko ima dvije priče – onu stvarnu i onu službenu. Službene su priče one koje novi izbjeglice pričaju ne bi li dobili pravo na humanitarni azil, zapisuju se u useljeničkom uredu i čuvaju u dosjeima. Stvarne priče ostaju zaključane u srcima izbjeglica, da o njima promišljaju u potpunoj tajnosti. To ne znači da je lako raspoznati koja je koja. Stapaju se i nemoguće ih je razlikovati. Prije dva dana u Malmö u južnoj Švedskoj stigao je novi irački izbjeglica. Muškarac blizu četrdesete. Odveli su ga u prihvatni centar i obavili osnovni medicinski pregled. Potom su mu dali sobu, krevet, ručnik, posteljinu, sapun, nož, vilicu, žlicu i posudu za kuhanje. Danas taj čovjek sjedi pred službenikom za useljeništvo i priča mu svoju priču takvom brzinom da ga ovaj moli neka uspori. 

Rekli su mi da su me prodali drugoj skupini; zvučali su jako veselo. Cijelu su noć pili viski i smijali se. Čak su me pozvali da im se pridružim, ali odbio sam rekavši da sam pobožan čovjek. Donijeli su mi novu odjeću, a te su mi večeri ispekli pile i uz to mi poslužili voće i slatkiše. Čini se da su za mene -5-

postigli dobru cijenu. Vođa skupine čak je iskreno zasuzio dok se opraštao od mene. Zagrlio me kao brata.

“Dobar si čovjek. Želim ti najbolje i svu sreću u životu”, rekao je taj jednooki muškarac.

Mislim da sam s prvom skupinom ostao samo tri mjeseca.

Ugrabili su me jedne proklete hladne noći početkom zime 2006. Stigla nam je zapovijed da krenemo prema Tigrisu; ni­ kad prije nismo dobili naputak izravno od ravnatelja službe hitne pomoći. Na obali rijeke policajci su stajali oko šest obezglavljenih leševa. Glave su bile nagurane u praznu vreću za brašno postavljenu ispred tijela. Prema nagađanjima policije, žrtve su bili svećenici. Kasnili smo zbog jake kiše. Policajci su utovarili tijela u vozilo hitne pomoći koja je vozio moj kolega Abu Salim, a ja sam u svoja odnio vreću s glavama. Ulice su bile prazne, a beznadnu tišinu bagdadske noći remetili su samo udaljeni pucnjevi i zvuk američkog helikoptera u ophodnji iznad Zelene zone. Vozili smo Ulicom Abu Navas prema Ulici Rašid, prisjećajući se riječi ravnatelja hitne službe, koji je često znao reći: “Kad vozite osobu koja je ozlijeđena ili je blizu smrti, brzina kojom vozite pokazuje koliko ste humani i odgovorni. Ali kad vozite odrubljene glave, ne trebate se kretati brže od mrtvačkih kola koja vuku magarci kroz mračnu srednjovjekovnu šumu.”

Ravnatelj je sam sebe smatrao filozofom i umjetnikom, ali “rođenim u krivoj zemlji”, kako je volio reći. Svejedno, svoj je posao shvaćao ozbiljno i obavljao ga savjesno, kao svetu dužnost, jer za njega je rukovoditi odjelom hitne pomoći značilo upravljati linijom koja razdvaja život i smrt. Mi smo -6-

ga zvali Profesor, a drugi su ga kolege mrzili i nazivali luđakom. Znam zašto su ga mrzili – govorio je zagonetno i agresivno pa im je bio čudan, ali ja sam ga prilično cijenio i bio mi je drag zbog svih tih lijepih i zanosnih stvari koje je govorio.

Jednom mi je rekao: “Svijet se temelji na prolivenoj krvi i praznovjerju. Čovjek nije jedino biće koje ubija zbog kruha, ljubavi ili moći, jer i životinje u džungli čine to na razne načine, ali čovjek je jedino stvorenje koje ubija zbog vjere.” Govore bi obično završio tako da pokaže u nebo i teatralno izjavi: “Pitanje čovječnosti može se riješiti isključivo stalnim užasom.” Moj kolega Abu Salim utuvio si je u glavu da Profesor ima veze s terorističkim skupinama, zbog agresivnog jezika kojim se služio, ali ja sam ga odano branio jer očito nisu shvaćali da je filozof i da ne priča povazdan budalaste viceve kao vozači kola hitne pomoći. Sjećam se svake rečenice i svake riječi koju je rekao, jer bio sam zanesen privrženošću i divljenjem koje sam osjećao prema njemu.

Vratimo se na prokletu noć. Kad smo skrenuli prema Mostu mučenika, primijetio sam da je Abu Salimovo vozilo nestalo. A onda sam u retrovizoru ugledao policijski auto koji nam se brzo približavao. Skrenuo sam na zaustavnu traku nasred mosta. Iz policijskog auta iskočila su četvorica mladića s maskama u uniformama specijalnih jedinica. Vođa skupine uperio mi je pištolj u lice i rekao mi neka iziđem, dok su njegovi kolege vadili vreću s glavama iz vozila.

“Otet će me i odrubiti mi glavu.” To mi je bila prva pomisao kad su me vezali i nagurali u prtljažnik policijskog auta. Trebalo mi je samo deset minuta da shvatim što me čeka. Tri­put -7-

sam u tami prtljažnika izrecitirao Ajet o Prijestolju iz Kurana, osjećajući kao da mi se koža počinje guliti. Iz nekog sam razloga u tim mračnim trenucima razmišljao o težini – imao sam možda sedamdeset kila. Kad bi auto usporio ili skrenuo, bio sam prestravljen, ali kad bi opet ubrzao kroz mene bi zapulsirala nekakva neobična mješavina spokoja i tjeskobe.

Možda sam u tim trenucima razmišljao o onome što je Profesor bio rekao o povezanosti brzine i neminovnosti smrti.

Nisam baš u potpunosti shvatio što je time mislio, ali znao je reći da se netko tko je sa smrću suočen u šumi boji više nego netko koga život napušta u vozilu hitne pomoći, zato što se onaj prvi osjeća kao da ga je sudba izdvojila iz mase, dok ovaj drugi zamišlja da su drugi uz njega. Sjećam se i da je jednom prilikom nasmiješen objavio: “Volio bih umrijeti u svemirskom brodu koji putuje brzinom svjetlosti.”

Zamišljao sam da preda mnom leže sva neidentificirana i osakaćena tijela koja sam prevozio od pada Bagdada do toga dana, a zatim da u tami oko sebe vidim Profesora kako podiže moju odrubljenu glavu s gomile smeća, dok moji kolege zbijaju šale o tome da mi se Profesor sviđa. Mislim da policijski auto nije vozio daleko prije nego što se zaustavio. Barem nismo izišli iz grada. Pokušao sam se sjetiti ajeta iz Ar-Rahmana, ali izvukli su me iz auta i odveli u kuću koja je mirisala na pečenu ribu. Čuo sam plač djeteta. Skinuli su mi povez s očiju. Našao sam se u hladnoj, nenamještenoj sobi. Trojica luđaka navalila su na mene i počela me silovito tući, sve dok me opet nije obavila tama.

Isprva mi se učinilo da čujem pijetla. Žmirio sam, ali nisam -8-

mogao spavati. Osjetio sam oštru bol u lijevom uhu. Jedva sam se nekako okrenuo na leđa i odgurao se do očito nedavno zabarikadiranog prozora. Bio sam užasno žedan. Nije bilo teško pogoditi da se nalazim u kući u jednoj od starih bagdadskih četvrti. Vidjelo se po građi, a pogotovo po starim drvenim vratima.

Zapravo, ne znam koje su vam pojedinosti moje priče važne za dodjelu prava na azil u vašoj zemlji. Jako mi je teško opisivati te dane užasa, ali želim spomenuti i neke stvari koje su mi važne. Tijekom cijele te agonije osjećao sam da me Bog – a uz njega Profesor – nikad neće napustiti. Osjećao sam snažnu božju prisutnost u srcu, pružala mi je duševni mir i poticala me na strpljenje. Profesor mi je zaokupio misli i ublažavao usamljenost u zatočeništvu. Bio mi je olakšanje i utjeha.

Tijekom tih teških mjeseci razmišljao sam o onome što je Profesor rekao za svoga prijatelja, inženjera Davuda. Što li je mislio rekavši da je sve na svijetu povezano? I kako se u to uklapa božja moć i volja? Pijuckali smo čaj na vratima bolnice kad je Profesor rekao: “Dok je moj prijatelj Davud vozio obiteljski auto ulicama Bagdada, irački pjesnik u Londonu pisao je gorljiv članak u slavu pokreta otpora, s bocom viskija pred sobom da mu dade hrabrost. Budući da je sve na svijetu povezano kroz osjećaje, riječi, noćne more i druge tajne kanale, iz pjesnikova su članka iskočila tri maskirana muškarca, zaustavili su obiteljski auto i ubili Davuda, ženu mu, dijete i oca.

Davudova majka uzalud ih je čekala kod kuće. Nije poznavala iračkog pjesnika ni maskirane muškarce. Znala je ispeći ribu, koja ih je tako pečena čekala. Irački je pjesnik pijan zaspao -9-

u Londonu, riba Davudove majke ohladila se, a sunce je zašlo u Bagdadu.”

Otvorila su se drvena vrata i ušao je visok mladić blijeda i ispijena lica, noseći doručak. Nasmiješio mi se i spustio hranu preda me. Isprva nisam bio siguran što bih trebao učiniti ili reći. Ali onda sam mu se bacio pred noge i preklinjao ga suznih očiju: “Imam troje djece... Vjernik sam i bogobojazan... Nemam nikakve veze s politikom ili vjerskim zajednicama...

Neka vas Bog čuva... Ja sam samo vozač kola hitne pomoći...

Bio sam to i prije invazije i poslije invazije... Kunem se Bogom i njegovim časnim Prorokom.” Mladić je stavio prst na usta i požurio van. Osjećao sam da mi je došao kraj. Popio sam čaj i pomolio se u nadi da će mi Bog oprostiti grijehe. U drugom klanjanju osjetio sam kao da mi tijelo obavija tanak sloj leda i zamalo sam kriknuo od straha, ali uto su se otvorila vrata i ušao je mladić sa svjetiljkom na stalku, a za njim dječak noseći kalašnjikov u ruci. Dječak je stao kraj mene, uperio mi pušku u glavu i otad se više nije micao. U sobu je ušao i debeo muškarac četrdesetih godina, uopće se ne obazirući na mene. Na zid je objesio crnu platnenu zastavu s ajetom iz Kurana i pozivom muslimanima na džihad. Potom je ušao i maskirani muškarac s kamerom i malim računalom. Za njim i dječak s drvenim stolićem. Maskirani se muškarac našalio s dječakom, primio ga za nos i zahvalio mu, a zatim je stavio računalo na stolić i počeo postavljati kameru pred crnu zastavu. Mršavi mladić triput je provjerio radi li svjetlo, a zatim je otišao.

“Abu džihad, abu džihad!” viknuo je debeli.

- 10 -

Izvana se začuo glas mladića: “Čekaj malo. Imaš pravo, Abu Arkane.”

Ovaj put mladić se vratio noseći vreću s glavama koje su uzeli iz vozila hitne pomoći. Iz vreće je dopirao takav smrad da su svi pokrili noseve rukom. Debeli mi je rekao neka sjednem ispred crne zastave. Imao sam osjećaj da su mi noge paralizirane, ali debeli me povukao za ovratnik košulje. U tom je trenutku ušao još jedan muškarac, krupan i jednook, koji je rekao debelome neka me pusti. U ruci je držao vojnu odoru.

Sjeo je blizu mene, prebacio mi ruku preko ramena kao prijatelj i zamolio me neka se smirim. Budem li dobrodušan i spre­ man na suradnju, neće me ubiti, rekao je. Nisam baš shvatio na što je mislio time “dobrodušan”. Rekao je da će trajati samo nekoliko minuta. Izvadio je komadić papira iz džepa i rekao mi neka to pročitam. U međuvremenu je debeli iz vreće vadio glave u raspadu i slagao ih ispred mene. Na papiru je pisalo da sam časnik iračke vojske, a da su to glave drugih časnika, te da sam zajedno s njima pljačkao kuće, silovao žene i mučio nevine građane; da smo zapovijedi za ubijanje primali od višeg časnika američke vojske, a za to smo bivali bogato financijski nagrađeni.

Jednooki muškarac zatražio je da odjenem vojnu uniformu, a snimatelj je svima rekao neka stanu iza kamere. Potom mi je prišao i počeo mi namještati glavu i kosu, kao frizer. Nakon što je poravnao i odrubljene glave preda mnom, vratio se za kameru i doviknuo: “Hajde!”

Njegov mi je glas bio jako poznat. Možda me podsjećao na

- 11 -

glas nekoga poznatog glumca, ili na Profesorov glas kad bi se naglašeno trudio govoriti tiho. Nakon što su završili sa snimanjem, više nisam vidio nikoga od njih osim onoga mladića koji mi je donosio hranu, a on mi nije dao da postavljam pitanja. Svaki put kad mi je donio hranu, ispričao bi mi novi vic o političarima ili svećenicima. Molio sam ga da mi dopuste da nazovem ženu jer sakrio sam nešto novca za crne dane na mjesto kamo se ni džin ne bi sjetio pogledati a kamoli ona, no svaki put glatko su odbili moju molbu. Jednooki vođa grupe rekao mi je da sve ovisi o uspjehu snimke, a ona je uskoro postala tako popularna da su svi ostali zatečeni. Emitirala ju je Al Jazeera. Dopustili su mi da gledam televiziju, a toga su dana skakali od sreće, do te mjere da me debeli poljubio u glavu i rekao mi da sam odličan glumac. Razljutilo me to što je spiker Al Jazeere uvjeravao gledatelje da je TV-postaja dobila pouzdanu potvrdu da je snimka autentična te da je Ministarstvo obrane priznalo da su časnici nestali. Nakon uspjeha snimke počeli su se prema meni ponašati mnogo bolje.

Dobio sam bolju hranu i mjesto za spavanje, a dali su mi i da se okupam. Vrhunac njihove ljubaznosti bio je one noći kad su me prodali drugoj skupini. U sobu su ušla trojica maskiranih iz te skupine, a nakon što se jednooki toplo oprostio od mene, novi su me ljudi pošteno izudarali, zavezali me, začepili mi usta i nagurali me u prtljažnik auta, koji se odvezao zastrašujućom brzinom.

Druga je skupina putovala daleko. Došli smo do samoga ruba grada. Odveli su me u napušteno selo kojim su lunjali psi i po cijele dane lajali. Držali su me u štali. Bila su samo dvojica, - 12 -

a čuvali su me naizmjenično. Ne znam zašto, ali bili su potpuno drukčiji od prve skupine. Izgladnjivali su me i ponižavali.

Sve su vrijeme nosili maske i nikad nisu sa mnom progovorili ni riječ. Međusobno su komunicirali gestama. Zapravo, u tih mjesec dana koliko sam bio zatočen u štali, u cijelom se selu nije čuo ljudski glas, samo lavež pasa.

Sati su prolazili sporo, ubijala me dosada. Počeo sam priželjkivati da se nešto dogodi jer sve bi bilo bolje od doživotne robije u društvu triju krava. Prestao sam razmišljati o tim ljudima i pitati se kojoj vjerskoj skupini pripadaju. Nisam više ni oplakivao svoju sudbinu. Počeo sam osjećati da sam već prije proživio to što mi se događa i da je to prije trajalo kratko.

Ali ovaj put mi se činilo sporo i zbunjujuće. Više mi nije padalo na pamet da pokušam pobjeći ili da ih upitam što žele od mene. Imao sam osjećaj da sam na nekoj misiji, da imam neku obvezujuću dužnost koju moram obavljati do posljednjega daha. Možda je neka tajna sila u dosluhu s ljudima igrala neku tajnu igru, čiji je cilj bio previše složen da bi ga jednostavan čovjek poput mene mogao shvatiti. “Svaki čovjek ima pjesničku dužnost i ljudsku dužnost”, znao je reći Profesor.

Ali ako je to istina, kako sam ih mogao razlikovati, odrediti gdje završava ljudska, a počinje pjesnička dužnost? Koliko ja shvaćam, na primjer, briga za ženu i djecu jedna je od mojih ljudskih dužnosti, a odbijanje da nekoga mrzim pjesnička je dužnost. Ali zašto je onda Profesor rekao da brkamo te dvije dužnosti i da ne prepoznajemo bezbožni element koji ih obje pokreće? Jer bezbožna je dužnost ona koja podrazumijeva tvoju sposobnost da stojiš pred čovjekom u trenutku dok gura - 13 -

vlastitu čovječnost prema ponoru, a to je previše za um jednostavna čovjeka kakav sam ja, koji je jedva završio i srednju školu. Barem tako mislim.

Ovo što govorim nema nikakve veze s mojim traženjem azila. Za vas je važan samo užas. Da je Profesor ovdje, rekao bi da užas leži u najjednostavnijim zagonetkama koje sjaje u hladnoj zvijezdi na nebu iznad ovoga grada. Na kraju su jedne noći nakon ponoći ušli u štalu. Jedan od maskiranih muškaraca obložio je ugao štale lijepim sagovima. Potom je njegov drug objesio crnu zastavu s natpisom “Islamska džihadska skupina, iračka podružnica”. Zatim je ušao snimatelj s kamerom, a učinilo mi se da je to isti onaj koji je bio s prvom skupinom. Imao je iste pokrete. Jedina je razlika bila u tome što je s ovima komunicirao gestama. Zatražili su da navučem bijelu galabiju i da sjednem ispred crne zastave. Dali su mi bijeli papir i rekli neka glasno pročitam što piše: da pripadam vojsci imama Meh­dije i da sam čuveni ubojica, koji je odrubio glave stotinama sunita, i da imam podršku Irana. Prije nego što sam završio s čitanjem, jedna je krava glasno zamukala pa mi je snimatelj dao znak da sve ponovim. Jedan od maskiranih muškaraca izveo je sve tri krave iz štale, da možemo u miru snimati.

Poslije sam shvatio da su me svi koji su me kupili vozili preko istoga mosta. Ne znam zašto. Jedna bi me skupina odvezla preko Mosta mučenika prema Karhu na zapadnoj obali Tigrisa, a zatim bi me druga prevezla preko istog mosta do Rasafa na istočnoj obali. Ako nastavim ovako, mislim da moja priča neće imati kraja, a bojim se da ćete mi reći što su drugi - 14 -

rekli o tome. Zato mislim da bi bilo najbolje da je skratim, radije nego da me optužite da izmišljam.

Prodali su me trećoj skupini. Auto je opet jurio preko Mosta mučenika. Dovezli su me u luksuznu kuću, a taj je put moj zatvor bio spavaća soba s divnim, udobnim krevetom nalik onima u kojima se seksaju filmske zvijezde. Strah mi se ras­plinuo i počeo sam shvaćati smisao tajne misije za koju su me odabrali. Imao sam misiju sačuvati živu glavu, ali istodob­no sam odlučio testirati njihovu reakciju na određene stva­­ri.

Nakon što sam snimio novi video u kojem sam govorio da pripadam sunitskoj islamističkoj skupini i da sam dizao u zrak šijitske džamije i javne tržnice, zatražio sam da mi daju nešto novca za odrađeno snimanje. Odlučno su odgovorili batinama koje nikad neću zaboraviti.

Tijekom osamnaest mjeseci koliko sam bio otet, selili su me s jednoga mjesta na drugo. Snimili su me kako govorim da sam izdajnički Kurd, nevjernik kršćanin, saudijski terorist, obavještajni agent sirijskih baathista ili pripadnik iranske re­ volucionarne garde. Na tim sam snimkama priznavao da sam ubijao, silovao, palio, podmetao bombe i izvodio zločine koje nitko normalan ne bi mogao zamisliti. Sve su te snimke bile emitirane na satelitskim programima širom svijeta. Stručnjaci, novinari i političari sjedili su i raspravljali o mojim riječima i djelima. Samo smo jednom imali peh, kad smo snimili video u kojemu sam se pojavio kao španjolski vojnik kojemu je pripadnik pokreta otpora držao nož pod vratom zahtijevajući da se španjolske snage povuku iz Iraka. Sve su postaje odbile emitirati snimku, budući da su se Španjolci bili povukli iz - 15 -

Iraka godinu dana prije toga. Zamalo sam skupo platio tu pogrešku. Skupina koja me tada držala htjela me pogubiti iz osvete za to što se dogodilo, ali spasio me snimatelj ponudivši im drugu divnu zamisao, moju posljednju ulogu. Odjenuli su me u kostim afganistanskog borca, skratili mi bradu i stavili crni turban na glavu. Iza mene su stala petorica, a onda su doveli šestoricu ljudi koji su vrištali i vapili za božjom pomoći.

Zaklali su ih preda mnom kao ovce, a ja sam objavio da sam novi vođa Al Qaide u Mezopotamiji i zaprijetio svima živima pod nebeskim svodom.

Kasno jedne večeri snimatelj mi je donio moju staru odjeću i odveo me do vozila hitne pomoći, koje je stajalo pred vratima.

Stavili su tih šest glava u vreću i bacili je u vozilo. U tom sam trenutku primijetio snimateljeve geste i pomislio da je to sasvim sigurno onaj isti snimatelj iz svih skupina, a možda čak i mozak cijele te užasne igre. Sjeo sam za upravljač, a ruke su mi drhtale. Maskirani snimatelj zapovjedio mi je: “Znaš put.

Preko Mosta mučenika do bolnice.”

Tražim azil u vašoj zemlji zbog svih njih. Svi su oni ubojice i spletkari – moja žena, moja djeca, moji susjedi, moji kolege, Bog, njegov Prorok, vlada, novine, čak i Profesor kojega sam smatrao anđelom, a sad čak sumnjam da je taj snimatelj za sve terorističke skupine baš on, glavom i bradom. Njegov je zagonetni jezik bio samo dokaz njegova prešutnog odobravanja takvih stvari i njegove opake naravi. Svi tvrde da nisam izbivao godinu i pol, da sam se vratio ujutro nakon te kišovite noći, i da mi je istog jutra Profesor rekao: “Svijet je samo jedna od mogućih priča, krvava pripovijest u kojoj smo svi mi junaci - 16 -

i ubojice.” Onih šest glava ne mogu biti dokaz mojih riječi, baš kao što nisu ni dokaz da se noć neće raširiti nebom. 

Tri dana nakon što je ta priča pohranjena u arhiv odjela za useljeništvo, čovjeka koji ju je ispričao odveli su u psihijatrijsku bolnicu.

Prije nego što ga je liječnik i mogao početi ispitivati o sjećanjima iz djetinjstva, vozač hitne pomoći svoju je stvarnu priču sažeo u dvije riječi: “Želim spavati.”

Bila je to skromna i usrdna molba.

- 17 -

- 18 -

Hassan Blasim rođen je 1973. u Bagdadu gdje je i studirao na tamošnjoj Akademiji filmskih umjetnosti. Napustio je Bagdad 1998. godine i otišao u Sulejmaniju, u irački Kurdistan, gdje je nastavio snimati filmove, uključujući i dugometražnu dramu Wounded Camera, pod pseudonimom Ouazad Osman iz straha za život svoje obitelji koja je ostala u Bagdadu pod diktaturom Sadama Huseina. Njegova prva zbirka kratkih priča, The Madman of Freedom Square (2009.), nominirana je za nagradu Independent Foreign Fiction za 2010. godinu, dok je njegova druga zbirka, Iraqi Christ (2013.) osvojila nagradu Independent Foreign Fiction za 2014. godinu kao prva knjiga na arapskom jeziku i prva zbirka kratkih priča u po­ vijesti nagrade. Djela su mu prevedena na dvadesetak jezika, a The Madman of Freedom Square objavljen je na arapskom jeziku 2012. godine u žestoko cenzuriranoj verziji te je odmah po objavljivanju zabranjen u Jordanu. The Iraqi Christ izašao je u arapskom izdanju 2015. godine. Izbor priča iz obje zbirke objavljen je 2014. godine u SAD-u pod naslovom The Corpse Exhibition, a knjiga je u izboru časopisa Publishers Weekly izabrana među deset najboljih knjiga 2014. godine.

- 159 -

- 160 -

Mihaela Velina školovala se u Zagrebu i u Engleskoj, a prevođenjem se bavi od 1992. Prevodi s engleskoga i na engleski.

Među autorima čija je djela prevela nalaze se Philip Pullman, Robert Harris, Maurice Sendak, James Joyce, Etgar Keret, Yann Martel, Jennifer Egan i Ruth Ozeki.

Uz prevođenje, uređivala je mjesečnik za znanstvenu fantastiku i beletristiku (za koji je i prevela tristotinjak pripo­ vijedaka), dva glazbena te jedan časopis za djecu. Autorica je slikovnica u stihu Žabeceda i Brojamica.

- 161 -

- 162 -

Sadržaj

Stvarnost i službeni zapis

5

Ubojice i kompas

19

Zec iz Zelene zone

29

Vojne novine

39

Križaljka 47 Rupa 63 Luđak s Trga slobode

73

Irački Krist

81

Tisuću i jedan nož

89

Skladatelj 111 Pjesma koza

117

Izložba leševa

131

Taj zloslutni osmijeh

139

Noćne more Carlosa Fuentesa

149

O autoru

159

O prevoditeljici

161

- 163 -

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednik Roman Simić Bodrožić Lektura i korektura Lidija Vešligaj Prijelom Maja Glušić Godina izdanja 2016., lipanj Tisak Znanje, Zagreb ISBN 978-953-266-778-3 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20 Fraktura je dobitnik Nagrade Londonskog sajma knjiga i Booksellera za najboljeg međunarodnog nakladnika 2015

- 164 -

- 165 -

Vojnici i teroristi, taoci i bombaši samoubojice, progna­ nici i vjerski fanatici, ali i proroci, luđaci, anđeli i džini, duhovi i čarobnjaci – svi oni utkani su u nezaboravnu fresku Iraka što je pred čitateljem osvjetljavaju eksplo­ zije sjajnih priča Hassana Blasima.

Baš kao i u drevnim arapskim bajkama, Bagdad je i u ovoj knjizi grad u kojemu se događaju čuda, ali u svakoj od tisuću i jedne Blasimove noći čeka po jedan nož, jedno mračno otkrivenje, jedna istina o nama i vremenu u kojemu živimo.

Irački Krist briljantna je zbirka priča, a Hassan Blasim pisac koji se usudi i može sve. Ne sklanjajući pogled i ne prešućujući, promiješat će zbilju i snove, a kaos i užase rata zauzdati moćnom metaforom, crnim hu­ morom i lirizmom, onako kako to može samo vrhun­ ska književnost.

129,00 kn

www.fraktura.hr

- 166 -