Iskra

neven orhel

iskra Iskra

r

o

-1-

m

a

n

-2-

Neven Orhel

Iskra

Fraktura -3-

Imena osoba kao i sama priča, izmišljeni su. Povijesni događaji su nažalost autentični. Učinjeni su mali pomaci u vremenskom slijedu nekih ratnih zbivanja zbog potreba priče.

© Neven Orhel i Fraktura 2014.

All rights are represented by Fraktura, Croatia Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-588-8 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 887875

-4-

Mojoj Vesni

-5-

-6-

Zagreb, 16./17. studenog 1991.

U subotu u podne sirene za zračnu uzbunu zavijale su dugo.

Roditelji s djecom koja su se igrala u parku u Martićevoj ulici sklonili su se na sigurno. Nitko nije obratio pažnju na djevojčicu s kečkama koja se ljuljala na ljuljački. Kada se majka vratila, djevojčice više nije bilo.

Majka je odmah nazvala policijsku postaju u Bauerovoj ulici. Oni su obavijestili područne policijske jedinice. Dobili su fotografiju djeteta koja je odmah razdijeljena. Već pred sumrak svi pozornici užeg centra grada budno su motrili oko sebe tražeći uplakanu četverogodišnjakinju s kečkama koja izgubljeno luta zagrebačkim ulicama. Prošla je noć. U nedjelju ujutro izbezumljena majka ušla je u sobu načelnika kriminalističke policije u Đorđićevoj ulici i srušila se u fotelju preko puta njegova pisaćeg stola. Nikakve zamolbe službenika nisu je mogle nagovoriti da ode kući i ondje čeka nove vijesti.

Jedino što je mogao učiniti načelnik Marko Zorić bilo je službeno raspisivanje potrage za djetetom.

Iza četiri poslijepodne, gotovo dvadeset i devet sati na­ kon nestanka, postalo je jasno da dijete nije tek tako odlutalo. Posve je nemoguće da četverogodišnju curicu netko ne bi uočio i obavijestio nadležne. Isto tako, da ju je neki roditelj pokupio sa sobom da je skloni zbog uzbune, do sada bi se sigurno javio.

-7-

Dvadeset devet sati nakon nestanka djeteta, neizbježno se nametnulo mračno pitanje.

“Je li oteta?” zavapila je majka.

Bilo je četiri i četrdeset poslijepodne. Žena se savila pre­ ­ma naprijed, a oči samo što joj nisu ispale iz duplji.

“Je li oteta? Bože, je li oteta?”

Načelnik nije mogao odgovoriti. Njegova je šutnja bila odgovor. Žena je pukla. U jednom trenutku uhvatila se za srce i izgubila zrak. Pozvali su hitnu pomoć i odveli je u stanicu.

Marko Zorić konačno je bio sam, a duh ženine nesreće ostao je u njegovoj prostoriji kao olovna jeka.

Pušio je cigaretu za cigaretom i šetkao gore-dolje po sobi.

Ured je na drugom katu. Iako se ovdje svjetlost dana dulje opire noći, u pet popodne krajem studenog već je mrač­­no i stropna svjetla moraju biti upaljena.

Signal je oglasio puni sat. Radioprijamnik je na komodi s desne strane radnog stola i stalno je upaljen. Spiker javlja o borbama. Bojišnice su oko Okučana, tuku se na Bilogori, Papuku i Psunju. Kod Voćina su naši upali u zasjedu. Do­ nijeli su ih u Viroviticu u crnim vrećama. Nisu za pokazivanje. Vrijeme sunčano i prohladno.

Mrtvi i ranjeni upisuju se u crne statistike. Rat je posvuda. Vijesti se emitiraju svakih pola sata.

Ugasio je napola popušenu posljednju cigaretu u prepunoj pepeljari. Zastao je između radija i fotelje gdje je sjedila žena. Njegov je um razapet između događaja na frontama i nestanka djevojčice.

Je li dijete doista oteto?

Možda je to bila zloća u njemu, ali sjetio se inspektorice Mirne Burt. Policajac mora računati na najbizarnije vari-8-

jante. Možda je bila zloća u njemu da se sjetio otmice djeteta prije godinu dana i kako je tada pročitao onih šest rečenica.

Prije godinu dana inspektorica Mirna Burt pozvala je MUP-ova električara da joj popravi neki kvar na glavnoj ploči u stanu. Dala mu je ključeve ulaznih vrata. Električar je ušao u stan u kojem nije bilo nikoga. Sredio je kvar i slučajno pogledao na pisaću mašinu parkericu koja je stajala na malom radnom stolu uz krevet u jedinoj sobi. Na papiru je bilo ispisano šest rečenica. Električar je ovlaš bacio oko na njih. Onda je zastao i još ih nekoliko puta pažljivije pročitao.

Imao je sa sobom fotoaparat. Blicnuo je na tekst. I odnio ga načelniku Marku. Stavili su tekst na slajd. Marko je pozvao Zvonka Deringaja, njezina šefa. Mnogo su puta pročitali ispisane rečenice.

Nakon tri dana oteto dijete nađeno je zadavljeno u šumarku iznad krematorija.

Nisu dalje kopali po Mirni Burt. Ali Marko je učinio nešto. Uzeo je Mirnine ključeve i napravio duplikate ulaznih vrata njezina stana.

Ostalo je na tome. Slučaj je ostao neriješen.

Kao da je bilo jučer.

Mrak se vukao po zagrebačkim ulicama, a Marko je moz­ gao, nastavljajući koračati uzduž i poprijeko svoje radne sobe.

Bio je sve razdraženiji.

Jedna misao ga je mučila. Želio je zaviriti u pisaću mašinu Mirne Burt. Sada.

-9-

Zagreb, 18. studenog 1991., ponedjeljak – 2.50

Trese se na kratkim, britkim valovima. Brod iznenada udari u stijenu.

Otvori oči. Supruga Mara snažno ga vuče za rame da se razbudi.

“Hajde, Zvonko je!”

Uspravio se na krevetu i dohvatio telefonsku slušalicu.

“Zvonko je.” Deringajev glas dopire do njega kroz huku vjetra broda na pučini. Još je u vlasti sna. Žmirka, privikavajući se na javu.

“Koliko je sati?”

“Ah, jebi ga, dva ujutro”, raspoznaje razdraženi bas ko­ lege i prijatelja.

“Marko, imam sranje ovdje na Šalati. Nemam ljudi, baš nikoga. Moram te pitati. Nazvao bih Burticu.”

“Kakvo sranje?”

“Duža priča. Mogu li nazvati Burticu?”

Rasanio se. U pamet mu dođe da je Zvonko Deringaj noćas dežuran.

“Ona je na slobodnim”, promucao je.

“Zato te i zovem.”

“Pa nazovi je ako nemaš nikog drugog. Zato me budiš?”

“Morao sam pitati, žao mi je. Ti si joj potpisao slobodne dane!”

“Jebeš to! Nisi me za to trebao buditi!”

- 10 -

Koga kurca su svi tako obzirni prema njoj?

No onda se u njemu probudi policajac. Proradi mu kliker.

Iznenada.

“Slušaj...”

Lijevom rukom podbočio se o krevet da ispravi leđa koja su ga zaboljela.

“Rekao si, Šalata?”

“Da, Mesićeva.”

Oklijevao je. Samo trenutak.

“Kada ju dovučeš gore na uviđaj... kada budete gore, na Šalati...”

“Da?” Osjeti navalu adrenalina.

“Nazovi me.”

“Nećemo još ništa znati.”

“Nije to... nazovi me. Na motorolu.” “Želiš da te nazovem kada ona bude na Šalati?”

“Da.” Znao je da Deringaj baš ne razumije.

“U redu, ako hoćeš. Bok.” Mara je čekala pokraj kreveta s telefonskim aparatom u rukama. Dovukla ga je dugom žicom iz hodnika. Vidio je obrise žene u polumraku. Gorjelo je samo malo svjetlo u hodniku. Vratio joj je slušalicu.

Ustao je.

“Kud’ ćeš?”

“Gdje je maskirna uniforma?” pitao je. “Što?”

“Maskirnu uniformu, jebem ti.”

Mara je stajala pokraj njega u nedoumici.

“Gdje si je stavila?”

“Pa u ormar. Što je?”

- 11 -

Ustao je iz kreveta i otvorio ormar. Bila je složena na donjem pretincu. Šutke ju je navukao. Trebala mu je minuta.

“Kud’ ćeš?”

Otišao je u kupaonicu i umio se. Vratio se, stavio sat na ruku, uzeo službeni pištolj i masivnu motorolu. Mara je bila pokraj vrata.

“Idem u stanicu.”

“Nešto se dogodilo?”

“Vratit ću se do jutra”, rekao je i izišao iz stana.

Svojim se kolima odvezao do Đorđićeve. Ušao je u zgra­ ­du i pozdravio se s dežurnim. Uspeo na drugi kat i upalio svjetla u svojoj radnoj sobi. Otvorio glavnu ladicu pisaćeg stola. Izvukao je dva ključa i stavio ih u džep.

Sjeo je i čekao.

- 12 -

Zagreb, 18. studenog 1991., ponedjeljak – 3.03

Drži tešku motorolu na uhu, a prsti su mu ukočeni od zime.

Brat Krešo u glavnom stožeru dežuran je kao i on. Dogovor je da mu odmah prenosi novosti s terena. U ratu je svježa vijest važna.

Likvidirano je svih petnaest stanovnika sela Kostrići, pokraj Hrvatske Kostajnice. Četničke postrojbe zvane Kali­ne upale su iz Donjih Kukuruzara i Meminske. Među ubije­nima su i šestogodišnje i dvogodišnje dijete. Selo je opljačkano i spaljeno do temelja.

“Dario i Tomislav.”

“Tko?” “Ta djeca.”

Dok su žrtve u brojevima, apstraktne su i lakše se podnose. Petnaest pobijenih je jedno. Ali Dario i Tomislav su nešto drugo.

Jebeš ga...

Pa se okrene prema kući. Jebeš i ovo sranje.

“Moram nazvati Burticu. Ona će preuzeti.”

Nema tko drugi, zaista nema.

Rat je.

Dobio je zeleno svjetlo od Marka.

Zvonko Deringaj ukuca broj pa pričeka. Lupucka nogom o nogu jer je vani hladno, pirka ledeni vjetrić, asfalt je prekrit mrazom. Tamo zvoni, a ženska spava. Jučer se cijeli dan nije - 13 -

odazivala na bežični uređaj veze. A trebala mu je da se telefonski posavjetuje oko nekih administrativnih stvari. Zna da je na slobodnim danima, ali nema ljudi. Ostavljao joj je i poruke, ali ništa. To joj je bilo formalno pravo. No ipak. Na neki ga je način ponizila.

Spava, pa dok se probudi i dođe k sebi i dohvati slušalicu... Trebat će joj vremena jer je tri i nešto ujutro. Oslovit će ju imenom, da bude prisnije. Treba ju!

Slušalica se konačno podigne.

“Mirna? Ja sam, Zvonko, Deringaj. Znam da je jako rano.

Imam mrtvaca na Šalati.”

A ona onim svojim promuklim, krmeljivim glasom koji ga podsjeća na olovo na dnu močvare.

“Na slobodnim sam danima.”

“Ali trebam vas. Možete se srediti za dvadeset minuta?

Kolima dolazim po vas.”

Pa zatim od nje, nakon što je odšutjela u slušalicu deset sekundi (ili mu se činilo tako dugo): “Dođite gore.”

I klik, linija je prekinuta.

Spustila mu je slušalicu kao da je dostavljač pizze. A on je njezin šef. Zažmiče ga u želucu pa mrzovoljno vrati motorolu za pojas. Zapali novu cigaretu da udahne malo duhanskog užitka i potom se ponovno okrene prema inkriminiranoj kući. Počiva kuća mirno u mraku u tri ujutro, dolje i na katu gore svjetla. Noć je zubata, druga je polovina stu­­denog i zrak iz njegovih nosnica pomiješan s dimom cigarete razlijeva se u plavičastobijelu paru. Malo podalje su Cvek i dvojica policajaca u uniformi. I policajka koja je obje ruke podbočila o široke guzove. Zrak je magličast, ulica titra u žutom svjetlu noćne rasvjete. Mir, nigdje čovjeka na Šalati u ovo doba. Trepnuo je načas pogledom gore, u tamnu - 14 -

rupu neba. Otamo dolaze srpske rakete. Uglavnom po danu, za sada, i rijetko baš tu, na Zagreb. No opreza nikad dovoljno.

“Brzo se vraćam”, dobaci Cveku i uđe u službeni stojadin. Upali motor i da gas. Automobil škripavo zakotrlja cestom uz visok zid iza kojeg počinje prostor Medicinskog fakulteta. Užitak je voziti kad si sam na cesti, sam na svijetu.

U tri ujutro to smiruje. Čak i u ratu. A i jesi sam na svijetu, i bez rata.

Klizi polako Mesićevom, pa preko bolničkog kompleksa niz Vončininu prema centru grada. Pa zavrti film o Burtovoj.

Poklopila mu je slušalicu. Da su druge okolnosti, možda bi je ponovno nazvao i nešto rekao. No sada je rat i nema izbora. Donatica je slomila nogu, Kundić je bez iskustva, a muški su na fronti. On je sto posto u regrutacijama. Cvek koji je noćas dežuran i koji je otišao na uviđaj sutra odlazi s grupom za Vinkovce. Ostala mu je Mirna Burt, htio ne htio, da je probudi usred noći. Možda ju je trebao ostaviti na poštedi, nakon svega što je proživjela na vukovarskom ratištu. Imala je pravo na dugu odsutnost. Ona je jedina inspektorica s kojom je na vi. No, jebi ga, rat je i sve je moguće.

Pa i da mu spusti slušalicu.

Ta Mirna Burt. Žensko. Žensko. U postaji ju posprdno zovu Književnica. Uz Visoku školu za unutrašnje poslove završila je i komparativnu književnost. Gdje toga ima? Tukla se na vukovarskoj bojišnici kao muškarac, rame uz rame s momcima. Vratila se s pedigreom. Zaslužila ga je. Primio ju je predsjednik osobno. Njezin muž, partner, što već je, doktor, dobrovoljno je otišao da pomogne u vukovarskoj bolnici. Prije pet dana je ranjen. Izvanredno je unaprijeđena u inspektoricu prve klase. On joj je formalni šef, no kao da i nije.

- 15 -

Vozio je polako da dade ženskoj vremena da se uredi. A i mrtvac iz kuće neće nikamo, ha-ha. Ovo gore što je vidio skroz je bez veze. Uz to u želucu ga sve više stišće od kave i cigareta i nezadovoljstva. On je želučani tip muškarca. Takvi su ukiseljeni, pucketaju prstima i ne dobivaju na kilaži. I gutaju u sebi, što je loše. Pa i on sada guta tu žensku i njezino treskanje slušalice, a što mu grize taštinu i želučanu sluznicu. No, bolje se vratiti ulicama. Posve su puste, nigdje vozila, gotovo idila.

I za čas je u njezinoj Barčićevoj, prije nego što je želio.

Još se nije valjda uspjela ni popišati. Mala je to ulica, okružena starim zgradama, nigdje pogleda, ali parkić je u blizini.

Ona je na prvom katu na broju dvadeset dva. Zaustavio je auto i još malo pričekao. Brojio je u sebi do trideset, polagano. Nije popularno buditi ljude u tri ujutro. I Cvek je njega digao iz prvog sna. Pa on Marka. Jebi ga, i to je bolje nego da te probudi granata.

Na prvom je katu upaljeno svjetlo. “Dođite gore”, rekla mu je. Dostavljaču pizze.

Rat je. Pa se uspeo na prvi kat.

Nakon što je pozvonio na vrata, slijedilo je dugo ništa pa je još jednom pozvonio i pričekao punu minutu. Shvatio bi to kao dodatno ponižavanje da mu ovog časa zaista nije neophodna i da nisu tri sata ujutro. Konačno mu je otvorila, i to s četkicom u napjenjenim ustima i gola do pojasa, samo u grudnjaku! Nije ni kimnula glavom u znak pozdrava, već se samo odšetala natrag u kupaonicu kao da je istog časa smetnula s uma da je on, njezin šef, glavom i bradom, na vratima. Ušao je u stan, a da ga nije izrijekom ni pozvala.

Valjda nije mislila da ju pričeka na stubištu! Preuzela sam pizzu pa se nosite.

A možda je i preosjetljiv zbog svih tih okolnosti. Jer su - 16 -

ga probudili u rani sat, jer je vidio gore na Šalati što je vidio i jer je rat koji teče nepovoljno pa su napetosti velike.

No, jebi ga, sada je unutra. Našao se u sićušnom predsoblju malog stana u kojem nikada nije bio. Ona se vratila umivaoniku u kupaonici zdesna. Nekako djeluje domaćinski taj polumračan prostor uskog hodnika, prilično nizak strop, bezlični zidovi s čime ono na njima (neki posteri?) i luster napadno spušten, koji više priliči spavaćoj sobi. Kako je visok, gotovo se nabio vrhom glave u njegov stakleni ob­ rub. Ogledao se oko sebe. Malo je to ipak čudna situacija, shvatio je nakon što je upao u stan. Mlada ženska samo u grud­njaku, u tri i nešto u noći, u stanu s mužem/dečkom koji je daleko na fronti. Bez obzira na to što je ovo služba, on je i jebač, u najboljim godinama, nešto preko četrdeset, iz krajeva u zapadnoj Hercegovini gdje se zna kako se ponašaju seoski ljepotani. No, naravno, ovdje i sada o tome nema primisli. Osim toga, ta Burtica, kada bi i nešto htjela, a sigurno ne bi, i kada bi on nešto htio, a s njom sigurno ne bi, dakle uz sve nevjerojatnosti, pitanje je bi li mu se na nju uopće i digao. Ona je za njega štrkljavo neugledno stvorenje.

U djeliću sekunde nakon što mu je otvorila vrata nije mogao ne primijetiti kako joj kroz golu kožu izviruju rebra kao da je netom stigla iz konclogora, a i grudnjak je negdje oko broja dva, i još prevelik, dakle sve nestimulativno.

I bolje je tako.

Lijevo je soba, očito jedina.

Pa ju je malo skenirao, iz navike.

Spazi pisaću parkericu na malom stoliću do prozora. Soba je nevelika, nema mnogo mjesta između kreveta i komode.

To je njihov prostor, njezin i tog doktora. U dosjeu o njoj nije pročitao da su se službeno vjenčali. Taj doktor Ivan kojeg ona iz bog te pitaj kojih razloga uvijek zove Henri.

- 17 -

Bračni krevet, ili njihov krevet, zeleni naslonjač i dosta knjiga po policama nabacanih kao da su posvađane. Zbog njih soba nalikuje utvrdi. Na jedinom slobodnom dijelu zida visi dok­ torova slika. Fotografija kako drži upecanu ribu i cereka se.

Odjeven je u stare ribičke hlače, s naramenicama. Iz nekih boljih vremena. Djeluje bezopasno. Na komodi rusvaj: ona i Henri smiješe se s druge fotografije, uokvirene crvenom ramom. Otkad je stupila u službu prije četiri godine nije doživio da se smije. Slijede prazna čaša i čarape, majica i donje rublje, žlice i šalica kave, sve bez reda. I lula i boca crnog francuskog vina, shiraza, prosječno piće, pije ga ponekad. To mora da je konzumirao netko tko joj je bio u posjetu jer ona, koliko zna, ne pije alkohol. Niti puši. Čak i kavu pije rijetko. Totalno je sterilna uz to što je zajebana.

A tko bi je uopće mogao posjetiti?

I hrvatska trobojnica na malom metalnom stalku. I pu­ ška, prislonjena uz knjige. M-16, s ratišta. I manja žućkasta lopta na sagu na kojoj je debelim flomasterom napisano žensko ime. I crvena suknjica za četverogodišnjakinju i plava debela vestica s nekim cvjetićima na “V” izrez.

Hop! Odjednom se prisjetio slučaja s onom nesretnom djevojčicom prije godinu dana i kako su Marko i on kopali po njezinim rečenicama...

“Vi nemate djece?” izletjelo mu je baš kada je ona napuštala kupaonicu. U malom prostoru predsoblja gotovo mu je dotaknula sako golim trbuhom dok je prolazila prema sobi. Tamo je pokupila košulju i vestu te sve to brzo i bez riječi navukla na sebe.

Opazila je kako bulji u dječji komplet. Pokupila ga je zajedno s loptom i stavila u ormar.

- 18 -

“Nemate djece?” ponovio je. U njenom dosjeu pisalo je da nema djece.

Pitanje ju je načas zaustavilo. Prvi put ga je pogledala izravno, kao da je osoba. Dva njezina tamna oka poput ledenih siga presjekla su mu lice. Koji pogled! U Vukovaru su je zvali Dečko.

“Znate da nemam djece.”

“Vidim... majicu, loptu...”

“Hoćemo li?”

Pa, hoćemo. Izišli su na stubište. On ju je bez riječi slijedio niz stepenice. I dodatno se jedio. Postavio je suvišno pitanje.

Naravno da je morao znati da nema djece jer je to podatak koji se bilježi u dosjeu budućeg kriminalističkog inspektora.

I da je ona znala da on to zna. Što joj uopće postavlja suvišna pitanja? Toj čudnoj ženskoj.

Jebi ga, rat je. Živiš od danas do sutra. Daj se ne jedi, Deringaju!

Sada su u automobilu i on ga pali i ubacuje u brzinu.

Kreću prema Ininoj zgradi pa desno i opet desno u Zvonimirovu, pa ravno do Džamije.

“Imamo mrtvaca na Šalati, u Mesićevoj na broju trideset četiri.”

“Imate i dežurnog”, odrezala je suho.

“Cvek, on je gore.”

“Pa onda?”

“Cvek sutra ide za Vinkovce. Nemam nikog drugog. A stvar izgleda zajebana.”

Dao je malo jači gas. Desno od Džamije pa u koloplet malih ulica pa prema Vlaškoj. Zgrade su tu naslonjene jedna na drugu kao sardine u konzervi. Između njih nema prostora ni da se uvuku crvi. Ili se to tako čini u sablasnom polu-

- 19 -

mraku išaranom farovima i blijedom gradskom rasvjetom.

Prozori kuća koje su mimoilazili mračni su, a u podnožjima su nanizane vreće pijeska za slučaj zračnog bombardiranja.

Zagreb je u grču, uvučen u vlastito pretijesno odijelo. Ne odgovara ovom gradu ratno stanje.

Nastavio je govoriti, paleći usput cigaretu upaljačem iz automobila.

“Hitna je došla zbog smrtnog slučaja, ali bilo im je sumnjivo. Nazvali su postaju. Prije oko dva sata. Otišao je Cvek, dežurni. Vidio je mrtvog i uz njega tipa s bijelim ovratnikom, i žensku. Tip se predstavio kao profesor teologije.

Kaptol, kurija i to. A ženska da je časna sestra. Onda se Cvek usrao, kad je bacio pogled na mrtvaca. Svećenik, časna i mrtav tip, onakav. Pa je probudio mene.”

“Kakav onakav?”

“Ja sam doš’o, jebem mu, nešto iza dva. I Cvek mi je pružio prve informacije koje je dobio od svećenika. Pokojni je bio kod časne na razgovoru. Pri odlasku pokojni se kao poskliznuo i pao niz stepenice. I umro. Onda je časna pozvala telefonom profesora. I ovaj je doš’o taksijem. Pa su odlučili pozvati hitnu. Svećenik je uspio objasniti Cveku da je dotični rodom iz Vukovara i već dugo u Francuskoj. Zove se Svetozar Filipović. Cveku je zasmrdilo ime i prezime pa je valjda čudno pogledao profesora. A ovaj je dodao da je tip vukovarski Srbin. I kad mi je Cvek to rek’o, da je tip Srbin, još iz Vukovara, ja sam samo bacio oko na truplo. Onda mi je Cvek pokazao što je izvadio iz pokojnikova kaputa koji je ostao visjeti na vješalici u prizemlju: francusku putovnicu.

Zasmrdilo mi je još više. Pa sam odlučio okrenuti vaš telefonski broj.”

“Zašto?”

- 20 -

Stojadin je usporio. Skretali su prema Šalati, u široku Vončininu ulicu.

“Tip je k’o da ga je mlatnula bušilica za beton. Krvi ima na litre uokolo. Vidjet ćete.”

“Niste rekli da je pao niz stepenice?”

“To su oni rekli, znate. Svećenik i časna.”

“Znači, nasilna smrt?”

“Mrtav Srbin, francuski državljanin, i Kaptol, možda nisu sretna kombinacija u ovom trenutku ratne diplomacije, Mirna.”

Izgovarajući joj ime, sam je sebe iznenadio. Bio je to znak određene prisnosti. “Što ću vam ja?”

“Ja sam non-stop na ratnim regrutacijama. Trenutačno nemam nikog drugog.”

Gutnuo je slinu, okrenuo glavu od volana i unio joj se u lice. I izgovorio riječi koje su teško izišle iz njegovih usta.

“Vi ćete samostalno preuzeti slučaj.”

- 21 -

- 216 -

Neven Orhel rođen je 1947. u Zagrebu. Po zanimanju je liječ­nik. Od 1973. do 1975. studira akupunkturu u Parizu te se usavršava u Kini, Japanu i Njemačkoj. Niz godina vodi privatnu ordinaciju za liječenje bolesti vena. Njegov prvi roman Uzbuna na odjelu za rak (1983.) doživio je u zemlji tri izdanja te je preveden na slovački, češki i poljs­ki, s ukupnom nakladom od 150.000 primjeraka. U Slovačkoj je po romanu napravljena dvosezonska TV-serija, koja se reprizirala desetak godina. Objavio je još romane: Ponoć­ni susret (1985.), Ostavština (1989.) i Noćna pjes­ma (2001.).

- 217 -

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Urednik Seid Serdarević Lektura i korektura Antonija Vidović Prijelom Maja Glušić, Fraktura Dizajn naslovnice Roko Crnić, Fraktura Fotografija na naslovnici Toni Renaud Godina izdanja 2014., listopad (prvo izdanje) Tisak Denona, Zagreb ISBN 978-953-266-588-8 www. fraktura. hr fraktura@fraktura. hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

- 218 -

Čitajte još u izdanju Frakture

Javier Cercas Anatomija jedne pobune sa španjolskog prevela Silvana Roglić Sami Michael Aida s hebrejskog prevela Laila Šprajc Kjell Westö Privid 1938. sa švedskog prevela Željka Černok Aleksandar Prokopiev Čovječuljak s makedonskog preveo Borislav Pavlovski Semezdin Mehmedinović Knjiga prozorâ Francesca Melandri Viši od mora s talijanskog prevela Ana Badurina Zoran Pilić Nema slonova u Meksiku Mathias Énard Zona s francuskog prevela Ivana Šojat-Kuči Neda Miranda Blažević-Krietzman Potres

- 219 -

John Banville Svjetlost iz davnine s engleskog prevela Mia Pervan Lawrence Norfolk Gozba Johna Saturnalla 1991., Zagrebprevela je zamračen, sirene s engleskog Mirna Čubranić

Studeni je svakodnevno zavijaju, Marica ljudi u strahu iščekuju Bodrožić Balada o zvjezdanom televizijske vijesti, Vukovar je predmoru padom. U vili na s njemačkog prevela Anda Bukvić Šalati u vlasništvu Katoličke crkve pronađen je mrtav Aleš Debeljak ugledni francuski državljanin, porijeklom Srbin iz Balkansko brvno Vukovara. Glavni inspektor u nedostatku sa slovenskog prevela Jagna Pogačnik ljudstva mora za slučaj angažirati mladu Chil hrabru Rajchmaninspektoricu, bivšu Ja sam posljednji Židov koja se netom studenticu književnosti Mirnu Burt, s francuskog prevela Mirna Herman Baletić vratila s ratišta, a čiji je muž liječnik ostao u vukovarskoj Cees Nooteboom bolnici. Istovremeno istražuju nestanak Pisma Posejdonu s nizozemskog preveo Radovan četverogodišnje djevojčice, a jedna odLučić osumnjičenih, Chris Womersley zahvaljujući svojim pismima, upravo je mlada Shrvan inspektorica. s engleskog prevela Iva Karabaić

Gombrowicz Roman Iskra prepun Witold je obrata i odiše atmosferom Posmrtna autobiografija straha i sveopćegs poljskog nepovjerenja, narušenim preveo Mladen Martić međuljudskim odnosima i herojstvom. Neven Orhel, Kari Hotakainen Riječ Božja autor jednog od najčitanijih hrvatskih romana Uzbuna s finskog preveo Boris Vidović na odjelu za rak, vratio se publici iznimnim krimićem s Bánk nezaboravnim likovimaZsuzsa na čelu s mladom Vedri dani s njemačkog prevela Latica Bilopavlović Vuković César Aira Duhovi sa španjolskog prevela Dora Jelačić Bužimski 139,00 kn

- 220 www.fraktura.hr