Ispovijedam

“Složenost ovog romana u njegovim različitim aspektima i kritički osvrt na europsku povijest čine ga djelom koje može utjecati na oblikovanje stvarnosti svojih čitatelja, što je svojstveno samo vrhunskoj književnosti.”

Ispovijedam El Cultural

Jaume Cabré ISPOVIJEDAM

–1–

Od istog autora u izdanju Frakture Glasovi Pamana

–2–

Jaume Cabré

Ispovijedam preveo s katalonskog Boris Dumančić

Fraktura –3–

This project has been funded with support from the European Commission. This publication reflects the views only of the author, and the Commission cannot be held responsible for any use which may be made of the information contained therein.

Projekt je ostvaren uz financijsku potporu Europske komisije. Ova knjiga odražava isključivo autorove stavove, a Komisija se odriče odgovor­nosti za sve uporabe informacija koje su u njoj sadržane.

Sufinancirano sredstvima programa Europske unije Kreativna Europa

Naslov izvornika Jo confesso © Jaume Cabré, 2011 Prvi put na katalonskom objavio Raval Edicions, SLU, Proa, 2011.

Objavljeno prema sporazumu s Cristina Mora Literary & Film Agency SL (Barcelona, Španjolska). © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2016. © za prijevod Boris Dumančić i Fraktura, 2016.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-796-7 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 945393

–4–

... Margaridi

–5–

–6–

I. A capite...

Ja će biti ništa.

Carles Camps Mundó

–7–

–8–

1

Sve do sinoć, dok sam koračao mokrim ulicama Vallcarce, nisam shva­ tio da je roditi se u toj obitelji bila neoprostiva pogreška. Odjednom sam shvatio da sam oduvijek sâm, da se nikada nisam mogao osloniti ni na roditelje ni na Boga, na koje bih prevalio teret potrage za odgovorima, unatoč činjenici da sam odrastajući navikao prebaciti težinu misli i odgovornost za vlastita djela na nejasna vjerovanja i najrazličitija štiva. Jučer, u utorak navečer, dok sam po povratku od Dalmaua kisnuo na pljusku, došao sam do zaključka da taj teret pripada samo meni. I da su moje dobre odluke i moje pogreške moja i samo moja odgovornost. Trebalo mi je šezdeset godina da to uvidim. Nadam se da me razumiješ i da shvaćaš da se osjećam bespomoćnim, usamljenim i da mi užasno nedostaješ. Unatoč daljini što nas razdvaja, ti mi služiš kao primjer. Unatoč panici, sada više ne prihvaćam nikakvo drvo na kojem bih plutao. Unatoč određenim nagovještajima, ustrajem bez vjerovanja, bez svećenika, bez usuglašenih kodova koji bi mi prokrčili put prema ne znam čemu. Osjećam se starim, a smrt me zove da je slijedim. Vidim da je pomakla crnog lovca pa me kulturno poziva da nastavim igru. Zna da mi je preostalo vrlo malo piju­­na. Ipak, još uvijek nije svanulo sutra, zato gledam koju figuru mogu pomaknuti. Sâm sam pred listom papira, svojom posljednjom prilikom.

Nemoj se pretjerano uzdati u mene. U ovome žanru toliko sklonom lažima, poput sjećanja što ga piše jedan jedini čitatelj, znam da ću uvijek biti u iskušenju da na pod padnem na sve četiri noge, poput mačke; ali potrudit ću se ne izmišljati previše. Sve će biti tako, pa i gore. Znam da sam ti o tome već sigurno i prije govorio; ali teško je, stoga sada ne znam kako početi.

–9–

Sve je u biti počelo prije više od petsto godina, kada je onaj izmučeni čovjek odlučio zatražiti u samostanu Svetoga Petra od Burgala da ga zarede. Da to nije učinio ili pak da ga je predstojnik samostana otac Josep iz Sant Bartomeua na koncu odbio, sada ti ne bih govorio sve ovo što ti želim ispripovijedati. No, nisam u stanju vratiti se tako daleko. Počet ću bliže sadašnjosti. Puno bliže.

– Otac... Gledaj, dijete moje. Ocu...

Ne, ne želim početi ni ovdje, ne. Bolje je početi od radne sobe u kojoj pišem, ispred tvog predivnog autoportreta. Radna soba je moj svijet, moj život, moj svemir u koji pripada gotovo sve osim ljubavi. Kada sam kratkih hlača i ruku punih ozeblina zbog jesenjih i zimskih hladnoća jurio stanom, ulaz mi je bio zabranjen, osim u točno određenim trenucima. U suprotnom sam to morao činiti kriomice. Poznavao sam svaki njezin kutak, a nekoliko sam godina iza dvosjeda imao tajnu utvrdu, koju bih morao rastaviti nakon svakog upada kako mi je Mala Lola ne bi otkrila dok briše prašinu. No, kad god sam ulazio bez skrivanja, morao sam se ponašati kao da sam u posjetu, ruku za leđima, dok bi mi otac pokazivao posljednji rukopis koji sam pronašao u nekoj propaloj trgovini u Berlinu, pogledaj, i pazi kako ga diraš rukama jer te ne želim grditi. Adrià se znatiželjno nadvio nad rukopisom.

– Na njemačkom je, zar ne? – ispruživši ruku oprezno.

– Hej! Pazi prste! – Pljesnuo ga je po ruci. – Što si rekao?

– Na njemačkom je, zar ne? – trljajući bolnu ruku.

– Da. – Ja želim učiti njemački.

Fèlix Ardèvol je ponosno pogledao sina i rekao mu uskoro ćeš ga početi učiti, sine moj.

To, zapravo, nije bio rukopis, nego smotuljak smeđih listova: na prvoj je stranici vrlo stiliziranim slovima pisalo Der begrabene Leucher.

Eine legende*.

– Tko je Stefan Zweig?

*

njem. Zakopani svijećnjak. Legenda. (op. prev.)

– 10 –

S povećalom u ruci i usredotočeno promatrajući ispravku na margini u prvom odlomku, umjesto da mi kaže pisac, sine, otac mi je samo rekao ha, slušaj, neki tip koji se ubio u Brazilu prije deset ili dvanaest godina. Dugo je jedini podatak koji sam znao o Stefanu Zweigu bio taj da je on tip koji se ubio u Brazilu prije deset ili dvanaest godina, ili trinaest, četrnaest ili petnaest, sve dok nisam pročitao rukopis i doznao ponešto o njemu.

Tada je posjet završio pa je Adrià izašao iz radne sobe uz savjet da ne stvara buku: kod kuće se nikada nije smjelo ni trčati ni vikati, čak ni coktati jezikom, jer ako otac nije povećalom proučavao neki rukopis, onda je pregledavao popis srednjovjekovnih zemljopisnih karata ili je razmišljao gdje bi se mogao domoći kakvog novog predmeta od kojega bi ga zasvrbjeli dlanovi. Jedini zvuk koji sam smio stvarati, u svojoj sobi, bilo je sviranje violine. No, ipak nisam smio protratiti cijeli dan na vježbanje poglavlja XXIII. arpeggija iz Vježbenice brzine, koju mi je gospođa Trullols toliko zgadila, ali zbog koje nisam zamrzio violinu. Ne, nisam mrzio gospođu Trullols. Ali bila je jako dosadna, osobito kad bi ustrajala na poglavlju XXIII. – Kažem to jer sam željan promjene.

– Ovdje – pa bi kucnula drškom gudala po partituri – ćeš naći sve poteškoće sažete na jednoj stranici. Ta je vježba naprosto genijalna.

– Ali ja...

– Za petak želim da poglavlje dvadeset tri bude savršeno uvježbano. Uključujući takt dvadeset sedam.

Ponekad bi gospođa Trullols bila tako naporna. No, ta je žena u biti bila prihvatljiva. A ponekad i više nego prihvatljiva.

I Bernat je bio istoga mišljenja. Kad sam učio iz Vježbenice brzine, još uvijek nisam poznavao Bernata. No o gospođi Trullols smo imali isto mišljenje. Sigurno je bila odlična učiteljica, iako nije ušla u po­ vijest, barem koliko je meni poznato. Čini mi se da sve moram uredno poslagati jer ću inače sve pobrkati. Da, nešto ćeš sigurno znati, osobito kada budem govorio o tebi. No, čini mi se da neke djeliće duše ne poznaješ jer je nemoguće u potpunosti poznavati ljude, koliko god se trudili.

Premda je bila dojmljivija, trgovina mi se nije toliko sviđala kao – 11 –

radna soba. Možda zato što sam neprestano imao osjećaj da me netko nadzire kada sam tamo, što je bilo iznimno rijetko. Trgovina je imala jednu prednost, mogao sam promatrati Cecíliju, koja je bila prelijepa; bio sam ludo zaljubljen u nju. Bila je to gospođa galaktički plave kose, uvijek lijepo počešljane, i žarkocrvenih putenih usana. Uvijek je bila zauzeta svojim katalozima i cjenicima i ispisivala je naljepnice te je ono malo kupaca što bi ulazilo usluživala osmijehom od kojeg bi joj se vidjeli savršeni zubi.

– Imate li glazbala?

Muškarac nije ni šešir skinuo. Uspravno je stajao pred Cecílijom i promatrao sve oko sebe: svjetiljke, svijećnjake, stolice od trešnjina drveta ukrašene preciznim inkrustacijama, komode s početka devetnaestog stoljeća, vrčeve svih veličina i razdoblja... Mene nije ni vidio.

– Nešto malo, slobodno pođite za mnom...

To nešto malo glazbala što se nalazilo u trgovini bile su dvije violine i jedna viola koje nisu dobro zvučale, ali su imale crijevne strune što nekim čudom nisu pukle. I jedna zupčasta tuba, dva prekrasna roga i jedna truba u koju je seoski namjesnik iz doline očajnički puhao ne bi li upozorio ljude iz drugih dolina da šuma pored Paneveggija gori pa su mještani Pardàca pozvali upomoć Siròr, San Martino, pa čak i Welschnofen, koji su se nedavno našli u sličnoj nevolji, i Moenu i Soragu, gdje su možda već osjetili opasni miris te katastrofe godine Gospodnje 1690., kada je zemlja već gotovo svima bila okrugla i kada su se brodovi što su nestajali na zapadu vraćali preko istoka, pod uvjetom da nepoznate bolesti, bezbožni divljaci, morske nemani i čudovišta iz utrobe zemlje, tuča, oluje i pretjerane kiše to ne spriječe, s mršavijim i iscrpljenim mornarima izgubljenih pogleda i noćnih mora zapletenih u njihove noći. Ljeta godine Gospodnje 1690. svi mještani Pardàca, Moene, Siròra, San Martina, svi osim bolesnika, žurili su se zamagljenih pogleda promatrati katastrofu koja im je uništavala živote, nekima više nego drugima. Strašan požar što su ga bili primorani bespomoćno promatrati progutao je gomilu dobra drveta. Kada se uz pomoć providnih kiša pakao ugasio, Jachiam, četvrti sin u obitelji Mureda iz Pardàca, najbistriji od svih, pažljivo je pretražio cijelu opožarenu šumu u nadi da će pronaći nezapaljene – 12 –

kutke i iskoristiva debla. Na pola puta prema dolini Ós sagnuo se u namjeri da se pomokri pored mlade jele što se pretvorila u ugalj.

Ali ono što je ugledao ugasilo mu je želju za olakšanjem tijela: smolaste baklje umotane u krpe koje mirišu na kamfor ili neku drugu neobičnu tvar. Oprezno je razmotao krpe koje nisu izgorjele u tom paklenom požaru što mu je uništio budućnost. Pozlilo mu je od tog otkrića: ta krpa omotana oko baklji, prljave zelene boje i obrubljena još prljavijim žutim konopcem, bila je komad prsluka što ga je znao nositi Bulchanij Brocia, onaj debeli iz Moene. Nakon što je pronašao još dvije hrpe odjeće, obje dokraja izgorjele, shvatio je da je to čudovište Bulchanij izvršilo svoju prijetnju da će uništiti obitelj Mureda, a s njom i cijelo selo Pardàc.

– Bulchanij.

– Ne razgovaram sa psima.

– Bulchanij.

Prigušeni ton njegova glasa primorao ga je da se bezvoljno okrene.

Bulchanij iz Moene imao je veliku trbušinu koja bi mu, da je dulje poživio i dovoljno je natovio, mogla vrlo lijepo poslužiti da odmori ruke.

– Što želiš, dovraga?

– Gdje ti je prsluk?

– Što to tebe, dovraga, briga?

– Kako to da ga ne nosiš? Pokaži mi ga.

– Nosi se. Kime se smatraš pa da mi iz Moene moramo učiniti sve što poželite nakon što ste upali u govna. Hm? – Kimnuo je, s mržnjom u očima. – Ne namjeravam ti ga pokazati. I briši jer mi zaklanjaš prokleto sunce.

Jachiam, četvrti sin u obitelji Mureda, hladnokrvno je izvukao nož za guljenje što ga je uvijek nosio za pojasom i zario ga u trbuh Bulchaniju Brociji, debelom iz Moene, kao da je trupac javora kojemu mora oguliti koru. Bulchanij je razjapio usta, a oči su mu se razrogačile kao naranče, iznenađen ne toliko tom nevoljom koliko činjenicom da ga se taj govnar iz Pardàca usudio dodirnuti. Kada je Jachiam Mureda izvukao nož, koji je crven od krvi odvratno zaškripio, Bulchanij se šćućurio na stolici kao da se ispuhao kroz ranu.

– 13 –

Jachiam je pogledao uz pustu cestu i niz nju. Naivno je potrčao u smjeru Pardàca. Kada je za njim ostala i posljednja kuća u Moeni, shvatio je da je ona grbavica iz mlina nakrcana mokrom odjećom što ga je zaprepašteno promatrala možda sve vidjela. Umjesto da je prostrijeli pogledom, samo je produžio korak. Iako je drvo u njegovim rukama najljepše pjevalo, premda još nije navršio ni dvadeset godina, u njegovu su se životu upravo pojavile pukotine.

Obitelj je reagirala dobro jer su smjesta poslali svoje ljude u San Martino i u Siròr ne bi li dokazali da je Bulchanij piroman koji im je zapalio šumu iz obijesti, ali mještani Moene su zaključili da nema svrhe uzdati se u pravdu pa su se dali u lov, bez posrednika, na zločinca Jachiama Muredu.

– Sine – rekao je stari Mureda, pogleda još tužnijeg no inače – moraš bježati. Pa mu je pružio vrećicu s polovicom ušteđenog zlata od trideset godina rada s drvetom iz Paneveggija. Nijedan brat nije ni glasa pustio zbog te odluke. Pa je pomalo svečano rekao iako si najbolji poznavatelj stabala i premda drvo u tvojim rukama najljepše propjeva, Jachiame, sine moj ljubljeni, četvrti sine ove nesretne obitelji, tvoj je život vrjedniji od najboljega komada javora koji bismo ikada prodali. Tako ćeš izbjeći nesreću koja će nas sada zadesiti jer nas je Bulchanij iz Moene ostavio bez drveta.

– Oče, ja...

– Trči, bježi, snađi se, idi u Welschnofen jer sigurno će te tražiti u Siròru. Proširit ćemo glas da si se sakrio u Siròru ili u Tonadichu.

Preopasno je da ostaneš u dolini. Moraš poći na dug, jako dug put, daleko od Pardàca. Bježi, sine, i neka te Bog čuva.

– Ali, oče, ja ne želim otići. Ja želim raditi u šumi.

– Spalili su nam je. Gdje želiš raditi, dijete moje?

– Ne znam; ali ako napustim dolinu, umrijet ću!

– Ne pobjegneš li noćas, ja ću te ubiti. Jesi li me sada razumio?

– Oče...

– Nitko iz Moene neće na mojega sina dići ruku.

Tako je Jachiam iz obitelji Mureda iz Pardàca rekao zbogom svome ocu i izljubio jednog po jednog svu svoju braću: Agnoa, Jenna, Maxa te njihove žene. Hermesa, Josefa, Theodora i Micuràa. Ilse, Ericu – 14 –

i njihove muževe; a nakon njih Katharinu, Matilde, Gretchen i Bettinu. Svi su se okupili da mu u tišini kažu zbogom pa kad je već bio na pragu, malena je Bettina rekla Jachiame, a on se okrenuo i ugledao kako mu djevojčica pruža ruku u kojoj je visio medaljon Svete Marije od Ciüfa iz Pardàca, medaljon što joj ga je poklonila majka prije smrti. Jachiam je u tišini pogledao braću, odmjerio oca, koji mu je tiho kimnuo. Potom je prišao malenoj Bettini i primio medaljon te rekao Bettina, malena moja, nosit ću ovaj dragulj dok ne umrem; a nije znao da je ono što govori istina. Bettina ga je dlanovima pomilovala po obrazima, bez suza. Jachiam je svoj dom napustio suznih očiju, promrmljao kratku molitvu ispred majčina groba i ne­ stao u noći te uto­nuo u vječni snijeg s namjerom da promijeni život, da promijeni po­vijest i sjećanja.

– Imate samo ovo?

– Ova trgovina je staretinarnica – odgovorila je Cecília onim ozbiljnim glasom koji bi posramio muškarce. Pa s mrvicom poruge: – Zašto ne provjerite kod nekog graditelja violina?

Volio sam Cecíliju dok bi odlazila. Bila je još ljepša. Ljepša od moje majke i svega. Od moje majke u to vrijeme.

S mjesta na kojemu sam se nalazio vidio sam radnu sobu gospodina Berenguera. Čuo sam kako Cecília ispraća razočaranog kupca, koji je još uvijek na glavi nosio šešir, pa dok sam slušao zveckanje zvonca na vratima i Cecílijin ugodan vam dan, gospodin Berenguer je podignuo glavu i namignuo mi.

– Adrià.

– Molim.

– Kada dolaze po tebe? – upitao je podignuvši glas.

Ja sam slegnuo ramenima. Nikada nisam točno znao kada moram biti ovdje ili ondje. Roditelji nisu željeli da budem sam kod kuće, zato bi me odveli u trgovinu kada bi oboje bili vani. Meni je bilo dobro jer sam se zabavljao promatrajući najnevjerojatnije predmete koji su nekoć bili živi, a sada strpljivo leže čekajući drugu, treću ili četvrtu priliku. Pa sam zamišljao njihove živote u drugim kućama, a to je bilo jako zabavno.

Na koncu bi me uvijek potražila Mala Lola, užurbano jer je morala – 15 –

pripremiti večeru, a najtopliji se obrok hladio u sudoperu. Zato sam slegnuo ramenima kada me je gospodin Berenguer upitao kada dolaze po tebe.

– Dođi – rekao mi je i podignuo bijeli list papira. – Sjedni za Tudorov stol i crtaj malo.

Nikada nisam volio crtati jer ne znam crtati; nimalo. Zato sam se oduvijek divio tvojoj vještini, koja mi se čini čudesnom. Gospodin Berenguer bi mi govorio crtaj malo jer ga je smetalo kada ne bih ništa radio, što nije bio slučaj jer sam neprestano razmišljao. No gospodinu Berengueru se ne može proturječiti. Naprosto sam sjedio za stolom iz razdoblja Tudora i trudio se raditi bilo što samo da ušuti. Izvadio sam Crnog Orla iz džepa i pokušao ga nacrtati. Jadni Crni Orao, vidi li se ikada na papiru... Usput rečeno, Crni Orao još uvijek nije stigao upoznati šerifa Carsona jer sam ga nabavio tog istog jutra zamijenivši harmoniku Weiss s Ramonom Collom. Dozna li to otac, ubit će me.

Gospodin Berenguer bio je zaista poseban; malo bi me strašio kada bi se smiješio, a prema Cecíliji se odnosio kao da je beskorisna sluškinja, što mu nikada nisam oprostio. No, od svih je znao najviše o mome ocu, mojoj velikoj zagonetki.

– 16 –

2

Santa Maria je uplovila u Ostiju tog maglovitog jutra drugoga četvrtka u rujnu. Plovidba od Barcelone bila je teža od svih putovanja na koja se otisnuo Eneja u potrazi za sudbinom i vječnom slavom. Neptun mu nije bio nimalo naklonjen, tako da je osim što je s broda Santa Maria hranio ribe, promijenio i boju kože koja je od preplanule i zdrave, kao što i priliči seljaku iz La Plane, postala blijeda poput kakve tajnovite prikaze.

Monsinjor Josep Torras i Bages je osobno shvatio da, imajući na umu izvrsne ocjene tog bistrog sjemeništarca posvećenog učenju, pobožnog i uglađenog, naobraženog unatoč mladim godinama, u rukama drže predivan cvijet kojemu treba bujan vrt jer će skromno dvorište sjemeništa u Vicu usahnuti i na koncu uništiti taj Božji dar prirodne pameti kojom je raspolagao.

– Ne želim u Rim, monsinjore. Želim se posvetiti učenju jer – Upravo zato te šaljem u Rim, sine dragi. Dobro poznajem naše sjemenište, zato znam da pamet poput tvoje ovdje gubi vrijeme.

– Ali, monsinjore...

– Gospodin te je pozvao za velika djela. Tvoji profesori to jednoglasno očekuju od mene – rekao je i pomalo teatralno stao mahati spisom što ga je držao u rukama.

Rodio se u kući Ges, u mjestu Tona, u okrilju ugledne obitelji kao sin Andreua i Rosalije, sa šest je godina već raspolagao školskom naobrazbom i odgovarajućom odlukom da će poći crkvenim putem te je krenuo na prve satove latinskog jezika pod vodstvom fra Jacinta Garrigósa. Njegov je akademski – 17 –

napredak bio tako dobar i tako brz da je za vrijeme pohađanja nastave iz retorike morao raspravljati o Oratio Latina, što je, kako znate iz vlastitog iskustva jer smo bili počašćeni imati Vas za učenika u ovom sjemeništu, jedan od prvih književnih tekstova kojima profesori iskazuju čast svojim najistaknutijim i najrječitijim učenicima. No, ta je čast bila prevelika za njegovih jedanaest godina, a osobito za njegov još uvijek sitni stas.

Upravo je iz tog razloga, a da bi publika mogla čuti ozbiljnoga retoričara Fèlixa Ardèvola kako raspravlja na Vergilijevu jeziku, bilo potrebno postaviti ne baš nisku klupicu kako bi niski i mudri govornik bio vidljiv publici među kojom su bili i Vaši ushićeni roditelji i brat. Tako je Fèlix Ardèvol y Guiteres krenuo putevima velikih akademskih pobjeda u matematici, filozofiji, teologiji i stao uz bok slavnih učenika ovoga sjemeništa poput znamenitih otaca Jaumea Balmesa y Urpiàa, Antonija Marije Clareta y Claràa, Jacinta Verdaguera y Santalóa, Jaumea Collella y Bancellsa, profesora Andreua Durana ili Vas osobno, preuzvišeni, koji ste nas počastili kao biskup naše voljene biskupije.

Neka vrlina naše zahvalnosti obuhvati i naše pretke. Gospodin Bog nas poziva: “Laudeamus viros gloriosos et parentes nostros in generatione sua.” (Eccli., 44,1)* Zbog svega navedenoga uvjereni smo da ne griješimo zamolimo li Vas srdačno da udije­ lite sjemeništarcu učeniku Fèlixu Ardèvolu y Guiteresu suglasno­­st da pohađa nastavu teologije na Pontifikalnom gregorijanskom sveučilištu.

– Nemaš izbora, sine moj.

Fèlix Ardèvol se nije usudio reći da mrzi brodove, on koji se rodio i koji je oduvijek živio na kopnu, daleko od mora. Zbog toga je, zato što se nije znao suprotstaviti biskupu, bio primoran poći na taj naporni put. U nekom kutku ostijske luke, pored kutija od trula drveta

lat. “Opjevajmo slavne muževe, pretke naše po njihovim pokoljenjima.” (Stari zavjet, Knjiga Sirahova 44,1, izd. Kršćanska sadašnjost) (op. prev.) *

– 18 –

prepunih miševa, povratio je svoju snagu i gotovo sva sjećanja iz prošlosti. Na trenutak je počeo teško disati da bi se potom uspravio, obrisao usta rupcem, odlučno zagladio putnu halju i pogledao svoju blistavu budućnost. Usprkos svemu, kao Eneja, stigao je u Rim. – Ovo je najbolja soba u domu.

Fèlix Ardèvol se začuđeno osvrnuo oko sebe. Na pragu se neki nizak i pomalo zdepast student preznojavao u dominikanskoj halji i srdačno smiješio.

– Félix Morlin, iz Liègea – kazao je neznanac i zakoračio u ćeliju.

– Fèlix Ardèvol iz Vica.

– O! Imenjak! – vrisnuo je i nasmijao se dok je pružao ruku.

Od toga su se dana lijepo slagali. Morlin mu je potvrdio da je ta soba najtraženija u domu i upitao ga tko mu je kum. Ardèvol mu je priznao da ga nema, da je na recepciji onaj ćelavi i debeli vratar pogledao papire, upitao ga Ardevole? la cinquantaquattro*, i predao mu ključ, a da ga pritom ni u oči nije pogledao. Morlin mu nije povjerovao, ali slatko se nasmijao.

U sljedećih tjedan dana, prije početka nastave, Morlin ga je upoznao s osmoricom ili desetoricom studenata druge godine, koje je osobno poznavao, savjetovao mu da ne prilazi onima koji ne studiraju na Gregoriani ili Istituto Biblicu jer je to gubitak vremena, pokazao mu kako neprimjetno izaći, a da ga kerber ne otkrije, predložio mu da mu civilna odjeća uvijek bude spremna za slučaj da budu primorani potajno prošetati te bio vodič novim studentima na prvoj godini s namjerom da im pokaže najvažnije građevine najkraćim putem od doma do Pontifikalnog gregorijanskog sveučilišta. Govorio je ta­ lijanski obojen francuskim naglaskom ali savršeno razumljiv. I održao im govor koliko je važno znati držati se podalje od isusovaca s Gregoriane jer ako nisi na oprezu, isprat će ti mozak. Ovako, tras!

Dan prije početka nastave svi su se novi i stari studenti, pod­ rijetlom iz bezbroj različitih dijelova svijeta, okupili u golemoj

*

tal. pedeset četiri (op. prev.)

– 19 –

konferencijskoj dvorani palače Gabrielli-Borromeo, u sklopu rektorata Gregorijanskog sveučilišta, gdje ih je Pater Decanus Pontifikalnog gregorijanskog sveučilišta Rimskog kolegija Daniele D’Angelo S. J. na besprijekornome latinskom potaknuo da budu svjesni velike sreće, velike časti što vam je ukazana mogućnošću studiranja na ikojem od fakulteta u sklopu Pontifikalnoga gregorijanskoga sveučilišta, i tako dalje, i tako dalje, i tako dalje. Ovdje smo imali čast primiti istaknute studente, među kojima je bilo i nekoliko svetih očeva, među kojima je zadnji bio naš voljeni Lav XIII. Od vas ne očekujemo ništa osim rada, rada i rada. Ovdje se dolazi studirati, studirati, studirati i učiti od najvrsnijih stručnjaka iz područja teologije, kanonskoga prava, duhovnosti, povijesti Crkve, i tako dalje, i tako dalje, i tako dalje.

– Pater D’Angelo je poznat kao D’Angelodangelodangelo – šapnuo mu je Morlin kao da mu govori nešto ozbiljno.

A nakon što završite studij, raspršit ćete se svijetom, vratit ćete se u svoje zemlje, u svoja sjemeništa, u kolegije svojih redova; svi koji to još uvijek nisu bit će zaređeni u svećenike pa će ubrati plodove svega što će naučiti u ovoj kući. I tako dalje, i tako dalje, i tako dalje punih petnaest minuta praktičnih savjeta, možda ne toliko praktičnih kao oni koje im je dao Morlin, ali neophodnih za svakodnevni život.

Fèlix Ardèvol je pomislio da je moglo biti puno gore, da su orationes latinae* u Vicu ponekad bile puno dosadnije od ovog zdravorazumskog priručnika s uputstvima što im ga nude na pladnju.

Prvi su mjeseci studiranja, sve do Božića, prošli bez poteškoća.

Fèlix Ardèvol se nadasve divio bistrini patera Falube, isusovca slovačko-mađarskoga podrijetla beskrajne biblijske naobrazbe, te briljantnosti uma patera Pierrea Blanca, izrazito ukočena držanja, koji je predavao otkrivenje i njegovo širenje prema Crkvi i koji je, usprkos činjenici da se također rodio u Liègeu, srušio njegova prijatelja na zadnjem ispitu na kojem je Morlin govorio o interpretacijama marijanske teologije. Budući da je sjedio pored njega na trima kolegijima,

*

lat. molitve na latinskom (op. prev.)

– 20 –

polako je stekao povjerenje prema Dragi Gradniku, slovenskom divu rumena lica iz sjemeništa u Ljubljani, vrata široka i snažna kao u vola od kojega mu je pucao ovratnik halje. Rijetko su razgovarali, iako je tečno govorio latinski. Obojica su bila povučena i trudila su se usredotočiti svu energiju na otvaranje mnogobrojnih vrata što im je pružao taj studij. Dok se Morlin žalio i proširivao krug kontakata i prijatelja, Ardèvol se zatvarao u sobu cinquantaquattro, najbolju u domu, i otkrivao nove svjetove paleografskih papira i drugih biblijskih spisa što im ih je donosio pater Faluba, ispisanih na demotskom egipatskom, na koptskom, na grčkom ili na aramejskom, te ih podučavao umjetnosti voljenja predmeta. Uništeni rukopis, ponavljao im je, znanosti je beskoristan. Ako se mora restaurirati, mora se restaurirati pod svaku cijenu. A uloga restauratora je jednako važna kao uloga znanstvenika koji će ga protumačiti. I nije govorio i tako dalje, i tako dalje, i tako dalje jer je uvijek znao što govori.

– Gluposti – odgovorio je Morlin kad mu je to ispripovijedao. Ti su ljudi sretni dok u ruci drže povećalo i ofucane i gnjile papire na stolu.

– I ja sam.

– Čemu služe mrtvi jezici? – upitao je tada na svom kićenom latinskom.

– Pater Faluba nam je rekao da mi ljudi ne živimo u državama, živimo u jezicima. Te da se brigom o starim jezicima...

– Sciocchezze. Stupiditates.* Jedini mrtvi jezik koji je itekako živ jest latinski.

Stajali su nasred Via di Sant’Ignazio. Ardèvol odjeven u svećeničku halju, a Morlin u redovnički habit. Ardèvol je prvi put začuđeno pogledao svoga prijatelja. Zastao je i zbunjeno ga upitao u što vjeruje.

Morlin je također zastao i odgovorio da je pošao u dominikance zbog gorljive želje da pomogne drugima i služi Crkvi. Te da ga ništa neće odvratiti s tog puta, no da se Crkvi mora služiti na praktičan način, ne iščitavanjem polutrulih papira, nego oblikujući ljude koji oblikuju

*

tal. i lat. gluposti (op. prev.)

– 21 –

život... Zastao je i dodao: i tako dalje, i tako dalje, i tako dalje pa su oba prijatelja prasnula u smijeh. U tome je trenutku Carolina prvi put prošla pored njega, ali ni jedan ni drugi je nisu primijetili. A ja nakon što sam se vratio kući s Malom Lolom, morao sam vježbati violinu dok je ona spremala večeru, a ostatak stana tonuo u tamu. To nisam volio jer iza bilo kojih je vrata mogla iskočiti neka hulja, zato sam u džepu nosio Crnog Orla jer kod kuće, otkad je otac prije puno godina tako odlučio, nije bilo ni medaljona, ni škapulara, ni vjerskih slika, ni misala, a Adrià Ardèvol, siroto dijete, imao je svojevrsnu potrebu za nevidljivom pomoći. Pa sam tako jednoga dana, umjesto da vježbam violinu, ostao u blagovaonici i zbunjeno promatrao kako sunce bježi na zapad, preko Trespuija, i čarobnom bojom obasjava opatiju Svete Marije od Gerrija na slici koja je visjela nad komodom u bla­govaonici. Uvijek ona ista svjetlost što me je privlačila i zbog koje sam pomišljao na nemoguće priče, stoga nisam čuo da se otvaraju ulazna vrata niti sam išta čuo sve dok me očev duboki glas nije silno preplašio.

– Što si stao ovdje besposleno? Zar nemaš zadaću? Ni violinu?

Nemaš ništa? Čuješ li me?

Adrià je otišao u svoju sobu dok mu je srce i dalje glasno kucalo, ali nije zavidio djeci kojoj bi roditelji davali poljupce jer je mislio da takvo što ne postoji.

– Carson: dozvoli mi da ti predstavim Crnog Orla. Iz hrabroga plemena Arapaho.

– Zdravo.

– Haug.

Crni Orao je poljubio šerifa Carsona, kao što njega otac nikada nije, pa ih je Adrià obojicu, zajedno s njihovim konjima, stavio na noćni stolić neka se upoznaju.

– Izgledaš mi potišteno.

– Nakon tri godine studija teologije – kazao je zamišljeno Ardèvol – još uvijek ne razumijem što te zapravo zanima. Doktrina milosti?

– Nisi mi odgovorio na pitanje – uporan je bio Morlin.

– Nije to bilo pitanje. Vjerodostojnost kršćanskog otkrivenja?

– 22 –

Morlin nije odgovorio pa je Fèlix Ardèvol bio uporan: – Zašto studiraš na Gregoriani ako te teologija ne...

Obojica su se odvojila od povorke studenata koji su se vraćali sa sveučilišta u dom. U dvije godine slušanja Kristologije i Soteriologije, Metafizike 1 i Metafizike 2 i Objave Boga i oštrih rasprava s najzahtjevnijim profesorima, osobito s Levinskim iz Objave Boga, koji je smatrao da Fèlix Ardèvol ne napreduje na tom kolegiju u skladu sa svačijim očekivanjima, Rim se nije puno promijenio. Unatoč ratu što je razdirao Europu, grad nije bio otvorena rana; samo je još malo osiromašio. U međuvremenu studenti Pontifikalnog sveučilišta pohađali su svoje studije daleko od sukoba i ratnih drama. Gotovo svi.

Pritom su obogaćivali vlastitu mudrost i vrline. Gotovo svi.

– A ti?

– Teodiceja i istočni grijeh više me ne zanimaju. Ne želim dodatna opravdanja. Teško mi je prihvatiti da Bog dopušta zlo.

– Posumnjao sam u to prije nekoliko mjeseci.

– Zar i ti?

– Ne, posumnjao sam da se previše mučiš. Posveti se promatranju svijeta, poput mene. Jako se zabavljam na Fakultetu kanonskoga prava. Pravne spone između Crkve i civilnoga društva; Crkvene sank­ cije; Ovozemaljska dobra Crkve; Karizma instituta posvećena života; Consuetudine canonica...

– Ma što to govoriš?

– Spekulativni studiji su gubitak vremena; propisi su pravi odmor.

– Ne, ne! – uzviknuo je Ardèvol. – Ja volim aramejski, moja je strast promatrati rukopise i razumjeti morfološke razlike između neoaramejskog bothana i neoaramejskog židovskog barzanija. Ili pak obrazloženje za koy sanjaq surat* ili mlahso**.

– Slušaj. Nemam pojma o čemu govoriš. Studiramo li mi na istome sveučilištu? Na istome fakultetu? Jesmo li obojica u Rimu? Čuješ li me?

*

Sjevernoaramejski jezik u sjevernom Iraku, s vrlo malim brojem govornika. (op. prev.)

Zapadnosirijski dijalekt aramejskog, u izumiranju. (op. prev.)

**

– 23 –

– Svejedno je. Dok god ne moram slušati patera Levinskoga kao profesora, želim znati sve što se zna o kaldejskom, babilonskom, samaritanskom, o...

– A čemu će ti sve to poslužiti?

– A čemu tebi služi razlika između istrošena braka, konzumirana, zakonita, nevjerna, valjana i poništena?

Obojica su prasnula u smijeh nasred Via del Seminario. Neka je gospođa u crnini podigla pogled pomalo zastrašena i stala promatrati ta dva mlada kapelana kako galame i zaobilaze najosnovnija pravila pristojnosti.

– Zašto si iscrpljen, Ardèvole? Sada te ozbiljno pitam.

– Što tebe zanima u dubini srca?

– Sve. – A teologija?

– Ona je sastavni dio svega – odgovorio mu je Morlin i podignuo ruke kao da namjerava blagosloviti pročelje knjižnice Casanatense i dvadesetak osoba koje su bezbrižno koračale ispred njega. Tada je krenuo, a Fèlix Ardèvol ga je teškom mukom sustizao.

– Pogledaj rat u Europi – nastavio je Morlin i energično upro prstom prema Africi. Potom je nastavio tiše, kao da se boji špijuna: – Italija mora ostati neutralna jer je Trojni savez samo obrambeni sporazum – rekla je Italija.

– Mi saveznici dobit ćemo rat – odgovorila je Entente Cordiale.

– Mene ne zanimaju nikakvi interesi osim dane riječi – dostojanstveno je izjavila Italija.

– Obećavamo ti vlast nad iredentističkim pokrajinama Trentinom, Istrom i Dalmacijom.

– Ponavljam – uporna je bila Italija, još dostojanstvenija, i preokrenula očima – da je časno stajalište Italije neutralnost.

– U redu, ako nam se pridružiš danas, a ne sutra, razumiješ li?

Pridružiš li nam se danas, dobit ćeš cijeli iredentistički paket: Alto Adige, Trentino, Veneziju Giuliju, Istru, Rijeku, Nicu, Korziku, Maltu i Dalmaciju.

– Gdje da potpišem? – odgovorila je Italija. Pa sa sjajem u očima:

– 24 –

– Živjela Entente! Smrt srednjoeuropskim carstvima! Eto, Fèlixe, to je politika. I za jedne i za druge.

– A veliki ideali?

Félix Morlin je u tom trenu zastao i pogled uperio u nebo, u namjeri da izgovori jezgrovitu rečenicu: – Međunarodna politika nisu veliki međunarodni ideali, već veliki međunarodni interesi. Što je Italija dobro shvatila: nakon što je stala na stranu dobrih, a to smo mi, napad na Trentino u namjeri da uništi te blagoslovljene šume, protunapad, bitka kod Caporetta, tristo poginulih, Piave, razbijanje crte otpora kod Vittorio Veneta, primirje u Padovi, stvaranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, izmišljotina koja neće trajati ni dva mjeseca, pa makar je zvali Jugoslavija, a proričem da su iredentističke regije tek mrkva koju će saveznici uskratiti.

A Italija ne zna gdje joj je glava. Budući da će se svi nastaviti tući, rat se neće završiti. Pa ćemo morati čekati pravoga neprijatelja, koji se još nije probudio.

– Koji neprijatelj?

– Boljševički komunizam. Ako tomu nije tako, već ćemo vidjeti za nekoliko godina.

– Kako to sve znaš?

– Čitam tisak, slušam prave osobe. To je umjetnost učinkovitih kontakata. A još da znaš tužnu ulogu Vatikana u ovim događanjima...

– U kojem trenutku proučavaš duhovni učinak sakramenata na dušu ili doktrinu milosti?

– To što radim je isto učenje, dragi Fèlixe. Pripremam se biti dobrim slugom Crkvi. Crkvi su potrebni teolozi, političari, pa čak i poneki prosvjetitelj poput tebe što svijet promatra povećalom. Zašto si tako potišten?

Neko su vrijeme koračali u tišini, pognute glave, svaki u svojim mislima. Odjednom se Morlin naglo zaustavio i rekao neee!

– Što?

– Znam što se s tobom događa! Sad znam zašto si tako potišten.

– Zaista?

– Zaljubio si se.

– 25 –

Fèlix Ardèvol i Guiteres, student četvrte godine Pontifikalnog gregorijanskog sveučilišta, dobitnik prestižne nagrade na kraju prvih dviju akademskih godina svog briljantnog obitavanja u Rimu, zaustio je u namjeri da se pobuni, ali smjesta je zašutio. Vidio je sebe na uskršnji ponedjeljak, na koncu uskršnjih praznika, bez ikakvih obaveza nakon što je pripremio izlaganje o Vicu, verum et factum reciprocantur seu convertuntur * i nemogućnost njegova potpunog razumijevanja – za razliku od Félixa Morlina, Vicova protivnika koji je ostavljao dojam da razumije sva nesvakidašnja društvena gibanja – dok je prelazio preko Piazza di Pietra i vidio je treći put. Prekrasna.

Golubovi, njih tridesetak, ispriječili su se ispred njih. Prišao joj je, ona je u ruci nosila neki smotuljak i nasmiješila mu se upravo u trenutku kada je svijet postao blještaviji, ljepši, velikodušniji i bistriji.

Zbog čega je logički zaključio: ljepota, tolika ljepota ne može biti djelo vraga. Ljepota je božanstvena, a taj anđeoski osmijeh također.

Zatim se sjetio trenutka kada ju je drugi put vidio, dok je Carolina pomagala ocu istovariti kolica ispred trgovine. Jesu li ta nježna leđa zaista morala trpjeti sve one grube, drvene kašete tako nemilosrdno nakrcane jabukama? Nije to mogao dopustiti, pomogao joj je pa su njih dvoje u tišini, podrugljivo ponizno poput kakva magarca što zobe iz vreće krme, istovarili tri kašete dok je on promatrao beskrajni krajolik njezinih očiju, nespreman oboriti pogled prema njezinim grudima, a cijela je trgovina Saverija Amata utonula u tišinu jer nitko nije znao što im je činiti kada svećenik sa sveučilišta, fratar, crkvenjak, sjemeništarac podigne svetu halju, prometne se u fizičkog radnika i promatra njegovu kćer tim mračnim pogledom. Tri kašete jabuka, Božji blagoslov usred rata; tri slatka trenutka u prisustvu ljepote pa pogledi uokolo, svijest da je u trgovini signora Amata pa pozdrav buona sera i odlazak bez hrabrosti da se okrene i pogleda je, nakon čega je majka izašla i na dlan mu stavila dvije jabuke, ništa ga ne upitavši, dvije crvene jabuke od kojih se zacrvenio jer mu je kroz misli proletjelo da bi one mogle biti Carolinine prekrasne grudi. Pomislio

*

lat. Stvarno i izmišljeno recipročno je i promeće se jedno u drugo. (op. prev.)

– 26 –

je na trenutak, kada ju je prvi put ugledao, Carolina, Carolina, Carolina, najljepše ime na svijetu, djevojka koja je tada još bila bezimena, koja je koračala ispred njega i u tom trenutku iskrenula gležanj te kriknula od boli, sirotica, i skoro se srušila na pločnik. On je koračao u društvu Drage Gradnika, koji je dvije godine nakon dolaska na Teološki fakultet narastao pola pedlja i udebljao se šest ili sedam mesarskih utega i koji je tada zadnja tri dana živio samo za ontološki argument Svetoga Anselma kao da se ničime više na svijetu ne može dokazati postojanje Boga, na primjer ljepotom te preslatke djevojke.

Drago Gradnik nije bio u stanju shvatiti da je taj iskrenuti gležanj strahovito bolan, zato je Fèlix Ardèvol primio nogu lijepe Adalaise, Beatrice, Laure, nježno za gležanj ne bi li joj pomogao da ga položi na pločnik, da bi mu u trenutku dok joj je pridržavao nogu električna struja snažnija od električnih lukova sa svjetske izložbe stresla leđnu moždinu pa je dok ju je pitao boli li Vas, gospođice, poželio rastjerati sve oko sebe samo da smjesta postane njegova, osobito što je tada prvi put u životu osjetio tako nagao, bolan, neumoljiv i zastrašujući spolni nagon. U to je vrijeme Drago Gradnik gledao na drugu stranu i razmišljao o Svetome Anselmu i ostalim razumnijim načinima dokazivanja postojanja Boga.

– Ti fa male?* – Grazie, grazie mille, padre...** – izgovorio je slatki glas beskrajnih očiju.

– Ako nas je Bog obdario inteligencijom, smatram da vjeru može pratiti razum. Čuješ li me, Ardèvole?

– Come ti chiami*** (predivna nimfo moja)?

– Carolina, padre. Grazie.**** Carolina, prelijepog li imena; drugačije se nisi mogla zvati, ljubavi moja.

tal. Boli li te? (op. prev.) tal. Hvala, puno vam hvala, oče... (op. prev.) *** tal. Kako se zoveš (op. prev.) **** tal. Carolina, oče. Hvala. (op. prev.) *

**

– 27 –

– Ti fa ancora male*, Carolina (ljepoto bez lijeka)? – ponovno ju je zabrinuto upitao.

– Razum. Razumom do vjere. Je li to svetogrđe? Čuješ li me, Ardèvole?

Morao ju je ostaviti da sjedi na klupi jer ga je nimfa, potpuno crvena u licu, uvjeravala da će joj majka uskoro tuda proći pa kad su njih dvojica nastavila koračati, dok je Drago Gradnik na svome nazalnome latinskom razglabao da Sveti Bernat možda nije jedino što vrijedi u životu, na što nas ona konferencija Teilharda de Chardina naoko poziva da pomislimo, on je skinuo šešir i položio dlan na lice u namjeri da pomiriše tragove mirisa kože božice Caroline.

– Zaljubljen, ja? – pogledao je Morlina, koji ga je promatrao podrugljivo.

– Imaš sve simptome.

– Što ti znaš?

– Dogodilo se i meni.

– A kako si se toga riješio? – Ardèvol tjeskobnim glasom.

– Nisam se riješio, navalio sam. Sve dok zaljubljenost nije prošla i gotovo.

– Nemoj me plašiti.

– To je život. Grešnik sam i kajem se.

– Zaljubljenost je beskonačna, nikada ne prestaje. Ja ne bih mogao...

– Gospode Bože, u kakvom li si stanju, Fèlixe Ardèvole!

Ardevole mu nije odgovorio. Pred njim tridesetak golubova, uskršnji ponedjeljak na trgu Piazza di Pietra. Snaga žudnje ga je nagnala da se probije kroz džunglu golubova i priđe Carolini, koja mu je predala smotuljak.

– Il gioiello dell’Africa.** – kazala je nimfa.

– A kako znate da ja...

– Svakoga dana prolazite ovuda. Svakoga dana.

*

tal. Boli li te još uvijek (op. prev.) tal. Afrički dragulj. (op. prev.)

**

– 28 –

U tom se trenutku, Matej dvadeset i sedam, pedeset i jedan, veo iz hrama poderao na dva dijela odozgo prema dolje, zemlja je zadrhtala, stijene su prasnule, a grobovi se otvorili i uskrsnuše mnoga tijela svetaca što su ondje počivali.

Otajstvo Božje i Riječi Božje utjelovljene.

Otajstvo Djevice Marije i Majke Božje.

Otajstvo kršćanske vjere.

Otajstvo ljudske i nesavršene Crkve, božanske i vječne.

Otajstvo ljubavi mlade žene što mi daruje poklon koji dva dana držim na radnome stolu u sobi cinquantaquattro i kojemu sam se tek treći dan odvažio skinuti vanjski omot. Zatvorena kutijica. Gospode Bože. Na rubu sam ponora. Čekao je subotu. Studenti su većinom bili u svojim sobama. Nekolicina je izašla u šetnju ili se raspršila po različitim rimskim knjižnicama gdje su razjareno tražili odgovore o prirodi zla i zašto ga Bog dopušta, o nečasnom postojanju vraga, o ispravnom tumačenju Svetoga pisma ili pak o pojavi neumske notacije u gregorijanskom i ambrozijanskom koralu. Fèlix Ardèvol je bio sam u sobi cinquantaquattro, bez ijedne knjige na radnome stolu, ništa nije bilo gdje ne treba biti jer ako ga je išta živciralo, bio je to nedopustivi nered razbacanih predmeta koji bi na koncu završili u smeću, ili pak predmeti koji nisu gdje trebaju biti, ili da pogled zapne za predmete koji nisu primjereno složeni, ili... Pomislio je da možda postaje manijakalan. Mislim da da; da je postao takvim upravo tih godina: otac je bio opsjednut materijalnim poretkom. Mislim da ga intelektualna nedosljednost nije pretjerano brinula. No, odložiti knjigu na stol umjesto na policu ili papir na radijator bilo je jednostavno neoprostivo. Ništa nije smjelo kvariti pogled, zato smo svi bili tako disciplinirani, osobito ja jer sam svakoga dana, svakoga dana morao složiti sve igračke kojima sam se igrao, što su izbjegli samo šerif Carson i Crni Orao jer su potajno spavali sa mnom, što otac nikada nije saznao.

Cinquantaquattro čista poput patene. A Fèlix Ardèvol kroz prozor uspravno promatra protok svećeničkih halja koje ulaze i izlaze iz studentskoga doma. I neka zaprežna konjska kola što prolaze Via – 29 –

del Corso, kojima je zatvorena putnička kabina ispunjena teškim i neizrecivim tajnama. I neki dječak što nosi željeznu kantu i stvara nepotrebnu, jaku buku. Tresao se od straha i zato ga je sve smetalo.

Na stolu neočekivani predmet, predmet koji još uvijek nije dobio svoje mjesto. Zelena kutijica što mu ju je poklonila Carolina, u kojoj se nalazio gioiello dell’Africa. Njegova sudbina. Obećao je sebi da će prije nego što zvona Santa Marije označe dvanaest sati, kutijicu ili baciti ili je otvoriti. Ili se ubiti. Jedno od to troje.

Zato što je jedno živjeti za učenje, prokrčiti si put u uzbudljivu svijetu paleografije, u bespućima starih rukopisa, naučiti jezike koje nitko ne govori jer su stoljećima zarobljeni u ustajalim spisima što su se prometnuli u njegov jedini prozor prema sjećanju, razlikovati sred­ njovjekovnu od stare paleografije, veseliti se što je svijet toliko velik da u trenucima dosade može početi istraživati sanskrt i azijske jezike, a ako ikada budem imao sina, volio bih da...

A zašto sada razmišljam da bih volio imati sina? razljutio se na sebe; zapravo, ne, postao je ogorčen. Pa je ponovno pogledao kutijicu kako sama leži na urednome stolu u sobi cinquantaquattro. Fèlix Ardèvol je stresao nepostojeći končić s ruba svećeničke halje, prstom prešao preko kože nadražene ovratnikom košulje i sjeo za stol. Za tri su minute zvona Santa Marije trebala odzvoniti dvanaest sati.

Udahnuo je i odlučio: zasad se neće ubiti. Uzeo je kutijicu objema rukama, vrlo pažljivo, poput dječaka koji nosi gnijezdo što ga je skinuo s drveta ne bi li majci pokazao zelenkasta jaja ili bespomoćne ptiće koje sam uhvatio, mama, ne brini se, dat ću im puno mrava.

Poput ožednjela srndaća, Gospodine. Na ovaj ili onaj način znao je da koraci koje poduzima oblikuju auru nepovratnosti u njegovoj duši.

Dvije minute. Drhtavim je prstima pokušavao rasplesti crvenu traku, ali čvor mu se sve više zaplitao, za što nije bila kriva nespretna Carolina, sirota, nego su bili krivi njegovi napeti živci. Uzrujano je ustao.

Minutu i pol. Pošao je prema lavoru s vodom i uzeo britvicu za brijanje. Brzinski ju je otklopio. Minutu i petnaest sekunda. Pa je okrut­ ­no prerezao tu traku najljepše crvene boje koju je ikada vidio u svome dugome životu jer se u dvadeset i petoj godini osjećao starim i umornim, nije želio da mu se takvo što događa, njemu, neka se to događa – 30 –

nekom drugom Fèlixu, jer je jasno da je on znao sve riješiti, a da...

Minuta! Usta potpuno suha, ruke znojne, kap znoja klizi niz obraz, a nije ni dan prošao otkad... Još deset sekunda da zvona Santa Marije u Via Lata odzvone dvanaest sati u ponoć. Pa dok je u Versaillesu jato zeba cvrkutalo da je rat gotov i dok su potpisujući primirje, iscrpljeni od napora, u pogon stavljali mašineriju nekog veličanstvenog novog rata što će još krvavije i zlokobnije izbiti nekoliko godina poslije, a što ga Bog navodno više nikada nije smio dopustiti, Fèlix Ardèvol i Guiteres je otvorio zelenu kutijicu. Oklijevajući je izvadio mekani pamuk ružičaste boje pa je u trenutku zvonjave prvoga zvona, Angelus Domini nuntiavit Mariae, briznuo u plač.

Bilo je relativno lako neopaženo izaći iz studentskog doma. Uz Morlina, Gradnika i dvojicu ili trojicu kolega od povjerenja često bi to činili bez ikakve kazne. U civilnoj je odjeći Rim otvarao mnoga vrata; ili je pak otvarao vrata koja nisu otvarale svećeničke halje. U običnoj su odjeći mogli ući u sve muzeje koje im je dekorum priječio kad su išli odjeveni kao svećenici. A mogli su i popiti kavu na Piazza Colonna, pa čak i više od toga, promatrati prolaznike, pa ga je Morlin dva ili tri puta, svog dragog kolegu, poveo sa sobom da upozna osobe za koje je smatrao da ih mora upoznati. Predstavljao bi ga imenom Fèlix Ardevole, mudrac koji govori osam jezika i kojem rukopisi ne skrivaju nikakve tajne, tako da su mu učenjaci otvarali svoje sefove da bi mogao pregledati izvorni rukopis Mandragore, divote li, ili pak neke raspadajuće spise povezane s Makabejcima. No, u trenutku dok je Europa sklapala primirje, mudri Fèlix Ardevole se, bez znanja nadređenih ali prvi put i skriven od prijatelja, iskradao iz studentskoga doma. U vesti i s kapom koje su prikrivale njegovu svećeničku prirodu. Uputio se ravno u voćarnu gospodina Amata u namjeri da čeka, a sati su curili, on s kutijicom u džepu promatra kako prolaze ljudi, bezbrižni i sretni jer nemaju njegovu groznicu. I Carolinina majka i njezina mlađa sestra. Svi osim njegove ljubavi. Gioiello, grubo izrađeni medaljon s jednostavnim urezbarenim romaničkim likom Majke Božje pored široka drveta nalik na jelu. A na poleđini riječ “Pardàc”. Iz Afrike? Je li to kakav koptski medaljon? Zašto sam je – 31 –

nazvao svojom ljubavi kad nemam prava na... a svježi je zrak postao zagušljiv. Zvona su počela zvoniti, što je Fèlix, koji još uvijek nije bio svjestan, pripisao počasti što su je sve rimske crkve ukazale njegovoj skrivenoj, tajnoj i grešnoj ljubavi. Ljudi su zastajali u čudu, možda u potrazi za Abelardom; no, umjesto da pogledaju i prstom upere u njega, oni su se stali pitati što se dogodilo da sva rimska zvona zvone u tri sata poslijepodne, nije vrijeme zvonjave, što li se dogodilo? Gospode Bože, a što ako je završio rat?

Tada se pojavila Carolina Amato. Izašla je iz kuće, njezina kratka kosa se vijorila na vjetru, prešla je ulicu i uputila se ravno prema mjestu na kojemu je strpljivo čekao Fèlix, prema njemu koji je mislio da se savršeno pritajio. Pa kad je stala pred njega, pogledala ga je uz blještavi ali šutljivi osmijeh. On je progutao slinu, stisnuo kutijicu u džepu, otvorio usta i nije rekao ni riječi.

– Ja također – odgovorila je ona. A nakon mnogo zvona: – Sviđa li ti se?

– Ne znam smijem li ga primiti?

–Taj gioiello je moj. Poklonio mi ga je stric Sandro kad sam se rodila. On ga je osobno donio iz Egipta. Sada je tvoj.

– Što će ti reći kod kuće?

– Moj je, a sada je tvoj; neće reći ništa. To je moj zalog.

Primila ga je za ruku. U tom se trenutku nebo srušilo na zemlju, a Abelard se usredotočio na dodir Heloizine kože koja ga je povela do neke bezimene uličice pune smeća, ali koja je mirisala na ruže ljubavi, i povela ga do neke kuće otvorenih vrata u kojoj nije bilo nikoga dok su zvona zvonila, a neka susjeda je kroz prozor vikala nuntio vobis gaudium magnum*, Elisabetta, la guerra è finita!** No, tih je dvoje ljubavnika bilo na pragu prijeko potrebna boja, zato tu objavu nisu mogli čuti.

*

lat. javljam vam veliku radost (op. prev.) tal. rat je gotov! (op. prev.)

**

– 32 –

Ovaj sam roman ostavio konačno nedovršenim 27. siječnja 2011., na obljetnicu oslobođenja Auschwitza. U godinama tijekom kojih je ovaj roman rastao u meni tražio sam mišljenje i pomoć mnogih ljudi.

Toliko vas je i toliko sam vas godina uznemiravao da se bojim da ću ispustiti pokoje ime. Računajući na vašu velikodušnost, biram uopćenu zahvalu u kojoj ćete se, nadam se, pronaći i vidjeti svi vi odreda.

Svima sam vam duboko zahvalan.

– 747 –

– 748 –

Dramatis personae

Adrià Ardèvol i Bosch Sara Voltes-Epstein Bernat Plensa i Punsoda Crni Orao, hrabri poglavica plemena Arapaho šerif Carson iz Rocklanda Fèlix Ardèvol i Guiteres, otac Adriàa Ardèvola Carme Bosch, majka Adriàa Ardèvola Adrià Bosch, djed Adriàa Ardèvola Vicenta Palau, baka Adriàa Ardèvola Mala Lola (Dolors Carrió i Solegibert), bliska prijateljica Carme Bosch Lola Gran, majka Male Lole Caterina Angeleta, krojačica obitelji Ardèvol i Bosch Cecília, radnica Fèlixa Ardèvola gospodin Berenguer, radnik Fèlixa Ardèvola signor Falegnami / gospodin Zimmermann, vratar u Ufficio della Giustizia e della Pace doktor Prunés i gospođa Prunés, gosti Tecla, supruga Bernata Plense Llorenç Plensa, sin Bernata Plense Xènia, novinarka, prijateljica Bernata Plense gospođa Trullols, profesorica violine Adriàa Ardèvola i Bernata Plense

učitelj Joan Manlleu, profesor violine Adriàa Ardèvola Herr Casals, Herr Oliveres, Herr Romeu, mister Prats, signor Simone i profesorica doktorica Gombreny, profesori jezika Adriàa Ardèvola otac Anglada, otac Bartrina, gospodin Badia i brat Climent, profesori Adriàa Ardèvola u isusovačkoj školi u ulici Casp Esteban, Xevi, Quico, Rull, Pedro, Massana, Riera, Torres, Escaiola, Pujol i Borrell, prijatelji iz razreda Adriàa Ardèvola u isusovačkoj školi u ulici Casp gospodin Castells i Antònia Marí, prateći pijanisti stric Cinto iz Tone, brat Fèlixa Ardèvola strina Leo, supruga Cinta Ardèvola Rosa, Xevi i Quico, bratići Adriàa Ardèvola Eugen Coșeriu, jezikoslovac, profesor na Sveučilištu u Tübingenu Johannes Kamenek, profesor na Sveučilištu u Tübingenu profesor doktor Schott, profesor na Sveučilištu u Tübingenu Kornelia Brendel, kolegica Adriàa Ardèvola u Tübingenu Sagrera, odvjetnik

– 749 –

Calaf, javni bilježnik Morral, knjižar na tržnici Sant Antoni Caterina Fargues, zamjena za Malu Lolu Gensana, kolega sa studija Adriàa Ardèvola na sveučilištu Laura Baylina, profesorica na Sveučilištu u Barceloni i kolegica Adriàa Ardèvola Eulàlia Parera, Todó, prof. dr. Bassas, prof. dr. Casals i Omedes, profesori na Sveučilištu u Barceloni Heribert Bauçà, izdavač Mireia Gràcia, uvodničarka knjige Bernata Plense Saverio Besprezimeni, graditelj violina u Rimu Daniela Amato, kći Caroline Amato Albert Carbonell, suprug Caroline Amato Tito Carbonell Amato, sin Daniele Amato i Alberta Carbonella Jascha Heifetz, violinist svjetskog glasa učitelj Eduard Toldrà, skladatelj i ravnatelj Gradskog orkestra Barcelone Rachel Epstein, majka Sare Voltes-Epstein Pau Voltes, otac Sare i Maxa Voltes-Epsteina Max Voltes-Epstein, brat Sare Voltes-Epstein Franz-Paul Decker, ravnatelj Gradskog simfonijskog orkestra Barcelone i Nacionalnog orkestra Katalonije (OBC) Romain Gunzbourg, trubač u OBC-u Isaiah Berlin, filozof i povjesničar ideja Aline de Gunzbourg, supruga Isaiaha Berlina Pau Ullastres, graditelj violina u Barceloni

doktor Dalmau, liječnik i prijatelj Adriàa Ardèvola doktor Valls doktorica Real Jònatan, Wilson i Dora, bolničari Plàcida, spremačica u stanu Adriàa Ardèvola Eduard Badia, ravnatelj galerije Artipèlag Bob Mortelmans, cimer Matthiasa Alpaertsa Gertrud, stradala u nesreći Alexandre Roig, Gertrudin suprug Helena i Àgata, Dorine prijateljice Osvald Sikamäe, Gertrudin brat Aadu Müür, bivši Àgatin dečko Eugen Müss, liječnik u Bebenbelekeu Turu Mbulaka, plemenski poglavica Elm Gonzaga, istražitelj Vic i Rim (1914.–1918.)

Josep Torras i Bages, biskup Vica Félix Morlin, iz Liègea, kolega sa studija Fèlixa Ardèvola Drago Gradnik, iz Ljubljane, kolega sa studija Fèlixa Ardèvola Faluba, Pierre Blanc, Levinski i Daniele D’Angelo, S. J., profesori Fèlixa Ardèvola na Pontifikalnom gregorijanskom sveučilištu Carolina Amato Saverio Amato, otac Caroline Amato Sandro, stric Caroline Amato Muñoz, biskup Vica otac Ayats, biskupski zapisničar Barcelona (40-ih i 50-ih) inspektor Plasencia inspektor Ocaña Ramis, najbolji detektiv na svijetu

– 750 –

Felipe Acedo Colunga, civilni upravitelj Abelardo, kupac Fèlixa Ardèvola Anselmo Taboada, potporučnik Wenceslao González Oliveros, civilni upravitelj Girona, Sveta Marija od Gerrija, Sveti Petar od Burgala (14. i 15. stoljec´e) Nicolau Eimeric, veliki inkvizitor Miquel iz Susquede, inkvizitorov zapisničar Ramon iz Nolle, inkvizitorov plaćenik Julià iz Saua, redovnik u Svetom Petru od Burgala Josep od Svetoga Bartolomeja, predstojnik Svetog Petra od Burgala Razroki iz Salta supruga Razrokog iz Salta brat Maur i brat Mateu, redovnici iz samostana Svete Marije od Gerrija Josep Xarom, iz Girone, liječnik Židov Emanuel Meir, iz Varne, potomak Dolçe Xarom blizanci

Blond iz Cazilhaca, pomoćnik Jachiama Murede Antonio Stradivari, graditelj violina Omobono Stradivari, sin Antonija Stradivarija Zosimo Bergonzi, šegrt graditelj violina kod Antonija Stradivarija Lorenzo Storioni, graditelj violina, učenik Zosima Bergonzija Maria Bergonzi, kći Zosima Bergonzija monsieur La Guitte, trgovac glazbalima Jean-Marie Leclair Stariji, violinist i skladatelj Guillaume-François Vial, nećak Jean-Mariea Leclaira židovski zlatar al-Hisw Amani Alfalati Azizzadeh Alfalati, Amanin otac supruga Azizzadeha Alfalatija Alí Bahr, trgovac časni kadija blizanci Za vrijeme nacizma i Drugog svjetskog rata

Pardàc, Cremona, Pariz (17. i 18. stoljec´e) Jachiam Mureda, čovjek pod čijim prstima drvo pjeva Mureda, otac u obitelji Mureda Agno, Jenn, Max, Hermes, Josef, Theodor i Micurà, Ilse, Erica, Katharina, Matilde, Gretchen i Bettina, braća i sestre Jachiama Murede Bulchanij Brocia, div iz Moene obitelj Brocia iz Moene, neprijatelji obitelji Mureda iz Pardàca brat Gabriel, redovnik u opatiji Grasse

Rudolf Höss, SS-Obersturmbännführer (potporučnik), zapovjednik logora Auschwitz Hedwig Höss, supruga Rudolfa Hössa Aribert Voigt, SS-Sturmbannführer (zapovjednik), liječnik Konrad Budden, SS-Obersturmführer (poručnik), liječnik brat Robert, sjemeništarac u opatiji Svetog Benedikta u Achelu Bruno Lübke, vojnik SS-a Mathäus, Rottenführer Haïm Epstein, ujak Rachel Epstein

– 751 –

Gavriloff, prognanik Heinrich Himmler, Reichsführer Elisaveta Meireva, broj 615428 Hansch, Gefreiter (satnik) Barabbas, Oberscharführer (narednik) Matthias Alpaerts, iz Antwerpena Berta Alpaerts, supruga Matthiasa Alpaertsa Netje de Boeck, bolesna punica Matthiasa Alpaertsa Amelia, Trude i Julia Alpaerts, kćeri Matthiasa Alpaertsa Franz Grübbe, iz Tübingena, SS-Obersturmführer (poručnik) u odredu SS-a

Lothar Grübbe, otac Franza Grübbea Anna Grübbe, supruga Lothara Grübbea Herta Landau, iz Bebenhausena, rođakinja Konrada Buddena i Franza Grübbea Vlado Vladić, srpski partizan Danilo Janicek, partizan Timotheus Schaaf, Hauptsturmführer (kapetan) u odredu SS-a blizanci

– 752 –

Jaume Cabré rodio se 1947. u Barceloni, a pisati je započeo dok je studirao filologiju na Sveučilištu u Barceloni. Prva mu je knjiga zbirka kratkih priča tiskana 1974. godine. Objavio je desetak romana među kojima se ističu Glasovi Pamana (Les veus del Pamano, 2004.), za koji je dobio nagradu katalonskih kritičara te je po tom romanu snimljena miniserija, i Ispovijedam (Jo confesso, 2011.), kao i La teranyina (1984.), Fra Junoy o l’agonia dels sons (1984.), Senyoria (1991.) i L’ombra de l’eunuc (1996.). Još je poznat i po svojim zbirkama kratkih priča Llibre de preludis (1985.) i Viatge d’hivern (2000.). Cabré je također napisao brojne televizijske i filmske scenarije te kazališne komade dok je usporedo gradio karijeru sveučilišnog profesora jezika i književnosti.

Zahvaljujući prijevodima svojih djela na brojne jezike jedan je od najčitanijih suvremenih katalonskih pisaca s više od dvadeset nagrada.

– 753 –

– 754 –

Boris Dumančić (Našice, 1976.) diplomirao je španjolski, engleski i portugalski jezik s književnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 2003. Magistrirao je međunarodne odnose i diplomaciju na Diplomatskoj školi u Madridu. Od 2005. radi u Ministarstvu vanjskih i europskih poslova, a kao diplomat radio je u hrvatskom ve­le­ poslanstvu u Madridu (2010.) i u tajništvu Unije za Mediteran u Barceloni (2011.–2014.). Književnim prevođenjem, ponajviše s ka­ talonskog, bavi se u slobodno vrijeme. Od petnaestak prijevoda s katalonskog, španjolskog, portugalskog i engleskog za Frakturu je preveo Hladnu kožu i Pandoru u Kongu Alberta Sáncheza Piñola te Glasove Pamana i Ispovijedam Jaumea Cabréa.

– 755 –

– 756 –

Sadržaj

I. A capite...

II. De pueritia III. Et in Arcadia ego IV. Palimpsestus V. Vita condita VI. Stabat Mater VII. ... usque ad calcem

7 33 189 277 463 605 707

Dramatis personae

749

O autoru O prevoditelju

753 755

– 757 –

Ova knjiga prevedena je uz pomoć potpore Instituta Ramon Llull.

Katalonski jezik i kultura

Knjiga je objavljena uz potporu Grada Zagreba.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednica Iva Karabaić Lektura i korektura Tamara Novak Prijelom Maja Glušić Fotografija na naslovnici © Xabier Mendiola Godina izdanja 2016., studeni Tisak Feroproms, Zagreb ISBN 978-953-266-796-7 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20 Fraktura je dobitnik Nagrade Londonskog sajma knjiga i Booksellera za najboljeg međunarodnog nakladnika 2015.

– 758 –

– 759 –

Nesuđeni svećenik Fèlix Ardèvol koristi se svojim vezama u Vatikanu kako bi se dokopao vrijednog nacističkog plijena, Storionijeve violine Vial iz 1764. Mnogo godina poslije njegov sin Adrià prisjeća se sumornog stana prepunog antikviteta u kojem se kao dječak, s figuricama šerifa Carsona i indijanskog poglavice Crnog Orla, skrivao iza fotelje pokušavajući dokučiti očeve tajne. I nakon pedeset godina, muči ga krivnja jer je znao kombinaciju za otvaranje sefa, posudio Vial svojem prijatelju Bernatu i tako izazvao fatalnu zabunu. No skupocjeno glazbalo nije bilo zlosretno samo za oca i sina Ardèvol – ovaj je instru­ ment imao vrlo uzbudljivu povijest, a ljudi kojima je prošao kroz ruke, od baroknog skladatelja Jean­Marieja Leclaira do violinistice Židovke Berte, na različite su načine postali taoci­ ma njegove sudbine.

Roman Ispovijedam, fascinantno djelo vodećega katalonskog pisca današnjice Jaumea Cabréa, prevedeno je na dvadesetak jezika te dobilo više uglednih katalonskih i međunarodnih nagrada. Ispreplećući raznovrsne intrigantne priče u roman koji poželite pročitati u jednom dahu, Cabré se dokazao kao briljantni pripovjedač i učvrstio svoje mjesto u vrhu suvremene europske književnosti.

249,00 kn

– 760 –

www.fraktura.hr