Istarska Lady Macbeth by Fraktura

DAMIR ZLATAR FREY

Istarska Lady Macbeth

–1–

Od istog autora u izdanju Frakture: Stanzia Grande Kristalni kardinal

â&#x20AC;&#x201C;2â&#x20AC;&#x201C;

Damir Zlatar Frey

Istarska Lady Macbeth

Fraktura –3–

© Damir Zlatar Frey i Fraktura, 2020. Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. All rights are represented by Fraktura, Croatia. ISBN 978-953-358-195-8 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 1051999

–4–

Kažu da nije grijeh ubiti zvijer, nego ljudsko biće... no gdje jedno završava, a drugo počinje...?

–5–

–6–

prv i dio

Casta Diva

–7–

–8–

Onaj koji se osjeća kao Vincent, jest Vincent...

Irena je spustila šalicu na stol, raskolačila oči i proletjela kroz golemi izlog kavane Dubrovnik, u kojem se kao u zrcalu ogledao Jelačićev trg. Uzdigla se u oštre spiralne kružnice što su ih iznad glava šetača crtali golubovi i taman kad sam shvatila što se događa, vratila se u sjedeći položaj za stolom, kao što su se i staklene krhotine vratile u golemo staklo. Presložila se u sebi kao da je mozaik na dnu bizantskog bazena, nasmijala se i rekla: “Bože, kako te gleda!” “Tko?!” “Pa ovaj tip!” “Tko me gleda?” pitala sam kipeći od priviđenja što sam ga maloprije doživjela. “Ovaj muškarac. Pogledaj! Stoji pred izlogom.” “Onaj okrenut leđima?” “Da, taj!” “Zaboga, gleda u kiosk s novinama!” “Ma sada se okrenuo prema kiosku.” “Bože, Irena, što ti sve stigneš vidjeti”, rekla sam i potražila po stolu žličicu za čokoladu. “Pazi! Sada ponovno gleda ovamo, ali nemoj se okrenuti kao kakva glupača.” Lagano sam podigla glavu, desnom rukom maknula kosu s lica i oslobodila pogled prema svjetlosti što je dijagonalno rezala prostor. Na tren je izgledalo kao da ta svjetlost presijeca moje tijelo na dvije polovice. Osvijetljenu, gotovo u bljesku, zbog kojeg sam stisnula –9–

i pritvorila kapke, i osjenčanu, tamnu mene protiv koje su se borili pastelni cvjetovi na mojoj kasnoproljetnoj haljini. “Pazi, fakat”, progunđala sam tiho. “Tip nas gleda.” “Ne gleda nas, već tebe!” Pred izlogom je stajao sredovječni gospodin. Nosio je svijetlo smeđi montgomeri s podignutom kragnom. Baloner je bio nonšalantno raskopčan i ispod njega je provirivala snježnobijela dolčevita uvučena u hlače boje čokolade s kojih se sjajila srebrna kopča na tamnom remenu. Bio je to muškarac njegovana lica i tamne kose koja mu je padala preko čela i djelovao je uglađeno, muževno. Očito je to bio gospodin koji je impulzivno naglo reagirao, jer ga je privuklo nešto za njega posebno važno. Oko njega su vibrirale nesigurnost, blaga smetenost, čak i nelagoda. Djelovao je kao osoba koja je prekinula neku važnu radnju, napet razgovor, raspravu, susret. Kao da je istrčao iz tramvaja, kakvog otmjenog stana ili odvjetničkog ureda na drugoj strani trga. Možda je sjedio u brijačnici na uglu Ilice i Jelačićeva trga pa se, vođen nekim instinktom, naglo trgnuo i dotrčao do izloga kavane hotela Dubrovnik. Propeo se na prste i njihao tijelom gotovo nervozno, istezao trup pa onda vrat pitajući se je li vidljiv nama dvjema, koje smo ga sad već zabezeknuto gledale. Pustila sam žličicu da potone u gustu čokoladu i nehotice počela popravljati ovratnik svoje cvjetne ranoproljetne haljine, nesigurno tražeći po vratu rubove lančića pa onda medaljon s likom Svetoga Benedikta koji sam dobila u naslijeđe od bake. Bili su to medaljon i lančić njene omice. Željela je da me medaljon izvede na pravi put i čuva od grijeha i nevolja. U desnom džepu svijetlosmeđeg balonera nosio je oveći svežanj novina, koji je sada, pokušavajući ostati pribran, izvukao iz dubokog džepa i stao njime lupati otvorenu šaku lijeve ruke. Ona je ostajala otvorena čekajući novi udarac, pa onda opet novi i sve koji su se nizali u nesigurnom ritmu. Djelovao je kao da će svaki čas progovoriti, doviknuti nešto. “Poznaješ ga?” pitala je Irena govoreći sebi u bradu.

– 10 –

“Mooliiim?” uzvratila sam iznenađeno. “Pitala sam te: poznaješ li tog tipa?” “Otkud bih ga poznavala?” rekla sam začuđeno. “Što ja znam gdje se ti smucaš”, iskreveljila se prema meni. Uto se lik pred golemim staklom propeo na prste, podigao desnu ruku punu novina i, nakon početne nelagode, hladnokrvno mahnuo prema nama. U nevjerici smo makinalno pogledale jedna drugu i zapanjeno izbuljile oči. Irena je opazila crvenilo koje mi je navrlo na lice i zajedljivo prosiktala: “Znala sam...” Zbunila me ta njezina izjava, jer nisam odmah shvatila o kojem znanju govori, ali sam bila šokirana što se, dok sam oduzeto buljila u nju, okrenula prema staklu i uzvratila mahanje nepoznatom čovjeku dok su joj se usnice razvlačile licem nudeći mu osmijeh blistav od niza njenih bijelih zubi. “Zašto mu mašeš?!” promumljala sam zapanjeno. “Neka, pusti da vidimo...” “Što da vidimo?!” uzvratila sam u nevjerici. “Pa, da saznamo tko je on.” Sada je već zaveslala rukom kroz zrak pozivajući ga u kavanu. On je kažiprstom upirao u svoja prsa, pitajući valjda zove li njega. Ona je kimala, smiješila se, dalje mahala i kroza zube glasno komentirala: “Daj, što se praviš blesav?! Dolazi ovamo! Ptičice slatka!” Bila sam zapanjena! Kad je krenuo prema ulazu, počela me hvatati panika. Gorjela sam kao gusana peć. Okretala sam se oko sebe, gledajući ljude koji nisu marili za moje uznemirene poglede. Svi su bili isti! Uobičajeni žamor lelujao se kavanom, noseći oblake cigaretnog dima od jednoga kraja prema drugome. Ponestajalo mi je daha i tražila sam neka druga vrata. Rekla sam si: “Tamo gdje je ulaz postoji i izlaz.” Željela sam otići iz tog trenutka, pobjeći, učiniti nešto, učiniti sve što mogu, samo da se ne moram suočiti s tim neznancem koji je, kao da je prolazio kroz staklene zidove kavane Dubrovnik, grabio zrak i prostor prema nama, razdvajajući svojim tijelom guste oblake cigaretnog dima.

– 11 –

“Oprostite! Oprostite, molim vas”, zamuckivao je nekim suhim staccatom. Potom se naglo okrenuo, pogledao unatrag pa se nekoncentrirano, onako usput, sagnuo i s poda podigao svileni šal koji je u prolazu, žustro se krećući, bio povukao svojim kaputom. Pružio ga je sredovječnoj prosijedoj ženi sa svježom trajnom i upadljivim ružem na usnama koja je otmjenim pokretima srkala Franckov lipov čaj. Ne znam zašto, ali bila sam uznemirena, tražila kontakt očima s ljudima za susjednim stolovima, jer ga nisam našla u Ireninu raskolačenom pogledu, a on mi se sve više približavao sa svojim metalnim glasom i smetenim kretnjama preko kojih su se spoticale njegove uske, uglate riječi. Još dok je s poda podizao u raskošan šal ukroćenu svilu, smušeno je slagao riječi, izbliza se suočivši sa snažnim ženskim nogama upakiranim u prozirne crne čarape. “Ne bojte se! Znam! Djelujem, u najmanju ruku, čudno! Smušenooo! Sve je ovo izvan moje kontrole... Znate, ja na ovaj trenutak čekam godinama...” Gledajući ga pod svojim nogama, zapanjena prosijeda gospođa sa svježom trajnom na glavi progutala je obilan gutljaj toplog lipova čaja koji je držala u ustima. Lijeno se osvrnula prema njemu, kiselo nasmijala i naglo povukla šal iz njegovih ruku. Dok se podizao s poda prkoseći svojoj rastresenosti, snažno je zalijepio pogled za moje lice. “Nasmiješi mu se bar!” prosiktala je Irena kroza zube, skrivajući riječi rastegnutim tankim osmijehom. U mojim su se očima otvorili veliki prozori, dajući mu mogućnost da mi se približi. “Stvarno, najponiznije molim da mi se oprosti sve ovo!” smiješio se nelagodno, čime je još više naglasio neobično stanje u kojem se našao. “Molim razumijevanje za ovu naoko nespretnu nasrtljivost. Htio sam vam prići neki dan, tu dolje malo niže kod Oktogona. Ali dok sam se probijao kroz gužvu koja se stvorila, vi ste nestali!”

– 12 –

“Daaa?” čudila se ona druga ja u meni dok sam ga gledala tražeći adekvatan izraz vlastitog lica. Nikako nisam znala trebam li biti znatiželjna, zapanjena, počašćena ili suosjećajno zainteresirana za njegovu priču. “Daaa! Nestali ste, odjednom vas više nije bilo! Mislio sam da vas više nikada nećuuuu...” Rukama je zrakom stao crtati puteve ispred sebe, gubiti se u njima. Kako bih skratila njegovu muku, preduhitrila sam njegov novi raspad misli i pitala: “Vidjeti?” “Da, vidjeti! Pronaći!” odgovorio je brzo i primaknuo se k našem stolu. Izgledao je poput čovjeka koji je maločas izašao iz jezera. S njega je u mlazovima curio nemir, uzbuđenje koje je poravnavalo neuredne nabore na njegovu kaputu. Stajao je preda mnom ignorirajući Irenu. Ponašao se kao da je nema, kao da ne postoji, u gustom cigaretnom dimu kroz koji je svjetlost dijagonalno lomila taj visoki prostor iznad naših glava u jednake kriške Sacher torte, nakon čijeg su uživanja ljudi još dugo kuckali žličicama po porculanskim tanjurićima, u usti ma loveći šlag poslije finih okusa čokolade. Okrenuo se gospodinu koji je u produžetku njegova desnog ramena napola ležao u naslonjaču te promatrao križeve koji su krasili tornjeve Katedrale u daljini i kao rogovi izlazili iza velebnih gradskih palača, probijajući nebo iznad grada. “Oprostite, gospodine, je li slobodan ovaj stolac?” Ne čekajući odgovor, povukao ga je po podu, ugrabljenog ugurao između Irene i mene te sjeo između nas. Nasmijao se odsutno, kao da se to smije netko drugi, netko tko nije on, pa nastavio svoju priču, i sam iznenađen mislima koje su izlazile iz njega. “Vidite, noćas sam sanjao, moje je tijelo bilo tamo negdje, ne znam, meni nedostupno... Smiješno... Tek sam kasnije tijekom noći uspio sam sebi objasniti da to i nije bio san...” “Nego što je to onda bilo?!” zakreštala je Irena, već gubeći strpljenje. On se trgnuo. Bio je kao preplašena ptica... Prešao je prstima

– 13 –

preko nabora na kaputu i pružio ruku prema Ireni. “Oprostite što vas tako očigledno isključujem iz svega... Ponavljam... Molim razumijevanje! Jako, ali jako sam uzbuđen zbog svega ovoga...” “Samo vi nastavite”, rekla sam pomirljivim tonom. “Nego što je to bilo, ako nije bio san?” “Ah, to!...” Trgnuo se iz dubine u koju je pao. “Predosjećaj! Doživio sam, onako usput, noću, snažan predosjećaj...” “Predosjećaj čega?” pitala sam željna skratiti tu muku. “Uh, što sam blesav... Kakvo upoznavanje?! Oprostite, već sam toliko puta to spomenuo, i sâm sam iznenađen, ovaj sam trenutak dugo čekao.” “To baš ne razumijem! Ne znamo što da mislimo”, nasmijala sam se, a on je ispalio kao iz topa: “Tražim VAS!” “Meneee?” “Da, danima tragam za vama!” “Ali kakooo...?” progovorila je nagla tjeskoba iz mene. U nevjerici sam pogledala Irenu. “Gospodin te sanjao!” “Ne, ne!” nastavio je on. “Nisam dobro objasnio. Sanjao sam, ili kroz san spoznao, da nije sve izgubljeno kako je u prvi mah izgledalo kad je nestala, posljednji put pred Oktogonom. Zapravo, bio je to snovit privid da ću je ponovno vidjeti, sresti i sjediti ovako kao sada licem u lice s njom...” “Oprostite”, rekla sam... “Zbunjujete me! Plašite...!” Osjetila sam na licu nepoznati osmijeh kako mi krade usnice, i nehotice sam prstima potražila zlatne resice na naušnicama na kojima su prsti ostavljali nemir... “A ne, ne! Molim vas, nemojte! To bi bilo nešto strašno za mene!” “Za VAS strašno? Ne razumijem!” “Sve ove godine, te silne godine u kojima je nastajao moj projekt, neprestano sam gledao u vaše lice. Zurio u njega, gotovo da i nisam skidao pogleda s vas.” “Čekajte, sada više ništa ne razumijem!” rekla je Irena i izvukla cigaretu iz zlatne tabakere koja je stajala na mramornoj površini okruglog stola za kojim smo sjedili. – 14 –

Duboko je povukla dim, a onda kroz puna usta bijele magle pitala: “Gledali ste njeno lice godinama? Vi ste kipar, ili... no, što li ste?” “Gledao sam u daleka polja s kojih su se podizali vlažni oblaci pred nadolazećim suncem i s nevjericom gledao kako se iz njih postupno pomalja njeno lice, svakog dana jedno te isto lice žene. Svakog je novog jutra imalo sadržajnije i zrelije karakterne crte, sazrijevalo u izvanzemaljskoj ljepoti. Bila je moj lik, ali, ne, ja nisam kipar, bar ne onakav koji iz kamena oslobađa lica ljudi.” “Ali ste umjetnik, kako da to nazovem... kreativac?” nastavila je ona otpuhujući guste oblake cigaretnog dima u prostor iznad naših glava. “Da ne duljim”, rekao je i nevoljno stavio lice među dlanove, a zatim se okrenuo prema meni. “Godinama sam modelirao lik identičan vama. Da ne bude zabune, oblikovao sam junakinju ne obične ljepote, markantnu i snažnu, no ona vam sliči samo fizički, jer je moja junakinja...” Zastao je pa jedva čujno prošaptao: “Ah, teška priča.” “Vi ste kipar ili modelirate glinu? Keramičar ste, zar ne?!” Irena je ponovno nametnula ton. Gledala sam ga još uvijek napeta zbog bojazni da nećemo dokučiti sve nijanse osjećajnosti koja ga je ispunila i zarobila kao što bršljan zarobi kameni zid. Njegov se pogled otimao zelenom otrovu i kroz prorede među lišćem gledao je u mene, pitajući se jesam li privid, komet, san, ili zaista postojim i sjedim nasuprot njemu u nekoj gradskoj kavani punoj nekontrolirano izgovorenih riječi. Zbunjivalo ga je to što nosim njeno lice, tijelo, što su mi prsti blijedi kao njezini i što mi tijelo miriše kao njeno. Prepoznao je u zraku mirise mandarina, ulja gorskih trava i drvenih smola od kojih je bila nabubrena koža na njenim rukama opaljena suncem do opeklina. Nikako nije mogao dokučiti jesu li i njene misli zatočene u mojem umu, i jesam li sposobna učiniti sve što je nju činilo njome, njemu, njezinu tvorcu, posebnom i jedinstvenom... Dogodilo mu se nešto što se više puta dogodilo meni kad sam satima miješala boje i tjerala ih u neprepoznatljivost daleko od – 15 –

njihovih iskonskih korijena, u tragičnu atmosferu žarkocrvene zem lje, mističnu boju crvene smrti Occre, ukradene iz utroba osakaćenih do neprepoznatljivosti, nakaradnih provansalskih brda i dobila ne što... neku nijansu... ton... međuboju, te pomislila da sam tako stvo rila ono nešto što nije postojalo prije mojeg eksperimenta s bojama, da bih nakon nekog vremena, u nekoj zabačenoj ulici, nekoj izbi, sobi, na zidu zaboravljene galerije na kraju grada, spoznala da je istom tom bojom davno prije mene netko obojio život svojeg lika. Gledala sam njegove nemirne prste pred svojim očima, kako panično traže mjesto na koje bi mogli pobjeći, sakriti se u neku drugu, njemu manje bolnu i napornu temu. Onda sam rekla probijajući oblak neugodne tišine: “Ja sam Anna... Anna Veble!” Naglo je podigao glavu. “Bavim se pisanjem. Završio sam scenarij prema svojoj priči”, rekao je u mir koji je zauzeo mjesto u njemu i oko nas. Kao stidljiv dječak, sa skliskog stola povukao je ruke prema svojem tijelu; izgledalo je kao da su tamo sigurnije. “Vi razumijete ovu euforiju koja me spopala?” pitao je gledajući moje prste koji su još uvijek lovili zlatne resice na naušnicama kojima sam se igrala. “Trudim se razumjeti što vam se događa”, rekla sam i pogledala Irenu. “Gospodin je pisac, scenarist.” Sad sam potražila ruke koje su od njega još maloprije izmolile zaštitu i nastavila: “Moja prijateljica radi kao novinarka, piše za društvene kronike raznih revijskih izdanja. Prati umjetnost, ali više je zanima moda!” “Drago mi je, Irena, ja sam Rene”, rekao je mirno, kao da je iz njega sada govorio drugi čovjek, koji s onim smušenim koji je maloprije sjeo za ovaj stol nema ništa zajedničko. “Mogu li vas nečim počastiti, kad sam vam se već ovako nasilno utrpao... No, ako dozvolite, morao bih prije obaviti kratak telefonski razgovor. Oprostite, moram se javiti”, pokazivao je prema džepu kaputa iz kojega je zujao mobitel.

– 16 –

Ustao je od stola, kratko se zadržao kod šanka, okrenuo se i uputio nam neku nerazumljivu gestu pa nestao među stolovima. “Koji lik!” uzdahnula je Irena. “Ovaj je naporan kao povijest!” Izvadila je iz torbe oveći ruž u crnoj tubi i stala odvrtati otvarač. “Ovaj se tip ponaša smeteno, kao da je vidio avet.” “Pa kad ja jesam avet”, nasmijala sam se na njenu primjedbu. “No dobro, to znamo, ali tolika drama? Skoro je ženu oborio sa stolca.” “Gotovo se ugušila vlastitim šalom, kao Isadora Duncan”, nastavila sam, još uvijek se smijući. “Ma fakat, ali tolika drama oko toga... Te njegove opsesije svojim snom i likovima koji ga uhode... Ma daj! Mogao je samo pristojno prići, objasniti!” “Objasniti što?!” “Pa to!” “To da sam ista kao ona što ga godinama proganja i računati s tim da mi nećemo pozvati ludnicu upomoć?” “Život je pun iznenađenja. Dopusti mu da te iznenadi. Moja pokojna mama je u svakoj nevolji ponavljala: ‘Eto, novi odnosi, nove komunikacije, s njima dolazi civilizacija, a ona nas želi istrijebiti!’ To bi otprilike moglo značiti da smo sve bliže vremenu u kojem će čovjek čovjeku značiti istrebljenje...” rekla je samodopadno. Odmahnula sam rukom i makinalno prstima potražila trepavicu na kojoj se nametljivo njihala grudica crne maskare. Pažljivo sam je pokupila i obrisala prste malenim ubrusom koji je bio serviran uz kolačić na tanjuriću za kavu. Pogledala sam oko sebe, ne mareći za njene crne prognoze, uzdahnula, prekrižila noge i rekla: “E, draga moja... Preduhitruje nas ono što stvaramo... Postaje jače od onoga što već postoji. Sve je češće slučaj da su likovi koje je stvorila ljudska mašta snažniji od onih koje je stvorila priroda. Odnosi se mijenjaju i sve je jasnije da je, zapravo, pravi život to što proizvode naše misli...” “Stvaranje je čarobna riječ, benefit živoga, zadire duboko u pri-

– 17 –

rodu kao takvu. Iz tog zadiranja se stvara kamen, oblak, zemlja, voda, trava, na kraju krajeva i mi smo odraz tog stvaranja...” “Ha-ha-ha!” podigla sam glas i pljesnula rukama. “Usprkos svem tom znanju mi se svakim danom sve teže vraćamo u svoje jedinstveno i autentično ja. Postajemo plijenom kvantne fizike”, promrmljala je nezainteresirano. “Plijenom nečega što je iskonstruirao naš um, no to je još uvijek premalo da bismo izbjegli žrtvu koju traže stvaralački procesi”, rekla sam i prešla pogledom preko kavane. “To su glasine novog doba”, uzvratila je vrpoljeći se. “Bojim se glasina, u meni neprestano hrane osjećaj sramote. Oprosti, meni ti je to malo scary”, rekla je Irena tapkajući debelim ružem po napućenim usnicama. “Neobično je sve ovo i posebno...” odgovorila sam i pogledala u tramvaje koji su klizili pred ljudima na trgu. Izgubila sam se na tren, tamo vani iza golemih staklenih izloga, a onda nastavila: “Gle, draga, nismo ni mi obične... Logično je da za nama putuju čudne konstrukcije života...” “Opet ti!” prosiktala je i zakolutala očima, a zatim šapnula preko stola: “Prestani sad! Tip se vraća!” “Naručio sam Spritz Aperol za nas. Hoće li to biti u redu?” Obje smo zbunjeno kimnule. “Htio sam okruniti ovaj susret.” “Boja je više nego prigodna za krunu”, rekla sam dok je konobar spuštao na stol srebrni pladanj s visokim čašama u kojima su se miješale boje crvenih naranči, sicilijanskih trava i limuna. Irena je s vrha svoje čaše skinula okruglu krišku naranče, prinijela je usnama, zagrizla i sočnim ustima rekla: “Volim boje!” “Da, da, boje! Volim sunce u čaši!” dodala sam. “Volim ljude okupljene oko sunca”, rekao je Rene, na što smo se sve troje nasmijali. Bili smo spojeni, bliski, mekani na dodir, puni onog fluidnog iz nas što je u laganom vibratu putovalo od jednoga prema drugome. “Snimit ću film!” uzviknuo je Rene podižući čašu iznad naših glava. – 18 –

“Daaa?!” pitala je Irena ironično. “Daaa! Igrani film!” “Kako sad to odjednom?” “Dobio sam sredstva! Državna sredstva... Istini za volju, čekao sam cijelu vječnost, ali, eto, moj je rad prošao komisiju i dobio sam novac.” Kad je shvatila da je ozbiljan, Irena je, unijevši mu se u lice preko stola, s nevjericom upitala: “Koji sad film? Otkud to?!” “Prema mojoj priči o kojoj sam vam maloprije govorio. Prema njoj sam napisao scenarij i predao ga.” “Dobro, shvatila sam”, rekla je. “Što ste vi, pisac?” Nastao je tajac koji je remetilo lupanje stakla, gomile ljepljivih čaša i porculanskih posudica. Ljudi su angažirano jedni drugima objašnjavali zavojita mjesta svojih priča, a ja sam bila negdje drugdje i gledala Irenu iz meni dotad nepoznatoga kuta. Prvi sam put zaista gledala u Reneovu bit skrivenu iza njegova razlistanog fizičkog lika. Pogled mi je bio užaren, intenzivan, pa je peglao njegovu čistu bijelu košulju i prsluk obrubljen kožom u boji duhana. Slagala sam dugmad na njemu ulovljenu čvrstim koncima, piljila u sat na ruci i brojila tanke narukvice koje su se plele oko njega. Podigla sam pogled prema njegovoj kosi i licu te zaključila da je privlačan muškarac. Više nego privlačan, kao i cirkon koji je svjetlucao s diskretne naušnice na resici njegova lijevog uha. Znao je da konačno gledam njega, a ne njegove slabosti, koje su mu u početku podmetale nogu. Njega sam zanimala ja. Zapravo, ona druga ja za koju je znao da stanuje u meni, jer je posjedovao oko kojim ju je mogao vidjeti. Vidio je nju u meni prije nego što me ugledao. “Anna”, rekao je i pobjegao pred razornim Ireninim pogledima koji su sakupljali mrvice po njemu i odgovarali na pitanje tko je zapravo on. Pogledao je u moje oči i kroz njih propao duboko. Vikao je u dubine gdje sam stanovala: “Anna...! Vi ste moja glumica!” Nasmijala sam se njegovim riječima i bila nježna prema njegovim željama. “Vi ste moja junakinja, da, da... baš vi ste ona koju tražim! Tragam – 19 –

za vama otkad sam primio vijest da ću snimiti film prema vlastitoj priči.” “Ali ja to nisam...” rekla sam povlačeći se, iza mahovina, duboko u sebe. “Zašto?” zabezeknuo se i nagnuo prema mojem licu. “Ja nisam glumica.” “U vama glasno odzvanja moja priča! U vama se međusobno bore odjek i njegov život. Vi ste ono što je bilo, što jest i ono što iz toga slijedi. Anna, vi ste više od filma, jer on ima kraj, a vi jednostavno bezgranično trajete, ne poznajete iskustvo kraja. Da, beskrajni ste!” “Ali ipak nisam glumica!” “Možda to niste osvijestili!” “Nisam se time bavila!” “Čime se bavite, ako smijem pitati?...” “Slikam! Završavam slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti.” “Tko vas vodi?” pitao je značajno, a ja sam se nasmijala i rekla bez razmišljanja: “Vincent!” “Volite Van Gogha?!” pitao je u nevjerici. “Osjećam Vincenta! Do potankosti ga osjećam!” mirno sam odgovorila. “Onaj koji se osjeća kao Vincent, jest Vincent!” trijumfalno je podigao glas i ruke. Svi smo se tome glasno nasmijali. “Pa, eto, vi poznajete stvaranje.” “Više od toga: ja volim boje!” “Ili život u bojama”, dometnuo je on simpatično. “Vidim boje u ljudima! Sve boje koje raspoznaje ljudsko oko, ili čita ljudska duša. One koje imaju ime i one koje su bezimene, pa i one koje ne poznaje nitko, jer ih vidim samo ja.” “Znate”, rekao je on, “glumci vide boje koje ostali smrtnici ne vide! Poznaju mirise i okuse za koje ne postoje imena. Nadasve ili, ako hoćete, iznad svega, poznaju osjećaje i njima kreiraju ključne točke svojih likova.” – 20 –

“O da, emocije su najtočniji čitači boja, jer su u suštini one boje, vidljive i nevidljive”, odgovorila sam. “Da, znam... dodirljive i nedodirljive! Poznajem to, dobra umjetnost često izaziva kontroverze”, nastavio je on. “Kada danas ljudi raspravljaju o glumi, uglavnom prevladava mišljenje da su glumci prestali tražiti, pa se igraju formama”, uzvratila sam. “Sve umjetničke forme su istražene, ostalo je jedino da ih razmontiraju i igraju se dijelovima...” Smijao se, ali ja nisam popuštala. “Da se više bave dubinom i sadržajem, a manje pokazivanjem, možda bi se više približili stvaranju originalnog stvaralačkog koncepta... Samo se pitam koliko se stvari u umjetnosti dogodi slučajno.” “Moji profesori na Akademiji tvrdili su da umjetnost sama stvara umjetnike”, rekao je on. “Ja sam sama od sebe naučila da kad se ono nešto u meni sukobi s onim nečim izvan mene, nastaje umjetnost.” “No, nasuprot tome, puno njih tvrdi da kad živimo na pravi način, sve što radimo je umjetnost.” “O da, taj mi se kliše posebno sviđa”, glasno sam se nasmijala. “Vidjela žaba da se konj potkiva, pa i ona digla nogu... Na toj liniji danas čitatelji bolje pišu od pisaca koje su čitali ili, na primjer, kritičari klešu impozantnije kipove od kipara koje su rastjerali. Živimo kulturu šopinga, a ona bezglavo goni naprijed, sve je šoping, prirodno je da ljudi žele više nego što mogu.” Cinično se nasmijao pa rekao: “Narod slijedi svoje nagone... Bez nagona nema stvaranja!” “Onda je pravo čudo što danas nema više umjetnika”, uzvratila sam ironično. “Vi ste oboje ludi...” promrmljala je Irena kad je progutala svoj Spritz Aperol koji je neko vrijeme mućkala u ustima. Rene je nesigurno kimnuo prema Ireni, i dalje razgovarajući sa mnom. “Jasna su vam stanja i njihove boje – za početak više nego dovoljno”, izazivao je dalje. – 21 –

“Znači, nisam luda kučka iz pakla”, nasmijala sam se na to. “Nikada nisam to ni pomislio. Jedino što znam jest da za svoj film želim vas!” “Zašto baš mene?” “Vašim bićem odzvanja ono nešto. Nitko vas ne može naučiti u kojim bojama u vama živi život! Ono nešto kod vas je zaista nešto posebno, pršti na sve strane. Vaš duh djeluje u svim smjerovima.” “Ali odakle vam to? Kako možete to tvrditi?” “Poznajem vas...” “Tek ste me maločas prvi put vidjeli!” “Ja vas poznajem iz snova!” “Ah, snovi, snovi... Sanjala sam i probudila se većom nego kad sam zaspala”, nasmijala sam se kutom usana. “Kako da vjerujem sve ovo nekome koga ne poznajem, pogotovo ako to viđenje izlazi iz snova? Snovi su varljivi; koliko sam se samo puta izgubila u snovima.” “Nije izgubljeno ništa što se može naći”, rekao je i položio dlan na moju ruku. “Imam dojam da se u vama nešto sjeća svega što je bilo dok još nije bilo nas.” “Ha-ha-ha!” prasnula je u smijeh Irena, uzela iz torbe maramicu, obrisala usta pa promrmljala prema nama: “Oprostite!” “Sve se u vama mijenja, neprestano mijenja”, nastavio je on kao da se ništa nije dogodilo. “Neka velika usta, iz života piju smrt, pa mu iz posljednjega gutljaja daruju vječnost... Tako nekako...” “Kako lijepo govorite...” rekla sam mu pomalo koketno. “Ja ga ništa ne razumijem”, nadovezala se na moje riječi Irena, sijevnula očima tražeći veliki sat na trgu pa dodala tiše: “Govori kao da je pijan.” “Vi, Anna, razumijete?!” Samo sam se potvrdno nasmijala. Irena me ispod stola dodirnula nogom dajući znak za pokret. Oko nas je titrala nervoza, iz trena u tren gušća. Naš odnos postao joj je tijesan i, kao da je koza, lizala je sol s naših znojnih dlanova,

– 22 –

vezala nam ruke i naši su se dijalozi raspali, zbog čega smo jednostavno prestali govoriti. Njegov je pogled odjednom postao odsutan, a ja sam od nelagode gledala u pod. Irena je laganim, skoro lopovskim kretnjama kupila predmete sa stola. Uzela je svoj ruž, žvakaće gume, upaljač, zgrabila cigarete pa sve neuredno pobacala u skupocjenu torbu boje čokolade po kojoj su se jedno preko drugog kočila slova L i V. Reneovo lice poprimilo je izraz ostavljenog djeteta pa je proslovkao prema meni: “Možemo li ostati u kontaktu?” “Naravno!” rekla sam. “Nazovite me na devet-devet-tri-sedam-tri-nula-jedan-četiri-osam.” Gledao je raširenim očima kao da sam glasom pred njim po zraku pisala brojke. “Da!” potvrdila sam. “To je moj broj!” “Tip je potpuno spaljen!” rekla je Irena žureći uz zgradu hotela Dubrovnik. “Poseban je”, uzvratila sam. “Ma daj... trknuta si kad se s takvima upuštaš u dubokoumne razgovore.” “Sve je to glancanje površine”, odgovorila sam. “Ok, ali lik ima spaljeni mozak, osim toga pustio je korijenje pod našim stolom”, rekla je dok smo brzim koracima grabile prema stajalištu taksija u Gajevoj, ostavivši Renea samog za stolom s polupraznim čašama na visokim tankim nožicama, izmrcvarenim kolutovima crvenih naranči i s pepeljarom prepunom od ruža okrvavljenih opušaka čiji se miris paljevine miješao s umornim mirisima citrusa s mojeg vrata koje sam mu ostavila.

– 23 –

– 368 –

Damir Zlatar Frey (Zagreb, 1954.) dramski je i operni redatelj, koreograf, dramski pisac, kostimograf, scenograf, utemeljitelj i rav natelj kazališta i festivala. Svojim osebujnim i teško usporedivim djelom pripada podjednako svojoj domovini Hrvatskoj i Sloveniji, u kojoj se umjetnički formirao i ostavio dubok trag. Među mnogobrojnim značajnim predstavama koje je ostvario u hrvatskim, slovenskim, bosanskim, srpskim i talijanskim kaza lištima izdvajaju se njegova uprizorenja tekstova Slavka Gruma (Događaj u gradu Gogi), Ivana Cankara (Lijepa Vida), Oscara Wildea (Saloma), Slavenke Drakulić (Božanska glad), Uga Bettija (Zločin na Kozjem otoku), Federica Garcíje Lorce (Krvava svadba), Marquisa de Sadea i Jeana Geneta (Balkon, Sluškinje, Strogi nadzor). Drama Krv i košute praizvedena je 1989. u Mariboru, a doživjela je premijere i u Ljubljani te Puli. Dobitnik je više značajnih priznanja, među kojima se ističu: odličje Predsjednika Republike Hrvatske za doprinos u kulturi Red Danice Hrvatske s likom Marka Marulića, Marulova nagrada, Nagrada hrvatskoga glumišta, Prešernova nagrada, Župančičeva nagrada, Nagrada grada Ljubljane te Borštnikova nagrada, koju je dobio u više navrata. Godine 1986. utemeljio je znamenitu ljubljansku Koreodramu, kazalište koje je ostavilo dubok trag u slovenskome glumištu, ali i širemu kulturnom prostoru. Šesnaest godina poslije, 2000., nepresušnom stvaralačkom energijom pokreće i Međunarodni festival

– 369 –

komornoga teatra “Zlatni lav” u Umagu, koji svake godine pod drugom skupnom egidom okuplja umjetnike iz zemalja središnje i južne Europe. Napisao je romane Kristalni kardinal i Stanzia Grande.

– 370 –

Sadržaj

prvi dio Casta Diva 7 Onaj koji se osjeća kao Vincent, jest Vincent... 9 Što je vrt bez zmije 24 Anna među kaduljama 45 “Casta Diva” u G-duru 73 Čipkarica 80 Puttana dalle mani insanguinate 86 Gusti bodljikavi grmovi makije i kleka 91 Bljesak stakla na suncu 104 Spasitelj svijeta 112 Moje drugo putovanje u Istru 119 Ekstremi orgazma 145 Prerasuti 157 drugi dio Pauci u glavi Noć kada je Federico Fellini došao po Giuliettu Masinu s djetetom u naručju Fabiano Di Lauro Neposađeno klasje Isprani ljudi Glava u osinjaku Divlje cvijeće najbolje cvjeta među kamenjem Osjećaj spojenih posuda – 371 –

171 173 182 191 196 205 215 229

Ponor rijeke Mrtvice Život bez riječi Jahačica vjetra Divlja mačka s triciklom Kući, ali gdje je to? Opojnosti mesa Kad ona napušta moje tijelo Vlasnik lokala, njegova dva sina, ljupke snahe, glavni konobar i šef dvorane Kanibal, ali što kad sam ista kao i on Spavaćica lijepa kao san Pauci u glavi

238 242 244 257 264 268 286 291 296 303 306

tre�i dio Alegorija krvi i noževa 317 Monte Marzari 319 Željela sam slobodu kakvu ima more... 324 Ptičji madrigali 327 Kad procvjeta kana 333 Bubamara 339 Alegorija krvi i noževa 343 Folie à deux 349 Ovaj je iskaz Anna Veble u tri godine ponovila od riječi do riječi 311 puta... 359 O autoru

369

– 372 –

– 373 –

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Urednik Seid Serdarević Lektura i korektura Margareta Medjurečan Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Mislav Lešić Godina izdanja 2020., veljača Tisak GZH, Zagreb ISBN 978-953-358-195-8 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

– 374 –

– 375 –

Kada na glavnom zagrebačkom trgu slabo poznati filmski redatelj ugleda prelijepu djevojku Annu, studenticu slikarstva, zna da je ona utjelovljenje glavne uloge njegova filma o fatalnoj Agnezi Istarska Lady Macbeth. Anna, ljepotica prepuna dvojbi, pristaje biti glumica te ulazi u zamršen profesionalni i ljubavni odnos s čovjekom opsjednutim svojim projektom. Agneza je zanosna femme fatale koja se sa svojim djetetom nase ljava u Istru nakon Drugoga svjetskoga rata, u kojem je preživjela strahote, odlučna da će ostvariti svoje snove – bogatstvo, moć i slavu, a na njezinu je putu ništa neće spriječiti. U furioznom ritmu pratimo dvije sudbine, dvije žene koje postaju jedna. Te moćne i fragilne žene junakinje su suvremene i svevremene. Miješajući stvarno i nadrealno, prošlost i sadašnjost, vruće lju bavne scene i mračne tajne ljudskih duša, Damir Zlatar Frey piše roman o Istri, umjetnosti, ali najviše o snazi ženskoga. Istarska Lady Macbeth roman je o dvojnim identitetima koji postavlja mnoga pitanja, među ostalima možemo li sami odrediti svoju sudbinu ili nam je određuju povijest i okolina.

179,00 kn ISBN 978-953358195-8

9 789533 581958

– 376 –