Istok

ISTOK

Andrzej Stasiuk Istok

-1-

Od istog autora u izdanju Frakture: Devet Moja Europa Na putu za Babadag Taksim

-2-

Andrzej Stasiuk

Istok preveo s poljskog Siniťa Kasumović

Fraktura -3-

Naslov izvornika Wschód © Andrzej Stasiuk 2014 © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2017. © za prijevod Siniša Kasumović i Fraktura, 2017.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-913-8 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 978711

-4-

Za A.

-5-

-6-

P

rošlog je ljeta Džeri kupio opremu prodavaonice iz državnog poljoprivrednog dobra. Sve: pultove, police, nekakve vitrinice i starinsku vagu sa zdjelicama i kazaljkom koja se klatila iza stakla.

Smještali smo tu komunističku baštinu na utabanu zemlju u stoljetnoj lemkivskoj* kući. Pultove i police trebalo je prepiliti. Tako su bili veliki. Pedeset su godina stajali na jednom mjestu i nitko ih nije dirao. Osamdeset i treće, za rusinski Uskrs, vidio sam ih prvi put, prvi sam put stao u red i odonda sam, pa sve do kraja, stajao, cijelo vrijeme okružen tim poznatim mirisom. Što je to bilo? Slatkiši, cimet, marmelada, vanilin-šećer, dimljena svinjska rebra, piv­ ske boce koje hlape, cigaretni dim, tijela ljudi koji su stajali u redu?

Sve zajedno. Roba je dolazila u utorak i petak. Trebalo je doći dosta ranije i stati u red kako bi se išta dobilo. Ekonomija nestašice. Prodavaonica je pripadala državnom poljoprivrednom dobru i zapravo je usluživala samo njegove radnike. Prodavač je bio šef dobra. Većina radnika na dobru nije svakodnevno koristila gotovinu. Šef je imao debelu bilježnicu u koju je poimenično zapisivao popise kupljenih stvari i poslije ih naplaćivao od plaće. Neki valjda uopće i nisu vidjeli novce. Jednostavno su radili i za to su dobivali hranu, sapun, pivo.

Bilo je nešto feudalno u tom redu pokornih žena. Stajale su u tišini

Izvedeno od Lemki, etničke skupine koja živi na graničnom prostoru Poljske, Ukrajine i Slovačke. (sve fusnote op. prev.) *

-7-

ili su nešto tiho govorile. Dva, tri, četiri sata. Vremena je onda bilo napretek. Robu je dovozio kombi krem-boje. Vidjelo ga se s dva kilometra. Pojavljivao se pokraj stare pravoslavne crkve i vukući iza sebe oblak prašine, počeo bi silaziti, nestajao bi na dvije minute i onda se pojavljivao na posljednjih pola kilometra ravnog dijela.

Zaglavio sam na kraju ovoga bapskog repa i osjećao sam se poput dođoša u tom kolektivističkom i ujedno patrijarhalnom svijetu. Šef je stajao iza pulta u tamnoplavoj kuti i s bijelim kačketom. Pokazivao je prstom sad na ovu, sad na onu mušteriju i zvao ih. Red nije imao nikakve veze. Kupovale su prozvane. Nikada nisam uspio dokučiti načelo ovog izbora. Možda je šef nagrađivao najbolje radnice? Ili možda one koje su bile iz najudaljenijih kuća? A možda je jednostavno pokazivao svoju apsolutnu vlast koju je, istini za volju, nad ovim ljudima i provodio? Bili su njegovo vlasništvo. Nisu imali kamo otići. Tycowa je imala devetoro djece. Po kruh je dolazila u kombinezonu, noseći vreću, ravno od ovaca ili konja. Pogrbljena, iznosila je tu vreću preko praga kao da nosi krumpire. Zgrada sa četiri stana stajala je na uzvišenju i morala se uspinjati s tim pinklecom. Ljudi su pričali da dobije više dječjeg doplatka nego plaće.

Pošljunčani put vukao se sredinom naselja i osim kombija njime su još ponekad prolazili šumar sa svojim UAZ-om, kamioni s drvima i graničarske patrole. Nitko nije imao auto. Autobus se zaustavljao šest kilometara dalje. Zaista se nije imalo kamo otići s devetoro djece. Uostalom, nitko nije čekao. Stajao sam na kraju bapskog repa i osjećao se poput dođoša.

A ipak sam sve to odnekud poznavao. Ove marame na glavama, stišane razgovore i iščekivanje. To vrijeme koje je trebalo pričekati među strancima. Iz sedamdeset i treće, sedamdeset i četvrte, iz neke druge prodavaonice. Ta je pak bila zidana i stajala je usred običnog sela. Nekoliko stepenica vodilo je u svijetlu unutrašnjost, jer su prozori zauzimali cijeli zid. Isto tako je trebalo doći ranije -8-

i čekati. Vrijeme. Neobične količine vremena na poklon. Ničijeg vremena. Ispunjenog mirisima, oblicima i zvukovima. Na primjer zvonjavom praznih boca u žičanoj košari za dvadeset pet komada.

Ili pak onaj trenutak kada se furgon već zaustavio, ali u zraku još visi prašina, smrad benzina, a tip u prljavoj bijeloj kuti otvara stražnja vrata i unutra dolazi miris svježeg kruha. Sedamdeset i druga, sedamdeset i treća – sva su dostavna vozila tada imala benzinske motore i taj miris niskooktanskog goriva, miris slobode, tajne i požude, miješao se s mirisima slatkiša, cimeta, narančade i cigareta. Tamo sam isto tako stajao među starim ženama. Znale su prisjesti na prozorskoj dasci onoga dugačkog prozora. Poput ušuškanih ptica. Cvrkutajuće i kokodačuće. Prodavačica iza pulta bi im se pridružila. Prisluškivao sam, ali ništa nisam razumio. Govorile su komadićima starih, njima dobro poznatih rečenica. Govorile su o starim, od glave do pete poznatim događajima, koji su se već sto godina ponavljali. Život, smrt, ljudi, vrijeme, posao. Govorile su pjevajućim naglaskom. Domišljao sam umjesto da sam razumio.

Dovoljni su bili samo zvukovi. Nisam znao glavne junake. Bio sam stidljiv dječak iz grada i želio sam biti nevidljiv. Barem do trenutka dok ne dođe furgon. Nikada nisam pitao za red, tako da, iako je poslije mene dolazilo mnogo drugih osoba, ionako sam uvijek stajao na kraju. Jedino u slučaju kad bi se žene smilovale i kad bi prepoznale “čiji sam”, pustile bi me nekamo u sredinu ili pogurale na­ prijed. Uzimao sam jedino kruh. Poslali su me samo po kruh, jer sam imao dvanaest godina i bio sam glupavi dečko iz grada.

Prodavaonica je bila blizu raskrižja. Lijevo se išlo do kotara, desno do crkve i onda bi se cesta prekidala na visokom riječnom nasipu. Između prodavaonice i crkve bilo je središte sela. Na samom raskrižju stajala je vatrogasna postaja. Cijela od dasaka, smeđih od starosti. U njoj su priređivane zabave. Tada je blještala poput lampi­ ona. Bljesak je prolazio kroz pukotine. Vatrogasno su vozilo izvezli van, kako bi napravili više mjesta za ples. Da. Tada me napuštao -9-

sram, jer sam se mogao sakriti u mraku. Pritajiti se na rubu kruga od svjetla i gledati. Zeleni polumrak ljeta i vriskovi u tami. Tukli su se do krvi, do iznemoglosti. Sljedećeg dana o svemu sam doznao iz razgovora žena. Teta i baka su znale tko, koga i kakve su bile rane.

Ljubav i nasilje. Mrak je bio vruć poput unutrašnjosti štale. Sve skupa nekoliko desetaka koraka od crkve. Nisam mogao skinuti pogled s onih što su nestajali u tami.

No, eto, i tako smo slagali pultove iz prodavaonice na utabanu zemlju u stogodišnjoj lemkivskoj kući, koja je nekakvim čudom opstala u selu gdje su sve kuće nestale. Propale, raspale se, izgorjele, šezdeset i tri kuće. Petnaest metara dugačke, nabubrene, pod strmim i visokim krovovima, koji su trebali cijelu zimu čuvati sijeno za stoku i ovce. Poput okrenutih trupova brodova s linijama jasne glinene žbuke koja se vukla po bokovima i spajala jelove grede na­topljene crnim petrolejom. Od šezdeset i četiri opstala je jedna i sada smo u njezinu unutrašnjost gurali komunističke ostatke. Iako bismo je trebali spaliti i pepeo rasuti na sve četiri strane po Niskom Beskidu.

Tako smo trebali napraviti. Isto tako kao što je učinjeno sa šezdeset i tri kuće i svim onim ostacima davne Rusi* od Buga i Sana do Szlach­ towe** i potoka Grajcarek. Ali ne. Pokušavali smo ih ugurati. Drvo i iverice bili su masni od dodira ruku i stvari, natopljeni mirisima i teški. Život je u njih ušao i skamenio se. Slojevi života: lemkijevština, komunizam i sada mi, oznojeni od ovog tereta.

Sve su seoske prodavaonice u ono vrijeme mirisale slično. Šezdeset i osme, devete, u prodavaonicu, u jednom potpuno drugom selu, isto se tako ulazilo po stepenicama. Bila je večer, s mirisom je

*

Kijevska Rus – prva istočnoslavenska država (9.−13. stoljeće).

Szlachtowa – selo na jugoistoku Poljske.

**

- 10 -

istovremeno izlazilo i svjetlo iz uske unutrašnjosti. Zlatno i po­ miješano s aromom vanilije i narančade. Ničega se više ne sjećam: po strmim stepenicama lijevo, skučena prostorija i to je sve. Samo miris i svjetlo. Ispred prodavaonice tratina i ostaci ciglastih stupova, ostaci zgrade davnog imanja. To je lelujalo u zraku, u razgovorima: imanje, dvorac, vlastelinsko, za vlastelina... Bilo je u tome i stranosti i nečeg zastrašujućeg. Sama riječ “imanje” hučala je, bila je niska i tupa. Gotovo kao “grob”. Selo je živjelo s uspomenama na tlaku, čak i da nije toga bilo svjesno. Ovo “imanje” bilo je poput stražarskog tornja, pogranična tvrđava postavljena kako bi sijala strah.

Ljudi su još uvijek išli raditi “za vlastelina”, iako im je državna vlast četrdeset i pete ili šeste ustupila vlasništvo nad tim komadićcima neplodne zemlje. Kroz selo je prolazio pješčani put. Ne sjećam se da je njime ikada prošao auto. Kokoši su za sobom ostavljale ugrijane jamice. Tu i tamo mogla su se naći kravlja govna osušena kao prut. Ali automobili nisu prolazili. Šezdeset i osme ih jednostavno nije bilo. Promet je dolazio samo do dućana i odatle se vraćao. Bili su to kamioni Star ili Lublin s prtljažnikom od cerade. U zoru su kupili radnike do varšavskih tvornica, a poslijepodne ih vraćali.

Kretali su iz Wileńske ulice. Sjedili su na daskama, koje su bile postavljene širinom prtljažnika. Ulazilo se po malim ljestvama od čeličnih šipki. To valjda ništa nije koštalo. Trideset kilometara.

Trebalo se grčevito držati da se ne bi sletjelo. Naokolo su sjedili sami muškarci. Kada gledam stare filmske kronike, prepoznajem ih. Kačketi, košulje raskopčane pod vratom, tamna, ispeglana odije­ ­la. Filmovi su crno-bijeli, tako da je i pamćenje monokromatsko.

Lica se sjaje od sivoga znoja i cigaretni dim je isto tako siv. Ponekad, unatoč tome što sam bio dijete, dopuštali su mi sjesti na samom kraju. Gledao sam kako se grad udaljava i smanjuje. Vozili smo se valjda ulicom Świerczewskog, onda Generalskom, Drewnica, Marki, Pustelnik, Struga. Grad je nestajao. Mijenjao se u gradić.

Prizemljivao. Srozavao se do zemlje, kako bi se na kraju promijenio - 11 -

u selo koje se razvuklo sve do samog ruba zemljopisne karte. Tako sam to zamišljao: istočno od Varšave ležala su još samo sela ili gradovi, koji su zapravo bili umnožena sela. Kuće su imale jedan ili dva kata, ali bile su to, ustvari, seoske kuće postavljene jedna na drugu.

Nisu sličile gradskim kućama. Bile su drvene. Smeđe obojene. Kao pod u kući djeda i bake, kao pod kod ujaka. Drvo, uljena boja i lagana škripa. Uvijek se ulazilo u nešto staro i prožeto mirisom.

Mirisala je tama i mirisao je polumrak i tek kada bi se upalilo svjetlo, miris je kao umirao, jer su se pojavljivali oblici. Ali te unutrašnjosti nikada nisu odvajale od ostatka svijeta kao što je to bilo u kućama u pravim gradovima.

Osamdeset i šeste nastanio sam se u drvenoj kući u zabiti. Noću je tama jednostavno ulazila unutra. Prodirala je ne samo kroz stakla već i kroz staro, suho drvo greda, kroz mahovinom i glinom ispunjene spojeve. I zajedno s tamom, svi ti zvukovi koje prije nisam poznavao. Ležao sam u mraku i osluškivao. Osjećao sam strah, ali radoznalost je bila jača od straha, tako da sam osluškivao sve do rane zore. Miševe, vjeverice na tavanu, kukce u drvetu, škripu kon­ strukcije pod naletima vjetra ili topline. Noćne ptice, životinje u šumi, vodu u rijeci i na kraju vlastitu maštu. Naokolo nije bilo nikoga. Zato je groblja bilo u izobilju. Barem pet u dometu kratke šetnje. Razmišljao sam o duhovima, duhovima ljudi, duhovima kuća, duhovima životinja, duhovima soldata. Sve se to vrtjelo oko kuće, češalo se o zidove. U okolici sam bio jedini čovjek, pa su svi dolazili k meni. Tako sam to zamišljao. Zato ponekad nisam mogao zaspati sve do zore. Sunce se budilo iznad tamnog obronka. Penjalo se visoko i sjalo na tu opustošenu krajinu. Na grobove i križeve pokraj puta. Na temelje kuća slagane od plosnatog kamenja na gli­ nenoj smjesi. Na kosture kupola pravoslavnih crkvi. Na ostatke.

Kao da je jednog dana krajolik sve to jednostavno otresao sa sebe uz posvemašnju, veličanstvenu ravnodušnost prirode. Naravno da - 12 -

je bilo drugačije. Bilo je vriskova, bježanja, izvlačenja iz kuća, psov­ ­ki, batinanja. Soldati u uniformama, ali to su, zapravo, bili obavještajci s vojnom opremom, jer bile su to armije Korpusa unutarnje sigurnosti podređene Ministarstvu unutarnjih poslova. Znači nika­k va priroda, nego politika, klasna netrpeljivost, nacionalna mržnja i blagoslov kremaljskog ljudoždera. Od samoga početka opsjedala me vizija beskonačnog reda kola koja iseljavaju narod na željezničku postaju u Zagórzanima. Kuća za kućom, obitelj za obi­ telji, selo za selom. Na kolima se vozio imetak (svega nekoliko sati za pakiranje), mala djeca i starci. Ostali su hodali vodeći stoku.

U gazdinstvima su ostale kokoši, psi i mačke. Sela su u ljeto četrdeset i sedme* morala izgledati čudno: vrata su škripila na vjetru, na zemlji su ležali razbacani alati, otvorene ladice, rasuto žito, perje u zraku. Vladala je tišina i niti iz jednoga dimnjaka nije se dizao dim. Znatiželjan sam jesu li prvo došle lisice iz šume, kako bi neometano mogle pljačkati kokošinjce, ili pak sitni tati iz poljskih sela i gradića. Tako mi dakle ova zmija od kola nije davala mira, sve do trenutka kada sam devedeset i druge ili treće pročitao Platonova: “Na zapovijed aktivista kulaci su se sagnuli i počeli gurati splav prema riječnoj dolini. Žačev je puzao za njima kako bi osigurao sigurno isplovljavanje rijekom prema moru i kako bi se sigurno uvjerio da će nastupiti socijalizam i kako će ga Nastja dobiti kao svoj miraz, a on sam uskoro stradati kao probuđena predrasuda.

Likvidiravši kulake u daljinu, Žačev se nije smirio, postalo mu je čak i teže, iako nije znao zašto. Dugo je gledao kako je splav

Od travnja do kraja srpnja 1947. na području Niskog Beskida u Poljskoj trajala je vojno-redarstvena operacija Wisła kojoj je bio cilj pronaći i likvidirati pripadnike Ukrajinske ustaničke armije te Organizacije ukrajinskih nacionalista.

Usput je provedeno i etničko čišćenje od Ukrajinaca, Lemki, Bojki i ostalih manjina. *

- 13 -

sistematski odlazila zasniježenom rijekom, kako je večernji vjetar zibao tamnu, mrtvu vodu koja je tekla kroz hladne posjede prema dalekom bezdanu i postalo mu je teško i tužno u grudima. Jer socijalizmu nije potreban društveni sloj odvratnih bogalja pa će i njega uskoro likvidirati u daleku tišinu...”* Ipak, bilo je tu nečeg zajedničkog s prirodom, s tektonikom, jer bili su to srsi koji su prolazili od Kamčatke do Labe. Ako je nešto dugačko deset tisuća kilometara, onda to nije do kraja povijesni proces. Ovdašnji potres, koji je pomeo kuće i ljude bio je tek jeka tamošnje tektonike, no tragove kataklizme gledao sam svakoga dana i svake sam noći osluškivao duhove. Izgledalo mi je kao da je to prirodno i da će tako biti zauvijek. Državno poljoprivredno dobro trajalo je u svome polusnu, brundalo, češalo se kroz san tamo gdje ga je svrbjelo, poput velike tamne marve. Naokolo se razvukla zelena pustinja. Šuma je silazila u doline. Mladi su jasenovi razvaljivali ostatke temelja. Bunari su obrasli travom i promijenili su se u duboke i hladne stupice. Stare je drumove otimala voda, a primostovlja davnih mostova sve su više podsjećala na odrone koje je povukla riječna struja. U rano proljeće, dok još nije narasla trava, mogli su se vidjeti poluokrugli ulazi u kamene podrume i jasno vidljivi obrisi kuća. Moglo se biti vani cijelog dana i nikoga ne sresti, naići samo na grobove i ostatke.

Jedne noći u listopadu osamdeset i sedme ili osme pojeo sam tride­ set halucinogenih gljiva i otišao u Górne Radocynu sve do čehoslovačke granice. Poslije sat vremena selo se diglo iz groba. U prozorima kuća svijetlilo je svjetlo: zlatni, mekani bljesak. Kroz otvorena vrata štala strujio je miris sijena i životinja. Zveketala su vjedra pokraj bunara, ljudski glasovi su se dozivali, psi su lajali, netko je prošao

* Andrej Platonovič Platonov, Iskop, prijevod Rafaela Božić Šejić, Naklada Breza, Zagreb 2008.

- 14 -

pokraj mene i osjetio sam njegovu toplinu. Iako je bila noć, vidio sam drvene zidove izlokane vremenom, letve u ogradi i učinilo mi se da čak vidim i bjelinu mlijeka koje je bilo prelijevano poslije večernje mužnje, vidio sam kako mekani mlaz teče iz posude u posudu. Čak i da nešto nisam mogao opaziti, ipak mi se činilo da je tamo, da se nalazi u tami, potpuno istovjetno već stoljećima, baštinjeno s oca na sina, svaka kretnja, stvar, dobro i zlo, na svom mjestu. One mjesečinom obasjane listopadne noći kretao sam se uzvodno dolinom prema karpatskom vodenom razdjelu i selo je živjelo naokolo svojim starim, nepromijenjenim životom, a ja sam bio poput duha. Nitko me nije vidio, iako sam koračao tu i tamo, i možda su me jedino psi osjetili batrgajući se dvostrukom snagom na svojim lancima. Često sam noću lutao po poljoprivrednom dobru. Nikada pak nisam imao priviđenje ili osjećao potrebu da nešto zamišljam. Sve je tada izgledalo tako očigledno. Kolektivno je proždrlo individualno.

Proždrlo i sada je stenjući ležalo u mraku i varilo. Proždrlo je pravoslavne crkve, kuće, ostavilo je nešto malo kamenja. Ovi veliki štagljevi i štale, koje sam zaobilazio po mraku, napravljeni su od svetišta i kućerina. Tamo gdje smo izbacili trgovačke pultove i po­ lice, ležale su već grede koje je prije nekoliko godina Džeri kupio od propalog kolhoza. Na nekima su bili urezani datumi, krstovi s tri ramena i simboli Sunca. I sada su, eto, ležale u stoljetnoj kućerini, spašene od povijesti, prvo od dolaska komunizma, onda od dolaska kapitalizma. Kako bilo da bilo, nisam imao viziju prošloga kada sam noću lunjao po kolhozu. Sve je bilo razgovijetno, poput sadašnjice. Došli su na golu zemlju, na ničije i sazidali svoje, koje se odmah poslije toga pokazalo kao još više ničije. Osamdeset i treće, osamdeset i četvrte, meni su bili egzotično pleme, novo, poznato samo iz narodnih pripovijetki. Satima sam sjedio pred prodavaonicom i pio pivo Marcowe iz pivovare u Grzybowu. Gledao sam ih - 15 -

i slušao. Vrzmali su se među štalama, torovima za ovce, jednokatnim skladištem od crvene cigle u šleskom štihu, kovačnicama, kućama i prodavaonicom kao po velikom dvorištu obiteljske kuće. Tako je to zaista izgledalo. Muškarci su u radnim odijelima sjedili na klupi, ispijali Marcowe i razgovarali o mašinama, o hektarima koje treba pokositi, o događajima iz prošlosti u kojima su svi zajedno sudjelovali i koji su ih vezivali, gotovo isto kao što veže srodstvo. Jednostavno, bili su nova rodbina. Pleme na kolektivističkom otoku. Bili su utjelovljenje komunizma, ma bili su sam komunizam. Skupljeni na jednom mjestu u jedno vrijeme, bili su određeni za eksperiment.

Jedne zimske noći prolazio sam pokraj tamnih staja i štagljeva. Bilo je hladno, puhao je istočni vjetar. Na kosoj ledini pokraj puta stajala su četiri traktora. Njihovi su motori radili u leru. Pr-pr, pr-pr, pr-pr... Imali su preslabe akumulatore da bi ujutro mogli upaliti po ovakvoj hladnoći, tako da ih uopće nisu gasili. Prošao sam pokraj skladišta od crvene cigle, velikog štaglja napravljenog od dijelova starih kuća, počeo sam se uspinjati na gorski prijevoj i već sam znao da je taj eksperiment veći nego cijela ta brbljarija o jednakosti, o pravednoj raspodjeli dobara, o tome da svakome prema potrebi, da treba uzeti bogatima i dati siromašnima i da treba razgrabiti oduzeto. Tu je posrijedi bilo nešto drugo, veće, jer stvar je bila u potpunom uništenju materije, u pobjedi nad njom – da ne bi više nikada dobila na značenju i da bi se jednom s njom završilo. Zato je ta proba bila veća od povijesti i veoma bliska geologiji.

Prvi sam put otputovao u Rusiju dvije tisuće i šeste jer sam želio vidjeti državu u čijoj je sjeni proteklo moje djetinjstvo i mladost. Želio sam, isto tako, vidjeti i duhovnu domovinu mojega poljoprivrednog dobra. Poslije trinaest sati putovanja izašao sam na aerodromu u Irkutsku. Let iz Moskve trebao je trajati pet sati, ali iz nepoznatih razloga umjesto u Irkutsku sletjeli smo u zoru u Bratsku - 16 -

i kazali su nam da izađemo van. Siva kiša padala je na sivi beton.

Došao je aerodromski autobus: ostakljena kabina sa sjedalicama na šasiji od ZIL-a. U daljini je stajala tamnozelena šuma. Cement, stari limovi i vojničko zelenilo mokrog drveća u praskozorju. Od prvoga trenutka tamo, u Bratsku, osjetio sam da sam dobio to što sam i očekivao, iako baš nisam ni slutio da to postoji. Uzletna se pista sjajila poput mrtve ribe. Poslije, kada sam izašao pred staklenu zgradu terminala, vidio sam da naokolo nema ničega. Znači, kao da je bila tu nekakva široka cesta, nekakve zgrade, prostor s parkiranim automobilima, ali kao da sve to skupa nije doista postojalo.

Ljudi su dolazili autobusima, izlazili iz automobila, doputovali su odnekud iz unutrašnjosti, iz dubine ovog nevidljivog ostatka. Grad je ležao pokraj velike vodospreme. Rijeka Angara je pregrađena branom i voda je prodrla u tajgu. Vidim to sada na zemljovidu, jer tada nisam napravio ni korak izvan aerodroma. Pravokutnik papira je zelen, a negdje u sredini je to jezero. Poput mrlje jasno plave tinte.

Gore, u gornjem dijelu zemljovida, nema ničega drugog osim ze­ lenila. Crne mrvice označavaju otdielnije strojenija, pojedinačne zgra­­de. Sto kilometara i kuća, pedeset i sljedeća i tako dvije tisuće kilometara sve do obale Sjevernog polarnog mora. Ali tamo, na aerodromu, nisam o tome imao pojma. Promatrao sam Ruse i šetao.

Morali su me prepoznati otprve. Baš kao što sam ja bez po muke ulovio nekolicinu zapadnih turista iz gomile iz našeg aviona. Nervozni su šetali po hali i nastojali saznati zašto smo sletjeli ovamo, a ne u Irkutsk. Rusi su se jednostavno razvalili po klupama i čekali.

Ja sam šetao, jer nisam mogao odvojiti pogled od Bratska, od betona, od Rusa. Od prljavog stakla u hali, od nekakvih drvenih ormarića, zelenih vrata od šperploče i poda od teraca. Savladao sam šest tisuća kilometara i trideset i kusur godina. Aerodrom u Bratsku bio je poput stanice Varšava Stadion, s koje su odlazili autobusi do Węgrowa, Sokołowa i Siemiatycza. I ljudi su bili slični. Ali istovremeno sam osjećao kako šetam po rubu nastanjenih predjela, da je - 17 -

dalje još samo geografija. U skučenom kiosku lijevali su kipuću vodu u plastične čaše i ubacivali vrećice s čajem. Nije bilo šanse držati to u ruci i nije bilo mjesta kamo bi se to moglo staviti. Pored tri stolića u tamnom uglu ljudi su drijemali.

Polovica je prosinca i napokon pada snijeg. Zimi se sve stišava. Ono što je prošlo postaje živopisno. Miris ugljenog dima i odjeci limenih lopata u tišini jutra prije četrdeset godina u Pragi.* Tada je isto tako bilo tiho kada je padao snijeg. I taj metalni zvuk na pločnicima. Ili tupi − lupetanje lopata od šperploče. Onda nije postojala plastična, šarena oprema. Zelene, crvene, plave i žute lopate obrubljene aluminijem. Samo od vlage tamna šperploča i pocrnjeli metal. Monokromatska materija. Bijele, geometrijske plohe krovova i sivi dim u nepokretnom zraku, koji vrluda ravno do neba. U pola osam išao sam u školu i nisam pojma imao da na svijetu postoji komunizam.

Staza je vodila kroz bagremov šumarak. Onda se trebalo popeti na željeznički nasip i prijeći preko pruge. Nisam čak ni znao što je to socijalizam. Kod kuće se nije pričalo o takvim stvarima, jer to u čemu smo svi sudjelovali bio je naprosto život i ništa više.

Moja je majka vidjela Ruse četrdeset i četvrte. Bili su to mornari.

Pristali su sa svojim patrolnim čamcima u poplavljenom području rijeke Bug. Rijeka je često mijenjala tok. Zelena voda stajala je u mrtvim rukavcima, a onda se povlačila i ostavljala močvare. Patrolni čamci, brodice i čamci pristajali su zasigurno u glavnom toku u blizini posjeda. Mornari su imali prugaste majice. Baš kao i oni s Aurore, Potemkina i Kronstadta. Ali nisu pronosili revolucijsko vrenje. Djed je s njima trgovao. Nosio im je votku i brlju, a vraćao se s vojničkim konzervama i šećerom. U šumi su ležali leševi

*

Praga – gradska četvrt u Varšavi.

- 18 -

njemačkih vojnika. Ljudi su prezirali Ruse. Možda ne baš mornare, ali jesu ofucanu pješadiju koja je kuhala kokoši zajedno s perjem.

Desetine puta slušao sam tu istu priču: kokoši s perjem, na rukama po tri sata, puške na užetu. Tako se moja majka sjećala dolaska komunizma. Tako su se svi prisjećali. U gradovima i selima. Usmeno i pisano. Te kokoši s perjem, užad i satovi. Ova žudnja za kokošima i satovima dolazila je odnekud iz unutrašnjosti Euroazije, iz bezdana tundre i stepe. Nije to bio nikakav Marx koji je popravljao svijet, već nekakav križanac Temudžin u potjeri za piletinom i satovima. U selima od sivog drveta, u kućama ispod streha, usred pješčanih gredica pritajio se strah od divljega, nebrojenoga i nezasitnoga, koje će doći, zagrabiti i uništiti ovaj pijesak, strehe i drvene kućerke koji nisu bili ništa bolji od mongolskih jurti. Ali to nije moglo doći iz gradova, između zidanih kuća, trgovina, crkvi, nego odnekud s kraja zemlje, iz mjesta u kojima ljudi počinju ponovo dobivati životinjske dlake i noću zavijaju na crveni mjesec. To je moralo krenuti negdje odande i prvo je četveronoške kaskalo kroz svoje stepe, kako bi se poslije, istovremeno se približavajući našim civiliziranim prebivalištima, pomalo ispravljalo da bi na kraju stalo na dvije noge, te tako imalo dvije slobodne ruke za hvatanje kokoši i nošenje satova. Navečer su u selima pravili fitilje za petrolejke i osluškivali tutnjavu artiljerije na istoku. Zemlja je podrhtavala kao da su dolazili svi konji iz Azije i sve njezine deve. Na kraju su dakle gasili svjetlo i prislanjali uho na pod. Oni pametniji kopali su u zemlji skrovišta za kokoši i satove. Neki su razmišljali ne bi li možda otišli s Nijemcima. Ali štropot s istoka podsjećao je na gunđanje Ivanove zvijeri i svi su znali da Nijemac u tim svojim blještavim čizmama, kojima su se svi divili, na cijeloj zemaljskoj kugli neće pronaći utočište.

Poslije, kada sam već bio na ovome svijetu, nikada nisam čuo da bi se u kući pričalo o komunizmu ili o Rusima. Vladala je geopolitička - 19 -

tišina. Nije se imalo o čemu raspravljati. I otac i majka napustili su svoja sela u okviru velike seobe prokletih naroda. Odveli su ih iz kuće sužanjstva. Iz krajine pijeska, gladi i gnoja. S teritorija prezira.

S istoka na zapad. Majku trideset kilometara, oca sto dvadeset. Jer život je bio negdje drugdje. S istoka na zapad. Iz prostačkog sela do profinjenog grada. Kako bi zaboravili robovsko naslijeđe i kako bi nosili cipele. Na zapad, do prijestolnice, koju je patriotski zanos* promijenio u kostur i trebalo ga je ponovo napuniti ljudskim mesom. Ustanici, Hitler i komunizam dopustili su im osvojiti metropolu. Nisu pak došli do centra. Zaustavili su se na periferijama, baš kao i većina plebejskih konkvistadora. Ali o tome se nije govorilo.

Ni više ni manje. Pravda povijesne otimačine.

Budim se ujutro i čujem kvrckanje ptičjih kljunova. Slanina koja je visjela na verandi potpuno se smrznula. Sjenice, plava i crnoglava, pokušavaju otkinuti skamenjenu mast. Zrak kao da je ostakljen i nepomičan. Drvena konstrukcija kuće prenosi najtiše zvukove.

Sivo-plavo svjetlo zore ispunjava sobu. To je isti taj bljesak kao i u djetinjstvu, kada je bila nedjelja ili školski praznici i kada se moglo dulje ostati u krevetu, sam sa sobom i predodžbama o svim budućim svjetovima. U krevetu je bilo sanjivo i toplo, ali dovoljno je bilo promoliti dlan kako bi se osjetila jasna, plavetna studen.

Prije nekoliko dana zakopao sam se u snježnom nanosu iznad poljoprivrednog dobra. Na tom se mjestu cesta uspinje serpentinama i onda cijeli kilometar vodi ravnim dijelom preko gorskog prijevoja.

S golih livada vjetar tjera snijeg i bijeli jezici nanosa zatvaraju prolaz.

Moraš se vratiti, zaletjeti se i zabijati sve dalje i dalje u sipka,

*

Misli se na Varšavski ustanak 1944.

- 20 -

A

ndrzej Stasiuk jedan je od najvažnijih i najprevođenijih suvremenih poljskih pisaca. Rodio se 1960. u Varšavi. Za vrijeme služenja vojnoga roka 1980. dezertirao je, a nakon toga proveo više godina u vojnim i civilnim zatvorima. Od 1986. živi u karpatskom planinskom selu Czarne. Prvu knjigu, zbirku Hebronski zidovi, s dvanaest priča temeljenih na zatvorskom iskustvu, objavio je 1992.

Od tada objavljuje prozu, eseje i poeziju gotovo godišnjim ritmom, tako da se njegov opus već približio broju od trideset knjiga. Dobit­­ nik je brojnih poljskih i međunarodnih nagrada, a njegova proza prevedena je na sve važnije svjetske jezike. Sa suprugom vodi nakladničku kuću Czarne, u kojoj objavljuju probrane naslove.

U izdanju nakladničke kuće Fraktura objavljeni su mu romani Devet i Taksim, eseji Moja Europa te prozni zapisi Na putu za Babadag.

- 225 -

- 226 -

S

iniša Kasumović rođen je 1966. u Osijeku. Ondje je završio srednju školu i svirao bas-gitaru u manje poznatim rock-bendovima. Od 1991. živi u Poljskoj, gdje je 2005. diplomirao socio­ logiju. Radi u glazbenoj školi u gradiću Skierniewice. Ponekad svira gitaru u jazz-sastavu The Collocations Project. Više od četrdeset godina skuplja LP-ploče i singlice. Na poljskome i hrvatskom piše poeziju i prozu te se bavi prevođenjem s hrvatskoga na poljski i s poljskoga na hrvatski jezik.

- 227 -

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednica Iva Karabaić Lektura i korektura Lidija Vešligaj Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Ivana Jurić Godina izdanja 2017., prosinac Tisak Feroproms, Zagreb ISBN 978-953-266-913-8 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

- 228 -

- 229 -

“Prvi sam put otputovao u Rusiju dvije tisuće i šeste jer sam želio vidjeti državu u čijoj je sjeni proteklo moje djetinjstvo i mladost”, piše Andrzej Stasiuk na početku Istoka. No ovo nije reportaža, nego roman o ostvarenju davnog sna: doći do kraja svijeta! Istok nas tako vodi preko radničkih četvrti Varšave i siromašnih sela na Bugu, preko stepa i gradova središnje Azije sve do gra­ nice Kine i njezinih fatamorgana. Ovaj roman ceste na istočni način ujedno je i oda krajevima nevinim u svojoj bezvremenosti, u kojima povijesna odgovornost postaje tek primisao, a pravo se oslobođenje pronalazi kad se preživi vrelo i kratko sibirsko ljeto, negdje na putu kojim je Džingis­kan krenuo prema zapadu.

U svojem romanu Istok Andrzej Stasiuk nastavlja intri­ gantno putovanje započeto u ranijim djelima, u Taksimu i Na putu za Babadag. Kad netko rođen u Varšavi, tko je dezertirao iz vojske pa dio osamdesetih proveo u zatvo­ rima, propituje što znači biti dijete komunizma, nema dvojbe da se s njim vrijedi zaputiti na Istok.

139,00 kn

- 230 www.fraktura.hr