Izgubljena prtljaga by Fraktura

Jordi PuntĂ

Izgubljena prtljaga Izgubljena prtljaga

Jordi PuntĂ

Izgubljena prtljaga preveo s katalonskog Nikola VuletiÄ&#x2021;

Fraktura 3

Naslov izvornika Maletes perdudes © 2009 by Jordi Puntí Objavljeno prema sporazumu s Jordi Puntí c/o MB Agencia Literaria S.L. © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2017. © za prijevod Nikola Vuletić i Fraktura, 2017. Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-851-3 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 955551

Za Steffi

prv i dio

Polasci

1 Fotografije

Imamo iste uspomene. Rano je jutro. Upravo je svanulo. Sve troje – otac, majka i sin – sneno zijevamo. Majka je skuhala čaj ili kavu s mlijekom koje odsutno ispijamo. U blagovaonici smo ili u kuhinji, toliko mirni i tihi da nalikujemo kipovima. Oči nam se sklapaju. Ubrzo čujemo kako se pred našom kućom kamion zaustavlja i trubi. Iako smo ga očekivali, zvuk je tako jak da nas prepada i razbuđuje. Prozorska stakla tresu se načas. Susjedi su se zasigurno probudili. Izlazimo na ulicu kako bismo se oprostili od oca koji ulazi u kamion, provlači ruku kroz prozor i pokušava se nasmiješiti dok nam maše. Vidi se da mu je žao što odlazi. Ili nije. Bio je kod kuće svega dva dana, najviše tri. Dvojica njegovih kolega dozivaju iz kamiona i također nam mašu u znak pozdrava. Vrijeme prolazi kao usporeni film. Pegaso* kreće i s mukom se udaljava, kao da se ni njemu ne dâ. Majka je u kratkom kućnom ogrtaču i možda pušta suzu, a možda i ne. Mi djeca smo u pidžamama i papučama, a noge nas zebu od hladnoće. Ulazimo u kuću i vraćamo se u krevet koji je još donekle topao, ali nam misli ne daju da ponovno zaspimo. Glava ne staje. Imamo tri, četiri, pet, sedam godina, a isti smo prizor proživjeli već nekoliko puta. Još to ne znamo, ali ovo je posljednji put da vidimo oca. Imamo iste uspomene.

Španjolska marka kamiona (op. prev.).

Prizor koji smo upravo opisali dogodio se prije najmanje dvadesetak godina, a ova bi priča mogla početi na trima različitim točkama na karti. Ne, četirima. Kamion za selidbe mogao bi se nazirati u jutarnjoj magli što je ovijala Quai de la Marne, na sjeveru Pariza, i za sobom ostavljati red kuća u Rue de Crimée, pred kanalom koji je u svjetlu praskozorja izgledao kao u nekom romanu Georgesa Simenona. Ili bi možda motor kamiona mogao parati vlažnu tišinu ulice Martello, točno ispred parka London Fields u istočnom dijelu Londona, pa u prolazu ispod željezničkoga mosta tražiti neku važniju ulicu koja bi ga odvela iz metropole, tamo gdje su ceste šire, a voziti lijevom stranom ionako nije neki problem kamiondžiji s kontinenta. A mogli bismo se nalaziti i na istoku Frankfurta, u podnožju jednog od onih stambenih blokova u Jacobystrasse, što su ih izgradili nakon rata: tu se Pegaso neodlučno udaljavao prema autoputu, kao da ga užasava kretanje krajolikom punim tvornica i šuma, prije uključenja u kolonu kamiona koji su, poput njega, brazdali arterijama Njemačke. Pariz, London, Frankfurt. Tri međusobno udaljena mjesta, slučajna, koja je povezivao samo naš otac u kamionu u kojem je prevozio namještaj s jednoga kraja Europe na drugi. Tu je i četvrti grad: Bar celona. Polazište i odredište. U tom se slučaju prizor odvijao bez kamiona i kolega s posla. Jedan od nas, Cristòfol, s ocem i majkom. Tri osobe u slabo osvijetljenoj kuhinji stana u Carrer del Tigre. No, oproštaj se, kako je on i predvidio, odvijao jednako mirno – toliko mirno da se čitav prizor doimao uvježbanim – a njega je obuzela ista ona neodređena zabrinutost kao i u ostalim domovima, s ostalim obiteljima. Njegov pogled trebao je djelovati spokojno, no bio je pun tuge koja je prelazila na svu četvoricu: satima poslije toga, sutradan ili nakon tjedan dana, kada god smo prali zube, prepoznavali smo ga u ogledalu u vlastitim očima. Pomireni s tugom. Zbog toga sada osjećamo da smo svi bili na svim tim mjestima i zbog toga se sada, toliko godina poslije, naše dječje razočaranje učetverostručuje. O majkama također, o četirima majkama, volimo razmišljati kao da su jedna jedina. Ne dijelimo bol, već je umnažamo. Nitko nije ostao pošteđen mučnine. Ni mi: četvorica sinova. Što? Ne razumije se? Previše je zamršeno? 10

Ah, moramo ovo dobro objasniti. Mi smo četvorica braće ili, bolje rečeno, polubraće, sinovi istog oca i četiriju vrlo različitih majki. Još prije godinu dana nismo se poznavali. Nismo čak ni znali da oni ostali postoje, raspršeni po svijetu. Otac je htio da se zovemo Christof, Cristophe, Cristopher i Cristòfol, odnosno Cristóbal, dok nije umro diktator Franco. Izgovorena tako, u jednom dahu, ta su četiri imena zvučala kao kakva nepravilna latinska deklinacija. Christof, germanski nominativ, rođen je u listopadu 1965. Nesuđeni je nasljednik jedne europske dinastije. Cristopher, saksonski genitiv, stigao je na svijet gotovo dvije godine poslije, a njegovo je rođenje odjednom proširilo smisao jednoga londonskog života i dodalo mu boje. Akuzativu Cristophe trebalo je malo više – devetnaest mjeseci – pa je u veljači 1969. postao direktnim objektom jedne samohrane francuske majke. Cristòfol se pojavio zadnji: dopunski padež, određen mjestom, prostorom i vremenom, ablativ u jeziku koji ne zna za deklinaciju. Zašto nam je otac dao to ime? Zašto se svaki put svojski trudio da nas tako nazove, s tolikom tvrdoglavošću da je na kraju uspio uvjeriti i naše majke? Možda je htio da svi budemo jedinci? Na koncu, nijedan od nas nema prave braće. Jednom nam je Nafta, kolega s kojim je, osim s Bundóom, dijelio posao i tajne, rekao da nije tako, da nas, kada bi o nama govorio, nikada nije brkao i da je savršeno znao koji je koji. Mi smo mislili da je u pitanju neka vrsta praznovjerja: Sveti Kristofor zaštitnik je vozača svih motoriziranih prijevoznih sredstava pa bismo nas četvorica bili nešto poput malih zavjetnih darova koje je ostavljao u svakoj zemlji, upaljenih svijeća koje su ga trebale štiti dok putuje kamionom. Nafta, koji ga je vrlo dobro poznavao, odbacuje to tvrdeći da otac nije bio vjernik te navodi jednu fantastičniju, ali jednako vjerojatnu mogućnost: možda je samo htio imati poker sinova, dobitnu kombinaciju. “Četiri asa”, kaže on, “po jedan od svake boje.” “A otac?” pitamo mi. “On je bio džoker, za five of a kind.” “Life is very short, and there’s no time...” počinje pjevati Christopher, bez upozorenja. Puštamo ga jer je rečenica primjerena i jer su u pitanju Beatlesi. Svoj četvorici zajednički je taj glazbeni ukus, ali 11

nećemo sad određivati tko je George a tko Paul, tko Ringo a tko John. Takve ćemo vježbe, kao i prekidanje razgovora zajedničkom pjesmom, ostaviti za trenutke kada budemo sami. Ovo je prvi i zadnji put da dopuštamo individualnu intervenciju – solo – koja nije dogovorena s ostalom trojicom. Nisu ovo karaoke i mora biti nekih pravila kako bismo se razumjeli. Kada bismo sva četvorica govorili u isti mah, nalikovalo bi to na brod luđaka. Osim toga, Chris je u pravu: život jest vrlo kratak i nema vremena. Što još? Iako je dosad svaki od nas živio ne znajući za ostala tri brata, može li se reći da nas je naš otac – ili, bolje rečeno, njegova odsutnost – odredila na isti način? Ne, naravno da nije, no važno je iskušenje koje nas nuka da maštamo o učincima toga prikrivenog utjecaja. Uzmimo naprimjer naša zanimanja. Christof se bavi kazalištem, a glumačka varljivost, ta trgovina s biti ili ne biti, podsjeća na prijetvornost našeg oca. Christophe je profesor kvantne fizike na pariškom sveučilištu odakle promatra svijet, preispituje stvarnost i proučava paralelne svemire (u kojima nas naš otac nikada neće napustiti). Christopher ima štand u Camden Townu gdje zarađuje za život preprodajom rabljenih gramofonskih ploča: nabava kolekcionarskih dragulja i drugih relikvija, počesto na ne sasvim zakonite načine, neka je vrsta pikarskog naslijeđa našeg oca (nastavite čitati, molim vas). Cristòfol prevodi s francuskog, ponajprije romane, a kada prenosi tekstove iz jednoga jezika u drugi kao da odaje počast očevim jezičnim naporima. Što još, što još? Ima li fizičke sličnosti između nas četvorice? Da, ima. Moglo bi se reći da sva četvorica potječemo iz iste genske mape, a naše majke – Sigrun, Mireille, Sarah, Rita – predstavljaju evoluciju po kojoj se razlikujemo, barbarsku gramatiku koja nas je udaljila od latinskog. Na nekom mjestu u Srednjoj Europi, možda na križanju na kojem su se susrele njihove sudbine – i to nasred kružnoga toka, želimo li biti naporno simbolični – trebali bismo im podići spomenik zbog onoga što su podnijele. Zasada se ne poznaju. Prije nekoliko tjedana svaka od njih doznala je da postoje one druge, da svaki od nas ima polubraću, a one dakle posinke. Granice su međutim tamo gdje su i bile. S darom za ironiju, koji je zajednički četirima 12

majkama, Sarah kaže da smo mi, sinovi, poput veleposlanika koji se sastaju kako bi dogovorili primirje. Možda ćemo se u daljoj bu dućnosti odlučiti da ih okupimo za vikend u nekom neutralnom hotelu. U Andori naprimjer ili u Švicarskoj. No, svakako u daljoj budućnosti. Što još, što još, što još? Ima li fizičke sličnosti između naših majki? Ne bih rekao. I don’t think so. Je crois pas. Ich glaube nicht. Predstavljaju li sve četiri neki zajednički model ljepote ili dijelove perfekcionističke slagalice u nekom bolesnom umu, umu našeg oca? Ni jedno ni drugo, ali treba reći da će, kada im budemo priopćili našu zamisao da ih u budućnosti okupimo, sve četiri majke reagirati jednako nevoljko. Mireille pravi grimasu i govori da to nalikuje na sastanak udruge anonimnih ostavljenih žena. Sigrun zahtijeva da taj samit na vrhu financira Europska Unija. Rita to uspoređuje s klubom propalih fanova – “Elvis je živ, Elvis je živ!”. Sara predlaže sljedeće: ako se već moramo naći, zašto sve zajedno ne priredimo kazališni komad Šest žena Henrika VIII.? Što, samo nas je četiri? Nema problema, ako se malo potrudimo, sigurno će se pojaviti još dvije! Ta zajedljivost koju iskazuju četiri potencijalne udovice mora biti obrambeni mehanizam. Istina, prošlo je mnogo godina, no njihove su ljubavne zgode previše slične da bi ih sada, odjednom, zajednički provjetravale. Ovako izvana, primamljivo je zamisliti četiri žene kako se sastaju i deru uspomenu na čovjeka koji je jednoga dana svaku od njih ostavio samo i bespomoćnu, s djetetom koje je trebalo podizati. Piju i razgovaraju. Malo-pomalo dijele popis gorkih uspomena i to ih povezuje. Otrov je s vremenom ispario, a njihova patnja sada je bezopasna, poput kakve preparirane zvijeri. Piju i smiju se. No, malo-pomalo, u sebi, svaka od njih počinje misliti da ga ostale nisu razumjele pa, pravdajući ga u sjećanju, svaka pere obraz svojoj ljubavi. Njezina je bila lijepa, ona prava. Jedna neumjesna rečenica, jedna šala koja odjednom više nije smiješna i njihov će se savez boli raspasti. Rekli biste da su na korak od toga da se počupaju. Osim toga, jedan detalj sve to čini još složenijim: do ovoga časa ne možemo reći da nam je otac mrtav, već samo da je nestao prije više od godinu dana. 13

Zapravo, nestati nije najprimjerenija riječ za opis ove situacije pa smo ga odlučili pronaći kako bismo toj riječi dali smisao. Kako bismo je uobličili. Nestati može samo onaj tko se prethodno pojavljivao, što nije slučaj s našim ocem. Prošlo je više od dvadeset godina otkako smo ga vidjeli, a zbir naših sjećanja dopušta nam da o njemu stvorimo samo napola maglovitu sliku. Nije stvar u tome da je bio stidljiv čovjek, a ni suzdržan, već si je uvijek čuvao odstupnicu. Nije bio ni nervozan, ni zabrinut, ni nepovjerljiv. Sigrun kaže da je bila jednako zaljubljena u njegovu prisutnost, kao i u njegovu odsutnost. Mireille se prisjeća da se, kada bi se vraćao, već činilo kako opet odlazi. Tomu je, jasno, pomagala kratkotrajnost njegovih posjeta. To je ozračje privremenosti s vremenom postajalo sve izrazitije, a naš je dojam da nam otac nije ispario od danas do sutra – hop!, kao da je riječ o mađioničarskom triku ili otmici u režiji izvanzemaljaca – već da će prije biti da se malo-pomalo raspadao. I da se još i sada, u ovome trenutku, dok sva četvorica po prvi put razmišljamo o njemu, njegov polagani raspad nastavlja. Ta njegova želja da se raspline primjećivala se čak i u pismima koja nam je slao. Pisao nam je iz različitih krajeva Europe, kamo bi ga odvele selidbe, a u njima nam je prepričavao anegdote s putovanja. Ponekad su to bile obične razglednice na kojima bi usput nešto nažvrljao. S prednje strane uvijek bi bili konjanički kipovi, dvorci, parkovi, crkve – grozni provincijalni spomenici kojih se sva četvorica zastrašujuće jasno sjećamo. Bile su to razglednice datirane u nekom mjestu u Francuskoj ili Njemačkoj, ali sa žigom na kojem se vidjelo mramorno Francovo lice, jer bi očito danima ležale u pretincu kamiona, a sjetio bi ih se ubaciti u poštanski pretinac tek kada bi se opet našao u Barceloni. Ponekad bi nam u pismima poslao svoje fotografije, na kojima je bio sâm ili s dvojicom kolega s kojima je obavljao selidbe. Iz riječi kojima bi popratio te slike izvirala je nepatvorena nježnost i osjećaj da mu nedostajemo, pa bi se naše majke, kada su bile nešto ranjivije, znale rasplakati. No, njegova pisma nikada nisu prelazila četvrt s obje strane ispisana lista i baš kada bi se učinilo da se uživio, naprasno bi prekinuo. Vidimo se uskoro,

pusa i tako dalje, potpis i gotovo. Kao da ga je bilo strah da se sav preda. “Još bi samo falilo da im je pisao nevidljivom tintom ili da riječi nestanu nekoliko dana nakon što ih pročitaju”, priklopi Christof. Što bi još trebalo znati? Ah, da, kako se nas četvorica spora zumijevamo. Engleski nam je lingua franca od dana kada smo se upoznali, nakon što je Cristòfol odlučio potražiti ostalu braću. Go vorimo engleski jer se tako najbolje razumijemo, jer smo se morali oko nečega dogovoriti, no kroz naše se razgovore na koncu rađa neki složeni jezik, neka vrsta obiteljskog esperanta. S Christofove strane nema nikakvih problema jer je engleski prvi rođak njemačkom i jer ga je on učio odmalena. Christophe govori onim pomalo nadutim naglaskom kakav već znaju imati Francuzi, a koristi tehnički vokabular iz predavanja o kvantnoj fizici i s kongresa na kojima često sudjeluje. Cristòfol je naučio engleski u odrasloj dobi, na pri vatnim satima, jer je u školi i na fakultetu učio francuski. Ponekad, kada ne može složiti rečenicu na engleskom, snalazi se tim drugim jezikom pa je Cristopheu lakše. Vidi mu se po izrazu lica. Tada se Chris i Christof rugaju toj latinskoj bliskosti te se sprdaju s grlenim glasovima, stihovima Marseljeze i imenima francuskih nogometaša. Chris pak znade nešto španjolskog zahvaljujući majčinu poticaju. Polovicom sedamdesetih godina, kada se već činilo jasnim da ih Gabriel više neće posjećivati, Sarah je upisala sina na nekakav ljetni tečaj kako bi naučio jezik. Možda Chris više nikada neće vidjeti svog oca, God damn it, no barem je u naslijeđe dobio španjolski. Profesorica koja ga je dopala bila je zapravo neka studentica imenom Rosi. Došla je u London kako bi stekla iskustvo, no odmah je shvatila da nije stvorena za posao učitelja. Njezina se metoda poučavanja španjolskog svodila na preslušavanje kazete s ljetnim hitovima. Zato Chris savršeno i vrlo spontano izgovara “Es una lata de trabajar”, “No me gusta que a los toros te pongas la minifalda” ili “Achilipú, apú, apú”, iako danas više nema pojma što to znači. Otkrili smo da su pjesme na katalonskom još jedan doživljaj iz djetinjstva koji dijelimo sva četvorica. Tijekom našega prvog susreta

u Barceloni otišli smo na ručak i nastojali spojiti ono što smo znali o ocu. Dječja igra i pjesmice sa susjednoga stola odjednom su nas podsjetile na melodije kojima nas je otac učio. Bile su to pjesme kao Plou i fa sol, En Joan petit com balla ili El gegant del Pi... “Ja se sjećam jedne priče koju mi je otac pričao prije spavanja”, rekao je Christof. “Glavni je lik bio neki dječak koji se zvao Patiufet ili tako nešto, koji se skrivao u trbuh nekoga bika, gdje nije bilo ni sunca ni mjeseca, und scheint keine Sonne hinein. Usrao bih se od straha. Sada tu i tamo ispričam tu priču djeci mojih prijatelja, na njemačkom, čisto radi konkurencije braći Grimm.” “A mene opsjeda ona pjesma ‘Kiša i sunce..., Cigani se žene’”, prisjeća se Chris pa odmah zapjeva, “jer u Londonu se često poklope kiša i sunce u isto vrijeme. Ponekad, kada bih izišao van i pošao u školu ili na igru s prijateljima u park pokraj kuće, zagledao bih se u prijeteće nebo, a usred one uporne kišice uvijek bi provirilo sunce. ‘Eto nas opet’, pomislio bih, ‘negdje u ovome gradu, baš sada, Cigani se žene.’ Kada bih to pričao prijateljima, uvjeren da im otkrivam ne znam kakvu tajnu, oni bi mi se počeli rugati, a ja bih zapjevao da im začepim usta. Ali uzalud.” Taj jezični bućkuriš, koji sva četvorica svakodnevno usavršavamo, povezuje nas više nego naš otac. To je neka vrsta njegova naslijeđa jer je jasno da je on govorio sve te jezike i da nije govorio nijedan. Kako su prolazile godine, ispričale su nam majke, riječi koje je naučio širom Europe počele su mu se miješati u glavi pa bi pogrešno povezivao slične riječi koje nemaju isto značenje, sklapao jezične prečace, pojednostavljene konjugacije i posezao za samo naizgled logičnim etimologijama. Držao je da u razgovoru ne smije biti dugih stanki pa bi u glavi prevodio s jednoga jezika na drugi, kao da je riječ o spojenim posudama, i izgovarao prvo što bi mu palo na pamet. “Moj je mozak poput natrpane ostave”, znao je reći. “Sreća je da na kraju uvijek uspijem naći ono što tražim.” Ako ni zbog čega drugog, onda zato što je bio samouvjeren, otac se zasigurno dobro snalazio, a rezultat svega toga bio je jedan vrlo praktičan idiolekt. Sigrun se žali da bi razgovor s njim na kraju uvijek ispadao zabavan, čak i kada je trebao biti ozbiljan. Rita se prisjeća 16

da mu je crno vino postalo crveno, jer je tako u Francuskoj (vin rouge), Njemačkoj (Rotwein) i Velikoj Britaniji (red wine). Mireille se pak zaklinje da je jednom, u jednoj gostionici na aveniji Jean Jaurès bio naručio “vin noir”, možda čak i “vin tinté de la maison” jer se crno vino na španjolskom kaže vino tinto. Uvijek kada nas četvorica ukrstimo svoja sjećanja, iskustvo je začudno iako je razlog tomu očeva odsutnost. Otkako smo se upoznali, obavezno se nalazimo vikendom otprilike svakih pet mjeseci. Tijekom svakoga susreta popunjavamo neku prazninu ili uspijevamo razmrsiti neku od očevih svakodnevnih spletki. Majke nam pomažu u rekonstrukciji tih vremena, a na kraju počesto osjećamo zado voljstvo iako detalji nisu uvijek ugodni: zadovoljstvo zbog toga što možda ispravljamo svoju usamljeničku prošlost, zbog toga što se to djetinjstvo bez braće – koje nam je znalo teško padati i zbog kojega smo se osjećali bespomoćno – ponekad poništava time što smo doznali dio očeve tajne. Sigurno se nećemo osloboditi neizvjesnosti koju smo nekoć osjećali, no draga nam je pomisao da smo nas če tvorica braće bili zajedno na neki latentan, nesvjestan način, i da je njegov život imao smisla zbog tajne čiju suštinu činimo nas četvorica. Budući da taj samotnjački osjećaj bratstva djeluje suviše apstraktno, pokušajmo ga objasniti jednim praktičnim primjerom. Kada smo se nas četvorica kristofora dogovarali za naš prvi susret, hladno i s distancom, od čega nas sada hvata smijeh, složili smo se da ćemo ponijeti očeve fotografije. Namjeravali smo odabrati onu najsvježiju ili onu koja ga najbolje prikazuje pa poslati oglas u nekoliko novinâ, svatko u svojoj zemlji. Raspačali bismo njegovu fotografiju diljem kontinenta i zamolili da nam se javi onaj tko ga je vidio ili prepoznao ili imao nekih indicija o tome gdje se nalazi. Na koncu smo, nakon podulje rasprave, odustali od te zamisli jer nam se činila kontradiktornom. Ako smo se naime složili oko toga da je njegov nestanak bio postupan i svojevoljan, a nikako iznenadan, onda ga nitko ne bi prepoznao. Nitko ga ne bi mogao vidjeti jučer ili prekjučer ili prije tjedan dana. Njegova odsutnost svima bi bila savršeno prirodna. Iako smo odlučili da nećemo poduzimati ništa, nastavili smo 17

pregledavati fotografije koje smo ponijeli jer nas je to zabavljalo. Bilo je to u Barceloni, a sve smo fotografije rasprostrli po stolu. Potom smo ih promatrali kao neku vrstu fotoromana koji prikazuje jedan nezavršeni život. Bile su to slike iz šezdesetih i sedamdesetih godina, crno-bijele ili u boji koja je izblijedjela od vremena pa prizor od toga djeluje nestvarno. Neke nam je poslao on sâm u pismima, a neke su nastale tijekom njegovih posjeta. Kada smo ih tako poredali, utvrdili smo da mu je poza na svim slikama ista: način na koji se smijao u objektiv – lluiiiiís, cheeeeese, hatschiiiii... – kao da se silno napreže; pa onda onaj pokret kojim nam miluje glave, u slučaju da smo i mi na slici, ili kojim grli dotičnu majku, s rukom oko pojasa, uvijek na istom mjestu... Svakoga je od nas zasmetao i uznemirio osjećaj da smo na tim slikama svi prikazani po istom obrascu, jednako mirni pred objektivom, kao da između nas nema nikakve suštinske razlike. Pozadina se donekle razlikovala, a i mi sami, jasno, no dogodilo bi se da je otac na svim fotografijama iz istoga razdoblja u istoj džins-jakni i u istim cipelama. Dok smo komentirali te podudarnosti, opazili smo jedan detalj koji nas je u prvi mah razbjesnio, no potom utješio, nakon što smo ga uspjeli probaviti. Fotografije na kojima je bio sâm, a koje smo primali u pismima, počesto su bile snimljene tijekom njegovog posjeta jednome od nas. Otac bi u pismu govorio o slici trudeći se izbjeći bilo što što bi moglo pobuditi sumnju u naših majki. U najboljem slučaju, smjestio bi sliku negdje na kartu svojih putovanja kamionom. “Sliku koju vam šaljem snimio je Bundó u rujnu, u nekoj zabiti u Francuskoj, za vrijeme pauze za ručak”, stajalo je u pismu Christopheru i Sari s kraja 1970., a “zabit” koja se nazirala iza njega bilo je bijelo pročelje kuće u kojoj su živjeli Christophe i Mireille na Quai de la Marne. “Benzinska stanica u Njemačkoj, na izlazu iz Münchena”, napisao je na fotografiji koju je poslao Christopheu i Mireille, no Christof je u pozadini, iza očeva lika, uspio prepoznati pumpu u svojoj četvrti u Frankfurtu. Usto fotografija je bila iz 1968., dvije godine prije, i svi smo imali poneku iz te runde (a to nas je supostojanje u unutrašnjosti fotoaparata sada tješilo i zabavljalo). 18

Pred tom dokumentacijom najlakše bi bilo zaključiti da nam je otac bio kompulzivni lažov, što nije netočno, no to nam se rješenje činilo pretjerano pojednostavljenim. Zasada nam nije cilj osuđivati ga, nego otkriti gdje je. Tko je. Uspijemo li u tome jednoga dana, već ćemo ga pozvati na red. U ovome trenutku nam je draže bez predrasuda kročiti tamnim mjestima njegova života, jer smo se na koncu i upoznali zahvaljujući njemu i njegovoj odsutnosti. Možda to nije lako razumjeti, no draže nam je gnjev zamijeniti posve subjektivnim i, ako hoćete, iluzornim entuzijazmom. Iste one fo tografije kojima je neprekidno održavao svoje laži, sada nam omogućuju da se zbratimimo u prošlosti. Radujemo im se kao znakovima da je, prije toliko godina, otac bio predvidio naš bratski susret. Naša deduktivna metoda vjerojatno nije nimalo znanstvena, no barem nam omogućuje da tim fotografijama udahnemo malo života. Treba reći da smo se u tu igru upustili jer smo sigurni u jedno: onoga dana kada smo se prvi put našli u Barceloni i rasporedili fotografije po stolu kako bismo vjerno rekonstruirali priču, shvatili smo da nam otac nikada nije otkrio ama baš ništa o sebi. Ni jedne jedine pukotine. Vrlo malo osjećaja. A onda su nas odjednom te poredane fotografije, nijeme i stare, podsjetile na isječke iz nekakvog filma. Nešto poput slika kojima su nekada na ulazu u kinodvorane najavljivali sljedeće predstave. Mogao si ih pažljivo promatrati koliko si htio, zagledati se u nepomične glumce i glumice, zamišljati prizor koji su izvodili u trenutku kada ih je kamera zamrznula, no ako prije toga nisi znao ništa o radnji, nisi nikako mogao zaključiti je li u pitanju komedija, drama ili detektivski film. Hoće li se glumci nasmijati ili zaplakati. Upravo je o tome riječ. Gabriel, naš otac, naš glumac, na fo tografijama je uvijek nepomičan i što ga više gledaš, to te više opčinjava.

2 Dogodi se

Naš se otac zove – ili se zvao – Gabriel Delacruz Expósito. Počnimo odatle. Ime mu je dala mila mu majka, tko zna da li u spomen na onoga s kime je zanijela ili zato što je mislila da se time zavjetuje arkanđelu koji će ga štititi čitava života ili jednostavno zato što je te noći netko na ulici proklinjao nekoga propalicu imenom Gabriel pa ju je to nadahnulo. Sve su to nedokazive pretpostavke. Kako bilo, vodila se nekakvim valjanim razlogom kada se čak potrudila djetetu dati ime. Muž i žena koji su držali štand s bakalarom u četvrti Born pronašli su dijete oko šest ujutro. Toga su dana oni prvi stigli na tržnicu. Primijetili su smotuljak platna pokraj glavnoga ulaza u ulici Comerç, no u jutarnjem su polusvjetlu pomislili da je to trula cvjetača koju su zaboravili smetlari (ponekad, u ponoć, kada bi izišli na stanku pred tržnicu, prodavači bi pokupili glavu cvjetače koja bi bila dovoljno tvrda pa zaigrali nogomet). No glava cvjetače odjednom je stala žestoko zavijati, a plač je odjeknuo pod krovom tržnice. Noćobdija koji je razgovarao s bračnim parom, približio se i osvijetlio svežanj. Žena ga je brižno podigla i u njemu otkrila golo novorođenče, okrvavljeno i modro, koje je pomicalo usta i ruke očajnički tražeći sisu. Bilo je toliko bespomoćno i uznemireno, da je žena jednim pokretom otkopčala pregaču, zadigla vuneni džemper pa pred mužem, noćobdijom i još pokojim znatiželjnikom koji se pojavio na tržnici, izvukla dojku veličine tikve, onu lijevu, i primakla je ustima novorođenčeta. Ljudi su zamukli opčinjeni prizorom te 20

gorde, jedre sise. Noćobdija se trudio zadržati ozbiljnost kakva se očekuje od državnoga službenika. Novorođenče je ispružilo vrat, kao privučeno magnetom, pa stalo vući iz sise. Kao kakvim čudom, u uglu njegovih usta pojavili su se sitni mjehurići mlijeka. Kada se dijete smirilo, prodavačica ribe skinula ga je s dojke, osjećajući bol, ali i zadovoljstvo – već dugo vremena nije dojila – pa ga predala ovlaštenoj osobi. Noćobdija je primio svežanj objema rukama i raz nježio se od topline toga majušnoga stvorenja. Odnijet će ga u bolnicu, a odanle će ga, preživi li, poslati u neku ubožnicu. Dok su o tome razmišljali, primijetili su na trbuhu novorođenčeta bijeli papirić, nalik na tvorničku etiketu, zalijepljen zgrušanom krvlju za komadić pupkovine na kojem je pisalo “Gabriel”. Sve to – rođenje, napuštanje i prvo dojenje Gabriela – zbilo se jednoga listopadskog jutra 1941. Naš je otac bio uvjeren da je, zahvaljujući tom prvom mlijeku, postao gulozan na bakalar: jeo ga je kada bi mu se pružila prilika, prženog, na pil-pil*, sirovog na salatu, paniranog ili pečenog s krumpirima. S druge strane, kravlje mu je mlijeko bilo preslano pa ga je mogao popiti samo s tri žlice šećera. Naše se majke sjećaju kako im je prepričavao svoje prve sate na ovome svijetu s mnogo mašte, kao da na taj način može umanjiti činjenicu što je ostao bez majke, kao i teške godine u sirotištu. Usto kako bi pojačao legendarni naboj priče, uvijek je u novčaniku nosio isječak iz novina i posvuda ga pokazivao. Vijest je naime izišla u La Vanguardia Española. Autor članka je, razumije se, nacifrao najupečatljivije detalje te istaknuo učinkovitost javnih službi i odlučujuću intervenciju prodavačice bakalara. U svakom slučaju, Gabriel će za to saznati tek mnogo godina poslije, točnije kao sedamnaestogodišnjak, i to zahvaljujući izvanrednoj slučajnosti. Dogodi se. Malo prije toga počeo je raditi kao nosač u tvrtki za selidbe. Jednoga su dana otišli isprazniti neki stan u okrugu Sant Gervasi koji je pripadao obitelji koja se selila. Njegov zadatak bio je rastaviti masivni ormar od hrastovine, toliko velik

Baskijski umak od maslinova ulja, češnjaka i ljute papričice (op. prev.).

i težak da ga jedna osoba ne bi mogla ni pomaknuti. Prvo je skinuo vrata, a potom odlučio izvaditi ladice kako bi ormar bio lakši i kako bi njime mogao bolje rukovati. Otvorio je prvu i izvadio je iz vodilicâ uz pucketanje crvljiva drva. Zatim je otvorio drugu, a kada ju je već držao u rukama, primijeti novinski papir kojim su vlasnici kuće bili obložili dno ladice. Bila je to presavijena stranica novina La Vangu ardia, sva požutjela, pa ju je Gabriel uzeo u ruke i rastvorio s mnogo pažnje. Rubovi papira raspali su mu se među prstima poput prašine. Ugledao je članak koji je govorio o proboju linije Staljin, a u potpisu agencije EFE stajalo je “iz Führerova glavnog stožera”. Shvatio je da je riječ o Drugom svjetskom ratu, a odmah zatim ugledao datum: srijeda, 22. listopada 1941. On se rodio dan prije, 21. listopada te iste godine! Dok je još povezivao konce, shvaćajući da da čita o nečemu što se dogodilo dan nakon njegova rođenja, okrenuo je list da pogleda vijesti na drugoj strani. Pozornost mu je privukla reklama za plinski generator, s proročkim crtežom kamiona, a zatim se zagledao u rubriku iznad toga. Nosila je naslov “Barcelona danas”, a u njoj je začas otkrio vijest o tome kako ga je majka ostavila na ulici. Dogodi se. “Na ulazu u tržnicu Born pronađeno novorođenče”, glasio je naslov. Vijest je u deset redaka prepričavala pojedinosti Gabrielova prvog jutra, naglašavajući dobrotu prodavačice bakalara, a završavala je ovako: “Urednik jamči da je, u času zatvaranja ovog izdanja, anđelčić već spokojno spavao u zavodu za nahočad, spašen od smrti i limba, posve nesvjestan strke koju su izazvali prvi sati njegova ovozemaljskog života.” Gabriel je toliko puta pročitao tekst toga stupca da ga je znao napamet i recitirao ga je najsvečanijim tonom. Taj komadić papira bio mu je jedina veza s majkom. Nekoliko dana nakon svog otkrića, jednoga prazničnog ponedjeljka, otišao je do tržnice Born i potražio štand prodavača bakalara. Dok je čekao u redu da kupi tri trake bakalara – bilo je to vrijeme Korizme, a časne iz ubožnice Mundet, gdje je još uvijek boravio, bit će mu zahvalne na tome – sav u čudu udivljeno je promatrao golemu gospođu koja ga je prva podojila, ima tome sedamnaest godina. Kosa joj je bila obojena crveno. Iako 22

godine ne prolaze tek tako, njezino tijelo bilo je još uvijek robusno i nabito. Meso na rukama, poblijedjelima od hladnoće, izgledalo je poput masivna mramora. Njezine grudi svojim su planetarnim obli nama nadimale pregaču. Sav obuzet nastojanjem da se vrati u prošlost, Gabriel bi joj se tamo, na licu mjesta, bio bacio na sisu istom onom žestinom kao prvoga dana svoga života. Naš otac nikada nije rekao prodavačici bakalara da je upravo on ono dijete koje je bila nahranila onoga listopadskog jutra. No svejedno je povremeno, tri ili četiri puta godišnje, odlazio do njezina štanda. “Sutra ću izići na dva sata i posjetiti svoju drugu majku”, najavio bi iznebuha, kada bi se s Bundóom i Naftom vraćao put Barcelone, kao da u vožnji razmišlja naglas. Budući da je njegova nepoznata majka izabrala katoličko ime Gabriel, časne u zavodu za nahočad rado su ga prihvatile pa su mu samo dodale prezimena. Bila su to uobičajena prezimena u nahočadi: Delacruz i Expósito. U prvim godinama frankizma funkcionirala su gotovo kao kakva lozinka koja je otvarala mnoga vrata: ljudi bi ih suosjećajno primali na znanje, zamišljajući da je taj napušteni šmrkavac dijete oca poginulog u ratu ili majke koja je bila prisiljena raspršiti svoju brojnu obitelj, kako bi mogla dalje. Nerijetko bi se pobožne žene prekrstile kada bi začule ta dva prezimena. Mi, njegovi sinovi, nismo ih naslijedili. Naše se majke nikada nisu udale za oca pa smo nosili samo njihova prezimena. Ponekad ipak jedan drugoga zovemo prezimenima koja bismo, da smo naslijedili očevo, imali u prijevodu. Chris bi se mogao zvati Christopher Cross, kao onaj američki pjevač, ili pak Chris of the Cross, što zvuči univerzalnije, kao iluzionist koji nastupa u nekom kasinu u Las Vegasu. Christof bi bio von Kreuz, poput kakva kajzerova pukovnika, a Christophe bi imao prezime kao slikar iz Louvrea: Christophe Delacroix. Cristòfol bi bio najvjerniji izvorniku i zadržao bi prezime Delacruz, kao mistik Sveti Ivan od Križa, ili bi ga preveo u katalonsku inačicu Delacreu. Većina siročadi koja je odrasla u zavodu za nahočad, a poslije prešla u ubožnicu, poput našeg oca, dobila je ta prezimena 23

u različitim varijantama. Bili su poput braće iako to zapravo nisu bili. Kada bi se prisjećao svoga djetinjstva, otac bi za brata, gotovo po krvi, priznavao samo Bundóa. Bundó je bio nekoliko tjedana stariji, a odrasli su zajedno. Njihovo je prijateljstvo trajalo čitavoga života, od patnji u ubožnici do patnji u kamionu, a mogla ih je razdvojiti samo nesreća. Kao i u svemu u životu, i na ovim stranicama doći ćemo do trenutka u kojem ćemo morati prepričati pojedinosti te nesreće, po mnogima sudbinske. Sada ćemo i mi zahvaljujući zajedničkim uspomenama njih dvojice proživjeti labirinte ubožnice, pod od pločica dezinficiranih insekticidom i dječaka koji njime kroči, držeći za ruku časnu koja vonja na vosak svijeće. Prizvat ćemo u sjećanje i noćno jurcanje siročadi, njihove pustolovine i kazne, grubi dodir odjeće koju je nasljeđivala sirotinja i domišljatost onih koji su morali sami naučiti kako se snaći. No, prije toga, kako bi sve dobilo na smislu i na perspektivi, preskočit ćemo četrdeset godina pa, ne napuštajući Barcelonu, kao da su sva očeva putovanja tek črčkarije na karti Europe, ući u stan u kojem se otac krio tijekom više od deset godina. Cristòfol ima riječ. “Čekaj!” Christof će. “Mislim da moramo odabrati neki naslov. Neka bude svečan.” Cristòfol ima riječ. ulica nàpols Dobro. Sada imam 30 godina i prošlo je već 25 otkako nisam vidio oca. Moglo bi zvučati zbilja tragično kada bi to izgovorio neki od onih mekušaca koji na televiziji ispovijedaju svoje obiteljske drame, no u mome slučaju riječ je tek o konstataciji koja se odnosi na protok vremena. Upravo zato što smo, kako je već rečeno, bili toliko navikli na njegovu odsutnost, ovaj izračun treba poslužiti kako bi se bolje istaklo moje iznenađenje – štoviše, šok – kada sam, nakon toliko vremena, dobio prve znakove da je još na životu. Govorim o nečemu što je u isti mah vrlo jednostavno i nesigurno: imao sam prilike pratiti njegove korake na karti Barcelone. Policijski poziv zbio se 24

jednoga ni po čemu posebnoga jutra. Detektiv se predstavio i odmah me potom upitao je li mi poznat gospodin imenom Gabriel Delacruz Expósito. Trebalo mi je nekoliko sekundi da iskopam to ime iz sjećanja dok sam ga naglas ponavljao. “Da, to mi je otac”, odgovorio sam, “ali već ga mnogo godina nismo vidjeli niti imamo vijesti o njemu. Zaboravili smo da postoji.” “Razumijem vas. Dakle, moram vam reći da smo ga službeno proglasili nestalim. Ne mrtvim, naglašavam, samo nestalim. Prošla je godina dana otkako se o vašem ocu ne zna ništa. Ne plaća stanarinu ni režije. Prije dosta vremena isključili su mu plin, vodu i struju. Vlasnik, koji je bio sit toga da mu se ne plaća stanarina, stupio je u kontakt s nama. Njegova se pritužba poklopila s pritužbom susjeda koji su već neko vrijeme na stubištu osjećali smrad leša. Povjerovali smo im, ušli u stan, ali tamo nismo zatekli nikoga. Sve je bilo uredno. Susjedi su, kako ste mogli shvatiti, neka histerična bratija. Stvar je sada u tome da vi, kao najbliži srodnik, odlučite što želite učiniti: platiti zaostale stanarine i režije, dok ga tražite, ili ponijeti njegove stvari i napustiti stan. “Dok ga tražite.” “Kako ste našli baš mene?” bilo je jedino što sam uspio upitati. “Nismo uopće trebali nešto posebno istraživati. Našli smo vaše ime pribilježeno na listu papira. Ostavio ga je na noćnom ormariću, kao da je poruka samoubojice. Izgledalo je kao voljni čin. Samo što se nije radilo o poruci samoubojice. Na listu su stajala još tri imena, ali samo smo vaše našli u registru građana.” Dva dana poslije, rano izjutra, kako bih iskoristio danje svjetlo, otišao sam do policijske stanice i pokupio ključeve stana. Policajac mi je pokazao list iz notesa. Jasno, ostala imena i prezimena pripadala su ostaloj trojici kristofora iako ja tada još nisam znao tko su, pa čak ni jesu li ta imena stvarna. Izgledalo je poput kakve jezične igre. Otac, barem na tom listu, nije uopće spomenuo četiri majke. Dan prije toga, iznio sam situaciju majci i zamolio je da pođe sa mnom do stana, no ona me uvjerila da odem sâm. “Zar nisi znatiželjna?” “Ne. Ti ćeš mi već ispričati.” 25

Pretvarati se da je nezainteresirana bio je njezin način nošenja sa zaprepaštenjem ili s razočaranjem, kao i obično kada smo govorili o ocu. Stan koji je Gabriel bio napustio nalazio se u visokom prizemlju zgrade u ulici Nàpols, na križanju s ulicom Almogàvers, a vrlo blizu parka Ciutadella. Bila je to ružna zgrada, sagrađena pedesetih godina, a u njezinu se prizemlju nalazila automehaničarska radionica. Kako mi je rekao detektiv, policija je znala da je na toj adresi otac živio više od deset godina. Ako je htio polako nestati, njegov izbor ne iznenađuje: polovicom osamdesetih godina taj je dio grada bio opustio poput kakva industrijskog poligona. Postao je ničijom zemljom. Željeznička stanica Estació de Nord, koja je još uvijek čekala na obnovu, urušavala se usred te pustare pune štakora i upotrijebljenih kondoma. Zgrada suda koja bi ujutro vrvjela ljudima poput mravinjaka, popodne bi se zatvarala i zadrijemala u gustoj polusjeni. U tom dijelu ulice Almogàvers nanizale su se radionice i garaže za autoprijevoznike, a sve je bilo prljavo od goriva što su ga ispuštali kamioni. (Možda se Gabriel tamo doselio jer mu se sviđao taj miris, pada mi na pamet.) Jedino što je toj zoni davalo malo života bili su transvestiti koji su u predvečerje izlazili i zauzimali svoja radna mjesta na tupim uglovima zgrada. Pod žutim svjetlom uličnih svjetiljki, sa svojim pretjerano našminkanim licima, u visokim petama i u pripijenoj odjeći, kretali su se naokolo poput zombija, privlačeći mušterije koje su kružile u autima i koje bi, ako se ne bi obazirale na njih, poslali u kurac jezivim, zagrobnim krikom. Upravo u to doba ja sam, tijekom dviju godina, polazio satove engleskog u školi stranih jezika na Passeig de Sant Joan, blizu Arc de Triomf. Prisjećajući se toga, više sam puta pomislio kako sam u zimska predvečerja, dok bih u baru Lleida kratio vrijeme do početka predavanja, mogao naići na vlastita oca. Dva neutralna, nepoznata pogleda na trenutak bi se ukrstila, a potom udaljila svaki na svoju stranu. To se zaista moglo dogoditi i to me saznanje ne raduje osobito. Vrata visokoga prizemlja otvorio sam birokratskom hladnoćom. Priznajem da su mi namjere bile prilično neodređene: pogledati 26

stan, pronaći kakav trag koji bi nam pomogao da saznamo gdje se nalazi Gabriel – u to ga vrijeme već godinama nisam zvao ocem – pa što prije zaboraviti sve to skupa. Nisam ga uopće imao namjeru tražiti, a kamoli mu plaćati stanarinu – što se na kraju, da najavim, ipak dogodilo. Iako je stan bio hladan i ustajao, od samoga me početka obuzela neka familijarna atmosfera. Sada vjerujem da sam taj prijazni osjećaj donio sa sobom, kao neku vrstu genetskog materijala, te da sam ga nesvjesno prenio na to okružje. Dakle kada sam počeo obilaziti stan, obuzelo me neko olakšanje zbog dojma bliskosti. Kao da sam to oduvijek činio, podigao sam rolete u blagovaonici, a unutra je prodrlo malo svjetla, sjaj iskosa. Na metar od prozora, točno nasuprot, nalazio se zid parkirališta u unutrašnjosti stambenoga bloka. Gabrielova odsutnost zaista se primjećivala posvuda po stanu jer je namještaj bio prekriven prašinom koja mu je davala nekakav eterični izgled, no moram napomenuti da mi taj prizor nije djelovao tužno niti me deprimirao. Nije tu vladalo ono ukočeno ozračje nepokretnosti, prije nego spokoja, koje obuzme predmete u kući nekoga tko je iznenada umro, već je sve skupa odavalo dojam mrtve prirode, neke pomno pripremljene kompozicije. Na stolu u blagovaonici tucet oraha iščekivao je sudbinu u košarici od rafije, u društvu sa svojim krvnikom, a pokraj njih kutija francuskih šibica i napola dogorjela svijeća, utaknuta u grlo boce Coca-Cole, žudjele su za noćima bez struje. Žlica za obuvanje cipela od nehrđajućega čelika već je čitavu vječnost s mukom balansirala na naslonu za ruku fotelje od crnoga skaja. Zidnoj uri, što se zaustavila u jedan i tri minute, dodijalo je otkucavati sate dva puta dnevno te je nečujno preklinjala da je tkogod navije. Spominjem ove izlišne detalje – a sjetio bi se još kojega – kako bih ocrtao apatiju u koju je utonuo sav stan. Dok sam hodao sobama ne dodirujući ništa, razmišljao sam o tome kako sve ovdje odaje osobnost mog oca, onakvoga kakvim smo ga majka i ja znali: ništa važno ni znakovito nije izbijalo na površinu. Palo mi je na pamet i nešto što je zasigurno pretjerano, ali želim to zapisati: “Živ zakopan.” Obuzela me potištenost i već sam se spremao otići, zatvoriti vrata i pustiti sve to, kadli se odjednom sjetih papira koji je policija 27

pronašla na noćnom ormariću i protumačih ga kao dozvolu ili čak poziv za njuškanje. Zašto je sastavio popis od četiriju istih, ali razli čitih imena? Cristòfol, Christophe, Christopher, Christof, i četiri različita prezimena. Zašto sam ja prvi na popisu? U njegovoj spavaćoj sobi otvorio sam ladice na noćnom ormariću, a u njima nisam otkrio ništa zanimljivo. Pokraj postelje je stajao trokrilni zidni ormar sa zrcalom. Prva su vrata krila niz polica s plahtama, ručnicima i pokrivačima. Gurnuo sam ruku među njih ne bih li napipao štogod skriveno (obično toga bude), no izvukao sam samo dvije vrećice lavande koja je već izgubila miris. Iza drugih vrata nalazila se očeva odjeća. Zbirka košulja, džempera, sakoa i hlača, većinom starih, beznadno je visjela unutra. Na podu nekoliko pari prignječenih cipela. Niz praznih vješalica, poput ogoljelih ključnih kostiju, navodio je na pomisao da je otac sa sobom ponio samo nešto odjeće. Prešao sam rukom preko te odjeće kao da joj želim pružiti potporu, a onda sam spazio još jednu jaknu. Bila je od brušene kože, već stara, s istrošenim laktima, a ja se odjednom sjetih da ju je otac često nosio kada bi nas posjećivao. Skinuo sam je s vješalice da je pogledam i omirišem, kako sam činio kao dijete, no kada sam je primakao nosu od toga je pokreta nešto ispalo na pod, neki komad papira. Sagnuo sam se da ga podignem i ostao zatečen: bila je to igraća karta, as tref. Stavio sam je u svoj džep i vratio jaknu na vješalicu. Dok sam je pokušavao vratiti na mjesto, učinio sam nagli pokret od kojega je iz jednoga sakoa ispala još jedna karta. Ovaj put kralj herca. Jednim sam potezom uzeo pet ili šest komada odjeće, objema rukama, i protresao ih. Iz njih je ispalo još karata. Pokupio sam ih: sve sami kraljevi i asovi, dame i dečki. Neke su se karte ponavljale. Tu me ponijela intuicija. Skinuo sam s vješalice još jednu jaknu, polako, i pretražio joj rukave. Rub lijevoga rukava bio je pomno odšiven, a unutra se između podstave i tkanine krio kralj karo, uznosit ali plašljiv. To me je otkriće toliko oduševilo da sam tada odlučio da želim pronaći oca, kud puklo da puklo. Stao sam sustavno premetati svaki ormar, svaku policu, svaku ladicu. (Na mome biste mjestu jednako postupili, zar ne, kristofori?) Pročešljao sam svaki kutak kuhinje, 28

blagovaonice, kupaonice. U jednom slijepom kutu, bez prirodnoga svjetla, naišao sam na neku vrstu ostave od nekih šest kvadrata, punu polica. Sa stropa je visjela žarulja od 40 watta. Pritisnuo sam prekidač, no svjetlo se nije upalilo jer nije bilo struje. Potražio sam svijeću. U drhtavom polusvjetlu sobičak je izgledao kao protuzračno sklonište. Osjećao sam se poput kakva istraživača. Otac je svoje uspomene odložio u taj sićušni i natrpani prostor, nalik na kabinu kamiona. Ne može se reći da je bio zaljubljenik u detalje, a niti osobito nostalgičan, pa nam je bolje tu nakupinu promatrati kao rezultat nomadskoga života. Ne treba neka pamet da bi se shvatilo kako su stvari koje je Gabriel sačuvao tijekom godina, nakon što je pola života proveo na putu, sažimale bitan dio njegove biografije. Ponio sam nekoliko kartonskih kutija u blagovaonicu, da iskoristim danje svjetlo, i otvorio ih jednu po jednu. Toliko me opčinilo ono što sam pronašao, toliko je sati prošlo, da me na kraju uhvatio mrak. Kada bih god naišao na neki važan dokument ili na neki predmet nabijen sjećanjem, ostavljao sam ga na stolu kako bih ga pomnije proučio. Tragovi su se pojavljivali malo-pomalo kao da je otac isplanirao takav zaplet. U jednom crnom fasciklu s natpisom španjolskoga konzulata u Frankfurtu čuvao je naprimjer sve svoje vozačke dozvole koje su istekle i putovnice na čijim su stranicama bili žigovi iz pola Europe. U jednu limenu kutiju za kakao, s crtežima afričke djece, spremio je dvadesetak pisama koja je neko vrijeme primao od Nafte, nakon što su se obojica ostavila selidbi i nestala. Ispod toga, već požutjeli, nalazili su se naslagani listovi s drugom vrstom korespondencije: erotskim pričama koje su kao klinci izmjenjivali otac i Bundó u ubožnici. Jedan drugi fascikl – ta, ta, ta! – čuvao je hrpu papira o nama četvorici. Imena, adrese, kopije rodnih listova, fotografije nas i majki, naših dječjih crteža koje je nosio kao zalog... Mora se reći da je taj fascikl bio najistrošeniji (a to naglašavam bez trunke si novske taštine). Sav opčinjen počeo sam ga prelistavati i nisam se više mogao odvojiti od njega. Uskoro su se preda mnom pojavila ostala tri imena s popisa koji je našla policija. Christof, Christophe, Christopher... Činilo se nevjerojatnim. Potražio sam čist papir i 29

kemijsku pa stao zapisivati sve detalje koji su mogli potkrijepiti vjerojatnost ovoga što sam otkrio. Što sam više doznavao, to je većom postajala zagonetka koja je obavijala Gabriela. Uvečer kada sam se metroom vraćao majci, potresen i preneražen jer sam, između ostalog, toga popodneva otkrio da imam tri polubrata u različitim krajevima Europe, glavom mi je sijevnula jedna uspomena iz djetinjstva. Slika muškarca, mog oca, koji iako se trudio ostaviti dojam smirenosti ponekad nije mogao prestati dodirivati prstima lijeve ruke manšetu lijevoga rukava. Brza i mehanička gesta, neprirodna, poput tika.

Jordi Puntí rodio se 1967. u Manlleu, a živi u Barceloni. Godine 1998. objavio je svoju prvu zbirku pripovijetki Pell d’armadillo (Pa sančeva koža), za koju je dobio nagradu Premi de la Crítica Serra d’Or. Njegova druga zbirka pripovijetki Animals tristos (Tužne životinje, 2002.) poslužila je kao predložak za film Venture Ponsa Animals ferits (2006.). Njegova djela prevedena su na francuski, njemački, talijanski, portugalski i hrvatski. Za roman Izgubljena prtljaga (2010.) dobio je nagradu Octavi Pellissa koju dodjeljuje izdavačka kuća Empú ries za projekte u književnom stvaralaštvu. Redoviti je suradnik dnevnih novina El Periódico, časopisa L’Avenç i Radija Barcelona.

427

428

Nikola Vuletić rodio se u Zadru 1979. Profesor je romanske lingvistike i voditelj katalonskog i galješkog lektorata na Sveučilištu u Zadru. Kao prevoditelj, radi na populariziranju katalonskih i galjeških autora u književnim časopisima i antologijama (Neka bar vedrina ogrne, 2012.; Intimni pogon, 2014.). Preveo je na hrvatski jezik romane Victus Alberta Sáncheza Piñola (2014.) i Tango Stare garde Artura Péreza-Revertea (2015.).

429

430

Sadržaj

prvi dio: Polasci 7 1 Fotografije 9 2 Dogodi se 20 3 Nepotpuna siročad 31 4 Bezimeno doba 55 5 Kuća na Ronda Sant Antoni 67 6 Žene i Nafta 82 7 Carolina ili Muriel 98 8 Peti brat 120 9 Pustolovina na Kanalu ili toksikozmos 137 10 Život je nepravedan 172 11 Posljednja selidba 197 drugi dio: Dolasci 233 1 Na aerodromu 235 2 U Krletki 263 3 Misteriji i nesvjestice 292 4 U osami 319 5 Neodlučnost 344 6 Peta majka 369 7 Imamo iste uspomene 403 Zahvale 425 O piscu O prevoditelju

427 429 431

Ova knjiga prevedena je uz pomoć potpore Instituta Ramon Llull.

Katalonski jezik i kultura

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednik Roman Simić Lektura i korektura Lidija Vešligaj Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Maja Rožman Godina izdanja 2017., veljača Tisak Feroproms, Zagreb ISBN 978-953-266-851-3 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20 nazovi s mobitela

335 432

433

Christof, Christophe, Christopher i Cristòfol četiri su brata, sinovi četiriju majki, koji žive u četiri kuta Europe i sve donedavno nisu znali jedan za drugoga. Još manje im je bila poznata nit koja ih povezuje: život i sudbina Gabriela Delacruza, strastvenoga kartaša i neuhvatljivoga vozača kamiona, oca koji ih je napustio i o kojemu već dvadeset godina nisu čuli ni slova. Sve do jednoga dana; do sada. Kamo je nestao Gabriel i što mu se dogodilo? Zašto ih je jednoga po jednoga ostavljao i zašto im je nadjenuo isto ime? I zbog čega im se čini da je svoje prste imao čak i u ovom susretu, u ovoj neočekivanoj obiteljskoj fotografiji bez oca? Potraga na koju se tragom svog oca kamiondžije otiskuju kristofori u briljantnom romanu ceste Jordija Puntíja neće nas voditi samo do Frankfurta, Pariza, Londona i Barcelone, nego će nam otvoriti i druge karte: maglovite zemljovide vremena, s humorom i toplinom iscrtane karte ljubavi, prijateljstva i obiteljskih odnosa. Autocestu života. Izgubljena prtljaga jednoga od najznačajnijih suvremenih katalonskih pisaca trijumf je pripovjedačkog umijeća, mudrosti i optimizma, roman koji ćete nositi sa sobom kamo god i kad god putovali.

189,00 kn

434