Izgubljeni

DANIEL MENDELSOHN

Izgubljeni

IZGUBLJENI POTRAGA ZA ŠESTERO OD ŠEST MILIJUNA

–1–

–2–

Daniel Mendelsohn

Izgubljeni Potraga za šestero od šest milijuna Fotografije Matt Mendelsohn preveo s engleskog Vuk Perišić

Fraktura –3–

The translation was kindly supported by the Fund for Central & East European Book Projects, Amsterdam.

Naslov izvornika The Lost © 2006, 2013, Daniel Mendelsohn All rights reserved © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2018. © za prijevod Vuk Perišić i Fraktura, 2018.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-358-212-2 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 1059322

–4–

Posvećeno Frances Begley i Sarah Pettit sunt lacrimae rerum*

Sunt lacrimae rerum et mentem mortalia tangunt, stih iz Vergilijeve Eneide. “Ima nesreći suza i srdaca dirnutih njome!” Prema: Publije Vergilije Maron, Djela (preveo i protumačio Tomo Maretić), JAZU, Zagreb, 1932., stih 462. (op. prev.) *

–5–

Obitelj Shmiela Jägera JÄGER Isak Jäger r. oko 1820. u. prije 1900.

Neche KORNBLÜH r. 1825. u. 1899.

11 druge djece

Shmiel (Sam) r. 1895. u. 1943. ? & Ester SCHNEELICHT r. 1896. u. 1942.

Lorka r. 1920. u. 1943. ?

Frydka r. 1922. u. 1943. ?

Ruchele r. 1925. u. 1941.

Elkune Jäger r. 1867. u. 1912.

Ruchele (Ray) r. 1896. u. 1923.

Taube MITTELMARK r. 1875. u. 1934.

Sosia Itzhak (Sylvia) r. 1900. r. 1898. u. 1972. u. 1981. & & Philip Miriam BIN RECHTSCHAFFEN (“Ujna Miriam”)

Bronia r. 1929. ? u. 1942.

Allan r. 1927.

Elkana Bruria r. 1928. r. 1930. (brojna djeca i unučad; “izraelski rođaci”)

–6–

MITTELMARK Hersch MITTELMARK

Feige KÖNIG

3 druga sina

Abraham MITTELMARK r. 1860. u. 1925. & Ester BEISPIEL (“Tante”) r. 1861. ? u. 1942.

(bili su zaručeni)

Abraham (djed) r. 1902. u. 1980.

(1) Gerty CUSHMAN (Nana) r. 1906. u. 1965.

(2) Rose (3) Alice (4) Ray (preživjela Auschwitz)

Judah Aryeh (Julius) r. 1904. u. 1977.

Neche (Jeanette) r. 1908. u. 1943.

Sam Elsie Bertha r. 1894. r. 1889. r. 1890. u. 1967. u. 1973. u. 1982.

& Roslyn TANESER (pokopana za vrijeme uragana 1976.)

Marlene JAEGER r. 1931. & Jay MENDELSOHN r. 1929.

Marilyn r. 1929.

Andrew Daniel Matthew Eric Jennifer r. 1957. r. 1960. r. 1962. r. 1964. r. 1968.

–7–

Joe r. 1892. u. 1947. (adresat Shmielova pisma iz siječnja 1939.)

–8–

dio prv i

Bereishit ili U početku (1967.–2000.)

“Kada doživimo određenu dob, duša djeteta koje smo bili i duše mrtvih predaka opsjedaju nas svojim obiljem i svojim urocima.”

Marcel Proust, U traganju za izgubljenim vremenom (Zatočenica)

–9–

– 10 –

1.

Zemlja bijaše pusta i prazna

N

ekad, kad sam imao šest, ili sedam, ili osam godina, ponekad bi, nakon što bih ušao u sobu, neki od prisutnih briznuli u plač. Sobe u kojima se to zbivalo najčešće su se nalazile u Miami Beachu, na Floridi, a ljudi na koje sam imao taj neobični učinak bili su stari, kao i zamalo pa svi u Miami Beachu sredinom šezdesetih godina. Tada je gotovo svatko u Miami Beachu (barem se meni tako činilo) bio Židov, ona vrst Židova kakvih je bilo sve manje dok su razmjenjivali sočne tračeve i primicali se dugo odgađanom završetku svojih kazivanja ili ključnih rečenica viceva. Govorili su jidiš, što je davalo poseban značaj klimaksu njihovih priča i doskočica, inače nerazumljivih nama koji smo bili djeca.

Poput većine starijih stanovnika Miami Beacha, tada su ti ljudi živjeli u stanovima ili malim kućama koji su se onima koji u njima nisu živjeli doimali donekle ustajalo i bili su uvijek tihi, osim onih večeri kada bi zvuci televizijskih emisija Reda Skeltona, Miltona Berlea ili Lawrencea Welka odjekivali iz crno-bijelih televizora.

U redovitim intervalima njihovi ustajali i tihi stanovi ipak su postajali bučni i ispunjeni glasovima djece koja bi zimi ili u proljeće na nekoliko tjedana doletjela iz predgrađa Long Islanda ili New Jerseyja – 11 –

kako bi posjetila te stare Židove i pritom trpjela nelagodu jer su bila primorana ljubiti njihove staračke, hladne obraze.

Ljubiti obraze ostarjelih židovskih rođaka! Koprcali smo se i gun­ đali u želji da se sjurimo do zagrijanog bazena bubrežna oblika koji se nalazio iza stambenoga kompleksa, ali smo prije toga morali poljubiti sve te obraze. Muški obrazi mirisali su na podrum, tonik za kosu i cigare Tiparillos, bili su grubi, s brkovima tako bijelim da su sličili lanenom platnu (čemu je moj mlađi brat jednom podlegao, pa je povukao starca za brkove i odmah zaradio šamar). Žene su oko sebe širile nedorečenu aromu pudera za lice i kuhinjskog ulja i bile su mekane kao papirnati ubrusi koje su “za svaki slučaj” držale na dnu svojih torbica, zgužvane poput latica, pored mirisnih soli, tableta za kašalj i presavijenih novčanica... Presavijene novčanice. Uzmi ovo i čuvaj za Marlene dok se ne vratim, zamolila je Nana – tako smo zvali majku moje majke – moju drugu baku, dok joj je davala crvenu kožnatu torbicu s presavijenom novčanicom od dvadeset dolara, jednog dana u veljači 1965., nekoliko trenutaka prije nego što će je odvesti u kiruršku dvoranu zbog nekakve rutinske operacije. Tek je navršila pedeset devet godina i nije se osjećala dobro. Druga baka ispunila joj je želju, uzela torbicu s presavijenom novčanicom, održala riječ i uručila je mojoj majci. Majka je tu torbicu držala u ruci i nekoliko dana poslije kad je Nana ležala u velikom kovčegu od, kako običaji nalažu, borovine i kad je pokopana na groblju Mount Judah u Queensu, na parceli u vlasništvu (kako stoji na granitnom ulazu u parcelu) Prve dobrotvorne udruge za bolesne iz Bolechowa.

Da biste bili pokopani na toj parceli, morali ste biti član te udruge, što zapravo znači da je vaš zavičaj bio Bolechow, mali grad s nekoliko tisuća stanovnika, na drugom kraju svijeta, u pejzažu koji je nekad pripadao Austriji, potom Poljskoj, a poslije mnogim drugima.

Istini za volju, majka moje majke – igrao sam se njenim mekanim ušnim resicama i velikim plavim ili žutim kristalnim naušnicama kada bih joj sjedio u krilu, na pletenoj stolici ispred kuće svojih roditelja, volio sam je tada više nego ikoga i nesumnjivo zato pamtim njenu smrt kao prvi događaj koga se jasno sjećam, premda su ta sjećanja, u najboljem slučaju, tek fragmenti (valoviti uzorak riblje – 12 –

kosti na pločicama u bolničkoj čekaonici; majka koja mi užurbano govori nešto važno, čega ću se sjetiti tek četrdeset godina poslije; pomiješani osjećaji čežnje, straha i stida; zvuk vode u umivaoniku) – nije bila rođena u Bolechowu. Štoviše, bila je jedina među mojim djedovima i bakama koja je rođena u Sjedinjenim Državama i ta joj je činjenica priskrbila nemali ugled. No njezin je naočiti i dominant­ ­ni suprug, moj djed, Djedica, bio rođen u Bolechowu, gdje je odrastao i doživio mladost, kao i njegova tri brata i tri sestre, pa mu je zato dopušteno da stekne vlasništvo grobnog mjesta upravo na toj parceli groblja Mount Judah. Tamo je sada i on pokopan, pored svoje majke, dviju sestara i jednoga brata. Preostala sestra, nepodnošljivo posesivna majka jedinog sina, pošla je za tim sinom u drugu saveznu državu i pokopana je tamo. Što se tiče preostale dvojice braće, jedan je (tako nam je tumačeno) bio dovoljno dalekovidan da sa suprugom i malom djecom već tridesetih godina emigrira iz Poljske u Palestinu i zahvaljujući toj mudroj odluci pokopan je, kad je za to došlo vrijeme, u Izraelu. Najstariji brat, najzgodniji od svih, obožavan i hvaljen, obiteljski princ, došao je kao mladić u New York već 1913., ali je nakon gladnih godinu dana provedenih s ujnom i ujakom zaključio da će mu biti bolje u Bolechowu. Živio je u Sjedinjenim Državama samo godinu dana i vratio se. Kako je u Bolechowu izgradio sretnu i udobnu egzistenciju, bio je uvjeren da je donio ponajbolju odluku.

Ne zna se gdje mu je grob.

Ti stari muškarci i žene koji bi ponekad zaplakali kad bi me ugledali, ti stari Židovi čije sam obraze morao ljubiti, sa svojim remenima za ručne satove od lažne krokodilske kože, s masnim vicevima na jidišu, velikim plastičnim naočalama, žućkastim slušnim aparatima, prepunim čašama viskija, s olovkama koje su u svakoj prilici uporno poklanjali (a to su bile reklamne olovke banaka i prodavaonica automobila), sa svojim pamučnim haljinama oblika slova “A”, trostrukim ogrlicama od plastičnih perli, naušnicama od blijedoga kristala i crveno lakiranim, vrlo dugačkim noktima koji su ispuštali karakterističan zvuk dok su žene igrale mahjong i kanastu ili nervozno palile jednako predugačke cigarete, ti dakle Židovi koje sam tjerao – 13 –

u plač imali su još nekoliko zajedničkih osobina. Svi su govorili specifičnim naglaskom, meni dobro poznatim jer taj je naglasak bio bitna karakteristika, blaga ali primjetna, načina kojim je govorio moj djed. Nije to bio upadljiv naglasak jer u vrijeme kada sam dovoljno odrastao da primijetim takve stvari, oni su živjeli u Americi već pola stoljeća, ali je ipak pripovijedanju davao stanovitu zrelost, a riječima s glasovima “R” i “L” posebnu mekoću, riječima kao što su draga ili prelijepo. Kao da bi na poseban način zagrizli u “T”, “Š” ili “S” dok bi izgovarali riječi poput strašno ili (a tu je riječ moj djed, koji je volio pričati priče, često upotrebljavao) istina. “To je iztina!” znao je reći. Ti ostarjeli Židovi često bi prekidali jedni druge kada bi se okupljali u nečijoj neprozračenoj dnevnoj sobi, ispravljali kazivanja ili podsjećali na događaje koji su se doista zbili ili pak na ovo ili ono prellijepo ili (češće) ztrrašno vrijeme, snam, bio zam tamo, zjećam se i kovorim vam iztinu.

Ono što ih je činilo dodatno posebnima i čega se jasno sjećam jest da su svi imali druga, alternativna imena. Kada sam imao šest ili sedam godina, to me zbunjivalo i dezorijentiralo jer sam znao da se (primjerice) moja Nana zove Gertruda i da je katkad zovu Gerty, ali nisam mogao shvatiti kako je u ovom biranom društvu na Floridi mogla postati Golda. Nisam shvaćao zašto ujak Julius (čuven po darivanju reklamnih olovaka) – mlađi brat mog nadmenog i elegant­­ nog djeda koji se spram Juliusa odnosio s onom nježnošću kojom korimo neposlušnog psa – na Floridi iznenada postaje Yidl. I tko je, uostalom, bila ta Neche – to je zvučalo kao “Nehku” – o kojoj je djed govorio kao o svojoj dragoj, najmlađoj sestri i koja je, to sam već znao, umrla od kapi 1943. u svojoj trideset petoj godini za stolom (to je ispričao djed ne bi li objasnio zašto ne voli taj praznik) na Dan zahvalnosti? Tko je bila ta Nehku, pitao sam se, jer sam znao, ili mislio da znam, da je djedova voljena mlađa sestra bila ujna Jeanette?

Samo je moj djed – zvao se Abraham – imao nadimak koji mi je bio razumljiv: Aby. To je pridonijelo mojem uvjerenju da je on potpuno autentična osoba, osoba koja se ne skriva, čovjek kojem se može vjerovati.

– 14 –

Među tim ljudima bili su oni koji bi zaplakali kada bi me vidjeli.

Ušao bih u sobu, oni bi me ugledali i tada bi (u pravilu žene) podigli svoje staračke ruke, s prstenjem i narukvicama, sasušene i tvrde, nalik na krošnje, sa zglobovima poput čvorova, tim rukama primili bi se za svoja sasušena lica i izgovorili, uz blago teatralni uzdah: Oy, er zett oys zeyer eynlikh tzu Shmiel!

Oh, on je tako sličan Shmielu!

Tada bi počeli plakati ili bi se tiho glasali, dok su se naginjali naprijed i natrag u svojim ružičastim džemperima ili sakoima koji su visjeli na mršavim ramenima, i naglo bi započeo ubrzani jidiš, čime bi me isključili iz razgovora.

Jasno da sam znao nešto o Shmielu: bio je djedov najstariji brat kojeg su, kao i njegovu suprugu i četiri lijepe kćeri, ubili nacisti za vrijeme rata. Shmiel. Ubili su ga nacisti. Ta je činjenica, svi smo znali, imala značaj neispisane legende ispod nekoliko njegovih i obiteljskih fotografija koje smo posjedovali i koje su, brižljivo spremljene u plastičnim folijama, počivale u kartonskoj kutiji odloženoj u majčinu podrumu. Uspješni poslovni čovjek, star oko pedeset pet godina, gospodstveno stoji ispred kamiona pored dvojice uniformiranih vozača. Obitelj okupljena za stolom, roditelji i četiri djevojčice, nepoznati stranac. Elegantni muškarac u kaputu s krznenim ovratnikom i šeširom fedora. Dvojica mladića u uniformama iz Prvog svjetskog rata; za jednoga znam da je dvadesetjednogodišnji Shmiel, ali drugoga je nemoguće dokučiti; on je nepoznat i njega ne mogu prepoznati. Čovjek koji je nepoznat i nemoguće ga je prepoznati: to je frustriralo, ali je istodobno budilo znatiželju. Upravo zato što

– 15 –

o Shmielu i njegovoj obitelji nismo znali gotovo ništa, njihove fo­ tografije bile su fascinantne, neusporedive s drugim obiteljskim fotografijama, onako brižno čuvanim u obiteljskom arhivu moje majke. Njihova lica, lišena osmijeha, gotovo bezizražajna, bila su zato još zanimljivija.

Kroz dulje vrijeme oni su bili tek nejasne fotografije i ponekad bi, kada bi netko spomenuo Shmiela, nastupilo neugodno treperenje ozračja. To se nije zbivalo često za života mojeg djeda, koji je činjenicu da su njegova brata, šogoricu i četiri nećakinje ubili nacisti doživljavao kao vlastitu životnu tragediju. Čak i meni – koji sam za djedovih posjeta rado sjedio pored njegovih nogu u mekanim kožnatim papučama i slušao priče o “obitelji”, dakako njegovoj obitelji, koja se nekada zvala Jäger (i po dolasku u Ameriku odrekla se Umlau­ ­ta i postala Yaeger, Yager i Jager, ili, kako se djed potpisivao, Jaeger, a sve te varijante nalaze se na groblju Mount Judah), obitelji koja je stoljećima imala mesnicu, s vremenom i poduzeće za prijevoz mesa u Bolechowu, lijepom gradiću, živahnom malom gradu, štetlu,* mjestu čuvenom po drvenoj građi, mesu i kožnatim proizvodima koje su izvozili širom Europe, gradiću gdje se dalo živjeti, s lijepim položajem u podnožju planina; čak i meni, koji sam mu bio blizak i koji sam ga, kako sam rastao, sve češće ispitivao o obiteljskoj povijesti, o datumi­ ­ma, imenima, situacijama, mjestima, a on bi mi odgovarao pismima (pisanima nalivperom Parker, plavom tintom na memorandumu tvrtke čiji je vlasnik nekada bio) koja su glasila otprilike ovako: Dragi Daniele, ne ispituj me više o mishpuchah** jer ja sam star čovjek i ničega se ne sjećam, a kad smo već kod toga, jesi li siguran da želiš pronaći još rođaka?! – čak i meni bilo je neugodno započeti tu temu, strašnu temu o njegovu bratu i onome što mu se dogodilo. Ubili su ga nacisti.

Shtetl (jidiš), naziv za manji istočnoeuropski grad s većom židovskom populacijom.

Izraz se katkad upotrebljava i u smislu koji u kršćanskom svijetu odgovara pojmu župe ili parohije. (op. prev.) ** Obitelj (jidiš). (op. prev.) *

– 16 –

Bio sam dijete i kada sam prvi put čuo tu rečenicu o Shmielu i njego­ voj izgubljenoj obitelji, bilo mi je teško pojmiti što je doista značila.

Pa i poslije, kad sam dovoljno odrastao da saznam više o povijesti i gledam s roditeljima dokumentarnu seriju o Drugom svjetskom ratu – koja je započinjala zastrašujućim upozorenjem da neki prizori nisu primjereni djeci – čak i tada bilo mi je teško zamisliti kako su bili ubijeni jer nisam znao okolnosti i pojedinosti. Kada? Gdje?

Kako? Strijeljanjem? U plinskoj komori? Djed ništa ne bi rekao. Tek sam poslije shvatio da ne govori zato što ni sam nije znao, ili nije znao dovoljno, i da je zbog tog neznanja patio.

I tako, nisam postavljao to pitanje. Umjesto toga držao sam se bezopasnih tema, pitanja koja su mu pružala priliku da bude duhovit, a u tome je uživao, čemu svjedoči ovo pismo koje mi je poslao neposredno nakon mojeg četrnaestog rođendana: 20. svibnja 1974.

Dragi Daniele, primio sam pismo s tvojim pitanjima, ali žao mi je jer ti ne mogu na sva odgovoriti. Primijetio sam tvoj upit ometaš li me u poslovima.

Odgovor je ne.

Primijetio sam da si vrlo sretan što sam se sjetio imena Hershove supruge. I ja sam sretan jer Hersh je moj djed, a Feige je moja baka. Što se tiče njihovih datuma rođenja, ne znam ih jer nisam bio prisutan, ali kada se pojavi Mesija i kada sva rodbina bude ponovno na okupu, pitat ću ih...

Dodatak tome pismu adresiran je na moju sestru i najmlađeg brata: Najdraža Jennifer i dragi Eric, zahvalni smo vam na vašim predivnim pismima, ali i posebno sretni jer ne postavljate pitanja kao da ste dopisnici Mishpacha...*

Izraelski tjednik posvećen židovskim obiteljima. (op. prev.)

*

– 17 –

Draga Jennifer, namjeravao sam tebi i tvojem bratu Ericu poslati nešto novaca.

No, kao što znate, ja ne radim i nemam novaca, ali ujna Ray vas oboje jako voli i prilaže dva dolara, jedan za tebe, jedan za Erica.

Grle vas i vole ujna Ray i djed Jaeger Posljednji post scriptum namijenjen je mojoj majci: Najdraža Marlene, molim te da ne zaboraviš da je u utorak 28. svibnja yiskor...

Yiskor ili yizkor, židovske zadušnice. Moj djed uvijek je mrtve imao na umu. Svakog ljeta kad bi došao u posjet, odveo bi nas na Mount Judah da obiđemo baku i druge. Mi djeca lutali smo naokolo i blijedo gledali u imena na skromnim nadgrobnim spomenicima ili pločama, ili na golemom spomeniku u obliku stabla s potkresanim granama posvećenog starijoj djedovoj sestri koja je umrla u dvadeset šestoj godini, tjedan dana uoči vlastitog vjenčanja, ili je barem djed tako tvrdio. Na nekim grobovima stajala je mala, upadljivo plava naljepnica s natpisom vječna skrb, a na većini grobova bila su uklesana imena poput stanley i irving, herman i mervin, sadie i pauline, koja su se ljudima moje generacije doimala kao autentično židovska, premda je ironična činjenica, koju može razjasniti samo protok vremena, da su Židovi imigranti prije stotinu godina bili rođeni kao selig i itzig, hercel i mordko, schneidel i perl, ali su promijenili imena ne bi li se doimala autentično engleskima, nipošto židovskima. Lutali smo grobljem i promatrali dok je djed – uvijek u bes­ prijekornom sportskom sakou, oštro ispeglanim hlačama, s čvrsto vezanom kravatom i maramicom u džepu na prsima – polako i temeljito obilazio grobove i zastajkivao pored majke, sestre, brata, supruge... Sve ih je nadživio i čitao molitve na hebrejskom, mrmljajući užurbano. Kada se vozite duž Bulevara Interboro u Queensu, zastanete pred ulazom u groblje Mount Judah i pogledate preko – 18 –

kamene ograde pored puta, sve ih možete vidjeti i pročitati njihova nova, razmetljiva imena i ritualne poruke: voljena supruga, majka i baka; voljeni suprug; majka.

Da, brinuo je o mrtvima. Proći će puno godina dok nisam shvatio koliko je doista o njima brinuo moj naočiti i duhoviti djed koji je znao premnoge priče i bio čuven po eleganciji. Ovalno, uvijek glatko obrijano lice, treptave plave oči i pravilan nos čiji je vrh bio blago zaobljen, kao da mu je njegov tvorac, tko god da je bio, u posljednjem trenutku dodao slutnju humora; prorijeđena, pomno očešljana sijeda kosa, birana odjeća, uredni nokti, njegovi znameniti vicevi i teško pojmljive, tragične pripovijesti.

Djed je dolazio svakog ljeta jer su ljeta na Long Islandu lakše podnošljiva nego u Miami Beachu. Ostajao bi tjednima, u društvu neke od svojih četiriju supruga s kojom bi toga časa bio u braku. Kada bi došao, smjestio bi se (ponekad sa suprugom) u sobu mojeg mlađeg brata, gdje su se nalazila dva uska kreveta. Tamo bi, po dolasku s aerodroma, na sjenilo svjetiljke odložio šešir, a na naslon stolice – 19 –

uredno objesio sportski sako. Potom bi se posvetio svojem kanarincu kojeg je zvao Schloimele, što je mali Solomon na jidišu. Krletku bi stavio na dječji stol od hrastovine i ptičici davao po nekoliko kapi vode, tek da se malo osvježi. Potom bi sporo i pedantno vadio stvari iz pažljivo spakiranih torbi i nježno ih razmjestio na jedan od onih uzanih kreveta.

Djed je bio čuven po mnogo stvari (kad određena vrsta židovskih imigranata i njihovih obitelji tvrdi da je netko “čuven”, to znači da je za njega čulo dvadesetšestero ljudi): po svojem smislu za humor; po tri žene s kojima je stupio u brak nakon smrti moje bake, da bi se, ne računajući onu koja ga je nadživjela, ubrzo razveo; po svojem odijevanju; po svojim obiteljskim tragedijama; po svojem ortodoksnom judaizmu; po načinu kojim su ga pamtile konobarice i prodavačice iz ljeta u ljeto. Ipak, dvije su osobine meni bile najvažnije: njegova pobožnost i njegova besprijekorna odjeća. Dok sam bio dijete, pa i poslije, kao adolescent, te sam osobine doživljavao kao krajnosti unutar kojih je opstajalo njegovo čudaštvo, njegovo europejstvo: teritorij koji je pripadao njemu i nikom drugom, prostor u kojem je u isto vrijeme bilo moguće biti i svjetovan i pobožan, šarmantan i religiozan.

Prva stvar koju bi izvadio iz svoje prtljage bila je torba od baršuna u kojoj je držao predmete potrebne za jutarnju molitvu, za daven.

To je činio svakodnevno, tijekom cijeloga života, od svoje bar micve u proljeće 1915. do jutra uoči onog lipanjskog dana 1980. kada je umro. U toj tamnocrvenoj baršunastoj torbi bila je njegova jarmul­ ka;* preveliki bijeli i blijedo plavi tallis** s prišivenim resama u kojem je i pokopan u lipnju 1980., a u skladu s podrobnim uputama koje mi je diktirao jednog vrelog dana 1972. kad sam bio dvanaestogodišnjak, godinu dana uoči moje bar micve; i kožnati tefillin*** koji bi

Ritualna kapa (kippah). (op. prev.)

Ritualni šal (tallit). (op. prev.) *** Ritualna kožnata kutija, opskrbljena remenjem, sa svicima izvadaka iz Tore. (op. prev.) *

**

– 20 –

vezao oko glave i lijeve podlaktice svakog jutra kada bi započeo molitvu dok smo ga promatrali s nijemim strahopoštovanjem. Bio je to istodobno bizaran i veličanstven prizor: kada bi svanulo, mrmljao je na hebrejskom, omotao podlakticu kožnatim remenjem, potom i glavu, tako da mu je na čelu stajala mala kožnata kutija s izvacima iz Tore; napokon bi se ogrnuo velikim, blijedim tallisom, pokrio s jarmulkom, izvadio molitvenik – siddur – i oko pola sata mrmljao savršeno nerazumljive riječi. Ponekad, nakon završene molitve rekao bi molio sam se i za vas jer vi ste samo reformirani Židovi.

Jednako ozbiljan i pedantan kao jutarnja molitva, bio je i način kojim se djed svakoga jutra odijevao: precizno, uredno i – zapravo ritualno. Djed je bio kicoš, ali je znao za mjeru. Njegova elegantna pojava i skupa odjeća bile su samo izvanjski odraz unutarnje kvalitete, a to je za njega i njegovu obitelj značilo biti Jäger, nečeg što su nazivali Feinheit, otmjenost koja je bila i etička i estetska istodobno.

Boja njegovih čarapa uvijek je bila usklađena s bojom džempera.

Volio je i lagane šešire, u koje bi katkad zadjenuo ptičje pero. To je trajalo sve dok njegova posljednja supruga (od četiriju) – koja je izgubila prvog muža i četrnaestogodišnju kćer u Auschwitzu i čiju sam mekanu, tetoviranu podlakticu rado držao i milovao kad sam bio mali – nije počela uklanjati ta pera jer, sada to razumijem, nije mogla podnijeti takvu vrst razmetanja. Tipičnog ljetnog dana sedamdesetih godina djed je nosio savršeno ispeglane lagane hlače boje senfa, bijelu pletenu košulju ispod džempera bez rukava s kockastim žutim i bijelim uzorkom, svijetložute čarape, bijele cipele od antilopa i lagani šešir, koji bi, ovisno o tome s kim je te godine bio braku, bio ili ne bi bio ukrašen perom. Prije nego što bi izišao u šetnju oko bloka ili u park, smočio bi dlanove kolonjskom vodom 4711 i nanio je na lice i vrat. Sada, rekao bi trljajući njegovane ruke, možemo krenuti.

Sve sam to promatrao vrlo pažljivo. (Barem sam tako mislio.)

Nosio je i sportski sako – što sam doživljavao nevjerojatnim jer nije išao ni na vjenčanje ni na bar micvu – i u unutarnje bi džepove, uvijek, stavljao novčanik i neobičnu lisnicu, dugačku i tanku, preveliku u očima Amerikanaca, koji su uvjereni da je europski muški – 21 –

pribor u pravilu pogrešne veličine. Lisnica je bila kožnata i toliko otrcana da je nalikovala na baršun. Danas posjedujem tu lisnicu i znam da je bila načinjena od nojeve kože, ali tada se doimala zapanjujuće ružno. Sjeo bih na bratov krevet dok je djed govorio, promatrao ga i obožavao njegove stvari: kockasti džemper, bijele cipele, ulaštene remene, tešku zlatno-plavu bočicu kolonjske vode, češalj od kornjačevine kojim bi češljao unatrag svoju rijetku sijedu kosu, otrcanu, naboranu lisnicu u kojoj, već tada sam znao, nije bilo novca, ali još uvijek nisam shvaćao što je u njoj toliko dragocjeno da joj posvećuje onoliku pažnju svaki put kada se priprema za izlazak iz kuće.

To je bio čovjek od kojega sam tijekom godina čuo stotine priča i tisuće činjenica, imena njegovih djedova, baka i njihove braće, sestara i rođaka; godine kada su rođeni; ime ukrajinske sluškinje (Lulka) koju je zapamtio kao dijete i koja se žalila da djeca imaju želuce kao “bezdane jame”; vrst šešira koju je nosio njegov otac, moj pradjed. (Pradjed je nosio homburg i bio je džentlmen s jarećom bradicom, važan čovjek u živahnome malom gradu koji je poslovnim partnerima donosio boce mađarskog tokajca kako bi “zasladio sklo­ pljeni posao”. Umro je u četrdeset petoj godini od zatajenja srca u toplicama Jaremcze na Karpatima, kamo je otišao u nadi da je tamošnja voda ljekovita.) Pričao je djed o gradskom parku sa statuom Adama Mickiewicza, velikog poljskog pjesnika iz devetnaestog sto­ ljeća, i o malom parku na trgu odakle se pružala aleja lipa. Recitirao je, a ja sam naučio, “Mayn Shtetele Belz”, pjesmicu na jidišu o gradiću pored onoga u kojem je odrastao, uspavanku koju mu je pjevušila njegova majka, čitavo desetljeće prije potonuća Titanica: Mayn heymele, dort vu ikh hob Mayne kindershe yorn farbrakht.

Belz, mayn shtetele Belz, In ormen shtibele mit ale Kinderlakh dort gelakht.

Yedn shabes fleg ikh loyfn dort – 22 –

Mit der tchine glaych Tsu zitsen unter dem grinem Beymele, leyenen bay dem taykh.

Belz, mayn shtetele Belz, Mayn heymele vu ch’hob gehat Di sheyne khaloymes a sach Dome moj Dome moga djetinjstva To je Belz, moj gradić Belz.

To je kuća siromašna Ali u njoj djeca su nasmijana.

Svaki šabat tebi dolazim I Bogu se molim Ispod lipe zelene Pored obale riječne.

To je Belz, moj gradić Belz.

Dome moj mali Snu moj najljepši.

Djed je pripovijedao i o starom ukrajinskom drvosječi koji je živio u brdima iznad Bolechowa i koji bi noć uoči Jom Kipura promatrao neobičnu i, njemu zastrašujuću, tišinu što se spušta nad svjetla gradova ispod šumovitih Karpata, dok su se Židovi u štetlu pripremali za svoj strašni blagdan. Tada bi se drvosječa spustio u grad i prenoćio u kući nekog gostoljubivog Židova. To se zbivalo svake godine jer takav je bio strah ukrajinskih seljaka od Židova i njihova nedokučivog Boga.

“Ukrajinci”, izgovorio bi djed s umornim uzdahom dok bi kazivao tu priču. Ukrajínzi. Ukrajinci. Naši gojim.* Svakoga ljeta dolazio je na Long Island i ja bih sjedio pored njegovih nogu dok je kazivao svoje priče. Pričao je o starijoj sestri, koja

Plural od goj, hebrejski izraz za ne-Židova. (op. prev.)

*

– 23 –

je umrla tjedan dana uoči vlastitog vjenčanja, i o mlađoj sestri, koja se u devetnaestoj godini udala upravo za zaručnika pokojne starije sestre, za patuljastoga grbavca (takvim ga je opisivao djed), bratića za kojega se trebala udati najstarija, a potom najmlađa sestra, a bile su tako lijepe. Morala se udati jer, rekao je djed, otac tog ružnog rođaka zauzvrat je platio brodske karte za dvije sestre, braću i maj­ ­ku, brodske karte zahvaljujući kojima je čitava djedova obitelj emigrirala u Sjedinjene Države. Cijenu je platila najmlađa sestra jer je tako htio njen budući punac. O tom istom (ružnom) rođaku, koji je ujedno bio i njegov šogor, ogorčeno je ispričao da je ovaj, naoružan škarama (ili je to bio nož za otvaranje pisma) trčao za njim niz bes­ konačno stubište Chryslerova nebodera 1947. godine kada je čuo za izvjesnu oporuku. Na sličan način govorio je o zloj ujni, supruzi tog ujaka koji mu je platio put u Ameriku, onoj istoj ujni kod koje je djedov stariji brat, princ, morao živjeti 1913. za vrijeme svojega kratkog boravka u Sjedinjenim Državama, i jamačno ga je njena zloća primorala da se vrati u Bolechow, što je tada izgledalo kao mudra odluka.

Govorio je o ugodnoj skromnosti bar micve u Starom kraju i uspoređivao je s pretjeranim luksuzom (bio je vrlo ekspresivan) s kojim se danas slavi ta svečanost. Nekad se bar micva obavljala u hladnim hramovima, pod kosim drvenim krovovima, a danas se slavi u razmetljivim klubovima i restoranima, kada bi dječaci poput mene čitali parashah* – dio Tore namijenjen tom tjednu, i nerazumljivo pjevali dijelove iz haftaraha, odabrane dijelove iz Proročkih knjiga koji su pridruženi svakom parashahu – dok su čeznutljivo čekali da započne domjenak jer im je obećano da će kriomice popiti gutljaj viskija.

(Upravo tako sam i ja pjevao: kada sam stigao do zadnje riječi, glas mi je napukao, survao se iz soprana u bariton i takvim je ostao do danas.) Nu, kako je to izgledalo? Djed je tumačio. Ustao bih toga jutra u pet umjesto u šest, otišao u shul,** tamo bih molio dodatnih sat vremena,

Poglavlje hebrejske Biblije. (op. prev.)

Svakodnevni izraz za sinagogu (jidiš). (op. prev.)

*

**

– 24 –

potom se vratio kući, gdje sam jeo kolače i pio čaj s rabinom, majkom i ocem i – to je sve. Pričao je o morskoj bolesti koja ga je spopala na desetodnevnoj plovidbi u Ameriku. O zgodi koja se zbila nekoliko godina prije, kada je morao stražariti pored štale u kojoj su bili zatvoreni ruski ratni zarobljenici, a imao je samo šesnaest godina kada je završio Prvi svjetski rat, i tada je naučio ruski, jedan od mnogih jezika kojima se služio. Pripovijedao je i o grupi nepoznatih rođaka koje povremeno posjećuje u Bronxu i iz misterioznih razloga naziva ih “Nijemci”.

Djed je kazivao takve i slične priče, ali nikad nije govorio o svojem bratu, šogorici i četiri djevojke koje ja nisam mogao doživjeti kao mrtve, već kao izgubljene, kao ljude koji nisu iščeznuli samo iz stvarnosti, nego – još strašnije – i iz djedovih priča. Pored čitave obiteljske povijesti i svih ljudi, oni o kojima sam znao ponajmanje bili su šestero ubijenih, a upravo je priča o njima, činilo mi se tada, jamačno bila najzanimljivija, najvrednija kazivanja. No kada bi ih netko spomenuo, moj glagoljivi djed postao bi šutljiv, a ta je neobična i napeta šutnja zatrovala temu o Shmielu i njegovoj obitelji i učinila ih ljudima koji se ne spominju, samim time i nespoznatljivima.

Nespoznatljivo.

Svaka, ali svaka riječ u Petoknjižju, u Knjizi Mojsijevoj, srcištu hebrej­ ske Biblije, proučena je, protumačena i tijekom stoljeća podvrgnuta analizi marljivih znanstvenika. Općeprihvaćen je stav da je najveći komentator – 25 –

Biblije bio francuski znanstvenik iz jedanaestog stoljeća, rabin Shlomo ben Itzhak, poznatiji kao Rashi, što je zapravo kratica nastala od početnih slova njegova zvanja, imena i očeva imena: Ra(bin) Sh(lomo ben) I(tzhak) – Rashi. Rođen je 1040. u gradu Troyes i uspio je preživjeti strahotne nemire toga vremena, pokolje Židova koji su, može se reći, bili usputna posljedica Prvoga križarskog rata. Obrazovan je u Mainzu, gdje je bio student čovjeka koji je pak bio ponajbolji student slavnog Gershoma iz Mainza. (Uvijek sam imao dobre profesore, pa sam sklon ovakvim inte­ lektualnim genealogijama.) Rashi je u dvadeset petoj godini osnovao vlastitu akademiju i doživio da bude priznat kao najveći znanstvenik svoga vremena. Njegova posvećenost svakoj riječi teksta kojim se bavio uspore­ diva je samo s njegovim stilom pisanja, koji je bio koliko koncizan toliko i prenapučen značenjima. Vjerojatno je zato Rashijev komentar Biblije i sam postao predmetom novih dvjestotinjak komentara. Dokaz njegove važnosti jest da je prvo tiskano izdanje hebrejske Biblije sadržavalo i nje­ gov komentar... Meni osobno značajno je da je Rashi, kao i moj praujak Shmiel, imao samo kćeri, što je, uzme li se sve u obzir, za tako ambicioznog čovjeka 1040. bio golem teret, svakako veći nego što je bio 1940. Usprkos tome djeca Rashijevih kćeri sačuvala su Rashijevo nasljeđe i zato ostala poznata kao baalei tosafot, “Oni koji su nastavili”.

Premda je Rashi najugledniji komentator Tore – dakle i prvog para­ shaha Tore, onoga kojim Tora počinje, a koji pak ne počinje s jednim, već, začudno, s dva izvještaja o stvaranju i sadržava priču o Adamu i Evi i Stablu Spoznaje i iz toga je razloga postao predmetom osobito pomnog proučavanja tijekom tisućljeća – važno je uzeti u obzir i tumačenja suvre­ menih komentatora kakav je nedavni prijevod s komentarom rabina Ri­ charda Elliota Friedmana. Njegov iskreni istraživački pokušaj da sjedini drevni tekst sa suvremenim životom onoliko je otvoren i pristupačan koliko je Rashi težak i neprohodan.

Na primjer u svojoj analizi prvog poglavlja Knjige Postanka – hebrejski je naslov toga poglavlja Bereishit, što doslovno znači “u početku” – Rashi je posvećen najsitnijim pojedinostima značenja i izričaja, dok se rabin Friedman suzdržava od komentara, ali se upušta (jer piše za širu publiku) u neka opća pojašnjenja. Oba učenjaka ističu čuvene teškoće s prijevodom

– 26 –

prve rečenice Bereishita: bereishit bara Elohim et-hashamayim v’etha’aretz. Suprotno vjerovanju milijuna koji su čitali Bibliju, ta rečenica ne znači “U početku stvori Bog nebo i zemlju”, već zapravo znači “U početku Božjeg stvaranja neba i zemlje...” Friedman se jedva osvrće na “klasični problem” prijevoda i ne upušta se u meritum, dok Rashi troši goleme količine tinte ne bi li dokučio suštinu tog problema. Problema koji se, ukratko, sastoji u tome da na hebrejskome doslovno stoji “U početku svega, Bog stvori nebo i zemlju.” Naime prva je riječ bereishit, “u po­ četku” (gdje je b’ “u” + reishit, “početku”), iza čega uobičajeno slijedi druga imenica, ali u prvoj rečenici parashata Bereishit – kada spomi­ njemo naslov parashaha upotrebljavamo oblik “parashat” – riječ koja slijedi nakon riječi bereishit jest glagol: bara, “stvori”. Nakon opširne lingvističke rasprave Rashi na koncu problem rješava tako što se poziva na određene analogije u drugim tekstovima gdje nakon riječi bereishit slijedi glagol, ne i imenica, i time nam omogućuje da prve ključne riječi prevedemo ovako: U početku Božjeg stvaranja neba i zemlje – kad zemlja bijaše pusta i prazna, a tama se prostirala nad bezdanom, i Duh Božji lebdio je nad vodama – Bog reče “Neka bude svjetlost.”* Ključni problem, po Rashiju, jest da pogrešno čitanje upućuje na nedo­ sljednu kronologiju Stvaranja po kojoj je Bog stvorio nebo, pa zemlju, pa svjetlo i tako dalje. Rashi kaže da tijek događaja nije bio takav. Ako po­ griješite u najsitnijoj pojedinosti, i čitava slika bit će pogrešna.

Način kojim suptilne nijanse redoslijeda riječi, dikcije, gramatike i sintakse imaju neusporedivo značajne posljedice za čitavo značenje Tek­ sta, središnja je tema Rashijeva komentara. Za njega je (posegnimo za drugim primjerom) nesretni “dvostruki početak” Knjige Postanka – či­ njenica da su postojala dva, ne samo jedan izvještaj o stvaranju; prvi

U prevođenju citata iz Biblije upotrijebljena je Biblija (gl. ur. Jure Kaštelan i Bonaventura Duda), Stvarnost, Zagreb, 1969. (op. prev.) *

– 27 –

započinje stvaranjem svemira i završava stvaranjem ljudske vrste (Knjiga Postanka 1,1-30); drugi je usredotočen na stvaranje Adama i odmah pre­ lazi na priču o Evi, zmiji i izgnanstvu iz vrta edenskoga – zapravo stili­ stički problem koji je u osnovi lako objašnjiv. U svojoj raspravi o drugom poglavlju Knjige Postanka Rashi ima na umu nezadovoljstvo čitatelja – stvaranje čovjeka već je opisano u Knjizi Postanka 1,27 – pa tvrdi da je, nakon što se posavjetovao s mudrim rabinima, otkrio određeno “pravilo” (brojevi trinaest i trideset dva pomažu u razumijevanju Tore), a po tom pravilu, ako nakon prvog pripovijedanja jedne priče uslijedi drugo pripo­ vijedanje te iste priče, drugo pripovijedanje treba shvatiti kao podrobnije objašnjenje prvog pripovijedanja. To znači da je drugo pripovijedanje posvećeno stvaranju čovjeka u drugom poglavlju Knjige Postanka svoje­ vrsni unaprijeđeni nastavak prvog pripovijedanja iz prvoga poglavlja Knjige Postanka. Doista je tako jer nas ništa u prvom poglavlju Knjige Postanka s njegovim škrtim kronološkim izvještajem o stvaranju svemira, zemlje, bilja, životinja i, konačno, čovjeka ne priprema za obilje zbivanja u drugom poglavlju, koje govori o nevinosti, prijevari, izdaji, prikrivanju, progonstvu i smrti, o muškarcu i ženi na usamljenome mjestu, iznenadnoj i pogubnoj pojavi tajanstvenog uljeza, zmije, i rasulu mirnog trajanja.

U središtu te drame – a Rashi se trudi dokazati da je doista tako – nalazi se tajanstven i na stanovit način dirljiv simbol stabla u vrtu, stabla koje predstavlja, meni se čini, i užitak i bol koji se kriju u svemu postojećem.

Koliko god je Rashijev pristup zanimljiv, ja sam – nakon što sam se posljednjih godina posvetio dubljoj analizi Knjige Postanka – prirodno postao sklon Friedmanovu općenitom tumačenju početka Tore. Kažem “prirodno” jer problem koji Friedman želi pojasniti svojim čitateljima jest u suštini piščev problem: kako započeti priču? Friedmanovo tuma­ čenje početka Bereishita upućuje na tehniku koja nam je svima poznata iz filmova: “Poput filmova koji započinju panoramskom snimkom koja biva sve uža, tako i prvo poglavlje Knjige Postanka započinje sa slikom neba i zemlje, da bi se postupno u žarištu našli prvi muškarac i žena.

Priča se usredotočuje, kreće od svemira, preko zemlje i čovjeka, određenih zemalja i naroda, sve do jedne jedine obitelji.” Pritom, naglašava Fried­ man, opća kozmička pitanja o povijesti nastanka o kojima Tora govori ostaju u stražnjim dijelovima naše svijesti dok nastavljamo čitanje i time – 28 –

nam pružaju bogatstvo značenja koje jednoj obiteljskoj povijesti daje onakvu dubinu.

Friedmanovo tumačenje implicira, i jamačno je točno, da naš um vrlo često lakše poima male pojedinosti nego širu sliku. Drugim riječima, či­ tatelj će lakše pojmiti važnost velikog povijesnog događaja kroz povijest jedne obitelji.

O Shmielu se nije često govorilo, a kada se govorilo, šaputalo se ili se posezalo za jidišem, jezikom kojim su majka i djed razgovarali kada su htjeli prikriti svoje tajne, i zato sam sve što sam saznao o Shmielu, saznao slučajno.

Jednom, kad sam bio dijete, čuo sam majku kako preko telefona razgovara s rođakom i kaže nešto kao “Mislila sam da su se krili i da ih je potkazao susjed, ne?”

Nekoliko godina poslije čuo sam da netko izgovara: Četiri lijepe kćeri.

Drugom prilikom čuo sam djeda da je rekao majci: Znam samo da su se krili u kestlu. Do tada sam već svladao razumijevanje njegova naglaska i upitao se: “Koji zamak?”* Sudeći po djedovim pričama, u Bolechowu nije bilo zamaka. Bio je to mali grad, mirno mjesto s jednom ili dvije crkve, sinagogom i živahnim trgovinama. Tek mnogo kasnije, mnogo vremena nakon djedove smrti, posvetio sam se izučavanju povijesti njegova rodnoga grada i saznao da je Bole­ chow, što je karakteristično za poljski štetl, nekad bio u vlasništvu poljskog aristokrata, veleposjednika. To se saznanje jednostavno i skladno sjedinilo s uspomenom na djedovu rečenicu Znam samo da su se krili u kestlu. U zamku. Očito su Shmiel i njegova obitelj uspjeli pronaći skrovište na velikom posjedu plemenitaške obitelji koja je nekad bila vlasnikom njihova grada i tamo su pronađeni nakon što ih je netko potkazao.

U jednoj situaciji čuo sam da netko kaže: “Nije to bio susjed, već njihova vlastita služavka, shiksa.” To me zbunilo i uznemirilo jer je

Engleska riječ za zamak, dvorac – castle – izgovara se slično kao kestl. (op. prev.)

*

– 29 –

i moja obitelj imala služavku – znao sam što znači shiksa – koja nije bila Židovka, točnije bila je Poljakinja. Bila je visoka žena širokih bokova koju smo doživljavali, a takva je doista i bila, kao treću baku, žena koja je protekom šezdesetih u sedamdesete i sedamdesetih u osamdesete godine tjelesnom građom sve više nalikovala na Ester, Shmielovu suprugu (a to se moglo naslutiti iz nekoliko njenih fotografija). Punih trideset pet godina ta je poljska gospođa, majčina služavka, dolazila svakog tjedna u našu kuću, usisavala, brisala prašinu, prala i čistila, a s vremenom je majci počela davati savjete o razmještaju porculanskih figura. (Ovo nije valja! ljutila bi se na ovaj ili onaj komad porculana ili kristala. Baci njega u smeće!) Majka i gospođa Wilk postale su prijateljice, pa su njeni tjedni dolasci prerasli s vremenom u dugačke objede s tvrdo kuhanim jajima, kruhom i sirom. Njihovi svjetovi nisu bili udaljeni kao što se činilo na prvi pogled. (Gospođi Wilk je djed, za svojih posjeta, pričao skandalozno prostačke poljske viceve.) Godinama bi svakog utorka provodile zajedno čitave sate, žalile se jedna drugoj i razmjenjivale razne pripovijesti. Gospođa Wilk na koncu je priznala majci kako su je, nju i druge Poljakinje iz Rzeszówa, njezina rodnoga grada, učili da mrze Židove, a da nisu ni znale da je nešto drugačije uopće moguće. Ogovarala je pani, bogate dame koje sa služavkama nisu htjele jesti za istim stolom. Kada se prijateljstvo produbilo, gospođa Wilk donosila je majci staklenke s poljskim specijalitetima koje je sama pripremila. Čuvene, kako po privlačnome mirisu koje su širile tako i po neobičnom izgovoru, bile su gawumpke, začinjeno mljeveno meso omotano listovima kupusa koje pliva u gustom crvenom umaku...

Gospođa Wilk i, vjerojatno, činjenica da nisam odrastao u Poljskoj učinile su bolnom pomisao da je Shmiela i njegovu obitelj izdala shiksa, služavka.

Mnogo godina poslije javio mi se iz Izraela telefonom majčin bratić Elkana – sin onog djedova brata, cionista, koji je bio dovoljno mudar da napusti Poljsku tridesetih godina, čovjek koji me je više nego itko podsjećao na svoga strica, mog djeda, sa svojim držanjem sveznajućeg autoriteta, svojim britkim humorom i velikodušnošću u kazivanju obiteljske povijesti, ali i svojom odanošću obitelji, čovjek – 30 –

koji bi se danas, da nije promijenio obiteljsko ime (u skladu s politikom hebreizacije koju je pedesetih godina provodio Ben Gurion), još uvijek zvao Elkana Jäger jer to mu je ime dano kad je rođen, s manjim ili većim varijacijama u pisanju, isto ime koje je nekad imao četrdesetpetogodišnjak sa šeširom homburg koji je jednog jutra umro u toplicama u provinciji carstva koje više ne postoji – taj mi je rođak Elkana rekao preko telefona: Imao je kamione, a nacistima su trebali ti kamioni.

Poslije sam čuo da je netko rekao: Bio je jedan od prvih na popisu.

Tako bih, dok sam bio dijete, čuo slične stvari. S vremenom su se ti djelići šaputanja, krhotine razgovora koje, znam, nisam smio čuti, stopili u obrise priče koju smo tijekom mnogih godina doživljavali točnom.

Kad sam bio malo stariji, skupio sam hrabrost i postavio pitanje.

Imao sam oko dvanaest godina i s majkom sam se uspinjao širokim i plitkim betonskim stubištem prema sinagogi. Bila je jesen, Veliki Sveti Dani i išli smo na Yizkor, na zadušnice. Majka je htjela izgovoriti kadiš, molitvu za mrtve, za vlastitu majku koja je iznenada umrla nakon što joj je – posredovanjem moje druge bake – povjerila – 31 –

novčanicu od dvadeset dolara (još uvijek je čuva; novčanica je pohranjena u crvenu kožnatu torbicu, na dnu ladice u njenoj kući na Long Islandu; ponekad je izvadi i pokaže mi, skupa s djedovim naočalama i slušnim aparatom, kao što se pokazuju relikvije), “samo za njenu majku”, jer svi drugi još su uvijek bili živi: njen otac, njegove sestre i braća, svi koji su pristigli iz Europe prije pedeset godina, svi osim Shmiela. Sporo smo se uspinjali tim plitkim stubama kako bi moja majka mogla te večeri žalovati za svojom majkom. Mislim da me je povela sa sobom zato što imam plave oči, poput nje i njene majke. Sunce je zalazilo i iznenada je postalo hladno i majka je odlučila vratiti se na parkiralište kako bi iz automobila uzela džemper i u tom kratkom višku vremena uoči početka zastrašujuće (takvom mi se činila) molitve, počela je govoriti o obitelji i mrtvim rođacima, a ja sam spomenuo one koji su ubijeni.

Da, da... odgovorila je. U to je vrijeme bila na vrhuncu svoje ljepote: visoke jagodične kosti, snažna čeljust, širok, fotogeničan osmijeh filmske zvijezde sa šarmantno naglašenim sjekutićima. Nje­ ­na kosa s vremenom je potamnjela do kestenjaste u kojoj je još uvijek bilo plavokosih tragova, jedinih znakova da je nekada bila platinasta, kao što su bile njena majka i baka i kakav je nekad bio moj brat Matthew (Matt je imao usko koščato lice pravoslavne ikone, mačkaste, žućkaste oči i grivu platinaste kose, na kojoj sam mu, zbog svoje neukrotive, kovrčave i tamne frizure, potajno zavidio). Na parkiralištu ispred sinagoge majčina kosa lepršala je na sve jačem jesenjem vjetru. Uzdahnula je i izgovorila: “Stric Shmiel i njegova žena imali su četiri lijepe kćeri.”

U tom nas je trenutku glasno prelijetao mali avion i načas mi se učinilo da nije izgovorila kćeri, nego kerovi, što je u meni izazvalo nemir jer, premda smo znali premalo, ipak sam bio siguran da je imao četiri kćeri.

Zabuna je kratko trajala jer je u narednim sekundama majka dodala, potpuno drugačijim tonom, kao za sebe: “Bile su silovane i sve su ih pobili.”

Stao sam okamenjen. Imao sam dvanaest godina i za svoju dob premalo sam znao o seksualnosti. Ono što sam osjetio čuvši tu – 32 –

D

aniel Mendelsohn rođen je na Long Islandu 1960. Pohađao je Sveučilište Virginia (gdje je diplomirao kao klasicist) i Sveučilište Princeton. Novinarsku karijeru započeo je 1991. suradnjom u časopisima Village Voice i The Nation. U međuvremenu je obranio disertaciju iz područja klasične književnosti i preselio se u New York kao profesionalni pisac. Od tada njegovi prijevodi, prikazi te eseji o knjigama, filmovima, kazalištu i televiziji redovito izlaze u mnogim američkim časopisima, kao što su The New Yorker, New York Review of Books i New York Times.

Njegova prva knjiga Elusive Embrace (Nedorečeni zagrljaj) objavljena je 1999. To je priča posvećena obiteljskoj povijesti i seksualnom identitetu. New York Times stavio ju je na listu Značajnih knjiga godine, a Los Angeles Times proglasio ju je Najboljom knjigom godine.

Njegova druga knjiga, koju je 2002. objavio Oxford University Press, znanstvena je studija o grčkom dramatičaru Euripidu. Od 2001. do 2005. radio je na Izgubljenima. Kada je 2006. objavljena, knjiga je dobila nagradu Udruženja američkih kritičara (National Book Critics Circle Award), Nagradu za najbolju židovsku knjigu (Na­ tional Jewish Book Award), Salon Book Award i druge nagrade u Sjedinjenim Državama, ali i Prix Médicis u Francuskoj i Premio ADEI-WIZO u Italiji.

Tijekom rada na Izgubljenima Mendelsohn je radio na prijevodu, s komentarom, djela Konstantina Kavafija (1863.–1933.), grčkog pjesnika iz Aleksandrije, koji je objavljen 2009., a Publishers Weekly proglasio ga je Najboljom knjigom godine.

– 583 –

Mendelsohn je također autor dviju knjiga eseja, zbirki njegovih kritika objavljivanih u časopisima The New Yorker i New York Review of Books. To su How Beautiful It Is and How Easily It Can Be Broken (Kako je lijepo i kako ga je lako slomiti, 2008.), koju je Publishers Weekly proglasio Najboljom knjigom godine, i Waiting for the Barbarians: Essays from Classics to Pop Culture (Čekajući barbare; od klasične do popularne kulture, 2012.), koju je Udruženje američkih kritičara no­ miniralo za najbolju knjigu iz područja kritike.

Daniel Mendelsohn stipendist je Guggenheimove zaklade, dobitnik nagrade Udruženja američkih kritičara za izvrsnost u prikazivanju knjiga i dobitnik nagrade George Jean Nathan za kazališnu kritiku. Član je Američke akademije znanosti i umjetnosti i Društva američkih filozofa. Živi u New Yorku i predaje na Koledžu Bard. www.danielmendelsohn.com

– 584 –

V

uk Perišić rođen je 24. svibnja 1962. u Rijeci gdje je završio i Pravni fakultet. 1985. objavljivao je tekstove u riječkom omladinskom glasilu Val. Od 1999. do 2007. radio je kao odvjetnik.

U riječkim časopisima Rival, Novi Kamov i Književna Rijeka objav­ ljivao je priče i eseje. 2003. riječki ICR objavio je njegov roman Simfonije. Tijekom 2009. surađivao je s beogradskim E-novinama, a od 2010. redovno objavljuje kolumne i eseje na Peščaniku, Jutarnjem listu te zagrebačkom T-portalu. Bavi se i prevoditeljstvom. Između ostalih preveo je knjige Michaela Burleigha Treći Reich – Nova povijest i Iana Kershawa Do pakla i natrag. 2015. napisao je knjigu eseja Od Weimara do Vardara. Živi i radi u Rijeci.

– 585 –

– 586 –

Sadržaj

dio prvi Bereishit 9 1. Zemlja bijaše pusta i prazna 11 2. Stvaranje 41 dio drugi Kajin i Abel 1. Grijeh braće 2. Krv brata tvoga iz zemlje k meni viče

89 91 117

dio tre�i Noa 169 1. Nezamislivo putovanje 171 2. Priča o potopu 189 3. I pokazaše se brdski vrhunci 273 dio četvrti Lech Lecha 1. Obećana zemlja (Ljeto) 2. Švedska/ponovno izrael (Jesen) 3. Danska (Zima) 4. Ponovno kod kuće (Privid završetka)

289 295 385 443 477

dio peti Vayeira 485 – 587 –

In memoriam 559 Post scriptum (Veljača 2007.)

561 Autorova bilješka 567 Zahvale 569 Izgubljeni ulomak iz Izgubljenih Drugačiji završetak za ujnu Ester 575 Intervju s Danielom Mendelsohnom o Izgubljenima 577 O autoru O prevoditelju

583 585

– 588 –

– 589 –

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Knjiga je objavljena uz potporu Grada Zagreba.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednik Kristijan Vujičić Lektura i korektura Margareta Medjurečan Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Jerrod Taylor Fotografije na ovitku reproduciran​e su uz dopuštenje obitelji Mendelsohn.

Godina izdanja 2020., svibanj Tisak GZH, Zagreb ISBN 978-953-358-212-2 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

– 590 –

– 591 –

Daniel Mendelsohn, cijenjeni američki publicist, kritičar i esejist, u ovoj intrigantnoj pripovijesti – u kojoj se ispre­ pleću memoarska proza i biblijska egzegeza, povijest i psi­ hologija sjećanja, putopis i reportaža – istražuje tragičnu prošlost nestalih članova svoje obitelji u Drugom svjetskom ratu.

Hvaljeno i nagrađivano djelo Izgubljeni počinje kao priča o dječaku koji je 1960­ih odrastao na Long Islandu u židov­ skoj obitelji koju je trajno obilježio nestanak šestero rođaka tijekom Holokausta. Više desetljeća poslije, potaknut otkri­ ćem pisama koja je njegov djed primio 1939. od svojega brata koji je živio u Poljskoj, autor kreće u potragu za pre­ ostalim svjedocima koji poznaju sudbinu njegovih rođaka.

Pritom je posjetio desetak zemalja na četiri kontinenta, a na kraju ga tragovi ponovno dovode i do (danas) ukrajin­ skoga gradića – u kojem je i započela priča njegove obitelji – gdje će odgonetnuti dugogodišnju zagonetku.

Pronicljivo povezujući vlastite uspomene iz djetinjstva s odisejom izgubljene generacije useljenika židovskih korije­ na u SAD­u, kao i njihovih europskih rođaka, Mendelsohn priču o jednoj obitelji pretvara u duboko promišljanje o tome koliko je krhko naše sjećanje, odnosno poimanje prošlosti i povijesti općenito.

249,00 kn ISBN 978-953358212-2

9 789533 582122

– 592 –

www.fraktura.hr