Izgubljeni raj

Od istoga autora u izdanju Frakture: Rituali Kako biti Europljanin

-2-

Cees Nooteboom

Izgubljeni raj prevela s nizozemskog Romana PereËinec

Fraktura -3-

This project has been funded with support from the European Commission. This publication reflects the views only of the author, and the Commission cannot be held responsible for any use which may be made of the information contained therein.

Projekt je realiziran uz potporu Europske komisije. Ova knjiga odražava iskljuËivo autorove stavove, a Komisija se odriËe odgovornosti za sve uporabe informacija koje su u njoj sadržane.

Naslov izvornika Paradijs verloren ∂ Cees Nooteboom, 2004 ∂ za hrvatsko izdanje Fraktura, 2010. ∂ za prijevod Romana PereËinec i Fraktura, 2010.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-178-1 CIP zapis dostupan u raËunalnom katalogu Nacionalne i sveuËilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 744812

-4-

Za Antje Ellermann Landshoff

-5-

-6-

Svaka sliËnost s postojeÊim osobama u ovom je romanu iskljuËena, osim ako netko baš želi prepoznati sebe ili nekog drugog, pri Ëemu treba upozoriti da fikcionalne osobe mogu doživjeti gubitak stvarnosti.

Angel Project doista je održan u Perthu 2000. godine, iako to možda nije godina u kojoj se odvija ova priËa.

-7-

-8-

“Postoji Kleeova slika koja se zove Angelus Novus.

Na njoj je prikazan aneo koji izgleda kao da se namjerava udaljiti od neËega u što se zagledao. OËi su mu raskolaËene, usta otvorena, a krila spremna za let. Aneo povijesti sigurno tako izgleda. Lice je okrenuto prošlosti. Tamo gdje mi vidimo lanac zgoda, on vidi samo katastrofu koja neprestano gomila razvaline na razvaline i baca ih pred njegove noge.

Htio bi još ostati, probuditi mrtve i popraviti razvaljeno. No iz raja dopire vihor koji mu se uhvatio u krila, a tako je jak da ih aneo više ne može sklopiti.

Taj ga vihor nezadrživo tjera u buduÊnost kojoj je okrenuo lea, dok hrpa razvalina pred njim raste do nebesa. To što nazivamo napretkom, taj je vihor.”

Walter Benjamin

-9-

- 10 -

Prolog “The pronoun I is better because more direct.”

The Secretaries Guide, Lema The Writer The New Webster Encyclopedic Dictionary of the English Language, MCMLII

Dash-8 300. Nebo mi je svjedok da sam letio svakakvim avionima, ali nikada u Dashu. Radi se o malom, kompaktnom avionu, no Ëini se veÊim jer je malo putnika. Mjesto pored moga je prazno. OËito nema mnogo zainteresiranih za let od Friedrichshafena do Tempelhofa u Berlinu. Poput male, zalutale grupice prošetali smo od minijaturne zgrade aerodroma do avionËiÊa, to se ovdje još smije. Sad Ëekamo. Sunce sja, priliËno je vjetrovito. Pilot veÊ sjedi sprijeda, okreÊe Ëas ovo Ëas ono, Ëujem kako kopilot razgovara s kontrolnim tornjem. Svatko tko Ëesto leti poznaje te trenutke praznine.

Motori još nisu upaljeni. Neki ljudi veÊ Ëitaju, drugi gledaju van, no nema se baš što vidjeti. Izvadio sam Ëasopis male aviokompanije, no još nemam volje stvarno Ëitati. UobiËajeno reklamiranje vlastite kompanije, potom nešto informacija o malobrojnim odredištima do kojih lete, Bern, BeË, Zürich, a onda par kupljenih Ëlanaka, nešto o Australiji i Aboridžinima, spiljske slike, kora drveta oslikana veselim bojama, sve što je u posljednje vrijeme dosta u modi.

Pa još jedan Ëlanak o São Paulu, obzor pun nebo- 11 -

dera, bogataških palaËa i, naravno, vjeËitih, tako pitoresknih predgraa, slums, favelas, kako ih veÊ zovu. Krovovi od valovitog lima, klimave drvene konstrukcije, ljudi koji izgledaju kao da im se svia što tu stanuju. Sve veÊ vieno, ne moram gledati predugo da bih imao osjeÊaj da imam sto godina.

Možda i imam sto godina, trebaš samo svoje stvarne godine pomnožiti s tajnom formulom, Ëarobnim brojem kojim su obuhvaÊena sva putovanja tvoga života i neprimjereni déjà vu koji ide uz to, i veÊ si tu. ObiËno me ne muËe takva razmišljanja, možda zato što ih smatram manje vrijednima, no juËer naveËer u Lindauu tri su Obstlera bila previše, a u mojoj se dobi to osveÊuje. Stjuardesa gleda van kroz vrata, izgleda da još netko dolazi, a kad ue, taj netko je žena, jedna od onih za koje se nadaš da Êe sjesti pored tebe. Toliko star oËigledno baš i nisam.

Ništa od sjedenja kraj mene, ima mjesto do prozora, red ispred mene, lijevo od prolaza. Zapravo bolje nego do mene, jer sad je mogu dobro promotriti.

Ima duge noge u hlaËama kaki boje, muški atribut koji je Ëini ženstvenijom. Jake velike ruke kojima sada odmata knjigu iz jarkocrvenog papira pomno zalijepljenog ljepljivom trakom. Te velike ruke nemaju strpljenja za to, kad traka odmah ne popusti, razderu papir. Ja sam voajer. Jedan je od najveÊih užitaka tijekom putovanja promatrati nepoznate koji ne znaju da ih gledaš. Knjigu otvara tako brzo da ne vidim naslov.

- 12 -

Uvijek želim znati što ljudi Ëitaju, no uglavnom su ljudi žene, jer muškarci više ne Ëitaju. A žene, takvo je moje iskustvo, bilo da su u vlaku, na klupi u parku ili na plaži, Ëesto drže svoje knjige tako da ne možete vidjeti naslov. Obratite pažnju sljedeÊi put. »ak i kad gorim od znatiželje, gotovo se nikad ne usudim pitati. Na prvoj stranici stoji dugaËka posveta. »ita ju priliËno brzo i dok knjigu stavlja na prazno mjesto pored sebe ponovo gleda van. Motori su upaljeni, avionËiÊ se poËinje tresti, vidim da i njene grudi u uskoj majici lagano podrhtavaju, što mi je uzbudljivo. Lijeva joj je noga prebaËena preko desne, svjetlo pada na njenu kosu, crvenkastu sa zlatnim odsjajem. Knjigu je obrnuto položila, nikako ne mogu proËitati naslov. Knjiga je tanka, takve volim. Calvino kaže da knjige moraju biti kratke, a toga sam se i sâm uglavnom pridržavao. Jurimo po betonu. Trenutak požude nastaje prvenstveno u malim avionima pri polijetanju, jer im je potrebno malo uzgona, pa se Ëini da avion odozdo dobiva dodatan poticaj, nešto poput milovanja, isti onaj osjeÊaj koji ste imali dok ste se, kao dijete, ljuljali.

Na brežuljcima leži snijeg. Krajolik zbog toga izgleda vrlo grafiËki, gola stabla gravirana na bijelom papiru, ponekad je to sasvim dovoljno da bi se nešto uËinilo jasnim. Ona ga ne promatra predugo. Opet je uzela knjigu, i sad još jednom Ëita posvetu, ali opet nestrpljivo. Pokušavam smisliti nešto o tome ∑ - 13 -

to je naposljetku moje zanimanje ∑ ali ne stižem predaleko. Muškarac koji je nešto morao opravdati?

S knjigama tu treba biti oprezan. Date li pogrešnu knjigu ili pogrešnog pisca, u opasnoj ste zoni.

Lista knjigu, povremeno dulje gleda neku stranicu. Za takvu malu knjigu priliËan je broj poglavlja.

To znaËi svaki put nov poËetak, a za to moraš imati dobar razlog. Onaj tko upropasti poËetak ili kraj knjige, baš i ne shvaÊa u Ëemu je bit, a to zapravo vrijedi i za poglavlja. A tko god da je taj pisac, mnogo riskira. Sad je opet stavila knjigu pored sebe, ovaj put s naslovnicom nagore, ali zbog svjetla koje je upalila iznad glave plastika na omotu sjaji se tako da još uvijek ne mogu proËitati naslov, morao bih ustati da bolje vidim.

Cruising altitude, oduvijek sam volio te rijeËi.

OËekujem skijaše, jer letimo iznad oblaka s neobiËnim padinama, a to mi još nikada nije bilo dosadno.

Na toj visini svijet ima samo prazne stranice, možeš se razmahati, ali ona ne gleda van, uzela je Ëasopis aviokompanije i lista ga od straga prema naprijed.

Preletjela je São Paulo, nešto se dulje zadržala kod velikoga zelenog parka, a sad bulji u slike Aboridžina, povremeno Ëak Ëasopis prinosi bliže oËima, a vidim i kako svojim dugim prstima prelazi po neobiËnoj figuri zmije na jednoj od slika. Potom zatvara Ëasopis i odmah zaspi. Neki ljudi to mogu, neprimjetno spavati. Jednu je ruku stavila na knjigu, druga se nalazi straga na vratu, ispod te crvenkaste - 14 -

kose. Cijeli sam se život bavio tajnom koju predstavljaju drugi ljudi. Znam da tu postoji priËa, i znam da je neÊu saznati. Ta knjiga ostaje zatvorena, baš kao i ona druga. Kada za nešto više od sata sletimo na Tempelhof, imam napisanu Ëetvrtinu uvoda za fotomonografiju o anelima na grobljima.

Dolje se nalaze sivi stambeni blokovi Berlina, velika pukotina povijesti koja još uvijek prolazi gradom.

Ona se Ëešlja, a onda uzima jarkocrveni papir da njime opet omota knjigu. Zaglauje papir na natkoljenici, ne znam zašto me to dirnulo. Potom uzima knjigu i jedan je trenutak drži u zraku tako da mogu proËitati naslov.

To je ova knjiga, knjiga iz koje ona sada nestaje, zajedno sa mnom. Dok u dugaËkoj dvorani Ëekam prtljagu, vidim kako brzo ide van, gdje je Ëeka neki muškarac. Ovlaš ga poljubi, ovlaš kao što je gledala knjigu u kojoj je proËitala samo rukom napisanu posvetu koju nisam proËitao i nisam napisao.

Prtljaga ovdje brzo stiže, kad iziem, ona s muškarcem ulazi u taksi i nestaje. Ja kao i uvijek ostajem s nekoliko rijeËi, s gradom koji se poput škripca steže oko mene.

- 15 -

- 16 -

I.

- 17 -

- 18 -

Tako govoraše naša mati Eva, a Adam slušaše vrlo zadovoljan, al’ joj ne odvrati ∑ jer veÊ sasvim blizu stajaše Arhanel, a sa drugog brega, k mestima stražarskim za njih odreenim, svi u blistavome stroju, heruvini silažahu, klizeÊ’ tlom poput blistavih meteora i k’o što veËernja magla, dignuv se sa reke, klizi nad moËvari i brzo se širi, sustopice iza trudbenika koji svom se domu vraÊa.

Na Ëelu, visoko uznet, natupaše uzvitlan maË Božji, sevajuÊi gnevom k’o kometa. I on otpoËe da suši to blago podneblje jarom i sparinom žarkom k’o libijski zrak sasušeni.

Na to Arhaneo, požurujuÊi ih, roditelje naše skanjive povede, uzev ih za ruke, pravo ka ulazu

- 19 -

istoËnom i isto tako brzo niza stenu, ka ravnici što dole ležaše.

Zatim on išËeze.

John Milton, “Izgubljeni raj”, 12. pjevanje

- 20 -

1.

Jedne vruÊe ljetne veËeri netko je izišao iz njene kuÊe u Jardinsu, uz mirise jakarande, magnolije, uz težinu i vlagu. U Jardinsu žive bogataši koji imaju osoblje što putuje izdaleka, vrtlare, kuharice, dva sata je ništa, i to dva puta dnevno. São Paulo velik je grad.

Kad kiši autobusima treba i više.

Netko je izišao iz njene kuÊe, uzeo drugi automobil njene majke, otišao se provozati vožnje radi, uz glazbu Björk pojaËanu do kraja, nibelunšku kuknjavu koja ne pristaje uz trope. I taj netko je pjevao, ali prodorno, histeriËno, u bijesu koji nije bio usmjeren protiv nekoga, koji je bio povezan s tugom što se isto tako nije dala objasniti.

Netko se vozio po Marginalu, po Tietêu, kraj kuÊa novih bogataša u Morumbiju, i ne pazeÊi, ne razmišljajuÊi, ušao u zabranjeno podruËje, i to ne u Ebú-Ecú, nego odmah u najgore, Paraisópolis, koji je više bio nalik paklu nego raju, opasan i stoga tada, u tom trenutku, privlaËan. Nije taj netko vozio, automobil je bio taj koji je vozio, auto i glazba. Motor se ugasio, sad su tu još samo strah i jaukanje Björk koja dovikuje tim drvenim potleušicama, smradu, - 21 -

mjeseËini na ploËama od valovitog lima, zvucima jeftinih televizora koji uzvraÊaju dovikivanjem, miješaju se s uzbuenim smijehom, glasovima koji se približavaju, pretvaraju se u krug što stoji oko nje i više je ne puštaju. Nakon toga se sve odvijalo vrlo brzo, prebrzo za paniku, za vikanje ili bježanje. Koliko ih je bilo, više ne zna, a ono što Êe si uvijek predbacivati, daleko više od vožnje same, odvratna je, poetiËna pomisao kojom Êe poslije zbog samoodržanja krivotvoriti to što se dogodilo: da je to bilo kao crni oblak. Na nju se spustio crni oblak. Naravno da je ipak vikala, i naravno da je boljelo, ali bio je tu smijeh dok su s nje trgali odjeÊu, taj je smijeh bio nezaboravan, visok i ekstatiËan, u njemu je odzvanjao svijet koji za nju prije toga nikada nije postojao, bijes i mržnja toliko duboki da bi se u njima zauvijek moglo nestati, te istovremeno to visoko histeriËno vikanje, glasovi što stenju i meusobno se ohrabruju, nikada je više to neÊe napustiti.

Nisu se potrudili da je ubiju, ostala je poput odbaËenog komada smeÊa. Možda je to i bilo najgore, kako su ti glasovi ponovo nestali, vratili se u vlastite živote u kojima je ona bila samo incident. Poslije Êe ju policija pitati što je tražila na tom mjestu, naravno da joj je bilo jasno da su time mislili kako je za to sama kriva, ali ono što si je doista predbacivala bila je ponižavajuÊa, lažna predodžba oblaka, jer nema oblaka koji s tebe trgaju odjeÊu, to su muškarci koji zauvijek prodiru u tvoje tijelo i tvoj život i za sobom - 22 -

ostavljaju zagonetku iz koje ne možeš. Iz koje ne mogu, jer taj netko bila sam ja, ista ona koja sada ovdje leži na drugom kraju svijeta pokraj muškarca koji je isto tako crn kao što su bili oni drugi, netko tko ništa nije uzeo, netko koga ne poznajem i koga opet moram ostaviti. Ne znam je li dobro što sam ovdje. Zašto ne bi bilo dobro? Zato što on ne zna zbog Ëega sam ovdje, ne zna pravi razlog. Niti Êe ga ikad znati. U tom ga smislu varam.

Ja sam ovdje da istjeram avla. On je ovdje da se sa mnom poševi. Barem tako mislim. U svakom sluËaju, to je ono što smo uËinili. Rekao je tjedan dana, ne dulje. Onda opet mora u svoj mob. Njegov mob, njegov klan, tako se to ovdje zove. Ali nije rekao gdje je to. Negdje u outbacku, u bespuÊima ove zemlje. Ne znam što on misli. Možda i on mene vara.

No može li lagati netko tko jedva da išta kaže?

On spava, a kad spava on je sâmo vrijeme. To su najstariji ljudi na svijetu. U ovoj su zemlji živjeli više od Ëetrdeset tisuÊa godina, vjeËnosti se ne možeš približiti više od toga. Jedne sam se veËeri u São Paulu otišla provozati i dospjela ovamo. Nije tako, ali ja tako mislim. Ništa od onoga što mislim nije dozvoljeno, ali nitko mi ne može zabraniti da mislim ono što mislim. Gledam usnulog muškarca koji izgleda kao da je živio tisuÊu godina, mlad kakav jest.

Leži na podu pored mene, skvrËen poput životinje.

Kad otvori oËi, star je poput kamenja, guštera koje vidiš ovdje u pustinji, no ta je starost laka jer su - 23 -

njegove kretnje lake, kao da ne može osjetiti težinu svog tijela. Pokušavam samoj sebi reÊi da je to isto tako lažno kao i ono drugo, ali nije tako. Dospjela sam u nešto o Ëemu nemam pravo odluËivati zato što moje vrijeme ovdje ne vrijedi. Ponekad, kad sam s njim u pustinji u ovoj zemlji koja je gotovo iskljuËivo pustinja, i kada mi pokazuje stvari koje ja ne vidim, kad je on skoro sama zemlja i zna gdje je voda koja preda mnom ostaje skrivena, kada se osjeÊam jadnom naspram njegove neizmjerne starosti koja vidi hranu tamo gdje ja vidim pijesak, pomislim, iako znam da nije tako, da sam te veËeri izišla iz kuÊe kako bih došla ovamo. Napustila sam težinu tropa, u kojima se sve kreÊe i stvara buku, kako bih stigla u ovu tišinu.

- 24 -

2.

Došla sam ovamo zbog Almut. Njezin je djed Nijemac, baš kao i moj. Zajedno smo Almut i Alma, još od škole. Zajedno se smijemo našim djedovima s njihovim Ëudnim naglascima koji su nakon rata došli u Brazil i ne žele priËati o svojoj prošlosti. Bolesni su od Ëežnje za domovinom, ali ne vraÊaju se, jadikuju zajedno s Dietrichom Fischerom-Dieskauom dok pjeva Mahlerove Kindertotenlieder i žele da NjemaËka postane svjetski nogometni prvak. O ratu ne žele priËati, a naši oËevi ne žele priËati o svojim oËevima. Naši oËevi nisu htjeli ni uËiti njemaËki. Mi jesmo, iako je jezik grozan. Sve je uvijek obrnuto, sve ono što je muško postaje žensko, smrt je muškarac, sunce žena, mjesec opet muškarac, ludilo. HoÊu reÊi, grozan jezik za uËenje, ne za slušanje, osim ako ne viËu. Almut je visoka i plava, svi Brazilci padaju na nju. Ja sam joj do ramena, tako je uvijek bilo, još dok smo bile male. To mi se svia, rekla je Almut, mogu staviti ruku oko tvojih ramena.

Smatrala sam je ljepšom, no ona je sebe smatrala previsokom. Ja sam germanska pramajka, uvijek je govorila, trebali su me nazvati Brunhilde. Pogledaj - 25 -

samo te grudi. Dok hodam ulicom, odmah za sobom imam pola škole sambe. Ti nemaš takvih problema.

To je zbog sjene. Sjena, to je bila njena teorija. U tebi je sjena. Ali kakva je to sjena? U tvojim oËima.

Ispod tvojih oËiju, na tvojoj koži, posvuda. Ali što je to onda? To je tvoja tajna. Onda bih naveËer gledala u ogledalo i ništa ne bih vidjela. Ili, bolje reËeno, vidjela bih samo svoje lice. Ne znam imam li tajnu.

Ne radi se o tome, rekla je tada Almut. Ti si tajna, ti toga i nisi svjesna. S tobom se nikad ne zna što misliš, kad nešto kažeš, ne djeluješ onako kako bi odgovaralo reËenome, uvijek kao da je tu i nešto drugo, nešto do Ëega drugi ljudi ne mogu doprijeti.

S tim Êeš još imati problema, ali ne moraš se toga bojati.

Više ne znam kad smo vodile taj razgovor, možda kad nam je bilo petnaest, ali nikada ga nisam zaboravila. To je kao da pored sebe uvijek imaš još nekoga, dodala je. Uvijek smo sve radile zajedno, naši prvi deËki nisu to mogli podnijeti. Satima smo znale ležati u mreži na verandi i razgovarati o tome što Êemo poslije raditi. Studirati povijest umjetnosti, bila je to gotova stvar. Ona modernu umjetnost, ja renesansnu. Meni pozli od svih tih raspeÊa i navještenja, uvijek je govorila. Oko toga se nikad nismo slagale, za raspeÊima ni ja baš nisam bila luda, mada je uzbudljivo vidjeti što svi ti umjetnici rade s jednom te istom temom, ali ono za Ëim sam stvarno bila luda,

- 26 -

bila su upravo navještenja. Opsjednuta sam anelima. Rafael, Botticelli, Giotto, samo da su krila. To je zato što i sama želiš letjeti, kaže Almut.

A ti ne želiš? Ne, ne želim. Kod nje su na zidu visjeli Willem de Kooning, Dubuffet i sva ona raspadnuta kubistiËka tijela i lica koja nisam podnosila.

Kod mene su na zidu bili aneli. Almut je to nazivala mojom volijerom. Nepodnošljiva mi je Ëinjenica, Ëesto je govorila, da se ne zna jesu li muškarci ili žene.

“Muškarci su.”

“Kako znaš?”

“Imaju muška imena. Mihael. Gabriel.”

“Meni bi bilo mnogo logiËnije da je Mariji žena došla reÊi da Êe dobiti dijete.” “Žene drugaËije lete.”

To, naravno, nije imalo smisla, jer još nikada nisam vidjela neku ženu kako leti. No neke stvari znaš. Ona Giottova obrušavanja, sigurno ih je kopirao od kometa, ti aneli tako munjevito lete zrakom da za sobom ostavljaju svijetleÊi trag u kojem su njihova stopala veÊ nestala. Žena nikada ne bi tako letjela.

“Ponekad sanjam da letim”, reËe Almut. “Uvijek je jako sporo, znaËi da možda imaš pravo. Kako se zapravo spuštaju?”

Još se dobro sjeÊam tog trenutka. Stajale smo ispred moje omiljene slike, u galeriji Uffizi u Firenci,

- 27 -

ispred Botticellijeva Navještenja. Prije nepunih pet minuta rekla je da joj je veÊ zlo od svih tih krilatih stvorenja.

“VuËeš me po cijeloj Europi da gledam tu ekipu.

Zamisli da si Marija. Mirno sjediš u svojoj sobici, ništa ne slutiš, i odjednom Ëuješ zvuk tih krila, kao da se spušta ogromna ptica. Jesi li veÊ razmišljala o tome kako to mora zvuËati? I kad golub proleti, to se Ëuje, a kamoli kad su krila sto puta veÊa. To mora stvarati strahovitu buku. Crew prepare for landing.”

Ali nisam htjela slušati. Cijeli sam život takva.

Ako se dogodi nešto što dotakne moje najdublje Ja, moju tajnu, kako bi to nazvala Almut, mene nema.

Još sam svjesna toga da su oko mene ljudi, ali oni za mene više ne postoje, tko god da jesu.

“Skoro je sablasno”, jednom je rekla Almut, “ti stvarno odeš, a ja znam da nije rijeË o pozi.”

“Koncentracija.”

“Ne, mnogo više od toga. RijeË je o odsutnosti.

Kao da i ne stojim pored tebe. Prije sam bila uvrijeena. Smatrala sam to oblikom prijezira. Kao da više ne postojim. Zapravo si ti bila ta koja ne postoji.”

Ali nisam slušala. Vidjeti prvi put sliku koju znaš samo s reprodukcija nalik je halucinaciji. Ne može biti da je to sad prava stvar, da je Botticelli prije svih tih stotina godina jednoga dana sjedio pred njom i gledao je oËima koje su odavna nestale nakon što je - 28 -

povukao posljednji potez kistom. OsjeÊam da je još uvijek u blizini te slike, ali joj se ne može približiti, prošlo je toliko vremena da je ta slika postala nešto sasvim drugo, a ipak je još uvijek materijalna, zbog Ëega izaziva jezu. To Ëarobno djelovanje pravog izaziva u meni neku vrst vrtoglavice koju ne mogu opisati. Ako bih još morala obraÊati pažnju i na ljude koji hodaju ispred te slike i nakratko je gledaju, a potom odlaze, vjerujem da bih se onesvijestila. Jednom sam u Bahiji gledala ritual candomblé. Žena koja je tamo plesala posve je zaboravila na svijet, da ju je netko u tom trenutku probudio iz transa, pala bi na pod. SliËno je tome.

Tiha histerija. I taj izraz potjeËe od Almut. IzreËen uz smijeh, no ipak.

Ali ja sam veÊ u slici. Crveni pod s pravokutnim ploËicama, strog uzorak, sve te ravne linije kao suprotnost vrtlogu, presavijanju i nabiranju odjeÊe njih dvoje za koje svijet takoer ne postoji. Vlada potpuna tišina, aneo je upravo stigao, kleknuo je na jedno koljeno, desnu je ruku podigao prema ženi koja, blago nagnuta, stoji iznad njega. Njihove se ruke skoro dodiruju, u Ëemu ima intenzivne intimnosti. Oboje su veÊ raširili prste, kao da je to jezik kojim se žele izraziti, jer rijeËima još ništa nije reËeno. Žena ga ne gleda, inaËe bi vidjela strahopoštovanje. Mislim da veÊina ljudi ne razmišlja o ludilu te poruke. Krilati muškarac koji je upravo doletio, krila su mu još malo podignuta, vani ravnodušan - 29 -

pejzaž s tim jednim, tankim, visokim stablom na mediteranskom svjetlu, on je došao prenijeti poruku iz svijeta koji je milijunima kilometara daleko, a istovremeno blizu, u kojemu vrijeme i udaljenost ne postoje, svijet koji se sad skuËio u toj ženi. Ne znam što je to božansko, ili, bolje reËeno, ne bih to znala opisati, ne znam kako ljudi mogu podnijeti doticaj s božanskim, mislim da to nije moguÊe. Ako se ipak dogodi, onda izgleda kao na toj slici.

“Ti stvarno vjeruješ u sve te gluposti?” Naravno da je Almut to morala pitati.

“Ne, ali na toj slici to je istina. O tome se radi.”

Radilo se, naravno, i o tome da se u tom trenutku vani zaËula zvonjava angelusa. Neke priËe imaju moÊ da nakon dvije tisuÊe godina, u svijetu raËunala, i dalje izazivaju oglašavanje zvona, a Botticelli je to znao.

Kada smo oko sat vremena poslije stajale na Ponte Vecchiu i gledale brzu vodu Arna koja je protjecala ispod nas, Almut reËe: “Zamisli.”

“Zamisli što?”

“Da spavaš s anelom. To bi bilo stvarno posebno, ta krila, to lepetanje i šuškanje dok svršava.

Kad ih rastvori i poleti s tobom u nebo. Najviše što sam se tomu približila bilo je s jednim pilotom, s tim da je moglo i bolje.”

“Jedini aneo koji bi ti se svidio onaj je s fantastiËnim krilima u Toledu, onaj El Grecov, kojega nebo skoro uvuËe u sebe.”

- 30 -

“Onaj s prÊastim nosom? Ne, hvala. Ali bio je moÊan, to je istina.”

Almut me uvijek vrati na zemlju.

- 31 -

Nakladnik Fraktura, ZaprešiÊ Za nakladnika Sibila SerdareviÊ Glavni urednik Seid SerdareviÊ Urednica Ana Grbac Lektura i korektura Nana Moferdin GrafiËka urednica Maja GlušiÊ Dizajn i prijelom Fraktura Na naslovnici ∂ Sandro Botticelli, “Annunciation”, tempera na drvu, 1489./90.

Galleria degli Uffizi, Florence, Italy/ Alinari/ The Bridgeman Art Library Godina izdanja, 2010., listopad (prvo izdanje) Tiskano u Hrvatskoj ISBN 978-953-266-178-1 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

- 174 -

- 175 -