Izlet na Kras Izlet na Kras
Milan Soklić -1-
-2-
Milan Soklić
Izlet na Kras
Fraktura -3-
© Milan Soklić i Fraktura, 2017. Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. All rights are represented by Fraktura, Croatia. ISBN 978-953-266-914-5 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 977991
-4-
Kako se uopće moglo dogoditi da vodim ove ljude? Ja to nisam htio, to nije bila moja ideja, ovaj izlet na Kras! A ipak je bio posve neizbjeŞan.
-5-
-6-
Prvi dan u kojem mladi gospodin Driesch dospijeva u Trst i ondje susreće niz zanimljivih osoba
Opjevano sunce Goetheove Italije zabljesnulo ga je premorena od neprospavane noći i oči mu bijahu bolne od gareži koju je lokomotiva tijekom svoga pohoda preko Alpa zdušno sipala po bespomoćnim putnicima. Vlak je sad promicao kroz maslinike i na obzorju su izranjali obrisi naselja u ravnici. Bijeli zvonici mjesnih crkava označavali su Palmanovu, Vilesse i Cervignano, a negdje iza njih morala je biti Venecija. Ravnomjerno napredovanje kroz krš i nisku šumu završilo se na padini, visoko nad morem, otkuda se, nakon kraćeg usjeka, otvorio pogled na grad Trst, na mnoštvo teretnjaka u luci i metež kolâ i ljudi na obali. Nemir što ga je u tom trenutku obuzeo mladi je gospodin Driesch onomad najvjerojatnije pripisao naporima putovanja, tu nejasnu slutnju kojom je budućnost još tada natopila njegova čuvstva. Jer znanje dolazi tek poslije, kad je život već prošao i kada je sve što se još piše, govori i misli samo nadomjestak za davni prhak šum rastvaranja nekog ružičastog suncobrana ili za osmijeh koji se nekim čudom uspio sačuvati u svojoj kratkovječnoj ljepoti. Taj zbunjujući nemir, kojemu je uzrok ipak mogla biti i neispavanost, -7-
bio je prvo što je zaprijetilo neredom u duševnome životu mladoga gospodina Driescha. Jer u tom je svijetu doista vladao red. Mladi Hans Driesch upravo je bio okončao studij prirodnih znanosti; za njim je stajala obranjena disertacija kod slavnog Ernsta Haeckela i neizmjerno povjerenje u djelo gospodina Darwina. Za dovoljan svojim učenikom, Haeckel mu je bez oklijevanja napisao preporuku za napuljsku Zoološku stanicu, institut u kojem je nekoć i sam započeo svoju istraživačku karijeru. I učenik je bio zahvalan svome učitelju: ta on ga je naučio da svugdje u svijetu prepoznaje red; u prirodi, obitelji i državi sve je funkcioniralo prema pravilima koja je samo trebalo upoznati i primijeniti. Mladi biolog imao je sve pretpostavke za uspješan život. *** Pošto je naznačila ljubak nos i opcrtala pravilne ružičaste usne, linija se uspela uz čisto bijelo čelo i razdijelila nad njim u mnoštvo tankih crta što dočaravahu pravce rasprostiranja jedne duge valovite kose – naravno plave – slijedeći njezin tok sve do nestašnih uvojaka koji su se gubili u zaštitničkoj toplini leđa. Potom se spuštala niz laku ružičastu haljinu, sve niže i niže, da bi naposljetku odustala od prikazivanja oblikâ djevojčina tijela, dospjevši u predio u kojem se taj odjevni predmet poput paunova repa raskošno širio u svijetu fantastičnih krojeva. Tu su od crteža ostali samo još obrisi, pa se činilo da ružičasti lik lebdi na oblaku opojnih isparenja, kao središte -8-
jednog obožavanja koje odbija materijalizirati svoj predmet i kojemu je svako daljnje tjelesno određivanje neumjesno, kao što je neumjesno htjeti pojesti neki cvijet. “Jarko, ti me opet ne čuješ! Što to švrljaš?” Naglim potezom gospođica Jaromira precrta započeti crtež i prkosno okrenu glavu. “Uvijek jedna te ista slika”, negodovala je gospođa Stejskal. “Zašto ne bi nacrtala ulicu i suncobrane? Ili onaj lijepi brod, ponos naše mornarice?” “Taj je brod”, odvrati gospođica Jaromira, “prava slika naše Monarhije: trom i čađav.” “Meni se činio tako lijepim”, reče gospođica Katka razočarano. “Ti u svemu vidiš samo ružno i zlo.” “Kajat ćeš se zbog toga jednog dana”, reče gospođa Stejskal. “Imala si priliku uživati s nama na moru, ali si svojom zlovoljom sve pokvarila.” Gospođica Jaromira spusti glavu i šutke gledaše svoj sporni crtež. A gospođa Stejskal, pošto je neko vrijeme uzaludno očekivala djevojčin odgovor, uvrijeđeno otpuhnu i sleže ramenima pa nastavi promatrati žustri život luke, dok se gospođica Katka posvetila ravnanju naborâ na stolnjaku. I tako gospođica Jaromira opet bijaše sama. U njihovim riječima nikad nema ničega uzvišenoga, ništa im ne govore nedovršeni crteži, nepodvezane misli, nenaručene molitve. Oni žive samo zato da ne bi umrli. Pa i ja s njima živim samo zato da ne bih umrla, i zato se, kad sam s njima, osjećam već umrlom. No moj se anđeo napokon pojavio, izronio je iz magle ovoga praznog vremena, lijep i pametan, ljepši od Katke i pametniji od ujaka -9-
Stejskala. On će me zavoljeti i moja će ljubav prosvijetliti njegovu dušu. Ukazat ćemo im se jedno uz drugo i svi će se diviti silini našega zanosa. *** Mladi gospodin Driesch bio je već sjeo u fijaker, doviknuvši kočijašu: “Locanda alla Città di Francoforte, Piazza di Zonta, molim!”, kad u mnoštvu putnika na pločniku pred kolodvorom spazi poznato lice. Peter Reisinger, mladi Haeckelov asistent, uzaludno se osvrtao za slobodnim vozilom. Kad u stranoj zemlji susretnemo poznata čovjeka, skloni smo mu se u prvi čas obradovati čak i kad on u našem sjećanju ne budi baš najugodnije uspomene. Obično nam potom ostane dovoljno vremena za kajanje zbog takvih izljeva nostalgične srdačnosti. Hans dakle smjesta doviknu kočijašu da zaustavi kola. Ne ugodno ga međutim osupnu izraz Peterova lica dok se uspinjao k njemu: ni zadovoljstvo što je uspio naći prijevoz nije moglo potpuno prekriti uobičajenu smjesu poruge i zavisti koja traj no obilježavaše njegov izražaj. “Moj stari”, objasnio je, “leži u bolnici Miramare. Navodno mu godi ovdašnji zrak.” Hans je htio pokazati suosjećanje, ali Peter ravnodušno doda: “Puši kao Turčin.” Ispostavilo se da hotel u kojem je Peter rezervirao sobu leži nedaleko od Drieschove gostionice. - 10 -
“Eto, moći ćemo se posjećivati”, rekao je silazeći s kola. Je li bilo zajedljivosti u tim riječima? Onomad, u Jeni, kad je mladi gospodin Driesch pred dvojicom Haeckelovih asistenata zaneseno govorio o Rouxovu epohalnom pokusu, Reisinger i Treptow podrugljivo su se zgledali. Kako je njegov hvalospjev eksperimentalnoj zoologiji morao zvučati u ušima te dvojice! U Haeckelovu krugu biologiju se nije smatralo eksperimentalnom, nego deskriptivnom znanošću. Vjerojatno mu još onda nije bilo mjesto među njima, u tom ozračju dvoličnosti i samozataje. Sama je nelagoda međutim izravno potjecala od nemile zgode koja se zbila tek nekoliko mjeseci prije susreta u Trstu. Kad se Hans usred višeg seminara iznenada našao prinuđenim prevoditi s engleskog dijelove Darwinova Podrijetla čovjeka, Peter Reisinger ne samo što je morao ispravljati Drieschove krivo prevedene navode nego potom i sam završiti započeto prevođenje jer se mladi gospodin bio toliko zbunio da više nije mogao dokučiti smisao narednih rečenica. Za preuzetnoga doktoranda bilo je to gorko iskustvo. Upravo je on naime preporučivao mlađim kolegama čitanje stručnih knjiga na stranim jezicima, pa je još, ne bi li pojačao učinak svojih riječi, tvrdio kako mu je osobito poznavanje engleskoga koristilo u studiju – i sve se to moralo dogoditi baš u Peterovoj nazočnosti, da mu taj podrugljivac stavi na znanje gdje su granice njegovih sposobnosti. Završetak vježbi dočekao je kao u bunilu, sljedeću je noć probdio i sam mu se događaj mjesecima obnavljao u sjećanju i preplavljivao ga sramom. - 11 -
*** Iza blago rastavljenih koljena poslušno se izležavaju dva bijela bedra, dopuštajući da ih težina tijela na glatkoj dasci mijesi poput tijesta za kakav veliki kruh. Ona osjeća kako to tijesto nečujno nadolazi i kako modre žilice, što se naziru pod njegovom površinom, vuku krv prema pojasu, gdje se pod naborima zadignute haljine završava preglednost i započinju tamni i smršeni oblici jednoga svijeta u vječnom nastajanju. Samotnost uske bijele prostorije odmara gospođu Kreit meier. Pod njenim tijelom miruje bistra studena voda keramičkog jezerca, iz kojega se k nezaštićenoj koži bedara uzdiže svježina, mreškajući je lakom i ugodnom jezom, a hladni miris tog mjesta podsjeća je na djetinjstvo i dokone sate otkrivanja zabranjenih tajni. Pa i danas tijelo gospođe Ludmile, mlade udovice Kreitmeier, s jednako neudovoljenom žudnjom sluti te tajne i ispituje njihove znake. Jesam li zaključala vrata? Ključ nije okrenut nadesno, netko bi mogao ući – možda neki muškarac – i zateći me ovakvu. Što bih ja onda učinila? Možda bih preplašenom gestom posljednje obrane sastavila koljena, ili bih brzo gurnula nabore haljine preko otkrivenih nogu i tako završila predstavu? Ili ne bih učinila ništa? Tko zna... Među blistavim bijelim zidovima u udobnoj tišini nad jezercem ništa se ne pomiče. Ruka nije pošla provjeriti jesu li vrata zaključana, koljena se nisu sastavila, sve je obamrlo u mučnoj ugodi iščekivanja.
- 12 -
*** Odloživši prtljagu u sobi, mladi gospodin Driesch otiđe do nužnika što je opsluživao više soba na istome katu. Otvorivši vrata međutim, ugleda na školjci mladu ženu obnaženih nogu. Ne pokušavajući se zakloniti od njegova pogleda, gotovo spo kojno, zatečena osoba reče: “Obsazeno!” Zbunjen i preplašen, mladi gospodin promrmlja riječi isprike i brzo zatvori vrata. Vraćajući se u svoju sobu, pitao se iz kojeg bi jezika mogla potjecati riječ koju je čuo. A neki posve nov nemir pratio je njegove uzaludne pokušaje da se prisjeti osjetljivih pojedinosti prizora što mu se tako nenadano ukazao. Kad se sat vremena potom pojavio na terasi na kojoj se pod pokrovom od vinove loze služio ručak, svi su stolovi već bili zauzeti. Uočivši njegovu nezgodu, ljubazna domaćica odvede ga do podužeg stola za kojim je nekoliko osoba razgovaralo nekim njemu nepoznatim jezikom te ih upita jesu li voljni primiti u svoje društvo gospodina doktora Driescha. Pogledi četiri para očiju sa zanimanjem se zaustaviše na Hansovu licu, a onda postariji gospodin, koji je očito bio glava toga društva, odgovori na dobrom njemačkom jeziku: “Bit će nam čast, gospođo, objedovati u društvu jednoga doktora. Izvolite, gospodine”, rekao je i pokazao pridošlici slobodan stolac pored sebe. “Pa, mladiću”, nastavi kad se domaćica udaljila, “budući da ćemo, s obzirom na običaje u ovoj gostionici, vjerojatno i ubuduće zajedno objedovati, dopustite mi da se predstavim: Gustav Stejskal, trgovac iz Brna. Gospođa sa šeširom moja je - 13 -
supruga Eva”, tu pomalo zbunjeni Hans izjavi kako se osjeća počastvovanim, “a mlade dame što sjede nasuprot vama su naša kći Katka”, pri čemu se mladom gospodinu Drieschu blagonaklono nasmiješi lijepa plavokosa djevojka, “i moja ne ćaka Jaromira”, tu mu se ukaza jedno ravnodušno lice, uokvireno riđim uvojcima. “A čime se bavi gospodin doktor?” “Pa”, reče ovaj snebivajući se, “moj je predmet biologija. Ali ne bih želio opterećivati dame dosadnim pojedinostima, pa još na njima stranom jeziku.” “Nema razloga za ustručavanje”, reče gospođa Stejskal. “Za ovim stolom svi govore njemački.” “A o vašem smo predmetu već ponešto čitali”, doda gospođica Katka. “Na primjer knjigu gospodina Darwina o podrijetlu vrsta.” “Doista?” iznenadi se mladi gospodin, zadivljeno pogledavši milo lice Katke Stejskalove, koja ga je sa zanimanjem motrila. “Oblast kojom se bavim upravo je razvitak života na Zemlji. Možda je gospođici poznato ime mog učitelja, profesora Ernsta Haeckela?” Katka odmahnu glavom. Ime joj nije bilo poznato. “Je li to onaj Haeckel koji je tvrdio da se u razvitku embriona ponavlja filogeneza?” upita gospođica Jaromira, koja je dotad naizgled ravnodušno pratila razgovor. “Upravo taj”, odvrati gospodin Driesch začuđeno. “Vi se, znači, također zanimate za teoriju evolucije?” “Ne osobito”, glasio je odgovor, upravo u času kad je konobarica poslužila juhu. Nekoliko trenutaka jeli su u tišini, a onda gospođica Jaromira prekide šutnju. - 14 -
“Tako dakle, vi ne vjerujete da je Bog stvorio svijet?” U njezinu glasu bilo je osude, ali i nekog neobičnog iščeki vanja, kao da se želi uvjeriti u suprotno. Mladi gospodin Driesch oklijevao je s odgovorom. U krugu oko profesora Haeckela otvoreno se sumnjalo u činjenicu Bož jega stvaranja. Ako se uopće spominjalo Stvoriteljevo ime, bilo je to samo u prenesenome značenju. “U stvaranje svijeta za sedam dana ne vjerujem”, odvaži se konačno. “Ono proturječi svemu što znamo o razvitku života na Zemlji.” “Vi onda ne posjećujete ni bogoslužje?” “Pa, ne...” pocrvenjevši, odvrati mladi gospodin. “Sretnik”, reče gospodin Stejskal. “Bar se nedjeljom može naspavati.” “Gustave”, pobuni se gospođa Stejskal, “zar se tako govori pred djecom? Ako već nerado ideš u crkvu, barem ne moraš davati loš primjer mladima.” “U stvari”, reče gospodin Driesch nastojeći smiriti razgovor, “nedjeljom je laboratorij obično bio slobodan, tako da sam mogao u miru obavljati pokuse.” “I, što ste tamo radili?” nastavi gospođica Jaromira izazivački. “Mrcvarili neku jadnu životinjicu?” “Jarko, ted je to Schluß!” prekori je gospođa Stejskal. “Što će gospodin pomisliti o tebi?” “Životinje ne mogu osjećati radost i patnju, pa ni bol”, odvrati mladi znanstvenik, “a ipak nisam volio prisustvovati vivisekcijama viših sisavaca.” “Za niže tko mari, zar ne?” glasio je zajedljivi odgovor. - 15 -
“Ali, Jarko”, umiješa se gospođica Katka, “zar nisi i sama jučer ubila onog pauka na zidu naše sobe?” “Naravno, jer sam se bojala da će mi ući u postelju kad ugasimo svjetlo. A gospodin mrcvari te jadne životinje iako mu od njih ne prijeti nikakva opasnost.” “Istina je da znanost zahtijeva žrtve”, ponovi mladi gospodin omiljenu rečenicu Haeckelovih asistenata, “ali su spoznaje stečene vivisekcijama spasile živote tisućama ljudi.” “Između ostalog i samoj Jarki”, reče gospođica Katka, “inače vjerojatno ne bi preživjela upalu slijepoga crijeva.” “Ne vidim kako se moje slijepo crijevo može povezati s vivisekcijama?” “Pa sad, svaki je kirurški zahvat neka vrsta vivisekcije. Što bismo inače znali o unutarnjim organima i...” “Čujte, mislim da to nije prava tema razgovora uz ručak”, prekide ga gospođa Stejskal, koja se upravo borila s povećim svinjskim odreskom. “Oprostite”, reče gospodin Driesch, “nisam imao namjeru...” “Ne morate se ispričavati, mladi gospodine. Nije vaša kriv nja”, reče gospođa, bacivši ljutit pogled na suprugovu nećaku. “A vi”, nastavi onda, “jeste li ovdje na odmoru?” “Zapravo ne. S jeseni bih trebao preuzeti posao u Zoološkoj stanici u Napulju. Dotle ću se pripremati ovdje. U Trstu naime također postoji zoološka stanica, premda ne tako velika kao ona u Napulju.” “Znači da ćemo se neko vrijeme družiti za ovim stolom,
- 16 -
jer i mi moramo ostati u Trstu još koji tjedan. Moj suprug već deset dana prati utovar robe u luci, a mi, djevojke, uživamo na moru...” “Baš uživamo. Sedam od tih deset dana padala je kiša”, umetnu gospođica Jaromira. “Pa ipak smo obišle ovaj kraj”, nastavi gospođa ne osvrćući se na djevojčinu upadicu. “Vozile smo se vlakom do Portogruara, vidjele crkvu San Giusto i grobnicu španjolskih kraljeva. Plovile smo brodom do Muggie, a bilo je lijepo i šetati po gradu. Canale Grande, doduše, nije kao onaj u Veneciji, ali je ipak romantičan.” “Da samo znate kako miriše ta romantika”, dobaci gospodin Stejskal podrugljivo. “Voda u luci nije čista? Bojim se da mi neće biti lako pribaviti materijal za opite.” “Zanima li vas u životu još štogod osim morskih crva? U ovom svijetu ima i drugih bića, koja se ne mogu staviti pod mikroskop”, reče gospođica Jaromira, pogledavši ga ravno u oči. “Takvih koja plaču i smiju se, a da nekad ni sama ne znaju zašto.” “I čovjek se može staviti pod mikroskop – ako ste na to mislili”, odvrati mladi gospodin, malo zatečen njenom izjavom. “Nedavno smo u laboratoriju ispitivali sastav tekućine od koje nastaju suze.” “Kako ste došli do te tekućine? Iscijedili iz ucviljene udovice koju suzicu za napredak znanosti?” “Ja uvijek plačem od luka”, reče gospođica Katka.
- 17 -
“I to je dovoljno”, odvrati mladi gospodin, “budući da je sastav tekućine uvijek isti, bez obzira na to je li izlijevanje nastupilo kao posljedica vanjskog ili unutarnjeg podražaja.” “Za znanost je sve isto”, reče gospođica Jaromira, “bilo da plemenita gospođa lije suze sjeckajući luk ili pak jeca dok nje zinog Pepeka spuštaju u hladni grob, kemijski se sastav ne mijenja.” “Eto, sad mi je znanost rasvijetlila tajnu pojave kojoj sam se uvijek čudio”, primijeti gospodin Stejskal, “da moja supruga može zaplakati na svakom sprovodu, čak i onda kad pokojnika nije mogla očima vidjeti. Sve je to, u stvari, prosto kao luk.” “Znate li, mladi gospodine”, započe gospođa Stejskalova, sva zajapurena od srdžbe, “da se naša Katka oduvijek zanimala za zoologiju? Sjećaš li se”, obrati se zbunjenoj kćeri, “kako si skupljala pužiće na plaži i svako me malo pitala kako se koji zove, zašto ima kućicu, otkud račić u školjci i još mnogo toga, što ti ja nisam znala objasniti. Da je mladi gospodin tada bio tu...” “Mladi je gospodin u to doba vjerojatno vlastitoj majci postavljao slična besmislena pitanja”, prekide je gospođica Jaromira. “Ali, Jarka, zašto si tako drska? Pa sama mi je Katka jučer, dok smo se šetale obalom, rekla: ‘Mama, tako bih željela naučiti više o pužićima i školjkama koje je oseka ostavila na suhom.’ Zar ne, Katkice?” “Mama, molim te...” uzdahnu narečena gospođica pocrvenjevši. Nemalo dirnut molećivim pogledom što mu ga je djevojka - 18 -
pritom uputila, očito postiđena majčinom nametljivošću, mla di gospodin skrenu razgovor na uređenost gostionice koju je gospođa Cimadori tako savjesno održavala i potom se raspitivaše o prometnim prilikama u gradu, radnom vremenu trgovina i udaljenosti najbližega poštanskog ureda. Na kraju, kad se već bila poslužila kava i svi se spremahu za popodnevni počinak, ipak se odvaži i predloži damama zajedničko razgledanje obalne flore i faune. “Bojim se međutim”, dodao je dok su ustajali od stola, “da bi im to ipak bilo dosadno.” “Oh, gospodine”, požuri s odgovorom gospođa Stejskal, “našoj Katki sigurno ne bi bilo dosadno. A što se tiče Jaromire...” “I ja bih željela ponešto upitati gospodina doktora”, žurno se umiješa gospođica Jaromira, “iako on nerado odgovara na moja pitanja.” “Pa, ako bi gospodin imao vremena jedan od sljedećih da na...” nastavi gospođa, prijekorno pogledavši nećaku. “Razumije se”, odvrati gospodin Driesch susretljivo. “Bilo bi mi zadovoljstvo.” “Onda, mladi gospodine, budući da je gospodin Stejskal već zapalio svoju lulu, krajnje je vrijeme da se povučemo u svoje sobe. Želimo vam ugodno poslijepodne.” *** To se ugodno poslijepodne za umornoga gospodina Driescha sastojalo u izležavanju u mirisnoj posteljini gospođe Cimadori, - 19 -
za koju su gospođa Stejskal i djevojke imale samo riječi hvale. Pokušavao se prisjetiti dijelova razgovora s njima, a posebno miloga lica gospođice Katke, nastojao je sebi dočarati ugodne pojedinosti njihove buduće znanstvene šetnje i čudio se kako je moguće da tako prijazno stvorenje može imati tako ne ugodnu drugaricu, tu riđokosu Jaromiru. Naposljetku ga svlada umor i on zaspa. Kad se probudio, sunce je već bilo zašlo i mladom je gospodinu Drieschu trebalo vremena da shvati gdje se nalazi i koja su doba dana. Sjedio je kraj prozora i odsutna duha u polumraku promatrao malu skupinu kržljavih stabala limuna koja su životarila u gostioničkom vrtu, zbijenom među moćnim zgradama koje su sa svih strana nadvisivale pansion. Gosti su povremeno izlazili iz svratišta, željni noćne svježine, i sjedili pod sjenicom što se uzdizala skoro do visine Driescho va prozora. Sjenicu je prekrivalo lišće neke penjačice, tako da Hans nije mogao vidjeti lica posjetitelja, ali je ipak mogao čuti ulomke njihova razgovora. “Čudan je ovo grad”, rekao je jedan glas. “Pogledajte samo te tršćanske palače: kao da se bečka Ringstraße preselila na more. Ili pak veličanstvenu zgradu burze, dostojnu svake eu ropske metropole. Svuda se osjeća upravo koban nerazmjer.” “Zašto koban, gospodine Patsch?” pobuni se drugi glas. “Ne osjećate li kako ta teutonska zdanja gnječe ovo blago mediteransko tlo, kako se laka talijanska duša ugiba pod težinom njemačkog duha i pokušava umaći nametnutome redu? Da, gospodine Bendo, ovaj pompozni jadranski Beč nosi svoju presudu u svojoj nemogućoj mješavini.” - 20 -
Milan Soklić rođen je 1955. u Tuzli, gdje je pohađao gimnaziju. Filozofiju i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Sarajevu diplomirao je 1980. Od 1980. do 1983. predavao je tzv. marksizam i sociologiju u srednjoj školi u Lukavcu kod Tuzle. Godine 1983. osuđen je na pet godina zatvora po članku 133 (neprijateljska propaganda) kao anarholiberalist te je izdržavao kaznu u zatvoru u Foči do 1985. Magistrirao je filozofiju na Filozofskom fakultetu u Sarajevu s temom Kantova metafizika prirode. Bio je stručni suradnik Centra za filozofska istraživanja Akademije znanosti i umjetnosti BiH. Početkom rata u Bosni i Hercegovini izbjegao je u Njemačku. Od 1994. do 2006. radio je kao profesor za južnoslavenske jezike i kulturu pri Marshall Centru u Garmisch-Partenkirchenu. Od 2006. živi u Puli. Piše filozofske eseje i priče, prevodi s njemačkoga i engleskoga. Važniji prijevodi: Immanuel Kant, Metafizička polazna načela prirodnih znanosti; Peter Sloterdijk, Tetovirani život; James Lovelock, Živi planet; Thomas Mann, Josip i njegova braća
- 187 -
– Jakovljeve povijesti, Mladi Josip, Josip u Egiptu, Josip Hranitelj; SÜnke Neitzel/Harald Welzer, Vojnici: zapisnici o ratovanju, ubijanju i umiranju.
- 188 -
Sadržaj
Prvi dan u kojem mladi gospodin Driesch dospijeva u Trst i ondje susreće niz zanimljivih osoba
7
Drugi dan u kojem razgovor dvojice biologa postaje opasno zanimljiv, jedna se barka diči crnim zubima, a kiša nepristojno zbližava osobe koje se jedva poznaju
29
Trec´i dan u kojem mladi gospodin sluša priču koja mu zvuči kineski i potom susreće opasna suparnika, a usamljena gospođa doživljava uzbudljiv posjet
43
Četvrti dan u kojem se glavni junak divi jednoj neznalici, stari gospodin svojom pričom sablažnjava gospođe, a jedna nesretno zaljubljena duša uznosi se u glazbi
61
- 189 -
Peti dan u kojem neki potok uporno obmanjuje šetača, devet i deset ne daju se točno izbrojiti, a istražitelj otkriva da boravi pod istim krovom s opasnim prijestupnikom
79
Šesti dan u kojem pojedinci otkrivaju da je lakše ići nizbrdo negoli uzbrdo, na obzorju se ukazuje pregršt rođenih vođa, a privjesak u liku anđela dospijeva u ne baš čiste ruke
101
Noc´ šestoga dana koja zbog obilja nesvakidašnjih događaja zaslužuje zasebno poglavlje
147
Sedmi dan u kojem izletnici imaju čast da ih probude kočijaši, večernji vlak odvozi neke značajne osobe, a šačica morskih stvorova koristi prigodu da ospori priznate znanstvene istine
173
Autorova napomena
183
O autoru
187
- 190 -
- 191 -
Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.
Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Urednik Seid Serdarević Lektura i korektura Margareta Medjurečan Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Roko Crnić Na naslovnici © Karl Friedrich Schinkel, Pogled na Trst, 1803. / akg-images Godina izdanja 2017., studeni Tisak Feroproms, Zagreb ISBN 978-953-266-914-5 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20
- 192 -
- 193 -
Izlet na naIzlet Izlet Kras na Kras Kras Izlet Kras na Izlet na Izlet Kras na Kras Izlet na Izlet Kras na Kras Milan Milan Soklić Soklić Izlet na naIzlet Izlet Kras na Kras Kras Izlet Kras na Izlet na Izlet Kras na Kras Izlet na Izlet Kras na Kras Milan Milan Soklić Soklić Izlet na naIzlet Izlet Kras na Kras Kras Izlet Kras na Izlet na Izlet Kras na Kras Izlet na Izlet Kras na Kras Milan Milan Soklić Soklić Izlet na naIzlet Izlet Kras na Kras Kras Izlet Kras na Izlet na Izlet Kras na Kras Izlet na Izlet Kras na Kras Milan Milan Soklić Soklić Izlet na naIzlet Izlet Kras na Kras Kras Izlet Kras na Izlet na Izlet Kras na Kras Izlet na Izlet Kras na Kras Milan Milan Soklić Soklić Izlet na naIzlet Izlet Kras na Kras Kras Izlet Kras na Izlet na Izlet Kras na Kras Izlet na Izlet Kras na Kras Milan Milan Soklić Soklić Izlet na naIzlet Izlet Kras na Kras Kras Izlet Kras na Izlet naIzlet Krasna Kras Krajem devetnaestog stoljeća Trst je jedna od najživljih luka na Mediteranu – tu se slijevaju trgovci, znanstvenici, bonvivani. Habsburška Monarhija i vladavina cara Franje Josipa čine se vječnima. Mladi biolog, netom svršeni doktor Hans Driesch na svome putu u Napulj zastaje u Trstu, gdje će proboraviti sedam nezaboravnih dana i noći. Smješten u ljupkom pansionu, upoznaje svoje sustanare, veselu češku trgovačku obitelj, svoga rivala sa studija te niz drugih likova. Ljubavnici, prevaranti i osiromašeni građani, svi oni nalaze se u Trstu da bi kao vrhunac svoga boravka odlučili posjetiti okolicu Trsta, vidjeti kako izgleda kraški kraj i uživati u prirodi. Ono što je trebao biti bezazlen izlet pretvorilo se u neizvjesnu avanturu u kojoj će se razotkriti tko je tko, i kakve tajne svatko od slučajnih suputnika krije, od talijanskog iredentista koji želi zabilježiti položaje tršćanske ratne luke do kćeri trgovca koja je odavno obeščašćena te samo pokušava pronaći naivnog muža koji će sakriti njezinu sramotu. Izlet na Kras mala je epizoda u životu junaka, ali ona savršeno oživljava duh prijelaza stoljeća koji najbolje karakterizira upravo Hans Driesch, znanstvenik, budući filozof i osnivač vitalizma. Sedam tršćanskih dana i noći koje je minuciozno opisao Milan Soklić pohvala je vitalizmu, životu, humoru, erotici, svemu što život čini sretnim čak i u naizgled bezizlaznim situacijama u kakvima su se junaci našli izgubljeni na tršćanskom Krasu.
129,00 kn
- 194 www.fraktura.hr