Jakovljeve ljestve

Ljudmila Ulicka JAKOVLJEVE LJESTVE Jakovljeve ljestve

–1–

Od iste autorice u izdanju Frakture: Zeleni šator Iskreno vaš, Šurik Daniel Stein, prevoditelj

–2–

Ljudmila Ulicka

Jakovljeve ljestve preveo s ruskoga Igor Buljan

Fraktura –3–

Published with the support of the Institute for Literary Translation (Russia) Objavljeno uz potporu Instituta za književno prevođenje, Rusija.

Knjiga je objavljena pod pokroviteljstvom Zaklade “Mikhail Prokhorov”, Programa TRANSCRIPT za potporu prevođenju ruske književnosti.

Naslov izvornika Copyright © Ludmila Ulitskaya, 2015 © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2018. © za prijevod Igor Buljan i Fraktura, 2018.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-358-070-8 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 1014285

–4–

... produžena sablast bitka onkraj stranice se plavi, kao sutrašnji oblaci, i ne svršavaju se reci.

Vladimir Nabokov

–5–

–6–

i. Škrinjica od ivovine (1975.)

D

jetešce je bilo predivno od trenutka kad je stiglo na svijet – s primjetnom rupicom na bradi i lijepom glavicom, kao ispod ruku dobrog frizera: kratka kosa, baš kao u majke, samo malo svjetlija. I Nora ga je odmah zavoljela, iako prethodno nije bila sigurna u sebe. Imala je trideset dvije godine i smatrala je da je već naučila voljeti ljude po zaslugama, a ne tek tako, zbog rodbinske pove­ zanosti. Djetešce se pokazalo posve dostojno nemotivirane ljubavi – dobro je spavalo, nije se deralo, sisalo je kako treba, s velikim za­ nimanjem razgledalo stisnute šačice. Nije bilo disciplinirano: spavalo bi čas dva sata, čas šest sati bez prekida, budilo se, sisalo prazni zrak – i Nora bi ga odmah prislanjala na grudi. Ni ona nije voljela disciplinu, tako da je opazila tu zajedničku karakteristiku.

Grudi su doživjele čarobne promjene. Još za vrijeme trudnoće lijepo su nabreknule; ako su prije kao na ravnom pladnju stršale samo bradavice, sad kad je obilno nadošlo mlijeko, grudi su postale vrlo moćne. Nora ih je gledala s poštovanjem, osjećajući da joj ta promjena čudno godi. Mada je fizički to više bilo neugodno – neprekidna napetost i neudobnost. U samom dojenju postojala je usputna, sumnjiva naslada koja s njim nije imala veze... Prošla su već tri mjeseca otkako je stigao i više nije bio “djetešce”, nego Jurik.

Bio je smješten u sobu koja se prije smatrala maminom i koja je postala ničijom nakon preseljenja Amalije Aleksandrovne u Prioksko-Terasni rezervat k mužu Andreju Ivanoviču. Dva tjedna prije poroda Nora je na brzinu obojila sobu i Jurik je smješten onamo u bijelom krevetcu, rekvizitu iz drugog čina Triju sestara. To sad –7–

više uopće nije bilo važno, ali prošle sezone cijelo se kazalište treslo zbog skandala povezanog sa skidanjem te predstave. Nora je bila scenograf, redatelj Tengiz Kuziani.

Tengiz je rekao, kad je letio za Tbilisi, da se u Moskvu više ne vraća. Godinu poslije nazvao je Noru, obavijestio je da su ga pozvali u Barnaul da režira Djevojku bez miraza i da se premišlja. Na kraju razgovora predložio je da ide s njim kao scenograf... Kao da nije znao da je Nora rodila. Ili se pretvarao? To i jest čudno: zar je taj put zakulisni radio zatajio? Kazališni je svijet smetlište gdje se privatni život uvijek pretresao, obznanjivala svaka beznačajna pojedinost, i u trenu se razglašavalo tko koga voli ili ne voli, komu se s kime slučajno ukrstio put na plahtama provincijskih hotela tijekom gostovanja i s kim je koja glumica pobacila.

S Norom to nije imalo veze – ona nije bila zvijezda. Ono je bio sjajan neuspjeh. Još je i rodila. Prešutno pitanje kazališne javnosti: čije je dijete? Njezina veza s redateljem svima je bila poznata. No muž joj nije bio kazalištarac, nego “iz publike”, a i sama je bila tek mlada scenografkinja koja tek započinje karijeru... I čini se da ju je završila... Zbog tih razloga kazališna klatež nije joj posvetila previše pozornosti – nisu joj šaptali iza leđa, nisu se pogledavali. Sve to sad nije imalo nikakvu važnost – dala je otkaz u kazalištu...

Jurik nije spavao od osam sati. U devet je Nora očekivala medicinsku sestru Taisiju radi cijepljenja, ali prošlo je već deset, a ova nikako da se pojavi. Nora je otišla u kupaonicu prati rublje. Nije odmah čula zvono, izjurila je, otvorila vrata. Taisija je već s praga zatorokala... Nije bila samo medicinska sestra iz savjetovališta za majke, nego i osoba s misijom: odgajala je nerazumne mamice, uvodila ih u uzvišeno otajstvo podizanja djece, a usput dijelila s njima vjekovnu žensku mudrost, bila je stručnjak za odnose sa svekrvama i ostalom muževom rodbinom, uključujući bivše žene. Vesela lajavica, brbljava spletkarica, bila je sigurna da bi svi ti mališani bez njezine patronaže – služba se tako i zvala, “patronažna sestra” – teško odrasli. Nije priznavala nikakve načine odgajanja osim vlastitih. Ime doktora Spocka izbacivalo je Taisiju iz ravnoteže.

–8–

Od sviju “mamica” najviše je voljela takve poput Nore – samo­ hrane, prvorotkinje, bez majčinske potpore. Nora je bila naprosto idealna: zbog poslijeporođajne slabosti štedjela je snagu za preživljavanje i nije se opirala Taisijinu nauku. K tome je Nora imala iskustvo rada u kazalištu, gdje su se glumci poput male djece vječno svađali, zavidjeli, bili ljubomorni, pa je naučila slušati svakakve bu­dalaštine s dekorativnom pozornošću, šutjeti gdje je potrebno, suosjećajno kimnuti.

Nora je stajala pokraj Taisije, slušala njezino brbljanje, promatrala kako se pahuljice na iglicama bunde pretvaraju u sitne kapi i ko­ trljaju...

– Oprosti, zadržala sam se, zamisli, svratim k Sivkovima, znaš Natašu Sivkovu, iz stana broj 15? Ima osmomjesečnu curicu Oljenj­ ­ku, krasna je, bit će udavača za tvoga malog, a kod njih skandal u punom jeku. Stigla svekrva iz Karagande, prigovara joj da se ne brine o mužu, da slabo pazi na dijete, da ima dijatezu jer se loše hrani. A znaš mene, sve sam dovela u red.

Taisija krenu u kupaonicu oprati ruke, u hodu iznoseći zamjerke: – Koliko sam ti puta govorila, uzmi dječji sapun za pranje, prašak ništa ne valja. Poslušaj me, ne govorim ti ništa krivo...

Bilo je prošlo jedanaest. Jurik je već zaspao, Nora ga nije htjela buditi. Ponudila je čaj. Taisija je sjela u kuhinji na gazdaričino mjesto.

Pristajalo joj je sjediti na čelu stola – velika glava s kovrčama skupljenim nazubljenom ukosnicom u punđu – prostor oko nje s poštovanjem se organizirao, odmah bi se našla usred šalica i tanjurića, koji su joj prilazili kao ovce pastiru. “Lijepa kompozicija” – pri­ mijetila je Nora automatski.

Nora je stavila na stol kutiju s letećim jelenom. Gosti bi je katkad donijeli u kuću, a Nora nije voljela slatko, darovana čokolada gomilala se dok se ne ukaže “prigoda”, prekrivajući se bijelim slojem.

Dok su joj kapi s kose padale na stol, Taisija je ispruženom rukom izabrala što će iz skupe bombonijere kljucnuti i, zaustavivši ruku u zraku, neočekivano upitala: – Nor, a jesi li ti uopće udana?

–9–

Prenosi mi tajne brige o djetetu i želi čuti moje u zamjenu za dječji sapun... Tengiz ju je tako naučio da razumije dijaloge, njihovu unutarnju podlogu.

– Udana sam.

Ne smije izgovarati suvišne riječi, može sve pokvariti, dijalog se mora sam razvijati, sama mora upitati...

– Dugo?

– Četrnaest godina, od škole.

Stanka. Sve ide odlično.

– A što si kad god dođem sama kod kuće... ne pomaže ti, sama ideš i u savjetovalište...

Nora se na trenutak zamislila: da kaže da je kapetan duge plovidbe? Ili da izdržava kaznu?

– Dolazi on. Živi s majkom. Poseban je, vrlo nadaren, matematičar, a što se tiče života, otprilike je kao Jurik – reče Nora istinu.

Jednu desetinu istine.

– O, – živnu Taisija – znam za sličan slučaj!

No tada je Nora osjetljivim uhom začula nekakvo vrpoljenje i krenula k dječaku. Probudio se i gledao majku kao da se čudi. Iza leđa joj je stajala Taisija, i u nju se zapiljio.

– Juročka, probudili smo se? – rastopila se Taisija.

Nora podignu sina iz krevetca. Okrenuo je glavu prema medicinskoj sestri, gledao s iščekivanjem.

Nora nije imala stol za previjanje. Imala je sekreter s preklopnom pločom i već je bilo teško smjestiti Jurika na nju. A Nora ga i nije previjala. U kazališnoj krojačkoj radionici sašili su joj dva kombinezona, švelje su “preradile” neki inozemni. Taisija je malo gunđala na račun kapitalističkih gaćica s gumenom podstavom zbog kojih mokra pelena izaziva iritaciju, poljubila dijete u guzu, rekla da prostre čistu plahtu na ležaj i otišla pripremiti cjepivo...

Smiješala je nešto iz jedne i druge bočice, skupila tekućinu u špricu i lagano ga ubola iglom. Dijete je zgrčilo lice, već je htjelo zaplakati, ali se predomislilo. Pogledalo je majku, osmjehnulo se.

“Pametna glavica, sve razumije” – ushitila se Nora.

Taisija je krenula u kuhinju baciti vatu i zaurlala na pragu: – 10 –

– Voda! Nora! Voda je pobjegla! Poplava!

Kada se prepunila, voda se razlila po hodniku i već se približavala kuhinji. Strpali su Jurika u krevetac, očito previše nervozno, žurno, pa je zaplakao. Nora je zatvorila slavinu, pobacala na pod ručnike, stala skupljati vodu. Taisija joj je vješto pomagala. Tada uz kričanje djeteta ostavljenog u krevetcu zazvoni telefon.

“Poplavila sam susjede” – pomisli Nora i pohita k telefonu da im kaže kako već skuplja vodu...

Ali nisu bili susjedi. Bio je to Norin otac, Genrih Jakovljevič.

“Kao i uvijek, u krivo vrijeme” – stigla je pomisliti Nora. Jurik se uvrijeđeno derao, i prvi put u životu tako glasno, i ta voda koja već zalijeva susjede...

– Tata, imam poplavu, nazvat ću te.

– Nora, mama je preminula – izgovorio je polako i svečano. – Sinoć... kod kuće... – i dodao je već posve ljudskim glasom: – Brzo, brzo dođi, ne znam što da radim...

Bosa Nora baci iscijeđenu krpu na pod: kao i uvijek, u krivo vrijeme, zašto njezina rodbina čak i za smrt izabire najnepovoljniji čas?

Taisija je odmah sve shvatila: tko?

– Baka.

– Koliko godina?

– Više od osamdeset, mislim. Cijeli je život tajila, pravila se mlađom, mijenjala isprave... Pustiš me na par sati?

– Idi, idi. Ostat ću.

Nora još jednom opra ruke, što je bilo iznimno glupo, jer su joj već bile dobrano isprane, pohita k Juriku i ponudi mu grudi. Najprije je uvrijeđeno odgurnuo bradavicu, Nora mu je prešla bradavicom preko usana, progutao ju je i utihnuo.

Taisija je dotle, svukavši suknju i vestu, spretno skupljala vodu u vjedro, brzo je izlijevala u zahod, njezine ružičaste duge gaće, bijela kratka kombinacija, debeli slap kose iz raspadnute punđe samo su promicali hodnikom, i Nora nije mogla ne nasmiješiti se njezinoj okretnosti, ljepoti i preciznosti pokreta...

– 11 –

– Ne znam koliko će mi trebati... Nazvat ću te. Živi tu blizu, u Povarskoj.

– Idi, idi, otkazat ću dva poziva. Samo se za svaki slučaj izdoji.

Možda se zadržiš. Tko zna...

“Vidiš ti to” – pomislila je Nora. “Slučajno je naišla, a odmah se pokrenula... Strašna ženska...”

Deset minuta poslije Nora je već jurila bulevarom, skrenula kod Nikitskih vrata i još deset minuta poslije pritiskala zvonce pod kojim je visjela mjedena pločica s natpisom “Osecki”. Sedam ostalih prezimena bilo je ispisano na zajedničkom kartonu...

Otac ju je, s izgriženom muštiklom s ugašenom cigaretom u kutu usana, zagrlio nekako oslabjelom rukom i zaplakao. Zatim se predomislio, rekao je: – Zamisli, nazvao sam Nejmana da mu javim da je mama umrla, a ispada da je i on umro! Da, došla je doktorica iz hitne, dala potvrdu o smrti, i sad treba ići po još neki papir u polikliniku i odlučiti gdje ćemo je pokopati. Mama je nekoć govorila da joj je svejedno, samo ne uz oca...

Sve je to govorio hodajući za Norom kroz dugački hodnik. Kroz jedna vrata izvirio je debeli susjed, bakin dušmanin Kolokoljcev, kroz druga kratkonoga Raisa, a kroz hodnik im je ususret išla teta Katja Starosjedilica. Tako je samu sebe zvala: majka joj je živjela ondje kao sluškinja još otkako je kuća izgrađena, u sobi uz kuhinju Katja se i rodila, znala je sve o svima i dan-danas je pisala svoje nepi­smene prijave protiv susjeda, što je susjedima bilo poznato.

Uostalom, bila je tako prostodušna osoba da je unaprijed upozoravala: imajte na umu, sve ću vas prijaviti!

U prašnjavoj bakinoj sobi osjećao se duhan – otac je nadimio – i kolonjska voda koju je baka cijeli život štrcala oko sebe iz ras­ pršivača. Taj je postupak provodila umjesto pospremanja. Sad je ležala na počivaljci kućne izrade, u bijeloj spavaćici sa sitnim zakrpama oko vrata, sitna, ponosno zabačene glave i ne posve zatvorenih očiju. Malo spuštena čeljust, usta malko otvorena, a na licu sjena osmijeha...

Stegnulo ju je u grlu od sažaljenja. Nora je najednom uvidjela – 12 –

kako je čemerno i dostojanstveno živjela. Ideološko siromaštvo.

Goli prozori. Zavjese su, po njezinu uvjerenju, atribut malograđanstva. Dvoja vrata ukrašena, točnije, zabarikadirana u nekadašnjem stanu sa sobama u nizu – jedna kredencom, druga ormarom za knji­ ­ge. Prašine u njemu nije bilo manje od knjiga. Noru bi u djetinjstvu uhvatila alergija kad je ondje noćila – onih godina kad je baku Marusju zvala Macom i obožavala je dječjom strašću. Knjige su joj sve do jedne poznate. Čitane, dobro čitane. I dan-danas Nora zapanjuje neznalice dubinom kulture – a sva joj je kultura potjecala iz tih dviju stotina knjiga koje kao da su prikupljane za pusti otok, olovkom sitno išarane opaskama na marginama. Od Biblije do Freuda. Ma kakav otok. Zapravo je posve nastanjen – tu su pasla stada stjenica.

Noru su u djetinjstvu grizle, a baka ih nije primjećivala. Ili one nju?

Na vratima su visjeli ostaci tapiserije koja nikad nije bila ni oprana ni očišćena. Gola lampica Iljiča,* prema kojemu je baka osjećala du­boko strahopoštovanje. Da, poznavala je Krupsku, Lunačarskoga, proučavala kulturu – govorila je nešto o tome kako je organizirala kazališnu radionicu za djecu uličare... Nastrana li svijeta – u njemu su bez konflikta živjeli Karl Marx i Sigmund Freud, Stanislavski i Jevrejinov, Andrej Bjeli i Nikolaj Ostrovski, Rahmanjinov i Grieg, Ibsen i Čehov! Naravno, i omiljeni Hamsun! Izgladnjeli novinar koji je već sažvakao i kožnate vezice lijepo halucinira od gladi, sve dok mu na pamet ne padne zaprepašćujuća misao – a da ode raditi?

I zaposli se kao mali od palube na brodu...

Baka se bavila nekim ezoteričnim plesovima, potom pedologijom, zaboravljenom i proganjanom znanošću, u poznim godinama nazivala se “esejisticom”. I živjela je duhovni život... Jednako dalek od današnjeg života kao razdoblje jure... Sve se to najednom strovalilo na Noru dok je stajala, još ne skinuvši jaknu, pred bakom, koja je konačno otišla.

Koliko je mnogo toga Nora dobila od nje... Baka je svirala na tom

Lampica Iljiča kolokvijalni je naziv za žarulju iz sovjetskog doba, nastao u vrijeme elektrifikacije ruskih sela i kolhoza nakon revolucije. Iljič je, naravno, Lenjin. (op. prev.) *

– 13 –

pijaninu, a Nora je uz glazbu plesanjem “stvarala ugođaj”... tu, u kutu stola, Nora je nacrtala plavog konja... i kako se baka oduševila: prisjećala se Plavog jahača, Kandinskog... Išle su u Puškinov muzej... u kazalište... Kako ju je Nora tada strastveno voljela... i kako se duboko razočarala i hladno je odbacila. Baka je mrzila sve buržoasko, prezirala je malograđanštinu, nazivala se “izvanpartijskom boljševikinjom”... Smrtno su se zavadile osam godina prije, sramota je reći, zbog političkih razloga... Kakva ludorija... kakva besmislica...

Zajedno s ocem prenijela je ukočeno tijelo na rašireni stol. Lagašno tijelo. Otac je otišao u kuhinju pušiti, a Nora je uzela škarice i razrezala pohabanu spavaćicu. Raspadala se u rukama. Zatim je u lavor nalila hladne vode i stala prati tijelo nalik na uzak čamac, čudeći se fizičkoj sličnosti sa sobom: tanke duge noge, stopala s visokim ristom i istaknutim palčevima s odavno nepodrezanim noktima, malene grudi s ružičastim bradavicama, dugačak vrat i uska brada. Tijelo je bilo mlađe od lica, koža bijela, bez dlaka...

Otac je pušio u golemoj kuhinji zakrčenoj stolovima, u skladu s brojem obitelji u stanu, s vremena na vrijeme prilazio prastarom telefonu u hodniku i obavještavao rođake... Do Nore su dopirali njegov tragični glas i jedan te isti tekst: mama je sinoć preminula, za pogreb ću vam naknadno javiti...

Kad je tijelo bilo oprano i obrisano razderanim šliferom, Nora je osjetila kako joj niz trbuh curi topli mlaz. Kao da se prenula – kako je zaboravila na Jurika, to se njegovo mlijeko nepotrebno prolijeva.

Htjela je sjesti na počivaljku, ali opazila je da je na plahti ostala mrlja, zadnji sokovi i otpad iz mrtvog tijela. Nora strgnu plahtu, zgužva je i baci u kut. Našla si je drugo mjesto, u naslonjaču kod prozora, gdje je baka obično čitala jedne te iste knjige iz ormara, jer nove se nisu nabavljale, koliko se Nora sjećala. Podmetnula je veliku šalicu s otkrhnutom ručkom – znala ju je iz djetinjstva – i brzo se izdojila, gotovo do vrha. Izlila je mlijeko u lavor – nije mogla ni pomisliti da odande nosi kući tih tri decilitra... Obrisala je grudi svojom majicom – sve stvari u sobi činile su se zaražene smrću, pa i vrč, koji ništa nije skrivio.

Odjenula se, izašla u hodnik – otac je u kaputu od ratinea, sa – 14 –

šubarom, opet pušio u kuhinji. Već je došao iz poliklinike, koja je bila u blizini, u Arbatu, s potrebnom potvrdom.

– Ne mogu dobiti krematorij. Sve je vrijeme zauzeto. Odoh ona­ ­mo, hoću da se sve to što prije... – i načinio je neodređeni kružni pokret rukom, što je značilo: da se što prije završi. I ponovno je stao nekoga zvati.

Potom je Nora okrenula svoj broj, Taisija se odmah javila: – Bez brige, Noročka, bez brige. Već sam i kući zvala, Serjožka će se sam snaći, mogu ja sve do večeri... Spava, spava Jurik.

Nora ode u garderobu – zakutak iza kredenca, gdje su na trima vješalicama visjele sve bakine stvari. Bože, skromne li neimaštine – zimski kaput s ovratnikom od astrahana poput šala, posvema iznošen, modro odijelo, prepravljeno iz starog muškog, dvije bluze – svake se krpice Nora sjećala iz djetinjstva. Sudeći po kroju, s kraja dvadesetih... Nora je od dviju bluza izabrala onu koja je bila manje iznošena. Po tim ostacima odjeće mogla se proučavati povijest odije­­la... Na rukavima se sačuvao trag nekog pseudoegipatskog ornamenta.

Tijelo se stvrdnulo kao što se stvrdne gips, bluzu je morala razrezati na leđima. Raširila ju je uz tijelo.

“Trebat će je pažljivo prenijeti u lijes” – pomislila je Nora. “Ali odjenut ću je odmah, da ne leži gola.”

Najednom je osjetila da je u sobi vrlo hladno. Htjela ju je odjenuti toplije – skinula je s vješalice žaket. Suknju nije morala razrezati, navukla ju je preko nogu. Baka je bila dijete Srebrnog vijeka, njegov proizvod i žrtva. Dva od prašine mutna portreta mlade ljepotice visjela su iznad pijanina. Zgodna je. Jako zgodna...

Iz kovčega strpanog pod počivaljku Nora je izvadila stare cipele – arhaični, muzejski predmet: remen s kožnatom kopčom, niska, šiljata potpetica. Baka ih je nosila u vrijeme NEP-a... Nije joj ih uspjela nazuti na nesavitljive noge.

Nora je sve radila kao da se time bavila cijeli život. A ustvari joj je bilo prvi put. Kako je umirala druga baka, Zinaida, Nora se nije sjećala, tada je imala šest godina. A djedove praktički nije poznavala... Ženska obitelj. Jedini muškarac bio je Genrih. Je li dugo živio – 15 –

s njima, na Nikitskom bulevaru? Amalija se razvela od njega kad je Nora imala trinaest godina...

S Marusjom ništa ne može popraviti. Zakasnila je s pomirenjem, a sad je pere, odijeva... i davni osjećaj ljutnje na cijeli svijet, na tu jezivu ljušturu nekoć strastveno voljene osobe, podigao se s dna...

Sarkofag. Svako mrtvo tijelo je sarkofag... Mogla bi se režirati takva predstava – svi živi junaci u sarkofazima, a dok umiru, izlaze iz njih...

U smislu da je sve živo već mrtvo... Treba to reći Tengizu...

Mlijeko je ponovno počelo nadolaziti. Na majici je izbila tamna mrlja. Kakvo robovanje fiziologiji – naravno, Marusja joj je to prva rekla. Biološka tragedija žene... Jadna i bojažljiva borkinja za žensko dostojanstvo, za pravdu. Re-vo-lu-ci-o-nar-ka! Kako se uplašila kad su Noru izbacili iz škole! Pokazala joj je vrata! Patetično i izvještačeno! Pomirile su se. Ali nakon neke tri godine zaista su se posvadile – porječkale su se oko sovjetske vlasti, time se prekinulo i povjerenje i bliskost... A onda još i Čehoslovačka... Sad je to izazivalo samo smiješak. Kakva glupost...

Nora pogleda kroz prozor. Prljavo staklo, godinama neoprano.

Vidjelo se da je sivi snijeg vani zamijenila siva kiša. Zašto nisam ništa činila za nju? Kako je glupo bilo ljutiti se na staricu... Baš sam bez­ osjećajna gadura...

A voljela ju je najviše na svijetu! Hitala je gotovo svaki dan poslije škole uobičajenim putem pored repriznog kina, prelazila cestu kod Nikitskih vrata, zatim pored trgovine “Konzerve”, u paučinu uličica – Merzljakovsku, Skatertnu, Hlebnu, Skarjatinsku – izronila bi u Povarskoj, kod bakine zgrade. I srce joj je zamiralo od sreće kad se trkom uspinjala stubištem na drugi kat i zarivala nos u Marusju...

Ali kako joj je bijela koža... Oči su vrebale ispod kapaka, promatrale su je, činilo se, ravnodušno. Razrezala je bluzu na leđima, polovicu navukla na desnu ruku, polovicu na lijevu, pridigla tešku glavu kako bi otraga spojila razrezani ovratnik. Čini se da posljednjih dvadeset godina Marusja nije unijela nijednu novu stvar u kuću.

Zbog siromaštva? Zbog tvrdoglavosti? Zbog nekog neshvatljivog principa?

Netko je bojažljivo pokucao na vrata – bio je to otac, bojao se da – 16 –

ne vidi svoju majku obnaženu. Ušao je ozbiljno-radosna lica, s kaputom u rukama: – Norka, naručio sam lijes. Dovest će ga sutra ujutro, u deset. Ni potvrdu nisu tražili! Samo su pitali koliko je pokojnik visok. Rekao sam metar šezdeset.

– Metar pedeset osam – precizirala je Nora. – I ne zovi me tako.

Dali su mi ime Nora. Tvoja mi je majka dala ime Nora. Jesi li čitao Ibsena?

Izvirivši na trenutak, sunce je na čas osvijetlilo sobu, baku, bljesnulo na sedefnom dugmetu ispod ovratnika i ponovno nestalo u sivoj rosulji.

Nora gurnu pod bok nadvoje razrezan žaket s okruglim mjedenim brošem na reveru. U njemu je Marusja išla na sastanak u nekakav sindikat – novinara ili dramatičara...

– Ostat ćeš ovdje preko noći? – upita Nora oca.

– Ne, moram kući – uplašio se. I užurbao. – Ali bit ću ovdje sutra u devet. Hoćeš li ti doći, kćeri? – upitao je ne previše sigurno. – Moram još u krematorij... Bilo bi dobro da stignem sutra.

– Ma možeš i preksutra...

– Htio bih što prije. Pokušat ću. Nazvat ću te navečer.

Genrih Jakovljevič pokazivao je čudesnu snalažljivost.

– Bit ću ovdje u devet – kimnu Nora hladno. Osjećala je da nije moguće ostaviti pokojnicu samu. Ali nije bilo moguće ni da prenoći ondje s Jurikom.

Nora ode u hodnik, skrenu dva puta od djetinjstva poznatim putem. U kuhinji je stajala leđima okrenuta Katja Starosjedilica i nešto rezala na stolu, snažno pomičući laktove.

– Teta Katja, moramo porazgovarati...

Katja se okrenu cijelim trupom – vrat nije imala, glava je čvrsto stajala ravno na ramenima: – Što trebaš, Njura? – ta dražesna glupača cijeli ju je život tako zvala.

– Hoćeš li prenoćiti u Marusjinoj sobi?

– Tebi treba, ti prenoći. Što će mi to?

– Imam malo dijete, kamo ću s njim?

– 17 –

– Zar si rodila?

– Da. – I moja Ninka je rodila! A što Genjka ne bi prenoćio?

– Žuri se kući. Platit ću ti.

– Njura, onda ću uzeti i kredenc. Sviđa mi se.

– Dobro – složi se Nora. – Uzmi ga. Samo što neće stati kod tebe.

– Onda ću uzeti i sobu. Uselit ću se, tko će mi išta reći? Ninka živi kod muža, a prijavljena je ovdje!

– Da, da – ravnodušno kimnu Nora i zamisli kako će Katja preturati po sobi u potrazi za zaradom.

– Deset rubalja, Njura! Za manje ne mogu – zažmiri Katja od vlastite drskosti.

– Deset za noćenje i pospremanje! – precizira Nora.

Tako su i odlučile.

Idući dan Taisija se ponudila da čuva Jurika, tako da Nora nije morala razbijati glavu koga da pozove. Bile su dvije prijateljice koje je mogla pozvati – Nataša Vlasova i Marina Čipkovska, po nadimku Čipa, iz vremena kazališnog učilišta. Obje su bile pouzdane, ali Nataša je imala petogodišnjeg sina, a Čipa je radila kao luda tri posla, uzdržavala je invalidnu majku i mlađu sestru...

U bakinoj sobi Nora je zatekla nekoliko osoba – otac, njegov pomoćnik Valera Bezborodko, Katja s kćeri Ninkom, susjeda Raisa i još jedna ženska iz stambene uprave s crvenkastom nakrivljenom vlasuljom. Žene su bile zauzete tihim, ali živahnim razgovorom – rješavala su se materijalna pitanja, naslutila je Nora.

– Nekako mi je žao Marusenjke – zavrtjela je kratko glavom Raisa. – Maltene smo pedeset godina živjele ovako, dijelio nas je samo zid. Nikad joj u životu ružnu riječ nisam rekla... Htjela sam za uspomenu...

– Raisa, što ste vi to htjeli? – neočekivano oštro prekinu je Genrih.

– Ne, Genja, samo kažem da smo gotovo pedeset godina, moglo bi se reći, složno... – i ustuknu prema vratima.

“Sjatile se vrane...” – i Nora ih sve brzo, ali odlučno izbaci. Otac

– 18 –

ju je pogledao sa zahvalnošću: živio je u tom stanu od djetinjstva, sjećao se tih starica kao mladih žena, ali ipak nikad nije naučio razgovarati s njima – sve mu je ispadalo nekako neujednačeno, čas nekako svisoka, čas ulagivački. I Nora je znala da nije sposoban komunicirati s ljudima na ravnoj nozi, uvijek ta ljestvica, više, niže...

“Jadnik” – požalila je oca, čak osjetila toplinu. I on je shvatio, stavio joj je ruku na rame. Nesigurno. Od Norina ranog djetinjstva smatrao je da je već time što mu je kći on iznad nje, razgovarao je s njom zapovjednički, a potom je odrasla, stavila sve na svoje mjesto... Imala je osamnaest kad je došla u njegov novi dom, u novu obitelj, i on joj je, kad su ostali nasamo, stao predbacivati da rijetko dolazi i da je to bez sumnje utjecaj njezine majke, koja ne želi da se oni druže.

Nora ga je presjekla: “Tata, zar ne shvaćaš, da mama ne želi, ne bih ni dolazila... jednostavno joj je svejedno...”

I otada ništa nije prigovarao...

U deset su dovezli lijes. Dvojica su vještim pokretom stavila lijes na stol, pomaknuvši pokojnicu, munjevito je, čak virtuozno podigli, i tijelo je uz drveni udarac odmah leglo gdje treba. Otac je izašao s njima, ostavivši Noru samu. Isplaćivao ih je u hodniku, kod vrata, i Nora je čula kako su mu zahvalili. Otac im je očito dao više nego što su ovi računali da će dobiti.

Nora je namjestila razvučene izrezane stvari, počešljala rijetku sijedu kosu na razdjeljak, kako ju je baka nosila, vratila izvučene pramenove i zagledala se u pomalo koso visoko čelo i dugačke kapke.

Bila je u baki neka integralna linija, nazirala se u obrisima jagodica, na prijelazu vrata u rame, od koljena do prstiju... Nora je čak poželjela odmah uzeti olovku u ruke... Preko noći pokojnica kao da se proljepšala. Lice joj nije bilo lijepo – bilo je divno, usko, i suvišna staračka koža, koja je za života visjela pod bradom, podigla se, baka se pomladila. Šteta što nema lice na nju...

– Nora, susjedi su rekli da treba nabaviti stvari, ovaj... za karmine... – otac ju je gledao s iščekivanjem.

Nora na čas razmisli – baka cijelog života nije podnosila da joj susjede ulaze u sobu. No sad je bilo svejedno.

– 19 –

– Reci Katki da nabavi što treba i daj joj novac. A neka posluži u kuhinji. Samo neka ne kupuje puno votke, da se ne napije. Bez karmina nikako ne možemo...

Otac se složio: – Prije rata je bilo manje stolova, uvijek bi posluživali u kuhinji.

Tada je u stanu živjelo mnogo staraca. Svi su umrli. Ali ja nisam išao na karmine, nije ni mama. Koliko god to čudno bilo, na te je karmine išao moj otac...

Gotovo prvi put u životu Genrih je spomenuo oca... Nora je to primijetila, začudila se: zapravo, o Jakovu Oseckom nikad joj ništa nisu govorili. Nešto mutno, iz djetinjstva... Iako ga se sjećala – jedanput je bio kod njih na Nikitskom, pojedine crte – četkasti brkovi, dugačke velike uši i još ručno izrađena drvena štaka sa zavijutkom debla pretvorenim u držak. Više ga nikad nije vidjela.

Otac je otišao tražiti maloprije potjeranu Katju. Obradovala se i prijedlogu i novcu, rekla je da će sve kupiti u Visotki. Otac je kimnuo. Njemu je bilo svejedno, a za Katju je to velika razonoda.

Nora i Katja gotovo su istodobno izašle iz zgrade, jedna na Arbat do cvjećarnice, druga prema Trgu ustanka. Katja je bila jako uzbuđena, imala je novac – njezina mirovina i pol – i smišljala je kako da pametno nakupuje stvari tako da može nešto odvojiti...

U cvjećarnici u Arbatu Noru je čekalo čudo – prvi put u životu vidjela je tako bujne zumbule, cijelo vjedro. Kupila je sve – i ljubičasto-plave, i bijele, i nekoliko blijedo ružičastih. Izvadila je svu svoju gotovinu. Cvijeće su joj najprije zamotali u brojne slojeve novina, a zatim joj dodatno dali i vjedro. I tako je sa seoskim vjedrom išla najprije dijelom Trubnikovske ulice, koja se našla na staroarbatskoj strani nove magistrale, zatim je presjekla Novi Arbat i ponovno se našla u Trubnikovskoj, na njezinu dužem dijelu. Sipila je kiša ili snijeg, nije se razabiralo što, svjetlo je bilo sivo-sedefno, vjedro teško, čizme su promočile, već je počelo nadolaziti mlijeko, no zamotane pelene bile su stavljene u grudnjak, a povrh te snasti još je imala zavezan stari rubac – to joj je Taisija, koja je stigla rano ujutro, groznim glasom rekla da je neće pustiti na pogreb ako ne zaveže rubac. Nora se nasmijala i zavezala ga.

– 20 –

Lj

udmila Ulicka rođena je 1943. u Baškiriji tijekom evakuacije, a odrasla je u Moskvi, gdje je nakon završetka studija radila u genetičkom laboratoriju. Otpuštena je zbog pretipkavanja samizdata, nakon čega radi u kazalištu te piše crtice i tekstove za djecu.

Priče počinje objavljivati potkraj osamdesetih u časopisima te se potpuno posvećuje pisanju proze. Za romane i zbirke priča, prevedene na više od dvadeset jezika, osvojila je brojne nagrade, prva je žena koja je dobila nagradu Ruski Booker (2001.), a najvažnija su joj djela Sonječka i druge priče, Medeja i njezina djeca, Veseli sprovod, Slučaj Kukocki, Daniel Stein, prevoditelj, Iskreno vaš, Šurik, Zeleni šator...

– 565 –

– 566 –

I

gor Buljan rođen je 1974. u Zagrebu, gdje i živi. Završio je studij komparativne književnosti i rusistike. Prevodi beletristiku i pu­ blicistiku s ruskog i engleskog jezika. Član je Društva hrvatskih književnih prevodilaca i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika.

Prevodi i za Hrvatsku radioteleviziju. Među ostalim, preveo je djela M. Bulgakova, V. Nabokova, S. Becketta, A. Bitova, Lj. Petruševske, J. Barnesa, S. Rushdieja, T. Tolstoj, B. Akunina, D. Couplanda, D. F. Wallacea, V. Pelevina, N. Fergusona, M. Šiškina, J. Vodolazkina i dr. Dobitnik je godišnje nagrade DHKP-a “Josip Tabak” za 2018. za prijevod romana Ljudmile Ulicke Zeleni šator.

– 567 –

– 568 –

Sadržaj

i. Škrinjica od ivovine (1975.)

7

ii.

Urarska radionica u Marijinsko-Blagoveščenskoj ulici (1905.–1907.)

31

iii.

Iz škrinjice. Dnevnik Jakova Oseckog (1910.)

38

iv.

Zabranjeni Čehov (1974.)

56

v.

Novi projekt (1974.–1975.)

61

vi.

Razredni kolege (1955.–1963.)

67

vii.

Iz škrinjice. Dnevnik Jakova Oseckog (1911.)

78

viii.

Veličina parloga (1958.–1974.)

83

ix.

Babinje (1975.–1976.)

95

x.

Fröbelovka (1907.–1910.)

102

xi.

Pismo Mihaila Kernsa sestri Mariji (1910.)

106

– 569 –

xii.

Posebni Jurik. Yahooi i houyhnhnmi (1976.–1981.)

111

xiii.

Glavna godina (1911.)

129

xiv. Ženska linija (1975.–1980.)

142

xv.

Prirodan čovjek (1981.)

148

xvi.

Tajni brak (1911.)

159

xvii.

Iz škrinjice. Jakovljeve bilježnice (1911.)

166

xviii.

Marusjina pisma (prosinac 1911.)

173

xix.

Prvi razred. Nokti (1982.)

176

xx.

Iz škrinjice. Jakovljeva pisma. Dobrovoljac Osecki (1911.–1912.)

180

xxi.

Sretna godina (1985.)

184

xxii.

Iz škrinjice. Pisma s Urala i na Ural (listopad 1912. – svibanj 1913.) 197 xxiii.

Novi smjer (1976.–1982.)

230

xxiv.

Carmen (1985.)

236

xxv.

Briljantna vrata (1986.)

242

xxvi.

Iz škrinjice. Prepiska Jakova i Marije (svibanj 1913. – siječanj 1914.) 247

– 570 –

xxvii.

Nora u Americi. Susret s Vitjom i Marthom (1987.)

269

xxviii.

Lijeva ruka (1988.–1989.)

276

xxix.

Genrihovo rođenje (1916.)

282

xxx.

Ishodi (1988.–1989.)

287

xxxi. Čamac za drugu obalu (1988.–1991.)

298

xxxii.

Iz škrinjice. Obiteljska prepiska (1916.)

308

xxxiii.

Kijev – Moskva (1917.–1925.)

329

xxxiv.

Jurik u Americi (1991.–2000.)

334

xxxv.

Marijina pisma Jakovu iz Sudaka (srpanj – kolovoz 1925.)

362

xxxvi.

Lady Macbeth Mcenskog okruga (1999.–2000.)

375

xxxvii.

Uzun-Sirt – STZ (1925.–1933.)

383

xxxviii.

Prvo progonstvo. STZ (1931.–1933.)

391

xxxix.

Jurikov povratak (siječanj 2000.)

402

xl.

Iz škrinjice. Bijsk. Jakovljeva pisma (1934.–1936.)

412

xli.

Peti pokušaj (2000.–2009.)

443

– 571 –

xlii.

Obiteljske tajne (1936.–1937.)

452

xliii.

Rat. Pisma iz škrinjice (1942.–1943.)

474

xliv.

Varijacije na temu Guslača na krovu (1992.)

483

xlv.

Oko Mihoelsa (1945.–1948.)

493

xlvi.

Moskovski susret (2003.)

502

xlvii.

Kazalište sjena (2010.)

511

xlviii.

Posljednja kazna (1955.)

519

xlix.

Rođenje novog Jakova (2011.)

532

l.

Arhiv (2011.)

538

Epilog 555 Genealoško stablo obitelji Osecki

559

Zahvala rođacima i prijateljima

563

O autorici

565

O prevoditelju

567

– 572 –

– 573 –

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednik Roman Simić Lektura i korektura Lidija Vešligaj Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Ivana Jurić Godina izdanja 2019., siječanj Tisak Gamalux, Zagreb ISBN 978-953-358-070-8 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

– 574 –

– 575 –

O njemu se u obitelji šutjelo i Nora ga je vidjela samo jed­ nom, dok je bila dijete, ali njezin djed Jakov Osecki neće joj zauvijek ostati tajna – dugo nakon njegove smrti, kada ga bude trebala najviše, otkrit će joj ga pisma i dnevnici po­ hranjeni u škrinjici od vrbova drva.

Između kazališne umjetnice Nore i nesuđenoga glazbenika Jakova u briljantnom romanu Ljudmile Ulicke protegnulo se jedno od najburnijih stoljeća ruske i europske novije po­ vijesti. Varljivo obećanje vremena prije Revolucije, pogibije u svjetskim ratovima, mrak staljinizma i previranja najno­ vijeg doba – kroz sva ta razdoblja provest će nas ljubavi i razočaranja, ideali i zablude, izdaje i nadanja triju genera­ cija obitelji Osecki.

Ali svatko tko je ikada čitao Ulicku zna da Jakovlje ljestve nisu tek još jedna obiteljska saga na kakve smo se navikli.

U živote svojih veličanstvenih junaka, u svaku od sudbina koje maestralno ocrtava, najznačajnija je suvremena ruska autorica utkala pitanje koje pisce i filozofe zaokuplja otkako je svijeta: može li čovjek biti slobodan?

A to kako se ostaje slobodan u mreži spletenoj od okolnosti, gena, slučaja i povijesti može nam reći samo velika književ­ nost – knjiga poput Jakovljevih ljestvi, koju zasigurno nećete zaboraviti.

189,00 kn ISBN 978-953358070-8

9 789533 580708

– 576 –

www.fraktura.hr