Joe Speedboat by Fraktura

Tommy Wieringa

Joe Speedboat prevela s nizozemskog Romana PereĂ&#x2039;inec

Fraktura 3

Naslov izvornika Joe Speedboot Ÿ 2005 Tommy Wieringa Ÿ za hrvatsko izdanje Fraktura, 2010. Ÿ za prijevod Romana PereËinec i Fraktura, 2010. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-155-2 CIP zapis dostupan u raËunalnom katalogu Nacionalne i sveuËilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 738835

Za Rutgera Bootsa

KaĹže se da samuraj ima dvostruki Put, onaj kista i onaj maĂ&#x2039;a. Miyamoto Musashi

Kist

roljeÊe je toplo, u razredu se mole za mene jer sam veÊ više od dvjesto dana bez svijesti. Imam rane od ležanja po cijelom tijelu

i kateter s kondomom na pimpeku. Ovo je stanje come vigil, objašnjava doktor mojim roditeljima: ponovo imam ograniËenu sposobnost percepcije okoline. Dobra je vijest, kaže on, da opet reagiram na podražaje boli i zvukova. Reagirati na bol nesumnjivo je znak života. Neprestano vise oko mog kreveta, tata, mama, Dirk i Sam. »ujem ih veÊ dok izlaze iz dizala ∞ jato Ëvoraka koje zacrni nebo. Smrde po ulju i oporom duhanu, dali su si truda taman toliko da skinu radna odijela. Hermans & sinovi, za sve vrste otpada. Obitelj koja se brine za ono što bacate u staro željezo. Zbrinjavamo automobilske olupine, tvorniËka postrojenja, industrijske strojeve, a povremeno i unutrašnjosti kafiÊa, kad mom bratu Dirku pukne film. U Lomarku Dirk skoro više nikamo ne smije zalaziti, ali u Westerveldu još smije. Tamo muti s nekom curom. Kad doe kuÊi, miriše po kemijskim ljubiËicama. Takvu žensku možeš samo žaliti. Uglavnom govore o vremenu, stara pjesma, posao ide slabo, i to zbog vremena, nema veze kakvo je trenutaËno. Onda psuju, prvo tata, zatim Dirk i Sam. Dirk ušmrkne sluz iz nosa, pa mu je sad u 9

ustima ispljuvak. Ne zna kamo bi s njim, pa ga proguta ∞ i hop, nema ga više. Ali odnedavno se u Lomarku zbiva nešto više od vremena. Otkako sam iskljuËen iz igre, u kuÊu sa stepeniËastim zabatom obitelji Maandag zaletio se kamion za selidbe i svako malo ljudi premru od straha zbog neke strašne eksplozije. Te su stvari, izgleda, povezane s deËkom koji se zove Joe Speedboat. Novi je u Lomarku, još ga nikada nisam vidio. NaÊulim uši kad je rijeË o Joeu Speedboatu ∞ zvuËi mi da je dobar, ako se mene pita, ali nitko me ništa ne pita. Sigurni su da Speedboat izrauje te bombe. Nije da su ga ulovili dok je takvo što pravio, ali prije nego što je došao ovamo, u Lomarku nikada nije bilo eksplozija, a sad ih odjednom ima. Prema tome. Zbog toga su priliËno loše volje, mogu vam reÊi. Ponekad mama kaže: “Dajte tiho, Ëut Êe Fransje”, ali njih baš briga za to. “Idem pušit”, kaže tata. Unutra se ne smije. “Stvarno se zove Speedboat?” pita Sam, moj dvije godine stariji brat. Sam je još najbezopasniji. “Nitko se ne zove Speedboat”, kaže Dirk. Svojom jeziËinom. Dirk, najstariji brat. Lupež. O njemu bih vam mogao priËati do prekosutra. “Dajte, deËko je nedavno ostao bez oca”, kaže mama. “Pustite ga na miru.” Dirk frkne. “Speedboat... idiot...” Od toga me poËne svrbjeti, baš ugodan svrab. Joe Speedboat, koja fora. 10

Tjednima poslije svijet i ja još uvijek bez daha ležimo na leima, prvi zbog topline, a ja zbog nesreÊe. A mama plaËe. Ovaj put zbog sreÊe. “Oh, evo tebe opet, deËko moj, evo tebe opet.” Svakoga je dana za mene palila svijeÊu i uistinu misli da je to pomoglo. U razredu misle da je to zbog njihovih molitvi. »ak je i licemjer Quincy Hansen sudjelovao u tomu, kao da sam uopÊe ikada htio biti u njegovim molitvama. Još ne smijem iz kreveta, niti kuÊi. Ne dolazi u obzir. Moraju još pregledati moju kralježnicu, jer, kako sada stvari stoje, mogu pomicati samo desnu ruku. “Dovoljno za drkanje”, kaže Dirk. Govorenje privremeno takoer mogu zaboraviti. “Nikada i nije puno govorio”, reËe Sam. Pogleda smije li se tomu Dirk, ali on se smije samo vlastitim šalama. Mora, jer nitko drugi to ne Ëini. “DeËki!” upozorava ih majka. Ovakvo je stanje stvari: ja, Fransje Hermans, jedna ruka u funkciji, s Ëetrdeset kilograma nepokretnog mesa na njoj. Vidio sam i boljih dana. Ali mama je na tomu zahvalna do neba; bila bi zahvalna i na jednom uhu ∞ pod uvjetom da sluša, naravno. Moram što prije odavde. Izluuju me s tim svojim motanjem oko moga kreveta i brbljanjem o poslu i vremenu. Jesam li to tražio? No, onda.

ostao sam godinu dana stariji dok sam spavao, slavili su moj roendan u bolnici. Mama mi priËa o torti sa Ëetrnaest svjeÊica

koju su jeli oko moga kreveta. Spavao sam 220 dana, a zajedno s poËetkom rehabilitacije prošlo je desetak mjeseci prije nego što sam smio kuÊi. Sredina je lipnja. »udo mog uskrsnuÊa ∞ kako ga mama tvrdoglavo zove ∞ stvara velik pritisak na život obitelji. Moraju me hraniti, prati i voziti. Puno vam hvala svima, ali ne mogu vam to sam reÊi. Jednoga dana moja me braÊa vode na sajam jer je mama tako naredila. Sam gura kolica, svježi me zrak grli poput starog prijatelja. Svijet se, izgleda, promijenio tijekom moje odsutnosti. Izgleda oprano, kao da papa dolazi u posjet, ili sliËno. Sam me brzo gura ulicama, ne želi da nas ljudi zaustavljaju pitanjima o meni. »ujem zvukove ljetnoga sajma. Galamu, dozivanje ljudi za štandovima, zvrndanje signala ako se pogodi meta ∞ zvuk sve govori. Govori hura za sajam. Dirk hoda na odreenoj udaljenosti ispred nas. Njegova se lea srame. Ulazi u Zonstraat, prolazi pored kafiÊa De Zon, Sam i ja za njim. Sajam se stišao, Ëujem još samo uspone i padove zvuka. ZnaËi ne na sajam. Sam me gura po ulicama kao da smo na utrkama. 12

Dolazimo na kraj sela, blizu starog Hovingova imanja. Tu zastanemo, Dirk je veÊ prošao kroz dvorišna vrata. VeÊ dugo nisam bio ovdje. “Daj pomozi!” poviËe Sam. KotaËi kolica ne idu kroz visoku travu s kiselicom i makovima. Dirk se vrati pa zajedno drmusaju kolica kroz vrt Rinusa Hovinga, koji je umro. Njegovo je imanje pusto, i sve dok se nasljednici svaaju oko njegove namjene, ništa se ne dogaa. Kroz vrata ostave podižu me u kuÊu. Crvene ploËice prekrivene su tepihom prašine. Vidim otiske cipela na njemu. Voze me kroz kuhinju, u hodnik do velikoga dnevnog boravka, a iza staklenih pomiËnih vrata salona na polukatu zaustavljaju me. “Stavi ga kraj prozora”, kaže Dirk. “Da ima što gledati.” “Stavi ga sam kraj prozora.” Sama muËi sumnja. Dirka ne. On ne sumnja, preglup je za to. “Ustvari, ovo ne možemo napraviti”, kaže Sam. “Sam si je kriv. Nema šanse da s njim idem na sajam, ako si ona to možda misli.” Ona, to je mama. Nije da je se Dirk boji, ali na raspolaganju joj je moÊan instrument: tatina ruka. Samova se glava pojavljuje u kadru. “Brzo se vraÊamo, Fransje, za otprilike sat vremena.” Onda su otišli. Stvarno krasno, kao hrpa granja parkiran u kuÊi za rušenje. Tako da znaš što se od njih može oËekivati. VeÊ sam si to mislio, samo sam još Ëekao Ëinjenice. »injenice su manje strašne od pretpostavki. »injenica je da sam ostavljen u mraËnoj kuÊi koja mi puše za vrat. I da mi se vidokrug sastoji od prozorske daske s mrtvim zunzarama, paukovim mrežama i pahuljicama prašine. Svi moji strahovi širom 13

su razrogaËili oËi, ne možeš ih zeznuti, posve su budni. I evo ih, svi se istodobno poËnu derati, nije zabavno. Zvijeri! OtmiËari djece! Sve moguÊe! Ukratko ∞ panika. No koliko se dugo možeš bojati a da se ništa ne dogodi? Strah se polako pretvara u neugodan osjeÊaj, a kad se ni tada ništa ne dogodi, smiješ se samome sebi. Ali ipak se nešto Ëuje! Kunem se, vrata se zatvaraju, nešto pada... OkreÊem glavu, što predstavlja toliki napor da stenjem kao kreten. Kao da Ëelom moraš prevrnuti stablo. Tamo, na vratima... “Bok”, kaže osoba koja tamo stoji. Glas djeËaka. Gledam prema svjetlu koje dolazi iz kuhinje i na vratima vidim samo njegovu izrezanu siluetu. Prilazi mi. DeËko, hvala Bogu, samo deËko. Stane pred mene i bez ustruËavanja me pomno promatra. Njegov pogled klizi po držaËima u kojima su priËvršÊena moja stopala, po plavom sjedalu ∞ Ëisti skaj, gospodine ∞ srebrnim cijevima i poluzi zdesna s drvenom ruËkom pomoÊu koje možeš pokretati kotaËiÊe i prenijeti snagu ruke na stražnje kotaËe tako da se možeš kretati u tom Ëudu. Malo veÊa, da budu dobra i kad narastem, zar ne. Ali super kolica, uvijek su bila unutra, znaš veÊ. Kažu da Êu se jednoga dana sam moÊi voziti, ali kako sada stvari stoje, ne mogu ni muhu otjerati s Ëela. “Bok”, još jednom kaže taj deËko. “Ne možeš govoriti?” Smea glava bistrih oËiju. Kosa ošišana na kahlicu. Okrene se i pogleda kroz prozor. Hovingov vrt: ružiËaste loptice djeteline, koprive i mak koji voli da ga se gleda, ali se toliko uvrijedi kad ga ubereš da se odmah smežura. “Ovdje su te parkirali?” reËe deËko promatrajuÊi Lomark. Najviše gondole panoramskog kotaËa izdižu se iznad kuÊa. On kimne. “»uo sam za tebe. Ti si jedan od Hermansovih, s otpadom. Kažu 14

da je Sveta Marija na tebi izvela Ëudo. Ja to baš i ne vidim, nemoj se ljutiti. Ako je ovo Ëudo, kako onda izgleda kazna, razumiješ?” On kimne kao da se itekako slaže sa samim sobom. “Ja sam Joe Speedboat”, reËe zatim. “Tek sam se doselio ovamo. Stanujemo na Achteromu, znaš li gdje je to?” Široki dlanovi, kratki prsti. I široka stopala na kojima stoji poput samuraja, o Ëemu sluËajno ponešto znam, o samurajima. O sepukuu, naËinu umiranja da bi se spasila Ëast, pri Ëemu se kratak maË zabija u trbuh, a onda se raspori slijeva odozdo prema desno gore. Prema dužini reza vidi se koliko je tko hrabar. Ali to nije predmet razgovora. Vidim što to Dirk ne može podnijeti, to isijava iz njega poput svjetla: on se ne boji. Joe Speedboat, bombaš, uzbunjivaË duhova ∞ sa svojim odrezanim hlaËama i blesavim sandalama od isušene kože. Gdje si bio dosad? “Samo da nešto donesem”, kaže on. Nestane mi iz vidokruga i Ëujem kako se uspinje stubama negdje u kuÊi, zatim korake iznad glave. Je li mu to radionica? Za bombe i sliËno? Speedboatov control room? Kad se vrati dolje, u rukama ima prekidaË sa satnim mehanizmom do perilice rublja i dvije baterije. Sjedne na prozorsku dasku i koncentriranoga izraza lica spoji polove baterija. Zatim na prekidaË priËvrsti nosaË i postavi ga na nulu. Odjednom me pogleda. “Imali smo peh dok smo se selili”, kaže ozbiljno. “NesreÊu. Moj je tata pritom poginuo.” Potom se opet nagne nad svoj rad. Lomark je prvi put Ëuo za Joea i njegovu obitelj kada se Scania zabila u monumentalnu fasadu sa stepeniËastim zabatom obitelji 15

Maandag u Brugstraatu. Zabila se skoro do kraja u sobu gdje je sin Christof uz videoigricu sjedio ispred telke. UkoËio se od straha kad se to dogodilo. Prvo što je vidio nakon nekog vremena bio je žmigavac koji je poput bijesnog oka piljio kroz kovitlac prašine i šute. Polako mu je dopiralo do svijesti da u njegovoj kuÊi stoji kamion. Sve to vrijeme Ëulo se samo toink-toink loptice koja je skakala po ekranu. Preko maske hladnjaka Scanije visio je trup nekog Ëovjeka. Ruke su mu mlohavo visjele, strašilo palo s neba. Donji dio tijela još mu se nalazio u kabini i bio je mrtav, bilo je to oËigledno. Ali gore je još bilo života: desna su se vrata polako otvorila, a Christof je vidio kako se kroz njih spušta djeËak od dvanaest, trinaest godina, otprilike njegove dobi. Nosio je košulju zlatne boje, hlaËe do koljena i na nogama sandale. Izgledao je kao da mu roditelji nisu baš pri Ëistoj i nesmetano je razgledavao sobu dok mu je vapno sipilo na glavu i ramena. “Bok”, reËe Christof još uvijek držeÊi joystick u ruci. Drugi je zatresao glavom kao da je mislio na nešto Ëudno. “Tko si ti?” upitao ga je Christof. “Zovem se Joe”, reËe djeËak, “Joe Speedboat.” Tako je poput meteora dospio u naše selo, u kojem imamo rijeku što se zimi izlije po svojim obalama, Ëvrstu mrežu kojom se šire glasine i pijetla na seoskom grbu, pijetla koji je prije tisuÊu godina, ili tako nešto, pred Lomarkom otjerao Normane dok su se naši preci molili u prokletoj crkvi. “Pijetao je jedini ostao neustrašiv”, kaže se ovdje. Naš simbol je ono što druge drži podalje od nas. No Joe je ovamo uletio takvom silinom da ga ništa nije moglo sprijeËiti u tome. 16

Tom nesreÊom ostao je napola siroËe, jer je Ëovjek koji je visio preko vjetrobrana kamiona bio njegov otac. Majka mu je bez svijesti ležala u kabini, mlaa sestra, India, gledala je u potplate oËevih cipela. Christof i Joe gledali su se kao da su biÊa iz razliËitih zvjezdanih sustava ∞ Joe s nasukanim svemirskim brodom i Christof s rukom ispruženom za prvi kontakt. Tu je bilo nešto što bi ga moglo osloboditi teške nepomiËnosti ovoga sela, u kojem je jedino pijetao ostao neustrašiv, ta omražena životinja koju sreÊeš posvuda, na vratima vatrogasnih vozila, na fasadi vijeÊnice i u bronci na glavnom trgu. Pijetao se tijekom karnevalskih povorki vozao uokolo, obrušavao se na tebe s dekorativnih crjepova iznad nebrojenih ulaznih vrata, te se kao petliÊ inkarnirao u slastiËarnicama (sranje od suhog kolaËa posutog zobenim pahuljicama). Na komodama, kaminima i prozorskim daskama vidjeli su se stakleni pijetlovi, keramiËki pijetlovi i pijetlovi u emajlu, na zidovima su visjeli pijetlovi u ulju. Našoj kreativnosti nije bilo kraja kada je pijetao u pitanju. Joeu su oËi ispale od razgledavanja kuÊe u koju ga je sudbina (Ëitaj: pogreška u vožnji u kombinaciji s prekoraËenjem brzine dozvoljene u naseljenom mjestu) izbacila. U njegovu domu, u staroj kuÊi koju su mijenjali za ovu u Lomarku, na zidovima nisu visjele slike ozbiljnih glava u ulju koje su te gledale kao da si nešto zdipio. A buduÊi da uvijek nešto zdipiš, te Êe glave uvijek tako gledati, tako da ih se nisi morao bojati, nego si im ljubazno trebao kimnuti i reÊi “dajte, deËki, barem mali smiješak”. Svidio mu se i veliki luster, baš kao i starinska kolica s piÊem na kojima su stajali kristalni dekanteri Egona Maandaga, napunjeni viskijem, od Loch Lomonda do Taliskera. Joeovi su imali samo trbušaste boce za vino od bazginih bobica, tamnoljubiËasto, iz 17

kuÊne radinosti, s vrenjaËom na vrhu u kojoj je glogotalo kao u želuËanog bolesnika. To je vino uvijek bilo ili upravo pred zrenje, ili mu je taman prošao rok. “Ali posebnog okusa, zar ne, dragi?” (Njegova majka njegovu ocu, nikada obrnuto.) Zatim bi svojski potegnuli, da bi buÊkuriš dan poslije ipak izlili u zahod jer su njihovi mamurluci bili blizu skoro smrtonosnih iskustava ruskih alkoholiËara. Joe je poslije doznao da je dospio u salon klana Maandag, najutjecajnije obitelji u Lomarku, vlasnika tvornice asfalta na rijeci. Egon Maandag zapošljavao je u tvornici dvadeset i pet radnika, plus služavka i ponekad dadilja, uvijek iz neke druge strane zemlje. A Joe je samo gledao. Poslije je Christof rekao da je tako gledao da ne bi morao vidjeti mrtvoga Ëovjeka koji je visio preko vjetrobrana kamiona. Kada su se njegove oËi odvojile od Christofa i njegova okruženja, napokon je pogledao iza sebe, prema svom ocu. Ispružio je ruku i položio je na okrvavljeni potiljak. Vrlo oprezno pomilovao je njegovu kosu i rekao nešto što Christof nije razumio, slegnuo je ramenima i krenuo prema rupi koju je kamion probio u vanjskom zidu. Preko ruševina se popeo van, na sunce. Krenuo je niz Brugstraat prema zimskom nasipu, popeo se preko njega i pošao prema rijeci. U podnožju nasipa bile su živahne junice, na bodljikavoj žici visjeli su busenovi suhe trave, nalik plavim normanskim bradama, koji su tamo zaostali nakon zimskih poplava. Joe je stigao do ljetnog nasipa i skele iza njega. Na skeli je sjeo uz ogradu, ispružio je noge prema vodi i nije se osvrnuo kad je Piet Honing izišao iz kabine da zatraži novac za vožnju na suprotnu obalu.

Joeovo prijateljstvo s Christofom bilo je neizbježno kao i riba petkom. PoËelo je tim Christofovim pogledom kojim je lakomo promatrao prašnjavog djeËaka iz kamiona za selidbe. Iza Joea je dnevno svjetlo kroz zaprašeni vanjski zid ulazilo u salon i punilo prostoriju zujavim proljetnim danom. Christof još nikada takvo što nije vidio. Slika djeËaka u toj poplavi svjetla ispunila ga je Ëežnjom da odbaci svoj stari život. No Christof nije bio takav, niti Êe takvim ikada postati. Bio je previše nervozan za to i previše sumnjiËav. U njegovoj želji da bude poput djeËaka iz kamiona bilo je one vrste ljubomore od koje te zasvrbi u oËnjacima i od koje dobiješ vampirsku sklonost da iz nekoga isisaš život. NesreÊa kamiona ih je odredila. PojaËala je stoicizam u Joeu, a kod Christofa iznijela nešto staraËko, nešto zabrinuto. Ako bi Joe htio napraviti avion, Christof bi rekao: “Ne bi li prvo trebao popraviti nosaË za prtljagu na biciklu?” Ako bi Joe sklepao ureaj kojim je umjesto nedjeljne radioemisije EvangeliËke zajednice ∞ narodski “Radio Bog” ∞ emitirao unazad puštan speedmetal, i ako bi se u tom trenutku s krova Rabobanke sluËajno oglasila sirena graanske ophodnje, za Christofa je to bio znak da je izrada odašiljaËa za ometanje radija put zla. Za Joea je to znaËilo da je dvanaest sati i da je gladan. Joe slavi naš prvi susret poklon-bombom, tako se meni Ëini. Još iste noÊi nakon našeg susreta u Hovingovoj kuÊi: cijeli Lomark skaËe iz kreveta. To je dar. Psi laju, u nekim se kuÊama pale svjetla, ljudi se u grupicama skupljaju na ulici. Svi spominju Joeovo ime. U krevetu se smijem tako da mi se vide zubi.

Nekoliko muškaraca kreÊe u istragu. Digao je u zrak trafostanicu. Sada sajam nema struje, kao ni brojne kuÊe. Mjesec liže šipke na mom krevetu. Ja vježbam ruku.

pet se mogu kretati. Nevjerojatno, ali mogu iÊi ravno i mogu se okretati u tim kolicima. PokreÊem ih tako da povlaËim

šipku i ponovo je guram od sebe. SMN: Snagom MišiÊa Naprijed. Ostalo vrijeme imam spazme sve u šesnaest, ponekad zrakom lete stvari kad ih uzimam, ali u intervalima izmeu spazama nešto mogu i napraviti. Moram mnogo vježbati. Prije mjesec dana ponovo sam krenuo u školu, jer u glavi mi ništa ne fali, iako i dalje ne mogu govoriti. Morao sam nastaviti tamo gdje sam stao, tako da sam sad u razredu s Joeom i Christofom. KoËenje je najteže, pogotovo ako se spuštam niz nasip do naplavnog polja preko Lange Neka, to je doista teško. Sve-se-pogoršalo-muškarci gledaju s nasipa prema meni. Oni skoro uvijek sjede tamo na svojoj klupi, do njih bicikli na stalku. Oni sve vide, ti drveni stari vrtlari od kojih je veÊina preživjela i Drugi svjetski rat. Ne gledam prema njima, ne volim ih. Vatrogasci crpe vodu za gašenje iz Jame Betlehema, iskopa pijeska tvornice asfalta. Muškarci nose tamne kombinezone i bijele majice iz kojih izviruju debele ruke. »ak ih ovdje Ëujem kako se smiju vatrogasnim vicevima, jer voda prenosi zvuk. Jedan me od vatrogasaca ugleda i maše mi. Idiot. Iznad moje glave šume jablanovi, na pašnjaku desno od Lange 21

Neka desetak je patuljastih konja zalutalo u visokoj travi. Piju zelenu vodu iz kade pored bodljikave žice. Pomislio sam da su to konji Nattea Rinusa. VeÊ je nekoliko puta kažnjen zbog zanemarivanja životinja. Zatim vidim Betlehem Asfalt, tvornicu Egona Maandaga. Na terenu tvornice bageri otkidaju komade kamenih brežuljaka. Tvornica naveËer iz daljine izgleda poput naranËastog mjehura, ako je potražnja velika, radi se dvadeset i Ëetiri sata na dan. Betlehem Asfalt je žila kucavica Lomarka, kažu, i svaka joj obitelj daje svog prvoroenog sina. Kupam se u znoju i ruka me boli, ali sad sam skoro kraj rijeke. VeÊ vidim dvije velike vrbe na suprotnoj obali i skelu na pola puta. Piet Honing uvijek govori: “Skela je nastavak ceste drugim sredstvima”, a on to misli u šali. Smijem se besplatno voziti otkako više ne mogu hodati. To je zato što poznajem i smrt i život, rekao je jednom Piet, ali na koji toËno naËin nije objasnio. Nakon onog prvog puta ni od Joea nikada više nije tražio ni novËiÊa. Piet stiže na suprotnu obalu, platforma za pristajanje struže po betonu pristaništa. Po sredini rijeke brod za proslave plovi nizvodno, glazba i zveËanje Ëaša mogu se Ëuti i ovdje. Gosti su elegantno naslonjeni na ogradu. Možeš li biti ljubomoran zbog lakoÊe kojom plovi rijeËni brod? Zajedno s pramcem putuju dva zapjenjena valiÊa, kao da su na njemu naslikani. Uzvodno je NjemaËka, tamo gdje su brežuljci i baloni iznad njih. Baloni su okej, svi tako misle. Usput, znaš li da su one Ëudne stvarËice koje ulaze i izlaze iz tvog vidokruga kad u nešto buljiš, bjelanjci tvojih oËnih jabuËica? Honing spušta rampu, uvlaËi platformu i povlaËi ruËicu za gas.

Odvaja se od obale i sva ta otužna krama opet se ljulja prema ovoj strani. Ofucane zastave Totala vijore na povjetarcu. Iza brežuljaka i balona spustila se veËer. Brod za proslave nestao je iza okuke, Bog zna kamo. Kao da takvi brodovi uvijek plove nizvodno, a oni teretni uvijek u suprotnom smjeru, prema NjemaËkoj, teško dašÊuÊi protiv struje. Piet se zaustavlja i silazi sa skele, kaže: “Ajmo, deËko...” Hvata ruËke na mojim kolicima i gura me na skelu. Ne volim da me guraju, ali nema veze. Ostavlja me kod spremišta za sol i metle. VeËer savija dan kao da su posrijedi novine. OsjeÊam miris ulja i vode. ŠtekÊemo prema suprotnoj obali gdje neki automobil trepÊe svjetlima. Na toj strani tama pada s grana vrba na krave koje leže ispod njih. Krave su glupe, uvijek sanjare. Ali konji, kada su mirni, Ëini se da barem o neËemu razmišljaju, stvarno duboko razmišljaju o nekom konjskom problemu, dok krave gledaju kao što nas gleda nebo: veliko, i crno, i prazno. Neki ljudi umiru od straha na toj skelici, toliko se njiše i dašÊe. Preko palube se ponekad prelije voda, ali nemojte misliti da je to nešto strašno. Jednostavno se radi o tome da je skela u pogonu još od 1928. i zapravo je napravljena za miran kanal, a ne za rijeku sa svim njenim mušicama. Tata kaže: “To Ëudo je opasnost za narodno zdravlje. VeÊ je odavno trebala biti kod nas na otpadu.” Kao da bi ga se narodno zdravlje imalo ticalo da na njemu ne zarauje ni pišljive pare. Ali Piet po svaku cijenu drži u pogonu svoj brod, iako to nije mnogo više od upravljaËke kabine i metalne ploËe na koju pristaje jedva šest automobila. Ako ga pitaš, Piet Êe ti objasniti da je to lanËana skela koja je motorizirana jer su teretni brodovi postajali sve brži; postalo je

preopasno prelaziti rijeku samo pomoÊu njezine struje. Jer upravo to Ëini lanËana skela. PriËvršÊena je za tri stara Ëamca koji se nalaze uzvodno. Zadnji je ogromnim sidrom priËvršÊen za dno. Na kraju te povorke nalazi se skela. Po vodi se pomiËe amo-tamo, poput njihala na satu koje završava Ëešerom. ZahvaÊanjem jednog vitla i puštanjem drugog boËna struja omoguÊava da to Ëudo dospije na suprotnu stranu, no Piet sada rabi i motor, jer bi ga inaËe štemeri s teretnih brodova potopili. Piet ponekad mora ukloniti štetu ako se brodovi zalete u metalnu užad izmeu Ëamaca. Onda jedan dan ne vozi zbog popravka. Izlazi iz kabine. “Krasna veËer, deËko.” Iz usta mi curi mlaz sline kad pogledam prema njemu. Imam je na litre. Mogao bih u njoj držati zlatne ribice. Teretni brod plovi prema nama, natovaren brdom pijeska. “Morali bismo ovu kramu malo obnoviti”, uzdahne Piet. “Baš kao prije, kad smo imali zgodnu Ëekaonicu, ljudi bi dobili kavu i kolaË dok Ëekaju. Ako je bilo hladno, stajali su oko peÊi i Ëekali da doem. Most i autoput sve su promijenili. Vidiš na što to sliËi. Ali Ëekaj samo dok se ceste zakrËe, onda Êemo im pokazati tko ovdje najbrže stiže.” Mislim da je pomalo tužan u posljednje vrijeme. Teretni brod nas prestiže. Otvori na palubi su otvoreni, brda pijeska uzdižu se iz potpalublja, poput kresta na leima zmaja. Brežuljkasti krajolik na putu za NjemaËku. Nije Ëudo da je ova zemlja toliko ravna kad se i brda izvoze. Na nebu je oblak u obliku stopala. Tko je tamo, pitam se. Tko je tamo. Razumiješ li?

oe nikome nije rekao svoje pravo ime, Ëak ni Christofu, koji je postao njegov najbolji prijatelj. Znali smo da se zapravo preziva

Ratzinger, ali njegovo je ime bilo tajna. Kad dobiješ ime, normalno je da se pomiriš s tim, jednostavno se tako zoveš i više ne prigovaraš. Nemaš što reÊi na to, ti si svoje ime, tvoje ime je ti, zajedno ste jedno, nakon tvoje smrti tvoje ime još neko vrijeme živi u glavama nekoliko ljudi, sve više blijedi na tvom nadgrobnom spomeniku, i to je onda to. Ali Joe time nije bio zadovoljan. Sada govorimo o vremenu prije nego što se doselio u Lomark. Znao je da sa svojim pravim imenom nikada neÊe postati to što želi. S takvim imenom nikada ne možeš biti netko drugi ili nešto drugo. To je isto kao da imaš neku bolest zbog koje na primjer ne možeš iziÊi iz kuÊe. Bila je to pogreška, roen je s pogrešnim imenom. Bilo mu je oko deset godina kad je odluËio da Êe to ime, ime poput deformiranog stopala, odbaciti. Zvat Êe se Speedboat. Nije znao kako je do toga došao, no pristajalo mu je kao saliveno. Još nije imao ime, ali nije se zbog toga brinuo, doÊi Êe sâmo od sebe ako imaš prezime. Na ime nije morao dugo Ëekati. Dok je jednoga dana hodao pored graevinske skele s dugom cijevi kroz koju u kontejner bacaju šutu, Joeu ∞ koji se u tom trenutku još nije tako zvao ∞ graevinska 25

prašina je upala u oËi i zastao je da ih protrlja. Na skeli je stajao radio pun prašine i mrlja od boje i u tom se trenutku iz njega zaËulo njegovo ime. Sretan poput djeteta koje u mnoštvu prepozna majku, prvi je put Ëuo kako zvuËi njegovo ime: “Hey Joe, where you going with that gun in your hand / Hey Joe, I said where ya going with that gun in your hand / I´m going down to shoot my old lady now / You know I caught her messing ‘round with another man.” ZnaËi Joe. Joe Speedboat. S takvim se imenom može u svijet. Svoj je životni poziv Joe pronašao u malenom vrtu ispred kuÊe na Achteromu. Bilo je rano proljeÊe, nakon njihove prve zime provedene u Lomarku. Ja sam se tad još oporavljao u bolnici, Joe je u vrtu grabljama skupljao suho lišÊe na hrpe; svježe, hladno svjetlo slijevalo se preko trulih ostataka godišnjih doba. Ispod lišÊa su se ukazale žutosmea trava i prozirne puževe kuÊice. Iz smjera Westervelda zaËuo se zvuk ∞ neËega što razdire, neËega što izaziva bol. Zvuk je stizao u valovima koji su se brzo poveÊavali. Mladi je jablan nervozno šumorio. Joe je grablje naslonio na prsa i Ëekao u toj klasiËnoj pozi za odmor zaposlenika parkova. Onda ih je ugledao: sedam blistavih Opel Manti, crnih kao noÊ, s ispušnim cijevima koje rigaju vatru i dim. Za volanom su sjedili deËki zlih mongoloidnih glava, dlakavih dlanova. Cigaretni je dim izlazio kroz otvorene prozore, lijeve su im ruke opušteno visjele, a Joe je zaprepašteno gledao procesiju koja je prolazila poput sporog nevremena. Ispustio je grablje i rukama pokrio uši. Ispušni su lonci blistali poput truba, svijet kao da se skvrËio u zaglušujuÊoj buci kada su deËki pritisnuli gas i spojku samo da bi dali do znanja da postoje, tako da nitko ne posumnja u to, jer ono što ne odzvanja, ne postoji. 26

Bio je to Joeov prvi sat kinetike, ljepote kretanja proizvedenog u motoru s unutarnjim izgaranjem. Povorka je za sobom ostavila mjehur tišine, a Joe je u toj tišini kroz otvoreni prozor Ëuo glas svoje majke: “Budale!” Regina Ratzinger (onoga tko bi ju zabunom oslovio kao “gospou Speedboat” ljubazno bi, ali odluËno, ispravila) prijepodne bi uništavala svoja lea kao domaÊica obitelji Tabak, a poslijepodne bi pletenjem vunenih pulovera za cijelo selo zaradila upalu tetive u laktu. Ti su puloveri bili izvanredne kvalitete, Ëinjenica koja se na kraju okrenula protiv nje, time što su bili neuništivi došlo je do toËke zasiÊenja i jedva da je išta prodavala. Kratkotrajan uspjeh njezinih pulovera objašnjavao se i vjernim prikazima petliÊa koje je finim koncem vezla na prsa. KuÊa je bila puna košarica vune, što je privlaËilo moljce. Na strateškim su mjestima visjeli mamci, ljepljivi kartonËiÊi s mirisom spolovila moljaca. Ponekad bi se Ëulo kako Regina Ratzinger viËe “Moljac! Moljac!”, na što bi uslijedio glasan udarac, India bi rekla “Ah, jadan”, a Joe bi se smijuljio. Christof je bio lud od toga što ne zna pravo Joeovo ime. Jednoga je dana otišao k Regini Ratzinger. “Gospoo Speed... oprostite, gospoo Ratzinger, kako se Joe zapravo zove?” “Ne smijem ti reÊi, Christofe.” “Ali zašto? Nikome neÊu reÊi...” “Zato što Joe to ne želi. Smatra da svatko u životu mora imati neku tajnu, ili veliku ili malu. Oprosti, Christi, ne mogu ti pomoÊi.” Christof je ime dobio po svome djedu koji je bio naslikan na 27

jednoj od slika u kuÊi u Brugstraatu; ovjekovjeËen ispred klasiËnih ruina, promatrao je salon koji je uništio kamion. Kad ga je Regina nazvala “Christi”, Christof je odluËio da se želi zvati Johnny, Johnny Maandag. A to je bilo apsolutno dobro ime, u svakom sluËaju ako ne znaš da se zapravo zove Christof i da je ime promijenio po uzoru na Joea Speedboata. Od tog imena nije bilo ništa. Samo ga je Joe neko vrijeme tako zvao, nitko drugi. Christof je tijekom praznika skoro neprekidno boravio kod Joea, gdje je mnogo više toga bilo dopušteno. Uvijek su se zajedno vozili na jednom biciklu, Christof stojeÊi na prtljažniku iza Joea kao u korejskoj cirkuskoj toËki, do supermarketa po sredstvo za pranje posua, ili do zalogajnice Phoenix po pomfrit. Tako su jednoga dana prolazili pored uništene kuÊe u Brugstraatu, ograene skelama i plastiËnim ceradama. KuÊa se renovirala i nakon toga prodavala jer je Egon Maandag rekao da od nesreÊe više ni jednu noÊ u njoj ne može mirno spavati. Dao je izgraditi vilu na povišenom zemljištu izvan Lomarka, tako da za visokog vodostaja ostane suhih nogu. Sada se pojavio ispod plastike na ulaznim vratima i zaËueno gledao svoga sina koji je stajao na prtljažniku. “Bok”, reËe Christof. “Dan, Christofe”, rekao je njegov otac, i mislim da je to bilo jedino što su si toga ljeta rekli. Joe i Christof Ëesto su jeli pomfrit. Cura u zalogajnici Phoenix imala je lijepo lišce i okruglo tijelo. “»ime mogu poslužiti gospodu?” “Pomfrit s keËapom i majonezom, extra large, s dvije vilice”, rekao je Christof. “Znaš li zašto se ovo uopÊe zove Phoenix?” 28

Cura je odmahnula glavom. “To je mitska ptica koja se uzdiže iz vlastitog pepela”, reËe Christof. “PriliËno Ëudno da to ne znaš.” “»uj, sorry”, reËe cura. Zainteresirano je gledala uokolo kao da vidi nešto Ëega prije nije bilo. “Jesu li je posljednji put vidjeli ovdje”, upitala je tada, “da se tako zove?” “Da”, reËe Joe ozbiljno, “upravo je ovdje imala gnijezdo.” Pomfrit je cvrËao u ulju, na prozoru je muha zunzara odbrojavala svoje posljednje minute. Cura je izvadila pomfrit iz ulja i protresla ga da se ocijedi dok su Joe i Christof buljili u njezinu moÊnu stražnjicu koja se takoer ritmiËki tresla. U tome je bilo neËeg zavodljivog. Posolila je krumpiriÊe i promiješala ih. Joe i Christof dobro su upamtili njezine fenomenalne polutke. “Pomfrit s keËapom i majonezom za gospodina Christofa”, rekla je. “Zove se Johnny”, reËe Joe. “Mogu dobiti još majoneze?”

Nakladnik Fraktura, ZaprešiÊ Za nakladnika Sibila SerdareviÊ Glavni urednik Seid SerdareviÊ Urednica Iva KarabaiÊ KraljeviÊ Lektura i korektura Nana Moferdin GrafiËka urednica Maja GlušiÊ Dizajn i prijelom Fraktura Godina izdanja 2010., srpanj (prvo izdanje) Tiskano u Hrvatskoj ISBN 978-953-266-155-2 Publication of this book has been made possible with the financial support from the Foundation for the Production and Translation of Dutch Literature. Objavljivanje ove knjige potpomogao je Nederlands Literair Productie- en Vertalingenfonds. www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

324

322