Jom Kipur

Ivana Ĺ ojat

Jom Kipur Jom Kipur

roman

-3-

Od iste autorice u izdanju Frakture: Ezan Emet Ljudi ne znaju šutjeti Unterstadt Ničiji sinovi Ruke Azazelove Mjesečari

-4-

Ivana Ĺ ojat

Jom Kipur

Fraktura -5-

© Ivana Šojat i Fraktura, 2019.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

All rights are represented by Fraktura, Croatia.

ISBN 978-953-358-123-1 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 1021530

-6-

Mojoj djeci, Céline, Luki i Josipu Šimunu, s ljubavlju.

Uvijek postoji svjetlo. Samo si ponekad preko glave prebacimo deku i u mraku udišemo vlastiti strah, u strahu si ponavljamo da nema nade. A ima. Uvijek je ima.

-7-

-8-

Mržnja. Osveta. Zlopamćenje. Gnjev. Četiri jahača Apokalipse.

Kad knezove svih svjetova pozvao je da poklone se glini Njegovim rukama oblikovanoj, ničice popadaše sinovi Riječi njegove, a ja ostadoh stajati.

Zar da glini klanjam se? Rekoh. Zar da ja, sin svjetla, sin Riječi kojom stvoreno je sve vidljivo i nevidljivo na koljena padnem pred rukama koje braću će ubijati, očima koje trulež će gledati, prahu koji prahu će se vraćati, bijes bijesom rađati?

I neka proklet sam i neka proklet je Čovjek kojeg Otac tako je ljubio da u Sinu zemaljskom se utjelovio kako bi spasio sve zlotvore, lašce, bra­ toubojice ako pokaju se u grču, hropcu smrtno­me!

-9-

- 10 -

J

osip Matijević djelovao je normalno. Sukladno definiciji normalnosti koja od čovjeka očekuje očekivane reakcije u danim okolnostima, u vremenskim granicama, bez odgađanja, potiskivanja, skrivanja, guranja pod tepih. Djelovao je doduše pomalo unezvijereno. No bilo je to normalno. S obzirom na okolnosti. U tome i jest varka.

Bolničar ga je u ordinaciju doktora Grgura Romića dovezao u kolicima. U bolničkoj pidžami, zapravo spavaćici, još omamljen od sedativa, djelovao je dehidrirano, kržljavo, gotovo neuhranjeno.

Kao netko iz logora ili s kemoterapije. Više kao netko s kemoterapije: na žućkastome licu, ispod obrijana, brazdastih ožiljaka prepuna tjemena, bile su najvidljivije njegove jarkomodre oči omeđene gustim, crnim trepavicama. Doktor Romić htio ga je upitati: “Jeste li pla­kali?” Gotovo instinktivno, kao da je pred izbezumljenom ženom, ženskim bićem u afektu.

Kotači kolica škriputali su na vinilnim pločicama kao da su im ispuhane gume, kao da se lijepe, grčevito hvataju za tlo, ne žele dalje. Bolničar je zaustavio kolica pokraj naslonjača, ispred radnog stola doktora Romića. Josip, gospodin Matijević, nije gledao ni u što. Ili je možda zurio u rub stola, u rubove dosjea i knjiga nagomilanih na stolu.

“Možete li?” upitao je Grgur Josipa u trenutku kad je ovaj počeo ustajati iz kolica.

- 11 -

Mogao je, gospodin Matijević zapravo je prilično dostojanstveno mogao ustati iz kolica, lijevom rukom pridržati okrajke spavaćice kako stražnjicom ne bi zabljesnuo i bolničara i njega te sjesti u naslonjač. Ništa nije rekao. Nije čak ni stenjao.

Doktor Romić se nakašljao. Kroz glavu mu je proletjela pomisao na čudne tišine koje ponekad zavladaju na Psihijatriji, trenutke kad se baš ništa ne čuje: ni promet s ulice, ni koraci, čak niti ptice ili disanje ljudi, koji kao da se šćućure. Poput djece ispod jorgana, nakon košmara, u mraku i muku sobe krcate sjenama. Dao je bolničaru očima znak da napusti ordinaciju. Bolničar, Zlatko, Grgur više nije bio siguran je li to bio Zlatko ili Željko, nešto na Z ili Ž, zaprepašteno ga je pogledao. Kao da mu je na rektoskopiju dovezao sibirskog tigra. Grgur se gotovo nasmiješio. Možda doista i jest. I kimnuo. Kako bi djelovao uvjerljivije.

“Pričekajte vani”, rekao je sigurnim glasom.

I bolničar je, Željko ili Zlatko, kimnuo. I izašao na hod­nik.

I doktor Romić bio je na hodniku, ispred ureda ravnatelja Psihijatrijske klinike, kad je čuo što vjerojatno nije trebao. Ljudi se u takvim situacijama uvijek tješe kako nisu trebali čuti ono što su spletom okolnosti čuli. Uvijek sve pokušavamo utopiti u dobrohotnost, znao je Grgur. Svejedno sad to nije mogao sažvakati, progutati, a još manje probaviti.

“Neka se mladi kolega zajebava s tim”, čuo je promukli pušački glas kolege Marina, doktora Mravovića. “Pun mi je kurac peteespeovaca, lažnjaka koji bi sad mirovine, nek se Romić s tim zajebava.

Ionako je sutra dežuran. I nadobudan.” Uslijedio je smijeh. Bahat, grlat, promukao poput šljunka koji se kotrlja, drobi. U djeliću sekunde, onom kratkom vremenskom titraju kojim volimo opisivati obuzdani afekt, Grgur je htio nasrnuti na vrata ravnateljeva ureda, ući i pobjednički izjaviti kako možda neće imati vremena za tog peteespeovca što ga je doktor Mravović odbacio od sebe kao ptičje

- 12 -

govno s revera. Nije međutim još ni sam znao hoće li imati vremena, pa je odustao i nastavio svojim pu­tem.

Grgur zapravo nije mogao definirati što je to na njega djelovalo poput žarke pljuske: prezir u glasu, činjenica da ga je stari, pretpotopni psihijatar smatrao nedostojnim, trećerazrednim, ili načelni odnos prema pacijentima.

Niti pola sata poslije ravnatelj ga je pozvao k sebi. Doktor Romić uspješno se pretvarao da nema pojma zašto. Baš kao što se opetovano pretvarao i da ne čuje ono “Cigić si umišlja da je doktor” istog onog Mravovića koji se uz kavu rasističkim ispadima i cinizmom volio bahatiti pred usplahirenim stažistima i medicinskim sestrama koje je nekoć mlad, dominantan, blijed kao čovječja ribica i plavook seksualno uznemirivao u noćnim dežurstvima.

Usprkos kamenoj gvalji tipičnoj za pretrpljenu i prešućenu uvre­ ­du Grgur je s velikim ushitom dohvatio policijsko izvješće Josipa Matijevića, čovjeka u afektu, koji je sad sjedio ispred njega. Taj je čovjek jednako tako mogao dohvatiti ručnu bombu, izvući osigurač i leći na nju, bila mu je prva pomisao. Ili neku strojnicu i rafalom pomesti sve koji bi mu se našli u blizini. Bilo je ovo jednako samoubilački, samo ublaženo, obloženo vatom okolnosti, činjenicom da u blizini nije bilo nikakva oružja. Na licu mjesta, kako bi se policijski reklo.

Potpuno nemaštovito, Grgur nije imao pojma kako bi započeo razgovor s gospodinom, pacijentom u nimalo muževnoj spavaćici, s čovjekom koji očigledno nije imao nikog tko bi mu jučer tijekom poslijepodneva ili večeri donio nešto prikladnije, nešto s nogavicama. I pristojne papuče umjesto frotirskih bolničkih šlapa.

“Vi ste dakle Josip Matijević”, izustio je naposljetku. Primijetio je da zvuči nekako apsolutistički.

Josip ga je pogledao. Konačno.

“Da.”

- 13 -

“Recite mi kad ste rođeni.”

“Pa sve vam tu sigurno piše”, mrzovoljno je odgovorio i napravio grimasu kao da si je zgnječio jaja. Grgur je naime po kretnjama njegova torza vidio da je prekrižio noge.

“Imam razloga zašto vas to pitam”, oštro ga je pogledao Grgur.

“Molim vas, odgovorite mi na pitanje. Kad ste ro­đeni?”

“Ja sam Josip Matijević zvani Rambo, rođen u Osijeku dvadeset prvog prosinca tisuću devetsto sedamdeset dru­­ge”, izrecitirao je kao kakvu revolucionarnu pjesmicu i sasvim neočekivano ustao, ukočio se ispred stola s rukama ravno uz tijelo, pogleda uprta u liniju između stropa i zida iza Grgurovih leđa. “Od oca Milana i majke Ružice. Eto.” Josip je Grguru pljusnuo “eto” u lice kao vodu. I nasmiješio se. Imao je lijepe, bijele zube. “Sigurno nisu pravi”, pomislio je Grgur. Baš to mu je palo na pamet u tom presudnom trenutku kad psihijatar treba preuzeti kontrolu nad situ­acijom i pacijentom.

Usto kako i one ptice koje vani urlaju s krovova i stabala sigurno vide nesumnjivo bijelu guzicu gospodina drčnog Matijevića. I lice mu se nategnulo kao da će se nasmijati. Ali nije se nasmijao. Josip ga je gledao pogledom kojim kao da je na njega sasuo rafal pljuski, posprdnih šamara poput onih što ih na školskim hodnicima tišoj i pristojnijoj djeci dijele stariji, besprizorni nasilnici. Kao po špagi, uredno i neminovno, Grguru je kroz glavu protutnjala replika: “Cigo, Cigiću, musav si!” onoga kretena kako-se-ono-zvao. Grgur je zdušno glumio da se ne sjeća Krešina imena, samoga je sebe uvjeravao u zaborav. A uvijek, baš uvijek na obrazima je osjećao njegov topli, znojni dlan kiselkasta mirisa, ono lagano, posprdno pljuskanje, sjećao se svog mijaukanja, nemoćnoga glasa koji mrmori pa pišti: “Nisam Cigić!” Pa pljuska, mrvicu jača. “Jesi! Musavi Cigi­ć!”

“Molim vas, sjednite, gospodine Matijeviću”, izustio je naposljetku nešto uštogljenijim glasom. Nešto mu je stezalo grlo, pa je

- 14 -

prešao dlanom preko Adamove jabučice, kao da sa sebe otire labavu omču.

Josip ga je gledao. Pogled mu se mijenjao. Grgur je točno vidio promjenu. Pokušavao je dokučiti što to ovaj vidi tik uz njegovo rame. Nije znao da Josip ne vidi ništa, da ga to i brine, da ga zato i ne čuje.

Josip nije htio sjesti. Nije, zapravo, toga ni bio svjestan. Zaintrigirao ga je taj sitni, crnomanjasti, nadasve mladi dok­tor uskih ramena i ženskih ruku. Za onim radnim stolom prepunim papira u omotima i izvan njih, knjiga i novina, ispred pozadine bijelog zida s hrvatskim grbom uredno uokvirenim zlatnim okvirom, doktor je izgledao kao izrezan iz kolaž-papira. Pokraj njega nije bilo nikakve sjene. Ali ni svjetla. Od koga si ti pobjegao, mali? zapitao se Josip u nevjerici. Vlastiti glas, onaj unutarnji, od stvarnosti uvijek drukčiji, zvučao je neobično zvonko. Ptice su zvonile vani, onkraj otvorenog prozora. Cvrkutale su, larmale, drečale, pa mu je u hipu palo na pamet da se smiju njegovoj guzici.

Ta ga je misao zapravo nagnala da sjedne, a ne glas doktora Grgu­ ­ra, koji zapravo nije ni čuo. “Što ste po zanimanju?” začuo je Josip Grgurov glas, koji je zvučao nekako suspregnuto, kao da se guši. Skoro se nasmiješio tom glasu.

“Po zanimanju? Kojem zanimanju?” trgnuo se Josip. “Svašta sam ja po zanimanju.” Nije mogao suspregnuti smijeh. “Jesi ti ispeko malog Nikolu?” Tako je zvučalo. Go­tovo istovjetno. Nebulozno. Zatvorski istražno.

“Pa ja sam strojarski tehničar, veslač, dragovoljac, logoraš, profesionalni vojnik, dostavljač pizze i umirovljenik.” Raširio je ruke i slegnuo ramenima. I kratko zažmirio. Pre­kratko. Palo mu je na pamet da Isus raširenih ruku, na križu, uvijek žmiri kao u spokoju.

Ljudi ne razmišljaju o tome, no Josip se često pitao zašto razapeti

- 15 -

Spasitelj žmiri. Razgovara li u sebi s Ocem ili... Ili bi bilo užasno ono što bi ljudi vidjeli u njegovu razrogačenom pogledu?

“Umirovljenik...” sveo je doktor popis na umirovljenje. Kao da mu je laknulo zbog spoznaje da ispred njega ne sjedi budalaš koji glumi puknuće kako bi otišao u preuranjenu mirovinu s dijagnozom posttraumatskog stresnog sindro­ma.

“Umirovljenik”, pomirljivo je ponovio Josip i kimnuo. “Uvijek me zbunjuju ta pitanja vezana uz zanimanje. Nikad nisam znao kako odgovoriti na njih, znate.” Nasmiješio se. “Znate, to mi je pitanje tako nekako uvredljivo. Svodi čovjeka na jedno. Kao da je kućanski aparat.”

Negdje je zavijala sirena. Hitna pomoć. Obojica su osluškivala kao da će tako otkriti gdje će se zaustaviti, koga će pokupiti. U kasno proljeće, u svibnju, ljeto zna naprasno banuti, zaposjesti dolinu poput primorske fjake, pa ljudi padaju kao boležljive ptice. Samo se sruše na tramvajskom stajalištu, u trgovini, i odu. Često se ne vrate, nego žuti i ošamućeni samo otputuju u onostrano.

“Kućanski aparat! Ha! Ha!” iskreno se nasmijao Grgur. “Otkud baš kućanski aparat?” I dalje se smijao, osjećao kako mu se lice nateže, rasteže od uha do uha, kako mu se obrazi žare.

“Pa, kućanski aparati imaju po jednu namjenu. Specijalizirani su, svedeni na jedno”, pokušao se Josip nasmiješiti. Nije mu bilo jasno što je doktoru baš tako smiješno. “Alati, alati, recimo, imaju više namjena. Šrafcigerom, odvijačem, možeš zatezati i otpuštati vijke, iščupati čavao, ako baš mo­raš, probiti šperploču... izbosti nekog. A kliještima, njima možeš, ma svašta... i nokte čupati!”

Neočekivano, Grgur se uozbiljio, problijedio. Kao da mu se tlak survao u podzemlje i ostavio ga bez krvi. Valjda zato što je znao da još nije vrijeme za priče o kliještima, naglo je prešao na novo pitanje.

“Jeste li oženjeni?” Kratko se nakašljao.

“Zar vam izgledam kao da sam oženjen?” Josip se usiljeno nasmijao.

- 16 -

“Jeste li oženjeni?”

“Ne”, odmahnuo je naposljetku.

“Imate li obitelj?” Još dok je propetim glasom izgovarao to obiteljsko pitanje, doktor Romić odmjerio je Josipa od tjemena do pojasa, koliko je otprilike mogao vidjeti preko stola. Valjda kako bi naglasio činjenicu da mu se pacijent po psihijatrijskoj ustanovi kreće u spavaćici.

“Mislim da sam vam još na početku spomenuo oca Milana i maj­ ­ku Ružicu”, kreveljio se Josip, afektirao.

“Jesu li živi?” Grgur nije skidao pogled sa spavaćice.

Josip se stisnuo u sebi. Nešto se u njemu stisnulo poput najmanje lutkice u babuškinoj utrobi. Zaklopotalo je to nešto njegovo. Gotovo preplašeno. Kao da su mu pod liječnikovim pogledom narasle sise, pa sad bujan sjedi izložen pogledu očalinka-perverznjaka. Pred očima mu je prvo is­krsnula mama. Mama, s kojom nije znao što bi.

Mama, koja nije znala što bi s njim. Kao što nije znala ni onog 14. kolovoza 1992., kad se konačno vratio, kad su ih vratili. Preko Ne­ metina. Tad je mislio da se samo boji da će ga slomiti zagrljajem, ili da ga onako gleda zato što ne može vjerovati vlastitim očima da je živ. Izubijan i mršav, ali živ. Na kraju se samo sagnuo i dobrohotno je poljubio u čelo. Kao da mu je kći. Odjednom, kao u afektu, htio je doktoru reći da si ni on ni mama, stara, više nemaju što reći. “Živi su”, rekao je naposljetku i refleksno se nasmiješio, jednostavno rastegnuo usta u dobrohotan osmijeh.

“Nitko vas nije posjetio od jučer poslijepodne”, nakašljao se Grgur, “od uhićenja. Želite li da javimo vašima?”

“Mislim da su im već javili”, slegnuo je Josip ramenima. Trudio se djelovati opušteno-nehajno. “Pitali su me, medicinska sestra me pitala kome da javi da sam ovdje.” Zurio je u stol. U novine. Odjednom ga je obuzeo umor, strahovit umor, od kojeg su mu ruke pale još dublje u krilo. Poput olova za somove.

Znao je da stari neće doći. Za staru nije bio siguran.

- 17 -

“Dobro”, kimnuo je doktor Romić i nešto zapisao na papir.

Josip se htio propeti da vidi. Baš ga je zanimalo što se to može zapisati o nedolasku, odsutnosti, kako se to može pretočiti i u jednu jedinu riječ. Nije imao snage.

Doktor je naglo, gotovo histerično počeo prtljati po papirima, a zatim zastao, nakašljao se. Suho, bespotrebno, valjda kako bi prekinuo tišinu, nadglasao one ptice na dvorištu koje su zvečale poput zvonika.

“U policijskom izvješću piše da niste bili pijani?” Njegova je rečenica zvučala upitno. Josip nije znao što bi s njom, pa je slegnuo ramenima.

“Pijete li?” Doktor je pogledao Josipa ravno u oči. Sasvim ne­ očekivano, ali i nekako pitomo, pseće.

“Ne, ne pijem”, zatresao je Josip glavom.

“Uopće?”

“Izbjegavam alkohol, izbjegavam sve što mi mijenja sta­nje svijesti”, odmahnuo je rukom i nasmijao se. Stvarno je bio umoran.

Ni usne ga više nisu slušale. Imao je dojam da je taj osmijeh u koji ih je htio rastegnuti više nalikovao na kreveljenje u agoniji, jer doktor ga je zaprepašteno pogledao. Nije mu htio reći. Ne još.

“Izmijenjena stanja svijesti?” Doktor se podbočio na stol i nagnuo prema Josipu, zagledao mu se u oči.

“Da, ne volim izmijenjena stanja svijesti”, uzdahnuo je. “Stanja kao što je ovo. Ne vidim dobro.”

“Imate problema s vidom?” Doktor je i dalje zurio u Josipove oči kao da nešto traži.

“Ne, nemam nikakvih problema s vidom. Samo ne vidim dobro.” Ne znajući kako bi mu dočarao to mutno u što bi uronio pod utjecajem alkohola ili ovog čime su ga od jučer kljukali, Josip je podigao ruke i mlitavo njima počeo mahati ispred lica. Kao kroz paučinu. U onoj posljednjoj i najnižoj šupi bake Katice, u Dunavskoj. Kroz glavu mu je u hipu, mikroskopski kratkom trenutku palo - 18 -

na pamet pitanje, vre­mensko pitanje. Koliko već dugo nije bio u toj ulici? Oči su ga i protiv njegove volje zapekle. Kao da su mu napukle žilice na gleđi bjeloočnica. Nije se obazirao, nego je nastavio poku­ šavati doktoru objasniti tu kemijsku sljepoću izmijenjene svijesti: “Ne vidim dobro, dio stvarnosti iščezne, izgubim kontrolu, ne volim gubiti kontrolu, volim znati što, gdje i kako.” Zdušno je ma­ hao, zadihao se od tog mahanja u stanju omamljenosti. “Volim znati kako reagirati, znate.”

Kao da je kažiprstom napipao sumnjivi madež na leđima, doktor Romić je zadrhtao. Potiho, u sebi. Dakako. “Ovdje negdje leži pro­ blem”, ambulantno je zaključio, zadovoljan što je barem pronašao mjesto po kojem će poslije sustavnije prčkati. No kako su ovo bili preliminarni radovi, ispipavanje terena, samo je zaobišao tu pacijentovu obnevidjelost i nastav­io.

“Bili ste dragovoljac, vidim.” Blago se odmaknuo od stola, podigao blok sa zabilješkama i nakosio ga prema sebi. “Dragovoljac Domovinskog rata.” Htio je ponoviti ono “vi­dim”, no shvatio je da time ne bi postigao nikakvu bliskost, nego bi ispao glup.

“Da.” Josip čak nije ni kimnuo. Zurio je u spoj stropa i zida.

Visoko iznad Grgurove glave trčkarao je pauk nadzirući lovište.

Prostrana mreža, na koju se bolničke spremačice očigledno nisu pretjerano obazirale, podrhtavala je od očaja tek ulovljene muhe.

“Bilo vam je koliko?” Doktor je frenetično prelistavao svoj blok, kratko, gotovo rafalno pogledavajući Josipa, koji je zurio u pauka i muhu u agoniji. “Devetnaest godina?”

Odjednom, premda gotovo očekivano, Josipu Matijeviću u glavu je nahrupio srpanj.

“Ne bojim se ja, burajz, skočiti, nego onog što je ispod”, rekao je Ciki na željezničkome mostu. “Onog ispod vode.” Stiskali su se uz već toplu metalnu ogradu i zurili dolje, u sivu, mutnu vodu koja je otjecala kao iz kade iz koje je netko izvukao čep. Sunce je već prštalo preko krova Ginekologije Opće bolnice. Ciki je mislio na - 19 -

balvane i grane koje se šuljaju ispod površine, a Josip na nešto drugo.

Osjećao je to nešto drugo. Čak im je htio reći, lanuti kako s tom vodom, kako s mutnom Dravom teče još nešto. Mračno, gusto, ledeno.

“Pa na noge skači, moruzgvo”, odmahnuo je Gumeni, koji nije ni prišao ogradi. Ruku prekriženih na prsima stajao je nasred pruge i zurio u Baranju. Onako mršav, u gaćicama Speedo, s majicom prebačenom preko desnog ramena, izgledao je kao da je pobjegao iz neke lektire o ubogoj djeci.

To pamti Josip. To mu se vraća. Kao ukleto. Pa drugi most, onaj pješački. Stoji uz njegov rub, s “pogrešne strane” ograde. I želudac mu se grči. A ceri se. Zuri preda se, u nebo očišćeno od sunca. Sunce je gore, tuče im u glavu, podne je, već je podne. Već svi mirišu na Dravu. Drava miriše na mulj i pijesak, na drvo i tanin. Miriše istodobno i sivo i smeđe, i gusto i teško i oporo.

“Ne, tad mi još nije bilo devetnaest”, uzdahnuo je, odvratio pogled od paučine i kratko pogledao doktora. “Lijepo vam piše, rođen sam u prosincu sedamdeset druge. Devetnaesti rođendan sam proslavio u Stajićevu.” Ono “proslavio” izgovorio je izmijenjenim glasom koji je trebao zvučati iro­nično. A zvučao je režeći, bijesno. Nije tako htio.

Desetog srpnja 1991. Josip je s mosta, onog visećeg i pješačkog, skočio u Dravu. Tijelo mu se ukočilo u zraku. Koža mu se naježila kao da noktima grebe školsku ploču. Oči su mu bile razjapljene, no nije vidio ništa. Pred očima mu je samo proletio potez modrog, pa sivog. Pljas! Voda zatim. Kao šampanjac. Ili čitav mravinjak u ofenzivi preko kože. Urlikao je. Na površini. Derao se kao vol. Svi su se derali, plutali kao bove na površini vode koja ih je odnosila prema Kopiki. Prema šarenoj gomili.

Smijao se, vilica mu se kočila od tog prostranog smijeha, a zapravo se ježio. Tijelo mu nije gladila voda, nego ruke. Crne ruke.

- 20 -

Kao u snu koji donosi bolest. Htio je svima reći da je unutra nešto.

Ili netko. Da ta voda nije voda, da se Drava preko noći promijenila.

Ali nije. Sjetio se mame, koja mu je rekla da nije normalan i neka nikome o tome ne govori. “Budi normalan”, rekla mu je. I bio je normalan, grčevito normalan.

“Evo, ovo ti je matura, bracika”, vikao je Ciki i glas mu je skakutao preko vode.

“Kad ste se prijavili u vojsku?” začuo je Josip doktorov glas kao kroz maglu ili vodu koja pršti.

“Dan nakon početka rata.”

“Možete li mi definirati početak rata?”

“U mojoj je kući rat počeo dvadeset sedmog srpnja tisuću devetsto devedeset prve”, nasmiješio se Josip, doduše nekako kiselo.

“Tad je stara, mama, pred televizorom u dnevnoj sobi izjavila: ‘Po­ čeo je rat.’” Htio je doktoru reći da je on propustio početak. Da je s društvom bio u kinu. Gledali su Gorštaka. Drugi dio serijala, u ko­ jem razroki Lambert sustavno sakati svoje suparnike i siječe im glave. Bilo mu je gotovo neugodno reći da nije uživo gledao drobljenje fiće na Vukovarskoj.

Pogledao je doktora Romića, koji ga je gledao nekako upitno.

Zbog tog je pogleda odlučio objasniti: “Znate, doktore, priznali mi to ili ne, stvari nikad ne počinju svima istodobno”, slegnuo je ramenima. “Znam, reći ćete, osjećam da ćete reći kako je rat počeo davno prije, još na Plitvicama, u Kni­ ­nu, u Borovu Selu. Ali, znate, ljudi su marva, svi smo mi marva: reagiramo tek kad požar zahvati našu kuću ili staju. Sve do tog trenutka ono što gledamo samo je film. Film o drugima.” Bio je svjestan koliko je to grozno zvučalo, pa se nakašljao. Nedostajale su mu cigarete. Prvi mu je put to sad palo na pamet. Cigarete.

“Moj prijatelj Gumeni prijavio se u Gardijsku brigadu, otišao je u Erdut, u centar za obuku.” Ponovno se gorko smiješio, premda

- 21 -

nije znao zašto se uopće pokušava nasmiješiti, zašto smatra da bi trebao biti ljubazan. “Moj stari i ja smo otišli u mjesnu zajednicu, tako se to tad zvalo, u mjesnu zajednicu Bosutsko naselje.”

Grgur Romić, doktor, preko stola je zurio u Josipove ruke koje su se oko naslona za ruke grčile kao da njegov pacijent stoji uz rub kakva ponora. Pomislio je kako neće biti lako, kako, naposljetku, čovjek uči dok je živ. Bila je subota. Još jedan vikend proveden na dežurstvu. Pa opet, pomislio je, kod kuće ga ionako nitko ne čeka.

Samo dracena, zmajevac Zvonko. I pelcer filodendrona kojem još nije nadjenuo ime. Toliko o normalnosti, začuo je u vlastitoj glavi.

Usprkos činjenici da ga je zaintrigiralo to ničim izazvano poimenično spominjanje prijatelja, Gumenog, čije je ime zapisao za poslije, elegantno izbjegavši ono “vidim”, koje ga je svejedno nekako vuklo, doktor je nastavio: “Bili ste u Vukovaru?” Trudio se ne pretjerivati s glasom, propeti ga u visine tek toliko da Josip shvati kako je riječ o pitanju.

“Da”, odgovorio je Josip zureći u svoja koljena. Ili šlape. Doktor nije mogao znati da se Josip ponovno vratio na stu­bište mjesne zajednice. S malokalibarskom puškom u rukama i šakom streljiva u prvim maskirnim hlačama koje je tog rata dobio, a koje je, sretan kao maleno dijete, odjenuo odmah, u zahodu.

“Ovim ga možeš ubiti samo ako ga pogodiš u oko”, rekao mu je neki čovjek. Nije ga dobro ni pogledao. Puška je zaudarala na drnč i metal. Prebacio ju je preko ramena kao pecaljku. U daljini, ne dovoljno daleko, čuli su se tenkovi Jugoslavenske narodne armije.

Na Poligonu C. Vježbali su strah. Tek poslije počeli su puštati glaz­ ­bu. “Marš na Drinu”. Valjda im je netko pametan rekao da je horor-film bez glazbe golo govno.

“U oko!” doviknuo mu je onaj čovjek podrugljivo. Vani je prštalo svjetlo. Škiljio je. Topole ispred njega bile su sivkaste, prekrivene prašinom kolovoza koji je počeo već u srpnju. Srpanj nije mirisao na sebe.

- 22 -

U kolovozu zemlja miriše na prašinu. Gorka je i paperjasta.

Miriše žuto, uznojeno, umorno, zadihano. Kao da je čitav dan ko­ trljala klikere u rupu, udubinu koju izdubiš petom u nekoj od rupa na travnjaku, koji u kolovozu oćelavi, prorijedi se. Samo uz vodu, Dravu ili Dunav, kolovoz miriše drukčije, kao drugi svijet. Ondje je siv, vlažan, muljevit, vodenast, kao oblačan. Kao ledina na umoru.

“Jeste li umorni, gospodine Matijeviću?” Grgur je ublažio glas do majčinskog registra.

“Da”, nekako je tupim glasom odgovorio gospodin Matijev­ić.

“Nastavit ćemo onda sutra”, nasmiješio se doktor, ustao i otišao po bolničara, Zlatka ili Željka. Proljeće doista djeluje na moždane funkcije. Proljeće ili vikend, način na koji smo programirani.

Gospodin Matijević, Josip, ustao je kao da spava i sjeo u kolica.

Doktor mu je pružio ruku, nasmiješio se, potražio mu pogledom oči. Doista su djelovale mutno.

“Vidimo se sutra”, ponovio je doktor. Josip nije rekao ništa.

- 23 -

- 338 -

I

vana Šojat rođena je 1971. u Osijeku, gdje je završila gimnaziju i dvije godine studija matematike i fizike na Pedagoškom fakultetu. Osam godina živjela je u Belgiji te tamo diplomirala francuski jezik.

Njezin roman Šamšiel, 2002., nagrađen je na Kozarčevim danima u Vinkovcima Poveljom za uspješnost, a roman Unterstadt, 2009., osvaja nagradu za književnost Vladimir Nazor (2010.), nagradu Ksaver Šandor Gjalski za najbolji roman (2010.), nagradu Fran Galović za najbolje prozno djelo zavičajne tematike (2010.) i nagradu Josip i Ivan Kozarac za knjigu godine (2010.). Roman Ničiji sinovi izašao je 2012., a Jom Kipur 2014. Objavila je zbirke priča Kao pas, 2006., Mjesečari, 2008., Ruke Azazelove, 2011., i Emet i druge priče, 2016., eseje I past će sve maske, 2006., te zbirke poezije Hi­ perbole, 2000., Uznesenja, 2003., Utvare, 2005., Sofija plaštevima mete samoću, 2009., i Ljudi ne znaju šutjeti, 2016.

Prevodi s francuskoga i engleskoga jezika. Između ostalih prevela je knjige Amélie Nothomb, Rolanda Barthesa, Raymonda Carvera, Gao Xingjiana, Pat Barker, Nuruddina Faraha, Alice Sebold, Moussa Nabatija, Luca Bessona, Paula Austera i Mathiasa Énarda. Živi i radi u Osijeku.

- 339 -

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Urednik Seid Serdarević Lektura i korektura Margareta Medjurečan Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Roko Crnić, Maja Glušić Godina izdanja 2019., ožujak Tisak Gamalux, Zagreb ISBN 978-953-358-123-1 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

- 340 -

- 341 -

Trenutak u kojem hrvatski branitelj Josip Matijević, dragovoljac Domovinskog rata, ulazi u ordinaciju i odluči da će se povjeriti mladome psihijatru Grguru Romiću jedan je od onih prekretnih trenutaka u izboru svakog pojedinca da promijeni sebe. Josip Matijević, ratnik koji je branio Osijek i Vukovar te preživio srpske logore, čovjek je koji se ne može pomiriti s nepravdom, opterećen obiteljskim nasljeđem i svakodnevnom političkom situacijom. Doktor Romić drugi je, drugačiji, mlad, neiskusan, posvojeno dijete, nepriznat od kolega, te se želi dokazati ili pobjeći.

Razgovori u kojima se ne zna tko je pacijent, a tko liječnik pokazuju svu dubinu trauma koje poput demona opsjedaju hrvatsko društvo opterećeno novim i starim podjelama, nezaraslim ranama, zločinom i kaznom.

Vješto kombinirajući suvremenost s biblijskim motivima kazne i progona, Jom Kipur Ivane Šojat roman je velike epske snage i duboko liričan u tragedijama pojedinaca.

Kada će svanuti Dan pomirbe – Jom Kipur – i trebamo li se prije njega prvo pomiriti sami sa sobom da bismo mogli pogledati druge u oči, samo su neka od pitanja koja postavlja Ivana Šojat.

119,00 kn ISBN 978-953358123-1

9 789533 581231

www.fraktura.hr

- 342 -

NOVO IZDANJE HIT ROMANA