Josip u Egiptu

Od istog autora: Josip i njegova braÊa ∑ Jakovljeve povijesti Josip i njegova braÊa ∑ Mladi Josip

-2-

Thomas Mann

Josip i njegova braÊa treÊa knjiga preveo s njemaËkog Milan SokliÊ

Fraktura -3-

Naslov izvornika: Thomas Mann Joseph uns seine Brüder ∂ Katia Mann 1967 Vol. III Joseph in Ägypten ∂ 1936 by Bremann-Fischer Verlag GmbH, Wien All rights reserved by S. Fischer Verlag GmbH, Frankfurt am Main ∂ za hrvatsko izdanje Fraktura, 2010. ∂ za prijevod Milan SokliÊ i Fraktura, 2010.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-197-2 CIP zapis dostupan u raËunalnom katalogu Nacionalne i sveuËilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 749774

-4-

Josip u Egiptu

-5-

-6-

Prvo poglavlje

PutujuÊi tamo dolje

O šutnji mrtvih “Kamo me vodite?” upita Josip Kedmu, jednoga od starËevih sinova, dok su podno gore zvane “Šumoviti vrt”, u niskom brežju koje je obasjavao mjesec, razapinjali šatore kako bi tu zanoÊili.

Kedma ga odmjeri od glave do pete.

“Dobar si ti”, reËe i odmahnu glavom, a to je znaËilo da se tu ne misli baš “dobar”, nego radije neki drugi pridjevi poput “blesav”, “drzak” i “Ëudan”. “Kamo te vodimo? Vodimo li mi tebe uopÊe? UopÊe te ne vodimo!

SluËajno si s nama jer te je naš otac otkupio od tvojih surovih gospodara i seliš se s nama kamo se mi selimo.

To se meutim ne može nazvati ‘voenjem’.”

“Ne može? Pa dobro”, odvrati Josip. “Mislio sam samo: kamo me to Bog vodi dok se s vama selim?”

“Bio si i ostao smiješan dripac”, odbrusi Ma’oniÊanin.

“A umiješ sama sebe tako staviti u središte stvarî da više nitko ne zna treba li ti se zbog toga Ëuditi ili pak srditi.

Zar zbilja misliš, Hej-ti-tamo, da mi zbog toga putujemo da bi ti dospio tamo gdje tvoj Bog želi da budeš?”

“Ne mislim tako”, nato Êe Josip. “Dobro znam da vi, moji gospodari, putujete po svojem nahoenju, za svojim svrhama i kamo vas je volja, pa svojim pitanjem doista ne želim nauditi vašem dostojanstvu i samostalnosti vaših odluka. Ali vidiš, svijet ima mnogo središtâ, po jedno za svako biÊe, i tvori zaseban krug oko svakoga od njih. Ti -7-

stojiš tek pola lakta daleko od mene, ali se oko tebe rasprostire jedan zaokruženi svijet Ëije središte nisam ja, nego si to ti. A ja sam središte svojega kruga. Stoga je istinito oboje, veÊ prema tome kako se govori, poËev od tebe ili poËev od mene. Jer naši krugovi nisu tako daleko jedan od drugoga da se ne bi dodirivali, nego ih je Bog duboko utisnuo jedan u drugi i prepleo ih, tako da ste vi, Jišmaelci, u svemu svoji gospodari i putujete po svojoj volji i po svojem nahoenju, ali ste povrh toga poradi preklapanja takoer i sredstvo i orue pomoÊu kojega Êu ja dospjeti do svojega cilja. Zato sam te pitao kamo me vodite.”

“Vidi, vidi”, reËe Kedma i opet ga odmjeri od glave do pete, odvrativši lice od kolËiÊa koji je htio zabiti u zemlju.

“Eto što ti sebi umišljaš i jezik ti radi hitro kao ihneumon*.

ReÊi Êu starcu, ocu svojemu, kakva sve nagaanja taj hranitelj pasa sebi dopušta, tura svoj nos gdje mu nije mjesto i mudruje kako mu pripada zaseban zaokruženi svijet i kako smo mi zaduženi da ga nekamo vodimo. »uvaj se, ja Êu mu to kazati.”

“UËini to”, odvrati Josip. “NeÊe biti zgorega. To Êe tvojega oca, a mojega gospodara, ponukati da me ne proda prejeftino i prvome koji naie, kad me odluËi dati na pazar.”

“Jesmo li mi ovdje da bismo brbljali”, upita Kedma, “ili da razapinjemo Ëador?” I upozori ga da mora raditi ukorak s njim. No onda ipak dometnu: “Pitaš me više nego što ti mogu kazati, ako od mene želiš doznati kamo putujemo. Ne bi mi bilo mrsko obavijestiti te o tome kad bih to i sam znao. No u nas sve ovisi o starcu, mojem ocu, jer njegova je glava u svojim

Ihneumon (Herpestes ichneumon) ∑ zvjerËica sliËna našemu mungosu. U starom Egiptu smatrali su ga svetom životinjom, dijelom i zato što tamani zmije. (op. prev.) *

-8-

odlukama jedini gospodar i po njoj se sve upravlja, a mi Êemo veÊ vidjeti. Jasno je meutim da se držimo savjeta tvojih strogih gospodara, pastira, i ne putujemo kroz unutrašnjost ove zemlje, po vodomei, nego smo se zaputili prema moru i nizini uz obalu, pa Êemo odande dan za danom silaziti prema zemlji Filistejaca, ka gradovima putujuÊih trgovaca i zamkovima morskih pljaËkaša. Možda Êemo te tamo prodati nekome kao roba veslaËa.”

“Ne želim to”, reËe Josip.

“Nema se tu što željeti ili ne željeti. Sve se dogaa kako starËeva glava odluËi, veÊ kako on smisli, a kamo Êe nas naše putovanje na kraju odvesti, to možda ni on sam još ne zna. On bi meutim htio da mislimo kako on sve unaprijed toËno zna, pa se stoga i mi pretvaramo da u to vjerujemo ∑ Efer, Mibsam, Kedar i ja... Pripovijedam ti sve to jer smo se ovdje sluËajno našli skupa kako bismo razapeli Ëador: inaËe nemam drugoga razloga zašto bih ti to pripovijedao. Volio bih da te starac ne zamijeni prebrzo za purpur i cedrovo ulje, nego da ostaneš s nama još neko vrijeme i još koji komad puta kako bismo od tebe nauËili više o zaokruženim svjetovima ljudskim i o njihovu preklapanju.”

“U svako doba”, odgovori Josip. “Vi ste moji gospodari i kupili ste me za dvadeset srebrnjaka, skupa s mojim dosjetkama i mojim jezikom. Oni vam stoje na usluzi, a onome što kazah o zaokruženom svijetu svakoga pojedinca mogao bih dodati još ponešto o Ëudu Božjih brojeva koji se ipak ne slažu baš potpuno pa ih Ëovjek stoga mora dopunjavati, kao i o njihalu, godini Pasje zvijezde i o obnavljanju života...”

“Ali ne sada”, reËe Kedma. “Sad se bezuvjetno mora razapeti Ëador jer je starac, moj otac, umoran, a to vrijedi i za mene. Bojim se da danas više nisam u stanju pratiti tvoj jezik. Je li ti još zlo od gladi i bole li te udovi, kad si tako dugo bio sputan konopcima?”

-9-

“Gotovo nimalo”, odvrati Josip. “Jer u jami provedoh samo tri dana, a vaše ulje, kojim ste mi dopustili da se mažem, jako je godilo mojim udovima. Zdrav sam i više ništa ne umanjuje vrijednost i upotrebljivost vašega roba.”

Doista je imao priliku da se oËisti i naulji, od svojih je gospodara dobio pregaËu, a za hladnije sate i jednu bijelu, izgužvanu halju s kapuljaËom, kakvu je nosio i onaj mladi goniË kamila s nabreklim usnama, te mu je nakon toga izraz “osjeÊati se kao ponovno roen” pristajao možda bolje negoli ijednom djetetu ËovjeËjem od stvaranja svijeta do danas ∑ jer, nije li on uistinu bio iznova roen? Sadašnjost mu je od prošlosti razdvajao dubok rez i bezdan: bijaše to grob. BuduÊi da je mlad preminuo, njegove su se životne snage onkraj jame brzo i lako povratile, što ga ipak nije spreËavalo da oštro razlikuje izmeu svojega sadašnjeg bitisanja i onoga prethodnoga što je skonËalo u jami, te da sebe više ne smatra onim starim, nego jednim novim Josipom. Ako “biti mrtav i umro” znaËi: biti neraskidivo vezan uz neko stanje koje ne dopušta nikakvo domahivanje ili pozdrave onima koji ostaju; ako to znaËi: biti išËeznuo i zanijemio za sav dotadanji život, bez dopuštenja i bez ikakve moguÊnosti da se ma kakvim znakom svlada kobna Ëarolija šutnje ∑ onda je Josip bio mrtav, a ulje kojim su mu dopustili da se pomaže nakon što se oËistio od grobne prašine nije bilo ništa drugo doli ulje koje se mrtvome podaruje u grob da bi se njime mogao trljati u drugome životu.

Naglašujemo taj kut gledanja jer nam se Ëini prijeko potrebnim da veÊ ovdje, za sad i za poslije, obranimo Josipa od prijekora koji mu se Ëesto upuÊuje u razmatranjima njegove povijesti: naime od pitanja ∑ koje je zapravo prijekor ∑ zašto se on, nakon što ga izbaviše iz jame, nije svim silama potrudio uspostaviti vezu s ubogim Jakovom

- 10 -

i dati mu do znanja da je živ. Takva se prilika, bez sumnje, morala uskoro ukazati, štoviše se sinu, kako je vrijeme prolazilo, sve udobnije otvarala moguÊnost da prevarenom ocu doturi vijest o istini i stoga je do sablazni nepojmljivo kako ju je Josip mogao propustiti.

U tom se prijekoru miješa ono što je vanjski izvedivo s onim što je u duši moguÊe i ne uzimaju se u obzir ona tri crna dana što su prethodila Josipovu uskrsnuÊu. Oštrim bolom oni su ga primorali na uvianje pogibeljne manjkavosti njegova dotadanjega života i na odricanje od povratka u taj život; nauËili su ga da bude dostojan smrtnoga povjerenja svoje braÊe, a njegova odluËnost i namjera da to povjerenje ne proigra bijahu tim ËvršÊe jer nisu bile dragovoljne, nego prinudne i logiËki nužne poput šutnje mrtvaca. Mrtvac ne šuti svojima voljenima zato što je neljubazan, nego zato što mora; Josip nije bio bešÊutan kad je šutio svojem ocu. Bilo mu je, dapaËe, vrlo teško i što je duže trajalo, to mu je teže bilo, u to se može vjerovati ∑ teško kako je zemlja teška mrtvacu kojega prekriva.

SuosjeÊanje sa starcem koji ga je, on je to znao, ljubio više nego samoga sebe; starcem kojega je i on volio najprirodnijom ljubavlju zahvalnoga sina, pa se skupa s njim i doveo u grob, starcem kojega je teško iskušavao i rado navodio na nepromišljene poteze. Pa ipak je suÊut s boli koju naša vlastita sudbina izaziva u drugih ljudi posebna vrsta suÊuti, ona je bitno tvra i hladnija od suosjeÊanja s nekom žalošÊu koja se ne odnosi na nas same. Josip bijaše proživio strahotu, dobio je jezivu pouku ∑ zbog toga se lakše mogao oduprijeti suosjeÊanju s Jakovom; svijest o zajedniËkoj odgovornosti navodila ga je Ëak na to da oËev jad u nekom smislu shvati kao primjerenu kaznu.

Sputanost smrÊu prijeËila mu je da raskrinka laž krvavoga znaka koji je otac imao primiti. To što je Jakov nužno i nepobitno morao smatrati krv životinje Josipovom krvlju

- 11 -

djelovalo je opet povratno i na sina, ukidajuÊi gotovo svaku razliku izmeu reËenica “Ovo je moja krv” i “Ovo znaËi moju krv.” Jakov ga je smatrao mrtvim; pa, buduÊi da je on to nepobitno smatrao ∑ je li Josip onda bio mrtav ili ne?

Bio je mrtav. »injenica da je za oca morao ostati nijem bijaše najuvjerljiviji dokaz takvoga stanja stvari. Bio je zatvoren u kraljevstvu mrtvih ∑ ili bolje: bit Êe u njemu zatvoren, jer je uskoro potom doznao da je još uvijek na putu za tu zemlju i da u Midjanima koji ga bijahu kupili mora vidjeti svoje vodiËe do tog cilja.

Gospodarev poziv “Valja ti se javiti gospodaru”, rekao je Josipu jedne veËeri ∑ kad bijahu veÊ nekoliko dana hoda odmakli od Kirmilskih* brda gazeÊi po pijesku uz otvoreno more ∑ sluga po imenu Ba’almahar, dok ovaj bijaše zaokupljen peËenjem pogaËa na vrelom kamenju. Josip je tvrdio da ih umije izvanredno dobro spremati, pa iako se u tome nikad nije okušao jer se to od njega nikad nije ni zahtijevalo, ipak mu je taj posao uz Božju pomoÊ doista izvrsno išao od ruke. U zalazak sunca bili su se utaborili podno niza trskom obraslih pješËanih sprudova koji su s kopnene strane veÊ danima jednoliko pratili njihovo napredovanje. Nebo je nakon vrela dana gubilo boju donoseÊi olakšanje. Žalom se širila ljubiËasta sjenka. ZamiruÊe more svilenim je žuborom slalo plitke i izdužene valove na svoj vlažno ljeskavi rub, crvenkasto pozlaÊen grimiznim ostacima giz-

Kirmil ∑ inaËica hebrejske rijeËi Karmel, što je naziv gorja u današnjem Izraelu koje se na njemaËkom gdjekad naziva Baumgarten ∑ “Šumoviti vrt”. (op. prev.) *

- 12 -

dave žeravice što ju je zvijezda na rastanku bila podastrla.

Deve su mirovale oko svojih kolËiÊa. Nedaleko od žala jednu je zdepastu teglenicu, koja je oËito prevozila graevno drvo i Ëija se posada sastojala od samo dva Ëovjeka na krmi, vukao put juga brod opremljen veslima i jedrima, s kratkim jarbolom i dugom križnom motkom, raznovrsnom užadi i životinjskom glavom na pramËanoj statvi što je stršila nad vodom.

“Javi se gospodaru”, ponovio je tovarni sluga. “Dao te je pozvati kroz moja usta. On sjedi na prostirci u šatoru i kaže da trebaš iziÊi preda nj. Prolazio sam onuda kad me on zovnu mojim imenom Ba’almahar, i kaza: ‘Pošalji mi onoga novokupljenoga, kažnjenika, tršÊakova sina, onoga Hej-ti-tamo iz zdenca, hoÊu ga nešto pitati.’”

Aha, mislio je Josip, Kedma mu je govorio o zaokruženim svjetovima, to je baš dobro. “Jest”, rekao je, “tako se on izrazio jer tebi, Ba’almahare, nije mogao drukËije uËiniti razumljivim na koga misli. Dobri moj, on s tobom mora tako govoriti da bi ga ti razumio.”

“Svakako”, odvrati onaj, “što je drugo mogao kazati?

Ako hoÊe vidjeti mene, on onda kaže: ‘Pošalji mi Ba’almahara!’ Jer to je moje ime. No s tobom je teže, jer ti si samo momak koji se odaziva na zvižduk.”

“Vjerojatno te želi vidjeti opet”, reËe Josip, “premda ti je glava pomalo krastava? Idi samo. Hvala ti na vijesti.” “Što ti pada na pamet!” uzviknu Ba’almahar. “Odmah Êeš poÊi sa mnom da te dovedem pred njega, jer ako ne doeš, crno mi se piše.”

“Ali ja moram dopeÊi ovu pogaËu”, odgovori Josip, “prije nego što poem. Želim je ponijeti sa sobom kako bi gospodar kušao moje izvanredno dobro pecivo. Smiri se i Ëekaj.”

Ne osvrÊuÊi se na robovo požurivanje, Josip dovrši pogaËu pa se onda diže iz ËuËnja i reËe “Evo idem.”

- 13 -

Ba’almahar ga otprati do starca, koji je zamišljen sjedio na prostirci kraj niskoga ulaza u putni šator. “»ujem i pokoran sam”, reËe Josip i pozdravi. Zagledan u veËernje rumenilo što se gasilo, starac kimnu i dotad nepomiËnom rukom naËini kretnju iz zglavka naviše i u stranu kao znak Ba’almaharu da se udalji.

“Kako Ëujem”, zapoËe on, “ti tvrdiš da si pupak svijeta?”

Josip odmahnu glavom i nasmiješi se.

“Na što bi se to moglo odnositi”, odgovori on, “i što sam to mogao uzgred reÊi i u razgovoru nabaciti da bi se tako krivo shvatilo i mojem gospodaru naopako dojavilo?

Da vidimo. Aha, sad znam, rekao sam da svijet ima mnogo središta, onoliko koliko je ljudi na zemlji koji za sebe kažu ‘ja’, za svakoga po jedno.”

“To mu opet doe na isto”, reËe starac. “Istina je dakle da od tebe potjeËe ta besmislica. Nikad nisam Ëuo ništa sliËno koliko god sam u životu proputovao i sad uviam da si zbilja hulnik i bezobrazan dripac, baš kako su mi tvoji prijašnji gospodari govorili. Kamo bi nas to odvelo ako bi se svaka budala i bedak sa dna kace htio proglasiti pupkom svijeta, kamo god išao i gdje god stajao, i što bismo onda s tolikim središtima? Dok si se koËio u zdencu, u koji si, kako sad vidim, itekako zaslužio da te bace, je li onda i taj zdenac bio sveto središte svijeta?”

“Bog ga je posvetio”, odgovori Josip, “tako što ga je budno držao na oku i nije mi dao da u njemu skapam, nego je poslao vas da proete mimo njega tako da ste me spasili.”

“Tako da smo?” pitao je trgovac. “Ili: da bismo?”

“Tako da ste i da biste”, odvrati Josip. “Oboje, veÊ kako se uzme.”

“Pravo si naklapalo! Dosad se, u najgorem sluËaju, dvojilo oko toga je li središte svijeta Babilon sa svojim tornjem ili je to pak mjesto Abot na rijeci Hapi, gdje leži - 14 -

pokopan knez Zapada*. Ti ovo pitanje umnogostruËuješ.

Kojemu bogu pripadaš?”

“Bogu Gospodinu.”

“Dakle Adonu, pa oplakuješ zalazak sunca. Mogu ti to prihvatiti. To je barem izjava koja se dade Ëuti i bolja je nego kad netko kaže: ‘Ja sam središte svijeta’ ∑ kao da je poludio. Što to držiš u ruci?”

“PogaËu koju sam ispekao za svojega gospodara. Izvanredno dobro razumijem se u peËenje pogaËa.”

“Izvanredno? Daj da vidim.”

I starac mu uze peËeno tijesto iz ruke, okrenu ga s ove i s one strane, a onda zagrize u nj pokrajnjim zubima, jer prednjih više nije imao. PogaËa je bila dobra da ne može biti bolja, ali starac prosudi: “Vrlo je dobra. NeÊu kazati ‘izvanredno dobra’ jer si to ti veÊ rekao. Trebao si prosudbu prepustiti meni; no dobra ipak jest. »ak izvrsna”, dodao je žvaËuÊi dalje.

“Nareujem ti da ih ËešÊe peËeš.”

“Bit Êe uËinjeno.”

“Je li toËno da umiješ pisati i da si kadar popisivati razne vrste robe?”

“Bez po muke”, odgovori Josip. “Umijem pisati ljudskim pismom, kao i Božjim, pisaljkom ili trskom, po želji.”

“Tko te je to nauËio?”

“Onaj što se brinuo o imanju. Jedan mudri sluga.”

“Koliko se puta sadrži sedam u sedamdeset sedam?

Vjerojatno dvaput?”

“Hapi” je staroegipatski naziv rijeke Nil, Abot je (vjerojatno) hebrejski naziv mjesta Abidos, u kojem se nalaze brojne staroegipatske vladarske grobnice, a za jednu od njih smatralo se onomad da u njoj leži pokopan bog Oziris. Kako se pojam zapada u egipatskoj kulturi povezuje sa smrÊu, a Oziris je bog podzemnoga svijeta, to se on ovdje naziva knezom Zapada. (op. prev.) *

- 15 -

“Dva puta sadrži se samo kad se napiše. Po smislu meutim sedmicu moram najprije uzeti jednom, pa dvaput, a onda osam puta, kako bih dobio sedamdeset sedam, jer sedam, Ëetrnaest i pedeset šest daju sedamdeset sedam.

No jedan, dva i osam skupa daju jedanaest i evo odgovora: jedanaest puta sadrži se sedam u sedamdeset sedam.”

“Tako brzo nalaziš skriveni broj?”

“Brzo ili nikako.”

“Sigurno si to znao iz iskustva. Zamisli meutim da imam njivu koja je tri puta veÊa od polja mojega susjeda Dagantakala, a onda ovaj kupi još jedno jutro zemlje i doda svojemu, da bi nakon toga moje polje bilo samo dva puta veÊe od njegova: koliko jutara onda imaju obje njive?”

“Zajedno?” upita Josip i raËunaše...

“Ne, svaka za sebe.”

“Imaš li ti susjeda koji se zove Dagantakala?”

“To je samo naziv za vlasnika druge njive u mojem zadatku.”

“Aha, razumijem. Dagantakala ∑ to bi morao biti Ëovjek iz zemlje Pelešet, ako je suditi po imenu, iz zemlje Filistejaca, kamo mi i putujemo po nedokuËivo mudroj odluci tvoje glave, tako mi se barem Ëini. On ne postoji, ali mu je ime Dagantakala i krepko obrauje svoju sada tri jutra veliku njivu, ne osjeÊajuÊi nimalo zavisti prema mojem gospodaru zbog njegove šest jutara velike oranice, veÊ zbog toga što je i njegova u meuvremenu porasla s dva na tri jutra, a osim toga i zato što ne postoje ni on ni sve te njive, koje bi skupa iznosile devet jutara, to je baš šaljivo. Postoje samo moj gospodar i njegova umna glava.”

Starac je žmirkao neodluËno jer još ne bijaše zamijetio da je Josip veÊ odgonetnuo njegovu pitalicu.

“I?” pitao je... “Ah da, tako! Ti si veÊ izrekao rješenje, a da ja tome nisam obratio pozornost, jer si ga tako vješto - 16 -

prepleo sa svojim govorom i uz njega još koješta napriËao da sam skoro preËuo tvoj odgovor. ToËno je: šest, dva i tri, to su brojevi. Oni su bili prekriveni i skriveni ∑ kako si ih uspio tako hitro iznaÊi kraj sveg svojeg razglabanja?”

“Ako se Ëovjek samo Ëvrsto usredotoËi na ono nepoznato, njegovi Êe ovoji pasti i bit Êe poznato.”

“Moram se nasmijati”, reËe starac, “jer si rješenje tako ovlaš natuknuo i nisi se razmetao svojim uspjehom. Baš se od srca moram nasmijati.” I on se smijaše bezubim ustima, a glavu je bio nakrenuo k ramenu i pritom se još i tresla. Onda se opet uozbilji i zatrepta, a oËi mu još bijahu mokre.

“Slušaj sad, Hej-ti-tamo”, rekao je, “i odgovori mi jednom pošteno i cijelu istinu: reci mi, jesi li ti doista rob i niËiji sin, hranitelj pasa i slugan najniže vrste, teško kažnjen zbog višestrukoga huljenja i povrede obiËaja, kako me oni pastiri izvijestiše?”

Josipove su se oËi zamaglile; zaokružio je usne, na sebi svojstven naËin istaknuvši donju.

“Ti si mi, moj gospodaru”, rekao je, “zadao nešto nepoznato kako bi me ispitao i nisi mi rješenje odmah sam kazao, jer to inaËe ne bi bio nikakav ispit. A sad, kad Bog tebe iskušava neËim nepoznatim ∑ htio bi da ti se odmah priloži i rješenje, pa bi ispitivaË trebao odgovarati umjesto ispitanika? U svijetu to tako ne ide. Zar me nisi izvukao iz groba u kojem sam se poput ovce oneËistio vlastitom pogani? Kakva sam ništarija onda morao biti i kako sam se teško morao ogriješiti o red i obiËaje! Ja sam maloËas u svojoj glavi premetao dvostruko i trostruko i odvagivao odnose kako bih uvidio rješenje zadatka. RaËunaj i ti, ako te smijem zamoliti, odmjeri i odvaži kaznu, krivnju i podlost, pa Êeš nedvojbeno iz prva dva uvijek zakljuËiti ono treÊe.”

“Moj je zadatak bio dosljedan i u sebi je sadržavao - 17 -

rješenje. Brojevi su Ëisti i uvjerljivi. Tko mi meutim jamËi da Êe se i život dati riješiti kao brojevi i da me ono poznato ne obmanjuje o nepoznatome? Mnogo toga ovdje govori o nesuvislosti njihova odnosa.”

“Onda i to valja uzeti u obzir. Život se doduše ne rješava tako glatko kao brojevi, ali zato stoji pred tobom i možeš ga vidjeti svojim oËima.”

“Otkud taj dragi kamen na tvojem prstu?”

“Možda ga je hranitelj pasa ukrao”, dade naslutiti Josip.

“Možda. ∑ Ti ipak moraš znati odakle ti on?”

“Imam ga oduvijek i ne pamtim dane kad ga nisam imao.”

“Donio si ga dakle iz tršÊaka, iz moËvare svojega divljega zaËeÊa? Jer, ti si ipak sin ríta i dijete rogozovo?”

“Dijete zdenca sam ja, iz kojega me je moj gospodar izvukao i mlijekom me podojio.”

“Zar ne poznaješ neku drugu majku osim zdenca?”

“Da”, kazao je Josip. “Poznavao sam, naravno, i jednu slau majku. Obraz joj je mirisao kao latica ruže.”

“Eto vidiš. I, zar te ona nije zvala nekim imenom?”

“Izgubio sam ga, gospodaru, jer sam izgubio svoj život.

Ne smijem znati svoje ime, kao što ne smijem znati ni svoj život, koji su oni bacili u jamu.”

“Reci mi koja je to krivnja što ti je život bacila u raku.”

“Neoprostiva je to krivnja”, odgovorio je Josip, “a zove se pouzdanje. Kažnjivo pouzdanje i slijepa bezobzirnost, to joj je ime. Jer slijepo je i kobno pouzdavati se u ljude preko njihovih snaga i od njih drsko oËekivati ono što oni ni Ëuti ne žele i ne mogu: žuË im provri od takve ljubavi i ËašÊenja i postaju sliËni divljim životinjama.

Krajnje je pogubno ne znati ništa o tome ∑ ili ne htjeti znati. No ja to nisam znao ili mi se za to fuÊkalo pa stoga nisam držao jezik za zubima, nego sam drugima prepriËa- 18 -

vao svoje snove, tako da im se oni skupa sa mnom mogu diviti. Ali su ‘tako da’ i ‘da bi’ razliËite stvari i ne idu uvijek skupa. Izostalo je ‘tako da’, dok je ‘da bi’ znaËilo grob.”

“Tvoje drsko oËekivanje”, rekao je starac, “zbog kojega bi ljudi podivljali, vjerojatno se zvalo oholost i obijest; mogu to sebi zamisliti i ne Ëudi me kad je posrijedi osoba koja veli: ‘Ja sam pupak svijeta i njegovo središte.’ Pa ipak sam dovoljno putovao izmeu velikih rijeka koje razliËito teku, jedna od juga k sjeveru, a druga obrnuto, da ne bih znao da postoje tajne koje vladaju ovim naizgled bjelodanim svijetom i da iza žamora njegovih pustih rijeËi svojim životom živi ono što se prešuÊuje. »esto sam Ëak imao dojam da je svijet samo zato tako ispunjen galamom i brbljanjem da bi se ono prešuÊeno pod njim bolje sakrilo i da se govorenjem nadglasa tajna koja se krije iza ljudi i stvarî. Bilo je stvari na koje sam naišao, a da ih nisam tražio i ono što nisam ispitivao dopalo bi mi šaka. No ja se ipak nisam htio paËati u to, jer nisam tako radoznao da sve moram istražiti, nego sam se zadovoljio znanjem da je izgovoreni svijet ispunjen tajnom. Nisam ja, koji ovdje sjedim, sumnjiËav zato što ni u što ne vjerujem, nego zato što sve smatram moguÊim. Takav sam ja starac.

Znam da ima bajki i dogaaja koje ljudi smatraju nemoguÊim, ali se ipak dogaaju. Poznajem i priËu o onome kojega su iz plemstva i s visokoga položaja, na kojemu je nosio kraljevsko ruho i pomazivao se uljem radosti, prognali u pustinju i bijedu ∑” Ovdje trgovac zastade i zatrepta jer ga je nužna i odgovarajuÊa posljedica njegova govora, nastavak koji je sad morao slijediti iako se prethodno na njega ne bijaše smjeralo, nagnala da se zamisli. Postoje duboko urezani misaoni kolotrazi iz kojih se ne može umaÊi kad se jednom u njih zagazi; od davnine uobiËajeni, nepromjenjivi i spremni misaoni spojevi koji naliježu jedan na drugi kao karike - 19 -

u lancu, pa ako netko kaže A, ne može izbjeÊi da rekne i B, ili ga barem pomisli; a sliËni su karikama i zato što se u njima ono zemaljsko i ono nebesko meusobno tako oslanjaju i prožimaju da se i u govorenju i u šutnji nužno od jednoga dospijeva do drugoga. Tako je to, Ëovjek najËešÊe misli u kalupima i ranije skovanim obrascima, dakle ne po vlastitom izboru i odluci, nego kako je to u sjeÊanju uvriježeno, pa je starac, samim tim što je progovorio o sinu kojega su iz njegove lijepe uzvišenosti prognali u pustinju i bijedu, morao zapasti u ono božanski ukalupljeno. Tome je meutim neizbježno pripadao i nastavak priËe o uzdignuÊu poniženoga do spasitelja ljudi i nagovjestitelja novoga doba, pa je dobri Ëovjek tu zašutio u nijemoj potresenosti.

Ne bijaše to ništa više od lagane potresenosti ∑ tek doliËno-pobožno zastajanje praktiËna ali i dobro odgojena Ëovjeka pred onim što je po svojem smislu sveto. Ako se ta dirnutost pojaËala do neke vrste nemira, nekog dubljega ganuÊa, pa Ëak i prepasti ∑ naravno, samo prolazne, koju je jedva i sam mogao zamijetiti ∑ tomu je jedini razlog mogao biti susret što se zbio izmeu starËevih žmirkavih oËiju i oËiju onoga koji pred njim stajaše, a taj dogaaj nije sasvim zasluživao naziv susreta, jer Josipov pogled nije “presreo” pogled onoga drugoga, on mu sa svoje strane zapravo uopÊe nije uzvratio dodir, nego ga je tek primio, mirno i otvoreno izložio svoju unutrašnjost starËevu pogledu ∑ kao višeznaËnu i izazovnu tamu. I drugi su veÊ isto tako zgranuto žmirkali i pokušavali dokuËiti smisao toga tihoga izazivanja, kao Jišmaelac sada ∑ uznemiren pitanjem kakvu je to ne baš svagdanju ili barem ne posve lagodnu pogodbu bio zakljuËio s onim pastirima i kako shvatiti svoju kupnju. No tom je pitanju ionako bio posveÊen sav njihov veËernji razgovor, pa ako se motrište s kojega je starac iskušavao tu nepoznanicu Ëaskom i preselilo u podruËje nadzemaljskih pripovijesti, ipak, na kraju - 20 -

krajeva, nema na svijetu nijedne stvari koja se ne bi mogla promatrati i s te strane; razborit Ëovjek meutim jasno razlikuje izmeu sfera i kutova promatranja i ne treba mu mnogo napora da bi se ponovno okrenuo praktiËnoj strani svijeta.

Starcu je za takav prijelaz bilo dovoljno da se nakašlje.

“Hm”, kazao je. “Sve u svemu, tvoj je gospodar Ëovjek koji je proputovao svijetom i mnogo toga iskusio izmeu velikih rijeka, pa zna što se sve ondje može sluËiti. Ne treba mu u tome pouka od tebe, koji si dijete tršÊaka i zdenËev sin. Ja sam doduše kupio tvoje tijelo i umijeÊa kojima se odlikuješ, ali ne i tvoje srce, pa ga ne mogu prisiliti da mi otkrije svoje životne prilike. I ne samo što mi nije nužno da u te prilike prodrem nego mi to Ëak nije ni preporuËljivo i moglo bi mi biti na štetu. Našao sam te i udahnuo ti životni dah; no namjera mi ne bješe da te kupim ∑ veÊ zbog toga što tada još nisam znao jesi li uopÊe na prodaju. Nisam se nadao nikakvome poslu osim možda nalazaËke nagrade ili otkupnine, ovisno veÊ o okolnostima. Pa ipak je došlo do pogaanja i trgovine tvojom osobom, a potaknuo sam je Ëisto radi kušnje. Htio sam ih ispitati, pa rekoh: ‘Prodajte mi ga’, a taj je ispit onda bio i presudan jer su pastiri zagrizli za moju ponudu. Stekoh te teškim i obimnim pogaanjem jer oni bijahu žilavi pregovaraËi. Dvadeset srebrnih sikala uobiËajene težine morao sam za tebe odvagati i ništa im nisam ostao dužan. Što reÊi o cijeni, kako sam prošao u tom poslu? Srednja je to cijena, ni posebno dobra ni osobito loša. Uspio sam je smanjiti zbog pogrešaka koje su te, kako oni rekoše, dovele u onu jamu. ZahvaljujuÊi tvojim osobinama mogu te prodati skuplje nego što sam te kupio i obogatiti se kako sam i naumio. Što bih ja imao od toga da proniknem u tvoje životne prilike i da onda možda moram iskusiti da s tobom, a bogovi to znaju udesiti, stvari stoje tako da se - 21 -

tvojom osobom uopÊe nije smjelo trgovati, pa se to dakle ni sad ne smije, tako da sam s tobom na gubitku, ili, ako te prodam, da poËinim nepravdu i trgovinu zabranjenom robom? Idi samo, ne želim ništa znati o tvojim prilikama, barem ništa pobliže, kako bih ostao Ëist i ispravan. Zadovoljit Êu se slutnjom da bi one, bez sumnje, mogle biti malko Ëudnovate i spadati u stvari za koje sam dovoljno sumnjiËav da ih smatram moguÊim. Idi, evo bez potrebe govorim s tobom veÊ tako dugo, a vrijeme je za poËinak.

No takve mi pogaËe slobodno ËešÊe peci, one su baš dobre, premda ne i izvanredne. Uz to ti nareujem da od Mibsama, mojega zeta, zatražiš da ti preda pisaÊi pribor, listove, trske i tuševe, pa da mi ljudskim pismom saËiniš popis robe koju nosimo, veÊ prema vrsti: balzamâ, mastî, noževa, žlica, štapova i svjetiljki, kao i obuÊe, a i goriva ulja i staklenoga nakita, sve svrstano po broju komada i po težini, te da stvari oznaËiš crnom tintom, a težine i koliËine crvenom, bez pogrešaka i mrlja, pa da mi taj popis doneseš za tri dana. Je li jasno?”

“Nareeno je isto što i izvršeno”, reËe Josip.

“Idi onda.”

“Mir i slatkoÊa tvojem poËinku”, kaza Josip. “Laki i vedri bili ti snovi što Êe se gdjekad utkati u nj.”

Minejac se osmjehnu. I razmišljaše o Josipu.

NoÊni razgovor Nakon što još tri dana putovahu obalom put juga, doe opet veËer i vrijeme za poËinak, a mjesto na kojemu zakonaËiše izgledalo je na dlaku isto i nepromijenjeno kao i ono prije tri dana: moglo je to mirne duše biti isto mjesto.

Pred starca koji sjeaše na prostirci pred ulazom u svoj bivak stupi Josip s pogaËama i svitkom u rukama.

- 22 -

Sadržaj

Josip u Egiptu

5

Prvo poglavlje: PutujuÊi tamo dolje Drugo poglavlje: Ulazak u Šeol TreÊe poglavlje: Dolazak »etvrto poglavlje: Najviši Peto poglavlje: Blagoslovljenik Šesto poglavlje: Pogoena Sedmo poglavlje: Jama

7 67 111 173 267 363 517

Kazalo imena i zemljopisnih naziva

655

O autoru

677

O prevoditelju

679

- 681 -

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i šport Grada Zagreba.

Nakladnik Fraktura, ZaprešiÊ Za nakladnika Sibila SerdareviÊ Urednik Seid SerdareviÊ Lektura i korektura Margareta MedjureËan GrafiËka urednica Maja GlušiÊ Dizajn i prijelom Fraktura Godina izdanja 2010., prosinac (prvo izdanje) Tiskano u Hrvatskoj ISBN 978-953-266-197-2 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: + 385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

- 682 -

- 683 -