ˇEFURI RAUS! NOVI ROMAN AUTORA USPJEŠNICE C
Jugoslavija, moja domovina
´ GORAN VOJNOVIC
Jugoslavija,
moja domovina -1-
-2-
´ G o rGoran a n VVojnović ojnovic
Jugoslavija, Jugoslavija,
mojadomovina domovina moja prevele sa slovenskog Anita Peti-Stantić i Jagna Pogačnik
Fraktura -3-
Naslov izvornika Jugoslavija, moja dežela © Beletrina Academic Press, 2012. © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2013. © za prijevod Anita Peti-Stantić, Jagna Pogačnik i Fraktura, 2013. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-502-4 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 848027
-4-
Barbari
-5-
-6-
1.
moje je djetinjstvo završilo jednog običnog dana početkom ljeta 1991. Bilo je sparno i odrasli su već od ranog jutra zazivali popodnevno nevrijeme, a mi djeca začuđeno smo se pitali kako to da svi oni, koji u vrtovima u Šijani nemaju posijane rajčice i zigante, žele kišu usred sezone kupanja. Naš se svijet tada još bitno razlikovao od svijeta naših roditelja i odrasli su za nas uglavnom bili bića s drugog planeta koja smo primjećivali samo ako su bili bez ruku ili nogu, ako su puštali kosu ili bradu do poda ili ako su se oblačili kao Indijanci i imali istetovirana leđa ili mišićave bicepse kao Rambo 1, 2 i 3. Tog smo se vrućeg jutra zaputili promatrati jednog od tih zanimljivih odraslih. Mario i Siniša nisu mogli vjerovati da još nisam vidio tipa s crvenom oteklinom na licu, za koju su neki tvrdili da je samo ogroman tumor na mozgu, dok su drugi bili uvjereni da je to od bulimije, neke nove bolesti o kojoj se već govorilo na televiziji i koja tobože, kako je rekao Siniša, čovjekovu glavu s vremenom pretvori u ogroman crveni čir. Mario me uvjeravao da su tipa s oteklinom do tada već vidjeli svi osim mene, dok mi je Siniša jednu za drugom nabrajao dogodovštine s tim tipom u glavnoj ulozi. Tako se jednom na Vidikovcu, po riječima najvećeg pulskog brbljavca, neka njemačka turistkinja u šoku počela odmicati od njega hodajući unazad sve do svog hotela na Verudeli, a -7-
neka talijanska obitelj o njegovu je postojanju obavijestila policiju i talijansko veleposlanstvo u Beogradu. Obojica, i Mario i Siniša, tvrdili su da tog čovjeka moram vidjeti, jer je normalna samo polovina njegove glave, dok je druga polovina napuhnuta i crvena kao prerezana lubenica ili košarkaška lopta. Nije me trebalo dugo nagovarati i ubrzo smo svi zajedno marširali pored trgovine prema domu za samce na drugoj strani Vitezićeve ulice. U toj nasmrt dosadnoj bijeloj pravokutnoj zgradi osim tipa s oteklinom na glavi uglavnom su živjeli radnici Uljanika, koji bi nakon napornoga radnog dana u brodogradilištu poslijepodne u miru sjedili pred ulazom, polako ispijali svoja nikšićka i sarajevska piva i prežvakivali svoje bosanske teme. Živjeli su u nekom svom, usporednom i za nas gotovo nevidljivom svijetu, premda su bili tu, odmah pored nas. Družili su se manje-više samo međusobno, a navečer bi se skupljali u dvorani doma za samce i gledali Dnevnik, prijenos nogometne tekme ili neku domaću seriju. Danju je, tako su mi putem objasnili moji, u sve upućeni prijatelji, pred televizorom obično ćubio tip s oteklinom na glavi koji je od ranog jutra nepomično pratio program TV Zagreba, od “Smogovaca” do dokumentarnih emisija koje je “odabrao” legendarni Đelo Hadžiselimović. Govorilo se, pričao je Siniša, da su njegovi sustanari davno bili skupili novce, kupili mu portabl-televizor i montirali mu ga u sobu, no on je i dalje svaki dan visio tamo, u zajedničkoj prostoriji, premda nikada ni sa kim nije razgovarao. Mario je još dodao kako se priča da mu je prije zavarivač Vaha svakih deset minuta mijenjao program, no tip uopće nije reagirao, kao da mu je sasvim svejedno što gleda. Uz te sam priče stigao pred ulaz doma za samce s velikim -8-
očekivanjima, skoro tako velikim kao onda kad smo se u predvečerje premijerne predstave zaputili do cirkuskog ša tora uz stadion Istre kako bismo tamo poskrivećki gledali vježbe cirkusanata, a onda nas je, prije nego što smo dopuzali po visokoj travi i uspjeli zaviriti unutra, uplašila mala drečava Cigančica, tako da smo nas trojica velikih dečki bezglavo bježali pred tim majušnim crnim bićem sve do Pattinaggija. Ali tog dana u domu za samce nismo mogli naletjeti na situaciju koja bi se više razlikovala od onoga što smo očekivali. Umjesto usamljenog tipa s oteklinom na glavi mala TV-dvorana bila je natrpana kao kutija puna šibica, a svi su buljili u televizor na kojem su se, bar se tako činilo, vrtjele vijesti. Atmosfera je bila slična onoj lani, kad je samce nakon drugog Piksijeva gola na onoj nezaboravnoj utakmici u osmini finala protiv Španjolske obuzela takva euforija da ih je i policija morala smirivati, a Ramo je završio na hitnoj jer ga je stresla struja dok je ljubio televizor i antenu. Dvanaest mjeseci poslije Siniša, Mario i ja, tražeći u gomili navijača podnevnoga televizijskog dnevnika “čovjeka-lubenicu”, iznenađeno smo shvatili da za SFR Jugoslaviju navija samo još manji dio okupljene ekipe. Tom je dijelu, to se vidjelo iz aviona, neslužbeno zapovijedao Milo Lola Ribar, koji bi svaki dan pribavio gajbu ili dvije piva i sad je glasnije od svih tulio da “ko jebe” Jugoslaviju kad je lani popušila protiv ustaša iz Argentine, i da ga više uopće nije briga za nju. Pored njega je, sasvim uz televizor, stajao Mali Mirso, šesnaestogodišnjak koji je imao lice odraslije od onoga Bate Živojinovića, a tako se i ponašao, i koji je sad sve prisutne najozbiljnije upozoravao da je kraj sunčanja, ferragosta i vatrometa u Areni, ali nije rekao zašto. Tu, u dvorani doma za samce, okupio se priličan broj amaterskih galam-9-
džija čije glasove nismo uspijevali razumjeti, premda je pri pogledu na njihova zajapurena lica bilo jasno da daju sve od sebe. Na samom ulazu, gdje smo zastali zbog gužve, stajao je slavni pulski kinooperater Cera. Cera je nas, svoje “male komše”, kako nas je zvao, puštao zabadava na večernje projekcije u Kinu Beograd. U to je doba dvorana obično bila prazna, jer je čitava Pula znala da se Ceri nakon osam sati “pomiješaju kolutovi” i da onda vrti filmove od sredine ili od kraja prema početku. No bez obzira na svu ljubav prema istarskoj biski, Cera je bio jedan od najljubaznijih ljudi koje sam poznavao, pa se i tog dana, kad je shvatio da ni jednom od nas trojice nije jasno što se tu događa, odmah okrenuo k nama i rekao: “Nek’ Janezi idu na kupanje u Luksemburg ako ne vole Jugoslavije.” Bilo je očito da su se Ceri toga dana “kolutovi” pomiješali još puno prije negoli obično, tako da smo i dalje začuđeno gledali u tu gomilu ispred sebe koju su hipnotizirale vijesti. Živjeli smo u uvjerenju da je čak i TV Kalendar zanimljiviji od TV Dnevnika, zato nismo razumjeli ništa od onoga o čemu se tu govorilo. Siniša i Marko odmah su predložili da se pokupimo i već su krenuli natrag prema zgradi, a ja sam svejedno htio potražiti tipa s oteklinom na glavi i ušao sam da malo pogledom prošaram po gomili sve gor ljivijih televizijskih gledatelja. A onda sam, umjesto “čovjeka-lubenice”, kroz stakleni zid na drugom kraju dvorane ugledao nikoga drugoga nego svoga oca, koji je polako koračao prema kući pored doma za samce. Moj bi se otac na putu s posla obično bar na nekoliko minuta zaustavio kod samaca, popio neko pivo, saznao dnevne novosti i prokomentirao ih, uglavnom s Malim Mirsom, koji je bio njegov ljubimac. No tog dana, kad je Mirso - 10 -
stajao na stolu pred televizorom i okupljenoj gomili s velikim žarom objašnjavao da dolaze “vremena koja će opametiti i najveće budale”, otac je, sav zamišljen, hodao svojim putem ne obazirući se ni na trenutak na ono što se događalo tek nekoliko metara od njega. Pokušavao sam se probiti kroz gomilu i uhvatiti ga pred ulazom na onoj strani zgrade, no brzo sam shvatio da time što se proguravam među ljudima koji viču i mašu rukama samo izazivam sreću i da bih usput lako mogao dobiti neku “zidarsku”. Zato sam se radije okrenuo natrag i odlučio presresti oca pred trgovinom. Po onom što sam mogao vidjeti, vukao se neuobičajeno polako, tako da nije bilo pretjeranog straha da bi mi mogao umaknuti. Njegov je pogled bio prazan poput pogleda slijepca i kad sam stao pred trgovinu promatrajući ga kako mi se približava, činilo mi se da bi mogao proći pored mene, kao što je prošao i pored gomile u domu za samce. “Prošao kao pored turskog groblja”, rekla bi teta Enisa. Ipak se zaustavio i zagrlio me, tako čvrsto da sam jedva disao, a ispod uniforme sam mogao osjetiti njegov isklesani vojnički trbuh koji je rado pokazivao šećući po plićaku u Gortanovoj uvali. Mama i ja smo ga zbog toga često zadirkivali, a on nam je prodavao priču o temperaturnoj razlici između vode i zraka i o tome da nije zdravo odjedanput skočiti u more. Moj otac nikada nije pio u službi i nebrojeno sam ga puta slušao kako govori da se jedino u Jugoslaviji u radno vrijeme popije više nego nakon posla i da će to državu jednom otjerati u prerani grob, no sad sam, dok me svojim snažnim rukama čvrsto privijao k sebi, najozbiljnije pomislio da je pijan. Konačno me pustio, ali samo zato da bi me u sljedećem trenutku još jače zgrabio za ruke i povukao k sebi te se potom zagledao u mene kao luđak pa me, nakon dugog bulje- 11 -
nja, zbog čega sam pomislio da je stvarno poludio, pitao bih li s njim pošao na tržnicu po He-Mana. Nešto je gadno krenulo po zlu. Plastične figurice junaka iz crtića koji sam volio bile su moje najdraže igračke, ali mama ih je strogo zabranjivala jer sam kod kuće imao već tri figurice, He-Mana, Skeletora i Tilo, a njoj se to činilo i više nego dovoljno. Tvrdila je da su figurice preskupe i da se i tako ne igram s njima, zato što sam već prestar za to. Isto je tako govorila i da ih želim samo zato što sam razmažen, a pri tome bi gledala oca na onaj poseban način, a on bi se pretvarao da nema pojma o čemu se radi. *** U tišini smo hodali prema trgu, a otac se nije zaustavljao svakih nekoliko metara da nekoga nabrzinu pozdravi, kao što je inače činio, što je obično završavalo tako da sam ja nosio kući vreću namirnica s tržnice, a on bi do kasne večeri pio onu jednu “na brzaka” s Vlatkom ili Matom. A onda bi navečer pijan grlio mamu koja mu se uvrijeđena izmicala ponavljajući kako će se sljedeći mjesec grliti samo sa svojim pijandurama. Tog je dana otac hodao Pulom spuštene glave, a putem bi tek tu i tamo nekome kimnuo. Na moje veliko iznenađenje nije se htio zaustaviti ni uz straćaru uz park Nikole Tesle gdje smo već skoro ritualno prebrojavali bosonoge “pubertetlije” koji su se množili na prašnjavom dvo rištu kuće na kojoj se već dvije godine kočoperio golemi grafit “kosovo republika – istra kontinent”. “Pubertetlije” smo otac i ja davno nazvali malim Cigančićima, zato što su se na kraju dugačkog mola svaki dan u velikom broju kupali na kupalištu Valkane odjeveni u majice kratkih rukava, kao i Jovanov sin Milan, štrkljavi puberte- 12 -
tlija koji je time, to mi je mama objasnila, pred prijateljicama iz škole tako sramežljivo skrivao svoja preistaknuta rebra. Nikada nisam saznao što su Cigančići skrivali pod majicama na Valkanama, a nije me ni previše zanimalo. Moj je otac na svoj način obožavao Cigane i rado je govorio kako je i on jedan od njih. Posebno kad bi praznio Stanežičevu pletersku šljivovicu koju je toliko volio. Onda bi najozbiljnije objašnjavao da su ga, dok još nije bio veći od štruce kruha, njegovi ciganski roditelji, koji su uz njega imali još osamnaest malih Cigančića, zaboravili povesti sa sobom kad su sa svojim cirkuskim šatorima odlazili iz mjesta Futog u Vojvodini. I tako su ga silom prilika usvojili ljubazni srpski stric i još ljubaznija mađarska teta, koji su onda, nažalost, prerano umrli, pa su ga još kao maloga dječaka ostavili Jugoslavenskoj narodnoj armiji. Ljudi su uvijek sa zanimanjem slušali mog oca koji je veselo brbljao i nikada zapravo nisu znali bi li mu se smilovali ili možda zavidjeli na takvoj životnoj priči. No bez obzira na to jesu li mog oca doista u davna doba zaboravili ciganski cirkusanti ili je sve to samo izmislio da bi uljepšao žalosnu priču o siroti kojeg su odgojili kapetani i generali, činjenica je bila da sam se ja tako često dokopavao He-Manovih figurica samo zato što ih je prodavao Cigan Maki. S njim se otac mogao cjenkati unedogled. Pola sata bi snižavao cijenu figurice s osam dinara na četiri da bi mu na kraju, kad je Maki, koji se pomirio s porazom, samo još reda radi prigovarao da četiri dinara nisu ništa drugo nego krađa poštenih prodavača švercane robe, stisnuo u ruku desetaču, prijateljski ga potapšao po ramenu i dodao da tako poštenog Ciganina nije vidio još nikad u svom životu. Tog dana nije bilo nikakva cjenkanja. Otac je bez riječi Makiju gurnuo novce u ruke i dok sam ja razgledavao Makijeve ostale šarene drangulije on je već nestao u gužvi - 13 -
pulske tržnice. U tom sam se trenutku prvi put u životu zabrinuo za vlastitog oca, pa sam se počeo panično gurati kroz gomilu. Spopao me strah da će moj zamišljeni otac izići na ulicu ne pogledavši ni lijevo ni desno i da će ga pregaziti divlji talijanski turist ili pijani barba na vespi. Zato sam sve nervoznije trčao gore-dolje po tržnici sa svojom novom pla stičnom figuricom zalijećući se u gospođe u haljinama s cvjetastim uzorcima, ali oca nigdje nije bilo. Na tren sam čak pomislio da je zaboravio da smo došli zajedno i da se zaputio kući na ručak, kad sam ga napokon ugledao kako stoji pred ulazom u robnu kuću i zbunjeno se osvrće uokolo. Htio sam potrčati prema njemu kad je netko položio ruku na moje rame i prikovao me na mjestu. Okrenuo sam se i ugledao Makija kako zabrinuto bulji u mene svojim velikim crnim očima: “Mnogo bratko čudan stari tvoj danas. Da nije i on fasovo prekomandu, a?” Nikad prije nisam čuo riječ “prekomanda” i nisam ni sanjao što to znači. Imao sam jedanaest godina i sanjao sam jedino o tome kako će Mario tog ljeta moći posuditi očev čamac i kako ćemo nas trojica sami otići na Fratarski otok.
- 14 -
2.
kosovo republika – istra kontinent! Nisam imao pojma odakle se, dobrih šesnaest godina poslije, pojavio taj davno zaboravljeni pulski grafit, no činilo se da slova bubnjaju u ritmu mog sve divljijeg srca. Slike, lica i krajevi koje sam davno pokopao duboko ispod površine svijesti sad su mi iskrili pred očima kao u nekom poludjelom emtivijevskom videospotu. Moj se nekadašnji život vraćao u obliku halucinacije i imao sam osjećaj da sam se našao na poludjelom vrtuljku koji će me u trenutku nepovratno baciti u svijet za koji sam bio uvjeren da sam ga još davno uspio istjerati iz sjećanja. Moja je silno uznemirena podsvijest izbila na svjetlo dana, a ja sam joj se, protiv svoje volje, sve više prepuštao. Debela crna slova na bijelim pulskim zidovima bubnjala su sve jače i činilo se da će se svakog trenutka razletjeti, zajedno s kamenim kockama na kojima su bila napisana. k-o-s-o-v-o r-e-p-u-b-l-i-k-a i-s-t-r-a k-o-n-t-i-n-e-n-t! Sjedio sam u svojoj dvadeset godina staroj krntiji par kiranoj u garaži pored toplane u Mostama. Morao bih se odvesti do Enesa, svog gotovo legalnog automehaničara i ex-člana skupine VIS Šaneri, da taj profesionalni šalabajzer iz Donjeg Vakufa sredi moju umornu krntiju za prvi dulji put nakon mnogih godina, no umjesto toga sam nepomično
- 15 -
buljio u zid garaže na kojem su divljali moji prividi. Lijevu sam nogu nastojao ugurati u auto i pritisnuti mekano japansko kvačilo, ali noga je, kao da je bila tuđa, i dalje bila na betonskom podu garaže i nije je ni najmanje zanimalo to što Enesovo radno vrijeme vjerojatno ističe. Na trenutak sam se čak pobojao da se više nikad neću uspjeti istrgnuti iz te duhovne i tjelesne hibernacije. Tko zna kad sam posljednji put pomislio na Ulicu Dinka Vitezića u Puli, na bijele oficirske zgrade i na svoje djetinjstvo koje sam ondje proveo prije ljeta 1991. Davno sam sve to zakopao u zemlju, bez nadgrobnog spomenika, bez lijesa, bez svijeća, bez posmrtnog govora, bez povorke, zakopao ne obazirući se, otišao daleko odatle, uvjeren da taj zaboravljeni svijet više nikada neće oživjeti. A sad je, komadić po komadić, neokrnjen ustajao iz dubina sjećanja i paralizirao me u mojoj vlastitoj garaži. Već sam više od dvadeset minuta stajao nepomičan, uzalud se pokušavajući vratiti u stanje duševnog kliničkog mrtvila, u tu ravnodušnost koju toliko volim, koja me sve te godine čuvala pred naletom nesavladivih osjećaja. Nisam se uspio pomaknuti ni milimetar. Moj donedavno pokojni otac tako me iz zasjede nemilosrdno napao gotovo šesnaest godina nakon smrti svojom besmrtnošću, tako da sam gotovo fizički mogao osjetiti kako u meni raste osjećaj straha koji me prikiva za zemlju svojom ogromnom težinom. U trenu mi se učinilo da je netko prošao pored garaže otvorenih vrata. Tko god da je to bio, ionako je besmisleno očekivati da zastane i pogleda što se događa unutra. Zašto bi uopće ikoga u tom ignorantskom gradu zanimalo to što već čitavu vječnost sjedim u svom isluženom autu i što mi jedna noga viri iz njega dok desnom rukom odsutno tapkam po volanu oblijepljenom selotejpom. Stvorenjima koja tu - 16 -
žive u životu je lakše kad je sve normalno, kad je sve na što naiđu jednostavno svakodnevno i obično. Sve se vraćalo. Pula i njeni duhoviti grafiti, Hotel Bristol u Beogradu, neizdrživa novosadska sparina. Vraćala se Ljubljana, ona Ljubljana kakva je bila onda. Vraćala se moja mama, dok je još bila moja mama. Karneval sjećanja u mojoj je glavi upravo doživljavao svoj vrhunac i počinjao je veliki vatromet. Slike su se počele izmjenjivati tako brzo da ih više nisam mogao razlučiti, no i dalje sam ponovno doživljavao davno potisnute pomiješane osjećaje jedanaestogodišnjaka. Sve se međusobno proželo, a pred očima sam u nekom trenutku vidio još samo neodređeno blještavilo. Počeo sam grabiti zrak, gušilo me i osjećao sam da gubim svijest. Moja nedužna laž, koja me nagradila jednim tjednom bolnice, u tom je sjećanju postajala sve manja, a automatima za kavu opravdano sam nedostajao. Svim sam se silama trudio pribrati, pokušao sam se sjetiti koji je CD Nadja tražila da donesem iz auta, fiksirao sam pogled u kut garaže i, da bih zavarao samoga sebe, nastojao sam utvrditi što se skriva u odbačenim kartonskim kutijama, tko ih je uopće ostavio ondje i zašto se kut garaže pretvorio u odlagalište otpada. Upalio sam krntiju. Odupirala se, kurva stara, ali upalila je već pri prvom pokušaju, za što sam joj bio neizmjerno zahvalan. Stisnuo sam gas, ne sasvim svjesno, a krntija je polako krenula u rikverc. Uto sam začuo glasan zvuk struganja. Vidio sam kako otvorena vrata krntije klize uz zid garaže i u posljednjem sam trenu potegnuo ručnu prije nego što su zahvatila dovratak garažnih vrata i deformirala se do neprepoznatljivosti, pri čemu bi se prozor razletio u tisuće komadića. Opet sam ugasio motor. - 17 -
*** “Kad ideš?” “Ne znam.” “Kad trebaš auto?” “Što prije. Ako može, sutra.” “A kuda ideš?” “Ne znam... još.” “Čuj... ne znaš... još! Ti si mi stvarno ko ovaj moj Žiga. On zna da će jednom tucat, zato što je mlad i zgodan. Samo još ne zna ni koga ni kad će tucat.” Enes je imao svoju uobičajenu rutinu prije nego što bi preuzeo ključeve i promrmljao da će nazvati kad auto bude fertig. Sad je, nakon godina “rintanja” za sebi slične morone, bio šef, i konačno je mogao proluftati svoje ventile i auspuhe. Njegova napola ilegalna radionica Dino, koju je nazvao po svom prvorođenom sinu, nalazila se uz željezničku prugu preko puta stadiona u Šiški. “Tako je dobro sakrivena da tu ni Šiptari još nikad nisu prodavali sladoled”, opisivao je svoju crnu rupu svakom jadniku koji bi na nesreću zalutao k njemu. Sad sam taj jadnik bio ja, a Enes je napokon ipak gurnuo svoju bosansku glavu pod moju haubu. “Tko ti je mijenjao ventilator?” “Nadja je vozila...” “Pa zašto ga nisi dovezao meni?” “Auto se zaustavio nasred ceste...” “I kud ste ga odvezli?” “Na Dugi most.” “Na Dugi most. I... koliko ti je hajvan uzeo za to?” “Ne sjećam se.” “Vidi ti to, kako je on to... Pa zašto ona nije nazvala tebe, a ti onda mene?” - 18 -
“Slovenci to ne rade tako.” Magični argument potpuno ga je zadovoljio. “A dobro. Nema veze. Srihtat ćemo.” Kod Enesa sam potpuno bez veze izgubio pola sata, a onda sam se u toj vukojebini usred grada pitao bih li dobio popust i kad u njegovim očima ne bih bio “naš”. Jasno da mi nije bilo ni na kraj pameti svakom vokalnom instrumentalistu iz Donjeg Vakufa objašnjavati da se nikada nisam osjećao njihovim i da ne želim biti njihov. Bilo je lakše, a i jeftinije, stisnuti zube i natucati s njim “po naški”, i pritom se zabavljati pogađanjem koliki bih popust kod Enesa utržio kao Janez. “Ne pitam te ja, znaš... badave, kud ideš. Mislim, boli me kurac, idi ti kud hoćeš... pa makar i u Slovenske Konjice, ali razlika je u tome ideš li gore ili dolje.” “Kako misliš?” “Pa vidi. Gore su ti sve fine ceste, bez rupa. Fino gas i pičiš. A dolje... i sam znaš kako je.” “Nemam pojma. Nisam bio na onoj strani Kupe ‘od onda’. Idem dolje.” “Aha. Žiga! Žigaaa! Dođi ovamo! Da mi središ ovaj auto... da bude cakum-pakum. Ovaj dečko je naš. Bosanac.” “Šta nisu svi?” “Ne seri.” Žiga je svojim crnim rukama zgrabio ključeve i sjeo u auto. Krntija je ovaj put upalila tek iz trećeg pokušaja. “Šta se smiješ, jebem ti ćaću tvoga. U bivšoj smo Jugi mi Bosanci jebali, a svi ostali su se množili ko pacovi. Vi dvojica ste mladi pa ne znate, ali pola tih Janeza, Ivana i Jovana, koji se sad kurče po Balkanu, napravio je neki Mujo ili Suljo.” Enes je bio sretan čovjek. Imao je publiku koja mu se nije suprotstavljala, a to je i bilo sve što je ikada želio. - 19 -
“U ona vremena Bosanac je tucao koju god je htio, samo se nijedna nije htjela vjenčati s njim. Nisu htjele Jugoslavenke da se dijete zove Mujo. Ili Enes. To vam je bilo to njihovo bratstvo i jedinstvo. I zato uopće nije čudno što je sve tako završilo.” *** Hodajući iz radionice Dino natrag prema ljubljanskoj civilizaciji bio sam u takvoj depresiji da mi ni ljubljanski taksisti nisu mogli pokvariti raspoloženje. Sjeo sam u plavu opel vektru i svjesno odlučio da ću radije ostati bez deset eura nego brinuti oko toga hoće li sumnjivac pritisnuti neki gumbić na taksimetru koji će se onda okretati brzinom od tri eura na minutu ili će me možda voziti od Šiške do Poliklinike preko Ravbarkomande. Još mi se manje dalo razgovarati s nekim i slušati o tome kako je sinoć bila policijska kontrola na Celovškoj ulici i kako je zapeo u centru jer bezveznjaci na semaforima prebacuju u ler i dižu ručnu. Ni za kakve taksi rasprave nisam imao ni približno dovoljno energije, zato sam se zagledao kroz prozor i promatrao strašno uzbudljive panorame Drenikove i Topniške ulice, a ulickani je opel u blaženoj tišini jurio prema središtu grada. “Je li tu u redu?” Zaustavio se na autobusnoj stanici u Njegoševoj, a taksimetar je pokazao šest eura i pedeset centi. Izišao sam, prešao na drugu stranu ceste i našao se pred ulazom u Polikliniku, a da nisam baš znao što bih trebao učiniti. Nije mi se baš sviđala pomisao na to da ću još neko vrijeme morati čekati tamo i promatrati mješovitu procesiju budućih
- 20 -
mrtvaca, polomljenih tipova i hipohondara, a i tako sam imao osjećaj da već tri dana sjedim u čekaonici neke soci jalističke zubarske ambulante. Uz to još uvijek nisam bio psihički spreman ući i u toj bici na sve ili ništa preuzeti inicijativu. Pasivna agresija u trenutnom mi je stanju puno više odgovarala. Naslonio sam se na stup i spremio se na to da ću neko neodređeno vrijeme oprezno švrljati pogledom od jednog pacijenta do drugoga, da neki invalid slučajno ne bi osjetio da buljim u njega, jer me mama odavno naučila da to nije pristojno. Duša, koja već sto godina radi na Poliklinici, već sve zna o tome. *** “Ništa ne trebam. Samo ću pripaliti jednu.” Gospođa s hodalicom pomicala se prema meni, a iza nje je na ulazu, sav smeten, stajao ćelavac, vjerojatno njezin sin, koji nije znao treba li potrčati po jaknu, ili gospođu treba nasilu odvući natrag na toplo, ili da i sam pripali jednu. Djelovao je kao čovjek koji ima bogata iskustva s jednostavnim pitanjima na koja ne može naći jednostavne odgovore. Nakon duljeg razmišljanja odlučio je da će biti najbolje da se popne stepenicama. Gospođa se zaustavila pored mene, izvukla iz džepa cigaretu i pripalila. “Jel’ bi i ti jednu?” Kimnuo sam, a gospođa mi je ponudila i svoj upaljač, tako da sam nakon dugog vremena opet zapalio. Nisam bio pušač, ali mi je svako toliko stvarno pasala doza otrova u žilama. “Jeste zdravi ili bolesni?”
- 21 -
“Zdrav.” “Onda nas je dvoje. Samo što ova moderna djeca i unuci ne shvaćaju da je čovjek s osamdeset godina star, pa me stalno vuku na neke pretrage, a onda mi ove budale stalno nešto i nađu. Te kolesterol, te žile, te sve nešto bez veze. Te bi me oni moji bedaci upisali na podvodni aerobik, pa mi ne bi dali pušiti, ni jesti pečenku i šta ti ja sve znam. Ite kvragu, rekla sam im, dajte mi zraka da u miru i zdrava umrem kako bog zapovijeda, a ne da me ovi tu zalijevaju kao neku biljčicu.” Dok sam pokušavao kimati na pravim mjestima, da bar na van izgleda kao da me zanima životna priča gospođe s hodalicom, Duša je neprimjetno prošla pored nas, a ja sam je primijetio tek kad se već bila odmakla nekih deset metara. Bacio sam napola popušenu cigaretu u grmlje i zaputio se prema njoj. “Duša! Dušaaa! Dušaaa!” Već je bila na pješačkom prijelazu kad se konačno okrenula i ugledala me. Ona nije bila osoba koju bi život mogao iznenaditi, a još je manje bila osoba koja bi pokazala iznenađenje. Činjenicu da me vidi prvi put nakon nekoliko mjeseci i da sam je nakon nekoliko godina ponovo čekao pred vratima njene Poliklinike primila je tako bezizražajno kao da gleda reprizu meksičke sapunice. Mogao bih je mrziti već samo zbog tog pogleda, da ga već davno nisam otkrio i kod sebe i da je već ne mrzim zbog toliko drugih stvari. Ali sigurno je još nikada nisam mrzio kao što sam je mrzio sada. Možda samo onda kad je jednog dana odlučila da će sa mnom razgovarati slovenski. Ja sam s njom uvijek razgovarao srpskohrvatski, ali rijetko s takvim užitkom kao danas. “Što ćeš ti ovdje?” “Gdje je?” - 22 -
“Tko?” “Želim broj, adresu, bilo što. Želim znati gdje je.” “O kome govoriš?” “Znaš ti.” Moja mi se terminatorska mama na trenutak čak učinila šokirana, no već je u sljedećem trenutku krenula preko ceste, kao da je odlučila pobjeći pred vlastitim sinom. Nadao sam se da će se zaustaviti bar na drugoj strani ceste, no Duša je kao bez duše i dalje hodala prema autu koji je već nekoliko godina parkirala na Ilirskoj ulici. Njen joj je muž Dragan preko svojih čefurskih veza sriktao dozvolu za stanare, tako da gospođa Ćirić nije morala plaćati garažu. Znao sam da je bila sposobna sjesti u svoj žuti clio i odvesti se kući na Fužine, a da sa mnom ne progovori ni jednu jedinu riječ. Duša se, po svom starom običaju, jednostavno isključila. Povukao sam je za ruku, no ona se nije namjeravala zaustaviti. Sad je bilo očito da se stvarno nakanila odvesti, tako da mi nije preostalo ništa drugo nego da je povučem i pokušam je prisiliti da progovori. “Znam da je živ i želim ga vidjeti.” Umjesto odgovora nasilu se pokušala istrgnuti iz moga stiska. Rukama me gurala od sebe pokušavajući me čak i udariti, no to joj, na moju sreću, nije najbolje uspjelo od noge. I dalje sam je čvrsto držao oko struka i čekao da se umiri i prestane s tim glupim migoljenjem. Ali Duša je bila nevjerojatno tvrdoglava i u nekom je trenutku zarila svoje duge crvene nokte u moju ruku. Refleksno sam je povukao k sebi, tako da smo oboje zateturali prema visokoj ogradi na rubu pločnika. Dok se ona spoticala i hvatala ravnotežu, brzo sam stao između nje i njezina clia. Jasno da se pokušala progurati pored mene, no ja sam je bez problema odgurnuo. Već sam više puta posumnjao da nije sasvim svoja kad se - 23 -
isključi, ali nikad tako ozbiljno kao u tom trenutku kad je potrčala po pločniku nekoliko metara dalje od mene, a onda doslovce skočila na cestu da bi tako došla do svoga auta. Tek kad sam je i u tome spriječio, napokon je prestala. Vratila se na pločnik i uzdahnula. Nakon minute ili dvije Duša se napokon okrenula prema meni. “Dođi sutra u pauzi pa ćemo u miru razgovarati.” Još je uvijek djelovala isključeno. “Obećaj.” “Obećajem.” *** Njezino mi obećanje nije puno značilo, no poznavao sam svoju mamu i dobro sam znao da je to najviše što mogu dobiti od nje. Moja nada da će sutra stvarno doći temeljila se na tome da je ovaj put bilo stvarno ozbiljno, pa će se taj podatak možda probiti i do njezina isključenog operativnog sustava. Donekle sam računao i s tim da je Duša svjesna kako sam i ja tvrdoglav koliko i ona sama i da ću je čekati dovijeka pred tom njenom Poliklinikom. No u času kad je svojim cliom zaokretala u Zalošku ulicu svejedno nisam bio siguran hoću li je sutra stvarno vidjeti i hoću li uspjeti izvući bilo što iz nje. Kopkala me misao da sjednem na neki opskurni gradski autobus, recimo trinaesticu, i napravim dva-tri kruga po gradu, da se zabuljim kroz prozor i da kao zaboravljeni starac čamim u društvu autističnih tinejdžera na putu iz škole, no bilo je skoro tri sata i znao sam da ni u jednom autobusu neću naći slobodno mjesto. A čak i da ga nađem, već bi se na sljedećoj stanici pored mene nacrtala bakica s vrećicama
- 24 -
koja bi mi pogledom i time što bi te svoje vrećice stavljala u moje krilo dala do znanja da se maknem s mjesta koje njoj pripada. Zato sam od Kliničkog centra polako krenuo kući s iskrenom namjerom da do Kajuhove steknem bar približnu ideju kako bih sve to – ili bilo što od svega toga – rekao Nadji. Odnosno, što da joj smuljam ako usred prve rečenice ustanovim da joj ne mogu reći ništa. Što je, ustvari, bila sasvim realna mogućnost. Nadju, ustvari, ni nakon tri godine još uvijek nisam pročitao do kraja. Nije mi bilo jasno ni što radi sa mnom, a nisam si uspio razjasniti ni kako shvaća našu vezu. Nadja je bila iz druge priče, odlična studentica mikrobiologije iz fine prigradske obitelji. Više je od svega pripadala generaciji ku lera koji se nisu previše opterećivali najavama o smaku svijeta koje su stizale svaki dan. Otkako se riješila prištića, Nadja nije imala problema ili ih bar ja, sa svojom naslijeđenom neosjetljivošću, još nisam bio primijetio. Ponekad se zato činilo da je bila sa mnom samo zato što je skoro dvometarski doživotno nerješiv problem koji bi joj konkretno zakomplicirao život predstavljao jedino što je još nedostajalo u njezinu nezavršenom djetinjstvu. Ako sam osjećao nešto prema Nadji, to je vjerojatno bilo iz zahvalnosti. Bio sam joj zahvalan zato što me nije neprestano ispitivala, zato što je nije zanimala moja komplicirana životna priča i zato što nije pravila dramu zato što je još nisam predstavio svojoj mami. Njezina neopterećenost mnome u svim mi je pogledima bila beskrajno simpatična i bojao sam se da bih pričom o svom donedavno pokojnom ocu sve to pokvario.
- 25 -
*** “To blato je samo poza! Da možeš reći da si se valjao u blatu u Otočcu.” “Jesi ti lud. Čuj, jel tebi možda nekad uletio neki tip u Klubu mariborskih studenata i rekao ti da se on ove godine valjao u blatu pa sad ti zato ideš s njim?” Moju je dilemu, nasreću, te večeri privremeno razriješio Nadjin studentski život. U njezin je unajmljeni stančić uletjelo dvoje njezinih štajerskih prijatelja, dvoje nadobudnih mikrobiologa, Matjaž i Nina, koji su s Nadjom rado uništavali naše zabunom kupljene limenke laškoga. To troje, kojima je studiranje značilo samo beskonačnu slobodu koju donosi odlazak od kuće, tako da su studij mikrobiologije na ljubljanskom fakultetu smatrali rajem na zemlji, bili su, kad sam došao kući, već neko vrijeme usred svojih životno važnih rasprava i nisu se pretjerano uzrujavali oko moje prisutnosti. Tako sam se mogao zatvoriti u spavaću sobu i pokušati zaspati. Moj studentski život ne bi se mogao više razlikovati od njihovoga. Ja sam se, naime, na faks upisao samo zato da bih došao do iskaznice Studentskog servisa i tako svom ex-šefu, ex-kriminalistu Daretu, pomagao izigravati sustav. U godinama koje su slijedile uspio sam uvjeriti samoga sebe da bi svakodnevno usisavanje znanja moglo biti i oblik uređivanja i osmišljavanja mog kaotičnoga života, pa sam, zajedno s gomilom mladih zanesenjaka, počeo hodati na predavanja na filozofskom fakultetu. Tamo sam jedan dan slušao o jezičnim teorijama Noama Chomskog, drugi dan o razvojnoj psihologiji djetinjstva, a treći dan o slavenskoj mitologiji. U trećoj sam godini već bio na drugoj godini etnologije i kulturne antropologije, a nije mi se baš previše žurilo dalje. Još - 26 -
sam uvijek rado slušao predavanja, a ponekad bih nakon njih čak otišao na pokoje pivo s kolegama. I to je bilo sve. Bilo mi je nezamislivo da bih se s njima redovito zapijao na studentskim tulumima. “Ne misliš valjda da je nekom tamo stvarno dobro? Misliš da netko tamo stvarno uživa? Ma daj! Svi idu tamo samo zato da poslije mogu pričati kako su bili pijani i kako su se bacili u blato!” “Ja samo kažem da je nekoj ekipi to stvarno tulum!” “Ma daj, nema šanse!” Vjerojatno noćas nije bilo rasprave bez koje ne bih mogao živjeti, tako da se nisam ni pokušavao potruditi oko toga da mi troje budućih mikrobiologa ne ide na živce. Sve na svijetu bilo mi je grozno i nije bilo nikakva razloga da oni u tome budu bilo kakva svijetla iznimka. “S tobom je sve OK?” Nadja je bila urokana, pa mi se, stojeći na vratima, vragolasto nasmiješila. Vjerojatno je išla pišati pa se na putu do zahoda sjetila da ima dečka. “Mi idemo u Metelkovu malo zaružiti. Ideš s nama?” Znala je da nisam tip za Metelkovu i da sam, kad god je to bilo moguće, izbjegavao menze i napoje u bivšoj vojarni. Što, naravno, nije značilo da na Metelkovoj nisam često završavao svoja noćna lutanja, no svojevoljno, to jest trijezan, nisam volio odlaziti onamo. “Probudim te kad dođem kući?” Nadjin je smiješak postao još vragolastiji. Ali ja noćas nisam bio pretjerano erektivno raspoložen. “Ne treba.” “Dobro. Laku noć.” Mikrobiološka se ekipa uz pijano lupanje polako otputila van, no meni to nije nimalo pomoglo da zaspim. I dalje sam - 27 -
razmišljao o sutrašnjem susretu s Dušom, o ocu i o svemu što će mi Duša možda reći, ili će mi možda i prešutjeti. Bio sam budan i kad se Nadja u pola pet dovukla kroz vrata uzalud se pokušavajući tiho uvući u krevet. Potajice sam bacio pogled na nju dok se skidala nadajući se da će me njezina golotinja bar na trenutak ošamutiti, no ni njezino mlado tijelo nije imalo takve nadnaravne moći da me izvuče iz trenutačnog stanja potpunoga emocionalnoga mrtvila. Legla je pored mene i u trenu zapala u spokojan san pijanca. Njezina duga crvenkastosmeđa kosa mirisala je na travu, pa sam pomislio kako bih si mogao pomoći džointom, no nije mi se dalo ustajati usred noći i kopati po njezinoj torbici. Ubrzo sam začuo kako sasvim tiho prede, kao uvijek kad pretjera s pivom. Znao sam da me ne bi čula čak ni kad bih tulio na sav glas, pa sam se odvažio progovoriti. “Moj otac nije mrtav. Ali je zato ratni zločinac.” *** “Nađemo se u 11. Predlažem Drugu pomoć. Lp, Duša.” Da je pored poliklinike kineski restoran, našli bismo se u kineskom restoranu. Budući da je u blizini bila Druga pomoć, našli smo se tamo. Duša se odavno pomirila s atmosferom svoje svakodnevice, a što se mene tiče, tog smo se dana mogli naći i u spalionici ili u operacijskoj dvorani. Kako god, njezina poruka, koja me probudila u pola osam ujutro, ipak mi je dala do znanja da sam, na kraju krajeva, uspio zaspati. Duša je bila jednako neispavana kao i ja, s loše prikrivenim podočnjacima, tako da se činilo kako je, na kraju krajeva, i nju nešto udarilo, što je bilo ugodno iznenađenje. Naručila je duplu kavu i veliku čašu vode, a onda je pripalila - 28 -
cigaretu. I meni je ponudila cigaretu pitajući me pušim li, ljubazno, kao što pitaš nekoga nepoznatog na prvom susretu. Sjedili smo dakle za stolom na terasi Druge pomoći i pušili, a ja sam primijetio da držimo cigaretu skoro na isti način. Vidio sam i to da joj se trese ruka. “Nemam puno vremena, pa brzo reci što želiš od mene.” “Želim ga vidjeti.” “Znaš da ne možeš. Skriva se. Traže ga.” “Briga me.” “Nitko ne zna gdje je.” “Ti znaš?” Odmahnula je glavom. Duša je namjerno izbjegavala po gledati me u oči. U tih je nekoliko minuta već tri puta pogledala na sat i šest se puta osvrnula prema ulazu u lokal. “Zadnji put mi se javio prije tri godine. Ne znam ni je li još uopće živ.” Na brzinu sam izračunao koliko je to godina bilo nakon što mi je Duša odlučila reći potresnu vijest da je moj otac poginuo negdje na fronti. Dvanaest je godina bila u kontaktu s njim, s mrtvacem koji je pao u ofenzivi na zdrav razum. “Odakle ti se javio?” “Mislim da je bolj...” “Odakle ti se javio?” “Skriva se pred svima. Zašto misliš...” “Odakle ti se javio?” “Iz Brčkog.” “Adresa?” “Zašto misliš da bi mi...” “Možda se nadao da ćeš ga posjetiti. Ili da ću ga ja posjetiti. Da ćemo mu pisati...” “Vlado, vidi...” - 29 -
“Adresa!” Konobarica je Duši donijela duplu kavu i veliku čašu vode, a meni neki sok. Duša je odmah platila rekavši da joj se žuri. “Adresa!” “Rekao je da neće ostati na toj adresi, da ide drugdje, da tamo više nije siguran. Otada su prošle tri godine. Nikada nisam dobila novu adresu.” Mogao bih ponoviti “Adresa!” istim tonom još sto puta. Tu bih riječ mogao ponavljati do sutra i Duša je to znala. Ispila je čašu vode, a zatim srknula kavu. “Znam da mi nikad nećeš oprostiti što sam ti rekla da je mrtav. Ali želim ti reći da on svih tih godina, sve to vrijeme, nikada, ni jedan jedini put, nije rekao da je nedužan. Nikad mi to nije rekao. Nije rekao ni da mu je žao. Želim samo da znaš kako je moguće da je on stvarno kriv. Želim da to znaš. Samo to.” *** “Evo, samo što nije.” Enes vjerojatno nije imao pojma što se u njegovoj radionici događa s mojom krntijom koju je prepustio na milost i nemilost Žiginoj mladenačkoj zanesenosti. Sigurno mu se dvadeset godina star japanski motor koji je gutao benzin i ulje kao primjereno velik šleper činio prikladnim treningom za nadarenog početnika u njegovu automehaničarskom če tveroligašu. On, neosporna zvijezda ekipe u vječnom usponu, za to si je vrijeme negdje bio priuštio jedno malo pivo i viljamovku zabavljajući svojim šalama “naše ljude” u kafiću “nekog našeg čovjeka”. “Kad da dođem?” - 30 -
“Kad ideš?” “Sutra.” “Onda dođi popodne.” “Koliko će to koštati?” “Dogovorit ćemo se, moj Vladika. Ljudi smo, nismo Slovenci.”
- 31 -
- 288 -
goran vojnović slovenski je pisac, pjesnik, scenarist i filmski redatelj hrvatskog podrijetla rođen 1980. u Ljubljani. Studirao je na Akademiji za kazalište, radio, film i televiziju u Ljubljani. Prvu zbirku poezije Lep je ta svet objavljuje 1998., a 2008. godine roman Čefuri raus! koji je započeo kao nedovršeni scenarij. Roman, nagrađen nagradom Prešern i nagradom Kresnik 2009., opisuje život mlade useljeničke populacije u Ljubljani, svakodnevne probleme i kulturne razlike između lokalnog stanovništva i doseljenika s područja bivše Jugoslavije. Kratki film iz 2006. Sretan put, Ne dime za koji je Vojnović napisao scenarij osvaja nagradu za najbolji kratki film na Sarajevo Film Festivalu. Zbirku novinskih tekstova Ko Jimmy Choo sreča Fidela Castra objavljuje 2010., a 2011. godine roman Jugoslavija, moja domovina nagrađen nagradom Kresnik.
- 281 -
anita peti-stantić je profesorica na Odsjeku za južnoslavenske jezike i književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu gdje predaje poredbenolingvističke i slovenističke kolegije. Na studiju se posebno bavi kontrastivnom hrvatsko-slovenskom gramatikom i teorijskim i praktičnim pitanjima prevo đenja bliskosrodnih jezika. Napisala je Slovensko-hrvatski i hrvatsko-slovenski rječnik (Mozaik knjiga 2013.) te dvije lingvističke monografije, Jezik naš i/ili njihov: vježbe iz po redbene povijesti južnoslavenskih standardizacijskih procesa (Srednja Europa 2008.) te, s prijateljem i kolegom Keithom Langstonom, Hrvatsko jezično pitanje danas: identiteti i ideo logije (Srednja Europa 2013.). Uz znanstveni rad, prevodi sa slovenskoga i engleskoga te uređuje biblioteku za djecu i mlade Electa u izdavačkoj kući Algoritam. Promovira čitanje gdje god može, najradije među mladima.
- 282 -
jagna pogačnik književna je kritičarka i prevoditeljica, rođena 1969. u Zagrebu. Diplomirala kroatistiku i južnoslavenske filologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 2000. godine djeluje kao samostalna književna kritičarka i prevoditeljica. Književne kritike, eseje i rasprave objavljuje od 1989. u brojnim novinama i časopisima te na Hrvatskom radiju. Od 2000. godine književna je kritičarka “Jutarnjeg lista”, gdje prati domaću proznu produkciju. Objavila izbor iz hrvatske fantastične proze Prodavaonica tajni, knjige sabranih književnih kritika Backstage, Proza poslije FAK-a, Kombajn na književnom polju, izbor iz nove hrvatske proze Seks&grad u novoj hrvatskoj prozi, odabrane kratke priče Najbolje hrvatske priče 2005, antologiju suvremene hrvatske proze Tko govori, tko piše, a zajedno s Milovanom Tatarinom autorica je čitanke za 5. razred osnovne škole Pssst! Knjige govore. Sa slovenskoga jezika prevela je stotinjak književnih i stručnih tekstova objavljenih u periodici, desetak radio-drama te dvadesetak knjiga suvremenih slovenskih prozaika. Za prevođenje je 2000. godine nagrađena međunarodnom nagradom Kulturkontakta iz Beča. Članica je Društva hrvatskih pisaca, Hrvatskog društva književnih prevoditelja, Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika i Matice hrvatske.
- 283 -
Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.
Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednica Andreja Brusić Lektura i korektura Nana Moferdin Grafička urednica Maja Glušić Dizajn i prijelom Fraktura Fotografije na naslovnici © Mohamad Itani/Trevillion Images, © Benjamin Haas/123RF Godina izdanja 2013., srpanj (prvo izdanje) Tisak Denona, Zagreb ISBN 978-953-266-502-4 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20
- 284 -
- 285 -
Vladan je odrastao u Ljubljani uvjeren da mu je otac, bivši oficir JNA, umro početkom rata. Jedino čega se s nostalgijom sjeća jest odrastanje u Puli jer otkako su se doseli u Fužine, majka i Vladan postali su stranci. Kada otkrije da mu je otac general srpske vojske optužen za teške ratne zločine, Vladanu ne preostaje drugo nego da krene u potragu. Jugoslavija, moja domovina snažna je priča o propasti jednog svijeta, o sudbinama, o osamljenosti, o borbama s duhovima prošlosti. Goran Vojnović ponovno je pokazao zašto je danas najcjenjeniji mlađi slovenski pisac. Njegovi moćni likovi, prepuni ljubavi i oporosti, u romanu prožetom humorom propituju sva bitna pitanja postjugoslavenske tranzicije. Jugoslavija, moja domovina ne ostavlja ravnodušnim nikoga tko se sjeća države od Vardara pa do Triglava, a novim generacijama bez dodvoravanja donosi veliku priču o zemlji koja je nestala s političke karte.
Jugoslavija, moja domovina jest jedan od onih romana s ovih, regionalnih prostora u kojem se uspostavlja novi pogled na “rat očeva” i koji prije svega inzistira na demistifikaciji istine, ma kako ona neugodna bila. Jutarnji list
149,00 kn
- 286 www.fraktura.hr