Južina

Južina

–1–

Od istog autora u izdanju Frakture: Fatalne simetrije Oblak boje kože

–2–

Nebojša Lujanović

Južina

Fraktura –3–

© Nebojša Lujanović i Fraktura, 2019.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

All rights are represented by Fraktura, Croatia.

ISBN 978-953-358-171-2 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 1042863

–4–

Jedan

–5–

–6–

(Marin Petrić, izjavu uzeo pripadnik interventne policije Ante Kalaić) Kako je sve počelo? Pa počelo je, brate, ono... kad ste vi odozgo... ako ćemo iskreno, je l’? Ti si meni reka... nema ovo, ono. Iskreno! Sad ću ti reć.

U početku bijaše jebanje. Eto. Jebali ste nas kad ste u Haenes... znaš već.

Jer, ne možeš ti sve postavit, odozgo... je l’ tako? Zakon je zakon. A vi fiiiiino, ka da ga nema... E. A onda kada neko od nas, odjednom se gleda.

Ne možeš tako! Mislin, možeš... Ono. Možete vi šta hoćete... Ko jebe Petrića, sve nas ovdje. Ali, onda kada nastane sranje, onda ne možeš ovako... Recimo, sad, ti i ja ovako sjedimo... Čekaj, čekaj da ti kažen... pa govorin ti, sve to ima veze, posli tuci, radi šta hoćeš... Ali, ako sjedimo nas dvojica i napišemo skupa pravila. I ja kažen sutra, razumiš? To onda ispada... nema veze, budala je Petrić, ali ima ljudi... Onda ti dođe sranje.

A ti se čudiš. Jebe se meni... Petriću je svejedno, sjebite sve do kraja...

Samo, vidiš, ima... E. Uvik ima. I eto ti sranja... Sve ti kreće od toga. Eto, reka san. Ja bi sad doma... Mater mi sama kući. Oš me bacit?

–7–

–8–

Jugo je sviralo u jarbole na Matejuški, pa piskutavi zvuk zajedno sa sitnim kapima kiše nosilo praznom splitskom rivom. Potamnio je njen ulančani kamen jer je staklasta površina odražavala sivo nebo.

Tek se zgušnjava, najgore slijedi u veljači, dugo još neće biti prolaznika. Oni rijetki domaći drže se zida palače, rijetki neiskusni turisti sredine, grčevito spašavajući kišobran koji će vrlo brzo žrtvovati na oltaru podivljalog Boga južine. Izluđujuće je njegovo toplo-hladno šaranje, ali se uvijek mogu naći dvije vrste nasmijanih lica. Luđaci i besposlene radnice suvenirnica čija je sezona još uvijek daleko.

Prigušeni pijuk jarbola nadglasali su škripa i struganje. Niz nizbrdicu uz pazar spuštala se crna mazda, bez namjere da zakoči ili uspori. Nekontrolirano je udarala o rub pločnika, felge su iskrile, limarija stenjala. Zavoj pri dnu svijao je cestu polukružno dalje prema gatima, ali mazda je uhvatila preveliku brzinu, popela se na pločnik i nastavila ravno. Probila je rampu i nastavila parkiralištem za mopede koji je u ovo doba godine prazan. Tu je mazda dobila još na brzini, a onda se zaustavila uz silovit prasak. Stradala su dva štanda i jedna prazna škrinja za sladoled. Mazdi je zinula hauba i pustila zadimljeni izdah, koji je sitna kiša brzo rasplinula. Brisači su i dalje radili.

Bijeli nakaradni kolosi od nosača za tende, gadarije koje bi trebale imitirati uredno posložene jarbole, ostali su netaknuti. Ispod njih, duž rive, pod tim ogoljelim skeletom, grupirani stolovi s preokrenutim stolicama povezani lancima, kao nijeme tribine očarane igrom zapjenjenih valova. Red hladnog metala povremeno osvježi koja –9–

palma s par sitnih vlasi na tjemenu. Osim kaosa oko mazde, ostatak rive i dalje uljuljan laganim zibanjem juga. Iz niskih otvora u zidinama, kafića koji zadiru duboko u utrobu palače, izlaze flegmatični konobari da isprate taj uzaludni pokušaj remećenja pustoši koju je za sobom ostavio novogodišnji sajam kiča.

– Šta ga đava nije ponija još par sto metara, pa da pomete ovu skalameriju s rive! – jedan od njih nalaktio se na kameni okvir ulaza.

Japanski par turista opalio je tri fotografije i nastavio trčati prema lučkoj kapetaniji za kišobranima. Po zgužvanim limenim plohama, komadićima pleksiglasa i rasutim sitnim replikama dalmatinskih kućica koje su krckale pod nogama, hodao je oko mazde čovjek s vunenom zimskom kapom s pokrivalima za uši i mahao rukama držeći govor pred zamišljenom porotom: – Boktevidio, ni pet ni šest, vuuuf, pa na rivu, boktevidio, odozgora, svi tamo, a on ravno, pa na rivu – ponavljao je set istih riječi, samo u različitim kombinacijama, sretan što su mu misli, što se posebno rasipaju na ovakvom vremenu, konačno našle nešto oko čega će se grupirati.

Nekoliko prolaznika samo se kratko zaustavilo pa produžilo, nije vrijeme za razgledavanje, ionako jugo gura naprijed, prema autobusnoj stanici ili pazaru, i to uglavnom zbog redikula sa smiješnom kapom. Jedino su dvojica konobara s početka reda kafića gledala dovoljno dugo da se uznemire. Nitko nije izlazio, a u kratkim odsječcima bistrine između kretnji brisača naziralo se lice razjapljene čeljusti, uperene prema tmurnom nebu.

Panično su razgrnuli krhotine štandova i otvorili vrata. Vidjevši čovjeka zamrznutog u grču, stali su, uz redikulovo sada ubrzano “boktevidio, boktevidio”, trgati s njega pojas, odvezivati mu kravatu, uzalud. Iako na sebi nije imao nijednu ogrebotinu, a kamoli ozljedu, čovjek je bio mrtav. Srčani udar.

Prvi konobar koji je nagrnuo unutra sjede zapuhan na suvozačevo mjesto s izvučenom kravatom u ruci.

– Ode Šjor Bepo, vječna mu slava...

– Kako znaš? – drugi je izašao iz mazde i popravljao svoju pregaču.

– 10 –

– Dugi macchiato i Pipi. Svake subote i nedilje. U deset i kvarat.

Dok je konobar vani pokušavao spojiti smrt s ljudima poput Bepa koje inače bolest, slabost i nesreća na dotiču, kolega iz auta već je zvao policiju.

– ...sve do danas. Danas je okasnio. Debelo. – Poklopi vezu.

Petnaest minuta, koliko je potrebno policiji i hitnoj pomoći da prijeđu dvije ulice, bilo je dovoljno konobaru da sa suvozačeva sjedišta sagleda svu tragiku događaja. Veliki događaj gašenja života jednog od najvećih gradskih intelektualaca odigrao se na potpuno praznoj pozornici. Zna li itko od tih bijednika, koji su se začahurili u svojim sobicama zbog sitne kiše, koliko je ovaj grad siromašniji upravo od ovog sata koji tako otegnuto prolazi, pitao se i istovremeno smišljao izjave za novinare. Jer, i misli su mu bile bombastične poput novinskih naslova. U gradu će ostati puno veća rupa od praznog stola pod njegovim štekatom. Sjetio se izjave svojih mentora, najbrojnije klase ovog grada: “Kamajerima nije samo dočekivat ljude i ugađat im, nego ih i ispraćati.” Ljudi dolaze i odlaze, štekati ostaju; tako mu se sada na ovoj vlažnoj južini razbistrilo, isprano i čisto poput Šjor Bepova vjetrobranskog stakla.

Njegov kolega na drugom kraju rive, na rubu Zapadne obale, gladio je brkove za šankom i zurio sa svojom dvojicom gostiju u ekran okačen o neprirodno visok stalak. Kao očajnici koji čekaju čudo s neba. Za Brku čuda više nema; u dotrajalom kafiću čije su goste pojeli vrijeme i mastodont koji se raširio pored njega, odbrojavao je posljednje dane pasivnim otporom. Prije je bilo više gostiju, naštimavali su se dozeri i kuhao vlastiti čaj. Danas i za ovo malo mušterija moraš sve kucat i za sve imati račun. Za jednim stolom sjedio je tipičan izdanak brzog poduzetničkog uspjeha, s napuhanim podbratkom od službenih kasnih večera u kojem se utopio čvor kravate, pa je njen izduženi dio izgledao kao nastavak grkljana. Pred sobom je razmotao plahte papira i čekao sastanak na kojem će uglaviti posao izvan okvira kakve nameću procedure zgrade Banovine preko puta, s istim čovjekom koji te okvire provodi u okviru službe.

Za drugim je sjedio Paško, čekajući na ekranu vijesti.

Zauzeo je poziciju blizu džuboksa. Slučajan posjetitelj pohvalio – 11 –

bi gazdin trud da sve očuva u retro stilu, a istina je da se u tom kafiću pola stoljeća stolnjak nije promijenio. Od odumrlih rekvizita prošlih vremena jedino je džuboks radio, oblijepljen od dima požutjelim papirom na kojem je pisalo: klape 15 kuna, narodnjaci 30 kn, ostalo dvi kune. Narodnjaci su bili ionako u mastodontu pored, nakrcanom separeima presvučenima u crveni baršun i niskim lusterima. Ambijent po mjeri političkih hijena iz Banovine i novopečene elite koja je svoje jahte vezala na Zapadnoj obali.

Sjedio je u jakni. Iako se znojio ispod nje, davala mu je osjećaj sigurnosti. Mogao je, osim toga, svaki tren dobiti znak koji čeka, pa da krene sa svojim planom. Tako su prošli sati. Brko i Podbradak činili su mu se kao dio obitelji prije koje nije bilo ničega. Što i nije daleko do istine. Mada ga je Podbradak krivo gledao. Jednostavno, čovjeku koji je ostavljen na cjedilu ne može nitko biti drag osim onog kojeg uzaludno čeka. Paško je imao pred sobom na stolu tri boce piva, okrenute poravnatim etiketama prema njemu. Svako malo mu se učini da jedna od njih to ipak nije, pomakne je, a onda vraća u isti položaj. Kao i pet kovanica po dvije kune, glavom gore, pismom dolje, donjim krakovima dvojki poravnatima u savršenoj liniji.

Pet ih je već potrošio.

“Ja sam ti jedini drug O svemu pričaj mi Zar su te ranili Zar su te slomili Ne boj se, priznaj mi...”

– O, jebeš mi mrtvu mater ako ga neću sa zemljom sastavit! – Podbradak je počeo vraćati papire u fascikl.

– Pusti momka... – Brko je odlučno okrenuo dlan prema Podbratku da sjedne.

Paško je znao da ispituje opasnu granicu. Da ga doista sada Pod­ bradak sastavi sa zemljom, cijeli plan otišao bi u drugom smjeru.

Previše je vremena uloženo. Previše je važan cilj. Tri piva, Sveto trojstvo za Paška i njegovo samopouzdanje (sve ispod toga ne djeluje, sve iznad umrtvljuje), Paška su ohrabrila: važno je da je tu cijeli dan

– 12 –

i važno je da ga zapamte. Brki sigurno neće biti problem kasnije rekonstruirati ovaj truli i vlažni zimski dan.

Kao s bijesnim psom, izbjegavao je pogled prema Podbratku, mogao bi ga shvatiti izazivački. Gledao je kroz staklenu stijenku, mada nije bilo namjere, baš iz kuta iz kojeg je pucao pogled na pročelje Banovine. Novi nalet bijesa je ključao. Imao je savršene tehnike da ga obuzda pravljenjem rasporeda i simetrija, kao sada s bocama i kovanicama. Moraju ga zapamtiti. Ustao je udarati šakom o stol i pjevati stihove koji mu se u ovom trenu učiniše bliskima: “Ja sam ti drug, kad loše krene Kad izdaju svi, potraži mene Svjetlo u mraku, tvoja sam sjena Za sva vremena...”

Brko je opet pružio otvoren dlan prema Podbratku.

– Srčan momak. Nekad je sve to značilo... Danas nikome više nije stalo. Ni upravi, ni mulcima kojima je samo potuć se.

– Neka barem onda promini pismu – Podbradak će nešto između pobune i povlačenja.

Paško nije imao veze s navijačima, ni s ovom pjesmom, ali njena obrada s grlatim zborom ga je nosila, imala je veze s ovim gradom.

Dva puta je uzmicao. Prvi put iz Bosne zbog rata, drugi put iz Zagreba zbog mafijaša, trećeg neće biti. I što da je tu stotine Podbradaka, neka krenu! Ovo je ionako proba pred večerašnju predstavu.

Zato je i dalje glasno pjevao.

– Kuća časti. Samo mi nemoj rušit inventar – Brko je stavio pred njega novo pivo. Četvrto bi značilo korak prema utrnuću. Poništenju. Barem za danas. Posegnuo je rukom, možda ipak ništa od svega toga, previše je tu potrebno slučajnih podudaranja. Slučajnost je kukavički provokator: uvijek s leđa, podmuklo, nikada licem u lice, kada je očekuješ. A onda je Brko prebacio na kanal lokalne televizije koja je prva imala vijest i snimku s rive. Čudan udes, nesreća ili nešto treće, zadesio je našeg velikog humanista, intelektualca i kulturnog djelatnika Grgu Josipa Karamana, poznatijeg kao Šjor Bepo, među

– 13 –

Splićanima, koji su ga doživljavali kao ikonu grada. Paško je gledao očima drhtave amaterske kamere ugruvanu mazdu, zakrčenu limarijom sa skršenih štandova, jedva kilometar od stola za kojim on upravo sjedi. Nije tako zamišljao, nije uopće zamišljao, ali sve to skupa sada nije ni važno. Mrtav je. Kotač je pokrenut.

Jednom rukom oslonio se o stol (trebala mu je čvrsta podloga), a drugom uhvatio ispod za nogu stola (trebalo mu je uzemljenje euforije koja ga je obuzimala). Još petnaest minuta, kada je do sada već izdržao, petnaest dugih zarona, i onda može izaći. Postaviti zadnje dijelove scenografije. Lavina će brzo krenuti, u ovom ili onom smjeru. Svijet više neće biti isto mjesto. Zaslugom samo ovih dviju zgrčenih ruku.

– 14 –

Izron na zrak ispred kafića popratio je zagušujući kašalj. Dobro je promotrio grad oko sebe u zimsko rano predvečerje. To je slika koju već sada nagrizaju termiti, sam ih je uzgojio. Propast prije novog rođenja. Kao što skrivena crvena pipa nagriza palmu pred Banovinom, i sve ostale u nizu do kraja rive. Primijete je tek kada se poput požutjelih pramenova opuste uvenule plosnate grane. Tada je već kasno. Paško je stisnuo zube i krenuo u suprotnom smjeru prema Vili Dalmaciji.

Nekada kamena pustoš, sada zelena oaza narušena rijetkim zgradama ambasada, muzeja i galerija. Nekada makadam za avanturiste s konjskim kolima, danas uređena staza koja vodi iz gradske gužve pod bujne padine Marjana, ukrašene bazenima i plažama kao usputnim stanicama. Vila Dalmacija jedna je od njih. Tih pet tisuća koraka od gradske jezgre, koje je Paško nebrojeno puta prošao, sada je ratni put kojim čvrsto stupa svjestan da bi ovo mogao biti zadnji put. On je također dio te propasti koja je potrebna za novo rođenje.

Za Vilu Dalmaciju trebalo se spustiti s glavne ceste kratkom nizbrdicom i to je spuštanje izgledalo kao porinuće tankera kaštelanskog škvera koji se tromo i nevoljko sprema na karanje s olujnim morem. Vila je usidrena u najmanju uvalu, izoliranu stijenama, daleko od grada, duboko na Marjanskom poluotoku. Licem okrenuta moru, stražnjicom posjetiteljima. Mijenjala je vlasnike i imena, ali ta je samodopadnost ostala. Schillerova vila, Pansion Split, Titova vila, Vila Dalmacija. Svako ime nosilo je svoje odabrane posjetitelje,

– 15 –

pa tako i sada. Na kraju spuštanja dočekali su ga rampa i portir s bliještećom svjetiljkom iz mraka borove šume.

– Veteran, dužnosnik ili umjetnik? – recitira stari Bartul grupe kojima je dopušten ulaz, iritirajući snopom svjetla dok drugu ruku drži na rampi kao da je njen produžetak. Bartul je tu otkako je postavljena.

– Nerealizirano piskaralo srednjeg dometa – Paško je svakog puta smišljao nove konstrukcije.

– Znači, umjetnik?

– Jest, jebem ga, svaki put isto...

– Kad napišeš nešto šta valja, valjda ću zapamtit – Bartul se prvo raskusurao, jer ni u jednom sistemu nikome nije ostao dužan, pa onda podigao rampu.

Pred Paškom se otvorila poznata čistina gusto posađenih borova koji se tijekom hoda polako razmiču da razotkriju neuglednu poza­ dinu vile koja je svoju ljepšu stranu okrenula moru. Nikome. Podno skala joj je već more, a dalje kulisa praznog morskog plavetnila, rubno okrznutog zelenilom Čiova, dok su ravno pred njom tek u daljini Brač i Šolta kao mrlje na platnu nejasnih obrisa. Pravilno ograđen plato s gornje strane prometnom cestom, s donje morem, lijevo i desno stijenama, bio je savršeno uređena pozornica. Dosta je igrao tuđe uloge. Ovog puta teatar je djelo njegovih ruku. Uloge je podijelio drugima. Razmiču se borovi da otvore prvi čin.

Vila je jedina bila u mraku. Živjela je nekoliko dana u godini za vrijeme posjeta visokih dužnosnika koji bi bili uporni u, za gradske službe nakaradnoj, nakani da spavaju pored nekadašnjih Titovih odaja. Krajnje lijevo od vile, na rubu pozornice, nalaze se novije nastambe u koje su se uselile braniteljske udruge. Na suprotnoj strani je najveća stijena, pruža se gotovo do boka vile i njenih pomoćnih prostorija zahrđalih lokota. A između vile i branitelja tri su jednokatnice, nekada dodatni pansioni, pa spavaonice za Titovu stražu, kroz čije zakovane prozore svira jugo. Samo u jednoj od njih gori svjetlo i ona je dom gostujućim umjetnicima i njihovim suradnicima.

Paško je prolazio urednom stazom koja je u luku prilazila vili, – 16 –

a onda se od vile slabo održavanim pješčano-kamenim putom krivudave putanje penjao na kameni podest s ruševnom nastambom ispred koje se niska stijena strmovito obrušavala u more. Na isukanoj armaturi odlomljenog betonskog balkona sušila se roba. Nešto jače jugo na ovom dijelu treslo je sa škura posljednje ostatke boje. Unutarnje svjetlo s kojim je dopirala buka treperilo je od te igre. Paško nije znao jezik svjetlosnih signala, ali ovako bi vjerojatno svijetlio svjetionik koji upozorava putnike da se udalje jer će udariti o hrid.

Kasno je sada za to. S gornjeg prozora dopirali su prigušeni smijeh, glasan govor, muzika, nečiji recital, pa pljesak i histerični povici oduševljenja. Paškovim hvatanjem rasklimane mjedene kugle buka se kratko prosula marjanskom večernjom tišinom pa nastavila prigušeno tinjati.

U mraku prizemlja znao je napamet raspored tijela. Nešto pijanaca, nešto ranoranilaca kojima ne smeta buka, nalazilo je uvijek iste točke u spojenoj kuhinji i boravku s proširenim hodnikom.

Rasklimane crvotočne daske nekada luksuznog hrastova drva vodile su na kat. Tamo su stanari i njihovi posjetitelji od središnjeg prostora iz kojeg se ulazilo u manje spavaonice napravili mjesto za zabavu.

Ovog puta, uz malo više publike, trebalo ga je proširiti otvaranjem nekih spavaonica. Fabrizio je sjedio na posljednjoj crvotočnoj skali: – Pasko, amico! Partizanka? – Pružao mu je zamotan džoint i pjevao zagrljen s tri prijateljice. – O partigiano, portami via, o bella ciao, bella cia, bella ciao, ciao, ciao...

Kaos i neočekivana gužva nakratko su ga zbunili, no ubrzo se sabrao, tu je da se pozdravi i provjeri ono što je bilo puno važnije, da je tu asistentica Jasna među Fabriziovim prijateljicama. Htjela je na zabave s kulturnjacima, pa joj je to i omogućio. Sve ide po planu.

– Večeras ne, amico.

Pašku se nije dijelilo večeras s Fabriziovim novim društvom.

Najprije slinu. On je ovdje večeras na oproštajnom obračunu. Sa svima. Osim Fabriziom. Gej baletanom iz sela pored Pescare kojeg su nerazumijevanje i mržnja otjerali sve do Splita. Ovdje nakon jedne sezone prvaka baleta splitskog HNK drži klasove studenticama za sitniš koji ga održava s ove strane ruba gladi. I jedan i drugi otisnuli – 17 –

su se od korijena, bez ikoga svog. Apsolutna samoća. To je ono što ih spaja. To i jedina pjesma koju Paško zna na talijanskom, iz filma Sjećaš li se Dolly Bell?, o dvadeset i četiri tisuće poljubaca u noći. Ista kojom je Fabrizija smirivala majka nakon očeva tretmana remenom jer ga je uhvatio da pleše kada bi trebao pomagati oko sijena za konje.

Nije znao talijansku riječ za tugu, ali za njega je to konkretno mogla biti i “Fabrizio”. Dok je pažljivo gazio između njega i prijateljica, ostavljajući da dijele komadić omotanog papira kao nekada partizani juhu od kamena, oni su dovršavali pjesmu: – ...O partigiano, portami mia, che mi sento di monir...

Fabrizio je bio jedan od stanara, ali s najdužim trogodišnjim neprekinutim stažem u vili. Pored zagrebačkog redatelja koji trenutačno snima u Splitu, tri plesačice iz Rijeke i dva glumca iz Dubrovnika, tu je bio i jedan bugarski pisac na rezidencijalnom boravku kojem su društvo pravila dvojica domaćih kolega, privremeno već nekoliko mjeseci smještenih ovdje bez jasnog razloga i cilja. Ostatak društva bio je privučen zgusnutim mjestom talenta i uzvišene zabave, među njima nekada i Paško, kao što je sada privučen Mackovićevom pojavom, predstavljenim tako, samo prezimenom, sasvim dovoljno, za poznatog redatelja koji je odlučio biti i romanopisac.

Maše svojim novim priznanjem, književnom nagradom koju je ponio sa sobom na hodočašće da joj se i ostali poklone, kao kostima Svetog Leopolda.

Držao je govor kako uspjeti kao umjetnik u teškim vremenima.

Kao prvo, potrebno je kontinuirano napadati različite ideološke centre i dezorijentirati potencijalne kritičare svojim nedostatkom uvjerenja. Drugo, vješto igrati ulogu žrtve svakog sustava i izazvati priznanja iz samilosti. I treće, znati namirisati projekte ili umjetničke pokrete pred njihovu kulminaciju i na vrijeme se priključiti, a to je ujedno i objašnjenje njegove današnje prisutnosti ovdje. Taj se sadržaj iščitivao iz njegove pojave dok su mu iz usta izlazile izlizane riječi: – ...samo čovjek vječno odan beskompromisnoj umjetnosti može biti siguran da je odabrao pravi put. On nije lišen opasnosti, ali je lišen nečega još goreg, a to je dvojba. Za one koji ne sumnjaju, živjeli!

– 18 –

– nazdravio je i zamahnuo sijedim pramenovima koji su mu se tobože neuredno i spontano slijevali niz čelo.

– Za istinsku umjetnost, živjeli! – netko je dodao.

– Za potpunu predanost! I viziju! U nešto više od... – netko se spetljao.

– Za ljubav! – uskočio je Paško refleksno.

– Imate na umu neku posebnu ljubav? – tražio je nadopunu jedan od glumaca, ne krijući podsmijeh.

– Za ljubav nesputanu konvencijama i malograđanskim manirama! – Paško je gađao riječima Mackovića, goreći od bijesa u zad­ njim redovima. Na putanji tih projektila glave su se razmaknule i očistile pistu za nove uzlete.

– Mladi gospodin je citirao nešto iz svog književnog opusa, ili?

– ostali su gledali u Paška ili tragali za novom čašom, ne primjećujući crveni dokaz na Mackovićevu licu da su projektili pogodili metu.

– Ne – nije se dao smesti Paško. Nije mislio ići ovim putem, ali zašto ne. U ovakvim rijetkim prilikama, ali zaista rijetkim, određenim potezima pomiču se stvari. – Više kao fragment iz društveno-kulturne stvarnosti.

Paško se osvrnuo po grupi praznoglavaca, nitko od njih ne zna za Mackovićevu vezu s predsjednicom žirija dotične nagrade, udanom ženom i obožavateljicom VIP-mjesta svih relevantnih književnih i kulturnih manifestacija u državi. Zna tko treba znati. Samo bi najosjetljiviji seizmograf osjetio podrhtavanje u Mackovićevu glasu: – Dnevne banalnosti odvlače od stvaranja. U slučaju manjka ideja poželjno je potražiti ih u tuđim djelima, kao i tuđem društvu.

Umjet­nost će potaknuti umjetnost, dakle na pravom ste mjestu – okrenuo se sada rulji zaključavši raspravu s provokatorom – jer je ono posebno, ovdje se rađa nešto veliko, ovdje se upravo dovršavaju djela koja će ostaviti traga, i baš zato sam ovdje kako bih dio te magije prenio na ekran. S radošću vam prenosim kako su mi upravo odobrena sredstva za dokumentarni film...

– Ovo mjesto će uskoro, a s njime i svi vi, na stratište povijesti!

– Paško je nadvisio Mackovićev ton. Buka je zanijemjela.

– Vi... vi vidite budućnost, mladi gospodine?

– 19 –

– Ne – potpuno mirno će Paško. – Ja je stvaram.

Kratka stanka.

– Ha-ha – prvi je počeo Macković, pa mu se pridružilo par glaso­ ­va. – Ha-ha, znao sam da tu ima svega... ha-ha, ali da ima i proroka...

Paško je zgrabio prvu bocu pod rukom i razbio je o pod. Prasak je vratio muk na scenu.

– Svega! A najviše prijetvornosti, komoda i lijenosti! Nikakve veze vaše piskaranje, glumatanje i skakutanje nemaju sa svijetom!

Samo poltronska dodvornost i eskapizam, kako biste zadržali svoje privilegije! Svoje stipendije i rezidencije! Gadite mi se svi! Nešto se mora mijenjati! Večeras, eto, večeras je kraj svijeta kakvog znate!!!

– Mladiću, pa vi ste skroz... – jedini se Macković snašao.

– Poludjeli?! Da! Jedino još budale mogu pomisliti da svijet može izgledati drugačije od ovoga! Vidite ove ruke? Ruke ovog luđaka su složile sve, u samo jedan dan će rušenje krenuti upravo s ovog mjesta, da bi gradili nešto novo. Do sutra će mjesto preplaviti inspekcije, gradske službe, veterani, policija. A to je samo prva domino-pločica, nakon nje pada grad, dalje tko zna. Pakirajte u kufere svoje prizemne ambicije i polovne ideje! Basta!!! – završi Paško i trzajem već pripremljene ruke preokrene stol prepun boca i čaša po ljudima. Vriska, psovke i histerija.

– Amici?! – začuo je Fabriziov plačni krik dok se trgao iz nečijih ruku prema skalama, a spuštajući se niz njih i gnjevni Mackovićev povik: – Dršte ga!

Nije očekivao da će potrčati za njim, ali ga je zaglušujući topot nogu po drvenoj podlozi razuvjeravao. Već je bio ispred zgrade te je, dezorijentiran adrenalinom, potrčao ravno u mrak prema rubu stijene. U zadnji tren skrenuo je udesno stazom prema Vili Dalmaciji. Spustio se strmom stazom na malu šljunčanu plažu pred vilom pa shvatio da je ona slijepa ulica, pred njim je opet bila stijena. Glasovi su se rasuli slabo osvijetljenim prostorom, ali nijedan suviše blizu. Vratio se oprezno preko plaže do kratkih skala i popeo na terasu uokvirenu lukovima, pred morskim pročeljem vile. Nečiji su koraci tutnjali ulančanim kamenom terase u njegovu smjeru – srećom da je bila ukrašena divlje razgranatim bungovilom koji je pratio – 20 –

lukove. Sakrio se iza jedne od pomoćnih zgrada uza zid i odlučio pričekati. Dvije siluete su protutnjale, a onda se grupa njih okupila s bočne strane vile dogovarajući plan. Raširit će se sjevernim dijelom kompleksa prema rampi.

Paško je odahnuo i iskoračio iz sjene bungovila čije su mu loze strugale kožu. Iznenadio ga je bljesak svjetiljke iz drugog pravca: – Momak, je l’ sve u redu? – povikao je zbunjeni Bartul.

– Hej, hej! – uzviknuo je u padu jer ga je Paško gurnuo i potrčao na drugi kraj terase, a rulja se na krik sručila prema njemu.

Znao je da na ovu stranu nema kamo. Stijene, zidine i osušeni borovi. Rampa i izlaz su na suprotnoj strani. Zavlačio se među ostatke pregrada i grmlje, s najmanje svjetla. Iza niske nastambe za vrtne zabave krila su se dva nedovršena zida i uski prolaz, pedesetak metara od vile, što je bila sva njegova prednost. Razmicanjem grmlja ukazala su se teška vrata ugrađena u stjenoviti brežuljak. Mislio je zavući se, ali je njihova škripa proparala cijeli kompleks. Tek što je s dva-tri koraka zakoračio u mrak i napipao uske zidove tunela, začuo je za sobom tresak vrata.

– E tako, na ti – čuo je Bartulov glas.

– Odlično, još ovo – zastrugala je drvena pregrada o željezo kao i Mackovićev glas hroptav od trčanja.

– 21 –

– 366 –

Velika hvala Marku Jukiću i Hrvoju Crnku; poznavateljima Hajduka, baluna općenito i splitskih uličnih maskota. Najživopisnije stranice romana upravo su njihove.

Također hvala Karlu Grencu, pasioniranom sakupljaču splitske ostavštine, na svoj dokumentaciji. Kao i Anti Lj., pripadniku interventne policije.

Od velike pomoći bio mi je i splitski psihijatar Ivan Urlić – iz sadržaja romana jasno je zašto.

Njegov slučajni prezimenjak, Marin Urlić, upravitelj Vile Dalmacije, zaslužan je za kulise romana. Njegova tura obilaska vile i okolice bila je inspirativna za brojne dijelove romana.

Strašan je luksuz imati knjižnicu preko puta kuće. Dužnik sam osoblju Gradske knjižnice Marka Marulića koje mi je pružilo potrebnu literaturu i fotelju u mirnom kutu da uspijem dovršiti tekst.

Posebno sam ponizan pred svim onima čija sam imena ili nadimke uključio u roman. Marinu Petriću, Tarzanu, Juri, Kontroli Leta, Čiki i Lori... Svi su likovi u romanu, kao i njihove zgode i karakteristike, plod imaginacije, pa čak i kada nose stvarna imena. Ona su tu da bi se sačuvao jedan svijet koji nestaje.

Napokon, hvala svim Splićanima koji su dio onoga što u Splitu radim, bilo kao prijatelji, suradnici ili posjetitelji. Preko njih sam osjetio što je to mediteranski duh. Također, kategorija u nestajanju.

Roman posvećujem mojoj Josipi koja me dugo nagovarala da svoje viđenje tog Mediterana pretočim u roman. Trebalo mi je deset godina života

– 367 –

u Splitu da se na to odvažim. Da nije gore spomenutih ljudi, vjerojatno bi trebalo još i dulje...

Travnik, Zagreb i Split gradovi su koji čine, nemam druge sintagme osim ove, moj “duhovni zavičaj”. Nakon Orgulja iz Waldsassena i Obla­ ­ka boje kože, romanom Južina zaokružio sam taj krug. I podmirio dug.

Autor

– 368 –

Nebojša Lujanović rođen je 1981. u Novom Travniku (BiH). Bavi se pisanjem, znanstvenim radom i trčanjem maratona. Diplomirao je politologiju na Fakultetu političkih znanosti te sociologiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirao 2012. iz područja teorije književnosti. Autor je brojnih pripovijedaka, eseja, književnih recenzija i znanstvenih radova. Ra­ dovi su mu objavljivani u domaćim i inozemnim književnim i stručnim časopisima. Objavio je romane Stakle­­no oko (2007.), Godina svi­nje (2010.), Orgulje iz Waldsa­ssena (2011.) i Oblak boje kože (2015.), zbirku priča S pogreb­nom povorkom nizbrdo (2008.), priručnik za kre­ ativno pisanje Autopsija teksta (2016.) te znanstvenu knjigu Prostor za otpad­nike (2018.). Voditelj je programa Pričigina (splitski festival priča) od 2016. Sudjeluje u provedbi kulturnih projekata i organizira književne tribine u Splitu, gdje i živi. Vodi radionice kreativnog pisanja. Otac Lovre i Loti.

– 369 –

– 370 –

Sadržaj

Jedan 5 Dva 37 Tri 73 Četiri 115 Pet 173 Šest 227 Sedam 273 Osam 321 Epilog 361

O autoru

369

– 371 –

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Urednik Seid Serdarević Lektura i korektura Margareta Medjurečan Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Mislav Lešić Godina izdanja 2019., listopad Tisak Feroproms, Zagreb ISBN 978-953-358-171-2 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

– 372 –

– 373 –

Kada, razočaran i prevaren, mladi doktor znanosti i umjetnik Pavle Kafadar zvan Paško odluči raskrinkati i uništiti karijeru uglednog profesora Josipa Grge Karamana, i ne sluti da će pokrenuti lavinu događaja. Prevaren i očajan, Paško zna da istina o profesoru i njegovim mutnim radnjama mora postati javna, a to je moguće samo ako se dogodi zločin koji se nije dogodio.

U svoj pomno smišljeni plan Paško uključuje splitske redikule, torcidaše, branitelje... no stvari ubrzo izmiču njegovoj kontroli.

Ono što se činilo kao idealna prilika za osvetu postaje ogledalo Splita i njegove elite, a na vidjelo isplivava pravi zločin iz devedesetih godina.

Paško i njegova ljubav prema jednoj ženi te njegova nemogućnost da ostvari svoje ambicije svojim radom i znanjem, da živi život dostojan čovjeka, vode ga u ludilo, a njegova pobuna protiv sistema postaje pobuna koju prihvaćaju i drugi.

Južina je roman u kojem se osjeća i Smojin Split, i duh Mediterana, ali i oporost i surovost svojstvene našem vremenu koje ne voli i ne podnosi gubitnike. Južina je veličanstven roman o Splitu i najveća posveta njegovim redikulima, roman koji se može čitati kao napeti krimić, kao intiman ljubavni roman, kao knjiga o pobuni i otporu i kao drugačija posveta Splitu.

119,00 kn ISBN 978-953358171-2

9 789533 581712

www.fraktura.hr – 374 –