Kad su Divovi hodali zemljom

Kad su Divovi hodali zemljom

-1-

Od istog autora u izdanju Frakture: Nema slonova u Meksiku

-2-

Zoran Pilić

Kad su Divovi hodali zemljom

Fraktura -3-

© Zoran Pilić i Fraktura, 2017.

All rights are represented by Fraktura, Croatia Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-922-0 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 981179

-4-

kad god se naÄ‘em blizu ljudi, oni su toÄ?no onakvi kakvi su i bili, starenje tu ne igra nikakvu ulogu A Brief History of Seven Killings, Marlon James

-5-

-6-

iowa

Postojala je mogućnost, minimalna doduše – ali ipak mogućnost, da je u jednom od prethodnih života boravio u Iowi. S najmanje dvoje ljudi Anton je u proljeće 2003. razgovarao o reinkarnaciji: prvi je Sergej Ivanović zvani Bubuleja – urednik Antonove druge knjige i moj prijatelj iz gimnazijskih dana, a druga Aleksandra Zafirova, koju sam sanjao, pratio i sustizao, ali joj se ni u jednom tre­ nutku nisam uspio stvarno približiti. Ne onako kako sam želio. Tri godine čekao sam nešto, umišljao stvari koje nisu imale blage veze s realnošću, a on – Anton, nije morao ništa osim što je bio na točno određenom mjestu i ona je došla. Sama. Naravno da sam ga mrzio zbog toga, danas bih volio reći − bilo mi je svejedno, ali to ne bi bila istina. Njemu je bilo svejedno, ili je barem meni tako izgledalo, uglavnom − mrzio sam ga koji tjedan ili mjesec, a onda nastavio živjeti. Vrijeme ionako sve zatrpa.

Sergej se vrlo dobro sjeća tog susreta s Antonom. Bilo je to otprilike tri mjeseca prije nego što će ovaj nestati s lica zemlje.

John Lennon iskrsnuo je u razgovoru i mladi Anton baš je na njegovom primjeru stao objašnjavati kako bi to išlo kada bi ovo s reinkarnacijom uistinu funkcioniralo. Sat vremena prije ponoći ili kako se precizno navodi – u 22.50 tog 8. prosinca 1980. Mark David Chapman stajao je ispred zgrade Dakota gdje je već neko vrijeme strpljivo čekao, a kad se Lennon pojavio, zazvao ga je i odmah -7-

potom osuo paljbu. Četiri od pet metaka pogodili su najslavnijeg člana liverpoolske četvorke nanijevši mu smrtonosne ozljede. Dok su ga dovezli do bolnice Roosevelt, već je bilo kasno – Lennon je iskrvario i dežurnom liječniku preostalo je samo proglasiti smrt.

Dr. Stephan Lynn kao točno vrijeme smrti upisuje 23 sata i 7 minuta.

U tom trenutku duša napušta beživotno, besmislenim nasiljem opustošeno tijelo i poput preplašene ptice poleti uvis. Kratko vrije­ ­me zadržat će se vjerojatno u blizini promatrajući dr. Lynna i pomoćno osoblje, možda će odletjeti natrag do zgrade Dakota i potom se vinuti visoko, visoko prema noćnom nebu i nestati u međuprostoru − tranzitnoj luci krcatoj dušama koje čekaju svoj red. Četrdeset godina duša je živjela u tijelu Johna Winstona Lennona.

Gdje li je bila prije toga i kamo se preselila poslije?

Sergej Ivanović zvani Bubuleja nije znao previše o reinkarnaciji, niti ga je to pitanje naročito opsjedalo. Spomenuo je karmu – Le­ nnon je morao znati ponešto o tome, za života je bio u Indiji, razgovarao sa svetim ljudima i oni su, koliko je Sergeju poznato, izvršili veliki utjecaj na njega. Lennon prije odlaska u Indiju i Le­nnon po­slije, dva su različita čovjeka. Vratio se na Zapad, ali je dobrim dijelom prihvatio istočnjački pogled na svijet. U svakom slučaju karma je presudna, od načina na koji si živio ovisi tko ili što ćeš biti u idućoj reinkarnaciji.

Anton se složio s Bubulejom, karma je ključ, ali po njemu, Antonu, veliki broj duša jednostavno ispari, zauvijek nestane. Jedan mali broj njih se reinkarnira – sve ostale završe na smetlištu. Na koncu je ipak zaključio kako zdrav razum govori da je sve to samo još jedna u nizu izmišljotina stvorenih ponajprije iz straha od smrti i ništavila koje nastupa odmah nakon što nam tijelo otkaže. Duh je nera­ skidivo povezan s materijom i sam ne može opstati. Smrt je kraj, -8-

a s tom činjenicom teško se pomiriti. Odatle sve te priče o raju, paklu, vječnim lovištima po čijim pašnjacima trče milijuni bizona, o karmi i reinkarnaciji, strahotama ili divotama koje nas čekaju u životu koji započinje nakon što potrošimo sve svoje dane na zemlji – iz straha.

Anton nije vjerovao u čuda, ali svejedno je ostavljao odškrinuta vrata − možda ipak postoji nešto, nekakva mala rupa u sustavu.

Reinkarnacija, primjerice. Drugačije nikako nije uspijevao protumačiti samome sebi, pa tako onda ni drugima, odakle mu taj osjećaj povezanosti s mjestom koje mu nitko nije ni spomenuo prije negoli je kao klinac sam čuo za njega u filmu High Sierra. Jednog nedjeljnog popodneva stari i on sjedili su u dnevnom boravku i gledali čuveni Walshov film, a Roy Earle, odnosno Humphrey Bogart, spomenuo je Iowu. Istog trenutka ta riječ zaposjela mu je i um i srce.

Iowa – kao da mu je netko dobacio ključ kojim će moći otvoriti vrata iza kojih se kriju sve tajne svijeta. U vremenu prije interneta valjalo je uložiti određeni napor u potrazi za informacijama, ali Anton je u najkraćem mogućem roku došao do svih raspoloživih podataka. Najbolje od svega, otkrio je – Iowa je stvarno mjesto.

I premda mu je to odmah rekao i stari, dobro se osjećao prekapajući po odjelu za odrasle u knjižnici Medveščak.

U vrijeme dok je Anton vršio svoja istraživanja, a bilo je to u drugoj polovici osamdesetih, Iowa, jedna od pedeset američkih država, imala je blizu tri milijuna stanovnika. U razdoblju između 1980. i 1990. broj stanovnika opao je za 4,5%, ali će u idućim dekadama nastaviti rasti. Kao pjesmicu naučio je imena najvećih gradova Iowe: Des Moines, Cedar Rapids, Davenport, Sioux City, Waterloo, Dubuque – ta čudesna imena odzvanjala su mu u ušima i raspaljivala maštu.

-9-

Godine su prolazile, dječje iluzije topile su se jedna za drugom, stvarnost je postajala sve tmurnija i svijet je sada fascinirao Antona na posve drugačiji način. Ipak, povezanost koju je osjećao s Iowom nije izblijedjela. Baš suprotno – učvrstila se i proširila na cijeli teritorij Sjedinjenih Država. Njegova stvarna domovina, mjesto u kojem se rodio slučajno, raspadala se i stari je otišao na ratište.

Nije ga dugo bilo, a onda, jednog jutra samo je osvanuo za stolom u kuhinji kao duh iz magle. Šutio je i zarobljen u toj svojoj mučaljivosti povlačio se po stanu, sjedio pred televizorom pušeći cigaretu za cigaretom i, mada to nitko od njih nije tražio, i stara i Anton gotovo su susprezali dah u njegovoj blizini. Kao da je stari nekakva drevna igračka kompliciranog i dozlaboga osjetljivog mehanizma koju će i najbezazleniji zvuk pokvariti, ali to, dakako, nije bilo moguće. Njegov mehanizam već je bio uništen. Deset dana poslije vratio se na ratište i ostao tamo sve do kolovoza 1995., kad su ga vratili u kovčegu.

Prelazak iz osnovne u srednju školu pomalo razočarava Antona.

Ima osjećaj kako je izostalo nešto veliko, nešto s čim je računao i logično – povlači se na rezervni položaj. Čita i piše poeziju. Stihovi žive dan-dva i onda umiru. Ono što mu se još jučer činilo zamalo pa genijalnim, preko noći se izobličava, gubi svaku vrijednost i Anton ne može ništa drugo nego osjećati tihi prijezir prema vlastitim stihovima. Jednog od tih dana pronašao je Hidrogenski džu­ boks, zbirku pjesama u to vrijeme još uvijek živog Allena Ginsberga i jasno mu je kao dan – jasnije ne može biti – nikad u životu neće moći ovako. Ni blizu.

Stojeći po strani, propustio je mnoge prilike, ali je zato naučio promatrati. Distanciran od ljudi – učio je o njima, prikupljao informacije, uočavao pravilnosti u ponašanju pod najrazličitijim uvjetima. Za prozu i djevojke počeo se zanimati otprilike u isto vrijeme.

- 10 -

Ubojita kombinacija. S crnim podočnjacima i mršav kao sjena pro­ šao je kroz dvije-tri veze u kojima nije pretjerano izgubio, ali ni bogzna što dobio. Možda malo samopouzdanja koje se vrlo brzo ispuhalo samo od sebe i to je sve. Za to vrijeme majka se probudila iz hibernacije i počela opet komunicirati s ljudima. Izlazila je s tipovima i dvojicu od njih Anton je vidio, učinili su mu se potpuno nezanimljivima, u njihovima očima nije bilo ni trunka snage i kad ga je upitala za tog drugog – tako je i rekao: “Ništa, s njim ćeš umrijeti od dosade.”

Vjerojatno i sama svjesna svojih loših odabira, majka je tužno kimnula, ali nije se predala. Strah od starosti obavijene kugom samoće bio je prevelik da bi odustala. I onda je pronašla tog tipa, mlađeg od sebe sedam godina, i otišla s njim na Kajzericu gdje će živjeti u trosobnom stanu s njegovim ocem koji se, prikovan za krevet, već godinama raspadao od nečega. Bilo je to kao da je otišla u drugi grad. Anton je ostao sam u starom stanu, pokušao je studirati i vrlo brzo odustao – zaposlio se potom kao konobar u Blatu i to mu je nekako odgovaralo. Ljudi su dolazili, katkad u društvu – ali najčešće sami, šutke ispijali svoja pića i odlazili. Preko puta, ispred Klinike za traumatologiju, vozila hitne pomoći smjenjivala su se u pravilnim vremenskim razmacima – ljude su izvlačili na nosilima i prosljeđivali dalje u prijemnu ambulantu. Iz suprotnog smjera pacijenti u ogrtačima ili samo u pidžamama izlazili bi van zapaliti cigaretu, a s vremena na vrijeme poneki od njih hladno bi prešli ulicu i došli u birtiju na kavu i lozu.

Piše prozu, to su samo fragmenti, krhotine od kojih će tek nastati nešto. Povezat će ih kad otkrije svoju vlastitu formulu ili će na tajnu uskrsavanja nabasati slijedeći tradiciju američke kratke priče.

Iowa je još uvijek jednako daleko kao što je i bila. Na zidu, u njegovom stanu, razapeta je najveća mapa Sjedinjenih Država koju je - 11 -

mogao pronaći. Crvenim markerom ucrtava trasu zamišljenog pu­ tovanja s istoka na zapad: Boston, New York, Philadelphia, Baltimore, Washington, Richmond, Raleigh, Fayetteville, Savannah, Jacksonville, Tallahassee, Penascola, Mobile, New Orleans, Lafa­ yette, Houston, San Antonio, El Paso, Tucson, Phoenix i San Diego.

Potom žutom spaja postaje uspona na sjever: San Diego, Los Angeles, San Luis Obispo, Salinas, San Jose, San Francisco, Sacramento, Redding, Medford, Eugene, Salem, Portland, Olympia, Tacoma i Seattle.

Put do Iowe ucrtava plavom: Seattle, Spokane, Missoula, Bozeman, Billings, Miles City, Bismarck, Fargo, Minneapolis, Green Bay, Milwaukee, Chicago, Indianapolis, St. Louis, Kansas City, Sioux City i napokon Des Moines.

Dakako, mogao se odmah iz Minneapolisa spustiti u Des Moines, ali izmaštanog vremena ima na bacanje, pa si je priuštio dodatnih 2650 kilometara što ukupno iznosi otprilike 13.500 kilometara putovanja raspoređenog u pedeset dionica. Najduža od njih je ona teksaška, San Antonio – El Paso, blizu 900 km, a dvije najkraće, Olympia – Tacoma i Tacoma – Seattle, svaka po pedesetak kilometara. Anton sate i sate provodi zagledan u mapu. Sanjari o putovanju, pita se koliko bi mu novaca i vremena trebalo, uspoređuje svoju rutu s jednom od Kerouacovih – ono kad je na Božić 1948. krenuo s istočne obale, spuštajući se do Georgie, pa preko Alabame, Loui­ siane, Texasa, New Mexica i Arizone, napokon dospio do San Francisca. Proučava također detalje Steinbeckovog putovanja s pudlom Charleyjem koje traje od 23. rujna do 5. ili 6. prosinca 1960. i na prvi pogled zanimljivije je od Kerouacova. Njihove rute ucrtava narančastim i zelenim markerom.

- 12 -

Mnogi su krstarili uzduž i poprijeko sjevernoameričkog prostranstva, u svakom trenutku nepoznati broj njih slijedi rute kojima su drugi prolazili prije njih ili smišlja svoje vlastite, no Anton ne mari za Kanadu i Meksiko – zanima ga samo središnji dio, USA. Otočni vulkanski raj – Havaji i ledena pustoš – Aljaska, izmješteni su kao dva siročića i naprosto se ne uklapaju u njegove fantazije.

U siječnju 2001. mala i relativno nepoznata nakladnička kuća objavljuje Antonovu zbirku priča Amerika. Na naslovnici je fotografija dijela njegove mape s ucrtanim trasama Kerouacova putovanja iz 1948./1949., Steinbeckova iz 1960. i njegova, u tri boje bojenog, na koje možda nikad neće krenuti – s vremenom je sve češće padao u stanja potištenosti i malodušja. Svaka od šest priča u zbirci nosila je ime jedne od saveznih država: California, Oregon, Idaho, Wyoming, Nebraska i Kansas. Iowa je, začudo, izostavljena i nigdje se u knjizi čak i ne spominje. To su pripovijesti kroz koje struji nekakva samoća, tugaljive su i sjetne, možda i mučaljive – ako priče mogu biti takve – u njima je svakako ostalo ponešto od onoga što je Anton proživljavao u to vrijeme. Zapetljao se u paučinu stare Europe. Htio bi krenuti, a osjeća kako tone u živo blato, htio bi poletjeti, a krila nikako da mu izrastu i da – ta ledena samoća u pričama morala se izliti iz njega samog.

Sergej Ivanović zvani Bubuleja, pisac i urednik u maloj izdavačkoj kući, prvi je pročitao Antonov rukopis, te ga proslijedio i preporučio glavnom uredniku. Prisjeća se kako Ameriku u prva dva mjeseca nitko nije niti spomenuo, a kamoli napisao kakav osvrt. U ožujku je osvanula laskava kritika u jednom od najtiražnijih tjednika, potom još dva-tri hvalospjeva i tako su napokon mogli prirediti promociju. Anton se međutim nećka – kao da mu nije stalo. Na koncu ipak pristaje, više zbog nakladničke kuće koja mu je objavila knjigu, nego zbog sebe. Zovu ga na međunarodni festival kratke priče koji - 13 -

se održava na nekoliko lokacija u Zagrebu. Taj događaj, pokazat će se ubrzo, bio je svojevrsna prekretnica – ne toliko u Antonovoj spisateljskoj karijeri, kako se možda moglo očekivati, već u njegovim nastojanjima da se napokon otisne prema Zapadu.

Među gostima iz inozemstva našla se i 26-godišnja Lotte Meyer iz nizozemskog Haarlema. Od prvog dana festivala ona i Anton vrije­ ­me su provodili zajedno. Osim uzajamne fizičke privlačnosti, koju ne treba zanemariti, ali ni preuveličavati, njih dvoje imali su još nešto – s jednakim žarom opsjedalo ih je sve američko, a ponajviše prostranstvo i mogućnost da se čovjek izgubi u njemu kad god to poželi. Umjesto u hotelskoj sobi, Lotte je još prve noći završila u Antonovom stanu i, dakako, prvo što je uočila bila je velika mapa Sjedinjenih Država. Kao dobar domaćin Anton je velikodušno ponudio gošći neka ucrta trasu kojom bi ona željela proputovati Amerikom. Lotte je uzela ravnalo i ljubičasti marker, pa su se bacili na posao i do ponoći se uz Kerouacovu, Steinbeckovu i Antonovu, na mapi našla i njena ljubičasta nit koja se protezala od New Yorka sve gore do Anchoragea.

Negdje pred svitanje, poslije neprospavane noći, rekla mu je – učinit ćemo to, pričekat ću te u New Yorku, onda tvojom rutom idemo do Seattlea i tu ćemo se privremeno rastati, ja ću do Aljaske, a ti me čekaj u Des Moinesu.

Zašto baš Iowa? – pitala je.

Anton nije znao, tako je od početka – možda će doznati kada se jednom nađe tamo ili će, što je još vjerojatnije, povezanost s Iowom zauvijek ostati misterij i njemu samom. Festival je završio, Lotte je ostala još dva dana, a trećeg dana – u zoru – Anton je prati sve do aerodroma i rastanak, makar i privremeni, pada mu teško. Mnoge

- 14 -

ovakve veze jednostavno se raspadnu same po sebi, no ovdje to nije slučaj – Lotte i Anton dopisuju se, katkad i telefonski razgovaraju, a u kolovozu te iste 2001. on odlazi kod nje u Amsterdam. Jedan dan provest će i u Rotterdamu, a posjetit će i njezin rodni Haarlem – cijelo vrijeme kuju planove, važno je, kako se to kaže, zatvoriti financijsku konstrukciju putovanja koje, procjenjuju, nikako ne bi moglo trajati kraće od tri mjeseca. Što se vremena tiče, iako to Anton ne spominje, jasno mu je da se on neće vratiti u Europu.

Jednom kad prijeđe Atlantik – stopit će se s okolinom, pritajiti se i ostati. U jednom trenutku, primjerice – između New Orleansa i Seattlea, povjerit će joj to, a onda je sve na njoj. Može ostati s njim ili se vratiti u Nizozemsku.

Po povratku u Zagreb vraća se uobičajenoj rutini. Radi u Blatu, čita, uglavnom putopise i dnevnike, ponešto i piše, a što je najvažnije – njegovi snovi oživjeli su, izgledaju ostvarivo. Dana 11. 9. sve se okrenulo naopačke – zabijanje zrakoplova u njujorške Twinse i njihovo urušavanje Anton je, zajedno s još nekolicinom redovitih gostiju, pratio u Blatu. Jedan zrakoplov zabio se u Pentagon, u četvrtom su putnici napali teroriste i United Airlines 93 ruši se negdje u Pennsylvaniji. Na televizijskom ekranu sve je to izgledalo kao jedan od onih raskošno produciranih filmova katastrofe. Jedan od pijanaca kaže – ovo su Amerikanci sami sebi napravili. Dvojica za susjednim stolom raspravljaju je li ovo početak novog svjetskog rata ili je on već u tijeku. Dok se urušava drugi toranj, Anton osjeća kako se zajedno s njim urušavaju i njegovi američki snovi. Svjestan je koliko je to sebično, ali tako je valjda uvijek – naglas ćemo suosjećati, a u sebi potiho zbrajati svoju vlastitu štetu. Telefonski raz­ govor s Lotte ne pomaže, ona je preneražena, ne može vjerovati svojim očima što se to događa i još dok su na vezi – nebo iznad Amerike je zatvoreno. Mjere sigurnosti podižu se na najviši stupanj.

Mi smo napadnuti, kaže Bush, uzvratit ćemo udarac.

- 15 -

Putovanje je odgođeno do daljnjega. Anton međutim traži slamku spasa, u razgovorima s Lotte želi od nje iskamčiti novi termin. Ne razumiješ, kaže mu ona, nine-eleven promijenio je sve. Ništa više neće biti isto. Na koncu ipak dogovaraju – u proljeće 2003. iznova će započeti pripreme i ako sve bude u redu, u jesen iste godine mogli bi krenuti na svoje putovanje. Za dvije godine rane će valjda za­ cijeliti. Možda hoće, možda neće, ono što je sigurno – život se mora nastaviti. Zbog stalnih sukoba, vojnih intervencija, tajnih operacija CIA-e i drugih tajnih, polutajnih i supertajnih službi, Sjedinjene Države omražene su posvuda. Teorije zavjere oko 9/11 množe se iz dana u dan. Urušavanje Twinsa sumnjivo je – stručnjaci tvrde kako se neboderi nisu mogli samo tako srušiti. Propituje se i napad na Pentagon – po tragovima koji su ostali u zidinama teško je povjerovati da je u ovom slučaju bila riječ o obrušavanju velikog putničkog zrakoplova. Par sati nakon urušavanja Twinsa, ruši se još jedna zgrada u blizini – u WTC 7 nije se zabio zrakoplov, a srušila se baš kao što se u kontroliranim eksplozijama ruše zgrade u naseljenim područjima. Što je uzrokovalo rušenje zgrade u kojoj su bili uredi FBI-ja, Ministarstva obrane i drugih važnih institucija? Službeno objašnjenje glasi – ostaci s Twinsa pali su na WTC 7 i uzrokovali požar. Inženjeri građevinarstva ismijavaju službene nalaze – požar ni u ludilu nije mogao izazvati kontrolirano rušenje zgrade visoke 52 kata. Sve ovo loše se odražava na Antona, njegov američki san nagriza prljavština i zato svjesno okreće glavu na drugu stranu.

Novu 2002. Lotte je dočekala u Zagrebu. Ona i Anton čine se kao skladan par, razlika u godinama nebitna je baš kao i činjenica da ona ipak živi u Amsterdamu − gradu iz kojega se Amerika vidi kao na dlanu. Iz Zagreba, onog Antonovog, ponekad se ne vidi ni cijeli Zagreb, a kamoli nešto drugo. Upoznat će je s majkom i njezinim tipom – majka i sin imali bi što zamjeriti jedno drugom na izboru partnera, ali to ne čine. Mjesec dana nakon što se Lotte vratila - 16 -

u Amsterdam, Anton se razboli – u pitanju su teški napadaji gla­ vobolje. Podvrgnut je detaljnim pretragama i dok to traje, on je uvjeren kako je vjerojatno došao do kraja svog puta. Umrijet će u dva­deset i drugoj godini, a da nije vidio Iowu – katastrofa. Osjeća to kao veliku nepravdu sudbine. Iako se to u dnevnicima ne spominje, sam Bubuleja − od kojega sam dobio na uvid blizu dvije tisuće stranica Antonovih spisa − dnevničke zapise, mnoštvo kratkih priča i jedan nedovršeni roman − uvjerava me da je postojala i oporuka.

Anton mu je sam rekao kako je istu već sastavio. Umrem li, rekao je − poslužit će svrsi, ako preživim − preradit ću je u nešto.

Nalazi nisu otkrili nikakvu tešku bolest − nenadano kao što su se pojavile, glavobolje su i prestale. Na zakazani kontrolni pregled po svoj prilici nije otišao, a oporuci nema ni traga. Ili uopće nije napisana ili je naknadno uništena. Obuzet novim poletom, kao da mu je poklonjeno dodatno vrijeme, Anton je odlučan u namjeri da se domogne obala Novog svijeta. Idućih tjedana i mjeseci prijavljuje se na brojne literarne natječaje u zemlji i inozemstvu. Dio stipendije dodijeljene od Ministarstva kulture ulaže u prijevode svojih priča na engleski i neke od njih šalje različitim američkim časopisima.

U početku nema uspjeha, ali to ga ne obeshrabruje − u svibnju mu objavljuju prvu priču, a početkom lipnja i drugu. Riječ je o pričama Idaho i Nebraska, časopisi nisu među najpoznatijima, ali koga briga – poslije toliko vremena ima osjećaj kako se stvari miču s mrtve točke. Usput stalno radi na novim pričama, prijavljuje se za jednomjesečni boravak u rezidenciji za pisce i prevoditelje, riječ je o velikoj, lijepo uređenoj kolonijalnoj kući u Montpelieru – gradiću u Vermontu.

O cijeloj ovoj ofenzivi Lotte ne govori ni riječi. U vrijeme dok je obilazio liječnike i čekao rezultate pretraga, osim pokoje riječi ohrabrenja, Nizozemka se baš i nije iskazala. Mogao je umrijeti, a ona bi sve to lako podnijela, zaključio je. Treba li mu uopće takva - 17 -

suputnica? Da ga izbodu ispred kakve krčme u El Pasu, ostavila bi ga i nastavila dalje. Iz Montpeliera stiže negativan odgovor, no Anton nije klonuo duhom – u međuvremenu se prijavljuje za boravak u još dvije američke rezidencije – jedna je u New Hampshireu, a druga u Maineu. Dovršava i novi rukopis. Priča ima više nego dovoljno, jedino nije siguran kome ih poslati – onom istom malom izdavaču koji mu je objavio prvu knjigu ili možda da se skloni pod okrilje kakve veće i poznatije kuće? Ne vidi što bi točno dobio prelaskom kod velikog izdavača, a Sergej Ivanović, s kojim o tome otvoreno razgovara, slaže se s njim.

Nove priče logičan su nastavak prve zbirke, kaže Sergej, osjećaj samoće iz Amerike još je snažniji u novom rukopisu – na trenutke se čini kao da se autor oprašta od života. To su pripovijesti osamdesetogodišnjeg starca i teško je uopće povezati ih s Antonom – mladim čovjekom koji u tom trenutku još nije navršio 23 godine.

Naslov Nešto će se već dogoditi zvuči poznato i Sergej sugerira promjenu – spominje Josepha Hellera i njegov roman Something Ha­ ppened, no autor je siguran u svoj odabir. Ovaj put na reakcije nije trebalo čekati dugo – u samo dva mjeseca pojavljuje se čak dvanaest kritika, većinom su to panegirici uz možda jedan ili dva teksta u kojima se iščitava izvjesna suzdržanost. Antona zovu posvuda, nastupa i u susjednim državama, a stižu i prve nagrade među kojima i ona za najbolju knjigu autora do 30 godina. Zadovoljni uspjehom njegove druge knjige iz male izdavačke kuće sugeriraju – vrijeme je za utrku na duže pruge. Iskoristi trenutak, savjetuje mu Sergej, baci se na posao i napiši taj roman. Bio bi to logičan potez, naročito u vremenu kad se u romane počelo natrpavati i rukopise ne teže od šezdeset kartica – nažalost, Anton nije imao na pameti takvo što.

Posljednji put Sergej Ivanović zvani Bubuleja susreo se i razgovarao s mladim autorom početkom svibnja 2003. i tom prigodom nije mu - 18 -

Rođen u Zagrebu, objavio: Doggiestyle (zbirka priča, 2007.), Krims­ krams (roman, 2009.), Đavli od papira (roman, 2011.), Dendermonde (poezija, 2013.), Nema slonova u Meksiku (zbirka priča, 2014.).

- 161 -

- 162 -

sadr žaj

Iowa 7 Kad su Divovi hodali zemljom

27

Dobri čovik Reja

35

Studen 47 Sekstet 67 Bubamara 91 Čuvar 103 Toshiro 115 Lunapark 145 O autoru

161

- 163 -

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednik Roman Simić Lektura i korektura Lidija Vešligaj Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Tomislav Torjanac Godina izdanja 2018., siječanj Tisak Feroproms, Zagreb ISBN 978-953-266-922-0 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

- 164 -

- 165 -

Ako je zlatno doba iza nas, a uvijek se čini da jest, ako smo u međuvremenu čudom preživjeli par katastrofa, a bogove i junake odavno ne viđamo u njihovim nekadašnjim dimenzijama – moglo bi biti da već živimo u nekoj diskret­ nijoj postapokalipsi, ili da samo starimo, da nam se dogodio život. Priče i pripovjedački dar Zorana Pilića pokazuju da je moguće, pa čak i vjerojatno – oboje.

Savršeno smještena u onom delikatnom procjepu između humora i nostalgije, drame i zaigranosti, Kad su Divovi hodali zemljom knjiga je konačnog odrastanja, zbirka ne­ riješenih zadataka i (pre)kasnih lekcija. Sve što se u njoj događa dogodilo se nakon njezina naslova, u doba bez pozlate, kad se na ovom svijetu smanjilo sve, osim Amerike.

Pilićevi junaci naime – bili oni pisci, sredovječni ljubavnici, srčani izdavači ili ostarjeli čuvari poretka; bježali od po­ vijesti, ruševina mladosti ili ružnih sjećanja – nužno tre­ baju prostor u kojemu je moguće izgubiti se, a nigdje se nikada nije gubilo bolje nego u Amerikama. No to što je doba heroja prošlo ne znači da se ne može živjeti herojski.

Tu, između Zagreba i Cancúna, Dalmacije i Iowe, svud gdje su nekoć hodali divovi, Zoran Pilić otkrit će uvijek iznova poneku veliku stopu i čovjeka koji je spreman kročiti baš tim tragom.

139,00 kn

- 166 www.fraktura.hr