2
Kad
elji
it d o r vam
st
kau o l o eH
v
pre탑i
Be rn ice Ei sen ste in 3
Objavljivanje ove knjige potpomogao je Kanadski savjet za umjetnost.
Naslov izvornika I Was a Child of Holocaust Survivors Prvi put objavljeno u Kanadi, McClelland & Stewart, Toronto, 2006. ∂ tekst i ilustracije Bernice Eisenstein, 2006. ∂ za hrvatsko izdanje Fraktura, 2010. ∂ za prijevod Giga GraËan i Fraktura, 2010. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-134-7 CIP zapis dostupan u raËunalnom katalogu Nacionalne i sveuËilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 730192
4
Za Johna, Annu i Bena, i Ellen
5
6
7
PROSTOR IZ MEÐ RIJECˇI VEC´ U DVIJU I IZMEÐU NE JE NEGO BA EDA BI SE I ZEMLJE. PREM VALJA ZA OSTIO, ŽMIRITI I SKOCˇITI. ŽELI OM, ˇ IM SE UBIN C ZA D E, NO I SE. TEŽI OM IJEN DUH UTI KOR LOM, SL Z GN DOSE ETNE SA SUSR
S P R PO E DA IBOJ S A DA TAO JE M VA GO DA NE OJ M V OR NAS PRIM JEZI IT JE K M I JEZ DRUG ORA REN, M I K OM ACˇIJ O IM
M TR VA Cˇ I PRI EBA UN NJS EZN JAT U KO EM EL CˇIJ TARN M P ZA J. E J OT IZN POST EG S VRDO O O VI M VID SIM JAN JETA J JEL NA E O.
CˇOVJEK MORA NAJPRIJE UC´I U SEBE – U SVOJE DJETINJSTVO – EDA BI MOGAO IZIC´I IZ SEBE.
ZALUTALA SAM U SJEC´ANJU. NIJE TO KARTOGRAFSKI OBRAÐEN PROSTOR, FIKSIRAN ZEMLJOPISNOM DUŽINOM I ŠIRINOM KAO KOORDINATAMA POMOC´U KOJIH MOGU KORACˇATI NATRAG I PONOVO DOC´I NA ISTO MJESTO. SVAKI PUT JE DRUGACˇIJE.
8
Prsten Smrt ostavlja prazninu koja, prekrivena Ëežnjom, postaje sve veÊa. Nakon oËeva pogreba spremila sam komad odjeÊe koji je rabin obredno zaderao, što simbolizira razorni gubitak, i taj crni trak poËiva složen u mojoj komodi. Kad je došlo vrijeme da pregledam njegovu odjeÊu, u garderobi pretrpanoj odijelima, kravatama, remenima i šeširima što su se godinama kupovali, imalo se što razdijeliti. VeÊina odjeÊe otišla je za potrebite. KuÊi sam odnijela nekoliko toËkastih kravata, neke široke, neke uske, ovisno o razdoblju iz kojeg potjeËu, i leptir-kravate koje se vezuju, a ne naprosto zakvaËe za ovratnik. Bio je tu i prsluk od jelenje kože koji je otac uvijek imao na sebi
9
kad je kamionom ljudima razvozio piliÊe za roštilj i jaja. Prsluk sam znala nositi dok bih za radnim stolom nanosila tuš na papir. A za ljetnih noÊi kad bi bilo prevruÊe spavala bih u njegovoj potkošulji kakve se nose u Europi, bez rukavâ i duboko izrezanoj sprijeda i straga; sezala mi je do ispod struka. Nikakve Ëudne, mraËne slike nisu remetile te noÊi. Razdoblje od trideset dana nakon pogreba zove se šlošim. To je za žalobnika doba prijelaza, u kojem se on odmiËe od teške izrazivosti gubitka i vraÊa poznatom ritmu svakodnevice. To je doba kad sjeÊanje zna ispuniti sve vrijeme noÊi i dana. U tom prvom mjesecu nakon njegove smrti Ëesto sam sanjala oca. Pratio me u snu. Teško sam se oslobaala posljednje slike njegove borbe, ali u mojim je snovima on uvijek bio mladolik i dobra zdravlja. UoËi tridesetoga dana otac je ušao u nekakvu nastambu nalik peÊini i domahnuo neka mu priem. Zagrlili smo se i onda je on otišao. Podosta se vremena nije vraÊao u moje snove. Oko oËeve pojave u tom snu ne nižu se rijeËi, no upravo me taj san prati kad crtam njegovo lice.
Dosta godinâ nakon ocˇeve smrti
majka je prodala kuÊu i preselila se u stan. Bila je to praktiËna odluka i ona ju je provela dojmljivo
10
samostalno. Za jednog posjeta njezinu novom domu, nedugo nakon što se preselila, zatekla sam ju kako u garderobi pregledava svoj nakit; pitala me želim li možda nešto od toga. Za razliku od majke, ja oduvijek gajim osjeÊaje prema neËijim predmetima i vjerujem da ono što pripada nekoj osobi sadrži moÊ, da u sebi može zatoËiti bît svoga vlasnika. Možda zato što joj je sve od ikakve vrijednosti bilo oduzeto za vrijeme rata, moja majka nije kadra vezati se za bilo koji predmet. Iz vreÊice s uvuËenom uzicom za vezivanje izvadila je prsten koji je uvijek nosio njen otac ∑ mali dijamanti umetnuti u oniks ∑ da li bih ga voljela imati? Oklijevala sam, nisam ju željela povrijediti. Njegov prsten treba otiÊi osobi kojoj lako nadou topla sjeÊanja kad god se spomene njegovo ime. Ne, hvala, neka ga dobije netko drugi. Da li bih voljela imati nešto što je nosila moja baka? Izvadila je prsten s divovskim kamenom, koji mi je u pamet prizvao samo jednu rijeË: halošes, da padneš u nesvijest. Ponovo sam zakljuËila, ali zbog drukËijeg razloga, da ovo treba otiÊi nekom drugom. Nakon što smo još nekoliko puta izvele ritual davateljice i nezahvalnice, izvadila je još jedan prsten ∑ da li bih ovaj?
11
Moja me majka rijetko iznenauje, no teško je bilo povjerovati da Êe mi ga ponuditi tako ležerno. Jednostavan zlatni kolut, nesavršeni krug, malko izvijen, jajolik. OËev vjenËani prsten. ∑ IspriËat Êu ti priËu o njemu ∑ rekla je; sjele smo za kuhinjski stol i stavile prsten izmeu sebe. Majka je stigla u Kanadu mnogo prije no što Êe ta zemlja postati njen novi dom. Dok je bila u Birkenauu, svakoga su ju dana zajedno s ostalim logorašicama odvodili u odjel logora koji je zbog svoga obilja dobio ime po jednoj zemlji. Majka je nakratko radila ondje, u “Kanadi”, u jednom od brojnih skladišta. Ondje su se sortirali konfiscirani predmeti što su ih posjedovali Židovi ∑ satovi, cipele, odjeÊa, knjige, kotliÊi za vodu, posteljina, naoËale ∑ i razvrstavali u hrpe koje su neprekidno rasle. Logorašice su postale arheologinje: katalogizirale su ostatke svoje kulture u izumiranju.
12
Jednoga je dana majci bilo tako hladno te je smogla hrabrost i zapitala Ëuvara smije li s hrpe gdje ih ima toliko uzeti jedan kaput, nosit Êe ga samo dok radi ovdje. Stražar je kimnuo potvrdno i rukom pokazao prema hrpi s odjeÊom. Majka je obukla kaput i gurnula ruke u džepove ne bi li na tren uživala u raskoši topline. Napipala je nešto zašiveno za podstavu; ne privlaËeÊi pozornost na sebe, uspjela je iz njegova skrovišta izvuÊi prsten ∑ zlatni prsten koji mi upravo daje. Prsten je sakrila u cipelu i uspjela ga saËuvati do završetka rata. Taj je prsten dala mome ocu kad su se vjenËali, nedugo nakon osloboenja iz logora. Samo mu je to mogla dati i on ga je nosio do kraja. On pripada mojoj slici oca na samrti.
ZNAŠ LI ŠTO TAJ PRSTEN MENI ZNACˇI...
13
U prsten je ugravirano L. G. 25/II 14. Jedan se muškarac vjenËao u veljaËi 1914. i umro u Auschwitzu. Negdje sam proËitala da Kinezi osobito cijene žad jer vjeruju da duh osobe koja ga nosi ue u nj i može se prenijeti na sljedeÊu. ZnaËi, s neznanca na moju majku, na moga oca kao njezin dar, pa na mene. Nosim taj prsten kao gorkoslatko nasljedstvo. Moja majka oduvijek umije davati i primati jednostavnost dodira, pa ju stoga grlim i kažem hvala. Ne znam da li zaista shvaÊa što meni znaËi taj dar. S razlogâ koje nisam sigurna da i sama dokraja razumijem, ne uspijevam oblikovati rijeËi koje bi to objasnile nama dvjema. Vratio mi se otac, pa ja u kolutu od zlata nosim duhove mrtvih. Taj prsten sadrži sve od Ëega potjeËem.
Dok je otac bio živ, tragala sam za njegovim _ licem medu fotodokumentacijom onih koji su
preživjeli Auschwitz ∑ zapravo bi poslužile fotografije iz bilo
kojeg logora. Mislila sam: budem li ga vidjela kako zuri kroz bodljikavu žicu, tada Êu znati kakvim ga imam pamtiti, znat Êu kakvim su ga uËinili, a onda Êu možda znati kakav je mogao biti. Cijeli svoj život tražim još nešto ne bih li popunila dijelove oca kojih je nestalo, a sada prsten koji nosim taj prostor zaokružuje i odsutnost nadomješta sjeÊanjem.
14
15
OJ, ZAR NAM NIKAD NEC´E DATI POCˇINKA? MOŠ MISLIT! MI SMO DUHOVI. MRTVI, FARTIK, TOJT, DOKRAJCˇENI. MI ZNAMO ŠTO SU NAM UCˇINILI. A SAD EVO OVE. ZA NJU NEMAMO MJESTA. DAHLINK, ODLAZI – PLEŠI, ŽIVI. DOVOLJNO JE ŠTO ŽELIŠ IZGOVORITI NAŠA IMENA. CˇUJE LI NAS ONA? NU, ŠTO PAK MI MOŽEMO? EJNIKL, MALENA, NIKAKVA NAM PITANJA NE POSTAVLJAJ, MI SMO ODGOVOR.
16
Da nije bilo Holokausta Zalutala sam u sjeÊanju. Nije to kartografski obraen prostor, fiksiran zemljopisnom dužinom i širinom kao koordinatama pomoÊu kojih mogu koraËati natrag i ponovo doÊi na isto mjesto. Svaki put je drugaËije. Osjetilâ suprotstavljenih gibanju svijeta koji me povlaËi naprijed, nalazim se u suterenu naše kuÊe. Godina je 1961, meni je jedanaest godina. U Izraelu se sudi Adolfu Eichmannu, u našoj sam dnevnoj sobi s roditeljima i nekoliko njihovih prijatelja. Cijelog sam života znala da su moji roditelji
17
BOJIM SE NALJUTE DA SE ONI NE IP IM UKRAL OMISLE DA SAM A DUŠU, K OJA IM J VEC´ UKRA E DENA. MO GU LI MI VJEROVAT I DA C´U G LEDA U SVOJE S RCE I NA ´ TI NJIHOVO? CI
preživjeli Holokaust, ali ne umijem locirati kada ili kako sam prvi put postala toga svjesna. Kao dijete nekako sam tu Ëinjenicu usvojila, no njena veza sa mnom ostala mi je sve do danas nevidljiva. Stojim otraga, u sobi je mrak, jedino bliješti televizor. Na ekranu su slike kosturolikih tijela natrpanih jedna na druge, a meni iznenada biva ubrizgana užarena doza jedne nove zbilje.
Holokaust je droga i ja sam se navukla, a prvi
su mi šut dali besplatno, nesvjesno, svi u sobi. Tek sam
nazrela njezinu moÊ dok sam pratila trag igle na lijevoj podlaktici svakog od njih. Ovisnost je pustila korijene. S vremenom Êu otkriti da nema kraja dilerima za još samo jedan šut, za još samo jedan halucinogeni ulazak u svijet duhova. Moji roditelji Ëak i ne shvaÊaju da dilaju drogu. Ne bi mogli zamisliti kakav je trip od H. Kako me nagoni da želim zaroniti u njegove bezdane dubine, kako me šalje od kuÊe samu u kino, u knjižnicu, gdje mogu vidjeti svaki film i proËitati svaku knjigu koji dilaju Holokaust. Koluti filmske vrpce mogli bi se zajedno s tiskanim knjižnim stranicama samljeti u fini prah, nasuti u redove i šmrkati. Kad mi je bilo dvadesetak godina, roman Posljednji pravednik Andréa Schwarz-Barta ušmrknula sam tri puta, samo da uvijek isponova doživim isti lift, a onda sam stigla do vrhunske svevremene transcendencije Prima Levia, koji me ostavio gdje pred krevetom, omamljena i sklupËana poput fetusa, i dalje hlepim za još.
18
Književnost se dosta Ëesto premještala na film, pa sam mogla lelujati iz jednoga u drugo. Roman Sofijin izbor postao je film Sofijin izbor. SjeÊam se kako sam, izišavši uzdrmana razbora nakon filma, otišla ravno k ocu, s premalo vremena da se oporavim od dojma. OËi su mi bile oteËene i crvene od plaËa. Otac je bacio samo jedan pogled i pitao što se dogodilo. Bila sam tada zaboravila da su moji roditelji, kad bi uopÊe otišli gledati neki film o Holokaustu, u njemu ponajprije tražili autentiËnost i željeli se uvjeriti da su dogaaji prikazani korektno. Nekako su uspijevali da ih film emocionalno ne takne. Nakon što sam taj film opisala ocu, imao je samo jedno pitanje: Zašto želiš vidjeti nešto što na tebe ovako djeluje? Zato što postoji, samo sam to bila u stanju izgovoriti i pritom zvuËala kao Edmund Percival Hillary kad je odgovorio zašto se popeo na Mount Everest. Zato što sam željela vidjeti repliku Auschwitza i zamišljati kako u pozadini meu izgladnjelim logorašima stoje moja majka i moj otac. Na taj Êu ih naËin naÊi, vjerovala sam. Zato što, naprosto zato što... djetetov odgovor na roditeljevo pitanje. Zato što sam tvoje dijete ∑ stvorenje koje je nauËilo da se ta stvar može krËmiti bez kraja i konca. Hej, frajeru, nisam ja ti. Moji roditelji su bili u Auschwitzu. »ime Êeš pak to prešišati? Znala sam da taj tekst mogu ubaciti na bilo kojem mjestu, u bilo koje vrijeme ∑ naprimjer, u pjeskarniku. Mogu li se igrati tvojom lopaticom i kanticom? Ne? Znaš, moji roditelji su bili u Auschwitzu... Na velikoj pauzi: Prestani me
19
vuÊi za pletenice, moji roditelji su bili u Auschwitzu... U gimnaziji na satu engleskoga Millerova Smrt trgovaËkog putnika priskrbila mi je bojni pokliË: “Valja obratiti pozornost” ∑ ne na Willya Lomana, nego na Holokaust, jer moji roditelji... Dok sam s ruksakom na leima pješaËila po Europi, najteži dio moje prtljage bila je povijest mojih roditelja, a Europljani koje sam upoznala Êulili su na nju uši svaki put kad bih se raspakirala. Na spojevima: Ja ti nisam kao druge cure s kojima izlaziš, jer moji roditelji... Prijateljevanje sa mnom je povlastica, što se neizbježno imalo zakljuËiti nakon što bih u HEJ, SAMO TREN! KOJE H NE SMIJEŠ ZLORABITI? ONO IZ IMENA JAHVE ILI ONO IZ RIJECˇI HOLOKAUST? MOLIM POMOC´.
povjerenju priopÊila da... ovdje molim umetnuti poznati refren. A onda u jedan brak i iz njega, pa u još jedan, s neizgovorenom
potrebom da budem voljena još više jer su moji roditelji bili u Auschwitzu. Bila je to uzorna nelogiËnost, a ja sam njenu posebnost eksploatirala, danas mi se Ëini besramno, s mješavinom razlogâ i emocijâ ∑ ne bi li netko obratio pozornost na mene. Bio je to naËin da prisvojim mjesto u svijetu ∑ što je crno-bijeli pristup, na rubu daltonizma. Nemojte me krivo
20
shvatiti. Ne znaËi da se svaki trenutak, svaki razgovor, svaki susret okretao oko Holokausta. Bilo je minutâ, dana, mjeseci kad se ovisnost primirila, otpuzala natrag pod moju kožu te nisam imala potrebu otiÊi Izvoru po još jednu dozu. No žudnja je tu, uvijek. Prikovana sam za nju.
21
Dok su moji roditelji i njihovi prijatelji sjedili u Kanadi pred televizorom i slušali Eichmanna
kako se obraÊa njima, svojim svjedocima i poroti, osjetila sam
kako mi šapuÊu: “Nikad ne zaboravi.” Umiješane u špricu jakog koktela, te rijeËi ne samo što su u našoj mraËnoj suterenskoj prostoriji zatekle mene, one su ubrizgane u svijet: Valja obratiti pozornost. Ona golema zagonetka, dakle, za mene je to što su te rijeËi potekle iz skupine ljudi kojima je, eda bi si stvorili život u Novome svijetu, zasigurno bilo potrebno zaboraviti. Ali neizbježno, kako se taj život odvijao, u svakoj prigodi slavlja ∑ roendan, bar micva, svadba, židovski blagdani ∑ radost biva uvijek praÊena ispodpovršinskom strujom gubitka. Dok sam odrastala i pokušavala naÊi vlastiti put u svijetu, kadšto mi je bivalo nemoguÊe ne skrenuti s kursa, s nekim drugim ciljem na umu. Znati da se Holokaust dogodio nije bilo dovoljno. Imala sam potrebu znati što je on uËinio mojim roditeljima. Slijedila bih zavojitu stazu njihove prošlosti i najËešÊe završila u Nalaznom uredu. ∑ Vi tražite zapravo što? Samo brzo, iza vas je dugaËak red. ∑ Želim naÊi pogled svog oca i svoje majke dok gledaju iza bodljikave žice. ShvaÊate, kao na onoj Ëuvenoj fotografiji koju je snimila Margaret Bourke-White, onoj u Ëasopisu Life, gdje su sve one žrtve koncentracijskih logora. Želim usporediti njihov pogled i poglede koje poznajem. ∑ Zašto? Ovo zvuËi više kao nešto što su izgubili oni, a ne vi. Zašto svoje roditelje ne pošaljete ovamo, onda Êu vidjeti što mogu uËiniti. SljedeÊi...
22
On ne razumije da sam ovdje upravo zato. Izgubila sam nešto što nisam ni posjedovala. Osim toga, da me vide ovdje, kao dijete, kao tinejdžericu, kao odraslu osobu, moji bi se roditelji posve zbunili. Ali ja se ne prestajem vraÊati s istim pitanjem koje imam oduvijek, od onoga prvog trenutka kad sam na televiziji gledala suenje Eichmannu: Gdje je pogled mojih roditelja? Ne postoje Anonimni holokaustovci, ne postoji program Deset zapovijedi u deset koraka, ne postoji auditorij pred koji stanete i kažete: “Bok, ljudi, ja sam ovisnica o Holokaustu. Danas je moj prvi dan što sam Ëista i meni više ne treba Holokaust eda bih se osjeÊala osobom koja ima svojih vrijednosti.” A kad bi takvo što i postojalo, uvjerena sam da bih bila prekinuta usred priznanja: u donjem dijelu prostorije otvaraju se teška vrata, dolaze otac i majka i pitaju me uglas: Zašto si ti ovdje? Prekrasno! Oduzeo mi se govor, nisam kadra nastaviti. Što bih uopÊe mogla reÊi pa da im to oboma pomogne shvatiti, osim: Zato što Êu uvijek biti vaše dijete. I gdje sam sada ∑ nakon što me zabrinutost mojih roditelja izbacila iz nepostojeÊe prostorije gdje se održavao izmišljeni sastanak organizacije Ëiji inicijali tvore rijeË AH...? Kad je mašta svim time opsjednuta, njezin let nema granicâ. No kako bih se oslobodila te navike, toga zova, morala bih zakriti oËi, zatisnuti uši, zaËepiti usta i izbrisati istinu da bez Holokausta ne bih bila to što jesam. On me žigosao i oznaËio svojim biljegom na mojoj podlaktici i uvukao me u svoj svijet, neopozivo, kao svoga potomka. Tu
23
govori kolektivno pamÊenje jedne generacije i ja moram slušati, vidjeti užase, osjetiti gnjev. ObraÊajuÊi se izraelskom sudu, glavni sudac na suenju Eichmannu rekao je: “Kako bi se kaznio optuženik i zastrašili drugi, mora mu se odrediti maksimalna kazna predviena zakonom.” Od toga sam dana znala da je presuda izreËena i meni.
24
Sadržaj
Prsten
9
Da nije bilo Holokausta
17
Nova koža
25
Jidiš drži svijet na okupu
51
ZnaËenje knjigâ
87
Moja majka na snimci
97
Djed i baka takoer su preživjeli Holokaust
115
Dva brata, dvije sestre
129
Vitrina
146
Grupa
155
Davanje imena
179
Zahvale i izvori citatâ
189
Dodatak priredila Giga GraËan
193
RjeËnik jidiša
201
Glosarij pojmova iz židovske kulture
204
O autorici i knjizi
209
O prevoditeljici
215
219
Nakladnik Fraktura, ZaprešiÊ Za nakladnika Sibila SerdareviÊ Urednik Seid SerdareviÊ Korektura Margareta MedjureËan GrafiËka urednica Maja GlušiÊ Prijelom Fraktura Dizajn ovitka ∂ Tania Craan Godina izdanja 2010., veljaËa (prvo izdanje) Tiskano u Hrvatskoj ISBN 978-953-266-134-7 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20
220
218