Kako vojnik popravlja gramofon

Kako vojnik popravlja gramofon

-1-

-2-

Saša Stanišić

Kako vojnik popravlja gramofon prevela s njemačkog Anda Bukvić

Fraktura -3-

Naslov izvornika Wie der Soldat das Grammofon repariert © 2006 by Luchterhand Literaturverlag, a division of Verlagsgruppe Random House GmbH, München, Germany © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2013. © za prijevod Anda Bukvić i Fraktura, 2013.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-492-8 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 847122

-4-

Mojim roditeljima

-5-

-6-

Koliko srcu treba da stane na sto metara, koliko je težak paukov život, zašto moj nesretnik piše svojoj okrutnoj rijeci i što cak ni meštar od nezavršenoga ne može izvesti kao carobnjak

Djed Slavko omjerio je moju glavu bakinim štrikom za rublje; dobio sam čarobnjački šešir, šiljasti čarobnjački šešir od kartona, i djed Slavko je rekao: Znaš što, ja sam doista premlad za ove gluposti, a ti već prestar.

Dobio sam čarobnjački šešir sa žutim i plavim zvijezdama za kojima se vuku žuti i plavi repovi, uz to sam izrezao mali mjesečev srp i dvije trokutaste rakete, jednom je upravljao Gagarin, a drugom djed Slavko.

Djede, pa ne mogu van s ovim šeširom!

Ja se toplo nadam!

Ujutro onoga dana kad je uvečer umro, djed Slavko mi je od grane napravio čarobnjački štapić i rekao: U šeširu i u štapiću čarobna je moć; budeš li nosio šešir i mahao štapom, bit ćeš najmoćniji čarobnjak nesvrstanih zemalja. Moći ćeš provesti mnoge revolucije, ako su u skladu s idejama druga Tita i sa Statutom Saveza komunista Jugoslavije. Čarobnjaštvo mi je bilo sumnjivo, ali nisam imao sumnji u svoga djeda. Najvredniji je dar domišljatost, a mašta je najveće bogatstvo. Upamti to, Aleksandre, kazao je djed ozbiljno kad mi je stavio šešir. Upamti to i zamisli svijet ljepšim nego što jest. Predao mi je čarobni štapić. I ja ni u što više nisam sumnjao.

-7-

Uobičajeno je da se tu i tamo tuguje za pokojnicima. Kod nas se to događa kad se spoje nedjelja, kiša, kava i baka Katarina. Tada baka srče iz svoje omiljene šalice, one bijele s napuklom ručkom, plače i prisjeća se svih mrtvih i svega dobroga što su napravili dok ih smrt nije zeznula. Danas su obitelj i prijatelji kod bake jer se prisjećamo djeda Slavka, koji je već dva dana privremeno mrtav, i bit će toliko dugo mrtav dok ja opet ne pronađem svoj čarobni štapić i šešir.

U mojoj obitelji još nisu umrli majka, otac i očeva braća – stric Bora i stric Miki. Nena Fatima, majka moje majke, još se dobro drži, kod nje su umrle samo uši i jezik – gluha je kao top i nijema kao kad snijeg pada. Tako kažu. Ni strina Gordana još nije umrla, ona je žena strica Bore i trudna je.

Strinu Gordanu, plavokosi otok u tamnokosome moru naše obitelji, svi zovu Tajfun, zato što živi četiri puta življe od normalnih ljudi, osam puta brže hoda i četrnaest puta brže govori. Čak i potez od zahodske školjke do umivaonika ona prevali u sprintu, a na blagajni u dućanu sve izračuna prije nego što je blagajnica i ukucala.

Svi su došli k baki zbog smrti djeda Slavka, ali razgovaraju o životu u trbuhu strine Tajfun. Nitko ne dvoji da će strina dobiti dijete najkasnije u nedjelju ili u ponedjeljak, prerano, ali već razvijeno kao da je u devetome mjesecu. Ja predlažem da se beba zove Brzi Gonzales. Strina Tajfun trese svojim plavim uvojcima: ZarsmomiMeksikanci? Curicajenijemiš! Emaćesezvati.

Ili Slavko, dodaje stric Bora tiho. Slavko, ako bude dječ­ak.

Veliku ljubav prema djedu Slavku osjećaju svi ti ljudi u crnini koji piju kavu kod bake Katarine i krišom gledaju prema kauču na kojemu je djed sjedio kad je Carl Lewis u Tokiju postavio svjetski rekord. Djed je umro za 9,86 se-8-

kunda, njegovo je srce trčalo rame uz rame s Carlom Lewisom – srce je stalo, a Carl je nastavio trčati kao lud. Djed je zahripao, a Carl je podigao ruke u zrak i zaogrnuo ramena američkom zastavom.

Ožalošćeni sa sobom donose bombonijere i šećer u kocki, konjak i rakiju. Bakinu bi tugu htjeli pošećeriti, a svoju vlastitu utopiti. Muška tuga miriše na losion poslije brijanja. Ona stoji u malim grupama u kuhinji i opija se. Ženska tuga sjedi s bakom oko stola u dnevnom boravku, predlaže imena za novi život u trbuhu strine Tajfun i raspravlja o tome koji je položaj za spavanje najzdraviji za bebe. Kad se spomene djedovo ime, žene režu kolače i međusobno se nude. Dodaju šećer u kavu i miješaju je žličicama, malenim kao da su lutkine. Žene stalno hvale kolače.

Prabaka Mileva i pradjed Nikola nisu tu jer sin odlazi k njima, u Veletovo, i bit će pokopan u selu u kojem je i rođen.

Kakve to veze jedno s drugim ima, ne znam. Čovjek bi treb­ao biti mrtav ondje gdje je mnogo i rado boravio dok je bio živ. Moj otac pod našim podrumom, koji on zove atelje i gotovo nikada iz njega ne izlazi, među svojim platnima i kistovima. Baka svejedno gdje, glavno da su i susjede tamo i da ima kave i bombonijera. Prabaka i pradjed pod svojim šljivikom u Veletovu. Gdje je moja majka dugo i rado boravi­la?

Djed Slavko u najljepšim pričama ili ispod partijske kancelarije.

Možda mogu izdržati bez njega još dva dana, dotad će se sigurno pojaviti moj čarobnjački pribor.

Radujem se posjetu pradjedu i prabaki. Koliko pamtim, oni nikad nisu slatko mirisali i imaju u prosjeku oko sto pedeset godina. Unatoč tome, najmanje su mrtvi i najviše -9-

živi od cijele obitelji, osim strine Tajfun, ali ona se ne računa jer je više elementarna nepogoda nego čovjek i ima propeler u guzici. Tako katkad kaže stric Bora pa poljubi svoju elementarnu nepogodu u leđa.

Stric Bora teži onoliko koliko su stari moji pradjed i prabaka.

U obitelji još nije umrla ni baka Katarina, mada je one večeri kad je djedovo veliko srce zaustavila najbrža bolest na svijetu priželjkivala da je mrtva i zapomagala: Sama, što ću bez tebe, neću sama, Slavko, Slavko moj, jadna ti sam!

Još više nego djedove smrti bilo me strah te goleme tuge koja je baku srušila na koljena. Sama, kako ću sad sama! Baka se tukla po prsima i preklinjala, do nogu mrtvoga djeda, da i sama umre. Ja sam i dalje ubrzano disao, ali ne više lako.

Bila je toliko slaba da mi se činilo da će se njezino tijelo razliti po podu, mekano i okruglo. Na televiziji je neka krupna žena skočila u pijesak i veselila se zbog toga. Do djedovih nogu baka je prizivala susjede, oni su mu raskopčali košulju, djedove su naočale skliznule, čeljust mu se iskrivila – ja sam izrezivao, kao i uvijek kad nisam znao što bih, triča­ rije od papira, još zvijezda za svoj čarobnjački šešir. Unatoč strahu i netom nakon jedne smrti, vidio sam da se prevrnuo bakin keramički pas na televizoru i da tanjuri s ribljim kostima od večere još stoje na heklanom stolnjaku. Čuo sam svaku riječ uskomešanih susjeda, sve sam razabrao, uza sve bakino cviljenje i zapomaganje. Potezala je djeda za noge, djed je skliznuo s kauča prema naprijed. Ja sam se zavukao u kut iza televizora. Ali ni tisuću televizora nije od mene moglo skriti bakino izobličeno lice, ni djeda kako sav iskrivljen pada s kauča, ni pomisao da moji baka i djed nikada nisu bili ružniji.

- 10 -

Bio bih rado baki položio ruku na drhtava leđa – bluza bi joj bila mokra od znoja – i rado bih joj bio rekao: Bako, nemoj! Bit će sve dobro! Ipak je djed u Partiji, a Partija je u skladu sa Statutom Saveza komunista, samo što ja baš sad ne mogu pronaći svoj čarobni štapić. Bit će opet sve dobro, bako.

Ali od njezine izbezumljene žalosti zanijemio sam. Što je glasnije ona mlatarala oko sebe: Ostavite me na miru! to sam u svome skloništu ja više gubio hrabrost. Što su se više susjedi okretali od djeda i prilazili baki, htijući utješiti neutješnu, kao da joj prodaju nešto što joj nije ni najmanje potrebno, to se mahnitije ona branila. Što je više suza ob­ lijevalo njezine obraze, usne, njezine jauke, njezinu bradu kao ulje tavu, to sam više detalja ja izrezivao iz dnevne sobe: policu s knjigama s Marxom, Lenjinom, Kardeljem, dolje lijevo Kapital, vonj ribe, granje na tapeti, četiri goblena na zidu – djecu koja se igraju na seoskom putu, šareno cvijeće u šarenoj vazi, brod na nemirnu moru, kolibu u šumi – fotografiju Tita i Gandhija koji se rukuju točno iznad, između broda i kolibe, rečenicu: Kako ćemo je odvojiti od njega?

Sve je više susjeda dolazilo, jedni su drugima preuzimali mjesta kao da trebaju nešto nadoknaditi ili barem ništa više ne propustiti, pokušavajući biti što življi u blizini smrti.

Djedova je prebrza smrt neke od njih rasrdila, a neke nagnala da gledaju u pod kao da su nešto skrivili. Nitko nije mogao pratiti djedovo srce, čak ni baka. Jadna ti sam, zašto, zašto, zašto, Slavko! Teta Amela s drugoga kata srušila se, a netko je zagrmio: Srce Isusovo! Netko je drugi odmah opsovao Isusovu majku i uz nju još neke članove Svete Obitelji. Baka je vukla djeda za nogavice hlača, pokušavala dohvatiti dvojicu bolničara koji su se s kovčežićima pojavili u dnevnoj sobi. Ruke k sebi! vrisnula je. Bolničari su pod kutama no- 11 -

sili karirane košulje i odvojili su baku od djedovih nogu kao što se odvaja školjka od kamena. Za baku će djed biti mrtav tek kad ga ona pusti. Nije ga puštala. Ljudi u bijelim kutama poslušali su djedova prsa, jedan mu je pridržao zrcalo ispred lica i rekao: Ništa.

Djed je još tu, viknuo sam ja. Njegova smrt nije u skladu s ciljevima Saveza komunista. Vi se samo maknite s puta i dajte mi moj čarobni štapić, pa ću vam dokazati!

Nitko nije obraćao pozornost na mene. Karirani su bolničari rovarili po djedovoj košulji i uskom mu svjetiljkom osvijetlili zjenice. Izvukao sam kabel od struje, i televizor je zanijemio. U kutu pokraj utičnice visjele su labave niti paukove mreže. Za koliko je kilograma lakša smrt pauka od ljudske smrti? Koju od mrtvih nogu svoga muža grli paukova žena? Čvrsto sam odlučio da nikad više neću zatočiti pauka u bocu i pustiti da u nju polako teče voda.

Gdje je moj čarobni štapić?

Ne znam koliko sam dugo tako stajao u kutu, kad me otac uzeo za ruku kao da me vodi u zatvor. Predao me majci, ona me kroz stubište odvukla van u dvorište. Zrak je mirisao na trop od šljiva, na Megdanu je gorjela vatra. S Megdana se vidi gotovo cijeli grad, možda čak i dvorište pred visokom petokatnicom, za Višegrad svakako neboderom, gdje se mlada žena duge crne kose i smeđih očiju sagiba prema dječaku iste boje kose i istih bademastih očiju. Otpuhuje mu kosu s čela, oči joj se pune suzama. Na Megdanu se nije čulo što mu je to šaptala. Vjerojatno se nije vidjelo ni da je dječak, kad ga je žena zagrlila i dugo, dugo čvrsto držala, kimnuo.

Onako kako se kimne kad se nešto obeća.

Uvečer trećega dana nakon smrti djeda Slavka sjedim u kuhinji i prelistavam albume. Vadim njegove fotografije iz al- 12 -

buma, ali ne znam još što ću s njima. U dvorištu se trešnja svađa s vjetrom, oluja će. Nakon što djedu Slavku dam sposobnost da oživi, moj će sljedeći trik biti svima nama dati umijeće da čuvamo zvukove gdje god hoćemo. Vjetar u listo­vima trešnje i tutnjavu groma i lavež pasa u ljetnim noćima moći ćemo staviti u album od zvukova. A ovdje ja cijepam drva za peć – tako ćemo ponosno pokazivati kako naš život pjeva i šumi i pišti, kao što pokazujemo slike s ljetovanja na Jadranu. Male ćemo zvukove moći nositi u ruci.

Majčin smijeh iz dobrih dana čuvao bih na dlanu i pokazao joj ga kad joj se pojave brige na licu.

Požutjele fotografije sa širokim bijelim rubom mirišu po plastičnim stolnjacima i prikazuju ljude u smiješnim hla­ čama koje se šire prema dolje. Pred fasadama nedovršenog Višegrada stoji nizak čovjek u odori čuvara pruge i gleda ravno preda se, uspravno poput vojnika: djed Rafik.

Djed Rafik, otac moje majke, već je odavno zauvijek umro, utopio se u Drini. Jedva sam ga poznavao, ali sjećam se jedne igre s njim, jednostavne igre. Djed Rafik pokazao bi nešto, a ja bih rekao kako se to zove, koje je boje i prvo što bi mi uz to palo na pamet. Pokazao bi svoj džepni nož, a ja bih rekao: Nož, sivo i lokomotiva. Pokazao bi vrapca, a ja bih rekao: Ptica, sivo i lokomotiva. Djed Rafik pokazao bi kroz prozor u noć, a ja bih rekao: Snovi, sivo i lokomotiva.

Potom bi me pokrio i rekao: Spavaj čvrsto kao čelik.

Vrijeme moje sive faze bilo je i vrijeme mojih posjeta okulistu, koji ništa nije utvrdio osim da prebrzo vidim stvari, primjerice redoslijed malih i velikih slova na njegovu plakatu. Gđo Krsmanović, morate to nekako istjerati iz njega, rekao je liječnik i propisao mojoj majci kapi zbog njezinih vječno crvenih očiju.

Tada sam se jako bojao lokomotiva i vlakova. Djed Rafik - 13 -

vodio me sa sobom do napuštenih tračnica, strugao je boju koja se ljuštila sa stare lokomotive. Slomili ste mi srce, šaptao bi i među dlanovima trljao crnu boju. Na putu kući – kaldrma, sivo, lokomotiva, moja ruka u njegovoj velikoj ruci, crnoj od oštrih komadića oljuštene boje – odlučio sam iz brige za svoje srce biti dobar prema vlakovima. Samo što oni već dugo nisu prolazili kroz naš grad. Nekoliko godina poslije pokazala mi je moja prva neuzvraćena ljubav, Danijela s vrlo dugom kosom, koliko sam smiješan cijelo vrijeme bio što sam čuvao srce da ga ne slome vlakovi, a ona je bila ta koja mi je otkrila pravo značenje slomljenog srca.

Komadi oljuštene boje i siva igra moja su jedina sjećanja na djeda Rafika, osim ako se stare fotografije ne računaju kao sjećanja. Djed Rafik kod nas općenito nedostaje. Ma koliko rado i mnogo moja obitelj uz kavu pripovijedala o sebi i o drugim obiteljima i o svojim mrtvima i mrtvima kod drugih obitelji, djed Rafik pritom se vrlo rijetko spominje.

Nikad nitko ne gleda u talog od kave pa uzdiše: Ah, Rafiče, Rafiče moj, da si barem ovo doživio! Nikada nitko ne pretpostavlja što bi djed Rafik na bilo što rekao, njegovo se ime ne spominje ni po dobru ni po zlu.

Nema mrtvaca koji je manje živ od djeda Rafika.

Mrtvi su u svojoj zemlji već dovoljno osamljeni, zašto dopustiti da se osami čak i sjećanje na djeda Rafika?

Majka ulazi u kuhinju i otvara hladnjak. Napravit će sendviče za posao, stavlja maslac i sir na stol. Promatram joj lice, tražim u njemu lice djeda Rafika s fotografije.

Mama, nalikuješ li ti na djeda Rafika? upitam je kad sjedne za stol i razmota kruh. Ona reže rajčice. Ja čekam i ponovim pitanje, tek sad majka zastane, s oštricom noža na rajčici.

Kakav je djed bio djed Rafik? pitam ja dalje. Zašto nitko o njemu ne govori? Kako ću znati kakvog sam djeda imao?

- 14 -

Majka nož odloži sa strane, a ruke položi u krilo. Majka digne pogled. Majka me gleda.

Ti nisi imao djeda, Aleksandre, imao si nesretnika. Taj je bio nesretan zbog svoje rijeke i svoje zemlje. Kleknuo bi i rovao po toj zemlji dok mu nokti ne bi popucali do krvi.

Gladio bi travu, mirisao je i plakao u busenje kao malo dijete: Zemljo moja, kako si mi izgažena i svoj težini izložena. Nisi imao djeda, imao si budalu. Taj je lokao i lokao. Jeo je zemlju, povraćao zemlju, puzao onda na sve četiri do obale i ispirao usta riječnom vodom. Kako je tvoj nesretnik volio svoju rijeku! I svoj konjak – budala tvoja, volio je samo ono što je podjarmljeno i poniženo. Taj je mogao voljeti jedino kad je lokao i lokao.

Drina, kakva zanemarena rijeka, kakva zaboravljena lje­ pota! naricao je dok je teturajući izlazio iz jedne od gosti­ onica, jednom s iskrivljenim okvirom naočala, drugi put potpuno zapišanih hlača, taj smrad! Što je starost jadna, plakao je kad je posrnuo i pao, htio se pridržati za rijeku da ne poleti. Koliko smo ga samo puta noću našli pod prvim lukom mosta, potrbuške, prstiju zarivenih u površinu vode.

Ruke otečene, modre, napola zgrčene u šake. U rijeci je držao cvijeće, kamenje, katkad bocu konjaka. Godinama je to tako išlo. Otkad su ukinuli željeznicu, otkad kroz grad više nisu vozili vlakovi koje bi tvoj nesretnik mogao usmjeravati, davati im signale i dizati brklje. Ostao je bez posla i, bez ijedne riječi o tome, nije se više što imalo raditi, ništa se više nije moglo reći. Poslali su ga u mirovinu i zapijao ju je iz dana u dan, najprije potajno, gore na kolodvoru, koji kolodvor više nije bio, mada je ondje još stajala stara lokomotiva. Poslije uz rijeku i usred grada, svladan iznenadnom, glupom ljubavlju prema vodi i njezinim obalama.

- 15 -

Nisi ti imao djeda, imao si ogorčenog čovjeka. Taj je pio i pio i pio dok se nije umorio od života. Da je barem volio šah ili Partiju ili nas toliko koliko svoje vlakove, onda rijeku, a najviše svoju rakiju. Da je barem slušao nas, a ne duboku, nedokučivu Drinu!

Uvečer u noći u kojoj je umro urezao je tvoj sumanuti djed slova u obalu. Popio je tri litre vina, razbijeni grlić boce bio mu je pisalo, rijeci je napisao dugo pismo. Za noge smo ga izvukli iz blata, cvilio je i dovikivao joj: Kako ću te spasiti, kako ću sam spasiti nešto tako veliko?

Kako nešto toliko žalosno može toliko zaudarati? Pozvali su nas kad su njegova galama i pjesme postale nepodnošljive. Na rukama ga je tata odnio kući i stavio ga u odjeći u kadu, gdje se tvoj pijani djed dvaput žestoko ispovraćao, proklinjući sve ribiče. Dabogda vam se oružje okrenulo pro­ tiv vaših vlastitih usta, kad tako udicama rujete po utrobi rijeke i ribama – kakva nijema bol! – razdirete usne! Kožu vam dabogda oderali tupim noževima, razbojnici, dubine vas progutale skupa s vašim čamcima, prljavim benzinom, svim branama, turbinama, svim bagerima! Rijeka: samo voda i život i snaga i ništa više!

Oko ponoći sam mu oprala kosu i kornjačasti vrat, oprala ga iza ušiju i pod pazusima. Ljubio mi je ruke i rekao da točno zna tko sam ja. Unatoč suzama prepoznao je čije zglavke gladi i sjetio se svega: kakav je dragulj ljubav i kakva hulja sudbina.

Ja sam tvoja kći, ponovila sam tri puta, a on mi je u toj posljednjoj noći dao tri obećanja: čista odjeća, ne alkoholu, život. Održao je samo jedno. Njegovu kapu čuvara pruge pronašli su pod prvim lukom mosta, pronašli su i bocu konjaka, njega nisu našli. Vilama smo nabadali vodu uz obalu Drine u potrazi za njim. Zašto je opet izašao? Što se još u - 16 -

toj svibanjskoj noći moglo voljeti? Sve su se kavane odavno bile zatvorile kad sam ga, nakon kupanja i nakon obećanja koja mi je dao, pokrila. Od svih je ljudi baš ribič otkrio tijelo nizvodno među trskom. Lice pod vodom, noge na obali – njegova ga je ljubljena Drina poljubila u smrti, vjenčavši toga nesretnika koji je održao samo jedno obećanje – dotjerao se za ovaj pir: odjenuo je svoju odoru s grbom željeznice.

Tolike je noći tražio smrt, ali dotad nije imao hrabrosti da je nađe, nikad prije nije dovoljno dugo držao glavu pod vodom da mu Drina postane posljednja i jedina isplakana suza.

I kad ga je trebalo pripremiti za sprovod, samo dvanaest sati nakon što sam ga oprala u tri životna obećanja, opet sam ja bila ta koja je uzela spužvu, najgrublju koju sam mogla pronaći, opet sam ja ribala suhi trup onako kako se sagovi ribaju, utrljavala sapun u požutjeli naborani trbuh i četkala mlohave listove. Prste i lice nisam dotaknula. Tvoj je nesretnik rovao po svojoj obali, i kakva bih ja to bila kći da sam mu izvukla zemlju ispod noktiju? Njemu, koji je zahtijevao: Kad krepam, ne želim lijes! Koliko je tvoj nesretni djed volio svoju okrutnu rijeku, koliko je volio vrbe i ribu i blato!

Nisi ti imao djeda, Aleksandre, imao si budalu. Samo što si bio premalen da se sjećaš njegovih budalaština. Htio si da ti on na sve odgovara sivosivosivo, to ti je bilo zabavno, tko zna zašto. Samo za svoju rijeku iznašao je najživopisnije boje, samo je Drinu pomno gledao, tvoj nesretnik, koji bi se nasmijao samo onda kad bi promatrao svoj odraz u vodi.

Nisi ti imao djeda, Aleksandre, imao si nesretnika.

Gledam majku s tisuću pitanja. Otpjevala mi je pjesmu o nesretniku kao da ju je vježbala od dana kad se on utopio.

Pjevala je kao da pjesma nije njezina, a ipak tako srdito i s - 17 -

mnogo nježnosti da sam se bojao da bi joj ga, kimnem li samo, mogao ukrasti. Zbog nečega što je meni nevidljivo ona sad odmahuje glavom i reda kriške kruha na stol.

Od tisuću pitanja postavio sam samo dva. Što je djed napisao na obali? I zašto mu niste pomogli?

Moja je majka sitna žena. Prolazi prstima kroz dugu kosu kao češljem. Puhne mi u lice kao da se igramo. Odmota maslac. Odmota sir. Maže maslac na kruh. Stavlja krišku sira na maslac. Stavlja rajčice na sir. Između kažiprsta i palca solju posipa rajčice. Uzima kruh na dlan. Pritisne na nj drugu krišku kruha. Pritisne čvrsto.

Trešnja prkosi oluji, vitla oko sebe granama. Najprije lupka kao kovanice u limenci, a potom sve glasnije po našoj nadstrešnici, tuča. Kad je majka izašla iz kuhinje, otvaram pro­ zor i postavljam fotografiju djeda Slavka i sebe na prozorsku dasku. Hladan vjetar poseže za mojim licem, zatvaram pro­ zor. Na ostalim su požutjelim fotografijama ljudi u kupaćim kostimima s vodoravnim prugama, do gležnjeva u Drini.

Danas više nema takvih kupaćih kostima, vjerojatno ni kuje i njezinih četvero štenadi. Mladi djed Slavko sa šeširom gladi štence i veseo je. Koja je njegova posljednja fotografija? Koliko godina dožive psi i znam li ijednoga od tih štenaca?

Jednoga dana više neće biti novih fotografija pasa i ljudi jer njihovi su životi završeni. A kako se fotografira završeni život? Kad ja skončam, fotografirajte me u zemlji, to ću svima reći. Za sedamdeset godina to će biti moguće. Fotografirajte kako mi nokti rastu i kako postajem sve tanji i gubim kožu.

Sve što je završeno i svaka smrt čine mi se nepotrebnima, nesretnima i nezasluženima. Ljeto se pretvara u jesen, kuće se ruše i ljudi na fotografijama postaju fotografije na nad- 18 -

grobnim pločama. Toliko toga ne bi se trebalo završiti – nedjelje da ne dođu ponedjeljci, brane da se ne zaustave rijeke. Stolove ne bi trebalo lakirati, od mirisa me boli glava, praznici se ne bi trebali pretvoriti u početak školske godine, crtani filmovi ne bi trebali postati vijesti. Ni moja se ljubav prema Danijeli s vrlo dugom kosom nije trebala pretvoriti u neuzvraćenu ljubav. I nikad ne treba s djedom izraditi čarobnjačke šešire do kraja, već s njim bez kraja razgovarati o prednostima života čarobnjaka u službi Saveza komunista i o tome što se može dogoditi kad se u kruh doda prašina s repa zvijezda padalica.

Ja se protivim kraju, protivim se propadanju! Završeno treba zaustaviti! Ja sam meštar od idemo dalje i dalje, i podupirem nadalje i ubuduće!

U posljednjem albumu nalazim fotografiju mosta preko Drine. Most izgleda kao i uvijek, samo što skele opasuju njegovih jedanaest lukova. Ljudi stoje na skeli i mašu, kao da je most brod koji samo što nije otplovio niz rijeku. Unatoč tim skelama most izgleda završeno. Kompletan je, skele ne mogu narušiti njegovu ljepotu i korisnost. Ta mi gigantska završenost našega mosta ne smeta. Drina je žestoka, brza: široka, opasna Drina – mlada rijeka!

Teći brzo, to je kao vikati glasno.

Danas se ona umorno valja, više jezero nego rijeka, voda obeshrabrena branom – spora Drina, po rubovima iskrzana od naplavina i prljavštine. Oprezno oslobađam most iz albuma. Površina je hladna i glatka, kao danas ta nekoć divlja, neukrotiva rijeka. Stavljam fotografiju u džep hlača, zgužvat će se i dobiti magareće uši. Želim stvarati nezavršene stvari. Nisam graditelj kuća, a matematika mi, osim računanja napamet, ide zabrinjavajuće loše. Ne znam kako se proizvode cigle. Ali znam slikati.

- 19 -

To, velike uši i usklik: Ne sad, zar ne vidiš da imam posla! naslijedio sam od svoga oca umjetnika. Postat ću umjetnik divnoga nezavršenoga! Nacrtat ću šljive bez koštica, rijeke bez brana i druga Tita u majici kratkih rukava! Umjetnici moraju stvarati promišljene serije, moj otac, kućni umjetnik, to naziva receptom za uspjeh i otkrio mi ga je u svome ateljeu. Osim platna i boja ondje su pohranjene bačve s kiselim kupusom, kutije sa starom odjećom i dječji krevetić koji sam prerastao. Cijele vikende otac provodi u svome ateljeu. Slikar se nikada ne smije zadovoljiti onim što vidi – odražavati stvarnost znači pred njom kapitulirati! viče on kad pokucam na vrata jer su se nogometne lopte i unutrašnje gume bicikla opet ispuhale. Umjetnici moraju preoblikovati i graditi iz­ nova, umjetnici mijenjaju svijet i stvaraju svjetove! govori moj otac s beretkom dok pumpa loptu. Ne obraća se meni, ne očekuje odgovor. U ateljeu sviraju francuske šansone, kasno navečer Pink Floyd, i vrata su zatvorena.

Rješenje su promišljene serije. Ostali neka voze avione i trijebe uši pelikanima u zoološkom vrtu – ja ću biti nogometaš, ribič i serijski umjetnik svega nezavršenoga! Nijednu od svojih slika neću naslikati do kraja, svakoj će nedostajati nešto bitno.

Uzimam pribor za slikanje, kutiju s bojama, papir posuđujem od oca. Ulijevam vodu u staklenku od marmelade i umačem kistove. Preda mnom leži prazan papir. Prva slika nezavršenoga mora biti Drina, nestašna rijeka na kojoj još nema brane. Istiskujem plavu i žutu na paletu, povlačim prvi zeleni potez preko papira, zelena je preblijeda, oprezno je zatamnjujem, slikam krivulju, posvijetlim, prehladno, dodajem oker, zelenu, zelenu, ali zelenu kao što je zelenilo Drine neću dobiti ni za sto godina.

- 20 -

Mrtvi su usamljeniji nego što ćemo mi živi ikada biti. Oni ne čuju jedan drugoga kroz lijes i zemlju. Živi odlaze k njima i sade cvijeće na grobove. Korijenje raste u zemlji i probija lijes. Nakon nekog vremena lijes se napuni korijenjem i kosom mrtvih. Tada oni ne mogu govoriti ni sami sa sobom.

Kad ja umrem, hoću masovnu grobnicu. U masovnoj grobnici ne bih se bojao mraka i bio bih usamljen jedino zato što bih svome unuku nedostajao onoliko koliko sada meni nedostaje moj djed Slavko.

Bezdjedan sam i pod čelom mi se skupljaju suze. Sve što je važno na svijetu piše u jutarnjim novinama, u komunističkome manifestu ili u pričama koje nam izmame suze ili smijeh, najbolje oboje u isto vrijeme. Tako je pametno govorio djed Slavko. Kad budem toliko star koliko je on bio, imat ću njegove mudre rečenice, debele žile kao na podlakticama svoga oca, bakine recepte i rijetko veseo pogled svoje majke.

Ujutro četvrtoga dana nakon djedove smrti budi me otac, i odmah znam: djedov sprovod. Sanjao sam da su svi u mojoj obitelji umrli, samo ja nisam, i osjećaj je bio kao da sam odjedanput jako daleko i više se ne znam vratiti.

Spakiraj stvari, idemo.

Otac me budi jedino kad je neka katastrofa, inače me majka poljubi u kosu. Otac me u pravilu ne ljubi. Među muškarcima je to teško. Sjeda na rub kreveta, kao da želi još nešto reći. Ja se uspravim. I tako sad sjedimo. Tata, gledam te onako kako se gleda netko koga slušaš, vidiš, neću ustati, u redu je da mi sad ispričaš sve ono što već znam, objasniš ono što sam već shvatio, ali što je tek onda potpuno kad to otac sinu ispriča i objasni. Ali ne kažem to, a ni otac ne govori. Tako mi jedan s drugim razgovaramo. Često tako razgovaramo. On radi, nakon posla nestane u svome ateljeu - 21 -

i ostane ondje cijelu noć. Vikendom dugo spava. Kad gleda vijesti, razgovor je zabranjen. Ne žalim se, s ostalima razgovara još manje nego sa mnom. Ja sam zadovoljan, a moja je majka sretna što se može sama brinuti o mome odgoju, tu joj se otac i ja ne uplećemo.

U svome negovorenju moj otac danas izgleda kao da nema niti jednog mišića. Otkad je djed umro, on je kod bake.

Ona je sinoć kasno nazvala i pitala kako je mali. Mislila je da se javila moja majka. Šutio sam. Sad ćemo oprati Slavka, rekla je i pozdravila se. Zamislio sam kako djeda peru i odije­ vaju. Nisam vidio lica, vidio sam samo ruke koje ga razvlače.

Ruke su izbacile svu posteljinu iz spavaće sobe i stavile plahte da se otkuhaju jer tako se to radi kad je mrtvac u kući.

Kad pereš mrtvog oca, popucaju ti žilice u očima i ruke ti se smanje i moraš ih stalno promatrati. Moj nijemi otac sjedi na rubu kreveta, crvenih očiju, ruku na koljenima s dlanovima prema gore. Kad budem star kao on, imat ću njegove bore. Bore govore kako si živio. Ne znam znači li više bora bolji život. Majka kaže da ne znači, ali čuo sam i suprotno.

Ustajem. Otac poravnava plahtu, protrese jastuk. Imaš li crnu odjeću?

Ne kaže: Djed.

Ne kaže: Djed je mrtav.

Ne kaže: Aleksandre, tvoj se djed više neće vratiti.

Ne kaže: Nema života koji je brži od iznenadnog srčanog zastoja.

Ne kaže: Djed samo spava – to bih mu još više zamjerio nego što je sad otvorio prozor i objesio pokrivač da se provjetri.

Uzimam s vješalice crnu košulju. Jasno mi je da otac računa na mene. Shvatio je da je magija naša posljednja šansa.

- 22 -

Možemo odmah krenuti, kažem, moram samo prije nešto donijeti iz djedova stana. Nešto važno.

Usput u autu on kaže: Stric i baka već su otišli.

Ni riječi o sprovodu, a ja šutim o tome da sam najmoćniji unuk-čarobnjak nesvrstanih zemalja. Nema straha, ti daj gas, a ja ću opet sebi dovesti djeda, a tebi oca. Ne kažem ništa jer mi odjedanput tako teško pada biti dijete.

Duboko udahnem. Kuhinja. Dinstani luk, ništa od djeda.

Spavaća soba. Uranjam lice u košulje. Sjedam na kauč. Ondje je djed sjedio. Ništa. Stanem u kut iza televizora. Ništa.

Paukove mreže još su tamo. Gledam kroz prozor u dvorište.

Ništa. Naš yugo, motor radi, otac je izašao iz vozila. Moj čarobnjački šešir na vitrini. Penjem se na stolac, pažljivo presavijam šešir i vraćam ga u ruksak. Ruksak! Prekopavam ga – čarobni štapić. Htio sam ga pokazati svom najboljem prijatelju Edinu, sjetim se, i za probu našem nastavniku iz povijesti slomiti nešto nevažno. Taj preskače gotovo sve lekcije s partizanima, a nema bolje borbe od narodnooslobodilačke borbe i utakmice Crvene zvezde, moje omiljene momčadi. Mi gotovo uvijek pobijedimo, a kad izgubimo, to je tragedija. Djedova je smrt zasad spasila nastavnika.

Kao i svi, nosim crninu, ali nositi crninu sigurno nije jedino što se na sprovodu mora pa naizmjenično oponašam strica Boru i svoga oca. Kad stric Bora pogne glavu, i ja pognem glavu. Kad otac s nekim izmijeni nekoliko riječi, ja ih upamtim i ponovim ih nekom drugom. Češkam se po trbuhu jer se stric Bora češka po svom velikom trbuhu. Vruće je, ras­ kopčavam košulju jer otac raskopčava svoju. To mu je unuk, šapuću ljudi.

Strina Tajfun prestigla je nosače lijesa pa je moraju po-

- 23 -

zvati natrag. Upita ih može li pomoći. Ovomiljenje, kaže, ubitačnoje.

Prabaka i pradjed hodaju iza lijesa. Pradjedova je duga bijela kosa raspuštena. Rado bih mu ispričao o svom čarobnjačkom planu, jer i on je sam čarobnjak, ali ne nalazim za to dobru priliku. Djed Slavko jedanput je na slavlju u Veletovu pripovijedao da je pradjed davno u samo jednoj noći očistio najveću štalu u Jugoslaviji zato što mu je njezin vlasnik za to obećao ruku svoje kćeri – moje današnje prabake.

Djed nije bio siguran kad se sve to odigralo. Prije dvjesto godina! povikao sam ja, a stric Miki kucnuo se po glavi: Tada još nije bilo Jugoslavije, klinjo, bile su to kraljevske štale nakon Prvoga svjetskog rata. Svidjela mi se varijanta strica Mikija jer u njoj je prabaka bila princeza. Djed je govorio da pradjed nije samo očistio golemu štalu, već je u istoj noći pomogao i dvjema kravama da se otele, pobijedio najbolje kartaše remija u gradu i osvojio golemu svotu novca te popravio žarulju u kući svoga tasta – to je, kako sam doznao, bila najteža zadaća, uzme li se u obzir da ništa na svijetu nije crknutije od crknute žarulje. Bez magije sve to ne bi bilo moguće. Princeza prabaka na to ništa nije rekla, samo se značajno osmjehivala. Trebali ste vidjeti njegove nadlaktice, rekla je. Nikad se ničija boja očiju nije tako dobro slagala s nadlakticama kao kod mog plavookog Nikole.

Stojim pred rakom i znam da je moguće. Ipak sam ča­ rolijom omogućio Carlu Lewisu da istrči svjetski rekord.

Znači da nisu svi Amerikanci kapitalisti, drug Lewis barem nije, jer moj štapić i šešir čaraju isključivo u skladu s Partijom. Stojim pred rakom u koju će položiti djeda, nekadašnjeg predsjednika višegradskog mjesnog komiteta, i znam: moglo bi uspjeti.

- 24 -

Pradjed se spušta u raku i objema rukama čupa kamenje i korijenje iz zemlje. Što je ovo ovdje? kaže. Sin, moj sin!

Teško je zamisliti da je djed Slavko nečiji sin. Sinovi imaju najviše šezdeset godina. Zapravo gotovo svi koji se danas opraštaju od djeda imaju oko šezdeset godina. Žene s kosom pod crnim maramama nose parfem da isprave miris smrti.

Ovdje smrt miriše po svježe pokošenoj travi. Muškarci šapu­ću, na džepovima njihovih crnih sakoa male šarene značke, ruke su im prekrižene iza leđa pa i ja prekrižim svoje.

Otac pomaže pradjedu da izađe iz rake i staje iza mene.

Ruke mu težinom pritišću moja ramena. Počinju govori, govori traju, govorima nema kraja, a ja ne želim čarobnjačkim ritualom nikoga prekidati, to bi bilo nepristojno. Znojim se. Sunce prži, cvrčci cvrče. Stric Bora svjetloplavim rupčićem briše znoj s lica. Ja se brišem rukavom po čelu.

Stric Miki sjeda u travu. On i nekoliko starih žena jedini su koji sjede pa ja ostanem stajati. Jednom sam potajno promatrao sprovod na kojem nije bilo dugih dosadnih govora, već samo jedan kratak, nerazumljiv. Neki bradati čovjek u ženskoj odjeći pjevao je i njihao zlatnu kuglu na lancu. Iz kugle se pušilo i smrt je mirisala po zelenom čaju. Sada znam da je taj čovjek pop. Kod nas nema popova – kod nas govore drže šezdesetogodišnja odlikovanja. Nitko se ne šali. Svi hvale djeda, često govore isto, kao da jedni od drugih prepisuju. Zvuče kao žene kad hvale kolače. Mrtvac pod zemljom ništa više ne čuje, pa mu posljednje što ovdje gore čuje treba goditi. Ali moj je djed bio toliko istinoljubiv da bi odmah ispravio svako uljepšavanje. Ne, druže Poljo, rekao bi on, nisam svaki dan reformirao našu zemlju, prošlog petka nisam ništa poduzeo da smanjim stopu inflacije, a u

- 25 -

subotu sam dugo spavao umjesto da unapređujem provedbu plana u našim regionalnim kolektivima. Nedjeljom idem sa svojim unukom, ovim ovdje čarobnjakom, u šetnju. Uvijek idemo nekim drugim putom i smišljamo priče, to je ono divno kod nas u Višegradu, nama nikad ne ponestane putova i priča – male, velike, smiješne, tužne, sve su to naše priče!

I gdje još ima da unuk zna više priča od djeda? Kad je bio ovolicni, podigao bi djed palac, kažiprst i srednjak, razmišljao je o nastavku biografije Mary Poppins. Drugarici Poppins bilo je dosta njezine glupe kraljice, promijenila je ime u Marica, preselila se k nama u Jugoslaviju u zgradu i udala se za gospodina profesora glazbe Petra Popovića s četvrtoga kata. On je doduše već oženjen i alergičan na kišobrane, ali toliko izvrsno svira klavir da mu Marica nije mogla odoljeti.

Ona je njega očarala pjevanjem i čvrsto zauzlanim čizmama.

S kišobranom leti Marica iznad grada i ne želi više ni čuti za čuvanje djece, dobiva posao na proizvodnoj liniji Partizana, nakon čega ta tvornica mjesec za mjesecom dvostruko premašuje planirane kvote. Ali skrenuo sam s teme, pucnuo bi djed prstima, htio sam samo još nešto ispraviti: nemam uvijek za svakoga dobar savjet. Na primjer za mlade ljude – doista ne znam što bih njima savjetovao, osim možda da manje vjeruju nama, a više slušaju Johanna Sebastiana. I kad naši susjedi s drugoga kata ostave svoje smeće pokraj kontejnera, tada sam daleko od svake pristojnosti, druže Poljo!

Gadan sam ja susjed! U stubištu psujem iz svega glasa i, dogodi li se to još jedanput, ispraznit ću smeće pred njihovim vratima, o da, to ću napraviti! Nije točno ni da svim starim udovicama nosim ugljen, odmahnuo bi djed, ne volim baš stare udovice! U jednome ipak imaš pravo, rekao bi, uzeo bakinu ruku i palcem je pogladio po nadlanici. Pomažem svojoj Katarini oko posuđa, usisavam stan i vrlo rado - 26 -

kuham. Katarina ne mora cijeli dan stajati na nogama dok god ja mogu stajati na svojima! Zašto muškarci ne bi kuhali?

Najradije pripremam soma za svog unuka i za svoju ponosnu drugaricu. S limunom, češnjakom, krumpirima s peršinom.

I jedno stoji iznad svega, druže Poljo: Aleksandar je naj­bolji ribič odavde do Dunava, sunce djedovo, jest.

Koliko sam dugo zamišljen stajao pred djedovim lijesom, ne znam. Ne znam kad sam se oslobodio teških ruku svoga oca i kad sam obišao raku iz koje je mirisalo po nedjeljnoj kiši. Kad sam stavio šešir sa žutim i plavim zvijezdama koje se okreću oko mjesečeva srpa, mada mi je djed na dan kad je uvečer umro smrću koja je bila jača od svake magije objasnio da se ne vrte zvijezde oko mjeseca – mjeseci se vrte oko zvijezda? Koliko sam dugo držao čarobni štapić uperen u zvijezdu petokraku na uzglavlju lijesa, koliko sam se puta otrgnuo kad su me pokušali odvući odatle? Što sam psovao, koliko sam plakao? I hoću li ikada oprostiti Carlu Lewisu što je svu moju čarobnu moć iskoristio za svoj svjetski rekor­d, tako da ništa nije preostalo za djeda? Sve za 9,86 sekunda 25. kolovoza 1991., uvečer onoga dana kad se s Megdana nije čulo kako majka šapuće svome sinu: Imao si djeda koji te volio i koji se nikada neće vratiti. Ali njegova je ljubav prema nama beskrajna, njegova ljubav nikad neće nestati. Aleksandre, ti sad imaš djeda koji nema kraja.

Obećali smo priče, mama, kimnuo je sin odlučno i zatvorio oči, kao da čara bez štapića i šešira, vrlo jednostavno obećanje: nikada ne prestati pripovijedati.

- 27 -

- 310 -

Saša Stanišić rođen je 1978. u Višegradu. Nakon okupacije Višegrada 1992. odlazi s roditeljima u Njemačku. Studirao je njemački jezik i slavistiku na Sveučilištu u Heidelbergu i Institutu za njemačku književnost u Leipzigu. Radio je kao asistent na Sveučilištu Bucknell u Lewisburgu (SAD). Na njemačkom piše poetske tekstove, eseje i kratke priče koje su od 2001. objavljene u nekoliko antologija i književnih časopisa. Jedna njegova priča ušla je u zapaženu antologiju kratkih pripovjedaka mladih bosansko-hercegovačkih germanista Priče iz Bosne. Napisao je dvije radiodrame. Prvim romanom Kako vojnik popravlja gramofon (Wie der Soldat das Grammofon repariert), objavljenim 2006. stječe naklonost kritike i ulazi u najuži izbor za njemačku knjigu godine, s tom knjigom dobiva nagradu Grada Bremena za književnost te 2008. dobiva nagrade Adelbert von Chamisso i Heimito von Doderer.

Trenutačno piše svoj drugi roman pod radnim naslovom Anna.

- 311 -

- 312 -

Anda Bukvić rođena je 1980. u Metkoviću, gdje je završila osnovnu i srednju školu. Studij engleskog jezika i književnosti i njemačkog jezika i književnosti upisala je 1998. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te diplomirala 2003. s temom iz književnog prevođenja njemačke proze na hrvatski jezik. Na istom je fakultetu 2012. doktorirala s temom Dnevnici njemačkih autorica na prijelazu 18. u 19. stolje­će.

Tijekom dodiplomskog i postdiplomskog studija bo­ ravila je na stipendijama na sveučilištima u Heidelbergu, Kon­stanzu i Berlinu. Od 2006. do 2010. godine radi kao lektorica u vanjskoj suradnji na Odsjeku za anglistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu i predaje kolegije iz suvremenoga engleskog jezika i prevođenja. Bavi se prevođenjem audio, vizualnog i tekstualnog materijala te usmenim prevođenjem. Tekstove i brojne prijevode objavila je u časopisima za književnost i kulturu Zarez, Quorum, Libra Libera, Riječi, Književna smotra, na Trećem programu Hrvatskog radija te u suradnji s izdavačkim kućama Mozaik, Ocean­ more i Fraktura.

- 313 -

- 314 -

Sadržaj

Koliko srcu treba da stane na sto metara, koliko je težak paukov život, zašto moj nesretnik piše svojoj okrutnoj rijeci i što čak ni meštar od nezavršenoga ne može izvesti kao čarobnjak

7

Koliko je slatka tamnocrvena, koliko volova treba za jedan zid, zašto je konj Kraljevića Marka u rodu sa Supermanom i kako rat može doći na slavlje

28

Tko pobjeđuje kad Morž sudi, kako miriše orkestar, kad se magla više ne može rezati nožem i kako priča postaje dogovor

51

Kad je cvijeće cvijeće, kako se slažu gospodin Hemingway i drug Marx, tko je pravi majstor u tetrisu i za što će poslužiti šal Bogoljuba Balvana

58

Kad je nešto događaj, a kad doživljaj, koliko je puta umro drug Tito i kako je nekoć proslavljeni tricaš dospio za upravljač Centrotransova autobusa

66

Što je Milenko Pavlović zvani Morž donio sa svoga lijepog putovanja, kako je šef stanice izgubio kontrolu nad nogom, za što su dobri Francuzi i zašto su navodnici suvišni

84

Kamo vodi loš glazbeni ukus, što trotočkaš osuđuje i koliko je brz rat kad se zaleti

90

- 315 -

. . .

97

Čega se igramo u podrumu, kakav okus ima grašak, zašto tišina pokazuje svoje oštre zube, tko nema pogrešno ime, što može izdržati most, zašto Asija plače, kako Asija sjaji

100

Kako vojnik popravlja gramofon, što piju znalci, kako nam ide pisani ruski, zašto klenovi jedu pljuvačku i kako je moguće da se smrska grad

113

Emina, na rukama nošena kroz svoje selo

125

26. travnja 1992.

127

9. siječnja 1993.

130

17. srpnja 1993.

134

8. siječnja 1994.

138

Halo. Tko? Aleksandar! Ma daj me nemoj, odakle zoveš? Nije loše! Užasno, a ti?

140

16. prosinca 1995.

143

što zapravo želim

145

1. svibnja 1999.

147

Aleksandre, baš tebi želim poslati paket

151

Kad je sve bilo dobro, Aleksandar Krsmanović, s predgovorom bake Katarine i sastavom za gospodina Fazlagića

153

- 316 -

11. veljače 2002.

207

Ja sam Asija. Odveli su mamu i tatu. Moje ime ima značenje. Tvoje su slike zločeste

208

Od tristo trideset nasumično biranih brojeva u Sarajevu na otprilike svaki petnaesti javlja se telefonska sekretarica

216

Što mudrace čini mudrima, koliki bi trebao biti ulog na vlastito sjećanje, tko je pronađen, a tko iznađen

221

Što se igra Bogu iza nogu, za što Kiko čuva cigaretu, gdje je Hollywood i kako Mikimaus uči odgovarati

228

Napravio sam popise

250

Meštar od nezavršenoga

293

Zahvale 309 O autoru

311

O prevoditeljci

313

- 317 -

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Urednik Seid Serdarević Lektura i korektura Antonija Vidović Grafička urednica Maja Glušić Dizajn i prijelom Fraktura Godina izdanja 2013., srpanj (prvo izdanje) Tisak Denona, Zagreb ISBN 978-953-266-492-8 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

- 318 -

- 319 -

149,00 kn

- 320 -