Kazalište za narod

predgovor

Snježana Banović 1

KAZALIŠTE ZA NAROD

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu 1945. — 1955.

Kazalište za narod

2

snježana banović, kazalište za narod

Od iste autorice u izdanju Frakture Službeni izlaz

predgovor

3

Snježana Banović

Kazalište za narod Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu 1945. – 1955. od socrealizma do samoupravljanja

Fraktura

4

snježana banović, kazalište za narod Recenzenti dr. sc. Darko Lukić, prof. dr. sc. Hrvoje Klasić, izv. prof.

© Snježana Banović i Fraktura, 2020.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

All rights are represented by Fraktura, Croatia.

ISBN 978-953-358-216-0 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 1061929

predgovor

5

Sadržaj

Predgovor 11 prvi dio Kazalište u središtu novoga sustava narodnog prosvjećivanja Novo kazalište kao nastavak revolucionarne borbe Javno-politička, ideološka i propagandno-agitacijska nadleštva Agitprop i kazalište Kadrovsko pitanje kao središnji problem drugi dio Programsko-produkcijski okviri tijekom triju poslijeratnih mandata Repertoar strogoga socrealističkog naboja (1945. – 1949.)

Komesarijatsko razdoblje i uprava Ive Tijardovića ( 1945. – 1949.)

Obnova, polet i repertoarna zbrka: sezona 1945./1946.

15 17 59 95 119

197 199 225 237

6

snježana banović, kazalište za narod

Uzlet unatoč turbulencijama: sezona 1946./1947.

Rekordna ruska sezona: sezona 1947./1948.

Umjetnički iskoraci, kontrola i cenzura: sezona 1948./1949.

Prijelazno razdoblje: Uprava Marijana Matkovića (1949. – 1953.)

Pomlađivanje ansambala i jačanje domaćega repertoara: sezona 1949./1950.

Borba s rokovima, financijama i legislativom: sezona 1950./1951.

Novi model odlučivanja: sezona 1951./1952.

Razdvajanje dramskoga ansambla i gubitak zgrade Maloga kazališta – novo kazalište kao izazov za upravu HNK-a: sezona 1952./1953.

Novo doba

259 281 293 311 333 345 363

377 409

treći dio Hrvatsko narodno kazalište kao platforma nove strategije u kulturnoj politici 431 Instrumenti nove kulturne politike u kazalištu 433 Kazališni umjetnici i njihov status u novim okolnostima 471 Svečane izvedbe 525 Gostovanja 553 Oblikovanje nove publike i kritike 591 epilog Pozicioniranje na europskoj kulturnoj mapi Godina 1955.: izlazak na inozemne pozornice

613 615

Prilozi 633 Pravilnik o organizaciji i poslovanju narodnih kazališta u Narodnoj Republici Hrvatskoj, 1949.

635 Nacrt pravilnika o honorarima gostujućih umjetnika iz 1949.

645

predgovor

7

Radni kućni red, 1951.

651 Članstvo Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu 1945. – 1955.

663 Izvori 721 Bilješke 747 Kazalo imena 817 O autorici

833

8

snježana banović, kazalište za narod

predgovor

Anici i Boži, mojim roditeljima koji su mi bili najveća podrška, ali nažalost nisu dočekali ovu knjigu

9

10

snježana banović, kazalište za narod

predgovor

11

Predgovor “Kazalište treba da bude izraz onih strasti koje uspaljuju gledaoce.”

Jean Richard Bloch, Kazalište za narod, 1903.

Ova je knjiga rezultat višegodišnjega istraživanja započetog davne 2004. godine u svrhu predavanja na Odsjeku produkcije Akademije dramske umjetnosti dok je još ideja o njoj bila tek daleka i maglovita.

No, nakon objavljivanja i recepcije knjige o kazalištu u vrijeme NDH-a Država i njezino kazalište (2012.), smatrala sam da je sazrelo vrijeme za sustavnije istraživanje i analizu poratnoga razdoblja koje se – govorimo li o kazalištu kao središnjemu mjestu kulturne politike – može jamačno opisati kao najintenzivnije i najzahtjevnije u cijeloj našoj povijesti.

Unatoč tomu, radovi o tome kompleksnom sustavu u prvom desetljeću nakon Drugoga svjetskog rata, izvan pojedinačnih i/ili općenitih uvida ne postoje. Razlozi za to kriju se ponajprije u nedostatku zanimanja za istraživanja naših proteklih sustava kulturnih politika, još i više u novodobnom zazoru prema komunističkoj ideologiji, naročito onoj tijekom razdoblja intenzivne sovjetizacije kulture i partijske kontrole, između 1945. i 1949. godine. Stoga se intenzivno istraživanje, započeto početkom 2015. godine, uz ono na povijesno-političkoj, teatrografijskoj,

12

snježana banović, kazalište za narod

memoarskoj i drugoj literaturi u prvom redu temeljilo na arhivskoj građi, brojnim novinskim zapisima, osvrtima, kritikama i svjedočanstvima. Postojanje goleme istraživačke građe nudilo je sve to vrijeme brojna rješenja za otvaranje ključnih mehanizama, ne samo u odvijanju života zagrebačkoga kazališta, već i u razotkrivanju slojevite i kompleksne kulturne politike Druge Jugoslavije čiji su temelji postavljeni i prije oslobođenja zemlje od fašizma, još tijekom NOB-a. Taj će glomaz­ ­ni sustav, dirigiran i nadgledan oštrim ideološkim okom, s jedne strane biti kontinuirano opterećen snažnim naslijeđem, a s druge obdaren mnogim novim prilikama za zamah i razvoj svih umjetničkih područja što će postupno i sve više, dolaziti do izražaja nakon znanoga političkog zaokreta 1948. godine. Sve je to i odredilo periodizaciju turbulentne poslijeratne kazališne dekade počevši od komesarskog razdoblja (1945.

–1949.) preko prijelaznog (1949.–1953.) te na kraju onog demokratiza­ cijskog nakon 1953. godine koja se sva i poklapaju s analizama triju intendantura. Unutar tih okvira, morala su biti šire opisana i brojna događanja i pojave, prikazani istaknuti i manje istaknuti pojedinci, česti (kako to obično u teatru biva) međuljudski sukobi, nepravde, ali i fatalne zabrane i cenzure. Uz njih, nažalost i (pre)rijetke vizije promjena. U cilju što plastičnijeg oslikavanja konteksta, moralo se analizirati rad brojnih nadleštava, partijskih organa, više i manje moćnih pojedinaca i njihova djelovanja prema zagrebačkom kazalištu, uz njega i prema našim drugim nacionalnim institucijama, ne propuštajući usporedbe s onima srodnim iz drugih jugoslavenskih republika. Stoga će, vjerujem, čitateljima pobuditi zanimanje niz manje poznatih, do danas skrivenih i intrigantnih podataka koji iz novoga kuta osvjetljavaju i neke “svima poznate činjenice” prenošene generacijama u gotovo mitološkim verzijama.

Knjiga je podijeljena na četiri dijela. U prvome je riječ o izgradnji i provedbi nove kulturne politike i novoga kazališnog sustava u Jugoslaviji i Hrvatskoj, njezinim korijenima u NOB-u te općenito o položaju kazališta u novoj državi među kojima se ističu obnova i izgradnja zgrada te stvaranje novih ansambala. Neizostavno ih prati analiza najtežeg pitanja u tom razdoblju – onoga kadrovskog s brojnim problemima oko

predgovor

13

mučnih dana kazni i šikaniranja u proljeće i ljeto 1945., a potom polagano, ali učinkovito ujedinjenja ansambala HNK-a, usto i kronični nedostatak umjetničkih zanimanja i nužnog pokretanja škola za nove generacije scenskih, likovnih i glazbenih umjetnika, ali i tehničara, administratora, organizatora… Drugi dio predstavlja široki dijapazon onodobna lutanja u iznimno zahtjevnom području kreiranja reper­ toara, a s tim u vezi manje ili veće ovisnosti triju kazališnih uprava o politici i njezinoj kontroli. Analizira se nekritički uvezena doktrina socijalističkog realizma koja je imala za cilj implementirati sovjetski model kazališnog programiranja i u naše kazališne uvjete. Detaljno su istraženi mandati trojice intendanata – onaj čvrsto ideološko nadzirani Ive Tijardovića, onaj hrabrih iskoraka i otpora Marijana Matkovića te dijelom i onaj Nanda Roje koji zapravo otvara novo doba hrvatskoga kazališta, započeto megagostovanjem u Londonu u siječnju 1955., a ko­ jim se simbolično i zatvara ova knjiga i otvara neka buduća. Za treći je dio ostavljeno djelovanje važnih, ali prečesto nemoćnih instrumenata financiranja, planiranja i legislative prema kazalištu u čemu je presudan bio razvoj onodobne organizacije kazališta, znatno ugrožene 1953. kad HNK gubi dio ansambla i zgradu Maloga kazališta u Frankopanskoj ulici. U ovome se dijelu najviše istražuju položaj umjetnika u novim okolnostima, intenzivna gostovanja u objema granama, ali i brojne svečanosti na svim razinama u slavu novoga poretka koje su znatno utjecale na složene procese stvaranja nove publike i kritike. Kao primje­ ­ri, u četvrtom se dijelu donose ključni dokumenti i uredbe, a posebno je mjesto tijekom rada na knjizi zauzimalo kreiranje tablice s abecednim popisom zaposlenika kazališta iz razdoblja čime se, mimo statističkoga imperativa, željelo ukazati na kazalištu imanentnu važnost kolektivnog doprinosa: sastavljena je od znanih umjetničkih imena, no daleko više od onih neznanih i danas zaboravljenih, od kojih je veliki dio njih svoj cijeli radni vijek proveo u zahtjevnome kazališnom pogonu na tadašnjemu Titovu trgu.

I na kraju, osim želje da oslika mnoge dvojbe, uspone i padove s kojima se suočavalo hrvatsko kazalište u ovome turbulentnom razdoblju, ova je knjiga nastala i kao potreba da se ukaže na to da je ono, unatoč

14

snježana banović, kazalište za narod

brojnim ideološkim imperativima i preveliku očekivanju s mnogih strana, “često u grčevima ali ponekad i s rezultatima koji su doista bili magistralni, tragalo za kazališnim jezikom koji bi sintetizirao njegovu društvenu misiju i njegov umjetnički izraz”.1 Koliko je u tome uspjelo, vidjet će se iz poglavlja koja slijede.

Snježana Banović, rujan 2019.

novo kazalište kao nastavak revolucionarne borbe

prvi dio

Kazalište u središtu novoga sustava narodnog prosvjećivanja

15

16

snježana banović, kazalište za narod

novo kazalište kao nastavak revolucionarne borbe

17

Novo kazalište kao nastavak revolucionarne borbe Od završetka Drugoga svjetskog rata pa sve do kraja osamdesetih godina XX. stoljeća, domaći i inozemni kroničari kazališta i kulture, umjetnici i kulturni radnici, mnogi od njih sudionici ratnih zbivanja, redom su kao početak novoga jugoslavenskog kazališta navodili ono partizansko rođeno u narodnooslobodilačkoj borbi.1 Razdoblje djelovanja kazališta u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj bilo je prešućivano ili rijetko spominjano tek kao doba nenarodne okupacije i sramni žig na časnom liku hrvatske Talije. Iako je poslije dokazano da su hrvatska kultura i kazalište čak i u ratnim i krajnje represivnim prilikama Pavelićeva režima znali (posebno nakon 1943. godine) katkada izvojevati sporadični i skromni prostor autonomije, kao i otpora prema režimu Ante Pavelića2, to je turbulentno četverogodišnje razdoblje opisivano kao razdoblje pukoga kazališnog i općenito kulturnog životarenja, posvemašnje stagnacije u (re)produkciji, s uniformiranim i osiromašenim repertoarom jake osovinske orijentacije i pogonima urušenima do rasula. Stoga će smjernice buduće prosvjetno-kulturne politike koje je Komunistička partija postavila još prije rata kao jedan od odlučujućih instrumenata revolucionarne borbe, nakon uspostave nove vlasti 1945. doživjeti svoj nastavak: kazališni i općenito kulturni život u Jugoslaviji, pa tako i u Hrvatskoj, bit će otvoren prema širokim mogućnostima

18

snježana banović, kazalište za narod

sveobuhvatna razvoja u potpunosti posvećena novom umjetniku, ali i novom konzumentu kulture, koji su u referatima novih ideologa nazivani – probuđenim dijelovima naroda. Zadaća umjetnosti u novome vremenu postaje velika i uzvišena, odlučujuća za “stvaranje boljeg i ljepšeg života”3. Velik dio partijskoga djelovanja poslije rata bio je usmjeren na izgradnju i sređivanje političkoga, kulturnog i općenito društvenog života nove zemlje, a u skladu s Ustavom, koji je osiguravao slobodu umjetničkog i znanstvenog rada, država je imala zadatak pomagati kulturno-prosvjetnu djelatnost “u cilju razvitka narodne kulture i narodnog blagostanja”, osiguravajući da prosvjetne i kulturne ustanove “budu pristupačne svim slojevima naroda”4.

Po mišljenju Milovana Đilasa, najistaknutijeg ideologa novoga druš­ tva i kulture, upravo je prijeratno djelovanje Partije bilo osnovni razlog da je “relativno velik broj kulturnih radnika učestvovao u NOB-u i što je većina naše inteligencije ostala vjerna narodu u vrijeme od 1941. – 1945.”5 Naime, Partija je od početka rata preko narodnooslobodilačkih odbora (NOO*) organizirala prosvjetni i kulturni život na oslobođenim teritorijima (škole, analfabetski, glazbeni i slikarski tečajevi, umjetničke grupe, radiostanica Slobodna Jugoslavija, zborovi i telegrafska agencija Tanjug) u čemu su joj se pridruživale organizacije Narodne fronte, Narodne omladine i Antifašističke fronte žena. U sljedećoj fazi, od proljeća 1942., a po uzoru na sovjetsku Crvenu armiju, pokreću se brojne scensko-glazbene i likovne trupe: iako u krajnje diletantskim uvjetima, umjetnici redovito nastupaju na improviziranim scenama pod otvorenim nebom u blizini fronte, pred golemim auditorijima od

Narodno-oslobodilački odbori u početku su bili samo privremeni oblici materijalne i političke podrške vojsci, postupno poprimajući funkcije revolucionarnih organa narodne vlasti koji se od jeseni 1942. učvršćuju kao stalni, s izrazitom regulatornom funkcijom rušenja staroga poretka i stvaranja novih oblika demokratskih komunalnih zajednica. Imali su i svoje kulturno-prosvjetne odsjeke koji su, naročito od svibnja 1943. pokretali prosvjetne i kulturne akcije organiziranja, osnivanja i iniciranja tečajeva, predavanja, priredbi, škola, domova kulture i narodnih sveučilišta. Više o toj genezi u: Hodimir SIROTKOVIĆ, ZAVNOH – Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske (rasprave i dokumenti), Zagreb, 2002., I/2., II/2. *

novo kazalište kao nastavak revolucionarne borbe

19

više tisuća ljudi te sa svojim plakatnim priredbama ubrzo stječu nepo­ dijeljene simpatije naroda, boraca i omladine.6 Stoga se kao najznačajnija kulturna događanja tijekom rata spominju odlasci pojedinih skupina i pojedinaca pod vodstvom Partije u partizane, a kao početak novoga kazališta u Hrvatskoj (usto i kao Dan HNK) još će se dugo označavati 22. travnja 1942. – datum odlaska prve skupine zagrebačkih kazališnih umjetnika na čelu s Vjekoslavom Afrićem na oslobođeni teritorij.7 Njihovo se napuštanje zlatnih loža i kićenih kazališnih sofita opisivalo kao neprocjenjiv moralni, politički i kulturni doprinos za Narodnooslobodilački pokret u cjelini, ali i za oslobođene dijelove teritorija gdje su svojim, ispočetka malobrojnim snagama, pridonosili razvitku kulturno-umjetničkog djelovanja i gdje novo kazalište znatno smanjenih produkcijskih i umjetničkih mogućnosti, rođeno u vatri NOB-a, nije prekinulo djelovanje ni u najtežim uvjetima neprijateljskih ofenziva.

Upravo je iz toga zametka koncem 1942. nastalo Kazalište narodnog oslobođenja Jugoslavije koje je prošlo sve ofenzive, tj. “sva mjesta (…) u koja je stupila partizanska noga”, te postalo “svijetao primjer za rad i razvoj mnogim drugim kazališnim grupama za vrijeme NOB-a” koje su po oslobođenju postale temeljem za podizanje brojnih novih kazališta i obnove onih postojećih.8 U svemu, do kraja rata, Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu je dalo 15 partizana i 27 aktivista NOP-a.9 Partizansko kazalište, izgrađeno na amaterskim temeljima od manjih trupa profesionalaca, s vremenom se širilo angažiranjem velikog broja entuzijasta od kojih većina nije ni imala namjeru nakon oslobođenja nastaviti kazališnu karijeru. Tijekom NOB-a radilo se već na pretvaranju tih trupa u čvrste ansamble od kojih su Kazalište narodnog oslobođenja Jugoslavije, a još više Kazalište narodnog oslobođenja Hrvatske (KNOH), osnovano u Splitu 1945. kao sljednik Centralne kazališne družine pri ZAVNOH-u*, izabirale u članstvo najistaknutije umjetnike

Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske osnovano je u ličkom selu Ponoru (Inicijativni odbor 1. III.) u lipnju 1943. kao najviše političko tijelo NOB-a u Hrvatskoj, nakon čega su, do skupštine u Jajcu 29. XI. 1943. (kada se AVNOJ proglašava vrhovnim zakonodavnim i predstavničkim tijelom nove Jugoslavije, formira Plenum, Predsjedništvo i Nacionalni komitet – na čelu s Titom *

20

snježana banović, kazalište za narod

partizanskoga pokreta.10 Oni su se nakon oslobođenja vraćali u svoja stara kazališta ili dobivali angažmane drugdje širom zemlje što je zapravo razbijalo tek stečeni kontinuitet partizanskih ansambala – svi su se uskoro stopili s ansamblima koji su djelovali prije i za vrijeme rata. U svemu, na oslobođenu teritoriju Hrvatske djelovalo je tijekom rata sveukupno 28 oblasnih i okružnih profesionalnih i amaterskih kaza­li­šnih družina i oko 600 amaterskih sastava, a uz spomenutu

koji dobiva čin maršala – koji ima ulogu privremene jugoslavenske vlade) redom osnivana takva republička i pokrajinska tijela: Slovenija, Crna Gora, Bosna i Hercegovina, Srbija, Vojvodina, Kosovo, Sandžak, Makedonija. Nakon I. zasjedanja, ZAVNOH kao organ narodne vlasti dobiva Izvršni odbor koji preuzima nadležnost vlade Hrvatske. U listopadu 1943. u Plaškom je održano njegovo II. zasjedanje kada se donosi Pravilnik o unutrašnjem radu i organizaciji te formira Tajništvo kao rukovodeći odjel. To je zasjedanje završilo poznatim Nazorovim pokličem izrečenim 15. X. u dva sata u noći: “U času rastanka kličem svima: Odlučnost i postojanost. Živahnost u akciji, ustrpljenje u čekanju! Sve uz lozinku Smrt fašizmu! Živjela sloboda.” Na III. zasjedanju u Topuskome 8. V. 1944., uoči kojeg je već postojalo 4600 NOO-a u Hrvatskoj i gdje je dovršen proces konstituiranja državnosti Hrvatske kao federalne jedinice DFJ, izabrano je Predsjedništvo na čelu s Nazorom, a za potpredsjednike su izabrani Andrija Hebrang kao predstavnik KP, Franjo Gaži kao predstavnik HSS-a i Rade Pribičević, kao predstavnik Srba u Hrvatskoj. Za tajnika je izabran dr. Pavle Gregorić (zvani Brzi) koji je tu funkciju obnašao još od stvaranja Inicijativnog odbora 1. III. 1943. U Plenumu su bila još 24 člana tako da je novoosnovano tijelo brojilo 34 člana, a od umjetnika, u njemu je bio Vanja Radauš. I to je zasjedanje završeno kasno noću uz Nazorov poklič: “Fašizam umire, sloboda se rađa.” Sada je Hrvatska imala izgrađenu gotovo cjelovitu organizaciju nove državne vlasti na čelu sa ZAVNOH-om kao svojim vrhovnim saborom i ostalim rukovodećim organima i svojim Vrhovnim sudom koji djeluje od srpnja 1944. Što se tiče konstituiranja političkih predstavništava u organe vrhovne zakonodavne i izvršne narodne vlasti federalnih jedinica, posebne ustavne odluke donosile su se od veljače do prosinca 1944., redom: Slovenija (SNOS), Hrvatska (ZAVNOH), Bosna i Hercegovina (ZAVNOBiH), Crna Gora (CASNO), Makedonija (ASNOM), Srbija (VASNOS). H. SIROTKOVIĆ, ZAVNOH, I-2/4/5/6., II./1/., II-2/2/3., II-3/2, 3.

Usp. Ivo BANAC, Sa Staljinom protiv Tita: informbiroovski rascjepi u jugoslavenskom komunističkom vodstvu, Zagreb, Ljubljana, 1990., 26-27.; Ana HOLJEVAC TUKOVIĆ, “Uloga republičkih ministarstava u upravi Narodne republike Hrvatske”, Arhivski vjesnik, Zagreb, 2002., 103-114.; Nenad BUKVIĆ (ur.), Zapisnici Vlade Narodne repub­ like Hrvatske 1945. – 1953., Zagreb, 2018., 17.

novo kazalište kao nastavak revolucionarne borbe

21

ZAVNOH-ovu trupu, djelovala je i druga centralna družina pod imenom “August Cesarec”, koja je po širini djelovanja nesumnjivo nadmašila sve ostale obišavši sa svojim programima gotovo cijeli oslobođeni teritorij Hrvatske, uključivši i Istru. Samo kulturno-umjetnički odsjek Propagandnog odjela ZAVNOH-a, pod kojim je neposredno rukovođeno objema družinama, potaknuo je osnivanje još deset okružnih družina, tiskani su usto i priručnici za njihov kulturno-umjetnički rad te su masovno osnivani domovi kulture kao središnja žarišta njihova rada.

U zanosu je Ivo Tijardović u ljeto 1946. klicao da je za vrijeme rata narod zavolio kazalište “pa bez njega ne može više ni zamisliti svoj život, svoju povijest”11. Slično je mislio i sam Josip Broz Tito izjavivši u jednoj kasnijoj prilici: U našem narodnooslobodilačkom ratu i revoluciji pozorište je bilo snažan faktor kulturnog uzdizanja boraca na frontu i u pozadini i vrlo značajan činilac revolucionarne mobilizacije i razvijanja svijesti širokih slojeva na­ roda, u prvom redu radničke i seljačke omladine. Pozorište je oduvijek bilo, i to mora i danas biti, plemeniti i stvaralački posrednik između umjetnosti i naroda i naroda i umjetnosti.12 U svome prvom obraćanju kolegama i struci nakon stupanja na dužnost intendanta HNK-a Tijardović je podsjetio na činjenicu da su “kazališne grupe, kulturno-prosvjetne ekipe, pjevački zborovi i razni orkestri učinili u toj nemilosrdnoj i krvavoj borbi svom narodu nevjerojatno ogromne usluge” te da je Tito, ne samo shvatio “zamašnu ulogu kazališta u narodnooslobodilačkom ratu već i njegovu zamašnu ulogu u životu naših naroda i poslije rata, nakon pobjede”.13 Ukratko, za sve kroničare kulturne politike tijekom socijalizma, upravo je narodna revolucija predstavljala snažnu prekretnicu u svekoliku društvenom životu, uključivši i prosvjetno-kulturnu djelatnost što se podrobnije i deklariralo na povijesnom okupljanju umjetnika i kulturnih radnika u Topuskome, u lipnju 1944., glavni inicijator i pokretač kojega je bio Andrija Hebrang, politički sekretar KPH, prethodno i inicijator i sudionik osnivačke skupštine ZAVNOH-a. Kongres, koji je otvorio član Predsjedništva ZAVNOH-a Marijan Stilinović, predstavljao je kamen temeljac za novu jugoslavensku kulturu “nacionalnu po

22

snježana banović, kazalište za narod

svome obliku, a općečovječansku po svome sadržaju” (Stilinović u govoru na otvaranju Kongresa). No na samom se Kongresu nije posvetilo razradi buduće kulturne politike, a ubrzo su mnoge njegove deklaracije bile nažalost zauvijek zaboravljene.14 Još desetljećima poslije, isticano je da je u revoluciji pravu renesansu doživio “onaj duh požrtvovnosti, ljubavi i samoprijegora, koji je prožimao sva nastojanja i rad drugova, koji su u to vrijeme djelovali na partizanskoj pozornici”, a “ta ljubav, ta požrtvovnost i taj samoprijegor, to je važno i za samo umjetničko ostvarenje, to je ono što danas treba da prožima sav naš kazališni život”.15 U trenutku ulaska X. zagrebačkog korpusa u Zagreb, 9. svibnja 1945., prošlo je već gotovo mjesec dana od formiranja prve Narodne Vlade Hrvatske u Splitu te ona, uz predsjednika Vladimira Bakarića koji će joj ostati na čelu osam godina, i dva potpredsjednika, ima dvanaest ministara među kojima je i Ante Vrkljan, kratkotrajni mi­nistar prosvjete u čiji resor ulazi i kultura. Toga 14. travnja u Splitu, Vladimir Nazor odmah je na početku prve sjednice istaknuo važnost nove kulture, a Josip Broz Tito, koji će se tijekom svoga prvog boravka (21.–26. svibnja) u oslobođenu Zagrebu, 21. svibnja u 18 sati s prozora Banskih dvora obratiti Zagrepčanima okupljenima na Markovu trgu opširnim govorom, podcrtat će “karakter nezavisnosti svake federalne jedinice (…) u smislu slobodnog kulturnog i ekonomskog razvitka” te nastaviti: To je zajednička kuća, jedna cjelina, ali unutra ima pravo svaki da gospodari na svome i da se razvija kulturno i ekonomski.* Uz Tita, najviši organi

Narodni list, 28. V. 1945., str. 1-2. Bio je to Brozov prvi javni govor u oslobođenoj Hrvatskoj i prvi koji je prenosio Radio Zagreb, ujedno i prvi radijski prijenos nakon oslobođenja grada i prvo snimanje Titova glasa u Zagrebu gdje je ostao petnaest dana i proslavio svoj 53. rođendan. Boravio je u Mošynskoga 63, današnjoj Nazorovoj ulici, primivši delegaciju pionira, radnika i katoličkog svećenstva. Usp. Josip PAVER, “Kronologija boravka druga Tita u gradovima i mjestima SR Hrvatske”, Arhivski vjesnik, 28/1985., 93. Usp. Maja HRIBAR OŽEGOVIĆ, “Titove zagrebačke adrese”, Zagreb i Hrvatska u Titovo doba, (ur. T. Badovinac), Zagreb, 2004., 68-79.

Uskoro će, na sjednici Skupštine grada 22. X. 1945. biti proglašen počasnim građaninom Zagreba, a na prijedlog Božene Begović prihvaćenog s aklamacijom. Tekst *

novo kazalište kao nastavak revolucionarne borbe

23

državne vlasti otpočetka su imali viziju kulture nakon oslo­bođenja pa je i prije ulaska partizanskih trupa u Zagreb Predsjedništvo AVNOJ-a* već donijelo “u svrhu sređenja materijalnih i personalnih prilika HNK u Zagrebu” odluku da se “iz razloga potpune aktivizacije i obnove kulturno-umjetničke strane ove hrvatske narodne institucije u smislu današnjih potreba i nastojanja” što prije imenuje uprava HNK-a. Do toga je iz razumljivih razloga došlo tek u svibnju 1945. kad je Vrkljan imenovao privremenu upravu s Ivom Tijardovićem na čelu, još uvijek aktualnim intendantom KNOH-a, koja je djelovala sve do 19. srpnja 1946. kada ju je razriješio novi ministar prosvjete dr. Zlatan Sremec postavivši odmah novu, gotovo u istom sastavu.

Tako se na zagrebačkoj sceni u proljeće 1945. iskusan ansambl, kom­ promitiran u očima pobjednika djelovanjem tijekom Pavelićeva režima, susreo s nestručnim komesarijatstvom (M. Matković) pridošlim u Zagreb s partizanima. KNOH će se već u srpnju 1945., manje ili više prirodno, spojiti s ansamblima HNK-a i tako će u profesionalnu scensku praksu ući i oni umjetnici amateri koji su svoja iskustva i znanja stjecali na

njezina obrazloženja glasio je: “Potaknuta javno izraženim željama građana grada Zagreba, a tvrdo uvjerena da govorim u ime svih stanovnika ovog našeg dragog grada i u ime svih ovdje prisutnih zastupnika, predlažem da se drug Josip Broz-Tito, maršal Jugoslavije, izabere za Počasnog građanina grada Zagreba i da se time izrazi puna ljubav, odanost i zahvalnost koju naši građani goje prema tvorcu i zaštitniku naše slobodne i sretne domovine.” Tito, kojem je za vrijeme prošlih diktatura bilo uskraćeno građanstvo u Zagrebu, promptno je prihvatio ukazanu čast te uzvratio pismom u veljači 1946. (čitano 25. lipnja 1946.), a u kojem taj potez naziva čašću i radošću jer voli Zagreb od djetinjstva i jer ga za njega vežu “mnoge uspomene iz prošlih borbi za bolju budućnost” koja se sada ostvaruje.

Zapisnik s prilozima sjednice GNS u ZGB od 22. X. 1945., 26; Zapisnik skupštine GNO od 25. IV. 1946., 298. i skraćeni zapisnik iste sjednice, 289. Sve, u: HR-HDA ZG-37.1 NOGZ – Sjednice predstavničkih tijela – Zapisnici sjednica Gradskog nar.

Odbora 1-3/1945., Zapisnici 1/1946. * Osnivačko zasjedanje AVNOJ-a održano je inicijativom Vrhovnoga štaba 26. i 27.

XI. 1942. u Bihaću koji je bio središte oslobođenog područja u Bosni. Pozivi s Titovim potpisom poslani su najistaknutijim vojnim i političkim predstavnicima NOP-a. Zbog teških ratnih uvjeta, od 71 pozvanog vijećnika, u Bihać je stiglo njih 54, od čega je hrvatskih delegata bilo 15. (H. SIROTKOVIĆ, ZAVNOH, I, 2.)

24

snježana banović, kazalište za narod

partizanskim pozornicama. Oni će, uz novu ideologiju, u kazalište donijeti i duh novoga kolektivizma koji su kazališni veterani morali odmah preuzeti ili otići iz kazališta, treće mogućnosti nije bilo. Ne­ izbježno, osim nasljeđa s partizanskih pozornica u narodnoj revoluciji, vizija novoga kazališta nakon oslobođenja od fašizma crpila se i iz dugo­godišnje, bogate tradicije zagrebačke i hrvatske kazališne prošlosti, a potpun oblik trebala je dobiti nakon oslobođenja “kada je radnom narodu kao nosiocu društvenog i političkog života omogućeno da aktivno sudjeluje u kulturnom zbivanju”.16 No, iz priloženoga će se vidjeti da vizija, široko postavljena tijekom rata, zbog djelovanja skore agit­ propizacije kulture nije mogla dosegnuti snagu prethodno zamišljenoga. Isto tako, što se kazališta tiče, ni Partija nikada nije uspjela posve zavladati estetsko-organizacijskim postulatima ovoga krajnje nemonolitnoga razdoblja – kazalište je, osobito od 1950., godine, a nakon konačna napuštanja dotad propisane socrealističke doktrine, nerijetko uspijevalo pronalaziti svoj put mimo očekivanja vladajuće politike i strogog, ali uglavnom nemuštoga partijskoga nadzora. Nažalost, kako to obično i biva u revolucionarnim razdobljima, velika pobjeda nije mogla biti u potpunosti ostvarena bez kažnjavanja: u svim ustanovama od prosvjetno-kulturne važnosti, Sudovi časti sastavljeni od kolega navodno “bez mrlji prethodnoga režima”, odlučivat će o kaznama za one umjetnike i kulturne djelatnike koji stoga “privremeno ili trajno” neće moći djelovati u javnosti jer su “bili fašisti, služili vjerno okupatorima i ustašama”.17 Ipak, za razliku od npr. žestoke odmazde novih vlasti u Beogradu, u studenome 1944. kada je vojni sud Prvoga korpusa NOVJ-a, u skladu s Uredbom Vrhovnoga štaba osudio niz umjetnika, novinara i intelektualaca na smrtnu kaznu strijeljanjem (njih čak 105, među njima i jedanaestoro glumica i glumaca*), za kazališne umjetnike

“Smrtna presuda izrečena im je kao narodnim neprijateljima i ratnim zločincima, u smislu čl. 13, 14 i 16 Uredbe Vrhovnog štaba o vojnim sudovima jer su pripadali okupatorskim i izdajničkim, terorističkim i špijunskim organizacijama, okupatorskoj oružanoj sili i izdajničkim vojnim organizacijama Nedića, Ljotića, Draže Mihailovića i drugih; što su svim svojim silama radili na učvršćenju Hitlerovog *

novo kazalište kao nastavak revolucionarne borbe

25

u Zagrebu formirani su civilni Sudovi časti koji su u svome kratkom djelovanju kolegama dosuđivali kaznu zabrane pojavljivanja na sceni.

Uz tek nekoliko drastičnijih kazni (npr. za Lovru Matačića kojem je sudio Vojni sud II Armije, a ne kazališni Sud časti), sve se svodilo na višemjesečne kazne u obliku zabrane nastupanja i javnog djelovanja.

No, pratila su ih česta i žestoka šikaniranja, a uskoro i premještanja nepoćudnih (“po kazni”) u novoosnovana republička ili pokrajinska kazališta. Što se pak organizacijsko-repertoarnog modela tiče, usprkos bjelodanoj činjenici da su kazališta u novoj državi kao državne ili gradske institucije “silom zakona i voljom jačega prešla u službu prosvjetno-propagandnih struktura vladajućeg poretka”, ona su, iako sa znatno izmije­ njenom i usmjerenom repertoarnom slikom, djelovala i dalje po istom organizacijskom modelu kao i prije rata te im se prethodni strukturalni odnosi postavljeni krajem XIX. stoljeća nisu mijenjali. Tako je i zagrebačko kazalište – u tom trenutku središnja kulturna ustanova u Hrvatskoj – “podsječenih krila” i “pritajena života čekalo bolje dane”.18 Kako socijalističke zemlje glede kulturne politike uglavnom spadaju pod model tzv. države inženjera jer su je kreirale pod nadzorom Sovjetskog Saveza, tako se i u Drugoj Jugoslaviji taj inženjerski model kulture – sljubljen kao i drugdje s onim prosvjetnim – označava kao centralističko-etatistički.* U čitavom razdoblju koje opisuje ova knjiga, kreiranom isprva po uzoru na sovjetske diktate, a pod paskom Partije i njezinih brojnih izvršnih tijela, rođen je birokratsko-prosvjetiteljski model

poretka u Jugoslaviji, odnosno protiv oslobodilačke borbe naših naroda i svih naših saveznika; što su ubijali borce Narodno-oslobodilačke vojske i poštene rodoljube, ili ih potkazivali neprijatelju, ili predavali, mučili, proganjali i ubijali; što su zborovima, štampom, radiom, predstavama, karikaturama i drugim sredstvima podupirali okupatorsku fašističku tiraniju i izrugivali vojničke i moralne napore slobodoljubivih naroda...”(Politika, 27. XI. 1944., više o tome u: Miodrag – Mija ILIĆ, “Igre kažnjene smrću”, feljton, Večernje novosti, IV/V., Beograd, 2007.) * Modele europskih kulturnih politika i njihova razdoblja definirao je u svojoj disertaciji Sanjin Dragojević: Kulturna politika: europski pristupi i modeli, FPZ, Zagreb, 2006.

26

snježana banović, kazalište za narod

kulturne politike snažnog etatističkog utjecaja u kojem je razvijen niz ideološki ojačanih “stimulativnih instrumenata”, od besplatnog školovanja i stipendija preko kredita i razvojnih planova pa do “dostupnosti svih kulturnih programa najširim slojevima konzumenata”19 u kojem je osnovni postulat bio taj da kazalište od svih umjetnosti ima najneposredniji utjecaj na društveni i kulturni odgoj narodnih masa. Pozornica je igrala neposrednu ulogu u “buđenju i pravilnom orijentiranju svijesti u narodu” te u razvijanju njegova “estetskog gledanja i mišljenja”.20 Ova će misao vodilja označiti baš sve programske i organizacijske odrednice kazališne politike i cijeloga kazališnog sustava u četvero­ godišnjem razdoblju socrealizma, tj. agitpropovske kulture 1945.–1949. godine. Poslije, u razdoblju postagitpropovske kulture, kada posustaje rigidna kontrola i ideološki pritisak nad sustavom, ono će postati instrumentom implementacije novoga modela samoupravljanja, a uskoro i snažnim sredstvom prezentacije Titova trećeg puta na Zapadu.21 Uza sve navedene brojne i burne poslijeratne procese, ideje na kojima je razvijana hrvatska kulturna politika rođena u jugoslavenskoj partizanskoj revoluciji ostale su predugo u temelju sustava koji se rijetko obogaćivao novim rješenjima, a prečesto opterećivao brojnim (novim) problemima od kojih se uvelike i danas sastoji.

Kulturna revolucija i izgradnja sustava monolitne kulturne politike Vlast koja je već do kraja 1943. formirala zakonodavna i predstavnička tijela, našla se po oslobođenju pred golemim zadatkom obnove porušene zemlje desetkovanoga stanovništva.* Kako se najveća važnost

Na Međusavezničkoj reparacijskoj konferenciji u Parizu, održanoj 1945., ustanovljeno je da je Jugoslavija u Drugi svjetski rat ušla kao izrazito agrarna i jedna od najnerazvijenijih država u Europi, a da je iz rata izišla s 10 % stanovništva manje (među njih 1.680.000 bilo je čak 40 tisuća visokoobrazovanih osoba), s 25 % potpu­ ­no razorene industrije, a djelomično preko 40 % (od toga 22 % prehrambene, 38 % *

novo kazalište kao nastavak revolucionarne borbe

27

pridavala uspostavljanju privrednog života, zahvaljujući golemu radnom elanu i entuzijazmu stanovništva, u nepune su dvije godine uklo­ njene najteže posljedice rata. No obnova je u Drugoj Jugoslaviji*, uz otklanjanje posljedica rata i sređivanje gospodarskog života, podrazumijevala i osiguranje najnužnije materijalne osnovice za prelazak na plansku proizvodnju, suglasno novoproglašenoj vladavini državne svojine i ekonomskom monopolu države.22 Tako je nakon prometa, industrije i poljoprivrede, koji su radi prehrane stanovništva dobili prvenstvo u obnovi, došla na red i sveobuhvatna obnova prosvjetno-kulturnoga sektora, a koji se, kao i ostali sustavi, u potpunosti trasirao po uzoru na onaj u Sovjetskom Savezu. Prosvjeta i kultura postaju tako dio misije transformacije društva koje nisu smjele zaostajati za ekonomskim razvojem “jer se napredak ekonomije nije mogao ni zamisliti,

kemijske, 35 % metalne, 54 % drvne i građevinske, 35 % kožne i tekstilne), 51 % uništenih električnih centrala, 50 % pruga, 35 % uništena brodovlja, 223 urušena rudnika, s opustošenim školama, knjižnicama, arhivima, muzejima, kazalištima…, a šteta na baštini iznosila je 1,5 milijardu. Međunarodna reparacijska komisija za kulturnu baštinu utvrdila je da je srušeno 450 i oštećeno 800 pravoslavnih crkava, 120 katoličkih crkava, 750 džamija i 106 sinagoga. Samo u Hrvatskoj je potpuno uništeno 300 sela, 1459 škola, djelomično još njih 1050, 1768 školskih knjižnica i arhiva je posve uništeno, 750 djelomično, a oko 400.000 ljudi ostalo je bez stambenog prostora. Svi su kazališni fundusi opljačkani, a u travanjskom bombardiranju Beograda izgorio je primjerice cijeli fundus dekoracija i kostima Narodnog pozorišta. Branka DOKNIĆ, Kulturna politika Jugoslavije 1946–1963., Beograd, 2013., 34-36. Usp. B. DOKNIĆ, Kulturna politika Jugoslavije 1945 – 1952., I. 20-21., 154.; Igor DUDA, “Uhodavanje socijalizma – Hrvatska u desetljeću poslije 1945.”, 26.; LJ. DIMIĆ, Agitprop Kultura, 21.; Glas rada, br. 12., 31. VIII. 1945., 3. * Od svoga službenog proglašenja na II. zasjedanju Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije 29. i 30. studenog 1943.u Jajcu, nova se država naziva Demokratskom Federativnom Jugoslavijom (DFJ). Deklaracijom Ustavotvorne skupštine od 29. studenog 1945. naziva se Federativna Narodna Republika Jugoslavija (FNRJ) do 1963. kada postaje Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija (SFRJ) što ostaje do raspada 1991. godine. U vrijeme DFJ, teritorijalne jedinice koje su činile njezin ustroj jesu federalne države pa je za Hrvatsku naziv Federalna država Hrvatska – FDH. U vrijeme FNRJ mijenjaju se u narodne republike (Narodna republika Hrvatska – NRH). Od 1963. postaju socijalističke republike (SR Hrvatska).

28

snježana banović, kazalište za narod

a još manje ostvariti sa politički nesvjesnim, neobrazovanim i stručno neosposobljenim radnikom”.23 Ta su načela bila ključna za definiranje nove kulturne revolucije u kojoj se kulturno-prosvjetne djelatnosti uspostavljaju kao društvene aktivnosti od iznimne važnosti nad kojima Partija uspostavlja monopol.24 Kao što naglašava Milovan Đilas, ključna osoba Partije i kulture do 1953., “jedan od najvažnijih zadataka kulturne politike sastojao se u okupljanju naprednih kulturnih radnika oko Partije i u njihovom aktiviziranju na liniji borbe Partije.”25 Ivo Tijar­dović, prvi intendant zagrebačkoga kazališta u novoj državi, istak­ nuo je u jednom izlaganju da se obnova u zemlji odvija takvim tempom da “izaziva divljenje čitavog naprednog svijeta” te da su i radnici na kulturnom planu puni poleta prionuli “teškom i odgovornom poslu: uzdizanju najširih narodnih slojeva na kulturnom polju”.26 U razdoblju o kojem je riječ u ovoj knjizi, kulturna produkcija kapilarno je povezana s onom prosvjetnom, a tradicija, najčešće strana novom konceptu kulture, prerađuje se i prilagođava novom vremenu i njegovim zahtjevima. Nova država preuzima totalitarni okvir so­ vjetskoga tipa u kojoj jača izgradnja čvrstoga represivnog aparata te se odmah na početku gase neke stare ustanove koje se ne uklapaju u novo vrijeme, a osnivaju nove koja moraju opravdati nova stremljenja.27 Središ­­ nji položaj Komunističke partije koja je do pojedinosti kopirala sovjetski sustav automatski uključuje i formiranje mnogih tijela za nadzor nad širokim područjem kulturne djelatnosti u pokušaju sveobuhvatne kontrole svih duhovnih aktivnosti i s ciljem cjelovite revolucionarne preobrazbe društva koje je naslijedilo kulturnu zaostalost iz prošlosti.28 U takvu se okviru moralo sve postojeće reformirati i prilagoditi novim smjernicama: reorganizirati školstvo i likvidirati nepismenost, a time i omogućiti školovanje svima bez obzira na socijalnu pripadnost, proširiti mrežu kulturnih i prosvjetnih ustanova, uspostaviti radiofonijsku mrežu i filmsku djelatnost, osigurati uvjete za razvoj književnosti i svih ostalih umjetničkih grana te uza sve voditi i stalnu borbu protiv neprijateljske propagande, ali i buržoaske i građanske kulture i prosvjete.

S navedenim pojavama, jačala je i cenzura jer je “ideološki i institucio­ nalni nacrt druge Jugoslavije izvorno bio zamišljen u oštroj opreci

novo kazalište kao nastavak revolucionarne borbe

29

s prijašnjim verzijama društva, poput prve Jugoslavije i društvenoga patchworka tijekom Drugog svjetskog rata...”29 Jedan od najmoćnijih hrvatskih ideologa nove kulture socrealizma, književnik Marin Franičević iskazao je tu misiju ovako: Poslije oslobođenja našli smo se u procijepu između naše domaće pred­ ratne lijeve i ratne partizanske prakse, i nekih uvezenih socrealističkih teo­ rija, koje smo ponekad nastojali, barem djelomično, i prihvatiti.30 U tako usko postavljenu okviru, ideologija marksizma – lenjinizma postala je odmah 1945. osnovnim predmetom ideologijskog rada i legitimna doktrina koja je označavala “revolucionarni nazor na svijet i cjelokupno marksističko učenje”31. Socijalistički realizam kao jedini mogući pravac djelovanja u književnosti, kazalištu, likovnoj umjetnos­ ­ti, glazbi i filmu – u svojoj naravi kulturno protuzapadnjački i restriktivan – imao je za cilj izražavati osnovne ideje socijalizma, dok je zadaća umjetnika bila nekritičko veličanje nepogrešivosti vladajućeg sustava, njihove politike i svega onoga što je, prema istoj politici, bio zadatak širokih narodnih masa. Naglašavala se tako nadmoć sovjetskog dijalektičkog i historijskog materijalizma i odbacivala svaka povezanost s buržujskim tendencijama koje se skraćeno nazivaju – dekadentnima.

Jedini mogući estetski izvedbeni stil bio je realizam koji “naprednim i društveno potrebnim priznaje samo one kulturne i umjetničke tvorbe koje pronose temeljnu društvenu ideju”, a čije kriterije utvrđuje Uprava za agitaciju i propagandu – Agitprop.32 Primjerice, u prvo je vrijeme najteže bilo uvesti novu platformu u Makedoniju te Bosnu i Hercegovinu gdje je najviše manjkalo kulturno-umjetničkih kadrova, zato je “muzički život bio mrtav”, a npr. bosanskohercegovačko Udruženje književnika imalo je samo 12 članova koji “zbog preopterećenosti ne stvaraju”. Ivo Andrić, u to doba član Plenuma Komiteta za kulturu i umetnost (najvišega saveznoga tijela odgovornog za kulturu) predlagao je stoga “izmjenu i priliv umjetnika iz ostalih Narodnih republika u Bosnu i Hercegovinu, budući da je tamo kulturno umetnički život najslabiji”33. Što se Makedonije tiče, ondje se tek nakon rata počelo djelovati u smjeru samostalnoga kulturno-umjetničkog života na unificiranom jeziku te nije bilo “ni umjetničke tradicije, ni razumijevanja

30

snježana banović, kazalište za narod

s odlučujućih mjesta, a niti dovoljno kadrova”, a učenici u postojećim umjetničkim školama bili su i dalje isključivo iz “buržoaske sredine”.34 Stoga je sveopće omasovljenje u duhu socijalizma, a protiv ostataka buržoasko-kapitalističkih ostataka unutar kulturno-prosvjetnoga re­ sora bio presudan pokretač u borbi s preostalim elementima građansko­ ­ga života koji je u prvim godinama predstavljao najnegativniju pojavu u društvu, posve stranu novoproklamiranoj socijalističkoj umjetnosti.

Kako je stoga stvarna podloga kulturnoj politici bilo stanje zemlje razorene ratom, opće siromaštvo i slaba prosvijećenost stanovništva, prioritetno su se morali riješiti problemi uspostavljanja djelatnosti osnovnih prosvjetnih i kulturnih institucija u cilju omasovljenja kulturnih potreba i “poticanja svih oblika stvaralaštva naroda”35. Usto je i nužno promovirati jugoslavensku kulturu u inozemstvu te se uskoro organiziraju velike, reprezentativne izložbe jugoslavenske umjetnosti.* Upravo radi bolje prezentacije i promocije jugoslavenske kulture ute­ meljeni su uskoro, po uzoru na druge europske smotre kazališta i filma, i državni festivali s međunarodnim programom: Dubrovačke ljetne igre, filmski festival u Puli i dr., potom i oni natjecateljski s programom predstavljanja domaćeg stvaralaštva (Jugoslovenske pozorišne igre – Sterijino pozorje, Novi Sad, 1956.)

Sve to ne bi bilo moguće bez sudjelovanja i elana brojnih strukovnih

Godine 1946., izložba Jugoslavensko slikarstvo i kiparstvo XIX. i XX. stoljeća (obišla je Beograd, Zagreb, Ljubljanu, Moskvu, Prag i Varšavu) ocijenjena je kao najveći kulturni događaj od oslobođenja, a popratni su joj događaji bili projekcije prvoga jugoslavenskog filma Slavica i niza dokumentarnih filmova o životu u Jugoslaviji. Povodom te izložbe Ministarstvo saobraćaja odobravalo je 50 % popusta na željeznicama. U ožujku 1950. godine pak, otvorena je u Parizu u Musée des Monuments Français u Palači Chaillot Izložba srednjovjekovne umjetnosti naroda Jugoslavije koja je bila iznimno posjećena. Na čelu Počasnoga odbora bio je Miroslav Krleža, koji je u Beogradu tijekom 1949. nadzirao pripremu, dok je postav radio Ljubo Babić. Bilo je izloženo nekoliko stotina kopija fresaka i deseci odljeva skulp­ tura iz svih dijelova zemlje. Krleža je u to vrijeme stanovao u jednoj od vila u Rumunjskoj ulici, supruga Bela pridružila mu se u svibnju i boravila ondje do kraja lipnja. (Vlaho BOGIŠIĆ, “Krležine beogradske adrese”, u: Povratak Miroslava Krleže, zbornik radova (ur. Tomislav Brlek), Zagreb, 2016.) U Parizu pak boravi u listopadu *

novo kazalište kao nastavak revolucionarne borbe

31

udruženja (slikara, književnika, glazbenika, konzervatora, knjižničara, glumaca…), saveznih i republičkih, koja su od 1945. masovno osnivana.

Bila su pod neposrednim utjecajem Partije te im je osnovna misija bila provođenje državne politike u kulturi, a najvažnije od svih bio je Savez književnika, “politički najvažniji, jer se direktno obraća masama”*. Članstvo u tim organizacijama bilo je i jamstvo sudjelovanja u umjetničkom i kulturnom životu, a donosilo je i niz materijalnih povlastica.36 Godine 1946. savezno resorno tijelo u Beogradu (Komitet za kulturu) na čelu s Vladislavom Ribnikarom pokrenulo je dodjelu visokih odličja za umjetnike sa znatnom financijskom podlogom, a ustanovljena je i Nagrada Vlade FNRJ, uskoro preimenovana u Nagradu maršala Tita, koja se dodjeljivala znanstvenicima, umjetnicima i kolektivima te postala najprestižnijom jugoslavenskom nagradom za stvaralaštvo.

Od godine 1947., slijedom prvoga Petogodišnjeg plana (Zakon o peto­ godišnjem planu razvoja narodne privrede Jugoslavije izglasan je u Hrvatskoj na prvome redovnom zasjedanju Sabora NRH, 10. IV. – 26.

VI. 1947. za razdoblje od 1947. do 1951.) osmišljenog po uzoru na sovjetske petoljetke, osim ubrzane industrijalizacije i centralizirane akumulacije, broj zaposlenih u državnom sektoru povećava se u Jugoslaviji čak četiri puta – od oko pola milijuna u 1947. na dva milijuna u 1949.

Najveća snaga nove države postaju mladi ljudi koji se masovno školuju:

1949. i od otvaranja izložbe u ožujku 1950. sve do ljeta te godine odsjeda u rezidenciji jugoslavenskoga ambasadora i svoga prijatelja Marka Ristića. Izložba je u znatno smanjenom izdanju potom prikazana i u Zagrebu, u Umjetničkom paviljonu, a otvorio ju je predsjednik JAZU-a A. Štampar. U: Mirjana PETRIČEVIĆ, natuknica “Izložba srednjovjekovne umjetnosti naroda Jugoslavije”, Krležijana, 381-382.; “L’Art medieval Yougoslave, Paris”. Dostupno na: http://dizbi.hazu.hr/?object=info&id=30473. Već iduće godine, Krleža je organizirao i izložbu Zlato i srebro Zadra.

U: Abdulah SEFEROVIĆ, “Mitske pedesete u Zadru. Grad su spasili nebeski za­š­ titnici”, Slobodna Dalmacija, 22. II. 2015. * “Zapisnik sa sastanka Agitpropa održanog 12. XII. 1947.”, Kulturna politika Jugo­ slavije 1945 – 1952., dokumenti, 126. Usp. Lj. DIMIĆ, Agitprop kultura, 50-53. Savez književnika Jugoslavije osnovan je 1946. u Beogradu. Članovi su mu bili udruženja književnika svih republika i pokrajina, a prvi predsjednik Ivo Andrić. Središnje je tijelo bio Kongres, potom Skupština s izabranim delegatima.

32

snježana banović, kazalište za narod

upravo se u mladosti stopio ratni trijumf s euforijom obnove i izgradnje zemlje. Među njima mnogo je i onih koji se, unatoč nesigurnoj budućnosti, odlučuju za kazališni posao jer je uostalom, uloga plana bila – osim sređivanja zaostale privrede – i izvlačenje zemlje iz kulturne zaostalosti. Veliki planski zadaci obuhvatili su stoga i “sektor mate­ rijalnog i kulturnog podizanja naroda” u kojem je proširenje mreže kulturnih ustanova bio jedan od važnih ciljeva nove vizije.* Primjerice, Grad Zagreb je Odlukom o petogodišnjem razvitku (1947.–1951.) postavio niz zadataka u misiji izgradnje u svim područjima uprave, tako i u kulturi i umjetnosti za koju su se smjernice kretale od adaptacije dvorane na Kaptolu 9 za Dramsko kazalište u osnivanju, preko sređivanja dvorana za kazališne i koncertne priredbe, knjižnica i čitaonica u Domovima kulture pa do uređivanja dviju umjetničkih škola za plesnu, glazbenu i likovnu umjetnost, uređenja dvorane Istra u Teslinoj ulici s gledalištem od 1000 mjesta otvorenje koje je bilo 29. studenoga 1949. (dotad je služila isključivo kao kino) i Parka kulture s pozornicom za dramske i glazbene priredbe u Maksimiru te zabavnog parka za djecu u blizini prvoga maksimirskog jezera. Plan, donekle nerealno postavljen, uključivao je primjerice i preseljenje ZOO-a s lokacije na kojoj se i danas nalazi.37 Da bi održao visoko postavljene ciljeve nove kulture, partijski sustav radi njihova ostvarivanja razvija i široki instrumentarij agitacije i pro­ pa­gande. U skladu s direktiva iz CK KPJ, brojna odjeljenja za agitaciju

U težištu sveopće izgradnje nove zemlje bila je teška industrija (koja je temelj imala na bogatim sirovinskim resursima) kao uvjet za razvoj lake industrije, pro­ meta i poljoprivrede. Plan je “predviđao izgradnju industrijskih grana koje do tada nisu postojale u jugoslavenskoj privredi, novih grana u saobraćaju, obnovu starih poduzeća, mehanizaciju rudarstva, usavršavanje metoda poljoprivredne pro­ izvodnje te proširenje mreže kulturnih, prosvjetnih, zdravstvenih i socijalnih ustanova.” B. PETRANOVIĆ, Istorija Jugoslavije 1918 – 1988, treća knjiga Socijalistička Jugoslavija, pogl. “Državna privreda i njene protivurečnosti”, 92.; Usp. npr. Organizacija i rad Planske komisije izvršnog odbora kotarskog i gradskog narodnog odbora, HDA 279 PV, kut. 422, 29232. *

novo kazalište kao nastavak revolucionarne borbe

33

i propagandu (Agitprop) konstruiraju mišljenja za sve segmente dru­ štve­nog djelovanja i nadzor nad cjelokupnim kulturnim i intelektu­ alnim životom Jugoslavije u čemu do 1949. prednjači ideolog novih smjernica Radovan Zogović kao član Agitpropa CK KP Jugoslavije zadužen za kulturu.* Ostvarivanje nadzora i kontrole tumači se kao pru­ žanje odgovarajuće pomoći u cilju prevencije svakoga mogućeg skretanja s puta Partije. Agitprop strogo kontrolira sve ustanove i sav tisak pa u smjernice daje kritike, određuje okvire cenzure, utvrđuje granice

Radovan ZOGOVIĆ, književnik i političar, (Mašnica, 19. VIII. 1907. – Beograd, 4. I. 1986.). Kao službeni partijski ideolog u to doba, simbolizirao je krutu i represivnu politiku, odbijajući svaku pomisao na bilo kakvu autonomiju umjetnosti i znanosti. Autor je brojnih programatskih i polemičkih članaka i kritika sa stajališta dogmatskoga socijalizma u kojem dokazuje da je jedina uloga umjetnika ona – politička (npr. Tin Ujević nije mogao biti ocijenjen velikim pjesnikom jer je bio “reakcionar”). Njegova zbirka Na poprištu najobuhvatniji je prikaz novih mjera i “propisa” socrealističke književnosti kao klasne i političke. Član CK KPCG i ruko­ voditelj kulturnog odjeljenja Agitpropa CK KPJ, posebno fokusiran na književnost, ali i na književnu produkciju u kazalištima, filmu itd., nametao je svoje osobno mišljenje kao službeno. Iako je na V. Kongresu KPJ izabran za kandidata za člana CK KPJ, kao Staljinov pristaša 30. XII. 1949. razriješen je svih dužnosti i isključen iz Partije, jer je između ostaloga, u pismu Omeru Karabegoviću (predsjedniku Kontrolne komisije CK KPJ) od 1. III. 1949. iznio svoje neslaganje s politikom KPJ u vrijeme sukoba s Kominternom te napisao otvoreno pismo Titu naslovljeno “Falsifikatoru istorije”. Njegova je poezija (Prkosne strofe, Pjesma o biografiji druga Tita i dr.) sve dotad redovito bila na programu različitih prigodnih i ostalih svečanih programa u HNK-u, a recitirali su je redom ugledni prvaci Drame. Kratko vrijeme provodi u zatvoru, a nakon toga živi u bijedi, ali i dalje objavljuje književne radove.

Rehabilitiran je tek u starosti kada postaje članom tek formirane crnogorske Akademije (CANU) – do smrti se izjašnjavao kao “socijalistički realist”. I. BANAC, Sa Staljinom protiv Tita, 165-167.; Hrvatska enciklopedija, natuknica Zogović, Radovan, dostupno na http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=67372; Dušan BOŠKOVIĆ, “Intelektualci u vlasti: društveni obrasci u formativnim godinama druge Jugoslavije”, Desničini susreti, zbornik radova 2009. (ur. D. Roksandić, M. Najbar-Agičić, I. Cvijović Rukavina), Zagreb 2011., 7-8.; G. MILORADOVIĆ, “Od ‘svjetskog satelita’ do ‘američkog klina’ – politički uzroci i okolnosti podele umetnika na realiste i moderniste u Jugoslaviji pedesetih godina, Desničini susreti 2009., 70. *

34

snježana banović, kazalište za narod

senzacionalizma, ali i pornografije koja je nerijetko iščitavana u tada jedinome političko-satiričkom listu Kerempuh.* Kroz djelovanje Agitpropa (o čemu će biti više riječi u poglavlju o nadleštvima nad kazalištem), poduzima se u prvom razdoblju so­ci­ jalizma niz strateških akcija za “kulturnost naroda i osvajanje kulture”, a sve da bi se pokrenule široke narodne mase.** Uz to što su umjetnici bili

Kerempuh je u studenome 1945. utemeljila Narodna fronta Hrvatske. Prvi broj lista izišao je kao izborni letak te organizacije, a naklada mu je s vremenom dostig­ ­la 190.000 primjeraka. Iako je njegova tiraža stalno rasla, od 1949. je tiskan u “dozvoljenoj tiraži” od 132.000. koja se dalje smanjivala svake godine, sve do gašenja 1952. godine. Glavni urednici bili su: Veljko Klašterka (1945.); budući kaz. scenograf Ljubomir Petričić (1946.); Fadil Hadžić (1947.–1950.) te Tomislav Đurinović i Zlata Flego (1951.). Hadžić se poslije prisjetio: “Humoristički list u toj revolucionarno-ideološkoj klimi nije imao velikih šansi, ali, vjerovali ili ne, u samo dvije godine dostignuta je tiraža od 170.000, što nije nikad postigao ni glasoviti francuski Okovani patak. Iskoristili smo sivilo svekolikog uniformiranog hrvatskog tiska. List je tiskan u četverobojnoj rotaciji, okupili smo vrhunsku elitu karikaturista (Režek, Mucavac, Reisinger, Čerić, Neugebauer, Kušanić…) i pisaca, pa je Gustav Krklec tu počeo objavljivati svoje epigrame pod pseudonimom Gavran.”

U Kerempuhu je produciran i naš prvi crtani film u trajanju u 22 minute (Veliki miting, 1951.), ujedno i jedini političko-satirični crtani film u nas čiji će autori poslije utemeljiti slavnu Zagrebačku školu crtanog filma. Prvi put prikazan je kao predigra svečanoj premijeri igranoga filma Bakonja fra Brne u okviru prvosvibanjske proslave 1951. U redakciji je osnovan i političko-satirički kabaret (Kerempuhovo vedro kazalište – v. str. 319.) koji će se nakon godinu i pol dana spojiti sa Za­gre­bačkim dramskim kazalištem na Kaptolu i dobiti ime Komedija koje nosi i danas. Fadil HADŽIĆ, (prir. Branka Džebić i Željko Garmaz), “Čak je i Večernjak jaje Vjesnikove zlatne koke!”, Monitor, 18. 3. 2000. (http://www.monitor.hr/clanci /hadzic-cak-je-i-vecernjak-jaje-vjesnikove-zlatne-koke/6650/), K. SPEHNJAK, Javnost i propaganda. Narodna fronta u politici i kulturi Hrvatske 1945. – 1952., 105., Usp. Ivo ŠKRABALO, Između publike i države – Povijest hrvatske kinematografije 1896 – 1980, Zagreb, 1984., 214-215. ** U Hrvatskoj je po statistikama Ministarstva prosvjete iz 1947. bilo oko pola milijuna nepismenih ili čak 20 % stanovništva iznad 10 godina. Istodobno, odvijala su se čak 3066 tečaja opismenjavanja s oko 43 tisuće polaznika. (Izvještaj o radu na polju narodnog prosvjećivanja, HR HDA 1220, Agitprop, kut. 9, fasc. Organizacija rada odjeljenja (1945/1951.)) U sljedećoj je godini postavljen cilj da se opismeni 135.000 nepismenih, najteže je bilo u Lici, na Baniji i Kordunu te kod radnika *

novo kazalište kao nastavak revolucionarne borbe

35

uvjereni da se kazalište mora potpuno uključiti u izvršenje Titova plana (te tako uzdizati “radni elan u masama jer kako se mase uzdižu, tako se uzdiže i njihova umjetnost”38) bilo je gotovo nemoguće objaviti ili na bilo koji drugi način javno producirati bilo što bez znanja Agitpropa i njegove tvrde osnovne linije.39 Ukratko, na kulturu se gledalo kao pros­ tor široka djelovanja, o njoj se drže referati na partijskim kongresima i drugim sličnim forumima: Naša se zemlja danas nalazi u procesu kulturnog preobražaja. Karakte­ ristike ovog preobražaja jesu prelaz svih kulturnih dobara u ruke radnih masa, jačanje i podizanje materijalne baze kulturnog života i kulturnog napretka, borba za zdravu ideološku marksističko-lenjinističku osnovu kulture i umjetnosti. 40 Cjelokupni rad na području narodnog prosvjećivanja odvijao se ponajviše preko Domova kulture organiziranih širom države, i njihovih sekcija (sekcije Narodnih sveučilišta, knjižnica, kulturno-umjetničkih sekcija, kazališnih, zborskih itd.) o čemu nam svjedoče detaljni Agitpropovi Izvještaji o radu na polju narodnog prosvjećivanja.* Godine 1947. primjerice, samo u Hrvatskoj djeluju čak 852 takve ustanove.

Ministarstvo od početka apelira da se u svakom Domu kulture formiraju

šumskih i građevinskih poduzeća. Kao najbolji kotar u opismenjavanju, te je 1948. ocijenjen Drniš gdje je plan opismenjavanja ostvaren s 100,9 % – opismenjeno je 3986 polaznika za što je kotar od Ministarstva dobio na dar “kino aparaturu normalne vrpce”, a 30 sela bilo nagrađeno radioaparatima koliko su ih dobile i knjižnice širom kotara. (Polugodišnji izvještaj o radu na narodnom prosvjećivanju u NR Hrvatskoj za I. polugodište 1948. godine (1. I. 1948. – 30. VI. 1948.), HDA 279 PV, kut. 421, 1640.) * Od 1946. do 1947. godine Hrvatska je administrativno-teritorijalno podijeljena na mjesta (sela i manji gradovi), gradove, kotare, okruge odnosno – oblasti. Od lipnja 1947. do travnja 1949. na Oblast Dalmaciju, kotare, gradove, gradske rajone, gradska naselja i područja mjesnih NO-a. Od travnja 1949. do svibnja 1952. Hrvatska ima: oblasti, kotare, gradove, gradske rajone, gradska naselja i područja mjesnih NO-a, a Zagreb je izvan oblasti kojih ima 8. Od svibnja 1950. smanjuje se broj oblasti s 8 na 6., a od travnja 1952. NRH se dijeli na kotare, gradove, gradske općine i općine. (Ž. HEĐBELI, N. MOKROVIĆ, “Pregled uprave u Hrvatskoj od 1945. do 1990. godine”, 210-211.)

36

snježana banović, kazalište za narod

kazališne družine (“takve družine treba da neprestano djeluju: da uvježbavaju djela i izvode priredbe”), a osobito u svim većim gradovima i kotarskim središtima u čemu su prednjačili kotari Bjelovar, Županja (7 kazališnih grupa!) i Karlovac. Ministarstvo je također instruiralo NO-e da svaki program pregledaju prije izvedbe i “tako steknu kontrolu nad radom družina”. Naime, problemi repertoara amaterskih družina bili su dvojaki: ili je izabrano djelo preteško za družinu “ili nema nikak­ ­ve umjetničke odgojne ni političke vrijednosti”. Tako je u jednom onodobnom izvješću prikazan primjer dramske družine u selu Potok kod Kutine, koja je pokušala izvesti ni manje ni više nego Molièreova Škrtca za koji u to doba nije imalo produkcijske snage ni zagrebačko kazalište. Nadalje, u okrugu Daruvar izvodio se komad Mjesečarka – “neki glupi i neodgojni ilustrirani vic kojega je potrebno zabraniti”, a navedeni su i naslovi drugih skečeva “koji nemaju nikakve vrijednosti” kao npr. Začarani ormar, Vračara, Brusać i drugi… Stoga je odlučeno da kotarski odbori moraju slati okružnom odboru i Ministarstvu prosvjete na uvid “sva ta djela koja nisu štampana poslije oslobođenja”41.

Osobita se pozornost posvećivala rukovodiocima i aktivistima Na­ rodne fronte, općenarodne političke organizacije koja je imala za cilj pronositi ideje i ciljeve Komunističke partije. 42 Oni su svi morali proći općeobrazovne tečajeve u trajanju od tri do šest mjeseci “jer se osjetila nužna potreba izdizanja kulturnog nivoa rukovodioca”. Usto, među prioritetima je bilo i masovno tiskanje i distribuiranje knjiga u sve krajeve zemlje i u sve knjižnice kojih je u Hrvatskoj 1947. godine bilo čak 533. 43 Unatoč nestašici papira koja je nastupila 1948. godine zbog teške ekonomske situacije u zemlji, tiskano je u Jugoslaviji 3413 naslova, od toga 2614 domaćih i 799 stranih autora – sve to u više od 30 milijuna primjeraka. Broj knjižnih i časopisnih izdanja rastao je iz go­ dine u godinu, a posebnu pozornost širom Hrvatske izazivao je biblio-vagon Ministarstva prosvjete u kojem je osim knjižnice bila i filmska “aparatura”, radioaparat te izložba slika o radu na obnovi zemlje. Primjerice, u vagonu Nakladnoga zavoda Hrvatske, ispunjenog policama za knjige, ormarima za filmove, radioaparatima, novinama i časopisima, albumima s fotografijama iz raznih dijelova zemlje i ukrašenom

novo kazalište kao nastavak revolucionarne borbe

37

izvana prigodnim natpisima, a koji je “cirkulirao od mjesta do mjesta” po prugama širom Hrvatske, pored prikazivanja “kulturnih i zabavnih filmova”, emitirane su i radijske emisije te održavana predavanja. 44 Ideja je potekla od Odelenja za narodno prosvećivanje Ministarstva prosvete DFJ, još u listopadu 1945. s ciljem “da širokim narodnim slojevima pruži mogućnost da se koriste kulturnim tekovinama, a da se putem dobre knjige, štampe, filma i radija upoznaju sa aktuelnim problemima”45. Za mjesta udaljena od željezničke pruge, bilo je sličnih putujućih knjižnica na kamionima i na brodovima, a doček takvih pokretnih kulturnih vozila u malim je mjestima širom zemlje uvijek bio svečan u čemu se primjerice 1947. godine ponajviše iskazala – Dalmacija. 46 Na Kongresu KPJ 1949. godine, istaknut je kao najveći rezultat masovne izgradnje i s njom učinkovite kulturne politike to da je sva materijalna i tehnička baza kulturnog života postala narodnom svojinom. 47 Već 1950. pokreće se vlastiti model uređenja političko-društvenih odnosa, najprije u obliku specifičnoga oblika diktature proletarijata u gospodarstvu – radničkoga samoupravljanja, a potom i pretvaranjem državnoga u društveno vlasništvo u okviru širega političkog sustava društvenoga samoupravljanja, a koji će se rapidno i masovno proširiti u svim kulturnim ustanovama. 48 Oslanjajući se na najbolje tradicije iz prošlosti, materijalne mogućnosti zemlje i “usvajajući najpoznatije metode i elemente suvremene kazališne umjetnosti”, temeljni ciljevi i zadaci koje je postavila nova kulturna politika bili su: – opća pismenost i praktična znanja – izgradnja stručnih kadrova – podizanje kulture svih naroda. 49 Prevedeno na kazališnu politiku: 1. podizanje kvalitete programa te u skladu s tim uvođenje oštrih repertoarnih kriterija 2. osposobljavanje i podizanje stručnih kadrova koji djeluju u ostvarivanju ciljeva kulturne politike

38

snježana banović, kazalište za narod

3. prodiranje kazališne umjetnosti među najšire mase – gleda­lac nastupa kao konzument, ali i kao neposredni stvaralac 4. zajamčena financijska sigurnost, tj. osiguranje materijalne baze kazališnog života 5. ugled zemlje u inozemstvu se podiže najviše uz pomoć kazališta.50

Kazalište u središtu U kontekstu navedenih dubinskih procesa u prosvjeti i kulturi, kazališta odmah postaju najvažnijim segmentom socijalističke kulture – njihove se zgrade otvaraju odmah po prestanku ratnih zbivanja u svim gradovima gdje za to postoje infrastrukturni uvjeti.* Scenska se djelatnost, kako profesionalna, tako i ona amaterska, širi velikom brzinom po cijeloj zemlji da bi doprla u najšire narodne mase koje ju “usvajaju kao svoju umjetnost”51, a sve do 1949. vizija novoga kazališta pokušava se ostvariti po uzoru na sovjetski model obnove u duhu Staljinove politike izgradnje novih i novih kulturnih postrojenja.**

Najbolji je primjer Srpsko narodno kazalište (do 1951. pod nazivom Vojvođansko narodno pozorište) u Novome Sadu, koje je započelo s radom Drame 17. III. 1945. dok su se u gradu još uvijek čuli “topovi sa sremskog fronta”. Opera je pokrenuta 1947., a Balet se osamostalio tri godine poslije, 1950. (Srpsko narodno pozorište 1861 – 1981 – izdanje povodom otvaranja zgrade Srpskog narodnog pozorišta 28. III. 1981., Novi Sad 1981., 9.) Srbija je u to vrijeme imala dva središnja pozorišta – Narodno pozorište u Beogradu koje je započelo radom 23. XII. 1944. (kao i HNK u Zagrebu, bilo je to 1945. jedino kazalište u Beogradu) i ono u Nišu, a oblasna su osnovana u Kragujevcu i u Šapcu. (Kulturna politika Jugoslavije I., 333., Milena NIKOLIĆ (ur.), Sto godina Narodnog pozorišta 1868 – 1968, Beograd, 1968.) *

Primjerice, u Moskvi, koja u to doba ima 26 kazališta, samo su tijekom nekoliko mjeseci u sezoni 1945./1946. bila izgrađena čak tri nova dramska kazališta – jedno u klubu dnevnika Pravda, drugi u Domu kulture tvornice automobila Staljin (vodstvo Ivan Moskvin), a treće, tzv. rajonsko, s gledalištem od 1100 mjesta, nazvano je Staljinovim imenom. **

novo kazalište kao nastavak revolucionarne borbe

39

Razdoblje je to velikog zamaha i poleta kada svaki grad u svakom kotaru u zemlji “želi i traži da ima pozorište”52, kazališta se potom naglo i otvaraju, uglavnom u industrijskim središtima, tako da od 14 javnih kazališta na teritoriju Jugoslavije u 1939. njihov broj desetljeće poslije raste na čak 66 kazališta.53 Od osobita je interesa politike bilo osnivanje kazališta u onim dijelovima zemlje koja ih prije rata nisu imala54 pa je primjerice makedonski narod prvi put dobio čak šest kazališta na svom jeziku.55 Osnivaju se i kazališta nacionalnih manjina kojima je u skladu s trećom odlukom s II. zasjedanja AVNOJ-a o budućem uređenju Jugoslavije kao federativne države s dvjema autonomijama – političkom i kulturnom – bila zajamčena sva prava, među njima i ono o slobodi “upotrebe vlastitog jezika i kulturnog iživljavanja”56.

Tako je osnovano kazalište u Subotici s hrvatskom i mađarskom dramom, koju dobiva i Novi Sad, albanska drama osniva se u Prištini, talijanska u Rijeci, rumunjska u Vršcu, turska u Skopju. U okviru jasno izraženih ciljeva kulturne politike po kojima su se nacionalnim manjinama morali stvoriti najbolji uvjeti za razvoj kulture i jezika, godine 1947. obavljaju se pripreme i za osnivanje Narodnoga kazališta na Kosovu i Metohiji.57 Usporedno s dramskima, otvaraju se kazališta za djecu i mlade te ona lutkarska kojih je početkom 1950-ih najviše u Sloveniji.58 Uskoro će se, kroz brojna ideološko-politička nadleštva, pokušati nametnuti čitav sustav reformi koji je imao za cilj “dovesti u sklad interese naroda sa suvremenim umjetničkim djelovanjem u našim kazalištima” što nije bio nimalo lak zadatak koji zbog niza razloga – ponajviše unutarnjih otpora, nedostatka široke umjetničke vizije i na­ metanja krutih ideološko-birokratskih okvira – nikada nije proveden do kraja pa su se neki se repovi toga prvog agitpropovskog razdoblja u našoj kulturi vukli još dugo vremena. U tome je – kako ga naziva Marijan Matković – revolucionarnom prelaznom periodu, “nedoraslo Ministarstvo prosvjete učinilo grube greške (...) u rješavanju komplicirane kazališne problematike”59. Matković je bio hrabar, no njegova se kritičnost može razumjeti jer je nakon raskida s SSSR-om polako, iako ne glasno, započelo razdoblje sve otvorenije kritike vladajućega

40

snježana banović, kazalište za narod

stanja, već i šire – preispitivanja implementacije socrealističkoga modela u nas, što će svoj vrhunac dostići na VI. kongresu KPJ/SKJ u Zagrebu, 1952. godine.60 Sve dotad, u cijelom sustavu kulture odluke su donošene bez ikakve diskusije o smislu i cilju umjetnosti, a pravo na mišljenje “korespondiralo je s položajem u nomenklaturi”61. Naime, kulturna se politika, osnovana na širokoj podlozi zadovoljavanja najosnovnijih potreba sta­ novništva, odvijala u trima nadleštvima – preko Partije, ministarstva i masovnih organizacija, no, iako različite u institucionalnom smislu, one su bile neraskidivo povezane upravo odlučujućim utjecajem Partije – stalni pokušaji reforme i promjena odnosa u ostalim dvjema bile su zapravo izraz nesigurnosti Partije na tom polju.62 Ta će se nesigurnost ponajviše iskazati upravo u nemoći da kazališni resor u potpunosti podvede pod svoje uzde u razdoblju sovjetskog modela, koji je u našoj kulturi trajao do kraja 1949. godine kada će najprije i biti napušten upravo u kazalištu. U slučaju zagrebačkoga, jasno će se vidjeti razdoblja partijskoga nesnalaženja i neupućenosti u živo kazališno tijelo, u njegovu, gotovo kapilarnu uvjetovanost tradicijom i ovisnost o zahtjevima publike koja je od scene zahtijevala umjetnički rezultat, a ne ideološki diktat. Zbog brojnih opterećenja zbog stalne kontrole i nadzora, raznolikost i programsko bogatstvo nije u to doba moglo biti odlikom kulturnih događanja, a prethodni nagli uzlet bez jasnih strateških ciljeva došao je na naplatu te su njegove slabe strane postajale sve većim problemom. To se naročito odnosilo na kazališno pitanje jer nekontrolirano otvaranje brojnih novih kazališta nije mogao pratiti dovoljno brz razvoj umjetničkih kadrova. Stoga je ubrzo neizbježno došlo do stagnacije i krize kvalitete u scenskom izrazu u cijeloj zemlji – tako nerazmjerna kazališna ekspanzija nije bila primjerena ni mogućnostima ni potrebama. Naime, tijekom elanom prepune 1946. godine, osnovana su u Jugoslaviji 42 nova profesionalna kazališta s ansamblima, a do kraja 1950-ih godina njihov se broj zaustavio na 73. U Hrvatskoj je istovremeno bilo 8 novih kazališta da bi se taj broj u dvije sljedeće godine popeo na 17.

predgovor

833

O autorici Snježana Banović redateljica je i teatrologinja; autorica brojnih režija, stručnih i znanstvenih radova o kazalištu, kulturnoj politici, kazališnome menadžmentu i produkciji objavljenih u Hrvatskoj i inozemstvu te knjiga Država i njezino kazalište (2012.), Kazalište krize (2014.) Službeni izlaz (2018.) i Tragovi i svjedočanstva Mladena Škiljana (2019., urednica).

Osnovna su joj područja istraživanja kulturna povijest, nacionalna kazališna i festivalska kultura te utjecaj politike na kulturu, posebno na kazalište. Usavršavala se na nizu stipendija, rezidencija i edukacija u inozemstvu (SAD, Velika Britanija, Francuska, Belgija, Njemačka, Finska), obavljala niz umjetničkih i javnih funkcija. Redovita je profesorica u trajnome zvanju na Akademiji dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu (odsjek Produkcija), gdje predaje od 2003. godine.

834

snježana banović, kazalište za narod

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva znanosti Republike Hrvatske.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Urednik Seid Serdarević Izrada kazala Neli Mindoljević Lektura i korektura Neli Mindoljević Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Mislav Lešić Fotografija na naslovnici Ivan Medar, Obnova laterne na kupoli kazališta, 13. lipnja 1953. Fotografija na stražnjoj stranici Ladislav Benko, Cvjetni korzo u Zagrebu, 9. srpnja 1953. (HDA, zbirka AGEFOTO) Predlist i zalist skica K. Hegedušića za (neizvedenu) priredbu “Dalmatinsko veče”, 1945.; Muzejsko-kazališna zbirka Odsjeka za povijest hrvatskoga kazališta HAZU Godina izdanja 2020., svibanj Tisak GZH, Zagreb ISBN 978-953-358-216-0 Biblioteka Platforma, knjiga 89 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

predgovor

835

Snježana Banović

Službeni izlaz Eseji, ogledi i kolumne o kazalištu, kulturi i politici

ISBN 978-953-266-960-2 Tvrdi uvez Broj stranica 320 149,00 kn

Kazališna umjetnost jedinstvena je jer se u za­ mračenoj kutiji, na najmanjemu mogućem pro­ storu susreću umjetnici, gledatelji i politika, a bez nijednoga od njih predstava ne može početi. Za umjetnike i gledatelje je jasno, dok je politika ta koja na našim prostorima prečesto i predugo vodi glavnu riječ, prikriveno ili otvoreno cenzurira i ne dozvoljava umjetnicima da rade ono što najbolje znaju.

Snježana Banović, beskompromisna kritičarka, pedantna istraživačica arhiva i vrsna spisateljica oštra pera u Službenom izlazu s raznih strana osvjetljava sve probleme s kojima se naše kazalište, ali i umjetnost u cjelini susreću te ne ostavlja mnogo prostora za optimizam i nadu.

Službeni izlaz bavi se ponajviše HNK-om od vremena Drugoga svjetskoga rata i poraća pa do današnjih dana, našim velikim umjetnicima i intendantima Vladimirom Habunekom, Brankom Gavellom, Marijanom Matkovićem i mnogima drugima te političarima koji kroje njihove sudbine.

Snježana Banović nikada se nije predavala općoj letargiji, bila je na pozornici do kraja pod svjetlima reflektora, govorila i pisala o onome što ne valja argumentirano, precizno i bez stra­­ha, a hoće li nastaviti, ne ovisi više samo o njoj.

836

snježana banović, kazalište za narod

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu već je gotovo dva stoljeća naša središnja kulturna institucija, lakmus-papir ne samo kulture već i društva i politike. Novo razdoblje za kazalište počinje odmah nakon Drugoga svjetskog rata, 10. svibnja 1945., kada Kazališna trupa narodnog oslobođenja Hrvatske na čelu s prvacima zagrebačkoga HNK-a, koji su se pridružili partizanskoj borbi, kreće u obnovu kazališne djelatnosti.

Kazalište za narod knjiga je koja se bavi ulogom HNK-a u prvom desetljeću po završetku Drugoga svjetskog rata, u vremenu obnove, ali i mnogih prijepora, u doba kulturnoga lutanja od želje da se prati socrealizam sovjetskoga tipa do suvremenoga europskog kazališta. Vrijeme je to zanosa i poleta kada se osnivaju mnogobrojna nova kazališta i kulturne institucije. Doba u kojemu se upravo kroz potrebe HNK-a u Zagrebu otvaraju mnoge umjetničke škole, među njima i Akademija dramske umjetnosti.

Kazalište i kulturu općenito obilježile su snažne intendantske osobnosti Ive Tijardovića, Marijana Matkovića i Ferdinanda Nanda Roje, ali i odvajanje od matičnoga kazališta skupine mladih glumaca na čelu s redateljem Brankom Gavellom.

Snježana Banović minuciozno, s mnogo detalja, a istovremeno čitko i pregledno opisuje mijene koje doživljavaju HNK i hrvatsko glumište. Kazalište za narod nije samo povijest kazališta od prvih poratnih izvedbi posvećenih revoluciji do senzacionalnoga gostovanja u Londonu 1955., već je prije svega povijest vremena i ljudi u njemu – glumaca, redatelja, političara – koji su stvarali i utemeljili našu suvremenu scenu, a kroz čije se sudbine prelama i naše današnje vrijeme.

299,00 kn ISBN 978-953358216-0

9 789533 582160

www.fraktura.hr

Biblioteka Platforma