Kinez na biciklu

cmyk

cmyk

S

Ariel Magnus

Kinez na biciklu

magičnim je realizmom gotovo – na redu je magični kapitalizam. Kinez na biciklu nevjerojatno je humorističan roman koji čitatelja vodi kroz čudnovati svijet kineske četvrti u Buenos Airesu. Cijeli grad traži misterioznog piromana Šibicu, koji nakon svojih zlodjela, barem tako kažu, obično bježi biciklom. Li se savršeno uklapa u stereotip – i stoga je uhićen. No na suđenju otima i uzima kao taoca računalnog stručnjaka Ramira, odvodi ga u kinesku četvrt te se između njih postupno razvija prijateljstvo. Mladi argentinski pisac Ariel Magnus potanko opisuje rađanje stockholmskog sindroma, pa Ramiro sve više otkriva čari kineskoga svijeta, gdje je sve naopačke: njegov ga otimač nagovara da s njim sudjeluje u krađi, njegova ljubavnica samo želi spavati na otvorenome, a sam Ramiro upravo Kineze počinje smatrati svojom obitelji, dok

mu njegova majka postaje potpuno strana. I premda je Kinez na biciklu utemeljen na istinitoj priči koja je prije nekoliko godina uzdrmala argentinsku javnost, u svijetu magičnoga kapitalizma često je nemoguće razlučiti fikciju od stvarnosti.

Ariel Magnus

Kinez na biciklu roman

Ariel Magnus napisao je duhovit roman o širenju Kineza u argentinskome glavnom gradu.

— arno widmann, frankfurter rundschau

Ariel Magnus napisao je smiješnu ljubavnu komediju, posebnu ne samo zbog egzotične kulise.

— berliner literaturkritik

cmyk

139,00 kn ISBN 978-953266176-7

9 7 8 9 5 3 2 6 6 1 76 7

www.fraktura.hr

dizajn_ured

Ironično i veselo, Ariel Magnus poigrava se u Kinezu na biciklu s paralelnim svemirom "žutog tržišta", putem kojeg azijski imigranti neprimjetno i odozdo pokreću kotače naše svakodnevice.

— stern

cmyk

2

Ariel Magnus

Kinez na biciklu prevela sa ĹĄpanjolskog Silvana RogliĂŠ

Fraktura 3

Naslov izvornika Un chino en bicicleta ∂ Editorial Norma 2007 Croatian edition published by arrangement with Literary Agency Michael Gaeb ∂ za hrvatsko izdanje Fraktura, 2010. ∂ za prijevod Silvana RogliÊ i Fraktura, 2010.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-176-7 CIP zapis dostupan u raËunalnom katalogu Nacionalne i sveuËilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 743553

4

1

Da, ovo je poËetak putovanja.

DrugaËije reËeno, poËetak stvarnosti.

VICTOR SEGALEN

OsjeÊam hladnoÊu pištolja na potiljku veÊ i prije nego što Ëujem kako se vrata zahoda otvaraju uz tresak. Mršava i Êosava ruka neke osobe koju ne uspijevam vidjeti prelazi mi preko grudi i prisiljava me da se okrenem oko sebe, brzo zakopËavam hlaËe i hodam dok me netko gura odostraga, progoni me osjeÊaj krivnje jer nisam povukao lanac za vodu, možda i ne radi. Zahod suda izlazi na veoma tijesan hodnik, u dnu dva policajca upiru pištolje prema meni dok viËu tipu da spusti pištolj koji mi je prikovao uz vrat, ne znam kojeg se od murjaka koji me gledaju više bojim, taj tip ionako ne sluša policajce kao ni ja svoju dijetetiËarku i nastavljamo dalje, kad stignemo do kraja hodnika, policajci se sklanjaju, neki me sažaljivo gledaju. SkreÊemo udesno i hodamo prema izlazu iz zgrade, iza nas ostaje zamrljano zrcalo u kojem se odražava gauËko-staljinistiËki reljef koji resi nasuprotni zid, iza nas ostaje i ogroman luster koji na sve to baca više sjene nego svjetlosti i koji izgleda kao da Êe svaki Ëas pasti, ja sam ga za svaki sluËaj zaobišao kad sam išao na zahod, policajci koji nas prate hodajuÊi za nama daju nam znak da stanemo, ali više nisu uvjerljivi, Ëak mi izgledaju kao da ih sve to umara.

Tek tad moj otimaË poviËe ne znam što, a ja shvaÊam da je to Li, Šibica, Kinez piroman kojeg su upravo osudili u sluËaju u kojem sam bio svjedok.

5

Uza sve to imam ukljuËen svoj iPod, i to sluËajno, što me nagoni na pomisao da svijetom upravlja Veliki Kompjutor i upravo u tom Ëasu u mom uhu zasviraju Los Tintoreros, bend s argentinskim Kinezima koji praše hard rock, ŠibiËini se urlici ubace u pjesmu i tako dobro sjednu uz pripjev da Êe mi zasigurno nedostajati kad iduÊi put Ëujem tu pjesmu. Kako bismo bili brži ili kako bi se zaštitio od moguÊe pucnjave, Kinez odluËi nositi me na leima, okreÊuÊi se tako da mu nitko ne vidi lea, prošli smo ispred sudnice broj 26, u kojoj su ga netom osudili na Ëetiri godine zatvora zbog nošenja vatrenog oružja i pokušaja podmetanja požara, pitam se kako je uspio izmigoljiti policajcu koji ga je Ëuvao, Kinezu kao da uopÊe nije teško nositi me na leima iako je on poput miša, a ja poput krmaËe.

Kad smo izašli van, Šibica me ponovno spušta na pod, okolo se veÊ skuplja uobiËajena skupina znatiželjnika, kao da ih je netko unajmio, ljudi viËu nešto što ne uspijevam Ëuti, neki puše na balkonima, Ëudim se da veÊ nisu stigli ljudi iz Crónice TV. Promet u Paragvajskoj prekinut je, Šibica me pokušava odvesti do ugla s Montevideom, onda se predomišlja i idemo na drugu stranu, zaustavlja se prilikom skretanja, oËito ne zna kamo da krene, Kinez više izgleda kao stanovnik Buenos Airesa izgubljen u Pekingu. Onda mu pada na pamet suluda ideja, upire pištolj prema policajcu koji se sakrio iza vrata patrolnih kola i daje mu znak da se makne, ulazi sa mnom preko suvozaËkoga mjesta i gura me sve dok nisam završio na drugoj strani, treba mu nekoliko sekundi da upali, onda krenemo, zamalo da nismo pokupili nekoliko znatiželjnika s ploËnika.

Na uglu Paraná nismo se sudarili s autobusom samo zato što Veliki Kompjutor nije tako htio, onda nastavljamo do Corrientes i ondje skreÊemo dolje, a sve to u prvoj, motor samo što ne eksplodira, mislim da bi moj stari, on je taksist, na mome mjestu umro od infarkta. Avenija je zakrËena, u visini Libertada gotovo da stojimo, Li oËajniËki gleda ploËu, udara vrhom pištolja neke gumbe, obraÊa mi se i tad shvatim da još uvijek imam slušalice u ušima, sad svira neka balada Iron Maidena, žao mi ju je prekinuti 6

i vadim samo lijevu slušalicu. Kinez me moli da upalim sirenu, tražim na komandnoj ploËi pa na krovu, stišÊem gumbe, jedan je pravi i prvi put u životu Ëujem zavijanje sirene iz patrolnih kola.

Nitko ne obraÊa pozornost na nju, samo nek se hladi pizza tim korumpiranim murjacima, sigurno misle drugi, Šibica svejedno ubrzava, dotiËe auto ispred nas i zamalo da ne sruši postrance bakicu na uglu, dolazi do Avenije 9. srpnja i kreÊe prema autocesti, sad u petoj. Kad smo srušili rampu, Kinez ispusti urlik koji zagluši sirene, pa nije baš da smo prešli meksiËku granicu i da smo sad slobodni, lijevo od nas vidi se naselje. Li naslanja pištolj na šoferšajbu i smiješeÊi mi se namiguje, ili je luak ili je struËnjak, taj Kinez, pretpostavljam oboje i zato mi je otpoËetka bio simpatiËan.

7

8

2

Moja je priËa s Kinezom piromanom takoer zapoËela s patrolnim kolima i sirenom, bilo je to u noÊi 2. rujna 2005., vraÊao sam se od svoje djevojke, sigurno je bilo dva ili tri ujutro kad su prošla patrolna kola uvlaËeÊi buku ljudima u snove i u moje slušalice, nije trebalo razmicati nikakav promet. Vidio sam da zastaju kraj drugih kola na križanju Avenije La Plata i Ulice Guayaquil, Ëini se da su bili uhitili nekoga, dosta Ëudno za taj dio grada jer sam ja tuda hodao nekoliko puta tjedno i nailazio samo na lopove, triput sam bio opljaËkan i osim jednog poruËnika koji se igrao mobitelom nikad nisam vidio ništa sliËno predstavniku vlasti.

“Kako se zoveš?”

“Ramiro. Ramiro Valestra.”

“Koliko imaš godina?”

“Dvadeset pet.”

“Imaš li dokumente kod sebe?”

“Imam.”

“Onda doi sa mnom jer si svjedok. I skini slušalice kad ti netko nešto govori.”

Osim Ëetvorice policajaca i uhiÊenoga ondje je bila još jedna osoba, još jedan svjedok, koji mi je izgledao poznato, poslije sam se sjetio odakle, na haubi jednih patrolnih kola nalazili su se pištolj i Ëahure, boca puna neËega Ëudnog, šibice, kamen, novËanik, 9

bicikl je bio naslonjen na blatobran, a iza njega, dignute glave i mirna pogleda, Li, palikuÊa koji Êe poslije postati poznat pod nadimkom Šibica.

Bio je manje-više mojih godina, dosta visok za Kineza, i dosta popunjen, imao je uobiËajeno neukrotive šiške kao svi njegovi zemljaci i veoma blijedo lice, usne gotovo da mu se nisu vidjele jer su bile tako tanke, ali Ëinilo se kao da samo što se ne nasmiješi, svako toliko škiljio je kroz ionako dovoljno pritvorene oËi kao da fokusira i gleda izdaleka. Bio je obuËen navlas kao ja, tenisice, traperice, majica, lagana jakna, ali nije imao naušnicu u uhu, nego lanËiÊe oko vrata, možda mi se upravo zbog te sluËajnosti svidio od prvoga trenutka, možda zato što nikad nisam vidio nikoga s lisiËinama ili zato što, kao i svi kriminalci, Li nije izgledao kao da to doista jest.

Dok je jedan policajac pisao prijavu i objašnjavao nam što smo zapravo vidjeli, pištolj “od devet milimetara spreman za paljbu i šaržer s trideset metaka”, bocu “Coca-Cole od petsto mililitara, iliti pola litre, gotovo punu žute tekuÊine mirisa nalik na benzin”, kutiju šibica “marke Los Tres Patitos”, kamen “veliËine šake”, novËanik sa “sedamsto osamnaest argentinskih pesosa”, dok su nam Ëitali što Êemo morati potpisati, pokušavao sam se sjetiti odakle poznajem drugoga svjedoka, imao je ono lice za koje Ëovjek ne zna je li ga posljednji put vidio davno ili relativno nedavno. Iznenada sam se sjetio, ali on me pogledao s izrazom lica koji je govorio da je bolje da ga zaboravim, bio je to jedan od lopova koji me napao u tom podruËju, posljednji od njih, da budem precizan, tenisice koje je nosio bile su moje.

Moj je prestravljeni pogled zasjenilo koËenje kombija Crónice TV, koja uvijek stoji Ëvrsto uz narod, uletjeli su u Ulicu Guayaquil u punoj brzini i u suprotnome smjeru kao još jedna patrolna kola, vozaË je sumnjivo prisno pozdravio jednog policajca. Onaj koji je pisao prijavu htio je brzo pokriti Lijevo lice, ali vozaËev prijatelj zaustavio ga je na vrijeme kako bi ga kamera mogla snimiti, poslije su se svjetla fokusirala na dokaze zloËina dok je najviše rangirani

10

zaËešljavao kosu i brkove, pitanja zapisana na novinarovu papiru postavljao je vozaË.

“Kako je došlo do uhiÊenja, gospodine naredniËe?”

“OsumnjiËeni se vozio na biciklu Ulicom Guayaquil i kad je ugledao patrolna kola, krenuo je u bijeg privlaËeÊi pozornost pol’cajaca koji su pri uhiÊenju zaplijenili oružje i druge kompromitirajuÊe pre’mete.”

“Delinkvent je piroman koji tjednima hara kvartom?”

“No, to mora odrediti sud, ali ja mislim da jest.”

“Otkud je porijeklom taj buzdo?”

“Prema prvim vještaËenjima, Ëini se da je istoËnjaËke nacionalnosti, ko što se može vidjeti golim okom.”

Kad se kamera okrenula prema nama, lopov je veÊ bio otišao, nisam vidio da je potpisao papire, Lija su zatvorili u auto, a onda su ga morali ponovno izvuÊi kako bi Crónica zabilježila dogaaj, prema onomu što sam Ëuo, optužili su ga da pali prodavaonice namještaja u Buenos Airesu, veÊ sam mogao vidjeti bijele naslove na crvenoj podlozi sa zvukom trube u pozadini, Satir iz duÊana s pokuÊstvom bio je Kinez, PalikuÊa Kinez planirao je novi udar, a onda sam Ëuo za nadimak Šibica, ne možeš ti ove iz Crónice preduhitriti.

Policajac je s upaljenim sirenama odjurio pustim ulicama, a kamera ga je pratila dok se nije izgubio iza ugla, onda su fokusirali mene dok sam potpisivao prijavu i postavili mi nekoliko pitanja, ništa nisam znao, ali svejedno sam odgovorio, ljudi svašta Ëine samo da budu kratko na televiziji, to sa mnom ionako nije bilo ništa važno jer me nisu ni uvrstili, ili me barem nitko nije vidio, tipovi iz Crónice spremili su aparate, a policija svoje dokaze, i otišli su skupa prema La Plati. »injenica je da nikad nisam bio svjedok niËega, ni na vjenËanju ni na krštenju, i u svojoj sam naivnosti mislio da je to sve, a zapravo je bio tek poËetak i otišao sam zadovoljan s novom anegdotom, noÊ se Ëini mrtvom, ali noÊu se dogaa najviše stvari. Bio sam samo uznemiren saznanjem da lopov i dalje operira zonom, znao

11

sam da to što ga poznajem nije nikakva prednost, prilikom posljednje pljaËke htio sam se držati prijateljski govoreÊi da mi je to peti put da me pljaËkaju u istom bloku i molio sam da mi dâ popust kao stalnoj mušteriji, ali mršavi me svejedno opljaËkao, no pri odlasku se nasmiješio, mislim da ga je to odalo, ne zaboravljaš tako lako lopova koji ti se nasmiješi.

12

3

Prošlo je više od godine, priliËno loše godine, mama je morala zatvoriti duÊan, držala je duÊan sa sirevima, tati su našli tumor na želucu, on to ne zna, pa i dalje vozi svoj taksi, moj je brat otišao živjeti u Brazil, pojma nemam zašto, a ja sam saznao da mi djevojka nabija rogove, i to, što je najgore, s najboljim prijateljem, klasika.

“Kako si mi to mogla napraviti s najboljim prijateljem, Vanina?”

“Pa, oËito i nije baš tako dobar.”

“Kako si mi to mogao uËiniti s dugogodišnjom curom, Nacho?”

“Kunem ti se da nisam bio prvi.”

Užasna godina, kao što rekoh, jedina mi je utjeha da je drugima bila mnogo gora, na primjer Liju, vidio sam ga ponovno jedne srijede sredinom prosinca kad sam bio pozvan da pristupim na sud, na ispitivanje u sudnici 26, Ulica Paraguay 1536. Poziv je stigao skupa s telegramom o otkazu, još jedna loša vijest u posljednjih nekoliko mjeseci, iako je bila oËekivana, radim na raËunalima i uËinio sam veliku pogrešku, a to se plaÊa. Najviše mi je bilo žao što je ispitivanje bilo u radno vrijeme, dok bih to obavio i prepriËao anegdotu nakon povratka, prošao bi mi dan, a da ga ne bih ni osjetio, Ëinjenica je da mrzim raditi.

13

Moje iskustvo s javnim suenjem sa svjedocima svodi se na gledanje ameriËkih filmova, nisam ni znao da takvo što postoji u Argentini, i ne razumijem zašto na neka suenja pozovu svjedoke, a na neka ne, da su meni dali priliku da biram, radije bih otišao ravno u zatvor nego sjeo pred publiku na optuženiËku klupu.

Mislim, publiku je u ovom sluËaju Ëinilo troje studenata prava, jedna od njih bila je prava ždrebica, u stanci smo svi skupa otišli nešto pojesti, i nekoliko staraca za koje se nismo mogli odluËiti jesu li odvjetnici izvan službe, novinari bez propusnice ili beskuÊnici u potrazi za klimatiziranim prostorom. Drveni stol za kojim su sjedili suci bilo je jedino što je blago podsjeÊalo na filmove, a ostalo se nije razlikovalo od velikoga školskog razreda s ploËom, zastavom, željeznim stolcima, fluorescentnim cijevima, prljavim zidovima i klasiËnim žoharom okrenutim na lea u nekom kutu.

Suci su bili muškarac i dvije žene, jedna od njih patuljasta i debela s tako opakim licem da mi je dok sam davao zakletvu drhtao glas, lijevo od njih bio je Li s prevoditeljem i odvjetnikom g. Paralinijem, desno od njih bili su bilježnik i njegovi pomoÊnici, policajac u sivkastoj uniformi Ëuvao je Lija, a drugi, u civilu, Ëuvao je vrata. Ispod klima-ureaja, najmodernijeg predmeta u sobi, uz bijelu ploËu, onu po kojoj se piše flomasterima, nalazio se kompjutor, povijesna relikvija u punoj snazi, sigurno je radio na pedale.

Mladi tajnik, ljubazan i besprijekorno odjeven, tipkao je prstima, tipkovnica je toliko buËila da su oni koji su govorili morali povremeno ponoviti što su rekli, bilo je mikrofona i zvuËnika, ali naravno da nisu radili.

Sve sam to uoËio tek poslije, u poËetku sam vidio samo Šibicu, ne kad sam ušao, jer sam bio malo nervozan, nego kad me ona sutkinja s opakim licem pitala poznajem li ga, a ja sam rekao da poznajem iako sam trebao reÊi ne, bio je mnogo mršaviji nego posljednji put, glave izbrijane poput luaka, brzo je treptao, Ëinilo se kao da ima tikove, usne se više nisu smiješile. OdjeÊa koju je nosio takoer je izazivala sažaljenje, nebeskoplava trenirka, malo predebela za to doba godine, prljava i s nekoliko rupa, na prsima 14

se nazirala slika hotela u Saint-Tropezu, ne razumijem zašto se ta tako skupa mjesta reklamiraju na tako jeftin naËin, ljudi ionako idu. Više od sažaljenja Li je izazivao osjeÊaj krivnje, Ëinio se kao da su ga upravo uhvatili dok je ilegalno prelazio granicu nakon dva tjedna koja je proveo izgubljen u pustinji, Ëovjeku ne doe da mu baci novËiÊ, nego da ga smjesta posvoji.

“Kunete li se da Êete, prema svojem uvjerenju, govoriti istinu i samo istinu?”

“Da.” “Što da?”

“Kunem, kunem.”

Suci i odvjetnici nisu me pitali ništa posebno, Ëinjenica je da su me mogli poštedjeti muke, drugi se svjedok nije ni pojavio, ŠibiËin je odvjetnik zbog toga protestirao, previše mlako za moj ukus, pitao sam se kako bi reagirao da je znao Ëime se taj svjedok bavi. Umjesto da potvrdim da je to optuženi, da je bicikl na fotografiji onaj koji sam vidio one noÊi, da je potpis na prijavi prilikom uhiÊenja moj, umjesto svih tih oËitih stvari radije bih bio ispriËao što je bilo s ljudima iz Crónice TV, da su otkrili Kineza kako bi ga snimili i da je morao dvaput ulaziti u auto kako bi ga kamera uhvatila, ali nitko me to nije pitao. Slutio sam da suci ne žele znati ništa od onoga što je bilo na televiziji ili u novinama o tom sluËaju, govoriti o tome bilo je neukusno, kao govoriti lijeËniku savjete svoje bake ili ponuditi kuharu juhe Knorr, g. Paralini nije, Ëini se, to shvaÊao, pa je citirao novine kao da se radi o nekom autoritetu, glupa pogreška, da se mene pita, veÊ bih mu bio uruËio otkaz.

BuduÊi da sam bio svjedok i poslije nisam imao što raditi, potraga za poslom nije mi bila jaËa strana, a i tu je bila ona božanska studentica, ne sjeÊam se baš imena, ali njezine atribute nikad neÊu zaboraviti, dakle buduÊi da poslije nisam imao nikakve planove, odgovorio sam na pitanja i ostao gledati ostatak, gledanje suenja besplatno je i, iskreno, zabavno gotovo koliko i Playstation.

15

16

Razumni

Nekoliko blokova dalje od mjesta gdje su uhitili Lija došlo je do požara, drugoga te noÊi i jedanaestoga tog mjeseca, a svi u duÊanima s namještajem ili madracima u tom podruËju, navodno nijedan nije bio osiguran, Ëitave obitelji propale, javljale su novine.

NajveÊi se dogodio 30. kolovoza na uglu Avenije Corrientes i Ulice Malabia, nitko nije umro, ali ništa nije ni spašeno, još se može vidjeti crna rupa, vatra je došla do susjednih balkona i zapalila auto parkiran na vratima, Crónica TV prenosila je uživo.

Vrijeme napada uvijek je bilo isto, izmeu jedan i Ëetiri ujutro, ni metoda se nije bitno mijenjala, netko bi kamenom razbio prozor i ubacio naftu kroz rupu, katkad ispod vrata, iako bi vatrogasci brzo došli, roba bi svejedno propala, dim cigarete opere se obiËnim pranjem, ali smrad spaljenog madraca, Ëini se, baš i ne. Jednom je prilikom netko vidio muškarca kako baca šibicu i bježi na biciklu, otad je policija tražila biciklista, Kinez oËito nije gledao televiziju, ili ju je gledao, ali nije shvaÊao jer je sigurno bio jedini stanovnik grada koji to nije znao.

Lija su uhitili ne samo na biciklu i sa svime nužnim da osvijetli noÊ nego su i poslije u njegovu domu našli još kamenja i kartu Buenos Airesa na kojoj su bili obilježeni svi spaljeni duÊani, tako besprijekoran sumnjivac da je pobudio sumnju, žrtveni Kinez, tako ga je nazvao njegov odvjetnik, kao da je jadni Šibica osku 17

dijevao nadimcima. Tisak je, naprotiv, bio oduševljen i poËele su padati pretpostavke, najËvršÊa je govorila da je Li vojnik kineske mafije, da je palio strateške lokale kako bi ih njegovi zemljaci poslije mogli jeftino kupiti i otvoriti svoje minimarkete, kako bi se drukËije moglo objasniti da neki tip koji radi kao dostavljaË ima sedamsto pesosa u džepu.

Tijekom suenja saznao sam da je Kinez kad su ga uhitili prvo pokazao dozvolu za posjedovanje oružja, rekao je da ga je kupio jer su ga napali veÊ nekoliko puta, što je više nego vjerojatno prema mom iskustvu, ali ne znam je li to bilo najprikladnije objašnjenje za taj trenutak, pred sobom je imao policajce koji su bili plaÊeni da on ne mora pribjegavati tim mjerama kako bi se osjeÊao sigurnim. Kad su ga pitali za druge stvari, dao je manje uvjerljiva objašnjenja, rekao je da je nafta za motor, kamen da može odglaviti lanac na biciklu kad mu se zaglavi, a kutija ogromnih šibica da zapali cigarete, nitko mu nije povjerovao, ali buduÊi da nitko ne ide u zatvor zbog nedostatka mašte, odveli su ga jer nije imao dozvolu za nošenje oružja, na suenju sam shvatio da je posjedovanje jedno, a nošenje drugo, kao što sam shvatio da zbog tako neËega nitko ne završi u zatvoru osim siromašnoga Kineza.

“Ja imam oružje i nisam znao za dozvolu za nošenje.”

“Ne sudimo vama, gospodine Paralini.”

Nije Li završio baš u pravom zatvoru, u postaji su ga ispitali i kako je poËeo tlapiti, govorio je da ima Ëip u glavi preko kojega prima naredbe predsjednika Kine, to mi se svidjelo, to i ono da su ga okrali gomilu puta kao i mene, buduÊi da je poËeo tlapiti, dali su mu tablete dok nije ostao omamljen, kad je došao prevoditelj, iz usta mu je izlazila samo slina. »ovjek se zapita kako su ga ispitivali bez prevoditelja i zapravo zašto su ga uopÊe ispitivali prije nego što se posavjetovao s odvjetnikom, možda su mu naše snage sigurnosti željele pokazati da kad žele mogu biti zanemarivo birokratiËne i veoma uËinkovite, a da zbog toga ne budu manje velikodušne, ne zaboravimo da su ga izlijeËili gratis.

IduÊa Ëetiri mjeseca Šibica je proveo u ludnici José Tiburcio Borda, paviljon 20, sputan onim što se zove kemijska košulja, 18

nešto kao luaËka košulja, samo je ova satkana od lijekova. Na suenju su govorili svi psihijatri koji su ga lijeËili tih mjeseci, svi osim prvoga, bilo ih je ionako desetak i svaki je bio priËa za sebe, od prekvarcanoga kicoša do prikrivenoga pedofila, od sado-mazo ženske s visokim potpeticama i umjetnim trepavicama do jadnice s licem kao da je podigla petnaest delinkvenata. Ono u Ëemu su se svi slagali bilo je da su se meusobno oslovljavali s doktore, da su govorili rijeËi koje samo oni razumiju i da je optuženi blago mentalno zaostao, nitko od njih nije znao suvislo objasniti što to znaËi, ali to je ostalo kao Ëinjenica, gledao sam ih kako besjede o Kinezovim mentalnim problemima i mislio da je sve izgubljeno za zapadni svijet ako se dvije osobe mogu dogovoriti da treÊu proglase ludom.

19

236

Sadržaj

1

5

2

9

3

13

Razumni

17

Izgubljen razum (delirij)

21

Razum (vraÊen)

25

7

29

8

33

Zamišljeni razgovor meu krojaËicama

37

Zamišljeni razgovor izmeu djeda i unuka

41

11

43

12

47

13

49

PriËa o Litu Mingu, prema Chenu

53

PriËa o Chenu, prema Litu Mingu

57

16

61

17

65

18

69 237

19

73

PriËa o ocu koji je odbijao veseliti se golovima i o sinu koji je odbijao psovati

77

21

81

Nevjerojatna priËa o nogometnoj školi za Kineze u Jáureguiju koju je osnovao vratar argentinske mlade reprezentacije koja je pobijedila na Svjetskom prvenstvu 1979.

83

23

87

Prva Lijeva lekcija: Tajanstveni dr. Woo

91

Druga Lijeva lekcija: Tajne drugoga Lija

95

TreÊa Lijeva lekcija: Istina o borilaËkim filmovima

99

27

103

28

107

29

111

Ljubav, praksa i teorija

115

Spavanje s Yintai (kineski san)

119

Ljubav, teorija i praksa

123

33

127

34

131

Misteriji o Liju

137

36

141

37

145

38

149

Kinesko vjenËanje (prije)

155

PriËa o Kinezu koji je htio kupiti šest kroasana, a na kraju ih je kupio deset (kratka alegorija o sudaru kultura, ali sa sretnim svršetkom)

159

Kinesko vjenËanje (poslije)

161

Kinezi u prolazu (bilješke za psihoantrokulturopsihološku teoriju o imemigraciji)

165

238

Nedostajanje

169

44

171

45

175

46

181

Jedna noÊ s Lesliejem Cheungom

183

48

187

49

193

Nakošeni svijet

197

51

201

52

205

Apokalipsa prema Liju

209

54

213

Satori koji nikad nije dosegao Židov koji to zapravo nije ni bio

217

Lijeva manga

221

4705

227

O autoru

233

O prevoditeljici

235

239

Djelo je objavljeno u okviru Programa “Sur” za potporu prevoenju Ministarstva vanjskih poslova, meunarodne trgovine i bogoštovlja Republike Argentine.

Nakladnik Fraktura, ZaprešiÊ Za nakladnika Sibila SerdareviÊ Glavni urednik Seid SerdareviÊ Urednik SreÊko Horvat Lektura i korektura Margareta MedjureËan GrafiËka urednica Maja GlušiÊ Dizajn naslovnice dizajn_ured Prijelom Fraktura Godina izdanja, 2010., rujan (prvo izdanje) Tiskano u Hrvatskoj ISBN 978-953-266-176-7 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

240

20

cmyk

cmyk

S

Ariel Magnus

Kinez na biciklu

magičnim je realizmom gotovo – na redu je magični kapitalizam. Kinez na biciklu nevjerojatno je humorističan roman koji čitatelja vodi kroz čudnovati svijet kineske četvrti u Buenos Airesu. Cijeli grad traži misterioznog piromana Šibicu, koji nakon svojih zlodjela, barem tako kažu, obično bježi biciklom. Li se savršeno uklapa u stereotip – i stoga je uhićen. No na suđenju otima i uzima kao taoca računalnog stručnjaka Ramira, odvodi ga u kinesku četvrt te se između njih postupno razvija prijateljstvo. Mladi argentinski pisac Ariel Magnus potanko opisuje rađanje stockholmskog sindroma, pa Ramiro sve više otkriva čari kineskoga svijeta, gdje je sve naopačke: njegov ga otimač nagovara da s njim sudjeluje u krađi, njegova ljubavnica samo želi spavati na otvorenome, a sam Ramiro upravo Kineze počinje smatrati svojom obitelji, dok

mu njegova majka postaje potpuno strana. I premda je Kinez na biciklu utemeljen na istinitoj priči koja je prije nekoliko godina uzdrmala argentinsku javnost, u svijetu magičnoga kapitalizma često je nemoguće razlučiti fikciju od stvarnosti.

Ariel Magnus

Kinez na biciklu roman

Ariel Magnus napisao je duhovit roman o širenju Kineza u argentinskome glavnom gradu.

— arno widmann, frankfurter rundschau

Ariel Magnus napisao je smiješnu ljubavnu komediju, posebnu ne samo zbog egzotične kulise.

— berliner literaturkritik

cmyk

139,00 kn ISBN 978-953266176-7

9 7 8 9 5 3 2 6 6 1 76 7

www.fraktura.hr

dizajn_ured

Ironično i veselo, Ariel Magnus poigrava se u Kinezu na biciklu s paralelnim svemirom "žutog tržišta", putem kojeg azijski imigranti neprimjetno i odozdo pokreću kotače naše svakodnevice.

— stern

cmyk