Klasične priče da se bolje spoznaš

Klasične priče da se bolje spoznaš

-1-

Knjige Jorgea Bucaya u izdanju Frakture: O roditeljima i djeci Put sreće Put suza Put susreta Put samoovisnosti Priče za razmišljanje 20 koraka prema naprijed Računaj na mene Voljeti se otvorenih očiju Ispričat ću ti priču

-2-

Jorge Bucay

Klasične priče da se bolje spoznaš prevela sa španjolskog Željka Somun

Fraktura -3-

Naslov izvornika Cuentos clásicos para conocerte mejor. © 2017 by Jorge Bucay Prvo izdanje by Espasa Libros, S.L.U., Barcelona 2017 Objavljeno prema sporazumu sa UnderCover Literary Agents © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2019. © za prijevod Željka Somun i Fraktura, 2019.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-358-159-0 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 1037567

-4-

1 . p o g l av l j e Ružni pačić

- 33 -

- 34 -

Uvod

Ne postoji nužan ni preporučen redoslijed čitanja ove male anto­ logije priča, no odabrao sam započeti baš ovom iz razloga koji su podjednako osobni koliko i upitni kad pokušavam opravdati tu odluku.

Prvi razlog je što je Ružni pačić po svoj prilici najčešće pripovijedana i najpoznatija priča u Latinskoj Americi. Usuđujem se ustvrditi da nema djeteta koje ju nije čulo više no jednom.

Drugi razlog leži u činjenici da je se većina odraslih sjeća i mogli bi je, s više ili manje pojedinosti, ispričati djetetu ili se pozvati na nju u svakodnevnom razgovoru.

Treći razlog, možda najvažniji, temelji se na tome što ne po­ znajem nikoga tko se koji put nije poistovjetio s junakom ove bajke Hansa Christiana Andersena, prvi put objavljene 1845.

Posljednji razlog, podjednako važan, mada možda samo za mene, u tom je što je to bila prva priča koju su mi ikada ispričali i koju sam najviše puta čuo. U sjećanju mi se neizbrisivo javlja slika naslovnice knjige koju su mi majka i otac s vremena na vrijeme čitali od riječi do riječi.

To je onomad bila moja omiljena priča, i premda sam je znao naizust, uvijek sam baš nju odabirao kad bi me roditelji pitali da odlučim što želim poslušati prije spavanja (isto kao što je i u ovom času na meni odluka da odaberem prvu priču za ovu knjigu).

- 35 -

- 36 -

Priča

K

ako li su samo lijepi ljetni dani! Kako je samo ugodno šetati poljem i gledati žuto žito, zelenu zob i stogove sijena naslagane po ravnicama!

Zastajkujući na jednoj od svojih dugih nogu, nekolicina plamenaca upotpunjavala je veličanstven krajolik... Uistinu je bilo divno biti okružen prirodom.

Okupan suncem ondje je stajao stari dvorac opkopan du­ bokim jarkom po čijim su stranama rasle biljke golemih li­ stova, od kojih su najveći bili dovoljno veliki da se malo dijete među njima može sakriti.

Taj je prostor bio zarastao i divlji poput najgušće šume i mo­žda je baš zbog te prirodne zaštite jedna patka s farme ondje savila svoje gnijezdo, dovoljno daleko od svih da nitko ne ometa njen poduhvat, a dovoljno blizu da se vrati kad joj se izvali leglo...

Mjesec dana je minulo i patka je bila zabrinuta. Osjećala je da je već vrijeme da se izvale njeni pačići. Ali oni su kasnili toliko da je mama postajala nestrpljiva i neprestano zagledala leglo, iščekujući veliki događaj.

Napokon, jaja su se raspukla, jedno po jedno. “Pi-pi-pi!” gla­sale su se male žute loptice, redom kako bi im se glavice ukazale iz ljuske.

“Kvak-kvak!” govorila je mama patka, potičući malene da što prije izađu te da se već u prvim minutama svog života - 37 -

potrude hodati bez spoticanja, da se naviknu na svjetlost koja im pomalo bode oči, i da uživaju u zelenilu lišća koje ih okru­ žuje sa svih strana.

“O, kako je velik svijet!” rekli su pačići koji su sad, naravno, susreli prostor mnogo veći od onoga koji su još donedavno poznavali u jajetu.

“Kvak-kvak”, smijala se mama patka. “Mislite li da je ovo čitav svijet? E pa znajte da nije. Svijet se proteže mnogo dalje od vode, sve do livade koja se otvara s druge strane jarka, iako ja nikada nisam išla tako daleko.”

“Dobro, nadam se da ste sad svi tu, moramo ići upoznati vodu prije no što sunce zađe”, dometne ustajući iz gnijezda.

Upravo u taj čas priđe im starija patka, njezina prijateljica, koja ih je došla obići.

“Zašto si ustala?” upita pridošla patka, tonom lagana ko­ renja. “Još ti je ostalo jedno cijelo neraspuknuto jaje.”

Majka patka okrene se da provjeri i opazi da se najveće jaje uistinu još nije rastvorilo. “Koliko li će još otezati?” raz­ mišljala je. “Ne mogu ovdje zauvijek ostati”, ali vratila se i legla na preostalo jaje, upravo onako kako joj je instinkt nalagao.

“Ne osjećam nikakve najave da bi se uskoro trebalo ras­ puknuti”, žalila se. “Ali pogledaj ove druge, reci, nisu li to najljepši pačići koje si ikada vidjela. Svi nalikuju svome ocu kad je bio mlad. Njihov otac..., nevaljalac jedan! Zašto ne dolazi?”

“Ma znaš već kakvi su patci”, reče stara, tek da nešto kaže.

“Sve prepuštaju nama.”

“Mislim da ću još neko vrijeme sjediti na ovome”, reče mama patka. “Ako ne uspije, odlazim. Toliko sam dugo sjedila ovdje da me već sve boli.”

“Nek’ je sa srećom”, reče stara patka i ode gegajući se.

Napokon, jaje se raspukne.

- 38 -

“Piju-piju!” oglasi se maleni, glasom neobičnim za tek iz­ leglo pače, kad je ispao iz ljuske.

Mami patki nije se dopalo njegovo kričanje. Zagledala se u njega, opažajući kako je velik i ružan.

“Bože moj, kakvo veliko pače!” uzvikne. “Ne nalikuje osta­ lima.”

Istina: njegovo sivo i nakostriješeno perje bilo je različito od žutog i mekog perja njegove braće.

Posljednji zraci sunca svjetlucali su na zelenu lišću i išarali nebo cijelim spektrom narančastih i ljubičastih tonova.

Mama patka prišla je jarku s cijelom obitelji i PLJUS!, skočila u vodu.

“Kvak-kvak!” dozivala je. “Dođite, idemo... ne bojte se.”

Jedan za drugim, pačići su oponašali njezin skok. Voda bi ih poklopila preko glave, ali odmah su izranjali, savršeno plutajući. Za koju minutu već su svi bili u vodi, uključujući i ružno sivo pače koje ih je veselo slijedilo. Svi su radili no­ gama, plivajući bez imalo napora za mamom patkom.

“Kvak-kvak!” gakne ona ubrzo. “Idemo, dođite sa mnom, moram vas predstaviti susjedima s farme. Ali, ne udaljavajte se mnogo od mene, da vas ne pogaze. I dobro otvorite oči, ako se pojavi mačka.”

Nakratko zastane da provjeri jesu li svi na broju.

“Vidi ih! Što je tim pačićima? Hodajte brže i pođite ljuba­ zno pozdraviti onu staru patku ondje. Ona je najprofinjenija od svih nas, kažu da u njenim venama teče španjolska krv.

Vidjet ćete da na jednoj nozi ima privezanu crvenu traku: to je najveća čast koja se može iskazati.”

Zadovoljna, nastavi poučavati svoju malu četu.

“Idemo, maleni”, poticala ih je mama patka. “Budite pri­ stoj­ni i svakoga pozdravite. Spustite kljun, gledajte u tlo - 39 -

i recite ‘kvak!’... Ne zabacujte stopala prema unutra, to je nepristojno.”

Svi poslušaše, no kad su se maleni približili da ih pozdrave, druge su patke s podsmijehom promatrale drugačijeg pačića...

Tad su glasno skiknule: “Uf!... Kako ružan pačić! Vodite ga odavde. Ne možemo ga podnijeti.”

Iznenada, jedan od najmlađih pataka skoči prema njemu kao da ga želi kljucnuti u vrat.

“Ostavite ga na miru! Nikome ne čini zlo”, rekla je mama patka i objasnila, “predugo je bio u ljusci, zato nije ispao tako lijep kao ostali.”

“Moguće”, rekla je stara patka s crvenom trakom. “Nadam se da će biti ljepši kad poraste i da s vremenom više neće djelovati tako velik, jer neće nam dostajati hrane da ga pre­ hranimo. U svakom slučaju, mislim da ćeš morati razmisliti što ćeš s njim. Na koncu, ako ga jednog dana odlučiš ostaviti izvan farme u baruštini, ne trebaš se pretjerano brinuti: dje­ luje snažno i snaći će se u životu. Divim se tvojoj ostaloj djeci, prekrasni su pačići”, do­reče stara patka. “Oni su zaista do­ brodošli i želim da se ovdje ugodno osjećaju.”

Na taj poziv svi se sjatiše i doista se osjećahu ugodno. Svi osim jadnog pačića koji se posljednji izvalio iz ljuske i kojem je bilo namijenjeno jedino kljucanje, naguravanje i izrugiva­ nje ko­jim su ga dočekale podjednako i patke i kokoši, pa čak i puran koji se oduvijek osjećao važnijim od ostalih, kao da je kakav car, i to samoprozvani.

Jednog jutra, bez ikakva razloga, samo zato što se njemu tako prohtjelo, puran je nakostriješio svoje perje poput jedre­ njaka kad razvije jedra i okomio se na jadnog ružnog pačića, ćurličući tako zastrašujuće da mu se zacrvenjelo cijelo lice.

Ne znajući kud bi, siroti je pačić skočio u kokošinjac, toliko - 40 -

se bio prestrašio. Shvaćao je da je drugačiji, ali nikako nije razumio kako bi to mogao biti razlog da ga odbacuju i napa­ daju.

Tako su prolazili dani, a sve je išlo s lošega na gore. Sirotog pačića svi su mučili. Čak su i njegova braća i sestre s vremena na vrijeme loše postupali s njim i govorili mu: “Debeli, da te bar zgrabi mačka!”

Jednog ga je dana služavka koja je donosila hranu za perad umalo zgazila, pri čem je umalo i sama pala. Djevojka se zbog toga toliko razljutila da je sirotom pačiću zadala udarac no­ gom koji ga je ponio zrakom sve do svinjskog pojila.

“Miči mi se s očiju, rugobo!” podviknula je bijesno.

Pačić je cijelo poslijepodne plakao pa donio odluku. Nije poput drugih i nikad neće ni biti... Bilo je više nego jasno, ma kako neshvatljivo bilo, da mu ta različitost neće dopustiti da još dugo živi sa susjedima s farme.

Ako je još imao ikakvu dvojbu i ta je nestala kad je, izno­ seći majci svoj naum, ona pognula glavu i nakon duge šutnje ga prihvatila, potiho rekavši da je tako možda najbolje.

Te iste noći jadni i prezreni ružni pačić pobjegao je s farme.

Zatrčavši se preskočio je ogradu, rastjeravši iz grmlja pti­ čice koje su se razletjele na sve strane.

Našavši se izvan farme, maleni je trčao i trčao sve dok, iscrpljen, nije stigao do baruštine gdje žive divlje patke, kako mu je ispričala majka, tamo se skutrio u žbunju i zaspao, prožet umorom i tugom.

Sljedećeg su jutra divlje patke, spremajući se za let, opazile prisutnost neobična gosta.

“Hej, što si pak ti?” pitale su ga.

Pačić nije znao što bi odgovorio pa se pretvorio u suštu pristojnost, trudeći se pokazati se ljubaznim i lijepo odgojenim.

“Ružniji si od strašila!” rekle su mu divlje patke.

- 41 -

“Mislim da si mi baš zato simpatičan”, rekla je jedna od njih koja je djelovala kao predvodnica jata. “Možeš letjeti s nama, ako želiš...”

“Pod uvjetom da ne poželiš oženiti koju od naših sestara..” reče druga.

“Baš, baš”, podupriješe ostale.

Siroti pačić! Nije njemu vjenčanje bilo na pameti, a polije­ tanje još i manje.

On je jedino želio da ga puste da se smiri tu u šašu i da popije malo vode iz baruštine.

“Bum, bum!” začuje se tad, a sve patke usplahireno polete.

Ipak, malo potom, meci lovaca pogodili su dvije patke iz jata i one su pale mrtve u šaš, obojivši vodu svojom krvlju.

Na odjek novih hitaca, još jedno jato pataka i jato gusaka koje su bile na obali, uzletješe iznad baruštine da umaknu lovcima. Umirući od straha, pačić je zaklonio glavu pod kri­ lašce i skutrivši se koliko je mogao, sakrio se u procjep između dva kamena koja je ugledao pokraj žbunja.

Pramičci plavičastog dima prožeti snažnim mirisom sum­ pora lebdjeli su iznad mrkog lišća, gubeći se potom u daljini, nad vodom. Bilo je jasno da mora izaći odande čim se ukaže prilika, ali sad nije bio pravi čas. Veliki lovački pas približavao se njegovu skloništu njuškajući svaki centimetar blatnjava tla. “Šnjof... šnjof”, njuškala je životinja, s golemim jezikom koji joj je visio iz usta, izdašno slineći.

Laganim pokretom nogu lovački pas razmaknuo je kame­ nje koje je skrivalo ružnog pačića, ostavivši ga izloženog.

Stiš­ćući oči, siroti mališan zaključio je da mu se bliži kraj.

Pas je približio njušku na manje od centimetra do njegova uzdrhtala tijela, njuškao ga nekoliko beskonačnih trenutaka, iskesio svoje šiljate zube i, nekim čudom, otišao..., ni ne ta­ knuvši ga!

- 42 -

Pačić, oduzet od straha, iznova stade disati uz dubok uz­ dah olakšanja.

“Tako sam ružan da čak ni psi ne znaju kojoj vrsti plijena pripadam...” pomisli i odluči ostati ondje, ne mičući se dok su meci i dalje fijukali iznad njegove glave, a zapah baruta sve više ispunjao zrak.

Kad je nevrijeme koje se razmahalo rastjeralo i patke i lovce, pačić je ipak pričekao još koji čas da bude siguran da se sve primirilo, da bi potom napustio baruštinu trčeći, i ovo­ ­ga puta u nepoznato.

Tako je stigao do neke stare kolibe, toliko trošne da je bilo čudo što još uopće stoji, no barem mu je pružila zaklon od kiše i vjetra.

Pačić se provukao kroz procjep i pokušao sa sebe otresti mokrinu da se zagrije i da se prvi put nakon dugo vremena naspava izvan svake opasnosti.

Ujutro je pačić doznao da koliba pripada starici koja je živjela s mačkom i s kokoši koje je nazivala “Bracek” i “Sekica”.

Oni su prvi otkrili neobičnog gosta. Mačak ga je pozdravio frkćući, a kokoš kokodačući.

“No, što se zbiva?” upita stara, a kad je prišla, u kutu otkrije našeg junaka.

Starica je pomislila da je dobra vijest što će moći računati i na pačja jaja, da ih pridoda skromnim zalihama s kojima su raspolagali. “Čak ako ih i ne bude mnogo”, glasno je razmišljala. “Mo­ ramo mu dati nekoliko probnih dana.”

Tako su pačiću dali rok od tri tjedna, po isteku kojih, na­ ravno, nije snio ni jedno jedino jaje.

Tad ga kokoš upita: “Reci, možeš li ti snijeti jaje?”

“Ne.” - 43 -

“A pogrbiti leđa, ili presti?” upita mačak.

“Ne.” “Onda nisi koristan. Idi u kut i šuti.”

“Znam plivati”, reče pačić.

“Plivati?” rekle su životinje. “Čemu li to služi? Kakva glu­ post!!!”

“Ali tako je lijepo plivati u vodi!” reče ružni pačić. “Tako ugodno uroniti glavu i roniti sve do dna!”

“Ugodno!...” reče kokoš gotovo se izrugujući. “Meni se čini da si ti poludio. Pitaj mačka, nitko nije pametniji od njega!

Pitaj našu staru gazdaricu, najmudriju ženu na svijetu! Misliš da njih zanima plivanje ili ronjenje?”

“Nisi me razumjela”, reče pačić.

“Ako te ja nisam razumjela, baš me zanima tko bi te mogao razumjeti. Valjda ne želiš reći da znaš više od mačka ili da si mudriji od moje gazdarice, sebe da ne spominjem. Po­srećilo ti se što si našao tako topao i ugodan kutak, a na pameti ti je samo... plivanje!!!”

Kokoš zatrese perjem i nastavi važno: “Baš si bedast. Trebao bi naučiti kako snijeti jaje ili presti ako ne želiš da te odmah izbacimo. Govorim ti za tvoje dobro: samo pravi prijatelji govore ti istinu.”

Stoga se pačić raspita gdje se nalazi zaljev i ode.

Ondje je plivao i ronio koliko mu je srce htjelo; ali gavrani koji su slijetali na obližnja stabla nisu mu uputili ni jedan jedini grak.

Ubrzo je stigla jesen. Lišće u šumi požutjelo je i posmeđilo; vjetar ga je otkidao i raznosio u kovitlacu, a nebo je postalo narogušeno i hladno. Oblaci su visjeli nisko, otežali od tuče i snijega.

Ponekih večeri, kad bi sunce zalazilo u veličanstvenu je­ senjem sutonu, iz šipražja bi uzletjelo jato velikih i lijepih - 44 -

ptica. Pačić nikad nije vidio tako veličanstvene ptice. Njihova je bjelina bila zasljepljujuća, a vratovi im dugi i vitki.

Labudovi su se oglasili nevjerojatnim krikom, raširili svo­­ja velika i raskošna krila, i poletjeli visoko, visoko u nebo, udalja­ vajući se prema jugu.

Ružnog pačića obuze neobičan nemir, nešto između div­ ljenja i zavisti.

Ah, nikad neće moći zaboraviti ove lijepe i sretne ptice!

Kako bi samo bilo lijepo da može letjeti u druge krajeve, a ne biti prisiljen neprestano plivati zato da se voda oko tebe ne zamrzne. I doista, svake je noći otvor u kojem je plivao po­ stajao sve manji i manji.

Tih je dana pao tako jak mraz da bi se pačić bio smrznuo da ga djeca nekog seljaka nisu zatekla kako drhturi na obali jezerca pa su ga odnijela kući gdje ga je njihova majka utoplila i dala mu hrane da ga oporavi.

Ostao je ondje na brizi te samilosne obitelji koja ga je smje­ stila u ladicu ormara s alatom u staji. Djeca su se povremeno željela igrati s njim, ali njihove su igre uvijek završavale tako da bi u kući nešto razbila ili bi pak sirotog ružnog pačića dovela u kakvu ozbiljnu opasnost, kao onog dana kad su se igrala Indijanaca i umalo ga spalila na lomači...

Ružni pačić počeo se pribojavati njihovih nepodopština pa kad bi ga djeca stala dozivati na igru, on bi uvijek iskočio iz svoje ladice i sakrio se da ga ne pronađu.

Jednog jutra dok je u šašu tražio zaklon pred tim vrago­ lanima, opazio je da je na suncu postalo toplije i da ševe opet pjevaju. Stiglo je proljeće.

Možda je to bio nagon, a možda znatiželja, no došlo mu je da raširi krila i izloži ih suncu. Kako li su samo narasla! Pačić odluči sasvim se raskriliti i mahati krilima da se potpuno - 45 -

posuše. Lepet koji se začuo bio je mnogo snažniji no inače, i nakratko ga odigao s tla.

Skoro da nije ni primijetio, ali malo poskakujući, malo lepršajući, stvorio se u prostranu vrtu s procvalim stablima jabuke i mirisnim ljiljanima, koji su se na zelenim stabljikama nadvijali nad vijugav potok. Oh, kako li je samo ondje bilo lijepo, u proljetnoj svježini!

Uto se pred njim ukažu tri lijepa bijela labuda vrlo slična oni­­ma koje je jednom vidio kako polijeću, i ta ga misao izne­ nadi.

“Letjet ću s tim pticama!” odluči. “Na smrt će me iskljucati, zbog moje drskosti, kad sam tako ružan... Ali, nije važno!

Bolje da me oni ubiju nego da trpim udarce pataka, kljucanje kokoši, ili da me zatuku služavka koja hrani perad i surovost zime.”

Tako se on spusti u vodu da otpliva prema lijepim labudo­ vima koji, kad su ga vidjeli, krenu prema njemu našušurena perja.

Kad ih je ugledao kako mu prilaze, ružni pačić prestraši se da će ga napasti pa se odvaži na svoj ponizni pozdrav... No taj put, kad je nagnuo glavu prema dolje, u bistroj je vodi ugledao vlastiti odraz koji više nije pokazivao sivu i nezgrapnu pticu, ružnu i odbojnu, već... lijepoga labuda!

Ostali su labudovi plivali oko njega i milovali ga svojim klju­novima, kao da mu žele reći sve će biti dobro, dobrodošao si i među svojima.

Neka djeca koja su prišla obali jezerca počela su u vodu bacati kruh i sjemenje. A jedan od njih, najmanji, vrisnuo je: “Gledajte, novi labud!”

I ostala su djeca dotrčala radosno vičući: “Da, novi labud! Kako je lijep!!!”

- 46 -

“Nije lijep..., najljepši je!!!”

Naš je junak bio silno, ali silno zadovoljan i, makar je pamtio prezir i poniženja iz prošlosti, u njemu nije bilo ni trunke gorčine ili ljutnje.

U jednom času ljiljani zaljuljaše svoje grane prema njemu, spustivši ih do same vode, a tračci sunca, topli i blagi, njegovo su nježno bijelo perje doveli do punog sjaja... Prišavši jatu uzdigao je svoj vitki vrat i zamahnuo krilima, a za njim i osta­­li jer, svojstveno labudovima, nisu se više željeli odvajati od njega.

Labud, koji je još donedavno bio tek ružni pačić, iz zraka je pogledao farmu na kojoj je proveo prve dane svog života i srce mu je zaigralo od radosti... Shvatio je da još nikad nije bio toliko sretan.

Pouka Po tradiciji ova se priča smatra izvrsnom metaforom iskustva odbačenosti tijekom neugodne etape odrastanja onih najmlađih, što bismo danas mirne duše mogli poistovjetiti s bullyingom.

Siguran sam da nitko, ili gotovo nitko, ne bi mogao odslušati ovu priču, a da se ne poistovjeti s ružnim pačićem. U nekom razdoblju svog života, ili u nekoj određenoj situaciji, svi smo se osjećali pomalo odbačenima ili sasvim očigledno obespravljenima zbog visine, debljine, ili zbog boje kože, veličine noge ili rijetko viđenih dimenzija nosa. Priča nas potiče da se uzdamo sami u sebe i da u svakome pronađemo ono najljepše i najzanimljivije... ili, što je ustvari isto, da slijedom metafore na kojoj se zasniva priča: otkrijemo vlastitog “labuda” u sebi.

- 47 -

Druga vrata Tako završava ta priča.

Ružni pačić shvaća da je napokon sretan.

A upravo bih te onamo i baš u taj trenutak pozvao da me slijediš pa da zajedno izvučemo još nešto iz ove krasne priče.

Sreća je očigledno isto onoliko zahtjevna i nužna tema proučavanja kao što su to ljubav, mržnja, poteškoća u komunikaciji, odnos prema smrti, ili čudesan poremećaj uma koji nas navodi da vjerujemo kako baš mi imamo ključeve ispravna mišljenja ili nepogrešiva prosuđivanja o tome što je dobro, a što zlo, što je lijepo, a što ružno.

Uostalom, što su drugo naši problemi negoli prepreke koje nam stoje na putu našeg ostvarenja kao osobe? Što bi nam moglo biti važnije od tog cilja, čak i ako ga mnogi, baš kao ni ja sam, ne znaju definirati jednom riječju?

Nazovimo taj cilj kako tko želi: Samoostvarenje Prosvjetljenje Uspjeh Stalna svjesnost Duhovni ushit Spoznaja Unutarnji mir... ili naprosto Sreća Na isto dođe.

Svi znamo da nam osvajanje tog prostora predstavlja izazov, dok je za neke, poput mene, to ujedno i obaveza. Ima ih koji se putem izgube i osude se na kašnjenje, a ima i onih koji pronađu prečicu i postanu stručni vodiči ostalima. Sretni su oni kojima

- 48 -

se otpočetka put otvara sam od sebe, no ima i onih koji se moraju boriti da uopće stignu na početak puta, baš kao i ružni pačić.

Neki od vodiča i brojne druge priče poučili su me da ima mnogo mogućnosti dolaska do željenog mjesta, bezbrojnih pri­ laza, tisuće načina, desetine smjerova koji nas vode pravim putem, ali svi se ti pravci sijeku u potrebi pronalaženja odgovora na sva ona prevažna pitanja koja si čovjek postavlja sve otkako je sposoban svjesno razmišljati.

Tri su pitanja koja si junak ove priče postavlja, premda ne naglas, i na koja odgovara konkretnim činom i hrabrim odlukama.

Takav će biti pristup novom čitanju ove prve priče. Naučiti da ne postoji put koji ne bi zahtijevao odgovor na ova tri pitanja: Tko sam?

Kamo idem? i... S kim?

Kako su ta pitanja sastavnice svakog zacrtanog puta, ne možeš ih ignorirati osim tek nakratko, jer ćeš se na svom putu, ako na njih nisi odgovorio, ionako opet suočiti s njima. Želimo li na svom putu napredovati, moramo na njih odgovoriti, jer tragajući za odgovorima naučit ćemo ono što nam je nužno za nastavak putovanja.

Pitanja si moramo odgovarati jedno po jedno, i točno tim strogim redoslijedom. Što bi se zbilo sa sirotim ružnim pačićem da je svoj put zacrtao na temelju poruka koje su mu upućivali ostali stanovnici farme? Što bi se zbilo s tobom da vjeruješ kako tvoja hrabrost ovisi o tome s kim si? Što bi se zbilo sa svima nama da nam naše okruženje odluči nametnuti svoje kriterije po pitanju toga tko bismo

- 49 -

mi trebali biti? Što bi se zbilo sa sirotim junakom da se jednostavno odlučio na propast, trudeći se slijediti druge i poslušno pristajući biti ružan, odbačen i beskoristan?

Ružni pačić jasno očituje svoje spoznaje: on nije ono što drugi kažu da jest. On je različit, ali to ga ne čini nužno vrijednim prezira. I tad prihvaća izazov otkrivanja samog sebe.

On svakako nije patak, ni gusak, ni mačak, ni kokoš, i mora se naučiti da ne pokušava biti išta od toga prije no što sazna tko je. Cijena te pobune nije mala, niti je zadatak jednostavan. Životna lekcija koju smo čuli iz usta svih onih duhovnih uči­ telja sad nam se vraća, no ovog puta iz usta gospodarstvenika, ministara financija ili šefova vlada. Glavni cilj rasta više nije po­ vezan sa sigurnošću dobara, već sa slobodom, a ona podrazu­ mijeva odricanje.

Vrlinu nesebičnosti uzdizale su gotovo sve religiozne doktrine i većina duhovnih učitelja kao ključ i putovnicu u ono naj­ bolje u svakome od nas. I svi oni bili su u pravu.

Od Svetog Franje Asiškog do Bude, različiti modeli života u odricanju uzimani su kao primjer koji valja slijediti premda nam, dok čitamo o njihovu životu, postaje jasno da obrasci njiho­ ­va vremena i njihovi kulturni parametri umnogome nisu primjenjivi na svijet u kojem mi živimo.

Već kao djeca naučili smo cijeniti ono što nam je korisno, svoja pomagala, odjevne predmete i potrepštine. Odgajani smo da čuvamo, pazimo, da ne uništavamo, i da se maksimalno trudi­ ­mo imati više, još više... Bilo bi prilično teško dovesti to u pitanje! A opet, možda se nešto DA napraviti: možemo tom pristupu pridodati četiri principa koja će nam, ne kršeći kulturalnu nor­ ­mu, omogućiti da napredujemo u odricanju. Dva su afirmativna, a dva negativna:

- 50 -

DA istraživanju.

DA dijeljenju.

NE podčinjavanju. i NE gomilanju.

Svatko tko ima neko mjesto koje smatra svojim, logično je da ga i cijeni, to zvuči kao ispravan i zdrav pristup, no jedno je “cijeniti”, a nešto sasvim drugo je “grčevito se držati”; jedno je “uži­ vam u svemu što imam”, a nešto sasvim drugo “to mi treba da budem ono što jesam”; jedno je “odabirem ostati gdje jesam”, a nešto sasvim drugo “zatvorenik sam ovog predivnog mjesta”.

Zvuči kao jedna od istina koju bi izrekao Pero Grullo*, da nitko ne “biva” po onome što ima, niti postiže sreću gomilanjem dobara, a opet se često susrećemo sa stavovima koji, čini se, potvrđuju da upravo u to vjeruje većina onih kojima smo okruženi.

Imamo dakle ružnog pačića koji preskače ogradu napuštajući svaku sigurnost koju je ondje imao i kreće u potragu, sasvim sam i izgubljen.

Priča govori i o tome kako napuštanje zone sigurnosti (ili “zone komfora”, kako se to danas naziva) može igrati izuzetno važnu i pozitivnu ulogu u našim životima. I ako smo išta naučili od ružnog pačića, onda znamo da je potrebno biti itekako hrabar da se odbaci sve ono predvidljivo i da se izloži riziku odlaska onamo kamo nas vuče srce, osjećaji, intuicija ili ideali; to je odluka koju ćemo zasigurno donijeti.

I više no jednom.

Pero Grullo – komični lik iz narodne predaje, autor tautološke retorike i zalihosnih ili pleonastičkih istina (svanulo je jer je dan). (op. prev.) *

- 51 -

Kako ti, tako i ja. Ne vjeruješ?

Drugo je pitanje ružnom pačiću bilo teže: kamo poći?

U ovom našem ljudskom svijetu, što je to što tvom životu daje smisao?

Ružni pačić o smislu ne zna onoliko koliko znamo ti i ja, ali jasno mu je da traga za boljom sudbinom od ove koja ga je snašla. Želi biti najbolja verzija sebe do koje može doći i uživati u svemu lijepome u životu. Nije loše za jedno jaje na kojem se sjedilo u pogrešnom gnijezdu, ne misliš li tako?

Među nama, odgovoriti na ovo drugo pitanje isto tako nije nimalo lako. Nikad nije, a pogotovo ako shvatiš da smisao, onakav kako ga shvaćaju drugi, tebi nije od koristi i da stoga moraš odgovoriti na ovo pitanje prije no što prijeđeš na treće.

Posljednja istraživanja pokazuju da trećina osoba koje su potražile savjet terapeuta to čini onda kad izgubi smisao života.

Da bi ga pronašli, potrebno je jasno uspostaviti razliku između cilja i puta, između svrhe i smisla. Viktor Frankl, otac logoterapije, prvi je skrenuo pažnju terapeuta na važnost pronalaženja smisla života.

Tijekom Drugog svjetskog rata nacisti su zatočili Frankla i zatvorili ga u koncentracijski logor zato što je bio Židov. Tamo, u tim logorima smrti, taj se bečki liječnik osvjedočio da su gotovo isključivo preživljavali oni zatočenici koji su na ovaj ili onaj način uspjeli naći nekakav smisao svom bijednom i skučenom življenju u logoru. Živeći okružen užasom, doktor Frankl shvatio je da ljudima treba smisao, ma kako neznatan bio, da na životu održe vlastitu volju. U zarobljeništvu se odlučio posvetiti istraživanju i zapisivanju svojih opažanja. Sastavljanje te građe tako je slučajno samom autoru osiguralo smisao koji ga je održao na životu.

Uvijek se može naći smisao života, u svim uvjetima i u svim

- 52 -

okolnostima, premda je to svakako mnogo lakše u našem udobnom življenju negoli u nacističkom koncentracijskom logoru, no kako bilo, uvijek se mora početi tako da znamo razlučiti pojmove kao što su cilj i put, jer razlike među njima, koliko god bile elementarne, često prolaze nezamijećene.

U životu su ciljevi nalik lukama u koje pristižemo, a načini na koje to postižemo, kao i plan puta, temelje se na iskustvu.

Naša postignuća poticaj su nam da idemo dalje, ali smjer, put i smisao mogu se postići samo kad razlučimo koja je svrha našeg postojanja.

Kako obično biva, pa i u priči, kad smo sigurni da smo na pravom putu, pomalo se počinju ukazivati odgovori na treće pitanje. Susret s drugim ili s drugima koji idu u istom smjeru kao i ja, koji su, kao i ja, jednom smogli hrabrosti ostaviti za sobom ono čega nema. To je put ljubavi i podudarnosti u prostoru i vremenu sa svojim suputnicima.

Baš kao i ružni pačić prije no što se dao na put, i mi smo skloni vjerovati da našu svakodnevicu, našu obitelj, našeg partnera, naš posao, znanost i politiku, čini objektivna stvarnost koja ne ovisi o nama, da je tako bilo i prije našeg dolaska i da će tako biti i nakon našeg odlaska. Ova priča himna je koja poziva na sudioništvo sa stvarnošću u kojoj živimo, pod pretpostavkom da je svijet i sve što on sadrži stvoreno na temelju zajedničkog rada svih nas.

Ako znam tko sam i ako mi je jasno koji je moj put, ako si svjesno dopustim odabrati tko me na tom putu prati, ne samo da će moj put biti blažen i ugodan, nego ću isto tako moći razviti optimističniji pogled na svijet oko sebe i neosporno ću postići da se svijet sve više oblikuje prema onome što priželjkujem sebi i drugima.

- 53 -

- 54 -

Jorge Bucay rođen je 1949. u Buenos Airesu. U tom je gradu studirao i diplomirao medicinu te se specijalizirao za područje psihičkih bolesti. Kao psihijatar i psihoterapeut isprva je radio u klinikama i ordinacijama, zatim je držao predavanja u knjižnicama, školama i kazalištima te je naposljetku stigao do radija i vlastitog programa na argentinskoj televiziji.

Potom se posvetio svojoj drugoj aktivnosti, pisanju. Njegove knjige, prevedene na dvadeset četiri jezika, postale su bestseleri u više od trideset zemalja.

Trenutačno živi između Buenos Airesa i Málage.

Otkad više ne radi kao terapeut, vrijeme provodi u dvjema omiljenim aktivnostima: čitanju i pisanju.

- 467 -

- 468 -

Željka Somun rođena je 1967. u Zagrebu, gdje živi i radi. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirala je špa­ njolski jezik i književnost te francuski jezik i književnost.

Književ­nim prevođenjem bavi se od 2000. Članica je Društva hrvatskih književnih prevodilaca od 2005.

Sa španjolskog je prevela: Luis Sepúlveda, Yacaré, Dnevnik sen­timentalnog ubojice, 2000., Luis Sepúlveda, Svijet na kraju svije­ ­ta, 2000., Juan Arias, Paulo Coelho: Ispovijest hodočasnika, 2001., Javier Marías, U boju sutra na me misli, 2005., Gabriel García Márquez, Sjećanje na moje tužne kurve, 2006., Roberto Bolaño, Čileanski noktur­­­no, 2008., Ramón Díaz Eterovic, Dru­ga želja, 2010., Félix J. Palma, Vremenska karta, 2012., Jorge Bucay, Priče za razmišljanje, Put sa­moovisnosti, 2013., Yuri Herrera, Balade o teškim vremenima, 2016., a s francuskog: Joël Dicker, Istina o Slu­ čaju Harry Quebert, 2014. i Antonin Varenne, Dezerteri, 2017.

- 469 -

- 470 -

Sadržaj

Prolog 9 Napomene 23 1. Ružni pačić

33

2. Pepeljuga 55 3. Leteći slonić Dumbo

81

4. Crvenkapica 99 5. Eros i Psiha

127

6. Svirač iz Hamelina

159

7. Uspavana ljepotica

183

8. Priča o Adamu i Evi

209

9. Hrabri krojač

235

10. Pinocchijeve pustolovine

257

11. Ivica i Marica

289

12. Mala sirena

317

13. Carevo novo ruho

349

14. Snjeguljica i sedam patuljaka

375

15. Legenda o Odiseju

403

Epilog 425 - 471 -

Istraživačke bilješke

431

Bibliografija 461 O autoru O prevoditeljici

467 469

- 472 -

- 473 -

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednik Roman Simić Lektura i korektura Lidija Vešligaj Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice i ilustracije Mislav Lešić Godina izdanja 2019., kolovoz Tisak Denona, Zagreb ISBN 978-953-358-159-0 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

- 474 -

- 475 -

99,00 kn

Malo je autora koji poznaju terape­ utsku moć priča i njihovu sposob­ nost da nas vode samospoznaji poput Jorgea Bucaya. Još od pam­ tivijeka u pričama se susrećemo s najdubljim mislima i osjećajima ljudskog roda, ali i s vrijednostima i spoznajama na kojima počiva dru­ štvo u kojem živimo. Tim dragocje­ nije su one koje nam se obraćaju iz davnine.

Od Odisejevih pustolovina, preko Ružnog pačića, Crvenkapice i Trno­ ružice, pa sve do Pinocchija i Male sirene, u Klasičnim pričama poznati argentinski psihoterapeut prepričat će nam petnaest svima znanih pri­ povijesti i pomoći nam da bolje ra zumijemo ono što i dan­danas pokreće naše djelovanje, baš kao i ono što nas koči na našem putu prema sretnijem životu.

Jezikom modernim i punim čarolije, na tragu nezaboravnog bestselera Ispričat ću ti priču, Jorge Bucay po­ dario nam je jedinstvena nova tu­ mačenja klasičnih priča pretvarajući ovu knjigu u mjesto susreta najljep­ ših bajki našega djetinjstva i mu­ drosti autora koji nas ne prestaje oduševljavati.

- 476 -

ISBN 978­953­358­159­0

www.fraktura.hr