Knjiga o Baltimoreu

KNJIGA O BALTI MOREU Bestseler autora hita “Istina o Slučaju Harry Quebert”

Knjiga o Baltimoreu

Joël Dicker –1–

Dicker koji je napisao Istinu o SluËaju Harry Quebert bio je Ëarobnjak, akrobat. Dickeru iz Knjige o Baltimoreu nisu potrebni trikovi. On nije samo dobar pisac, on je velik pisac.

— Corriere della Sera OËaravajuÊe. Viπeslojna obiteljska saga koja se Ëita kao triler.

— Frankfurter Neue Presse Joël Dicker se vratio i u najboljoj je formi. Knjiga o Baltimoreu titanski je roman koji zaziva Nabokova, knjiga koju valja preporuËiti.

— El Cultural de El Mundo U samo nekoliko tjedana Knjiga o Baltimoreu zauzela je prva mjesta na listama najprodavanijih naslova, a sada znamo i zaπto. Traæit Êete svaki slobodan trenutak — u vlaku, u autobusu, ËekajuÊi u redu — da se zadubite u Ëitanje.

— Toutelaculture.com

Od istog autora u izdanju Frakture: Istina o Slučaju Harry Quebert

–2–

Joël Dicker

Knjiga o Baltimoreu prevela s francuskog Željka Somun

Fraktura –3–

Naslov izvornika Le Livre des Baltimore © Editions De Fallois – Paris 2015 © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2018. © za prijevod Željka Somun i Fraktura, 2018.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-932-9 CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 985801

–4–

U sjećanje na...

–5–

–6–

prol og Nedjelja, 24. listopada 2004.

Mjesec dana prije Drame

–7–

–8–

Sutra moj bratić Woody ide u zatvor. Tamo će provesti sljedećih pet godina života.

Dok se vozim cestom od baltimorske zračne luke do Oak Parka, četvrti njegova djetinjstva, gdje ću s njim provesti posljednji dan njegove slobode, već ga zamišljam kako stoji pred željeznim vratima impozantne kaznionice Cheshire u Connecticutu.

Kad stignem, provodimo dan u kući mog strica Saula, tu gdje smo nekoć bili tako sretni. S nama su Hillel i Alexandra, i zajedno, tijekom tih nekoliko sati, iznova činimo nekadašnju savršenu četvorku. U ovom času i ne slutim kakve će posljedice ovaj dan imati na naše živote.

Dva dana poslije nazove me stric Saul.

“Marcuse? Stric Saul je.”

“Dobar dan, striče Saule. Kako s...”

Ne dopušta mi da dovršim.

“Marcuse, dobro me slušaj; moraš odmah doći u Baltimore. Ništa me ne pitaj. Dogodilo se nešto strašno.”

Spusti slušalicu. Isprva mislim da se prekinula veza, pa ga odmah nazovem: ne javlja se. Budući da ne odustajem, ipak se javi i odbrusi: “Dođi u Baltimore.”

Opet spusti slušalicu.

Nabasate li na ovu knjigu, molim vas, pročitajte je. Želio bih da netko sazna priču o Goldmanovima-iz-Baltimorea.

–9–

– 10 –

prv i

dio

Knjiga o izgubljenoj mladosti (1989.–1997.)

– 11 –

– 12 –

1.

Ja sam pisac.

Tako me svi zovu. Prijatelji, roditelji, obitelj, čak i oni koje ne poznajem, a koji me prepoznaju na javnim mjestima i kažu: “Jeste li vi možda onaj pisac...?” Pisac sam, to je moj identitet.

Ljudi misle da je život pisca uglavnom miran. Eto, nedavno mi se jedan prijatelj požalio na količinu vremena koju svakodnevno troši na putovanje od kuće do ureda i zaključio: “Ti se ujutro fino probudiš, sjedneš za stol i pišeš. I to je to.” Ništa nisam odgovorio, vjerojatno suviše utučen spoznajom da se prema uvriježenome mišljenju moj posao sastoji od toga da ne radim ništa. Ljudi misle da dokoličariš, a ustvari baš onda kad djeluješ besposleno, tad radiš najnapornije.

Pisanje knjige je kao otvaranje ljetnog odmarališta. Inače samotan i miran život odjednom ti uzburka gomila likova koji banu nenajavljeni i sve poremete. Stignu jednog jutra velikim autobusom iz kojeg se iskrcavaju bučno, izvan sebe od uzbuđenja zbog uloge koja im je namijenjena, a ti se s tim moraš nositi, moraš se brinuti za njih, moraš ih hraniti, moraš ih smjestiti. Odgovoran si za sve. Zato što si pisac.

Ova priča počinje u veljači 2012., kad sam otišao iz New Yorka kako bih novi roman pisao u kući koju sam kupio u Boca Ratonu na Floridi. Isplatio sam je tri mjeseca prije, novcem od ugovora o ustupanju prava za snimanje filma prema mojoj posljednjoj knjizi, i osim nekoliko brzinskih odlazaka da je namjestim tijekom prosinca i siječnja, to je bio prvi put da sam tamo otišao boraviti na duže – 13 –

vrijeme. Kuća je bila prostrana, sva u staklenim stijenama, s pogledom na jezero oko kojeg je uvijek bilo šetača. Nalazila se u izrazito mirnoj i zelenoj četvrti, naseljenoj uglavnom dobrostojećim umirovljenicima, od kojih sam pomalo odskakao. Bio sam upola mlađi, no ovo sam mjesto odabrao upravo zbog njegova potpunog mira.

Baš takvo mi je trebalo za pisanje.

Za razliku od prethodnih, vrlo kratkih boravaka, ovaj sam put na raspolaganju imao mnogo vremena, pa sam u Floridu otputovao autom. Put od tisuću dvjesto milja nije me plašio: tijekom prethodnih godina nebrojeno sam puta prešao put od New Yorka kako bih posjetio svog strica, Saula Goldmana, koji se nastanio u predgrađu Miamija nakon Drame koja je potresla njegovu obitelj. Put sam znao napamet.

Kad sam odlazio, New York je bio pod laganim snježnim pokrivačem dok je termometar pokazivao -10 stupnjeva, a u Boca Raton sam nakon dva dana stigao u blagost tropske zime. Ponovni susret s poznatim krajobrazom sunca i palmi natjerao me da se sjetim strica Saula. Strašno mi je nedostajao. Toga sam postao svjestan u trenu kad sam sišao s autoceste i zaputio se u Boca Raton, premda sam silno želio nastaviti prema Miamiju i opet ga vidjeti. Toliko silno da sam se zapitao jesu li moji prethodni dolasci doista za svrhu imali brigu oko namještaja ili je to ustvari bio tek način da obnovim vezu s Floridom. Bez njega međutim više nije bilo isto.

Moj prvi susjed u Boca Ratonu bio je simpatični sedamdesetogodišnjak Leonard Horowitz, bivši ugledni profesor ustavnog prava na Harvardu, koji je zime provodio na Floridi, a otkako mu je umrla žena, posvetio se pisanju knjige, koju nikako nije uspijevao započeti.

Prvi sam ga put sreo onog dana kad sam kupio kuću. Pozvonio mi je na vrata s kartonom piva da mi zaželi dobrodošlicu i odmah smo se jedan drugome dopali. Od tog dana svraćao je da me pozdravi svaki put kad sam dolazio. Brzo smo se sprijateljili.

Volio je moje društvo i čini mi se da je bio zadovoljan što dolazim na duže vrijeme. Kako sam mu objasnio da dolazim raditi na sljede­ ćem romanu, odmah mi je stao govoriti o svom. Srčano je zagrizao, – 14 –

ali teško mu je išlo. Sa sobom je posvuda nosio veliku bilježnicu spiralnog uveza na kojoj je flomasterom napisao Bilježnica br. 1, dajući naslutiti da će ih biti još. Uvijek sam ga vidio nosa zabijena u bilježnicu: već od jutra, na terasi kuće, za stolom u kuhinji; često i u nekom od kafića u središtu grada, udubljena u tekst. On je mene pak viđao kako šećem, plivam u jezeru, idem na plažu, pješice odlazim u kupnju. Navečer bi mi pozvonio na vrata s rashlađenim pivom. Pijuckali bismo na terasi, igrali šah i slušali glazbu. Iza nas, čarobni krajolik jezera i palmi poprimao bi ružičast odsjaj sutona.

Između dva poteza, ne skidajući pogleda sa šahovske ploče, uvijek bi me upitao: “Onda, Marcuse, kako vaša knjiga?”

“Napreduje, Leo. Napreduje.”

Bio sam ondje već dva tjedna kad je jedne večeri, baš kad mi je pojeo kulu, naglo stao i odjednom srditim glasom rekao: “Niste li vi ovamo došli raditi na svome novom romanu?”

“Jesam, zašto?”

“Zato što ne radite ništa i to me živcira.”

“Zašto mislite da ništa ne radim?”

“Pa vidim to! Po cijele dane sanjarite, bavite se sportom i promatrate oblake kako plove. Ja imam sedamdeset osam godina, ja bih trebao vegetirati poput vas, a vi koji imate jedva trideset, vi biste se trebali baciti na posao!” “Što vas uistinu muči, Leo? Moja knjiga ili vaša?”

Pogodio sam u sridu. Pomirljivo progovori: “Samo bih želio znati kako vam to uspijeva. Moj roman ne napreduje. Zanima me kako vi to radite.”

“Sjednem ovdje na terasu i razmišljam. I vjerujte mi, težak je to posao. Vi pišete iz zabave. To je nešto drugo.”

Pomakne konja i napadne mi kralja.

“Zar mi ne biste mogli dati neku dobru ideju za radnju mog romana?”

“Nemoguće.”

“Zašto?”

“Taj dio morate riješiti sami.”

– 15 –

“Usput, ne spominjite Boca Raton u svojoj knjizi, molim vas. Ne bih želio da svi vaši čitatelji nahrupe ovamo da vide gdje živite.”

Nasmijao sam se i dometnuo: “Ne treba tragati za idejom, Leo. Ideja dolazi sama. Ideja je događaj koji se može zbiti u svakom trenutku.”

Kako sam uopće mogao i slutiti da će se upravo to dogoditi još dok sam izgovarao te riječi? Uz samo jezero opazio sam siluetu psa koji je izgubljeno lutao. Mišićavo, ali vitko tijelo, šiljaste uši i njuška u travi. U blizini nije bilo šetača. “Čini se da je onaj pas sam”, rekoh.

Horowitz podigne pogled i promotri psa koji je švrljao naokolo.

“Ovdje nema pasa lutalica”, izjavio je.

“Nisam rekao da je lutalica. Rekao sam da šeće sam.”

Jako volim pse. Ustao sam sa stolca, savio dlanove oko usta i zviznuo da ga dozovem. Pas je naćulio uši. Opet sam fićuknuo, i on je dotrčao.

“Poludjeli ste”, grakne Leo, “a što ako je bijesan? Vi ste na potezu.”

“Pa ništa”, odgovorio sam, rastreseno pomaknuvši svoju kulu.

Horowitz mi je pojeo kraljicu da me kazni zbog drskosti.

Pas je došao do terase. Čučnuo sam pokraj njega. Bio je prilično velik mužjak tamne dlake, s crnim kolobarima oko očiju i dugim brkovima kao u morskog lava. Priljubio je glavu uz mene, pogladio sam ga. Djelovao je izuzetno umiljato. Istog trena osjetio sam povezanost, bila je to ljubav na prvi pogled, oni koji poznaju pse znaju o čemu govorim. Nije imao ogrlice, ničeg po čemu bi ga se moglo identificirati.

“Jeste li već viđali tog psa?” upitao sam Lea. “Nikad.”

Kad je pronjuškao cijelu terasu, otišao je, nisam ga uspio zaustaviti, i nestao među palmama i grmljem.

“Izgleda da zna kamo ide”, reče Horowitz. “Sigurno je iz susjedstva.”

– 16 –

Večer je bila izuzetno sparna. Kad je Leo otišao, iako se već smračilo, naslutio sam prijeteće nebo. Ubrzo se razmahalo silno nevrijeme ispaljujući nevjerojatne munje iznad jezera, da bi se potom oblaci raspukli i izlili se u pljusak. Negdje oko ponoći dok sam čitao u boravku, začuo sam lavež koji je dopirao s terase. Otišao sam pogledati što se događa i kroz staklena vrata ugledao psa, potpuno mokra i jadna. Otvorio sam mu, a on je jurnuo u kuću. Preklinjao me pogledom.

“Dobro, možeš ostati”, rekao sam mu.

Dao sam mu piti i jesti u dvjema zdjelicama prenamijenjenima od vlastita posuđa, sjeo pokraj njega da ga osušim ručnikom pa smo zajedno promatrali kišu koja se slijevala niz prozore.

Prenoćio je kod mene. Kad sam se sutradan probudio, zatekao sam ga kako spokojno spava na kuhinjskim pločicama. Napravio sam mu povodac od špage, tek iz predostrožnosti, jer poslušno me slijedio, i zaputili smo se u potragu za njegovim gazdom.

Leo je ispijao kavu na trijemu svoje kuće, Bilježnica br. 1 pred njim je stajala otvorena, očajno bijela. “Što izvodite s tim psom, Marcuse?” upitao me promatrajući kako smještam psa u prtljažnik.

“Noćas mi se pojavio na terasi. S obzirom na ono nevrijeme pustio sam ga unutra. Mislim da se izgubio.”

“I kamo ćete sad?”

“Izvjesit ću obavijest u trgovačkom centru.”

“Eto, nikad ne radite.”

“Evo, upravo radim.”

“E pa, stari moj, dobro pripazite da se ne pretrgnete.”

“Obećavam.”

Ostavivši obavijest u dva najbliža trgovačka centra, otišao sam nakratko prošetati sa psom glavnom ulicom Boca Ratona, nadajući se da bi ga netko mogao prepoznati. Uzalud. Na kraju sam otišao u policijsku postaju, gdje su me uputili na veterinarsku ambulantu.

Psi ponekad imaju identifikacijski čip koji pomaže u pronalaženju vlasnika. No to nije bio slučaj s ovim psom, pa mi veterinar nije

– 17 –

mogao pomoći. Predložio mi je da psa predam u prihvatilište, ali odbio sam i vratio se kući u pratnji novog prijatelja, koji je, moram reći, usprkos impozantnu stasu bio iznimno miran i poslušan.

Leo me čekao na svojoj verandi. Kad je vidio da dolazim, pojurio je prema meni mašući netom otisnutim stranicama. Nedavno je otkrio sav čar Google-pretraživača i sumanuto utipkavao svako pitanje koje bi mu palo na pamet. Za sveučilišnog čovjeka njegova formata koji je dobar dio života proveo u knjižnicama tragajući za brojnim podacima, čuda algoritma imala su posebnu draž.

“Malo sam istraživao”, najavio je kao da je razriješio Kennedyjevo ubojstvo, pružajući mi na desetke stranica, što će me uskoro stajati truda da mu pomognem oko zamjene tonera njegova pisača.

“I što ste otkrili, profesore Horowitz?”

“Psi uvijek pronađu svoj dom. Neki prijeđu na tisuće milja kako bi se vratili kući.” “Što mi savjetujete?”

Leo se zamisli poput starog mudraca: “Idite vi za psom, umjesto da njega silite da ide za vama. On zna kamo treba ići, vi to ne znate.”

Moj susjed nije pogriješio. Odlučio sam zaboraviti na povodac i pustiti psa da luta. Otišao je trčkarajući, prvo uz jezero, zatim preko šetnice. Prešli smo preko terena za golf i stigli do druge rezidencijalne četvrti, koju nisam poznavao, uz morski zaljev. Pas je pratio cestu, dvaput skrenuo udesno i napokon stao pred ogradom iza koje sam ugledao veličanstvenu kuću. Sjeo je i zalajao. Pozvonio sam na interfon. Javio se ženski glas, a ja sam obznanio da sam pronašao psa. Vrata su se otvorila i pas je potrčao prema kući, vidljivo sretan što se vratio doma.

Pošao sam za njim. Na ulazu u kuću ukazala se ženska prilika i pas odmah pojuri k njoj, obuzet veseljem. Čuo sam kako ga žena zove po imenu. “Duke”. Dok su oni izmjenjivali cijeli niz nježnosti, ja sam prilazio sve bliže. Tad ona podigne glavu, a ja se zaprepastih.

“Alexandra?” jedva sam propentao.

“Marcuse?”

Bila je u nevjerici baš kao i ja.

– 18 –

Nešto više od sedam godina nakon Drame koja nas je razdvojila opet sam je pronašao. Razrogačenih očiju ponovi, sad gotovo vičući: “Marcuse, ti si?”

Stajao sam nepokretan, okamenjen.

Potrčala mi je ususret.

“Marcuse!”

U navali spontane nježnosti dlanovima mi je obujmila lice. Kao da ni ona ne vjeruje, pa želi provjeriti je li sve ovo stvarno. Nisam uspijevao izgovoriti ni riječi.

“Marcuse”, rekla je, “ne mogu vjerovati da si to ti.”

*** Morali biste živjeti u teškoj zabiti da ne znate Alexandru Neville, već nekoliko godina silno popularnu glazbenicu. Dugo iščekivanu nacionalnu ikonu, zvijezdu koja je oporavila diskografsku industriju.

Njezina tri albuma prodana su u dvadeset milijuna primjeraka; dru­ ­gu godinu zaredom bila je među najutjecajnijim osobama u izboru časopisa Time, a njeno bogatstvo procijenjeno je na sto pedeset mi­ lijuna dolara. Publika ju je obožavala, kritika kovala u zvijezde.

Voljeli su je najmlađi, voljeli su je najstariji. Svi su je voljeli, do te mjere da mi se činilo kako Amerika zna samo četiri sloga koja je zaljubljeno i gorljivo skandirala. A-le-xan-dra. Živjela je s kanadskim hokejašem Kevinom Legendreom, koji se upravo pojavio iza nje.

“Pronašli ste Dukea! Tražimo ga od jučer! Alex je već bila očajna.

Hvala!”

Pružio mi je ruku u znak pozdrava. Vidio sam kako mu se steže biceps dok mi je lomio prste. Kevina sam znao tek iz tabloida koji su neprestano izvještavali o njegovoj vezi s Alexandrom. Bio je napadno lijep. Čak i ljepši nego na fotografijama. Ljubopitljivo me promotrio i rekao: “Poznajemo se?”

“Zovem se Marcus. Marcus Goldman.”

“Pisac, zar ne?”

– 19 –

“Tako je.” “Čitao sam vašu posljednju knjigu. Alexandrina preporuka, jako joj se sviđa kako pišete.”

Nisam se mogao načuditi cijeloj ovoj situaciji. Opet sam pronašao Alexandru, i to kod njezina dečka. Kevin, koji nije baš shvatio o čemu je riječ, predložio mi je da ostanem na večeri, na što sam rado pristao.

Ispekli smo pozamašne odreske na golemu roštilju smještenom na terasi. Nisam pratio posljednje vijesti o Kevinovoj karijeri i vjerovao sam da je još uvijek obrambeni igrač Predatora iz Nashvillea, no tijekom ljetnih transfera prešao je u momčad Pantera s Floride.

Kuća je bila njegova. Živio je u Boca Ratonu, a Alexandra je iskoristila predah u snimanju svog sljedećeg albuma kako bi ga posjetila.

Tek na kraju večere Kevin je povezao da se Alexandra i ja dobro poznajemo.

“Iz New Yorka si?” upitao me.

“Da. Tamo živim.” “Što te dovelo na Floridu?”

“Dolazim ovamo već nekoliko godina. Moj stric živio je u Coconut Groveu, često sam ga posjećivao. Nedavno sam kupio kuću nedaleko odavde. Trebam mirno mjesto za pisanje.”

“Kako ti je stric?” upitala je Alexandra. “Nisam znala da je otišao iz Baltimorea.”

Prečuo sam njeno pitanje i samo odgovorio: “Napustio je Baltimore nakon Drame.”

Kevin nesvjesno uperi vršak svoje vilice prema nama. “Čini li mi se ili se vas dvoje poznajete?” upitao je. “Živjela sam nekoliko godina u Baltimoreu”, objasni Alexandra.

“Baš kao i dio moje obitelji”, nadovezao sam se. “Taj moj stric, sa ženom i s mojim bratićima. Živjeli su u istoj četvrti gdje i Alexandra i njezina obitelj.”

Alexandra je procijenila da je bolje ne ulaziti u detalje, pa smo promijenili temu. Nakon jela, budući da sam došao pješice, ponudila se da me odveze kući.

– 20 –

Kada smo ostali sami u autu, jasno sam osjetio napetost među nama. Na koncu sam rekao: “Ludnica, da se tvoj pas pojavi kod mene...” “Često odluta”, odgovorila je.

Odlučio sam se nepristojno našaliti.

“Možda ne voli Kevina.”

“Ne započinji, Marcuse.”

Glas joj je bio oštar.

“Nemoj tako, Alex...”

“Kako?”

“Dobro znaš što želim reći.”

Naglo se zaustavi nasred ceste i pogleda me u oči.

“Zašto si mi to napravio, Marcuse?”

Teško sam izdržavao njezin pogled. Ona drekne: “Ostavio si me!” “Žao mi je. Imao sam razloge za to.”

“Ti si imao razloge? Nije bilo nikakvog razloga da sve upropastiš!”

“Alexadra, oni... Oni su mrtvi!”

“Pa što, jesam li ja kriva?”

“Nisi”, odgovorio sam. “Žao mi je. Žao mi je zbog svega.”

Zavladala je teška šutnja. Jedine riječi koje sam izgovorio bile su upute kako da dođe do moje kuće. Kad smo stigli, rekla mi je: “Hvala ti za Dukea.”

“Bilo bi mi drago kad bih te mogao opet vidjeti.”

“Mislim da je bolje da ostane na ovome. Ne vraćaj se, Marcuse.”

“Kod Kevina?”

“U moj život. Ne vraćaj se u moj život, molim te.”

Otišla je.

Nisam imao volje ulaziti u kuću. Ključevi auta bili su mi u džepu, pa sam odlučio napraviti krug. Vozio sam do Miamija i, ne razmišljajući, prošao gradom sve do mirne četvrti Coconut Grove, do stričeve kuće. Vani je bilo ugodno, izašao sam iz auta. Naslonio sam se na auto i dugo se zadržao promatrajući kuću. Imao sam osjećaj

– 21 –

kao da je stric Saul ovdje, da mogu osjetiti njegovu prisutnost. Želio sam se opet susresti s njim, a postojao je samo jedan način da to postignem. Pisanjem. *** Saul Goldman bio je brat mojega oca. Prije Drame, prije događaja koje vam namjeravam ispričati, bio je, poslužit ću se riječima svojih djeda i bake, utjecajan čovjek. Bio je odvjetnik i vodio je najugledniji odvjetnički ured u Baltimoreu, a zbog svog velikog iskustva angažiran je na slavnim slučajevima na području cijelog Marylanda. Slučaj Dominica Pernella dodijeljen je njemu. Slučaj Grad Baltimore protiv Morrisa dodijeljen je njemu. Slučaj nezakonite prodaje Sunridgea dodijeljen je njemu. Cijeli ga je Baltimore poznavao. Pojavljivao se u časopisima, na televiziji, i sjećam se kako me se to nekada strašno doimalo. Oženio je svoju mladenačku ljubav, koja je postala moja teta Anita. U mojim dječjim očima bila je najljepša žena i najnježnija majka. Kao liječnica bila je važna članica onkološke službe bolnice Johns Hopkins, jedne od najuglednijih u zemlji. Imali su prekrasnog sina, Hillela, dobroćudnog dječaka obdarenog natprosječnom inteligencijom, koji mi je bio vršnjak uz nekoliko mjeseci razlike i koji mi je bio poput brata.

Najznačajniji trenuci moje mladosti bili su oni koje sam proveo s njima i često me sam spomen njihova imena činio ludim od ponosa i sreće. Od svih obitelji koje sam dotad upoznao, od svih ljudi koje sam mogao sresti, oni su mi se činili nenadmašnima: sretniji, uspješniji, poduzetniji, ugledniji. Vrlo će dugo sve ići u prilog toj mojoj viziji. Bili su bića iz neke druge dimenzije. Oduševljavala me lakoća s kojom su išli kroz život, bio sam zabljesnut njihovim sjajem i zaveden njihovom spontanošću. Divio sam se njihovu držanju, njihovu bogatstvu, njihovu društvenom položaju. Njihovoj prostranoj kući, njihovim luksuznim automobilima, njihovu ljetnikovcu u Hamptonsu, njihovu stanu u Miamiju, njihovu tradicionalnom ožujskom skijanju u Whistleru u Britanskoj Kolumbiji. Njihovoj jednostavnosti, njihovoj sreći. Njihovoj ljubaznosti prema meni. Njihovoj – 22 –

veličanstvenoj nadmoći zbog koje si im se sasvim prirodno morao diviti. Nisu izazivali zavist: bili su toliko nedostižni da je bilo suvišno biti ljubomoran. Bogovi su im bili naklonjeni. Dugo sam vje­ rovao da se njima nikad ništa ne može dogoditi. Dugo sam vjerovao da su vječni.

– 23 –

– 444 –

Joël Dicker, švicarski pisac koji piše na francuskom jeziku, rođen je 1985. u Ženevi, gdje je diplomirao pravo. Pisati počinje s dvadeset godina i za svoj prvi roman Tigar nagrađen je 2005. na međunarodnom natjecanju mladih autora. Njegov roman Posljednji dani naših očeva osvaja nagradu za najbolji neobjavljeni rukopis. U knjižarama se pojavljuje početkom 2012., a donosi istinitu i malo poznatu priču o ogranku Britanske tajne službe što su ga tijekom Drugog svjetskog rata činili pripadnici Francuskog pokreta otpora. Prestižne nagrade i svjetsku slavu donosi mu roman Istina o Slučaju Harry Quebert, koji postaje međunarodni književni fenomen, preveden na 38 jezika u više od 50 zemalja. Njegov četvrti roman, Knjiga o Baltimoreu, objavljen je 2015.

– 445 –

Željka Somun diplomirala je francuski i španjolski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje živi i radi. Sa španjolskog i francuskog prevodi beletristiku i grafičke novele. Članica je Dru­ štva hrvatskih književnih prevodilaca od 2005.

– 446 –

Sadržaj

Prolog. Nedjelja, 24. listopada 2004.

Mjesec dana prije Drame 7

I. Knjiga o izgubljenoj mladosti (1989.–1997.)

11

II. Knjiga o izgubljenom prijateljstvu (1998.–2001.)

229

III. Knjiga o Goldmanovima (1960.–1989.)

285

IV. Knjiga o Drami (2002.–2004.)

337

399

V. Knjiga obnove (2004.–2012.)

Epilog. Četvrtak, 22. studenoga 2012.

Dan zahvalnosti 439

O autoru O prevoditeljici

445 446

– 447 –

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednik Roman Simić Lektura i korektura Margareta Medjurečan Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Maja Glušić Godina izdanja 2018., veljača Tisak Gamalux, Zagreb ISBN 978-953-266-932-9 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

– 448 –

S Istinom o SluËaju Harry Quebert Dicker je osvojio vaæne nagrade i pretvorio se u europski knjiæevni fenomen desetljeÊa. Sad, u Knjizi o Baltimoreu, uspio nam je ponuditi sve sastojke svog prethodnog romana, ukljuËujuÊi i njegova junaka, pisca Marcusa Goldmana.

— Librújula Dojmljiv uvid u pomaknuti ameriËki klasni sustav i potresna priËa o bratstvu i obiteljskom suparniπtvu.

— The Times Roman koji leluja izmeu nostalgije za onim πto je moglo biti i æalljenja za onime πto se viπe nikada neÊe dogoditi. Predivno napisana knjiga.

— Elle

– 449 – Photo Droits réservés

Nakon πto je milijune Ëitatelja osvojio Istinom o SluËaju Harry Quebert, Joël Dicker svome se neodoljivom junaku, piscu Marcusu Goldmanu, vraÊa u novom uzbudljivom romanu potrage.

Prije Drame postojale su dvije vrste Goldmanovih: oni posebni i oni obiËni. Oni sretni i oni koje je sreÊa zaobilazila. Goldmanovi iz Baltimorea i oni iz Montclaira.

Na Marcusovu veliku æalost, cijelo svoje djetinjstvo on je pripadao Montclairanima.

Sin jedinac, s roditeljima je æivio u maloj kuÊi u New Jerseyju, dok su Baltimorci — njegovi uspjeπni, lijepi i talentirani bratiÊi Hillel i Woody, stric Saul i teta Anita — u svojoj luksuznoj vili u elitnoj Ëetvrti Baltimorea æivjeli naizgled savrπen æivot.

KljuËna je rijeË: naizgled.

Jer, osam godina nakon Drame, traæeÊi grau za novi roman, nova zvijezda ameriËke knjiæevne scene Marcus Goldman zagrepst Êe povrπinu priËe o svome djetinjstvu i u potrazi za istinom dospjeti do njezina dvostrukog dna, ispisujuÊi posve novu knjigu o Baltimoreu. Što se dogodilo s Druæinom Goldmanovih? Kako se njihovo kraljevstvo uruπilo pod teretom laæi, ljubomore i izdaje? KruæeÊi oko obiteljske Drame i naposljetku nas uvodeÊi u samo njezino srediπte — Dicker ispisuje moÊan roman o zabludama i kraju jednoga djetinjstva, knjigu o ljubavi, prijateljstvu, odanosti i fatalnoj varljivosti sjeÊanja.

149,00 kn

– 450 –

www.fraktura.hr