Knjiga o moru Knjiga o moru
Morten A. Strøksnes ili umijeće lova na ogromnoga morskog psa iz gumenog čamca na otvorenom moru tijekom četiriju godišnjih doba
-1-
-2-
Morten A. Strøksnes
Knjiga o moru ili umijeće lova na ogromnoga morskog psa iz gumenog čamca na otvorenom moru tijekom četiriju godišnjih doba
preveo s norveškog Munib Delalić
Fraktura -3-
Objavljivanje ovog prijevoda omogućila je potpora koju dodjeljuje NORLA, Norwegian Literature Abroad.
Naslov izvornika Havboka © Morten A. Strøksnes i Forlaget Oktober, Oslo, 2015. Objavljeno prema sporazumu s Copenhagen Literary Agency ApS, Kopenhagen © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2017. © za prijevod Munib Delalić i Fraktura, 2017. Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-885-8 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 967780
-4-
Zar si ti prodro do izvora morskih, po dnu bezdana zar si kad hodio? Knjiga o Jobu (38:16)
-5-
-6-
1.
Trebalo je protec´i tri i pol milijarde godina otkako se razvio prvi primitivni život u moru da me jedne kasne subotnje večeri u srpnju, dok sam bio na večeri s nekim veselim društvom u središtu Osla, nazove Hugo Aasjord. “Jesi li vidio prognozu vremena za idući tjedan?” upitao me. Odavno smo čekali poseban tip vremena, ne sunce i toplinu, čak ni vrijeme bez kiše, trebali smo zapravo vrijeme s najmanje moguće vjetra u morskome području između Bodøa i Lofota ili, konkretnije rečeno, u Vestfjordu. A onaj kome je potrebna bezvjetrica u Vestfjordu ne treba žuriti. Tjednima sam provjeravao vremensku prognozu, i uvijek je najavljivan jak vjetar ili bura, nikada samo povjetarac, slab vjetar ili bezvjetrica. Naposljetku sam to gotovo zaboravio pratiti prepustivši se lijenome ljetnoprazničnom ritmu osloanskih toplih dana i blagih noći. Čim sam čuo Hugov glas, koji inače mrzi telefon i nazove samo da bi prenio neke važne poruke, znao sam da je dugoročna vremenska prognoza napokon povoljna. “Sutra kupujem kartu i u ponedjeljak popodne slijećem u Bodø”, odgovorio sam. “Izvrsno. Vidimo se”, uzvrati on i spusti slušalicu. U avionu za Bodø sjedim i gledam kroz prozor, gledam ono što zamišljam kao uzdignuto morsko dno. Prije dvije milijarde godina cijela je Zemlja bila pokrivena vodom, možda s iznimkom tek -7-
nekoliko otočića koji su bili udaljeni jedni od drugih. More još uvijek čini više od sedamdeset posto Zemljine površine. Iz toga je razloga jednom netko napisao da se naš planet ne bi ni trebao nazivati Zemlja, nego More. Ispod mene su planine, šume i visoravni, sve dok ne nadlijećemo Helgeland. Tad se kopno prema zapadu otvara fjordovima i nabujalome moru, dok se na obzoru granica između neba i vode ne izgubi u blistavoj sivoj boji koja podsjeća na ptičje perje. Svaki put kad napustim Oslo i zaputim se na sjever, prožme me isti osjećaj oslobađanja od kopnenoga dijela zemlje, od mravinjaka i borika, od rijeka i slatke vode, od grgoljavih močvara. I svaki se put jednako radujem moru, slobodnome i beskrajnome, ritmičnome i zibajućemu poput starih pjesama iz vremena jedrenjaka, onih koje su pjevane diljem svjetskih mora i po klasičnim lukama kao što je ona u Marseilleu ili Liverpoolu, Singapuru ili Montevideu, dok svi na palubi vuku konopce da razapnu jedra, ili da ih podese ili spuste. Pomorci, koji se iskrcaju, mogu podsjećati na nespokojne goste. Možda više nikada neće isploviti, ali po njihovu se govoru i gestama ipak čini kao da su samo nakratko u posjetu. Nikada se ne mogu osloboditi čežnje za morem. Moru, koje ih stalno doziva, dovoljan je i suzdržan odgovor. Zacijelo je tu istu mističnu privlačnost osjetio i moj pradjed kad je napustio unutrašnjost Švedske i, zaputivši se dolinama i planinama, započeo potucanje prema zapadu. Poput lososa išao je velikim rijekama, prvo uzvodno, potom nizvodno, sve dok nije dospio do mora. Kažu da za to svoje potucanje nije naveo nikakav drugi razlog osim potrebe da vlastitim očima vidi more. Ali teško da je imao bilo kakvih planova da se vrati onamo odakle je došao. Možda mu je neizdrživa bila pomisao da ostatak života provede hodajući pognut jalovim njivama u švedskoj planinskoj zabiti. Sigurno je bio osoba jake volje, sanjar snažnih nogu, čim je dospio do morske -8-
obale. Ondje je zasnovao obitelj i poslije se zaposlio na jednome teretnom brodu. Brod je potonuo negdje u Tihom oceanu i svi na njemu su se utopili. Kao da je pradjed bio došao s morskoga dna i na morsko se dno morao vratiti. Kao da je cijelo vrijeme znao da morskome dnu pripada. Tako ga, u svakom slučaju, ja zamišljam. More je porodilo i poeziju Arthura Rimbauda. Ono je postalo ključ za prošireni jezik koji je s “Pijanim brodom” (“Le Bateau ivre”, 1871.), odveo i njega i njegovu poeziju u ono moderno. Pjesnički subjekt, dakle sâm brod, stari je teretnjak koji želi doživjeti morsku slobodu i koji dopušta da njime upravlja velika rijeka, sve dok ne doplovi do morske obale i preda se pučini. Brod zadesi velika oluja i on potone na morsko dno i tako postane dijelom mora: “I od tog se doba kupam u Poemi / Mora, punoj zvijezda i mliječne bjeline, / Žderuć zelen azur, gdje davljenik nijemi / Zamišljeno ploveć stiže iz daljine.”1* S avionskoga sjedala pokušavam rekonstruirati još ponešto od onoga što pamtim iz “Pijanog broda”. Zamišljam velike morske valove koji napadaju hridi poput histeričnoga krda nekih domaćih životinja. A na morskome dnu, između lepršavih grozdova algi koje u se upijaju pijani brod, čvrsto se držeći za nj svojim pipcima, trune kit Levijatan. Brod sluša zvukove kita spremna za parenje ponad duboka mraka kovitlave struje, gleda svoju mrtvu olupinu u kojoj vrvi od ušiju i odvratnih zmija, od zlatnih riba-pojki iz modroga vala, malih luna munjine,** crnih morskih konjica – svega onoga što ljudi mogu samo vjerovati da su vidjeli...
Rimbaud, Poezija, prijevod Zvonimir Mrkonjić, Konzor, Zagreb, 1997. (op. prev.) ** Ibid. (op. prev.) *
-9-
Brod je opkoljen priviđenjima i doživljava zastrašujuću, oslobađajuću snagu mora, njegove stalne pokrete, dok ne osjeti utrnulu, tupu sitost. Tad počinje čeznuti za kopnom, za povratkom u tamne, tihe uvale djetinjstva. Rimbaud nikada nije vidio more kad je kao šesnaestogodišnjak o njemu pisao pjesmu.
- 10 -
2.
Hugo živi na otoku Engeløyi u Steigenu. Da bi iz Bodøa došao onamo, moraš krenuti brzom brodskom linijom koja ide prema sjeveru i plovi između otokâ i sićušnih lokalnih zajednica koje se grčevito održavaju u životu na samome kraju morskoga zijeva. Na kon nešto više od dva sata vožnje brod pristaje u Bogøyu, malome zaseoku pokraj mosta koji vodi do Engeløye. Hugo već stoji na pristaništu s dobrim vijestima: po svoj prilici imamo mamac, jer je prije tri dana ustrijeljen škotski planinski bik. Ostaci životinje na laze se na udaljenome pašnjaku i po njih samo treba otići. To ipak mora pričekati do sutra jer pada kiša dok automobilom prelazimo most prema Engeløyi i zaustavljamo se ispred Hugove velike obiteljske kuće, s tornjem na vrhu, galerijom u podrumu i pogledom na zapad, u smjeru Vestfjorda. Kad se uspneš na Hugovo dvorište, mogao bi pomisliti da si stupio u neko gusarsko gnijezdo. Oko garaže leže stvari koje su mogle biti prikupljene na gusarskome krstarenju morskom obalom, dok ostali predmeti stoje kao izlošci ili trofeji posloženi putem prema galeriji. Mnogo toga on je našao u moru, uključujući pramac nekog starog broda i nekoliko velikih, starih sidara. U vrtu je izložen propeler koji je pripadao nekoj engleskoj ribarici što je potonula u blizini Skrove. Na šupi visi neka ruska ploča koju je Hugo izvadio iz mora i za koju je dugo vjerovao da je s nekog ruskog broda, ali pokazalo se da je to izborni plakat nekog okruga u blizini Arhangelska. Pored glavne šupe Hugo je podigao još dvije šupe, a i staju - 11 -
u kojoj su dva šetlandska ponija, Luna i Veslegloppa. U šupi je uvijek pohranjeno nekoliko čamaca, u njoj ili oko nje. No, prodao je “plattgatter”, tip čamca od mahagonija koji je izgledao kao da čezne za Rivijerom. Hugo nikada u životu nije jeo riblje štapiće, a ni ne želi ih jesti ni kušati kakva su okusa. Nakon juhe od tek ubranih mladica koprive i ljupčaca, leće i domaćih kobasica od soba, i čaše vina, silazimo u galeriju. Hugo je poznat likovni umjetnik i ulja su mu uglavnom apstraktna, ali ljudi na sjeveru su ih skloni smatrati konkretnim slikama morskoga i priobalnoga krajolika, prepoznajući u njima motive iz svoje uže sredine. To je posve razumljivo jer je u tim slikama sjaj karakterističnoga svjetla koje se može vidjeti jedino uz more sjeverno od polarnoga kruga, naročito zimi. Hugova je slika lako prepoznatljiva, u njoj je arktička plava boja hladnih, vedrih dana iz vremena mraka, koji inače nisu mračni. Svjetlo se nalazi u cijelome spektru iako je ono prigušeno ili rasprsnuto u samome sebi. Nebeske boje dobivaju dubok i zatvoren sjaj, dok sjeverno svjetlo može svakog trenutka buknuti poput psihodeličnih improvizacija. Neke su od slika, kojima se on trenutačno bavi, iz Batteri Dietla na samome kraju Engeløye. Tamo su Nijemci tijekom rata sagradili najveću i najskuplju utvrdu na sjeveru Europe. Gradilo ju je deset tisuća njemačkih vojnika i ruskih ratnih zarobljenika. Podigli su jedan od najvećih gradova na sjeveru Norveške, s kinodvoranom, bolnicom, vojarnama i kantinama, a tu su bile čak i javne kuće u kojima su radile žene iz Njemačke i Poljske. U cijelome tom kraju bili su instalirani radarski uređaji, meteorološke postaje i komandne centrale pune moderne tehnologije. Topovska je baterija trebala pokrivati cijeli Vestfjord i imala je domet mnogo milja. I danas su ondje bunkeri koji idu više katova ispod zemlje. Iako je na stotine ruskih zarobljenika umrlo tijekom prisilnoga rada, Hugo ono područje doživljava kao usamljeno i mirno. Na njegovim se slikama topovske baterije naziru tek kao neki kubistički oblici. - 12 -
Prije nekoliko godina Hugo je izložio prirodno balzamiranu mačku. Bila se skrila u zid neke stare staje malo podalje na cesti da ondje ugine. U novinama Avisa Nordland postavili su mu pitanje “je li mrtva mačka umjetnost?”, nakon što je postalo poznato da ona treba biti izložena na bijenalu u Firenci. Hugo je odrastao na objema stranama Vestfjorda, uvijek se nalazio pokraj mora ili na njemu. U unutrašnjosti je dulje živio samo jednom u životu, kad je otputovao u Münster studirati na tamošnjoj umjetničkoj akademiji, i to kao najmlađi student u povijesti te po znate škole. Tad se po ulicama toga grada još moglo vidjeti mnoštvo ratnih invalida, hodali su na štakama, bez udova, ili su unakaženi sjedili u kolicima. Studirao je s mladim, radikalnim Nijemcima koji su, više nego rado, i grlato, govorili o ratu u Vijetnamu, ali Drugi svjetski rat bio im je tabu tema. Volio je sjesti u vlak i zaputiti se na sjever prema Hamburgu, jer je negdje usput zrak mijenjao konzistenciju, postajao je hladniji, u njemu se osjećao slabi dah Ledenoga mora. Iz Münstera je sa sobom u Norvešku ponio diplomu kao dokaz da je ovladao klasičnom tehnikom u slikarstvu, grafici i skulpturi. A u svojoj je “prtljazi” odande ponio i izvjesni radikalizam, budući da je bio pripadnikom radikalne njemačke studentske sredine sedamdesetih godina, što se na njemu još osjeti iako na pomalo nejasan način. Tu nije riječ o politici, jer Hugo nikada nije bio posebno političan, a nije riječ tako mnogo ni o stilu, usprkos njegovim okru glim naočalama, brkovima ili dugoj crnoj kosi. Više se tu radi o nekonvencionalnome stavu kako bi stvari trebalo u životu raditi i kako bi život trebalo živjeti. Usto on ima i jednu “lošu” naviku: svako popodne u pet sati gleda Derricka. Jao onome tko ga tad u tome omete. Nakon što mi je Hugo pokazao svoje nove radove, uspeli smo se u potkrovlje. Odande je lijep pogled na unutrašnjost bujne Engeløye. - 13 -
Blaga je ljetna večer, po travi je i tamnim poljima prema jugu pala rosa i sag tišine leži preko pospanoga kopna. Čak se i običan šapat daleko čuje. Oko nas je mnogo brezove šume, oskoruše, vrbe i jasike. Izlazim na balkon na pramčanome dijelu kuće, nalik na most na brodu, i čujem da među drvećem i nije baš tako tiho. Cijela je šuma zamrljana peludom i kupa se u znoju klorofila. Čujem šljuku, onu šumsku i onu veliku, carsku. Domalo se otvori cijeli prostor ptičje pjesme, ušima treba malo vremena da se priviknu i da su u stanju razlikovati jednu pjesmu od druge. Tetrijeb kvoca, crni kos kriči, kukavica kaže “kuku”. Vrapčarke, domaći vrapci i sjenice cvrkuću. Šljuke često prave melankoličan i usamljen zvuk fućkanja, ali one iznenada mogu promijeniti tempo i prijeći u nešto što podsjeća na zvuk “ljubaznoga” mitraljeza. Samo je jedna ptica suhoga zvuka, kao zvuk kovanoga novčića kad zazvecka na stolu. Pa da, sova močvarica! Eno je, nisko prelijeće. Nesigurno lepeće, kao da joj smetaju duga krila. Fjord je blistav i bijel. Snijeg se još nije otopio na crnim planinskim vrhovima otoka, dovoljno visokim da su dosad u njih udarila tri lovačka aviona. Prvo, početkom sedamdesetih godina, dva lovca Star, a onda 1999. i njemački Tornado koji se srušio na Bøsandu nakon što su dvojica pilota iskočila. Obojicu su “pokupili” ribari koji su u malim čamcima bili u lovu na crnog bakalara u tjesnacu Skagstadsund između otoka Engeløye i Lundøye. Ptičji život mnogo kazuje o razlici između Engeløye i Skrove, koja se nalazi na drugoj strani Vestfjorda i na kojoj su samo morske ptice. U Skrovi se Hugo i Mette spremaju popraviti bivši Aasjordov kombinat, koji se nekad bavio preradom ribe i imao uljaru. Bio je, kao što mu i ime kaže, u vlasništvu Hugove obitelji, ali samo dva-tri desetljeća, a onda je, početkom osamdesetih, napušten i prodan. Kad su ga Hugo i Mette opet kupili, bio je u vrlo oronulom stanju. Sad je Aasjordov kombinat djelomice popravljen, ali Mette i Hugo s njime imaju velike planove. - 14 -
Engeløya je poljoprivredna zajednica u kojoj je sve, uključujući mentalitet ljudi, drugačije negoli i u jednome mjestu koje je izloženo moru i soli, kakvo je ribarsko naselje Skrova. Malo dalje od toga otočića more je duboko više stotina metara. Bivši Aasjordov kombinat na Skrovi bit će baza za naš lov na morskog psa. U kući Hugo pripovijeda neku čudnu, ali za nj poprilično tipičnu priču. Kako se ona pojavila, ne znam, ali on je posebno nadaren za takav način pripovijedanja u kojemu ga jedno uvijek podsjeti na nešto posve drugo. Kaže kako je jednom usvojio gotovo tek ojanjenog ovna koji je inače trebao biti zaklan jer je seljak smatrao da s njime nešto nije u redu. Hugo se sažalio na janjca i poveo ga kući. Smjestili su ga u kuhinju i planirali zaklati najesen. Kad je Hugo nekoliko tjedana poslije u dućanu sreo seljaka, kazao je, pomalo neumjesno, kako je janje usamljeno i da je prava šteta što mora biti sâmo. Nedugo potom seljak je navratio k njima s još jednim janjetom. Mjeseci su prolazili i ovnovi su postali veliki i jaki, a i nepredvidivi. Nakon nekog vremena više nije bilo sigurno ni djeci ni psima biti u njihovoj blizini, te ih je Hugo čamcem odvezao na jedan školj i ondje pustio. Tamo su mogli boraviti i pasti koliko god su htjeli. Narasli su ogromni i gojazni, ali kao da su zaboravili svu zahvalnost. Kad bi se Hugo približavao školju, često bi zaplivali prema njemu, nekad bi im se runo toliko natopilo vodom da im je prijetila opasnost od utapanja, te ih je morao spašavati. I jednoga lijepog ljetnog dana, kad se Hugo trebao iskrcati ni ne sluteći nikakvu nevolju, jedan je od njih pojurio ravno na njega, gotovo prije nego što se Hugo uspio iskrcati iz čamca. A onda, kao završetak cijele te priče, on povuče džemper i na nadlaktici mi pokaza dugačak, dubok ožiljak. Nedugo su potom oba ovna zaklali. Obiteljska je simpatija prema njima bila posve nestala. Koža im visi na štapu u maloj šupi. - 15 -
Jedne je večeri poput ove, prije dvije godine, Hugo prvi put bio u kontaktu s grenlandskim morskim psom. Priča mi kako mu je otac, koji je još od svoje osme godine išao u kitolov, pripovijedao da je gledao kako iz dubine dolazi morski pas i odgriza velike komade mesa s kitova koje je posada izvlačila i sjekla na bočnoj strani broda. Kazivao je kako su jednog upornog morskog psa probili harpunom i gredom ga izvukli na brod. Čak je i u polumrtvu stanju, viseći s harpunom koji mu je probio leđa, trpao u se veliki komad mesa kita koji je ležao na palubi. Prošla je cijela vječnost dok grenlandski morski pas nije izdahnuo. Satima je ležao prateći pogledom ljude koji su hodali po palubi, što su mnogi prekaljeni ribari doživjeli kao nešto krajnje neugodno. Hugov otac nije propustio ispričati ni o onome što im se dogodilo jednoga ljetnog dana dok su u Vestfjordu bili na ribarici Hurtig. Jedan se od ribara poželio rashladiti, skočio je u more i zaplivao. Ali brže-bolje se vratio na brod kad se iznenada, samo nekoliko metara od njega, na površini pojavio morski pas, na veliku zabavu ostalih. Takve su priče hranile Hugovu maštu i četrdeset su godina u njemu “kuhale”. Kad bi kazivao o grenlandskome morskom psu, u očima bi mu se pojavio poseban žar a u glasu naročit prizvuk. Priče koje je slušao kao dijete, još su živjele u njemu. Hugo je svojim očima vidio većinu riba i životinja koje žive u moru, ali nikada nije vidio grenlandskoga morskog psa. Nisam ga vidio ni ja. Zato me Hugo nije ni trebao nagovarati, zagrizao sam u mamac, tako reći, instinktivno. I ja sam odrastao pokraj mora i pecao od malih nogu. Trzaj udice u meni je uvijek budio jednak osjećaj da se iz dubine može pojaviti gotovo bilo što. Dolje je poseban svijet koji nastanjuje bezbroj stvorenja o kojima ništa ne znam. U knjigama sam gledao slike poznatih morskih vrsta, što mi je bilo više nego dovoljno da zaključim kako život u moru izgleda i bogatiji i uzbudljiviji od života na kopnu. Čudna bića - 16 -
plivaju vodom nama gotovo pred nosom, ali ne možemo ih vidjeti ni osjetiti; možemo samo naslućivati što se sve odvija u dubini. I poslije me more privlačilo svojom moći. Mnogo od onoga, što nam je kao djeci mistično i uzbudljivo, gubi svoju auru već u mladosti. Ali ne i more, s našim odrastanjem ono postaje još veće, dublje i fantastičnije. Možda se u mome slučaju radi o nekome atavizmu, osobini koja je preskočila više generacija i koju sam naslijedio od svojega pradjeda, onoga koji je završio na morskome dnu. U Hugovim je planovima bilo još nešto privlačno, nešto čega ponekad nisam bio ni svjestan, a čega možda još nisam svjestan, nešto što je na rubu vidnoga polja, kao kad rotirajuće svjetlo svjetionika munjevitim bljeskom cijepa mrak. Imao sam mnogo drugoga posla, ali sam ipak bez oklijevanja odgovorio: “Da, idemo na more u lov na grenlanđanku.”
- 17 -
98 Elizabeth Kolbert: The Sixth Extinction. An Unnatural History. Henry Colt, 2014. 99 Zadnji znanstveni izvještaj o objelodanjenoj temi objavljen je u časopisu Science Advances 19. lipnja 2015.: “Accelerated modern human-induced species losses: Entering the sixth mass extinction”. 100 Tim Flannery: The Weather Makers. How Man is Changing the Climate and What It Means for Life on Earth. New Atlantic Press, 2005. Kad more postaje toplije, narušava se i njegova sposobnost širenja topline prema dubini. Granica između triju glavnih slojeva vode postaje oštrija, razmjena među njima manja. Topla voda ne nalazi put prema dubini, čime se dodatno zatopljuje morska površina. Prije 55 milijuna godina more je postalo tako toplo da su gotovo svi živi organizmi u dubini, koji inače mogu živjeti samo u hladnoj vodi – grenlanđanka je za to dobar primjer – izumrli. 101 Neil Shubin: Your Inner Fish: A Journey into the 3.5-billion-year History of the Human Body. Pantheon Books, 2008. 102 Dante Alighieri: Den guddommelige komedie, pjevanje 26. 103 Andøyposten, 3. srpnja 2006. 104 Juliet Eilperin: Nav. cit. 105 Knjiga o Jobu (28:20), Jeruzalemska Biblija.
- 274 -
Norveški povjesničar, novinar, fotograf i pisac Morten A. Strøksnes rođen je 1965. u Kirkenesu. Nakon studija u Oslu i Cambridgeu posvetio se novinarskoj karijeri tijekom koje je radio u većini glavnih norveških dnevnih novina i magazina. Prije Knjige o moru ob javio je osam knjiga u žanru književne reportaže koje su dobile izvrsne kritike. Među njima se ističe Ubojstvo u Kongu iz 2010. o okolnostima sudskog postupka dvojici norveških plaćenika u Kongu. Knjiga o moru, u Norveškoj objavljena 2015., prevedena je na više od dvadeset jezika i objavljena širom svijeta. Strøksnes je dobitnik više norveških nagrada, među kojima su Språkråd (2011.), Brage (2015.) i nagrada Norveških kritičara za književnost (2015.).
- 275 -
- 276 -
Munib Delalic´ rodio se 1950. u Ljubuškom, gdje je završio osnov nu školu i gimnaziju. Diplomirao je historiju jugoslavenskih književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Živio je i radio u Mostaru baveći se prosvjetnim i književnim radom. Od 1993. živi u Norveškoj, u Oslu, gdje radi kao pisac i prevoditelj. U književnosti se pojavio sedamdesetih godina objavljujući uglavnom poeziju, a bavio se i književnom kritikom i esejistikom. Dosad je objavio jedanaest zbirki pjesama i dvije knjige eseja na norveške i nordijske književne teme. Preveo je s norveškog više od pedeset beletrističkih naslova. Dobitnik je brojnih nagrada za poeziju i prevoditeljski rad.
- 277 -
Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednica Iva Karabaić Lektura i korektura Lidija Vešligaj Prijelom Maja Glušić Ilustracija i dizajn ovitka Vedran Klemens Godina izdanja 2017., kolovoz Tisak Feroproms, Zagreb ISBN 978-953-266-885-8 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20 nazovi s mobitela
335 - 278 -
- 279 -
T
rebalo je proteći tri i pol milijarde godina otkako se razvio prvi primitivni život u moru da me jedne kasne subotnje večeri u srpnju, dok
sam bio na večeri s nekim veselim društvom u središtu
Osla, nazove Hugo Aasjord. “Jesi li vidio prognozu vremena za idući tjedan?” upitao me. (...) U Hugovim je planovima bilo nešto privlačno, nešto čega ponekad nisam bio ni svjestan, a čega možda još nisam svjestan, nešto što je na rubu vidnoga polja, kao kad rotirajuće
svjetlo svjetionika munjevitim bljeskom cijepa mrak. Imao sam mnogo drugoga posla, ali sam ipak bez oklijevanja odgovorio: “Da, idemo na more u lov na grenlanđanku.” Knjiga o moru Mortena A. Strøksnesa oda je pokušaju
dvojice prijatelja da ulove morsku neman koju smatraju mitskom. Senzacionalno dobra, Knjiga o moru čita se
poput najnapetijeg romana. Izvanredna knjiga o morskim pustolovinama i prijateljstvu koja se dugo pamti.
ISBN 978-953266885-8
149,00 kn www.fraktura.hr
- 280 -