Konobar by Fraktura

Matias Faldbakken Konobar

-1-

-2-

Matias Faldbakken

Konobar s norveĹĄkoga preveo Munib DelaliÄ&#x2021;

Fraktura -3-

Objavljivanje ovog prijevoda omogućila je potpora koju dodjeljuje NORLA.

Naslov izvornika The Hills © Matias Faldbakken 2017 Objavljeno prema sporazumu sa Salomonsson Agency © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2019. © za prijevod Munib Delalić i Fraktura, 2019. Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-358-133-0 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 1025465

-4-

Za Idu

-5-

-6-

DIO I. “Uplašen pas nikad se ne ugoji.” (norveška poslovica)

-7-

-8-

svinja

Restoran The Hills potječe iz vremena “kad se znalo tko je tko i što je što”, kako običava reći Batler, drugim riječima iz sredine devetnaestoga stoljeća. Stojim u restoranu utegnut u konobarskome odijelu, a mogao sam tako stajati i prije stotinu godina ili više. Odrasli se ljudi svakodnevno upuštaju u nešto pretjerano, ali ja ne. Ja čekam. Na usluzi sam. Krećem se po lokalu i uzimam narudžbe, nalijevam i pospremam. U The Hillsu ljudi se mogu predati jelu i piću u okolini koja je bogata tradicijom. Mogu se osjećati dobrodošlima, kao kod kuće, ali ne toliko da zaborave gdje se nalaze. To pojedini posjetitelji ipak zaborave i koriste mjesto gotovo kao svoju dnevnu sobu. Svinja, jedan od redovitih gostiju, ako ćemo već o njemu, ima svoje stalno mjesto za stolom broj 10, pokraj prozora, i dolazi svakog radnog dana u pola dva. Svinja je obično točan, ali sada je 13.41, a on se još nije pojavio. Bacim pogled prema hodniku, ali ni ondje nema Svinje. Garderobijer Pedersen podiže oči s novina. Pedersen je, kako se kaže, “distingviran”, čini se da je sve već vidio. Gosti mu daju svoje stvari (kapute, jakne, torbice, kišobrane) u zamjenu za gar derobni papirić koji mu, zajedno s nekoliko novčića, na kraju posjeta predaju da bi te iste stvari dobili natrag. Takve je on transakcije poduzimao s odmjerenim uživljavanjem i ponosom, nadasve valjano, svih proteklih godina. Svi se mi u The Hillsu

-9-

usrdno trudimo. Ovo je mjesto usrdnoga truda. Posve sam uvjeren da trud i briga idu zajedno. Ručak je u punome jeku i glavna sala ispunjena je gornjom srednjom klasom, klasom nježne kože, blaga glasa. Lijepe odjeće. Na ulazu je niz manjih kavanskih stolova s klasičnom mramornom pločom na vrhu. Ondje je zvučna slika oštra. Stolovi u lokalu prekriveni su stolnjacima. Zvecka, ali su zvuci prigušeni. Pribor za jelo kruži po porculanu, potom se podiže prema ustima. Zubi melju, grkljani se podižu i spuštaju, gutaju. Ovdje je riječ o iz jedanju, koje ja pripremam. No nikada ne sudjelujem u tome izjedanju. Onaj sam koji gleda uzimanje hrane. Znatna je udaljenost između doživljaja kad u se stavljaš jak picodon de chèvre – tu gastronomsku eksploziju u usnoj šupljini – i kad promatraš usne i usta drugih koji to čine. Postavljam stolove u kontinentalnome stilu, što gušće. Tada se učini da gotovo i nema mjesta, ali uvijek nađem neki mali “otvor” u koji mogu staviti još jednu čašu, tanjur i bocu. Tada me ispuni osjećaj bogatstva i punine. Luster u restoranu nije toliko velik koliko je težak, i s niskoga svoda ponad okrugloga stola nasred lokala visi poput neke kristalne vreće ili torbe. Nije veći od osrednje zobnice. Na podu možeš vidjeti izgažen mozaik koncentričnih krugova. Ono što je od drva čvrsto je, tamno i pomalo dotrajalo. Impozantna su i dva bogata zidna zrcala. Staklo im je sa stražnje strane tu i tamo napuklo, što daje lijepu patinu. Okviri su im u hrastovini, secesionističke stilizacije, montirani 1901. To mi je ispričala Šefica bara, začinivši priču detaljima kako je građu s Ekeberga na svojemu konju dovukao Fritz Thaulow. Šefica bara je stroj za pamćenje ovog restorana, licem podsjeća na akademkinju, ali je malo previše nasmijana da bi bila baš akademkinja. Ona sve zapaža. The Hills može podsjetiti na neku bečku kavanu, premda se ne nalazi u Beču. Može nalikovati na neki Great European, ali je odveć dotrajao, odveć izbrazdan, da bi se mogao natjecati - 10 -

s raskoši koju možeš naći na kontinentu. The Hills nazivan je “lokalom” već gotovo stotinu pedeset godina. Ime potječe od obitelji Hill koja je ovdje od 1846. vodila trgovinu konfekcije. O tome sve zna Šefica bara. Benjamin Hill, glava obitelji, legendarni, ali i tragični dendi, doselio se iz Windsora u Engleskoj, prokockao dvije trećine obiteljskoga bogatstva i pao pod bolni stečaj koji je završio pokušajem samoubojstva i potonjom invalidnošću. Građevinski poduzetnik, koji je preuzeo lokale, otvorio je restoran koji se nazivao La Grenade, ali je originalna ploča s nazivom u olovnome staklu koja pokriva dijelove pročelja bila toliko skupocjena i impresivna – o tome koliko je čvrsto montirana da se i ne govori – da ju je on ostavio, i ljudi su mjesto i dalje nazivali The Hills. Poslije je lokal kupio sposobni sin Benjamina Hilla, preuzeo njegovo upravljanje i vratio izgubljeni ugled obiteljskome imenu. The Hills je još uvijek u obiteljskim rukama. Na lučnoj mjedenoj cijevi koja je postavljena iznad ulaznih vrata vise dva debela pustena tepiha čiji su rubovi opšiveni telećom kožom da se ne habaju, obješeni su tako da toplina ne izlazi van. Kroz taj pokrivač, The Hillsov portal, ili kroz “zavjesu za pozornicu” ako se nekome to više sviđa, napokon ulazi Svinja, nasmijan, kimajući. Uskoro je deset minuta do dva sata, dakle na granici onoga što se može tolerirati. Nisam ni nasmijan niti uzvraćam kimanjem. Nama konobarima rečeno je da se toga okanimo. A ionako nisam nasmijan, a ne volim ni kimati. Ne trebam se naprezati više nego što je potrebno da bih zadovoljio uputu: dočekaj goste licem bez emocija, ali uslužnim. Blijeda faca dio je našega zanata. “Ispričavam se zbog kašnjenja”, reče Svinja i nasmije se, kao da se doista ispričava, ne s roktanjem, nego s nekim oblikom njištanja. Kako se naziva magareći njisak? Revanje? Svinja se smije oštrim revanjem, kao što to najčešće čini. Često pomislim - 11 -

da je Svinja magarac, u prenesenom značenju, naravno, magarac kojega poznajemo iz europske mitologije i književnosti – dakle ne onaj stari, grčki “tvrdoglavko i glupan”, nego onaj biblijski, “pouzdan i odan”. Ali, dakle, u ovom trenutku ne toliko pouzdan. “Koliko će nas biti danas?” pitam. “Četvero, uključujući mene”, odgovori Svinja. “I ostali su krenuli ovamo?” “Vjerujem da jesu.” Možeš se odjenuti na mnogo načina. Svinja je odabrao onaj jedino prihvatljiv: besprijekoran. Na njemu je uvijek novo odijelo, i ovo je, ako je suditi po kroju, šavovima i kvaliteti tekstila, zacijelo skrojeno u nekoga londonskoga krojača, u Ulici Savile Row ili tu negdje. U dobi od šezdesetak godina, i svakodnevno odjeven u takva odijela, on je nesumnjivo naočit muškarac i uzoran gost. Svinja pristaje The Hillsu kao ruka rukavici. Zato smo popustljivi prema njegovu pogrešnom broju naručenih mjesta, zakašnjenju, gluparanju za stolom i tome slično. A to se i ne događa često. Svinja je u dobrome imovnom stanju, to je očigledno, ali i pomalo zatvoren u se. Gotovo redovito dovodi nove osobe i poznanike u The Hills, prvenstveno na ručak, katkada na večeru, uvijek uljudan i uvijek besprijekorno odjeven i otmjena ophođenja. “Onda ćemo za uobičajeni stol pokraj prozora”, kažem i is pružim ruku, uzmem četiri jelovnika i povedem ga lokalom. S tajmingom zvonara izvučem stolac i ponovim uobičajenu rečenicu: “Malo mineralne vode dok gledate jelovnik?” “Da, hvala lijepa.” Stane okrenut mi leđima i dopušta mi da blago gurnem stolac do stražnjeg mu dijela koljena. Svinja ima jaku, sijedu kosu koja je kratka jer ju jednom tjedno šiša. Osijedio je i prije tridesete, - 12 -

kad je započeo karijeru u Parizu i dobio nadimak Le Gris, koji je, čim se vratio u Norvešku, preveden u norveški Grisen, to jest Svinja. Obrve su mu još uvijek tamne, što mu daje dojam inteligentnosti, nalik na nekoga Castellija, ili na nešto pseće, nalik na nekoga Scorseseja.

- 13 -

blaise

Stari Johansen, pijanist kuće, sjedi za klavirom na mezaninu i, nakošene glave, gleda nalijevo, prema nadvijenome stropu. Tupi prsti, slični papinskima, jure klavijaturom laganim pokretima i s teškom rutinom, proizvodeći ravnu, jedva čujnu glazbu. Je li to objedna glazba? Johansen bira velike skladatelje, ali je to i dalje objedno. Kadšto mu oči potonu dok se zvuci kotrljaju na sve strane i spuštaju u lokal. Stari, debeljkasti Johansen. Glava mu pada prema ramenu, i na trenutak izgleda kao da drijema, a onda se opet uspravi i otvori oči. I tako satima, bez prestanka. Godinama on tako sjedi, u beskrajnome nizu, nakošene glave, svakodnevno na mezaninu, tome međukatu, i posjetiteljima daruje nisku ugodnih zvukova. Rijetko se pozdravimo jer dolazimo u različito vrijeme, ali kažu da je “britkoga humora”. Ubrusi su, poravnatih rubova, složeni u niskoj polici između dvaju stupova na sredini lokala. Iza police je paravan u staklu s blijedim secesijskim crtama i djeluje kao pregrada između sto lova 12 i 8. Ako nemam nekoga posla, često odem do police s ubrusima, ondje stanem iza paravana i dodatno ih zatežem. Vanessa, koja je nedavno zaposlena, malo tu prtlja. Pazim da je amblem The Hillsa uvijek gore u desnome kutu. “Imaš li danas onaj bijeli burgundac?” pita Svinja. “Naravno.” Čekam dva “ukusna” Johansenova takta prije nego što postavim sljedeće pitanje, na koje inače unaprijed znam odgovor. - 14 -

“U čašu, ili ćemo uzeti bocu?” Svinja malo čeka, kao da kuša moje riječi. “Znaš, uzet ćemo bocu”, naposljetku reče. Zatim naglo ustane, jedva stignem izvući mu stolac. Ispruži ruke prema jednome otmjenome paru koji dolazi između stolova. “Blaise!” izusti Svinja oduševljeno; i potom, ljupko: “Katharina.” Blaise Engelbert je Katharinin muž, Katharina je Blaiseova žena. Često se druže sa Svinjom, posebice Blaise. Blaise i njegova žena jedno su drugome “pružili zrelu verziju”, kako običava kazati Šefica bara, jer je, kako kaže ona, možda nepravedno reći da su jedno drugome “pružili staru verziju”. Nakon što su oboje izdašno obilazili osloanska bolja društva (ma što to značilo), pronašli su jedno drugo i sada su, kako dalje kaže Šefica bara, “jedno drugome najstarija osoba s kojom su ikada bili”. Katharina ide prva i spušta jednu nogu ispred druge tako da dobro očuvana figura žene od četrdesetak godina odlučno ide prema Svinji. Blaise, najmanje sedam godina stariji od nje, za petama joj je, odjeven u sivo odijelo lijepih rubova, koje je posve na Svinjinoj razini, možda malčice i iznad nje. Na vratu mu je besprijekorna kravata. Gipka je on koraka. “Finoća” je riječ koja uvijek visi u zraku oko toga muškarca. Skakućem iza njih, izvlačim stolce i znam, a da nitko od njih i ne treba otvoriti usta, da u svojim čašama žele i vodu i vino. Jelovnik izgleda francuski i složen je delikatnim fontom, lagano zatvorenim Bodonijem. Na dvjema gusto napisanim stranicama nameću se riječi: hrskava kožica, iverak zlatopjeg, jaretina, gorgonzola, kumin, profiterol, čičoka, tart, riblja juha bouillabaisse, lignjun, haringina ikra, datulja, plećka, rillettes i Rudolfijev kit. Sve to, i još više, gosti mogu naručiti da im, sa znanjem i smislom, pripreme šef kuhinje i njegovi pomoćnici i da im to ja, ili primjerice Vanessa, donesemo pa da oni, komad - 15 -

po komad, stave u usta. Mogu dobiti i tartufe. Tartufi su zapravo glavni. Vanessa, razmjerno nova konobarica krhke vanjštine i kratke, dječačke frizure, s nadarenošću koju sputava ambicija, popravlja stolnjake dok ja obilazim lokal i negdje malo nalijevam, a negdje malo popričam. Onaj jadni glumac, kojega su nedavno raskrinkali da je krivotvorio dokumente, ispija svoje drugo piće, oči mu se već sjaje. Nakon što je Svinjino društvo minutu ili dvije gledalo jelovnik, nađem se ondje i nalijevam vodu. Blaise iznenada ne želi bijeli burgundac, ne stignem ni upitati. Pije vodu u više dugih gutljaja, i odmah mu dolijem. Zatim mi dadne znak da ipak mogu naliti vino. Nakon što nalijem, pravodobno okrenem bocu da uhvatim i zadnju kap. Taktično se nagnem nad Svinjino rame i blago upitam hoćemo li pričekati četvrtu osobu. Svinja pogleda na sat. “Je li se ona nekome javila?” pita. “Već je četrnaest i tri. Pola sata kasnimo.” Blaise i žena odmahnu glavom. “Je li ona potvrdila?” pita Blaise. “Dakako”, uzvrati Svinja. “Dakako.” Blaiseov je zatiljak duguljast i mladolik. Ispruži vrat i pogleda prema ulaznome dijelu lokala. Čelo mu je klasično i čisto i na zgodan način naglašava crtu brade. I kut nosa, obrve i krivulja jagodične kosti istaknuti su finom ritmikom kose koja se spušta prema sljepoočnici i uhu. Zatiljak mu je dječački, unatoč dobi, pogled budan. Ovratnik košulje, u lijepome naboru, ugodnih je šest do sedam milimetara iznad zatiljka. Blaise je mišićav, ali ne previše, bridak je, ali ne i ukočen. Kad on govori, bolje reći šapće, Katharina i Svinja naginju se naprijed. Blaiseov je glas poseban. Kad očekuješ “ambiciozan pritisak”, kao što se često događa u lijepih, gotovo neprirodnih muškaraca, iz njegovih usta iziđe čvrst, autoritativan, ali i ljubazan, čak gotovo senzualan glas. - 16 -

“Hoćete li još malo pričekati?” pitam, a da ne djelujem nametljivo. Svinja opet pogleda na sat, a i Blaise podigne lijevu ruku, povuče rukav i pogleda na sat. Na vidjelo iziđe divan A. Lange & Söhne, nije moguće da je ono Grand Lange 1? Pa taj Blaise ima u sebi nešto kicoško! “Možemo sada naručiti, tako da onaj tko kasni...” reče Svinja i, prvo jednom rukom, potom drugom, nagovijesti da ona može naručiti kada dođe. Pogledam Blaiseovu ženu stavljajući joj do znanja da ona može početi. Katharina odabere miješanu salatu s kozjim sirom Monte Enebro, orašastim plodovima, sjemenkama i marakujom s vinaigretteom. “Mogu li dobiti malo više oraha i sjemenki?” pita. “Malo više oraha i sjemenki”, uzvratim potvrdno. Blaise se dvaput predomisli prije nego što se odluči za kremaste risone s porilukom. Prtljanje očigledno malo živcira Svinju – to je očigledno meni, ne i bračnome paru Engelbert. Obratim se Svinji, on je na redu. No njemu kao da se ne žuri. “Ona pastrva iz Valdresa”, reče. “Da?” “Kakav hrskavi kruh možeš ponuditi uz nju?” “Imamo hrskavi kruh iz Hemsedala.” “Baš tako.” “Uz to imamo i izvrsno kiselo vrhnje”, kažem i malo savijem kažiprst da ilustriram kiselost vrhnja. Što to ja, kvragu, radim? “Ne, hvala. Nikakvo vrhnje ne želim. Uzdam se u pastrvu.” “Odlično.”

- 17 -

- 206 -

Norveški umjetnik i pisac Matias Faldbakken rodio se 1973. u Danskoj. Studirao je na umjetničkim akademijama u Bergenu i Frankfurtu. Prvo književno djelo The Cocka Hola Company obja vio je 2001. pod pseudonimom Abo Rasul, kao početak trilogije Skandinavska mizantropija (preostali dijelovi su Macht und Rebel i Unfun), jednog od najuzbudljivijih i najoriginalnijih projekata u suvremenoj skandinavskoj literaturi. Napisao je i svojevrsnu suvremenu dopunu Ibsenove Lutkine kuće pod nazivom Kaldt produkt (2006.) te zbirku kratkih priča. Konobar (The Hills) iz 2017. prvi je njegov roman nakon devet godina, ujedno i prvi koji je napisao pod svojim imenom, a za njega se našao u najužem krugu kandidata za norvešku literarnu nagradu Brage. Njegova umjetnička djela nalaze se u brojnim svjetskim galerijama suvremene umjetnosti, među kojima su Paula Cooper Gallery (New York), Simon Lee Gallery (London), Galerie Eva Presenhuber (Zürich), Galerie NEU (Berlin) i Standard (Oslo).

- 207 -

- 208 -

Munib Delalić rodio se 1950. u Ljubuškom, gdje je završio osnov nu školu i gimnaziju. Diplomirao je historiju jugoslavenskih književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Živio je i radio u Mostaru baveći se prosvjetnim i književnim radom. Od 1993. živi u Norveškoj, u Oslu, gdje radi kao pisac i prevoditelj. U književnosti se pojavio sedamdesetih godina objavljujući uglavnom poeziju, a bavio se i književnom kritikom i esejistikom. Dosad je objavio dvanaest zbirki pjesama i dvije knjige eseja na norveške i nordijske književne teme. Preveo je s norveškog više od šezdeset beletrističkih naslova. Dobitnik je brojnih nagrada za poeziju i prevoditeljski rad.

- 209 -

- 210 -

sadr žaj

DIO I. 7 Svinja 9 Blaise 14 Zidovi 18 Mlada dama 22 Svako jutro 29 DIO II. 35 Edgar i Anna 37 Kava 41 Očne jabučice 46 Svinja želi razgovarati 53 Zanemarivanje životinja 57 Prijevoz 61 Pogrešno posluživanje 64 Niepoort 74 Podrum 78 DIO III. 83 Sellers i društvo 85 Situacija 91 Nez 101 Kljun 108 Kritika ženskog tijela 113 - 211 -

DIO IV. 119 San 121 Trinaest neuzvraćenih poziva 127 Romanesco 134 Florist 138 Stari Johansen 146 Surfanje 153 Anna stiže 159 DIO V. 167 Holbein 169 Masne boje 176 Gaza 182 Preokrenuta narudžba 186 Ubrzo kraj 190 Gnijezdo 193 Ime 202 O autoru O prevoditelju

207 209

- 212 -

- 213 -

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednica Iva Karabaić Lektura i korektura Margareta Medjurečan Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Mislav Lešić Godina izdanja 2019., travanj Tisak Feroproms, Zagreb ISBN 978-953-358-133-0 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

- 214 -

- 215 -

Kad u tijesnoj prostoriji iza kuhinje zakopča svoju košulju s rožnatim gumbima, konobar je spreman za još jedan beskrajni radni dan u The Hillsu. I dok slijedi davno do bivene upute da ne bude nasmijan i da dočeka goste uslužnim licem bez emocija, u njemu se možda sprema eksplozija. Što će se dogoditi kad redoviti gost znakovita nadimka Le Gris, Svinja, zakasni, a istog popodneva u restoran uđe fascinantna mlada i vjerojatno bogata djevojka koju nitko prije nije vidio te je enigma čak i šefici bara koja poznaje cijeli Oslo? Kad se u igri nađe vrijedna umjetnina ne baš jasnog porijekla, a naš konobar mora sići u labirint podruma od kojeg osjeća zazor? Hoće li mu i tada urednost i usluga biti dobra obrana od njegove unutarnje buke? Roman Konobar fascinantna je kronologija nekoliko dana u monotonom životu malog čovjeka u kojem se počnu odvijati naizgled nebitne promjene. Njegov pisac Matias Faldbakken svestrani je norveški likovni umjetnik svjet skoga glasa koji je ovim djelom iskoračio iz svoje zone komfora – ako takvo što u umjetnosti uopće postoji – te nas briljantnim opisom karaktera i atmosfere uvukao u priču koja će nas na prepad osvojiti.

139,00 kn ISBN 978-953358133-0

- 216 -

9 789533 581330