Krajobrazi – Nakon čitanja Andersena

Krajobrazi Nakon čitanja Andersena

–1–

Od istog autora u izdanju Frakture Atlas života I. Atlas života II. Atlas života III.

–2–

Dubravko Detoni

Krajobrazi Nakon čitanja Andersena

Fraktura –3–

© Dubravko Detoni i Fraktura, 2018.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

All rights are represented by Fraktura, Croatia.

ISBN 978-953-266-931-2 CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 988243

–4–

Zagreb, 15. svibnja 2010.

(Nakon čitanja Andersena 1.)

Obučen sam u pticu s nagaravljenim kljunom, staklenim krilima i kositrenim planinskim bakandžama; silazim iz naše dubrovačke kuće na uobičajeni diverzantski zadatak: ubiti Mussolinija! Prolazeći pokraj nekih žena, koje su obučene u jednu jedinu zelenu haljinu, u trenu se pretvaram u providni oblačić s dugačkom snješkovom metlom u ruci; kad ih njome slučajno dodirnem, žene se, samo osjećajući, a ništa ne videći, tope od milja. Iz mene tad počne otkucavati paklenska naprava hitne osvete pa se, a da skratim put, preobražavam u kamikazu i luđački hrabro skačem u duboku gradsku provaliju i izlijećem pred starijeg čovjeka s geteovskim profilom, koji vadi bilježnicu iz džepa i usput mirno kaže unuku koji nema glave: – Vidiš, težak je diverzantski život!

Zagreb, 16. svibnja 2010.

(Nakon čitanja Andersena 2.)

Probudio sam se s jezikom, jezičcem tako malim, tako tankotanušnim, toliko sitnijim od ptičjeg, da mogu iskazivati samo minijaturne, nečujno nestvarne riječce koje onda nabadam i šivam iglom koja se ne vidi u ruci, a bode bezbolno. Moj govor sada nalikuje piskutanju nepostojeće kukčeve dječice, jadikovanju najmanjih, još nerođenih ptica ili jamranju onih cvjetića toliko sićušnih i slabačkih da se nikad neće uspjeti probiti iz zemlje. Ipak, moje su riječi tako otkrivačke, tako dragocjene, da svijet mora iznaći samo adekvatan –5–

slušni mikroskop pa će svim njegovim nevoljama i patnjama uskoro doći kraj.

Zagreb, 17. svibnja 2010.

(Nakon čitanja Andersena 3.)

U jednom slovu potajno stanuju sva ostala slova, a na drveću rastu tek njegova nedovršena i neotposlana pa stoga vidljiva pisma. Životinje su nenadano oživjele i na prijevaru pobjegle stvari iz Stvarateljeva salona, a zvukovi su greškom Prirode neostvarni fetusi Tišine. Snovi su kroza svemirski prozor odbačene manje uspjele i napušteno-nedovršene priče iz Sotonine radionice, a svijet je slabo nadarena i blijedo-iskrivljena, sfušana kopija Prirode.

Zagreb, 18. svibnja 2010.

(Nakon čitanja Andersena 4.) Šumski kralj s licem i krunom jelena na glavi zajaha šumu i viknu Đijaaa!! I šuma, sa svim svojim bojama i zvukovima, pojuri. Na pola puta sretoše Dan s ogrtačem Noći na sebi. Kud tako jurite? zapita Dan. Prema kraju svijeta!, odgovoriše oni. Ne žurite tako! reknu im Dan s Noći prebačenom preko sebe. Upravo dolazim odande. Tamo nema ničega novog. Tamo su svi mrtvi.

Zagreb, 19. svibnja 2010.

(Nakon čitanja Andersena 5.)

Tri stijene, dva oblaka i češljugar krenuli u potragu za vjetrom.

Na putu naišli na šumu. Što ima, ništa, tražimo to i to, bez vjetra nam je dosadno. Vjetar? reče tiho šuma, pa to sam ja, samo sam se ukopao i zamaskirao. Nemojte me odati! Dosta mi je bezvezne jurnjave koja svima smeta; i bez nje mogu živjeti. Osim toga, već mi tri godine oni gore duguju honorar, pa zašto da se gnjavim i radim besplatno.

Zagreb, 20. svibnja 2010.

(Nakon čitanja Andersena 6.)

U svega jednu noć sve su se životinje pobiljile, sve biljke poživo–6–

tinjile, čovjek je otpisan i izbrisan, a Bog nedostupan pa novim stvorenjima više nema tko nadjenuti imena.

Zagreb, 21. svibnja 2010.

(Nakon čitanja Andersena 7.)

Društvo nas je dočekalo nečuveno ljubazno. Na sredini svega bijaše postavljen golemi švedski stol pretrpan gadnim kuhanim prljavštinama i masnim pečenim spletkopsovkama. Jedan od najdivnijih trenutaka bijaše početak međusobnih optužbi, vrijeđanja, tučnjave, zapišavanja i sranja. A na samome vrhuncu otpočeo je prekrasni, sjajno pripremljeni prizor ubijanja. Nitko nije preživio.

Srdačno ste pozvani, dođite uživati u onome što je preostalo od nas!

Naskačite se, naplivajte, naševite i naronite u predivnoj bari pljuvačke, pišače, sperme, dreka, krvi i gnoja!

Zagreb, 22. svibnja 2010.

(Nakon čitanja Andersena 8.)

Sve što postoji rodilo se sa sjenom. Međutim, ni sjene više nisu ono što su bile ranije. One sve češće napuštaju svoje vlasnike i odlaze drugima za koje im se čini da nude više i bolje. Tako sad poneki vlasnici imaju i više sjena od kojih neke poslije i same postaju vlasnicima pa drže svoje vlastite sjene od kojih su pak neke i same nekad bile vlasnici. Postoje već i sjene sjeninih sjena itd., kao i vlasnici vlasnikovih vlasnika i tsl., sve do u beskraj. A egzistiraju i samostalni vlasnici i samostalne sjene, koji su se odrekli pratnje pa žive slobodno i nezavisno/samoživo. Pa i sâm je svijet tek samostojeća sjena nečega nekad velikog, svakako većeg od sebe, koje negdje postoji sâmo, ili možda ima već drugu ili treću sjenu itakodalje, odnosno i sâmo služi nečemu još većem kao njegova sjena ili sjene itomeslično, svedounedogled.

Zagreb, 23. svibnja 2010.

(Nakon čitanja Andersena 9.)

Vrabac je duša pobjegla paunu koja se, užasnuta sjajem i općom prevarnošću njegove izvanjske ljepote, ne želi vratiti, a ne uspijeva –7–

se negdje ni smiriti. Šikara i trnje su pustinjačka kostrijet Prirode, ali i utjelovljenje svih zlih primisli drveća i bilja.

Zagreb, 24. svibnja 2010.

(Nakon čitanja Andersena 10.)

Vojnik zgrabi babu iz torbe i njome zapali kresivo. Pokraj njih s urlikom projuri šuma, tegleći rat na leđima. Usred polja je procvao dječak s proljećem u ruci. Tiho pjevušeći netom izmišljenu pjesmicu, svanuće je, tješeći je, milovalo po glavi napola zaspalu, zaplakanu zemlju.

Zagreb, 25. svibnja 2010.

(Nakon čitanja Andersena 11.)

Mali je Andersen pun pticâ. Svaki čas otpušta po jednu od njih.

No odmah zatim u njemu narastu tri nove.

Zagreb, 26. svibnja 2010.

(Nakon čitanja Andersena 12.)

San jurca po snu koji jurca po snu. Vojnik ubija vojnika koji ubija vojnika. Sunce žari Sunce koje žari Sunce. Samo car ostaje izvan Prirode, živomrtav, nedodirljiv i izopćen, osamljen i nijem.

Zagreb, 27. svibnja 2010.

(Nakon čitanja Andersena 13.)

Izbezumljeno trče mrtvaci po svijetu, jer šalama skloni grobovi vode s njima nekakvu šašavu igru pa im se neprestance, nadasve vješto izmiču. Jedino je djevojčica sa šibicama uspjela zgrabiti i rasvijetliti svoj vlastiti grob, jer joj nitko nije vjerovao da misli ozbiljno.

Zagreb, 28. svibnja 2010.

(Nakon čitanja Andersena 14.)

Zbog kvara na uređajima, nastalog uslijed slabog održavanja Prirode, svijetom se razlila prevelika jeka, sve se razvodnilo, pa se

–8–

više ne može sa sigurnošću razabrati pjevaju li to slavuji, urlaju li strojevi ili zapomažu ljudi.

Zagreb, 29. svibnja 2010.

(Nakon čitanja Andersena 15.)

Ruža je kist što ga vjetar odlaže u zemlju dok ne malja po nebu.

Ružin djed drvo je ruka zločinački ukopane prošlosti koja je još živa, no uzalud maše i doziva upomoć.

Zagreb, 30 svibnja 2010.

(Nakon čitanja Andersena 16.)

“Govorila je toliko mnogo i tako mudro da meni to već postajaše glupo.” (H. Ch. Andersen) U tri je brata stalo punih pet. Sestra je bila gromova nevjesta.

Nevidljivi stajaše sâm. I to bijaše sve.

Zagreb, 31. svibnja 2010.

(Nakon čitanja Andersena 17.)

Baba pliva u riječi, zadnjoj djevici koju je odgojila žaba. Vjetar striže magarećim ušima i struže stare vijesti s neba. Rode odustaju od djecočinjenja i odlaze u samostan. Pijana povijest kričeći povraća, bljuje na ljude.

Zagreb, 1. lipnja 2010.

(Nakon čitanja Andersena 18.)

Zvona uzalud bude sate zaspale pod vodom. Kretnje istrčavaju iz sebe i nepromišljeno skakuću unaokolo. Cvijeće se nečujno svađa i među sobom gađa bojama. Proljeće mijenja rod, jer oduvijek sanjari da postane zima.

Zagreb, 2. lipnja 2010.

(Nakon čitanja Andersena 19.)

“Vještica je šila nemire, vezla laži, kukičala nepromišljene riječi.”

(H. Ch. Andersen)

–9–

Ona je drvo koje hoda i govori, siktava predsjednica zmijâ, notorna pijanica vremena koje se više ne može dosjetiti kako da joj naškodi. Ona ljubazno nagovara brda i rijeke da se sudare i potonu, životinjama se umiljava ljudskom zavišću i psovkama, a oblake dobrostivo usmjerava prema putu u neizbježnu propast.

Zagreb, 3. lipnja 2010.

(Nakon čitanja Andersena 20.)

Ružna se i zlobno prijetvorna misao na prijevaru uspjela vjeriti s mladim, zgodnim, snažnim udarcem. Već je iduće godine pokraj njih trčkarao mali, slatki rat.

Zagreb, 4. lipnja 2010.

(Nakon čitanja Andersena 21.)

Stol odglumi kukca i strelovito se skrije pod krevet. Ruža šalje mirisavo pismo slavuju koji ga čita, strastveno biglišući u sebi. Pijana šuma naglo pokrije šapom sve svoje zvijeri, one se pod njom koprcaju i škakljaju je, a ona se histerično previja, krevelji i smije. Krajnje iznerviran beskonačnim božjim prodikama, grom razbije čelično-staklena vrata, zaleprša munjevitim krilima i odleti iz nebeskog kaveza.

Zagreb, 5. lipnja 2010.

(Nakon čitanja Andersena 22.) čitave noći čitave noći jurca zec uhvaćen u klopku ure jurca zec i sopće jurca i sopće čitave noći preskače sate kao prepone a ne shvaća užasno ne shvaća da svako malo svako malo navraća na početak Zagreb, 6. lipnja 2010.

(Nakon čitanja Andersena 23.)

Lutajuće vatre lete na zvukovima kao na čarobnim tepisima koji ne znaju skrenuti i umjesto pticâ zauvijek odlaze iz grada i priče.

Zagreb, 7. lipnja 2010.

(Nakon čitanja Andersena 24.)

Drvo plače, nebo se smije, nitko nema koristi od vremena.

– 10 –

Zagreb, 8. lipnja 2010.

(Nakon čitanja Andersena 25.)

Boje ispadaju Prirodi, a ribe Parizu iz trbuha, nadahnuti zvučići bježe iz glazbe, slova s podsmijehom napuštaju riječi, cvijeće se runi iz pticâ kad počinju govoriti o ljubavi ili mržnji. Tko je taj koji poput drveta naglavačke dubi u meni i tek povremeno a bezvoljno trzne krilima?

Zagreb, 9. lipnja 2010.

(Nakon čitanja Andersena 26.)

Rušimir, prvak kućnog plača, vuče buhu za rep i pred šumom glumi spas. Bog kleči posred ulaznog izlaza iz neba i drhtureći strepi od đavla.

Zagreb, 10. lipnja 2010.

(Nakon čitanja Andersena 27.) predmeti žure u sasvim ljudsku propast/ponosno trunu pojmovi/s krova svijeta kriči žalost i gori istina/posvud radosno pjeva smrt Zagreb, 11. lipnja 2010.

(Nakon čitanja Andersena 28.)

Demonsko drveće sisa krv zemlji, a boležljivi sinovac Mjesec to isto pokušava činiti nebu. Sati slično rade vremenu, a pijavično jutro noći. Ljudi su se među sobom već do kraja ispili, provarili to i israli, pa ima malo/nema nade da ustanu i ponovno nekamo krenu.

Zagreb, 12. lipnja 2010.

(Nakon čitanja Andersena 29.) Šuma se puši kao rastvorena čovjekova nutrina. Njezino srce zec istrgnulo se iz okova svih svojih žila i trči beskonačne počasne krugove oko nje. Nevjesta lisica, s Mjesečevim svadbenim vijencem na glavi, svečano se šulja u porušene dvore ubijenog mladoženje medvjeda. Negdje u pozadini vukovi bijesno izvikuju psalme.

– 11 –

Zagreb, 13. lipnja 2010.

(Nakon čitanja Andersena 30.)

Sve svoje grane, napravljene od riječnih valova, vrba je izvjesila poput zastavâ i dugo ih sušila na suncu. Kad su se potpuno osušile i stvrdnule, pažljivo ih je položila na zemlju, gdje su najprije dugo i začuđeno stajale, a onda se krokodilski polako i oprezno uputile prema Africi.

Zagreb, 14. lipnja 2010.

(Nakon čitanja Andersena 31.)

Brdo ustade i krenu: bješe to kralj s gnijezdom tek rođenog naroda na glavi, pjevahu anđeli. A sreća življaše među ljudima sve do svoje nenadane, grozne smrti.

Dubrovnik, 15. lipnja 2010.

(Nakon čitanja Andersena 32.)

Voda vrti repom i krije ispod sebe ljepšu, ispod nje još ljepšu, pa onda još ljepšu itakodalje, svaku sve kraćeg imena, sve dok (se) ne stigne do bezimene ništice, do istine.

Dubrovnik, 16. lipnja 2010.

(Nakon čitanja Andersena 33.) Šuma se noćas prejela mraka pa se do daljnjega ne može ni maknuti ni progovoriti. Poput potmulih grčeva njome kolaju životinje, a samo načas bolno jeknu mala svjetla zamisli. Vrijeme je stalo i leži pod zemljom kao pokvareni sat.

Dubrovnik, 17. lipnja 2010.

(Nakon čitanja Andersena 34.)

Jelen nosi pobjedu na glavi, vuk se davi bolesnom operom, a blagoslovljeni jež pravednik podaruje (i odmah uzima) svakome što ga ide. Najbolji se i najljepši još nisu pojavili na svijetu.

– 12 –

Dubrovnik, 18. lipnja 2010.

(Nakon čitanja Andersena 35.)

Voda se ogleda u zrcalu sebe pa se, ne prepoznajući se, izmiče vlastitoj slici. Videći to, neke se njezine kapljice već okupljaju i potiho šuruju protiv nje. Vatra im po posrednicima preporučuje prelazak u plameno stanje.

Dubrovnik, 19. lipnja 2010.

(Nakon čitanja Andersena 36.)

Izdaleka se čovjeku putniku učini da ga na raskršću čeka kosati monstrum na jednoj nozi. Što mu se više približava, čovjek putnik sa strepnjom shvaća da ih čudovište ima više: tri, osam, 17, 26, 49.

Stigavši do njega, spozna da ih posjeduje na stotine, možda i tisuće, no da nema ništa od ljudske gadosti u sebi, da se samo smješka i šuti, presijava u bojama, da nikome ne prijeti, bezazleno je i nenaoružano, da je – šuma. Čovjek putnik tad uđe u nju, onako premoren prilegne pa, smiren i sretan, zauvijek zaspi.

Dubrovnik, 20. lipnja 2010.

(Nakon čitanja Andersena 37.)

Iako sve više bjesni i crveni u licu, Sunce se suspreže od glasna psovanja i prijetnji. Oni bi i tako naveli ljude na samo još veće zlomisli i zlodjela.

Zagreb, 21. lipnja 2010.

(Nakon čitanja Andersena 38.)

Ptice prolijeću, kratkim se krikovima dogovaraju i ubrzanim kljucajima šiju nebo što ga je u sinoćnjem nastupu pravednoga gnjeva proderala plamena božja ruka. Sve je drugo tiho i čisto, tek u daljini poluglasno pjevuši modrina.

Zagreb, 22. lipnja 2010.

(Nakon čitanja Andersena 39.)

Godina padne u čovjeka i tamo skrije sve svoje blago, no on se

– 13 –

uslijed toga raskrili veći i viši od vremenskog šišmiša. Bog se obraduje tome, ali uskoro i zažali.

Zagreb, 23. lipnja 2010.

(Nakon čitanja Andersena 40.)

Nebeske kočije odvoze priču, a ona iz sebe trga dane pa list po list odbacuje po oblacima iza sebe da se jednoga dana zna/može vratiti. Kako je velika treskavica na putu, vojske su se u priči među sobom pomiješale pa će biti teško po povratku ponovno uspostaviti pravi rat.

Zagreb, 24. lipnja 2010.

(Nakon čitanja Andersena 41.)

Nebo je gluhonijema životinja od koje je preostala jedino koža koja tuli i kevče samo u snu. Zemlja je pri velikoj jurnjavi nebeskih kola slomljeni i otpali kotač koji se otkotrljao u bezdanu provaliju iz koje nema povratka. Noć je njezino generalno skladište svih pro­ šlih i budućih sjena.

Zagreb, 25. lipnja 2010.

(Nakon čitanja Andersena 42.)

Mjesec je nebeski čep koji su đavolje huliganske bande već napola odčepile pa sve svemirske tajne postupno kaplju na Zemlju koja ih, međutim, ne zna odgonetnuti. Sunce sveudilj bijesno zuri u nasilnike pa su im spržena krila već i otpala, a kopita i rogovi postaju sve mekšima i sve manje upotrebljivima.

Zagreb, 26. lipnja 2010.

(Nakon čitanja Andersena 43.)

Lijepi se tornjak Tori – s pravom – silno razljuti i krene psovati bijesnim psećim urliklavežem, a ne primjećuje da se glasa tek bijednim gazda Leonovim staračkim škripanjem. Jutro mu se odluči narugati surovim mladenačkim groktajem, no ne shvaća da samo polutiho slini polublesavom noćnom muljažom.

– 14 –

Zagreb, 27. lipnja 2010.

(Nakon čitanja Andersena 44.)

Strina Zmija se ispričava dvosmislenim pokretima, no ni jednom jedinom suvislom riječi.

Zagreb, 28. lipnja 2010.

(Nakon čitanja Andersena 45.)

Kuća procvate u ponoć, kad samo rijetki vide da im s krova maše cvijet zvani andersen. Ljubav tad zine od čuda i zauvijek zastane u Eboliju.

Zagreb, 29. lipnja 2010.

(Nakon čitanja Andersena 46.)

Ležim životinjski ispružena na mjesečini i puštam da me vjetrić lagano dodiruje i prebire mi po tonovima. Oni se s užitkom lako ježure i jedva čujno, staklasto zveckaju. Onda se prevrnu i počnu me oprezno škakljati po šiji i mekom trbuhu pa tiho kažu: – Probudi se, melodijo!

Zagreb, 30. lipnja 2010.

(Nakon čitanja Andersena 47.)

Suncu nešto manjka: ili glava, ili tijelo. Onaj tko to otkrije sjest će, kao na tron, na njegovo mjesto.

Zagreb, 1. srpnja 2010.

(Nakon čitanja Andersena 48.)

Za doručak vještica na brzinu proguta tri psovke, kresnu brdo o brdo pa spali svijet i time vrati govor životinjama, umjesto haljine navuče zadnju djevojčicu na sebe te krenu sve stvarati ispočetka.

Zagreb, 2. srpnja 2010.

(Nakon čitanja Andersena 49.)

Brdo stane iza vode, zrak iza brda, zemlja iza zraka, nebo iza zemlje, a na kraju svega stoji stari Andersen s pjesmicom u ruci sve dok mu je vjetar, laticu po laticu, ne raznese svijetom.

– 15 –

Zagreb, 3. srpnja 2010.

(Nakon čitanja Andersena 50.)

Tri se kuće smiju, tri kuće plaču, oblaci ih kriju od znatiželjnih pogleda s neba, a grad se nezainteresirano hladi dlakavim repom od rijeke.

Zagreb, 4. srpnja 2010.

(Nakon čitanja Andersena 51.)

Patuljak u panici optrčava kuglu u namjeri da se spasi pred potjerom usijanih željeznih pasa. No kugla je do vrha puna smrznutih zvukova i ne može ga primiti.

Zagreb, 5. srpnja 2010.

(Nakon čitanja Andersena 52.)

Stari cvijet ustane i uspravi se, izvadi kajdanku od trave, okrene stranicu, stavi naočale, osvrne se oko sebe, nakašlje, otvori usta, dade znak ptici i – ona počne svoju jutarnju pjesmicu.

Zagreb, 6. srpnja 2010.

(Nakon čitanja Andersena 53.)

Dobrotom neba svi putovi iznenada zacijele pa Zemlja postade, kao nekoć, nevina i neprohodna.

Dubrovnik, 7. srpnja 2010.

(Nakon čitanja Andersena 54.)

Ubogi je Bog potrpao sva sunca u jednu vreću, a sve mjesece u drugu, pa ih krenuo prodavati po svemiru. Kući se vratio praznih vreća i džepova, pretučen i opljačkan.

Dubrovnik, 8. srpnja 2010.

(Nakon čitanja Andersena 55.)

Više nikad nećemo saznati kako je izgledao prvotni, iskonski, pravi svijet: u strahu od nesklone joj i neprijateljske okoline, svaka je boja otad navukla na sebe stotine drukčijih, lažnih koloritnih maski.

– 16 –

Dubrovnik, 9. srpnja 2010.

(Nakon čitanja Andersena 56.)

Radost zuji još pustim ulicama tijela na kojemu su propupale sve grane. Poput zastavâ, njime se počinju vijati sve duže i gušće ko­ surine melodijâ. Po bubnju srca sve glasnije lupaju dlakave šape starmladosti.

Dubrovnik, 10. srpnja 2010.

(Nakon čitanja Andersena 57.)

Misleći da je to laka stvar, vjetar – u namjeri da ugasi svjećice s rođendanskog neba – puhnu tek ofrlje pa ugasi svega nekoliko zvijezda. Međutim, pritom nastrada Mjesec, jer Mu se već bilo pri­ spalo pa se svojim zgrčenim šapicama više baš i nije najčvršće pridržavao za baršunasto plavilo neba. I tako On popusti pa se poput zrele kruške strovali na zemlju, pod noge malog Kristijana. Ovaj se najprije lecnu i prestraši, a onda poče sve pomnije razgledavati raspljeskanu lepinju pred sobom, što se grčila i trzala poput ulovljene ribe. Zatim Kristijan odlomi komadić te crvenkaste pizze i oprezno ju okuša. Hja, pomisli, da se nije već ohladila, bila bi ukusnija.

Dubrovnik, 11. srpnja 2010.

(Nakon čitanja Andersena 58.)

U susjedstvu se rodilo djetešce pa čitave noći nesnosno zavija na mačji način. Vrtom se šulja mačak pa cijelu bogovetnu noć grozno vrišti dječjim glasom. Zamišljam da je to zapravo ista osoba, koja možda stvarno i ne postoji, a koja neprestance mijenja lik pa uspješ­ ­no vara, rugajući se pritom i ljudima i Prirodi.

Dubrovnik, 12. srpnja 2010.

(Nakon čitanja Andersena 59.)

Zemlja mi se ne može sjetiti imena, a bogami ni ja joj, iako pamtim facu, ne znam više ime, boju glasa, oštrinu dodira, a ne pamtim ni kad smo se prvi put sreli. Sad se čak mimoilazimo i bez pozdrava.

– 17 –

Dubrovnik, 13. srpnja 2010.

(Nakon čitanja Andersena 60.)

Iza ponoći, već podnapite, zvijezde počnu jedna drugoj tiho dobacivati raznorazne uvrede i svinjarije te pritom žmirkati od slasti. Do jutra, sve u najvećoj tišini, već se i pobiju štapovima, a kad padne prva svjetlosna krv, i dalje bez glaska, panično se razbježe.

Dubrovnik, 14. srpnja 2010.

(Nakon čitanja Andersena 61.) Želeći se predstaviti i upoznati, nove i nepoznate životinje kucaju na vrata Prirodi. No ona im, prepuna najrazličitijih sumnji, strahova, pa i najgorih iskustava, ne želi otvoriti.

Dubrovnik, 15. srpnja 2010.

(Nakon čitanja Andersena 62.) Četrdeset i dva milijuna tajnih niti ispreplelo se u dúgu baš onog dana kad je umrlo nebo. No dúga nije zasvirala, jer je svjetlu od žalosti bio prepukao glas.

Dubrovnik, 16. srpnja 2010.

(Nakon čitanja Andersena 63.)

Svijet je sat sa svega jednom preostalom kazaljkom. Ona druga lebdi ili lamaće u zraku iznad nje te ju svim silama nastoji zbuniti i preusmjeriti ukrivo.

Dubrovnik, 17. srpnja 2010.

(Nakon čitanja Andersena 64.)

Zrcalo stoji pred ogledalom pa se međusobno dive, a iz jednog i drugog se u tišini gluho krevelji potpuno isto (ili barem vrlo slično) balavo svinjče.

Dubrovnik, 18. srpnja 2010.

(Nakon čitanja Andersena 65.)

Završivši sliku svijeta, Bog je nemarno otro kist o nebo pa ono još i danas takvo onečišćeno leži nad nama.

– 18 –

Dubrovnik, 19. srpnja 2010.

(Nakon čitanja Andersena 66.)

Točno u ponoć šuma klekne, legne pa ustane te se uputi za Mjesecom mrzovoljna lica iz kojega se širi neugodna hladnoća, no koji je ipak pristao da ju besplatno prevede preko ilegalne granice svijeta.

Dubrovnik, 20. srpnja 2010.

(Nakon čitanja Andersena 67.)

U polumraku praskozorja dan postavlja i isprobava rasvjetu za predstojeće događaje, pali, gasi, psuje i pljuje, no nikako ne uspijeva ostvariti željene efekte.

Kad mu je konačno uspjelo ukloniti sve zapreke i greške, nije ni primijetio da mu je isteklo vrijeme pa ga je nova noć grubo ismijala i potjerala.

Dubrovnik, 21. srpnja 2010.

(Nakon čitanja Andersena 68.)

Cvijeće je tijekom svega jedne noći dobilo životinjske glave i ruska imena pa šeta zamrznutom obalom tundre i bulazneći nabraja grijehe koje samo nije nikad počinilo.

Dubrovnik, 22. srpnja 2010.

(Nakon čitanja Andersena 69.)

Ovo je mlitava i sporovozna godina. Proljeće je počelo tek pomicati ustima, ljeto ih napola otvorilo, jesen koliko-toliko dospjela bezvoljno zijevnuti, a zima jedva jedvice stigla s gađenjem zatvoriti usta.

Dubrovnik, 23. srpnja 2010.

(Nakon čitanja Andersena 70.)

Predsjednik Prirode skupio je sve leteće umjetnike i krenuo u posjet ProtuPrirodi. Na ulazu su ih dočekali agenti AntiVremena i zatražili ulazne vize. Izbila je gadna svađa, strahovita oluja zamračila je nebosklon, tonovi, slike i stihovi počeli su se vrtjeti usporeno i naopačke, a ishod svega je sve do danas ostao neizvjestan.

– 19 –

Dubrovnik, 24. srpnja 2010.

(Nakon čitanja Andersena 71.)

Gospodar je poslao svojeg dvojnika da izmjeri Svijet. Ali je Svijet za javnost sačuvao samo dvojnike svojih mjera. Tako se istina nije nikad saznala.

Dubrovnik, 25. srpnja 2010.

(Nakon čitanja Andersena 72.)

Nebrojena krda ovčica naganjaju se čas zemaljskim udolinama, čas nebeskim prostranstvima i pritom stvaraju vjetar koji besplatno lista stranice drveću ili besramno odiže pokrivače na zemlji i na nebu ukopanim, duboko pozaspalim stoljećima.

Dubrovnik, 26. srpnja 2010.

(Nakon čitanja Andersena 73.)

Svijet zaglušen užasnom pakošću dobrote: to usijana svjetlosna kugla svira u ledenome srcu mraka.

Dubrovnik, 27. srpnja 2010.

(Nakon čitanja Andersena 74.)

Mali Andersen sjedi na vrhu priče i upravo se sprema otfićukati njezin žalosni, prerani kraj. Zbog njega drveće trpi strahovite bolove koje uslijed prevelike tišine ne čuje nitko drugi, iako se već i životinje ni zbog čega počinju grčiti i previjati.

Dubrovnik, 28. srpnja 2010.

(Nakon čitanja Andersena 75.)

U ponoć, njišteći iz sve snage, no ne ispuštajući nijedan čujni zvuk, sedam vještica u ludom trku jaše poljem svu zapjenjenu osmu.

Na najgornjoj grani izgorjela drveta, tiho brundajući, zrije Mjesec.

Na zemlji, s kapom u ispruženim rukama, napeto Ga očekuje da padne do ludila izgladnjeli vojnik.

– 20 –

Dubravko Detoni, skladatelj, pijanist i pisac, rođen je u Križevcima 1937. Školovao se u Zagrebu, Sieni, Varšavi, Darmstadtu i Parizu.

U svojem skladateljskom radu traga za novim mogućim smislom glazbe oslobođene svih za­da­nih formulacija. Dobitnik je mnoštva nagrada u domovini i inozemstvu. Autor je 150 raznorodnih glazbenih opusa, niza glazbeno-scenskih spektakla i prostorno-multi­ medi­jalnih projekta. Glazbena djela izvođena su mu na naj­većim svjetskim festivalima, tiskana u zemlji i svijetu te objavljena na šez­ desetak diskografskih izdanja. Utemeljitelj je i umjetnički voditelj Ansambla za suvremenu glazbu ace­zantez, s kojim je u više navrata i sa zapaže­nim uspjehom obišao gotovo čitav svijet. Bio je dugogodišnji glazbeni urednik i producent HRT-a. Jedan je od najzanimljivijih hrvatskih pjesnika, uvršten u gotovo sve antologije, redovito objavljivan u hrvatskim književ­nim časopisima. Autor je dvanaest knjiga poezije, proze, eseja, putopisa, dnevničkih zapisa i glazbe­nih ko­mentara. Objav­ljene knjige: Panopticum mu­sicum, Glasovir na koturaljkama, Pre­krasno čudovište vremena, Dimnjačar briše kući nos, Trulo svjetlo, Noćni svirač, Predasi tišine, Priča prema gore i (trotomni) Atlas života. Znatni dio tek­sto­va iz ove knjige objav­ljen je u časopisima Forum i Dubrovnik te emitiran na Tre­ćem programu Hrvatskoga radija.

– 627 –

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Urednik Seid Serdarević Korektura Margareta Medjurečan Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Petra Milički Godina izdanja 2018., ožujak Tisak Gamalux, Zagreb ISBN 978-953-266-931-2 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

– 628 –

– 629 –

– 630 –