Krivo je jugo

Krivo je jugo

-1-

Od iste autorice u izdanju Frakture: Svaki dan, svaki sat

-2-

Nataša Dragnić

Krivo je jugo prevela s njemačkog Željka Gorički

Fraktura -3-

Naslov izvornika Der Wind war es © ars vivendi verlag GmbH & Co. KG, Cadolzburg (Germany) 2016 © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2019. © za prijevod Željka Gorički i Fraktura, 2019.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-358-142-2 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 1028429

-4-

Za Dašu

-5-

-6-

1.

“Ludilo!”

Njih šestero stajalo je na stjenovitoj zaravni, iza njih se nalazio stari Volkswagenov kombi, a ispred njih bezdan na čijem se dnu ukazivalo beskrajno, za oči gotovo nepodnošljivo srebrno ili čak platinasto plavetnilo. Svježi zrak, sjeverni vjetar za leđima, bliješteće svjetlo u očima ostavili su ih bez riječi. Prolazile su minute, minute koje su se činile kao sati. Nisu imali mnogo za vidjeti: veću uvalu s kućom na svakom od dva vrha, poput svjetionika. Iznad uvale nalazilo se još kuća, zapravo prije koliba od kamena ili pokrivenih samo kamenim pločama. Poviše na strmim padinama vinogradi. Na desnoj strani bezbroj manjih kotlina, više ili manje dubokih, više ili manje stjenovitih, između njih veće i manje šljunčane plaže, sve pusto i napušteno. Nekoliko galebova plovilo je zrakom bez glasa, prema suncu. S lijeve strane brdo koje je sakrilo sve što se iza njega nalazi. Nije se čulo ništa osim pljuskanja valova i zviždanja vjetra. A onda, kao da su se dogovorili, kao da su opet počeli disati: “Volim taj prvi pogled, prvi dojam...”

“Znate li kako je glasio izvorni naslov Ponosa i predrasuda Jane Austen? First Impressions!”* “Ovo je tako uzbudljivo!”

*

Engl. Prvi dojmovi (op. prev.)

-7-

“Nikada nisam vidio ništa slično!”

“Hladnije je no što sam očekivala...”

“Ja sam gladan, vi niste?”

“Osjećam se kao da bih mogla poletjeti.”

“Zašto je sve tako žuto?”

“Ma kažem vam, ekipa, ovdje će nam biti super.”

“Ono je brnistra, volim brnistru.”

“Stvarno kao da bih mogla poletjeti...”

“Njušim pustolovinu, veliku pustolovinu, momci i cure!”

“Ondje lijevo, iza brda, nalazi se Bol sa svojom poznatom plažom Zlatni rat, čiji se oblik mijenja sa strujom, a krasi gotovo svaku razglednicu iz Hrvatske.”

“Ali nismo ovdje zbog užitka, naravno.”

“Svakako želim otići onamo!”

“Sve je moguće, osjećate li i vi isto? Zakon divljine...”

“Došli smo raditi na našem komadu, nemojmo zaboraviti!”

“Ovako si ja zamišljam život nakon smrti.”

Svi su se okrenuli prema Katrin gledajući je kao da je nikada nisu vidjeli ili kao da su zaboravili da je ondje. Njezina duga plava kosa vijorila joj je oko lica poput vela, prekrivajući njezine naočalama uokvirene oči.

“To je samo od svježeg zraka i mora i sunca. Još ako dolazite iz sivila dalekog sjevera. Hajdemo, najbolji dio je još pred nama”, rekla je Barbara i odlučno krenula prema kombiju. Iako nije bila dio kazališne skupine – nije bila ni glumica ni redateljica ni autorica djela – osjećala se odgovornom za cijeli taj pothvat, budući da je kuća njezine tete bila mjesto gdje je mala kazališna obitelj u narednim svibanjskim tjednima trebala postaviti novi komad koji je napisao Stefan, njezin mladić.

Ne želeći se odvojiti od tog prizora, razgovarajući jedni s dru­ gima, nevoljko su je slijedili. Anton, redatelj, sjeo je za upravljač,

-8-

a Barbara je sjela pored njega kako bi mu pokazala put. Zvali su ih “the Croatian connection” jer su Antonovi roditelji bili rodom iz Splita i on je tamo rođen, tek je sa šest godina došao u Njemačku; Barbarina teta Julia, rodom iz Münchena, udala se za Hrvata, doselila se k njemu na južnu stranu otoka Brača, u ovo maleno mjesto, u kojem nije bilo ni trgovine namirnica ni zvonika, i ostala ovdje čak i nakon što je on prije nekoliko godina, posve neočekivano, još premlad, još pun života, još zdrav, umro od srčanog udara. Nakon što je godinu dana provela u stanju šoka, Julia je, zaljubivši se u mjesto, ispod svoje kuće, na stijeni uz more, na zapadnom rtu prostrane uvale dala sagraditi kamenu kućicu iz snova – tri sobe, pet ležajeva – i iznajmljuje je od lipnja do listopada.

“Pazi!” viknula je Barbara kad se nasred ceste pojavio veliki kamen. Uska, strma cesta nije bila asfaltirana i bila je nepregledna zbog nabujalih grmova brnistre koji su rasli sa strane. Anton je zakočio, i svi su poletjeli sa svojih mjesta. “Hoćeš da ja vozim?” upitala je Barbara.

Anton joj se nije udostojio odgovoriti.

“A što ako netko naiđe iz suprotnog smjera?” upitao je Mi­ chael, student germanistike i jedan od glumaca u Stefanovom komadu.

“Molit ćemo se da se to ne dogodi”, rekla je Barbara posve ozbiljno.

Anton je psovao sebi u bradu, lice mu je bilo napeto, znojni dlanovi grčevito su držali upravljač. “Treba mi cigareta”, rekao je tiho. “Zar nema drugog puta?”

“Ima, naravno, četverotračna autocesta, ali htjela sam vam priuštiti malo pustolovine.” Barbara se okrenula i nacerila nervoznim licima u stražnjem dijelu kombija.

“Bolje gledaj ispred sebe!”

-9-

“Da izađemo i pješice krenemo prema dolje?”

“Možete, ali kombi ionako mora doći dolje, zajedno s prtljagom”, odgovorila je Barbara.

“Ovo nije cesta, to su samo rupe i kamenje!” uzrujao se Anton.

“I strmo je, ljudi, vrlo strmo”, nadodao je Stefan gledajući kroz prozor. “Obala se uopće ne vidi, kao da se spuštamo ravno u more.”

Katrin je čvrsto zatvorila oči i stisnula Stefanovu ruku. Usni­ ­ce su joj se pomicale gotovo neprimjetno.

“Nije valjda da se bojiš, Katrinčice?” našalio se Stefan i povukao Katrin za kosu.

“Prestani s tim”, prošaptala je.

“Koliko ono imate godina?” uznemirila se Barbara i svom momku uputila prijekoran pogled.

“Tiho svi, Anton se mora usredotočiti!” viknula je iznenada Lisa, studentica medicine i druga glumica. Svi su je zapanjeno pogledali jer je Lisa, najmlađa među njima, bila poznata i na lošem glasu zbog svoje tišine i suzdržanosti.

“Ako se i ti, zečiću, bojiš, možeš me primiti za drugu ruku, Katrin neće smetati”, ponudio je Stefan.

“Ali meni možda hoće”, brzo se javila Barbara.

“U ovakvim po život opasnim situacijama, ljubomora je posve neprimjerena, draga moja.” Da i pogledi mogu opaliti ćušku, Stefan je dokazao primajući se za obraz. “Au! To boli!”

Barbara se okrenula prema naprijed, ponovo se posvetila Antonu, bodrila ga, i kad je trebalo i kad nije. Prošli su tako nekoliko zavoja kad je iznenada prednji kotač skliznuo. Anton je snažno zakočio, a kombi se zaustavio na samom rubu ponora.

Lisa, koja je sjedila pokraj prozora, vrisnula je stavivši ruku na usta. Katrin je zatvorila oči, a naočale su joj kliznule na vrh nosa.

Michael se primio za glavu, i da nije bio ćelav, netko bi pomislio - 10 -

da si želi iščupati kosu. Stefan se nagnuo prema Lisi, želio je vidjeti što se moglo vidjeti, a uto se začulo kotrljanje kamenja niz padinu. Stefan se brzo povukao na svoje mjesto.

“Nitko ni makac”, rekao je Anton tiho i potpuno smireno.

“Treba mi cigareta, dovraga.” Povukao je ručnu kočnicu. “Ni u jednom Shakespeareovom komadu se ne puši”, prišapnuo je Stefan Katrin na uho, svi su čuli, no začudo nitko nije ništa odgovorio. Postalo je toliko tiho da se jasno moglo čuti zavijanje vjetra. Zatim se niotkuda na poklopac motora sručila ptica i osta­ ­la nepomično ležati. Svi su vrisnuli. “Tišina! Dosta!” Antonov spokoj se razletio kao i ptica pred njima.

“To nije dobar znak, zar ne?” promrmljao je Michael, zureći ispred sebe. Nitko nije odgovarao. Čulo se tek plitko disanje.

Ostali su tako sjediti. Sve dok Michael nije rekao: “Kakva glupa ideja.”

“Polagani spust u pakao, rekao bih”, rekao je Stefan i dalje se podlo osmjehujući.

“Ne želim umrijeti”, prošaptala je Katrin.

“Nitko neće umrijeti!” povikala je Barbara i udarila po vratima. Ponovo se začulo kotrljanje kamenja.

“Ma jesi poludjela?!” došlo je iz nekoliko usta.

“Tisuću petstote kraljica Elizabeta Prva zabranila je mlaćenje žena nakon deset sati navečer... koliko je sada sati?”

Barbara nije ni pogledala Stefana.

“Dan je prelijep za umiranje”, oglasio se Anton pa polako i vrlo pažljivo izašao iz kombija.

Vjetar ga je istog trena zapljusnuo po licu. Sagnuo se, uvijajući se amo-tamo ne bi li mu utekao: njegov visoki, mršavi lik poput igračke. Obišao je kombi i ispitao situaciju, a zatim pogledao napeta lica iza prozorskih stakala. Palac gore, nije izgledalo tako loše. Pokazao im je da polako izađu. Katrin i Michael kukali su: vjetar, vjetar, taj zubati vjetar! Koji je odjednom podigao beži- 11 -

votnu pticu i pustio da se nekoliko puta umjetnički zavrti u zraku da bi je napokon opet ispustio u grmlje uz cestu. Svi su opčinjeno gledali.

“Ludilo.”

“Mislila sam da je ovdje već ljeto”, rekla je Lisa, skrivajući se iza Stefanovih širokih ramena.

“Ma da! Pa tek je početak svibnja, morate biti spremni na sve”, rekla je Barbara razdraženo.

“Ovdje se ni mrtve ne pušta na miru. Kakvo bezbožno mjesto!” zabrinuto je izjavio Michael. Ili se barem pravio zabri­ nutim.

“Otkad je tebi stalo do Boga i njegovih aktivnosti?”

“Prestanite s glupostima. Imamo posla.” Anton je pažljivo položio ruku na poklopac motora. “Ovdje, na ovoj strani, moramo svi istovremeno podignuti kombi i gurnuti ga udesno, u redu?” Anton ih je sve nestrpljivo promatrao.

“Nikada nećemo uspjeti, pretežak je”, promrmljala je Katrin, s naočalama na vrhu nosa.

“Ma daj, pa to je dječja igra”, rekao je Stefan, pozicionirajući se desno od odbojnika. “Ajmo!”

Automobil se pomaknuo, zaljuljao udesno, svi su zastenjali.

“Još jednom!” viknuo je Anton.

“Ne mogu više...”

“Svi zajedno, jedan, dva, tri...”

Odjednom se Michael poskliznuo i pao, i ostao ležati na rubu ceste.

“Michaele, pazi!”

“Ajde više!”

“Dolazimo, strpi se!”

“Dolazimo odozdo!”

“Ne brini se, Michaele, za čas smo kod tebe!”

- 12 -

“Brzo, ljudi, još jednom podignite!”

Nitko se nije žalio, svi su iznenada sve mogli i automobil se uskoro ponovo našao na cesti. Anton je ušao i polako počeo voziti, a ostali su ispred njega trčali koliko su ih noge nosile da što prije stignu do Michaela.

“Pazite na kamenje!” povikala je Barbara.

“I na rupe!” nadodao je Stefan, koji je stigao prvi i popeo se do mjesta gdje je Michael ležao u grmlju, visio, jecao i zazivao Boga. Operacija spašavanja trajala je dobrih petnaest minuta, za kojih Michael nije prestajao cmizdriti. Konačno je sjeo na veliki kamen pored ceste, svi su se ustrčali oko njega, pažljivo, dodirivali ga, povlačili ga i ispitivali o njegovim ranama i gdje ga boli.

“Baš dobro da sa sobom imamo liječnicu”, izjavio je Stefan, ne pogledavši Lisu, koja se zarumenjela i šutjela.

Kad je konačno nastupila tišina, Anton je objavio: “Ništa nije slomljeno.”

“Kako znaš? Sad si i liječnik?” uzrujao se Michael.

“Možeš hodati, zar ne? I micati se?”

“Da, ali boli...”

“Naravno da boli, to kako si pao, čudo je što si uopće ostao živ, kad samo pomislim...” tiho je rekla Katrin promatrajući Michaela razrogačenim, uplašenim očima. Svi su se pogledali, a zatim sjeli u kombi i polako nastavili dalje, još i sporije nego prije. Lisa se, s kompletom prve pomoći u krilu, brinula o Mi­ chaelovim ranama na licu i glavi dok je on stalno ponavljao: “Gotovo sam umro, cijeli mi je život prošao pred očima. Gotovo sam umro, cijeli mi je život...” dok Stefan nije povikao da začepi, inače će mu cijeli život opet proći pred očima, ali ovaj put jednom zauvijek. Katrin je zaplakala i zatresla glavom, pa su joj zamjenske naočale, koje je uvijek nosila u kosi, skliznule na pod. Ostavila ih je ležati između nogu.

- 13 -

“Kakav zloguki početak!”

U neko doba i na neki način konačno su nekako stigli do duboko uvučene uvale i pitali se gdje je ostao vjetar, a s njime i opasnosti protekloga sata.

- 14 -

2.

Julia je za to vrijeme stajala na terasi, u zavjetrini na kojoj je sunce nesputano rasprostrlo svoju toplinu, i čekala, sa svojom koker ­špa­nijelkom Divom pored nogu. Pogledom je, slijedeći serpentine, pratila odiseju zelenog kombija. Toma, kojemu je vječito bilo hladno, sjedio je na ležaljci pored nje umotan u deku i pratio njezin pogled.

“Da im pođem ususret?” ponudio je.

“Ne, neka se sami snađu, u tome i jest čar”, nasmiješila se Julia, ali nije ga pogledala već se igrala s cigaretom, kao da ne može odlučiti hoće li je zapaliti ili ne.

Toma je krenuo da će nešto reći, no brzo je zatvorio usta a zatim i oči. “A što da radi bivši policajac i ranjenik iz Domovinskog rata već da leži na suncu pokraj mora, drijema i uživa u zasluženoj mirovini”, rekao je ironično, tiho, ali dovoljno glas­ ­no da ga Julia čuje. U neposrednoj blizini žene, koju već godinama beznadno voli, dodao je u mislima.

“Joj, ti”, bilo je sve što je Julia imala reći. Pomalo odsutno posegnula je za upaljačem na stolu. Usred pokreta tiho je zavapila i Toma je naglo otvorio oči: “Što je bilo?” U trenu se našao pored nje.

“Ondje, pogledaj!” pokazala je uvis gdje se usred brda kombi zaljuljao i ostao visjeti s jednim kotačem ponad ponora. Bočni nalet vjetra pogurnuo ga je još malo dalje. “To bi moglo biti problematično”, zabrinuto će Toma. “A da ipak odem po njih?”

- 15 -

Julia ni sama nije znala što bi bilo najbolje. Zapalila je cigaretu. Nije se htjela miješati više no što je potrebno. Barbari, svojoj najdražoj nećakinji, rekla je da ona i njezini prijatelji mogu doći i boraviti u gostinjskoj kući – ali to je bilo sve. Željela je sačuvati mir svoje svakodnevice, nije željela da je smetaju ili da se osjeća obaveznom. A Barbara, koja je bila česta Julijina gošća i koja je dobro poznavala, ne samo kraj, već i sve neugodnosti i zamke ovakvog skrivenog postojanja, zahvalno ju je uvjeravala da neće ni primijetiti da su tamo. Julia je već tada bila skeptična kao i danas, promatrajući scenu na padini. Ali bila je i zabrinuta i uplašena, a majčinski osjećaji koje je – u nedostatku vlastite djece – gajila prema nećakinji, posve su se uskovitlali.

“Dakle, što kažeš?” upitao ju je Toma pogledavši je postrance, ne usuđujući se obgrliti je oko ramena.

Odmahnula je glavom, duboko povukla cigaretu, a zatim progovorila: “Ne, uspjet će oni i sami.”

“Ako ti tako kažeš”, odgovorio je Toma, očiju punih brige.

“Ali prestani pušiti, to neće pomoći nikome.”

“Ostavi me na miru!”

I Diva je postala nemirna, ustala je i pravila besmislene krugove, nakratko zalajala u smjeru planine, a zatim se lagano otrljala o Julijinu nogu.

Julia je pomilovala crnu, kovrčavu pseću glavu. “U redu je, Diva, nemoj lajati.” Toma je ponekad želio da se i njemu obrati tim maznim tonom.

“Julia...” zaustio je, no uto su začuli vrištanje i vidjeli kamenje i još nešto kako se kotrlja. “Što je to bilo? Je li to čovjek? Je li netko pao?” Julijin je glas zadrhtao od uzrujanosti, a njezina je ruka ostala grčevito držati Divinu glavu. Diva je zacvilila i izmakla se, a zatim je jasno i glasno počela lajati na kamenje koje je poput nasumce bačenih boća presijecalo put, sudaralo se i ska­ kalo naokolo.

- 16 -

“Hoćemo li pozvati policiju?”

No Toma je već bio u kući, na telefonu s nekadašnjim kolegama, malo se čak i našalio prije no što je opisao situaciju.

“Doći će”, rekao je kad se ponovo našao pokraj Julije.

“Znači neće doći”, tiho je odgovorila, kao da je to samo po sebi razumljivo.

“A ne znam.” Toma je šutio, krivnja se u njemu nabrala poput kišnih oblaka. “Ne, vjerojatno neće.” U tom je trenutku nije mogao ni pogledati. “Nedjelja je.”

“Naravno.”

Pozorno su pratili zbivanja na cesti koja je vodila do njih i koja ih je već mnogo puta prestrašila. No i Julia i Toma, a i većina mještana, izjasnili su se protiv asfaltirane, sigurnije obilaznice – svi su se bojali najezde turista, koji su već preplavili Bol i druga otočna mjesta.

“Pogledaj!” izustio je Toma i zgrabio Juliju za ruku. Zeleni kombi počeo se kretati – da, moglo se to nazvati pokretom, iako je kretanje golim okom bilo jedva vidljivo. Julia se glasno nasmijala, a Diva je sumanuto, no veselo zalajala. “Idem im pripremiti nešto za jelo, bit će potpuno iscrpljeni kad stignu”, rekla je Julia i polako ušla u kuću. “Mislio sam da ne želiš da te ometaju, da nećeš malim prstom pomaknuti...” zadirkivao ju je Toma.

“Samo danas, danas je prvi dan, danas se ne računa.”

“Naravno.”

Toma je čučnuo i primio Divu iza uha, a ona mu je oblizala čitavo lice. Toma se bunio, no bezuspješno, Diva je još nekoliko puta ponovila svoje izljeve ljubavi, a onda je skočila na Tomu, bacila ga na pod i nastavili su se valjati po toplim kamenim pločama. “Što ti misliš, voli li me ta tvoja gazdarica?” Diva je potvrdno zalajala. “Stvarno? Sigurna si u to?” Lajala je kao luda. “No dobro, dobro, vjerujem ti, vjerujem ti”, lajala je kao da će grlo razderati.

- 17 -

“Što to radite?” pojavila se Julia na prozoru, s rajčicom i nožem u ruci, i nasmijanim upitnikom u morsko plavim očima.

Dvije glave okrenule su se prema njoj, dva zbunjena pogleda, jedan nevin, drugi nešto manje.

- 18 -

Nataša Dragnić rođena je 1965. u Splitu. Nakon studija germanistike i romanistike i magisterija iz književnosti u Zagrebu završila je diplomatsku školu u Zagrebu i Berlinu. Od 1994. živi u Erlangenu i predaje njemački za strance, francuski, engleski i hrvatski. Njezin prvijenac Svaki dan, svaki sat (Jeden Tag, jede Stunde, 2011., hrvatsko izdanje 2012.) već je prije objavljivanja doživio velik uspjeh te su prava za prijevod prodana u tridesetak zemalja. Prije romana Krivo je jugo (Der Wind war es, 2016.) napisala je Immer wieder das Meer (2013.), a najnovije djelo joj je Einatmen, Ausatmen (2017.). Dobitnica je više njemačkih i talijanskih književnih nagrada.

- 237 -

- 238 -

Željka Gorički (1982., Zagreb) prevoditeljica je s engleskog i njemačkog jezika. Završila je studij engleskog jezika i književnosti i njemačkog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu Sve­ učilišta u Zagrebu. Prevodila je za Festival europske kratke priče, [sic] – časopis za književnost, kulturu i književno prevođenje, Treći program Hrvatskoga radija, izdavačke kuće Edicije Božičević, Profil, Znanje, Hena com, OceanMore, Fraktura. Od 2014. članica je Društva hrvatskih književnih prevodilaca. Kao prevo­ diteljica sudjelovala je u međunarodnom književnoprevo­ditelj­ skom projektu TransStar Europa te međunarodnim radionicama za prevoditelje u Straelenu i Berlinu. Dobitnica je rezidencijalne prevoditeljske stipendije Schritte u Berlinu za 2019. godinu, koju dodjeljuje Zaklada S. Fischer. U dosadašnjem radu prevela je djela Maye Angelou, Roberta Seethalera, Joumane Haddad, Lu­ kasa Bärfussa i dr.

- 239 -

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednica Iva Karabaić Lektura i korektura Lidija Vešligaj Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Mislav Lešić Godina izdanja 2019., svibanj Tisak Gamalux, Zagreb ISBN 978-953-358-142-2 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

- 240 -

- 241 -

Skupina mladih Nijemaca odlučila je doći na Brač kako bi u miru uvježbala kazališnu predstavu. No već i sam dolazak na otok postaje dramatičan: bajkovite “first impressions” brzo se poremete kad njihov kombi završi na rubu ponora. Redatelj i vozač Anton uspije ih izvući iz pogibelji, no glumci Katrin, Michael i Lisa, pisac komada Stefan i njegova djevojka Barbara ne mogu ni naslutiti što ih sve čeka.

Kad stignu k Barbarinoj teti Juliji, koja živi u idiličnoj osami sa susjedom, ratnim veteranom Tomom, ona ih smjesti u kuću na stijeni. Premda bi im izolacija trebala pomoći da njihova predstava dobro napreduje, u skupini mladih nastaju trzavice, naročito kad im se pridruži mladi slikar Nikola. No tek kad zapuše jugo, situacija postaje dramatična...

U svojem trećem romanu Krivo je jugo njemačko-hrvatska spisateljica Nataša Dragnić na izvrstan je način spojila ljubavnu priču i kriminalistički roman. Maestralno prikazana atmosferičnost juga, izbrušeni likovi i neprekidna latentna napetost razlozi su zbog kojih je ovo uistinu sjajno štivo.

139,00 kn ISBN 978-953358142-2

9 789533 581422

www.fraktura.hr

- 242 -