Kronika vesele zavjere

Kronika vesele zavjere

RICHARD SCHUBERTH

KRONIKA VESELE ZAVJERE –1–

–2–

Richard Schuberth

Kronika vesele zavjere prevela s njemačkog Anne-Kathrin Godec

Fraktura –3–

Naslov izvornika Chronik einer fröhlichen Verschwörung © Paul Zsolnay Verlag Wien 2015 © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2017. © za prijevod Anne-Kathrin Godec i Fraktura, 2017.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-894-0 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 968853

–4–

Prvi dio

–5–

–6–

1. poglavlje

Susret u vlaku

“Nije vam dobro?” pitao je kondukter.

Ernst Katz podigao je pogled.

“Ne, sigurno neće”, rekao je kondukter, poništio voznu kartu, vratio je Ernstu Katzu i nastavio hodati po vagonu.

Neka misli da sam budala. Nije posve netočno.

“Taj mi zmazanac neće uprljati Klaru!”

Ernst Katz udario je potiljkom o naslon i teško disao. Pod nogama su mu ležale zgužvane novine. Putnicima koji su to primijetili prizor je bio čudan.

Stariji čovjek je vrhovima prstiju toliko trljao kožu glave kao da je želi šmirglom izbrusiti s lubanje.

Ti novi, veliki, vrlo brzi vlakovi nježno lebde kroz krajolik: kondukteri su ljubazni toliko kao da su birani na audiciji kako bi naveli turiste da posumnjaju u kolportiranu povijest ove zemlje. Nekad su se kompozicije drndale u monotonom ritmu, tada se moglo pobjeći od suputnika i vlastitih briga u smirujući steadybeat. Ali sada ništa, ništa za što bi se očajnik mogao uhvatiti u toj potpuno klimatiziranoj kabini koja ga samo trpi. In a few minutes we arrive in Wels. Što ti Židovi još žele? Naučili smo lekciju. Sada su oni na redu da nam dokažu ima li ipak mrvicu istine u tome. U čemu? Pa znate već!

Pa, pogledajte Izrael ili pogledajte ovog starog neurotika s njegovim loše potisnutim napadom bijesa.

–7–

Luđaka ima svugdje, ali takav nikad neće biti dio nas. I baš nam tako odgovara.

Ernst Katz priljubio je desni obraz uz prozorsko staklo. Glupavo je buljio u obiteljske domove četvrti Traun kraj kojih su prolazili, a oni su jednako glupavo buljili u njega. Jednostavno, to nije smjelo biti istina! Jedna od onih kocaka, jedna od onih jednoobiteljskih baterija, jedan od onih sablasnih bauhaus dvoraca ispljunuo je mladog autora na svijet da se sada, šezdeset godina poslije, ogriješi o ponižene. Zašto baš Klara? Zar nisi gledao dovoljno filmova o nacistima da si možeš stvoriti fiktivni židovski svijet? Šake Ernsta Katza ponovno su se stisle. Makar bilo to zadnje što ću učiniti, ja ću te zaustaviti. Kunem se.

Uhvatio je smotak novina i pokušao izravnati nabore. Nije sanjao.

Još uvijek je tamo pisalo: Uspješan autor piše roman o koncentracijskom logoru. Višestruko nagrađivani gornjoaustrijski pisac René Mackensen – ovogodišnji dobitnik stipendije Adalberta Stiftera – okušat će se u škakljivoj temi: prozi holokausta. U sljedećem romanu bavit će se sudbinom židovske psihologinje Klare Sonnenschein koja je mladost morala provesti u Mauthausenu. “Strašno je zanimljiva žena. I premalo poznata.” “I uopće”, kaže književni shooting star u intervjuu, “ne može se dovoljno pisati o tom problematičnom poglavlju naše prošlosti.”

Bila je filozofkinja, germanistica, sve, samo ne psihologinja!

Onaj tko bi promatrao čovjeka u vagonu teško bi mogao zaključiti je li cerek na njegovu licu bio posljedica ruganja ili boli. Slijedeći instinkt, pokušao je grimasi pridati izgled veselja. Proza holokausta, mrmljao je, žuta štampa joj već pridaje vlastiti žanr. Frazu koristimo zajedljivo, ali oklijevajući, iz straha da će neukus ruganja nadići neukus izruganog. I što oni rade? Zahvaljuju na ideji i stvaraju slogan od nje.

Zašto Klara, zašto baš Klara?

Ne, nije se moglo reći da je sedamdesetogodišnji muškarac smeđe puti i guste bijele kose koja mu je poluduga padala niz vrat, bio sasvim načistu sam sa sobom i sa svijetom. Imao je sve atribute da izgleda kao zanimljiv starac. Djelovao je vitalno, sportski, i tako je bio odjeven: plava košulja, sivosmeđi kaput, bež samterice. Prošao –8–

bi kao istraživač Amazone, kao kapetan s Jadranskog mora s prošlošću biznismena, kao globtroter, bonvivan koji zna osvojiti srca mladih žena, pa možda čak i muškaraca. U egzotičnim zemljama čovjeku poput njega znaju objesiti cvjetne ogrlice oko vrata, on se sklopljenim rukama klanja pred poganskim relikvijarom i ide s Dalaj Lamom na skijanje na vodi. Ali što je Ernst Katz radio kako bi ispunio te predodžbe? Ništa. Jednako je mogao proći kao filozof, ali ne kao jedan od onih pametnjakovića, nego više tipa mudrost & životna filozofija. Više istočnjački susretljiv nego židovski destruktivan. Ali, Ernstu Katzu nedostajala je potrebna upornost u usklađivanju s njegovom ugodnom vanjštinom.

Promatrao je suputnike. Odavno su zamijetili njegove grčeve bijesa, odavno su ga pogledavali krajičkom oka kao neki neuspjeli život koji treba iz svijesti oprezno razgrnuti lopatom kako bi nastavili uobičajeno svojim putem. Da je imao zamašćenu jaknu, kosu slijepljenu u pramenovima i težak neugodan miris, moglo bi ga se odmah razvrstati. Ali zbunio ih je nesklad dostojanstvenog izgleda i nedostojnog ponašanja.

Ernst Katz uzvratio je buljenje; to što su oni mogli, on je mogao već odavno. Tamo, onaj zaspali putnik, ta mlada majka, one tri žene dva reda dalje, koje zapravo nije vidio, a koje su još od Salzburga nepodnošljivo tračale i koje je sve zajedno zamislio s kapama od umjetnog krzna i u bordo džemperima; ti radnici na laptopu, studenti na putu do Beča, one dvije pijane tinejdžerske kokoši koje su se ukrcale u Welsu i koje su mislile kako mogu svojim hihotanjem osvojiti cijeli prostor...

Samo vi buljite u mene! Samo izmudrujte svoju potrebu za djelovanjem! Što bi bilo da je Ernst Katz zaista izgledao baš onako kakav je bio? Izgledao bi kao jedan od onih produhovljenih ćelavaca s tisuću dioptrija, poznatih iz prošlog stoljeća, koji su divljenje i životno opravdanje nalazili jedino u akademskim karijerama i Suhrkampovim knjigama, i koji su, doduše, izumrli s izumom talk-showa? Oni koji nisu vrijedili kao savjest nacije, jer nisu pripadali ni jednoj naciji.

Ni seksi ni karizmatični, ti Židovi katedra, koje smo si zadržali kako –9–

bi nam oprostili pritiskom na dugme. Ali jao, da spoje svoje pametovanje s nepomirljivošću, najprije bi im studenti razbili njihove naočale rožnatih okvira, jer je francusko razmišljanje više cool, a onda bi očajno, stisnutih očiju izašli iz kampusa na ulice gdje bi rulja čekala da takav profesorčić zaluta pred njihove hrđave lance i lakirane štikle. Ernst Katz mislio je ozbiljno.

Nije imao nikakvih iluzija. Svi, svi koji su sjedili u vagonu, svi bez razlike, ispljuvali bi ga samo da je izgubio pribranost. Da im je rekao istinu. Što bi jasniji bio njegov jezik, to bi im bio nerazumljiviji, to bi ga više mrzili, oni koji su osjetili da s njima ne želi razgovarati, nego da samo on ima što reći. Ništa na svijetu, znao je Ernst Katz, nisu toliko mrzili kao onu kritičku misao koja im ne dozvoljava snaći se u ovom svijetu. Desničari kao i ljevičari, žene i muškarci, skinheadsi i njihovi socijalni radnici, tragači za smislom i oni koji taj smisao prodaju, Austrijanci, Turci, Jugovići, Nijemci, ekolozi, prodavači na malo, mehaničari i životni savjetnici, svi bi ostavili svoje borbe da je samo jedan poput njega skinuo masku. Ono svoje i ono strano, odjednom bi primijetili kako uopće nisu toliko različiti pred takvim strancem kojeg je on, Ernst Katz, utjelovio i koji im se nije svidio – ni njihovima ni stranima. Svi koji su tamo sjedili iskazali bi svoju mržnju prema tom partibrejkeru koji će uvijek naći dlaku u jajetu.

Moje mišljenje, to je moj Cyranov nos i istovremeno moj židovski nos, iako navodno izgledam kao mješavina Heinricha Harrera, Franza Liszta i Rutgera Hauera. To je onaj nemirni i neukorijenjeni duh koji će onima pomirenim sa svojom neslobodom obećati dosadnu slobodu. Složno sa svojim tlačiteljima i zaglupljivačima moraju ganjati onog štakora, kakva zabava! Ernst Katz sve je češće stravu unaprijed zamišljao u drastičnim slikama, a pritom nije bilo jasno uživa li stvaralac takvih prediva kao žrtva jednako i u radostima počinitelja.

Nemojte ga pustiti da pobjegne!

Prije nekoliko desetljeća neka mu je stara žena s kojom je razgovarao iz simpatije, simpatije zbog koje je brzo zažalio, ispričala kako bi se nekad Židovi, trideset osme godine, preko noći išuljali iz – 10 –

Innsbrucka. Nestali bi od danas do sutra. Izraz njenih očiju otkrio mu je kako je mislila da su Židovi izdajnici koji su nju i njoj slične napustili, ostavili ih same s Hitlerom i time potvrdili razloge zašto ih i progone. Ali u sanjarijama Ernsta Katza nije bilo bijega.

Zašto me ne pustite da živim? Tako sanjareći upućuje riječi navodnim drugovima među ruljom. Nije li dosta ignorirati moju kri­ tiku i mene? Baš nije dovoljno. Dok mi rulju zaposlimo da se bavi tobom, bolji od tebe će – lijepe muslimanke i Židovi s pravim židovskim identitetom – imati vremena za bijeg. Jer, jedno je jasno: takvo što nikom ne koristi! Za to moraš imati razumijevanja. Nisi u stanju doći ni do jedne konstruktivne misli. Ni klarinet u Klezmeru ne znaš svirati. Da si ti tropska bolest, od tebe bismo barem imali koristi u vidu ojačanog imunosnog sustava. Ali ti nisi ništa drugo do tumor koji se širi.

Nemoj si pridavati preveliko značenje, dovikivali su mu iz sanjarenja. Ja? Ja sebi dajem preveliko značenje? To uopće nije istina.

Takav linč bio bi preveliko priznanje mome značaju, to misliš? Te je riječi Ernst Katz nijemo upućivao glasu koji ga je probudio. Tko kaže da si ne trebam davati preveliko značenje? Ernst Katz gledao je u hodnik vagona.

“Naravno da si daješ preveliko značenje. Taj muslić jednostavno nije bio zainteresiran. Ako to ne kužiš, onda imaš problem.”

Bila je to jedna od tinejdžerica koje su sjedile koso nasuprot njega.

Ona je poučavala svoju prijateljicu. Njezin se pogled susreo s njegovim u trenutku kada su mu se mišići na licu napinjali i uglovi usana groteskno izvili nadolje. Bilo mu je neugodno jer ga je ta mlada žena uhvatila u takvom stanju. Napadi bijesa čiju je patologiju nijekao desetljećima hvatali su ga u sve kraćim intervalima.

Smiješkom je djevojci dao znak za kraj uzbune. Kratko je uzvratila i skrenula pogled. Ali i dalje ga je imala na oku, kako to mogu samo žene. Jer imaju oko i na sljepoočnici. Tijekom povijesti, koja je i povijest napastovanja, morale su naučiti izbjegavati požudne poglede i istovremeno zadovoljiti vlastitu želju za potvrđivanjem.

Ernst Katz morao je ispraviti predrasudu. Ova mlada žena vjerojatno ga ne bi linčovala. Samo bi ga ignorirala. To je bilo smirujuće.

– 11 –

I taj njemu upućeni savjet, ne dati si preveliko značenje, smirio ga je. Duboko je uzdahnuo i okrenuo se krajoliku. Ali kako prizor bezbroj malih obiteljskih kuća nije bio okrepljujući, poslužio se kratkim brzim pogledima prema licu tinejdžerice: simpatično je izgledala, nosila je mali ring u nosnici. Možda je čak bila dobra osoba. Ernst Katz raspolagao je velikodušnom definicijom dobre osobe: dobra osoba je ona koja ga ne bi linčovala. Što nije htio priznati: i sam je sve češće imao potrebu za linčovanjem. Ali to bi bila linčovanja iz samoobrane.

Ove dvije djevojke pile su pivo iz limenki i analizirale svoj krug muških poznanika. Činile su to na način da nikom u vagonu ne promakne ni jedna riječ. Potpuno im je bilo svejedno. Bile su vesele, drske i pijane. Ona s piercingom u nosu Katzu je djelovala posebno smiono. Valjda misli da je već proživjela jedan život. I živjela jest.

Jer ono što će slijediti nije uopće vrijedno spomena. Tu će tužnu perspektivu Katz, doduše, zadržati za sebe.

“Daj, stara, mrzim onog Schierhuberovog Karla. Molim te, daj!

On tako usporeno gleda. Kada te pogleda, možeš dvaput optrčati oko ekvatora, dok te njegov pogled ne stigne. Mislim da je stalno napušen. A tek njegove užegle fore. Nedavno mi je rekao: Biggy, kada tebe vidim, osjetim leptiriće u trbuhu. A ja mu kažem: Onda ne jedi toliko gusjenica.”

“Daj, baš si zločesta.”

“Kad je istina.”

Ugoda se širila Katzovim osjetilima i otvorila ih srdačnim smijanjem. Je li možda ovog časa, pogledom u stotinki sekunde, testirala učinak vlastitog govora na njega? Ili je to umislio? Stidljivo je ponovno gledao u krajolik u sumraku što je promicao velikom brzinom. I povukao još predrasuda. Ove djevojke, pogotovo tu drsku, odabrao je za saveznice u neprijateljskoj zemlji. Ovi drugi ostat će što su i bili.

Ernst Katz slušao je njihov razgovor. Nisu bile ni iz Salzburga ni iz Welsa, iz Welsa možda. Ono razvučeno u njihovom govoru više ih je smještalo u glavni grad. Možda njegova okolica, Donja Austrija, gdje se ono proletoidno, taj zvuk bluesa umekša mrvicom – 12 –

ruralnosti. To stvara melodiju koja formulativni coolness govora bečke radničke klase individualizira seljačkom ispravnošću. Zvuk u toj mješavini ne otkriva ništa drugo do ležernosti i svejedno dobiva na nježnosti. Ernst Katz mislio je da se radi o nizini St. Pöltena.

Jedina austrijska jezična melodija, pored onog lagano pobečenog književnog njemačkog Oskara Wernera, koja mu nije bila nepodnošljiva. Slušao je djevojke i među glupostima primjerenim njihovoj dobi našao svašta što je od njih zaželio: upornost u nadmetanju duhovitim igrama riječi, ona naj-poanta koja samoj sebi nikad nije dovoljna i koja je stalno spremna metastazirati u najnaj-poantu; pri tome uparena s radošću, kažnjavati naivnost, koja se u džungli jednostavno nije smjela dozvoliti, zajedljivošću punom mašte. Samo ovdje, u ničijoj zemlji između grada i ruralne žalosti, bio je Ernst Katz uvjeren, rasla je ta ljudska priroda, čiju je umjetnost – reći jednu stvar i misliti na drugu – svaka generacija ponovno oplemenila.

Ta stabla rasla su pojedinačno što im je dalo priliku širiti se snažno i kvrgavo prije nego što ih se sasiječe.

Ernst Katz dopustio si je da ga taj micelij duha prigrli i bio je opet mlad, tako mlad kako nikad nije bio. O, sretna dobi u kojoj misliš da ti svijet stoji tisućostruko otvoren! Još ga istražuju samostalno, ali i one će uskoro ići u velegrad. Tamo će im voskom učvrstiti velegradske frizure, tamo će svoju tvrdoglavost crvenih obraza pri­ kriti blaziranim diskursima i dozvoliti da im se kao simbolični obred proglašenja vitezom takvog konfekcioniranja objesi stonewashed plastičnu torbu Viennala preko ramena.

Prijateljica one s piercingom – koja je Ernstu Katzu bila manje simpatična – upravo je referirala o seksu u stolcu na okretanje. Ona s piercingom je priznala kako to nikad nije probala. Stvarno, mislio je Ernst Katz, u stolcu na okretanje, to mora da je divno.

Uto se umiješala jedna od šubaruša: “Oprostite, možete malo tiše s tim vašim stručnim razgovorima? Naime, nisu svi zainteresirani za to.”

“Ako vam ne paše”, rekla je ova s piercingom, “onda sjednite tamo iza. Tamo ima još slobodnih mjesta.”

Tišina.

– 13 –

Odlično. U drugim okolnostima Ernst Katz bi se složio s damom, ali nije li ga ona u njegovom sanjarenju također linčovala?

“Kava, čaj, sendviči! Kava, čaj, sendviči!” Djevojke su se opskrbile pivom.

Prodavač snacka naišao je pored Katza gurajući zveckajuća kolica i pitao ga želi li kavu ili čaj ili možda pivo. Katz je odmahnuo glavom i nije mogao dočekati da ova smetnja ponovno oslobodi vezu između njega i klinki. Njihovi pogledi još su se jedanput sreli preko prolaza.

Djevojka se smješkala. Bez sumnje smješkala se njemu, Ernstu Katzu. Kratko, ali ipak. Nije bio smiješak ruganja, ni flertovanja, nego simpatični smiješak. Opirao se u sebi, onda se oporavio. Reći će nešto djevojkama, ali tek ako one prve obrate pozornost na njega.

Katz je mislio na prodavača snacka koji je u međuvremenu krenuo dalje. Kada je ustao, ova s piercingom obratila mu se.

“Možeš slobodno sjesti kod nas, ako želiš.”

Osjećao se kao da ga je grom pogodio. Ova, jedva punoljetna, upravo ga je pozvala i tikala ga je. Da, prepoznala ga je. I on nju.

Ako već ne kao čovjeka iste dobi, onda kao istomišljenika, na istoj razini kao čovjeka i brata u moru zombija. Ernst Katz promucao je nešto o odmah i pićima, zacrvenio se, nasmiješio, otišao iz vagona i osjetio zajedljivo hihotanje iza svojih leđa, ali to je djevojkama dopustio. Neka samo misle da je pobjegao od njih. Ernst Katz je prodavača snacka previdio među vagonima i lutao teško dišući sve do lokomotive. Ne, to se nije smjelo dogoditi. Vlak je stao u Linzu. Što kada izađu? Kada ga napuste jedini ljudi koji se protive ovoj rulji ovdje? Vratio se mokar od znoja. Uto se dokotrljao prodavač snacka.

Ernst Katz je hitao nazad. Djevojke su još bile tu, digao je četiri limenke piva kao trofej u zrak i svi nesporazumi bili su uklonjeni.

“Bok, ja sam Biggy.” Pružila mu je ruku. Rukovao se s njom pa sjeo.

“Ja sam Ernst. Ernst Katz. Ali Ernst je dovoljno.”

“Drago mi je, a ovo je moja frendica Beate, ali zovemo je samo The Symbol.”

Ernst Katz umjetno se nasmijao i rukovao se s njom. Beate je

– 14 –

očekivano djelovala djetinjastija nego ova nasuprot nje, imala je tamnu kovrčavu kosu i okruglo seljačko lice. Iza njezine formalne ljubaznosti osjetio je očekivanu sumnjičavost. Beate mu se nije usudila reći ti. Kada ju je pozdravio kao “Hi, Symbol”, ova s piercingom zahihotala se odobravajući. Ernst Katz uvidio je da ona igra u njegovoj ligi, a da je mala samo trabant. Beate ga nije zanimala, odmah se okrenuo prema djevojci kratke kose, s piercingom, kožnatom jaknom, majicom s kapuljačom, obrazima crvenim od piva i velikim zelenim očima.

“Ti se zoveš Biggy, kažeš?”

“Da, dolazi od Birgit.”

“I kako dalje? Možda Hochholdinger?”

Kod zadnjeg sloga mu je glas postao tanji, naglo mu je bilo neugodno što se s neodgovarajućim bockanjem htio praviti važan. Ali Biggy se smješkala.

“Ne, ali nešto slično. Biggy Haunschmid. Nije mi posebno lijepo, ali postoje strašnije stvari. Pričajmo o nečemu drugome, da?”

Ona određuje teme. Bravo!

Otvorio je limenku s pivom, pjena mu je pala na hlače, zajednički smijeh i Živjeli! Pomalo je očito kako se Ernst Katz osjeća kao da sanja. Pogled na stranu otkrio mu je da su tri gospođe iz Salzburga zapravo bile samo dvije i da nisu nosile krznene kape. Njihovi gadljivi pogledi potvrdili su njegove slutnje da im je proširenje vesele družine koja banči djelovalo kao nečuvena drskost. I tako je bilo dobro.

“I? Što radiš na railroadu? Izgledaš kao da si u bijegu.”

Ernst Katz digao je obrve i govorio tiše: “Znate li čuvati tajnu? Da? Jesam u bijegu. Jučer sam propustio peti rok mature. Ali nemojte reći roditeljima.”

Biggy je pošpricala pivo iz nosa, Beate je počela kriještati, a Biggy se pridružila. A zapravo se Ernst Katz bojao da se iz tog ulizivanja moglo čuti nešto staromodno. Smiješak se širio po smeđem licu.

Već mu je Biggy nudila dlan. Udario je po njemu. Ni Beate nije mogla izostati.

– 15 –

“Bila je dobra fora. Ali The Symbol i ja još se smijemo zbog nečeg drugog.” Biggy je očekivala da će Beate, njezina dvorska kroničarka, početi pripovijedati.

“Trebate znati da je Biggy prošlog lipnja zaista propustila maturu jer je izletjela iz politehničke. Rugala se Senekowitschki, i to pred cijelom razredom.”

“I trebam, naravno, znati tko je Senekowitschka.”

“Bila je naša razrednica”, objasnila je Biggy.

“Baš si neka vražja.”

“Yes, Sir.” “Ma dajte”, kaže Beate, “da samo znate kako je ova glupa krava provocirala Biggy. Najprije ju je Senekowitschka pljusnula, onda joj je Biggy uzvratila. Samo malo jače. Bio je dvogodišnji psiho dvoboj među njima, ali nisu se dale. Kada je Biggy postala predsjednica razreda, počeo je rat. Bum tras. Znate, dečki trpe sve. Ali s Biggy nije tako. Zamislite. Glupača zove jednog našeg prijatelja ‘mongo’, zato što izgleda onako malo kineski zbog djeda i bake koji dolaze iz Sibira, ili tako negdje.”

“Postoje zakoni. Nisi trebala udariti ženu. A ono što spominjete je rasistička i invalidska diskriminacija.”

“Ma daj”, ubacila se Biggy, “ona ima pod sobom pola pokrajinske vlade. I u gradu je isto. Njezin brat je nešto važno u Savezu seljaka, a šogor PR-vrtiguz u uredu gradonačelnika.”

“Senekowitschka nikako ne podnosi da je Biggy puno pametnija i obrazovanija od nje. Mislim, vi ste sigurno isto pametni, ali Biggy je najpametnija osoba koju poznajem.”

“Daj, Symbole, nemoj se tako praviti važna na moj račun.” Šaljivo je prijateljici rukom prošla kroz kosu. Kako mu je mala između redaka rekla da će on Biggy teško nadmašiti obrazovanjem i pameću – to ga je potpuno nepoštovanje njihove dobne razlike razveselilo. Ali Biggyin se izraz smračio.

“Stara je stvarno teško bolesna.”

Jedna od šubaruša bez šubare ispuštala je opominjuće puckanje jezikom. Nije prošla ni sekunda, a Biggy se već izderala na nju: “Šta gledaš tako blesavo? Nešto nije u redu?”

– 16 –

Richard Schuberth, rođen 1968. u Ybbsu na Dunavu (Austrija), pisac je i esejist, dramatičar, pjesnik, autor aforizama, satira, polemika, znanstvenih tekstova, čak i glazbene enciklopedije. Radio je kao DJ, karikaturist, redatelj i skladatelj. Dobitnik je više njemačkih i austrijskih nagrada i stipendija. Jedan je od osnivača glazbenog festivala Balkan Fever. Objavio je četrnaest knjiga među kojima su najpoznatije: Petak u Sarajevu (2003.), Kako je Branka čišćenjem dospjela na vrh (2012.), Bubnjanje s druge strane velike rijeke (2013.), Novi đavolji rječnik (2014.), Hrđa i kiselina. Eseji, polemike, govori i satire 1994.−2004. (2014.), Karl Kraus − 30 i tri nagovaranja (2016.). Kronika vesele zavjere njegov je prvi roman. Živi i stvara u Beču.

– 397 –

– 398 –

Anne-Kathrin Godec, rođena 1966. u Freiburgu (Breisgau) u Njemačkoj, spisateljica je, književna kritičarka i prevoditeljica. Objavila je tri filozofske antologije i književnu antologiju o moru. Prevela je na njemački jezik eseje hrvatskih pisaca (Ante Tomić, Miljenko Jer­ gović i dr.). Na hrvatski jezik prevela je poeziju Joachima Sartoriusa. Živi u Triblju pokraj Crikvenice gdje vodi književni hotel.

– 399 –

– 400 –

Sadržaj

Prvi dio 1. Susret u vlaku 2. René u kavani 3. Stari muškarac u studenom 4. Kura pomlađivanja 5. Mehanika kontinuuma 6. Podatak iz Wikipedije o Klari Sonnenschein 7. Ernst Katz u samoposluzi 8. Posestrimstvo na štetu predsjednika razreda 9. Almuth i René 10. Naslijeđe jedne lude 11. Strašno iznenađenje 12. Što Ernst Katz ne voli kad se obrađuje holokaust 13. U shopping centru 14. Biggyina majka i Čečen 15. Sodomija i loša književnost 16. Čovjek koji je htio biti kralj 17. U gostima kod Freddyja Rothensteina 18. Kako je izgledala Klara Sonnenschein 19. I Ernst Katz je nekad bio seksualan 20. Tipologija suvremene književnosti njemačkog govornog područja prema Ernstu Katzu 21. Pop-diskurs

– 401 –

5 7 22 29 36 44 50 53 57 61 66 69 74 80 86 90 95 100 108 113 117 124

22. Zašto se Biggy radije ševi s Arapima 134 23. Katz gleda Simpsone 140 24. Što The Symbol radi u Beču?

143 25. Iz Biggyinih memoara 147 Drugi dio 159 1. Uspostavljanje reda u Hausruckviertelu 161 2. Kako je Biggy ponovno narastao sjekutić 165 3. Iz email-korespondencije između Carstena i Renéa 168 4. Ernst postaje rockabilly 170 5. Skype-chat između Almuth i Carstena 174 6. Istočni klub 177 7. Planovi se izmišljaju i odbacuju 185 8. Iz email-korespondencije između Carstena i Renéa 187 9. Posjet Biggyinoj majci 189 10. Poziv 195 11. Pljačka 198 12. Iz email-korespondencije između Carstena i Renéa 207 13. Noćna telefonijada 209 14. Novi Beograd 212 15. Stari Beograd 219 16. Pismo iz Tel Aviva 223 17. Biggy i Ernst idu u kino: Nemilosrdni gadovi 227 18. Renéova avantura u Tel Avivu 231 19. Izlet u Mauthausen 249 20. Zapleti 260 21. Tražbina 264 22. Almuth zna sve 266 23. Ernstov trijumf 271 24. Dan u rujnu 275 25. René i Biggy 278

– 402 –

Treći dio 287 1. U Cernyjevom stanu 289 2. Biggy upoznaje Ernstove prijatelje 297 3. René poziva Biggy na red – ali ovaj put stvarno 304 4. Hassan 309 5. Prevara 313 6. fmX-party 316 7. Nova 321 8. Prekid s Almuth 324 9. I opet jedna prevara 327 10. Landtmann 331 11. Pod nadzorom 336 12. Neočekivano razotkrivanje 339 13. Spiritualna priprema 363 14. Posljednja konzekvenca 365 15. Odluka 367 16. Razgovor pročišćenja 373 17. Odjel za intenzivnu njegu 377 18. Ernstov san 379 19. Renéov san 383 20. Biggyin san 388 Epilog Kronen Zeitung, prilog vikendom 393

O autoru O prevoditeljici

397 399

– 403 –

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednik Iva Karabaić Lektura i korektura Lidija Vešligaj Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Petra Milički Godina izdanja 2017., kolovoz Tisak Znanje, Zagreb ISBN 978-953-266-894-0 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20 nazovi s mobitela

335 – 404 –

– 405 –

Kad markantni ali vremešni profesor Katz u vlaku za Beč upozna tinejdžerku Biggy, ostali putnici teško mogu naslutiti da upravo počinje pustolovina njihovih života. Njihova glavna misija postaje spriječiti mladoga nadobudnog pisca Renéa Mackensena da napiše roman o Katzovoj neprežaljenoj ljubavi Klari Sonnenschein. Renéu je naime dovoljno to što zna da je Klara preživjela koncentracijski logor kako bi ispleo priču o njoj koja nema nikakve veze s time kakva je ona uistinu bila. Katz i Biggy kuju nevjerojatnu zavjeru koja je minuciozno razrađena i pomalo okrutna, ali i neizmjerno duhovita i pametna.

A njezini protagonisti u potrazi za istinom morat će iz austrijske idile putovati sve do Beograda i Tel Aviva.

Kronika vesele zavjere prvi je roman prokušanog austrijskog esejista, dramatičara i pjesnika Richarda Schubertha. U njemu se miješaju mašta, oštroumnost i vic, a posebne poslastice su aforizmi kojima se otvaraju poglavlja. Pravi recept kako misliti svojom glavom i sačuvati neovisan duh!

169,00 kn

– 406 – www.fraktura.hr