Kronosova žetva

Kronosova ˇ Z etva Kronosova žetva

Mojca Kumerdej

–1–

–2–

Mojca Kumerdej

Kronosova žetva prevela sa slovenskog Anita Peti-Stantić

Fraktura –3–

Prijevod je financijski poduprla Javna agencija za knjigu Republike Slovenije.

Naslov izvornika Kronosova žetev © Beletrina Academic Press, 2016 www.beletrina.si © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2019. © za prijevod Anita Peti-Stantić i Fraktura, 2019.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-358-148-4 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 1033497

–4–

Bijel oblak i “na oblaku” opazih nekoga “slična Sinu Čovječjemu” kako sjedi sa zlatnom krunom na glavi i oštrim srpom u ruci.

Uto neki drugi anđeo iziđe iz hrama i povika jakim glasom onomu što je sjedio na oblaku: “Pošalji svoj srp i žanji, jer je došlo vrijeme da se žanje; dozrela je žetva na zemlji!” Tada onaj koji je sjedio na oblaku baci na zemlju svoj srp, i bî požnjevena zemlja.

Otkrivenje (Apokalipsa) 14, 14-16

–5–

–6–

U sinkopiranom ritmu

Nj

ežno zeleni brežuljci spuštali su se u sinkopiranom ritmu, a prijepodnevno je sunce, koje je bojom marelice oblijevalo pejzaž, objavljivalo kako hladnoća polako ispušta iz hladnog zagrljaja zemlju koju je stiskala sve do početka travnja. Na udaljenom se brdu sramežljivo pokazivalo seoce smješteno na položenu padinu i probodeno crkvenim zvonikom. Svijetlozelene šume objavljivale su kako u njima uglavnom borave drevne bukve, tu i tamo lipe koje su u ovim krajevima i u ova doba imale posebno značenje za narod. Čvrste bukve gospodarstava, jer je bukovo drvo najizdašnije grijalo domaća ognjišta, dok su za druga ognjišta, koja nisu bila namijenjena grijanju životnih prostora, bile primjerene druge vrste drveta koje bi, poliveno mašću i složeno na hrpe čak i u slučajevima kad bi one bile povezane lipama, brže gorjelo. Istina je da lipe zamamno mirišu dok cvatu i da osušeni cvjetovi djelotvorno umiruju kašalj i smiruju vrućicu, kao i to da je lipovo drvo zbog posebne mekoće najprimjerenije za rezbarenje lipovih svetaca. No rezbarenje i petljanje s lipovim svecima krajem 16. stoljeća bilo je dovoljan razlog da se onoga tko ih je izrađivao ili onoga tko ih je slavio, spali na lomači pa da na njoj izgori do kosti.

Stara su stabla čuvala sjećanje na vremena kojih se narod o kojem je riječ nije neposredno sjećao, no koja su još uvijek pritajeno šuškala.

Seoca sa skromnim crkvicama čuvala su snažna visoka stara stabla, a hrastovo je korijenje nerijetko grlilo crkvene temelje i crkvene zidove. Kad bi crkvice predvečer zazvonile objavljujući poštenom narodu da je vrijeme za mužnju ako imaju što pomusti i vrijeme za –7–

to da se napuni želudac ako ga se ima čime napuniti da ne zavija i ne kruli do jutra, a da se onda treba zaputiti na spavanje, a prije nego što se zaspi, ako to tijelo dopušta, zamijesiti novog kršćanina, i to katolika, a ne luterana!, i same bi zatvorile oči i stišale svoja zvona u zasluženi drijemež. To se i zahtijevalo i očekivalo od bogobojaznog naroda.

No nisu se svi držali tih običaja. Upravo tada, kad bi vjeđe prekrile vidljivi svijet, nastupili bi sati kad se budi mračni svijet i s njim drevne sile koje su poražene trunule pod crkvicama. Kad bi odzvonila večernja zvona i kad bi vrijedne ručice obavile sve što je trebalo obaviti i što je bilo u skladu sa svjetovnim i crkvenim zakonima, neki bi počeli podizati teške poklopce domaćih škrinja, otvarati ormare, podizati daske na podu i odvijati letvice na zidovima osvrćući se kako bi vidjeli promatra li netko slučajno to što rade, a onda bi izvlačili kojekakve suhe i svježe trave, glinene ćupove i posudice, velike i male staklenke, korjenčiće, masti, krastače, kukce i zmijske glave, te sve to raspoređivati oko sebe, najčešće po podu, kako neko nametljivo oko iza zatvorenih prozora i čvrsto zakračunatih prozorskih kapaka ne bi primijetilo to što čine. Nekad bi sjedeći, to jest čučeći nad svim tim pomagalima u crnoj kuhinji bez prozora, uz upaljenu svijeću, počeli razmišljati o tome kakvog bi se zlodjela primili te večeri. Je li pravi trenutak za osvetu susjedu i bi li mu, ako ni zbog kojeg drugog razloga, mogli prirediti neku pakost samo iz čistoga užitka? A da noćas unište neki kokošinjac i da kokošima zavežu utrobu tako da više ne mogu snijeti ni jedno jedino jaje? Ooo, ma stvarno, mogli bi pogledati je li ona tamo već rodila, a ako nije, to jest ako baš u tom trenutku rađa, mogli bi djetešcu u njezinu trbuhu zaplesti pupkovinu oko glave tako da je ni najspretnija babica ne uspije odmotati.

Dok su oni kovali takve planove i brusili mračne misli, narod je u tako osjetljivim i važnim događajima kao što su bila rođenja djece morao vjerovati upravo babicama. Ne bi bilo prvi put da babica otrči van s novorođenčetom neposredno nakon što žena rodi, podigne ga u zrak i počne vikati dozivajući svoga mračnog gospodara i nudeći mu djetešce na dar. A njezin se gospodar ne brani od nekrštenih –8–

dušica. Ponekad uzme dušicu zajedno s tijelom pa se onda ljudi čude kako to da je novorođenče iznenada umrlo kad ni tijekom poroda ni prije sa ženinim trbuhom nije bilo nikakvih problema. Ponekad nečastivi privremeno ostavi tijelo i odgoji dušicu u njemu kao vlastito dijete koje provodi zlodjela po njegovim nalozima. Neki od njih su doista njegova djeca, što se ne mora vidjeti na prvi pogled.

Dijete se čini zdravo, marljivo, nestašno kao i sva ostala djeca. A onda pažljivo oko počne otkrivati sumnjive i važne znakove. Na primjer, to da se domaće životinje boje takvog djeteta, dok mu se lisica i vuk približavaju bez straha valjajući mu se pod nogama poput domaćih mačaka i pasa. Ili to da se raspelo, kad dotični prolazi pored njega, nagne i zavrti tako da bi Spasitelju, da je stvarno pribijen na njega, sva krv otekla u glavu. U obitelji takvoga djeteta počnu se događati nesreće, a nitko ne zna zašto, i to baš u obitelji koja je pobožna i svi u njoj su dobroga i čistoga srca, a gruba riječ i batina padnu samo kad se kazna pokaže opravdanom i nužnom. U obitelji koja za velikih procesija hoda oko oltara na koljenima darujući čak i malo više od onoga što bi mogla dati. Obitelj je to koja nije u svađi ni sa kim, ni sa susjedima, ni s kim drugim iz sela, ni sa župnikom ni s grofom, ni s kojom vlasti. Onda se majka jednog dana posklizne, padne na leđa i nikad više ne ustane iz kreveta. Nekoliko tjedana potom na tijelu jednog djeteta pojavi se gnojni osip i premda mu nadriliječnik pušta krv i stavlja pijavice na njega kako bi mu očistile otrovano tijelo, dijete kopni sve žuće sve dok blijedo, zeleno i osušeno, ne zaspi zauvijek. No to još nije sve. Obitelj još ni ne dođe k sebi, kad jedan od njezinih članova padne s trešnje i tako se slomi da sve do sljedećeg proljeća nije ni za što, a zbog ozljede prstiju ne može čak ni ljuštiti orahe ni obavljati nikakve, čak ni najsitnije poslove u kojima narod zimi provodi duge hladne mračne sate.

A onda uz sve to nakon jedne proljetne noći petnaestogodišnja kćerka povraća poslije jutarnje kaše i spušta pogled u pod, a na pitanje što joj je plačući sklapa ručice u molitvu, padne na koljena moleći Mariju da joj pomogne i govori kako ne zna što joj je. Dobro je to što se obraća Mariji, koja mnogo bolje od svih svetica i svetaca, pa čak i od Isusa i Boga, razumije zašto se mlade djevojke prvo ujutro –9–

osjećaju loše, a onda, unatoč tomu što malo jedu, iz dana u dan postaju sve bujnije. Reci ime, mlati otac kćerku koja pokorno podnosi udarce plačući, zato što zna da ih je pošteno zaslužila i da je tako već počela otplaćivati kaznu za svoj grešni život. Ime, ime, viče otac, bekni, mlati po njoj, ti, koja si zaprljala ime naše obitelji u kojoj se nijedna djevojka već generacijama nije tako mlada prokurvala. (Što možda nije ni istina jer tko zna čije sjeme žena nosi, ponekad ni sama žena, a muškarac za kojega bi se tada reklo da je otac mogao je sumnjati ili jednostavno vjerovati na riječ.) A kako očeva ruka ne prestaje, mala pristane reći sve i sve pokazati. Otac pucka prstima i ogledava se da li da uzme pušku kojom svako toliko u grofovim lovištima upuca srndaća, da uzme srp, sjekiru, možda kosu ili samo nož, te prijetećim grimasama kćeri daje do znanja da ne zavlači s podatkom. Kad joj ponovno priđe i čvrsto je primi za glavu te je okrene prema slici Djevice Marije obješenoj na zidu, kćerka procijedi ime koje se u istom trenutku ugasi.

“Tko!? Ne poznajem ga! Taj nije iz našeg sela!” pobjesni otac.

“Naravno da nije”, plače ona, “kad se nije dogodilo u našem selu.”

Dok mladi mozak tka pripovijest, otac se hvata za glavu, okreće je na jednu pa na drugu stranu i bjesni poput medvjeda, da ga je sigurno sama nagovorila i da mu se nudila, da je već bio primijetio kako se nudila čak i onoj neobičnoj sedmorici na Kostanšekovu gospodarstvu od kojih se većina, kad ih ugleda, okrene i prekriži se.

“Ali ja nisam ništa kriva, to je sve bilo na silu!” kćerka započne pripovijedati grcajući.

“Ima večeri u kojima izmolim Oče naš, Zdravo Marijo i Anđele čuvaru mili, a onda zaspim slušajući disanje brata i sestrice pored sebe, a onda se iznenada probudim. Otvorim oči i kroz prozorčić ležeći gledam mjesec koji čudno crvenkasto sjaji i golem je, tako da se čini kao da hoće provaliti u prostoriju. Već me to uplaši. Onda se potpuno ukočim od užasa kad preko usijanog mjeseca šmugne sjena, a on potpuno potamni. Časak potom iznad mene stoji babuskara pružajući zgrčene prste prema meni i cereći se škrbavim ustima.

– 10 –

Ceri se i ceri čupave kose pokušavajući me uhvatiti tim krivim prstima. Ja se ne dam, a baba pored moje slamarice hoda s metlom među nogama. Ja bih najradije zaplakala, ali ne mogu ispustiti ni glasa iz sebe. Onda ona primi metlu u ruke, ovako”, pokaže djevojka, “ovako”, počne detaljno opisivati pomičući nevidljivu dršku među nogama, “baba trlja gore-dolje, naprijed-nazad, nazad pa opet naprijed... bljak, sve mi se to gadi, zato pokrijem lice rukama i ostavim samo toliki otvor među prstima da vidim što namjerava učiniti sa mnom. A babuskara samo trlja i trlja, pa onda počne bježati od kolca, kao da je premazan vrućom svinjskom masti. Onda me zgrabi, zabije mi kolac među noge i jednom mi rukom ukliješti tijelo tako da se ne mogu pomaknuti, a kamoli joj se istrgnuti iz ruku, dok drugom rukom stisne masni sluzavi kolac i već izlijećemo kroz zatvoreni prozor pored ove slike Djevice Marije koja spušta pogled od stida.

Pomogni mi, pomogni, Marija, jecam, a Djevica još čvršće stisne ruke i pusti suzu, a meni prođe kroz glavu: ako mi Marija ne može pomoći, onda mi samo Bog može pomoći. A trebat će mi božja pomoć, jer tamo, kamo letim na metli, tamo će u toj divljoj noći vrlo vjerojatno biti pakleno. A i bilo je!

Odletjele smo na planinu, na onu tamo, djevojka pokaže prema prozoru u smjeru ne jako udaljenog brežuljka, tamo gore je proplanak s kojeg se lijepo vidi dolina, i naša kuća i polje, a teče i jedan hladni potočić. Tamo na proplanku, malo dalje od potočića, iz zraka primijetim ljude koje ja ne poznajem. Muškarci i žene, zagledani u nebo, kao da upravo nas čekaju, i, o užasa, svi su nagi, svi goli, prema nama pružaju ruke u zrak. Bez reda, jedni s drugima, kao u našoj štali, ako ne i gore, rade stvari koje ni životinje ne rade jedne drugima, dok mene već vode na sredinu proplanka, gdje je postavljen jedan neobičan oltar prekriven medvjeđim kožama, možda i ovčjim, ne sjećam se više dobro, jer sam se sva tresla od straha, a malo mi se vrtjelo i od vožnje na metli.

Ondje su me svukli i u usta mi nasilu ulili nešto odvratno, a onda su me gurnuli na leđa na te smrdljive kožuhe, kad je odjednom sve uokolo zasvijetlilo crveno. Zemlja se otvorila i iz nje je izletio netko s velikim rogovima na glavi, s repom na stražnjici, kojim poput psa – 11 –

maše lijevo i desno dok mu iz gubice kapa neka smrdljiva sluz. Loše mi se piše, tako da lošije ne može biti, užasnem se. Rogati stane iznad mene i počne udarati kopitima – ovako, ovako”, pruži ruke prema ocu dok to pripovijeda i pred njegovim licem udara šakom o šaku, “a onda široko razjapi gubicu iz koje je siknuo dugi vreli jezik kojim me oblizao po goloj koži tako da me strahovito zapeklo.

Onda su doveli jednog muškarca kojeg je nečastivi gurnuo na mene i, o joj, dogodilo se i onda je trajalo i trajalo, tako da sam, nasilu gurnuta u grijeh, poželjela što prije umrijeti u tom predvorju pakla, makar i bez ispovijedi. A onda je crvenu svjetlost iznenada probila čudesna modra zraka tako da se sve naokolo zazelenjelo, a na kraju je ostala samo još neka nebeska modrina. Snažni je vjetar otpuhao sve one zločince, sva ona tijela, a nečastivog je zemlja progutala isto kao što ga je bila i ispljunula. Ja sam na proplanku ostala sama u onoj nebeskoj svjetlosti, a onda je doletjela golema bijela ptica koja je nada mnom mahala krilima i gukala, gukala. Ptico, ptico, tko si ti, pitam je, a ona se spusti sasvim do mene, nježno me dodirne krilom i odgovori: Ja sam Duh Sveti, draga moja grešnice koja nisi grešnica svojom krivnjom. Ne znam što se poslije dogodilo sa mnom, jer sam se ujutro probudila na slamarici i nekim me čudom buhe nisu uopće izjele.”

Otac već neko vrijeme u rukama nema ni oruđa ni oružja, nego skoro potpuno praznu čuturu komovice. Kad djevojka završi s pričom, on drži bič u desnoj ruci, lijevom naginje čuturu do dna, a onda dograbi kćer pa je mlati i mlati. Djevojka tiho jeca čekajući da sve to prođe, kad u kutu sobe ugleda mater koja kleči ispod Marijine slike kruto pomičući usnice. Kad otac, posrćući, završi s batinama – pijanstvo je utjecalo na njegov osjećaj ravnoteže tako da se kćerka nekoliko puta uspjela izmaknuti udarcima – poviče na nju: “Sad mi nestani s očiju i još jednom razmisli o svemu. Ime... Hoću ime... Ime ćeš beknuti! A ako mi još jednom počneš s tim glupostima, znaj da ću te isprašiti sve do neba i do tog tvog Duha Svetoga!”

Djevojka u tom trenutku, još zbunjena, osjeća bolove. No prava bol dolazi poslije, dok leži na sijenu. Dok izlazi iz kuće, baci pogled na mater koja kisela lica jednolično moli ispod Marijine slike dok – 12 –

joj licem teku suze. Pa joj prođe kroz glavu: Dobro, sve mi to stvarno nije trebalo. Ali zašto ti sad tu moljakaš Mariju, sad je tako kako je.

Nadam se da se moliš da sve bude u redu s tim derištem, vašim unukom, ali nekako će već biti. Neki će me muški bezveznjak već uzeti, ako ni zbog čega drugoga, onda zato da redovito isprazni jaja.

Ali ruku na srce, prođe joj kroz glavu, jesam li si time stvarno upropastila život? Možda, a možda i ne, možda sam život zapravo samo malo ubrzala. Dobro sam se pojebala, što bi se teško dogodilo da sam čekala prosca i nevina se, što je u našim kućercima skoro nemoguće, onda udala. Udaja ionako ne bi bila moja odluka. Otac bi lupio šakom po stolu i obećao me onome koji bi mu se činio najboljim izborom. Nisam ni prva ni zadnja koja je već u mladim godinama skrenula s pravog puta i ostala trudna. To da se on koji sigurno nije Duh Sveti, ali s kojim mi je nekoliko puta bilo tako kao da su mi se sama nebesa otvorila, da se on oženi mnome, da zbog mene i zbog tog derišta napusti ženu, djecu i posjed ili da bar prizna da je dijete njegovo, o ne, to se sigurno neće dogoditi.

Kad sam mu prije dva tjedna rekla kako stoje stvari, slegnuo je ramenima i okrenuo se namjeravajući otići. “Što ćemo sad?” upitala sam ga.

“Nas dvoje? Nas dvoje ništa”, slegnuo je ramenima. “Što ćeš ti sa svojim kopiletom, to je na tebi.”

“Kako na tebi?! Ti si onaj koji se valjao po meni, pa nisam si valjda derište napravila sama!”

“Sama ne, a s kim jesi, to najbolje znaš ti sama.”

Kako sam samo plakala! Prošlo mi je kroz glavu da je svemu kraj.

Kraj moga života, doma će mene i kopile ubiti. Ali što je, tu je. Malo ću još skrivati trbuh i čvrsto ga povijati, a kad napokon otkriju, dijete u trbuhu već će biti toliko snažno da će se ručicama grčevito primiti za moje srce i izbjegavat će udarce, udarat će nožicama i možda će preživjeti.

Derište i ja smo upravo preživjeli taj dio priče. No, dok se namještala na sijenu rukom klizeći po trbuhu, pitala se je li doista trebalo biti tako predvidivo? Je li stvarno bilo nužno da završim kao još jedna mlada djevojka s napuhanim trbuhom? Teško će bilo tko – 13 –

uzeti curu s kopiletom koja je dobra za povaljati se s njom, ali nije za ženidbu, jer ako je tako mlada počela, pametovat će muškarci među sobom, budi siguran da će se, čim se okreneš ili odeš nekamo od kuće, ona nasaditi na prvog koji naiđe i nabiti ti roge. Hoće li biti tako? Hmmm, možda i neće. Derište i ja se ne moramo tako lako predati. Zašto ja ne bih vratila udarac i lijepo nam uredila život? “Čuvajte se, čuvajte se svi, jer slijedi osveta!” misli djevojka ležeći na sijenu, zgrčena od fizičkih bolova, ali protežući se poput mačke, dok joj se na licu ocrtava osmijeh. Prstima dodirne rubove usana i pomisli kako je njezino lice skoro zaboravilo kako se, dok se smije, treba prvo skvrčiti, a onda razvući. No to nije bio osmijeh zadovoljstva, a još manje osmijeh pomirenosti sa svijetom i s vlastitom sudbinom. Bio je to osmijeh koji se od drevnih vremena razliježe licima vojskovođa dok pripremaju vojne operacije gledajući u daljinu prema neprijateljima, a onda usput bace pogled na svoje vojnike koji su od tog trenutka bezlični djelići organizma koje će poslati na protivnika koji će ih rastrgati do posljednjeg komadića. Oca svoga kopileta primit će se temeljito, tako da ni njegova žena ni djeca neće biti bez posljedica, no o sudbini njegove djece će još razmisliti. Napade treba pripremati hladne glave i treba precizno birati ciljeve. Nema smisla sjeći naokolo, jer ljudima takvo ponašanje brzo postane odvratno.

Ako u borbama svjesno njeguješ smisao i ako ga izmjenično premještaš s fronte u zaleđe, a onda opet u prvi plan, ljudima se rat najprije učini shvatljivim, onda prihvatljivim, onda nužnim, sve dok ne po­ stane opravdan i pravedan.

U ratu koji priprema u početku će biti sama, a onda će kao satnica postupno sebi podrediti pojedince i narod koji će, a da toga uopće neće biti svjestan, biti uključen u njezine postrojbe. Pravit će se da je nemoćna žrtva, zato mora dobro promisliti o svojoj žrtvi, tako da ostavi dojam kako je riječ o procesu vođenom pravednošću i poniznošću pred Bogom. Zato će vjerojatno djecu ostaviti na miru.

Na kraju krajeva, malo je vjerojatno da će njegova rugobna kćerka, koja je otprilike njezinih godina, zbog ružnoće ikada osjetiti strast, a kamoli ljubav. Ostalo troje je još maleno i ne bi bilo dobro da ih otjera u patnju, jer bi se to moglo osvetiti njoj i njezinu derištu.

– 14 –

“No zašto da ne iskoristim priliku i ne uredim sve što me muči u životu?” pomislila je. “Istina je, kurvala sam se, ali on nije bio prvi.

Prije njega, mnogo godina prije, u našem me kućerku prvi put nabio pijani otac, a onda poslije njega i majčin brat. Jednom me sluga uhvatio za kosu i u štali me stisnuo uz gredu, jednom su me kosci nagurali u sijeno, ni ne sjećam se koliko ih je bilo. Znam da se takve stvari događaju, ali jesam li trebala sve to podnositi? Ne! Djeci se ne smiju raditi takve stvari! To je grijeh, čak i ako ga župnik ne spominje. Boljelo je i svaki put me bilo tako strah, da sam mislila da neću preživjeti. No preživjela sam! I zato što jesam, pobrinut ću se da se krivica itekako ispravi. A trebalo bi nešto napraviti i s majkom, jer je znala, a nekoliko nas je puta čak i uhvatila. I ništa. Okrenula bi se i otišla u kuću, kleknula pred Mariju i molila. Pa zašto im nisi ništa rekla? često bih pomislila, a onda bih u mislima odnekud začula njezine isprike: Bojala sam se, tako strašno sam se booojala... Pa ni sa mnom, dok sam bila dijete, nije bilo drugačije. Žena postoji na svijetu samo zato da poklekne i da klečeći ili ležeći trpi.

Je li tako? Ja se s tim ne bih mogla manje slagati! Zar ne, majko, kad su vas kao dijete povlačili naokolo, kao što su i mene povlačili, vjerojatno ste molili da što prije odrastete i da vas predaju u brak nekome tko neće biti sirovina kao što muškarci obično jesu? Skoro sva imena sam zapisala, ne zato da ih ne zaboravim, nego zato da sačuvam sjećanje na to kako sam se, dok me boljelo, odlijepila od vlastitoga tijela i kako sam doživjela otkrivenje, upravo ovakvo: nije nužno da prihvaćamo sve što drugi guraju u nas. Zato će sve ono što su mi nasilu uzimali od sada biti moje oružje. Čula sam i čitala da neke žene svojim picama znaju upravljati cijelim kraljevstvima.

Ako je to istina, a ja vjerujem u to, onda ću i ja stvoriti svoj feud.

Prvo sam se malo preračunala, jer sam naivno vjerovala da, ako je muškarac sa mnom ljubazan kao što je on bio i ako me ne tuče i ako me ne uzme nasilu, to znači da me voli. Sad znam da nikome ne treba vjerovati i da se ne smijem s povjerenjem predati lijepim riječima i zaštitničkim zagrljajima, da se nikada ne smijem predati i da uvijek moram sačuvati kontrolu. Ali kako, majko, zanima me, samo tako, iz radoznalosti, je li vam Djevica dok ste slinili pod njezinom – 15 –

slikom u srce stavila dužnost da samo trpite kao što ste to radili do sada, ili je možda pokazala rukom prema njemu koji me u tom trenutku jebao, a onda se okrenula prema vama i rekla: sad, majko, pođi u štalu, uzmi vile, ako nema vila pri ruci, uzmi srp i vrati se nad postelju pa zamahni svom snagom pazeći pri tome da presiječeš njega, a da ona preživi. Kad kasnije budeš pripovijedala kako je već mnogo puta uhvatio svoju kćerku, vjerovat će ti, a ja bih rekla sve i onda bi sama u miru vodila imanje.

Ali ne, ti, mati, koja imaš manje pameti od cijelog našeg kokošinjca, ti si mene nakon takvog postupanja čak mrko gledala, kao, sama si kriva, jer si od ranog djetinjstva takve kurvinske prirode i još si kao dijete prstićem pokazivala, eto, gledajte, majko, kako se bik zabada u kravu, i ova kuja se opet tjera, a što to viri iz hlača onom slugi, kakva je to stvar po kojoj se cijelo vrijeme češe tako da se izvija kao da ga sve boli, a kad prođe bol, po ruci mu se razlije neka bijela krv? Što to sluga nosi u hlačama, što ja nemam? Svaki put bi mi dali žešću pljusku i izderali se na mene da ne gledam i ne govorim takve stvari jer su one ogavne i neprimjerene za dijete. O da, itekako ću govoriti i prstom pokazivati na ljude koji su mi u životu napravili bilo što loše. Što više razmišljam, to sam više uvjerena da se nisam dužna smjer­­no predati jer mi možda to što se pokazuje kao sudbina nije suđeno, nego je moja sudbina to da preokrenem stvari tako da bude najbolje za mene i moje derište. Utoliko je bolje ako je takva i božja volja, premda se baš ne pouzdajem u Boga. Neću se prepustiti čekanju i tome da mene i moje kopile netko uzme iz samilosti. Od sada sam ja ta koja biram. Dolasci u sakristiju su mi se lijepo isplatili. Župnik bi mi se svaki put lijepo odužio za ugodne sitne usluge i utisnuo bi mi krajcar u košuljicu, a uz to bi mi još dao neku knjižicu za čitanje. Župnik, koji već neko vrijeme nije mario za Mariju, nekoliko je nas djece tijekom vjeronauka nedjeljom naučio čitati i pisati. A ja, koja sam naučila pisati i čitati slovenski i njemački, lijepo sam pazila na knjige, kod kuće sam ih poskrivečki čitala kako mi ne bi prigovarali da trošim vrijeme na gluposti, vraćala bih ih u dogovoreno vrijeme pa bih dobrim djelima zbog kojih zasigurno neću – 16 –

stići do nebesa, ali ću sigurno stići do knjige i krajcara, kako mi je župnik govorio, zaslužila novu knjižicu. Župnika koji nas od nekog visokog crkvenog posjeta ponovno pričešćuje pod jednom prilikom ostavit ću na miru, zato da stane na moju stranu i da me podrži.

Vidjet ćemo hoće li se to dogoditi kad čuje moju priču, hoće li se uplašiti od toga, hoće li se i on sâm naći među mojim optuženicima, mučiteljima i krvnicima. Što ako mi nitko ne bude vjerovao? O, to će biti teško! Približava se svibanj, a ja ću svaki dan ukrašavati crkveni oltar cvijećem i s vijencem od cvijeća u rukama puzit ću od sveca do svetice – koljena ću omotati vunenim jastučićima tako da se ne ozlijedim – pred tim ću slikama samo naizgled moliti, a zapravo ću, otvarajući usta, smišljati priču kojom ću pravedno urediti svoj život. U priči će svakako biti Duh Sveti koji će sigurno jako utjecati na zajednicu i na suca. Bijeli golupčići izgledaju kao anđelčići i dušice nedužne dječice pa će oni koji budu slušali moje riječi povezati ptiće s derištem u mom trbuhu i sa mnom, koja izgledam poput osakaćenog vrapčića.

Ali ptići ne žive samo od sjemenki, nego od zrnja više vole skakavce, crve i meso drugih životinja, a ako se sami ne pobrinu za sebe, i sami brzo mogu postati plijen.

Od sutrašnjeg ću se dana prikazivati kao dobra, pobožna i po­ nizna. Kako dolazi proljeće, neće biti teško spavati po gumnima i jaslama, zato moram sve urediti do zime. A ti, koji si mi napravio dijete, ti se jako dobro spremi! Bit će vruće, o da, bit će itekako vruće, tako jako da će izgorjeti sve što si, ti pokvareni sebičnjače, imao i poznavao. Tvoj će se život pred mojim očima pretvoriti u pepeo, a moje dijete, koje je od sada moje i samo moje, veselo će lupati nožicama dok mu oca budu spaljivali na lomači. U predpriču ću uplesti i oca, strica i majku i riješiti se svih koji su me povrijedili, a onda ću s derištem i s bratom i sestricom ostati na imanju koje ću voditi sama, vjerojatno ne lošije nego što ga sad vode moji roditelji.

Brata ću odgojiti tako da ne radi ono što su muškarci radili meni, a sestricu ću odgojiti tako da se u svojim postupcima i odlukama povodi za mojim primjerom, a ne za primjerom naše majke.”

Na sijenu je nakon tjedana nespavanja polagano tonula u san.

– 17 –

Sutra je novi dan, a s novim danom će početi i novi život. “Laku noć, djetešce”, izrekla je naglas, “laku noć, anđele čuvaru moj, laku noć i tebi, Djevice, koja si proživjela ono što ja proživljavam i koja si sve mirno prihvatila. Istina je, s obzirom na to da si imala posla s Bogom, vjerojatno nisi imala drugog izbora. Laku noć i tebi, Duše Sveti, koji ćeš mi, nadam se, biti od pomoći. Tebi, Bože oče, ipak ne, zato što se ti držiš s muškarcima i očevima i dopuštaš da muškarci upravljaju nama kako im se hoće, i na loš način. Još i tebi, dijete Isuse, mogu poželjeti laku noć, tebi koji ćeš uskoro dobiti brata. Na tebe se, Isuse, trenutno ne oslanjam u vezi s problemima s muškarcima, jer si i ti, premda poseban, ipak muško. Laku noć i tebi, to jest meni samoj, koja nisi ništa kriva i koja ćeš biti dobra majčica derištu i bratu i sestrici i koja ćeš, kad sve ovo bude iza tebe, kao vlasnica gospodarstva i pameti koja je u ovim našim krajevima rijetko posijana, sebi naći primjerenog muža i oca za malog crvića i ovo dvoje; u tome, Isuse, očekujem tvoju pomoć, da mi pomogneš naći jednog takvog kakav si i ti sâm, željela bih da bude dobar, visok i snažan i da ima dugu kovrčavu kosu i da bude lijep. Laku noć, svijete... laku noć, mjeseče... lakuuuu...”

– 18 –

Mračni tonovi

Z

emlja je prolazila kroz moralno-vremensko-medicinsku katastrofu. Narodu se činilo da je sve kao u Starom zavjetu. Nakon strašne zime počeo se topiti snijeg tako da su početkom ožujka narasle vode. Nakon toga su došle hladne kiše pa su ljudi počeli jako kašljati i pljuvati gnoj. Onda je iznenada zatoplilo pa su se probudili virusi koji su prezimili u hibernaciji pa su sad napali utrobe, uši, usta, pluća ljudi, a na kraju su se uhvatili i domaćih životinja. Kako su dvije godine prije toga hrastovi bili puni žira, godinu potom su se razmnožile kolonije miševa koji su kao ludi jurcali po dvorištima, po stajama i kućama, a miševi su izvirivali čak i iz ladica i škrinja, tako da je bilo jasno da dolazi mišja godina, iz čega je slijedilo da narod na proljeće čeka još gora nevolja – zmije. Tuste od godine debelih miševa i štakora, dugačke, debele, kratke, mršave, zmije su već od prvih toplijih sunčevih zraka živahno gmizale među nogama ljudi, ponekad ih izbjegavajući, a ponekad ih napadajući, uvjerene da bi ih te noge mogle zgaziti. Neke su napadale iz čiste zlobe.

Naime, uz ljude i... nećemo reći koga, i životinje mogu biti zlobne, jer njihov lik može preuzeti onaj čije se ime ne zapisuje niti ga se izgovara.

Još prije pravog ljeta udarit će strašna vrućina, najavljivale su ljudske i astrološke prognoze. Doći će požari – ma da, ne baš sami od sebe?! – a onda će napasti neki neobični kukci nalik skakavcima, samo mnogo veći, te će požderati i ono malo usjeva koji se uspiju ukorijeniti na poljima. Narodu će nedostajati hrane, a još će gore biti u gradovima, gdje će se podići cijena namirnica. Kako bi kata– 19 –

strofa poprimila razmjere biblijskih priča, pojavit će se epidemija dizenterije koja će neke izmučiti do smrti. Onda će doći kuga i uništiti petinu sela, nakon čega će se pojaviti tifus, pjegavi tifus i dizenterija, pa opet kuga, u međuvremenu će napasti Turci, dovući će se boginje, a kad od svega toga ljudi postanu zatrovani i kad dobiju gangrene, ponovno će se pojaviti tifus, a onda opet kuga...

Možda se sve to stvarno dogodilo, najvjerojatnije ne u razdoblju od godinu ili dvije. Ljudski um ima običaj zgusnuti događaje iz prošlosti prisjećajući ih se, kao što ih obično i obogaćuje i slikovito ispremiješa pretjerujući u koječemu. Upravo se pretjerivanje pokaže pravim načinom kad treba opravdati kakvo prošlo djelovanje.

A u dobro, o da, u dobro se narod itekako razumije. Zdrava mu pamet jasno kaže što je dobro, a što nije, posebno kad djelovanje ocrta granicu između života i smrti i kad zasiječe u tijelo. Jednostavno nije išlo drugačije, a i tako je bolje za sve, uobičajena su tumačenja nakon takvih konačnih postupaka, a neke od njih ljudsko sjećanje potom jednostavno izbriše. Riječi kao što su prostodušno i jednostavno izuzetno su prikladne za tumačenje nasilja, jer jačaju smisao i ističu neizbježnost učinjenog. A brisanje sjećanja nije loše, nego je dobro. Živjeti s previše lošega za čovjeka je zamorno i mučno, jer može dovesti do osjećaja krivice i neugode, što se može pretvoriti u gadnu tjeskobu. Božjem umu i njegovu stvaranju ljudskoga mozga treba biti zahvalan za to što se kroz njega sve što je lijepo negdje po putu procijedi tako da nam se mozak ne začepi od svega lošega.

Pretjerivati, ublažiti, izbrisati, napuhati, već nekako preinačiti... za sve je to ljudski um sposoban. Premda ljudski i Božji um nisu jedini.

Uz njih postoji još jedan, koji se ljudima obraća prepredeno, koji ih dovodi u napast i zavodi...

“Kako onda znamo da smo postupili kako treba?” pitaju se ljudi. “...da nismo u krivu?” “...da smo učinili nešto zato što nam je tako zapovjedio Bog, a nismo zabunom upali u postavljenu stupicu?” “...da, kako znamo javlja li nam se Bog, a ne možda...?”

“A ne moždaaa...?”

– 20 –

“Onaj drugi...”

“Tko nam se javlja može se prepoznati po glasu”, odgovara narod sâm sebi.

“Može li ih se stvarno uvijek razlikovati?”

“Njih?”

“Naime, može biti da vjerujemo i da smo posve uvjereni da nam se javlja Bog, a da nam se zapravo obraća...”

“Tko?” “Onaj koji ga imitira... zloguk... mračan... onaj koji se pretvara da je ono što nije...”

“Pobožni razlikuju dobro od zla!”

“Baš uvijek? A ako i da, kako? Kako je starozavjetni Abraham, kojem je Bog u starijoj dobi darovao sina, a onda od njega tražio da sina odvede na planinu Moriju i žrtvuje ga kao što se žrtvuju životinje, shvatio da je to glas Božji, a ne neki drugi? Kako je mogao bez oklijevanja zgrabiti nož i zariti ga u sinovljevo srce zato što je to od njega zahtijevao Bog?” “Onoga koji vjeruje nije strah i on čini sve što Bog od njega očekuje.”

“A što bi bilo da njegovu ruku u posljednjem trenu nije zaustavio anđeo i da nije pred njega stavio žrtvenu životinju?”

“To što je anđeo zaustavio Abrahamovu ruku i stavio ovna pred njega dokaz je da je glas bio Božji.”

“Kad se gleda unatrag, to se čini umirujuće, ali u trenutku kad se čuje tako užasan zahtjev i kad je sve otvoreno, pred čovjekom se rastvori beskonačna praznina... Što ako je ta praznina stvarna i ako u njoj nema nikakvoga smisla?”

“Tamo gdje ima vjere, tamo nema praznine besmisla!”

“Ali ubojstvo djeteta? Kakav to Bog može od oca zahtijevati smrt sina...” “...ako ne Bog koji je spreman čak i vlastitog sina poslati u smrt?”

“Tišina! Ne gurajmo se u ono što je stvoreno s namjerom da razumijemo više nego što je potrebno i više nego što nam je namijenjeno.

Ne podrivajmo božje planove sumnjom i neprimjerenim pitanjima!

– 21 –

Postoje stvari koje su iznad nas i koje se ne može razumjeti, nego ih se može samo prihvatiti!”

“Ali kako da budemo sigurni u to što Bog želi od nas? Kako možemo biti sigurni u to da uopće išta želi od nas? Kako možemo znati da glas koji nam se obraća nije naša vlastita ludost?”

“Znamo zato što vjerujemo! Tako je i baš nikako drugačije! Za sve što jesmo i što imamo moramo biti zahvalni Bogu. Bez njega ni nas, koji smo stvoreni na božju sliku i priliku, ne bi bilo...”

“Da, da, ali neki, doduše dosta rijetki, vjeruju da za naše postojanje nije potreban božji um. I da smo takvi kakvi jesmo u svoj svojoj bijednoj nepotpunosti zato što su nas ispljunuli hladni zakoni prirode koje nije briga za čovjeka i koji ni o Bogu i ni o čemu drugome nemaju pojma. Prirodni zakoni koji kao podivljali automati stvaraju i melju u prazno. Te da smo mi koji vjerujemo da smo stvoreni na sliku i priliku Boga zapravo tek zrnca koja su istresena u taj ludi stroj, koja nisu nimalo važnija od životinja i vode i kamenja i zvije­ zda. I da postoje oni koji mogu živjeti bez Boga i koji se ne boje toga da svijet besmisleno melje od početka do kraja. A na kraju, jednog lijepog dana, kažu oni na kraju dana koji baš neće biti sasvim lijep, nego će biti ružan, stroj će se zaustaviti, zato što tako nalažu prirodni zakoni. Bit će čak i gore – možda hoće, možda neće, bezumno drobe, sve dok sami sebe ne sruše i ne nestanu sa svijetom kao što su nastali...”

“To je potpuno nemoguće! Nešto ne može nestati iz ničega i ne može onda nestati u ništa. Ne može! Ne može! Ne može! Nema prirode bez Boga! Bog je stvorio prirodu u kojoj se ne događa ništa što on sâm nije u nju upisao!”

“A što je s čudima?” “Čudima nam Bog pokazuje svoju veličinu tako da prirodu napuše i da je malo pričvrsti.”

“A što ako nema čuda i ako su to samo prirodne pojave koje se nama čine neobičnima zato što ih ne možemo razumjeti?”

“Pa što... Ali... Ipak... No... Sva ta pitanja, sve to nikamo ne vodi!”

“Ali neki mogu živjeti... s nedostatkom smisla...”

“Ali neće još dugo! Zato što ćemo ih pronaći, izvući ćemo ih na – 22 –

površinu, a onda ćemo vidjeti kako će tu svoju melodiju otpjevati i otplesati u španjolskoj čizmi!”

“A što ako Boga imamo samo zato što nas je strah i ako samo zbog straha pripovijedamo o tome kako nas je on stvorio i kako bdije nad nama? I zato da u njegovo ime radimo sve što radimo iz straha od eventualne istine, a da je sasvim svejedno jesmo li dobri ili zli, i da je posve nevažno postojimo li ili ne postojimo?”

“Tišina!! Dobro je u svemu ovome da se o svemu tome blebeće potiho! Zidovi imaju goleme uši, a na njih su pričvršćene oštre oči sokolove, tako da je dobro da se o svemu tome raspreda u tišini...”

U tišini... sad mislimo šuteći: Sve misli tijesno predemo u glavi ni ne zucnuvši, zato što nas je strah. Bojimo se Stvoritelja, a još nas je više strah da Stvoritelja nema i da su sve priče o Bogu izmišljotine kojima nas tlače gospodari i kojima prije svega tlačimo sami sebe. Strah nas je svega – prirode, Boga, grofa, kneza, cara, svih tih biskupa, vikara, vizitacija, vjerskih komisija, predikanata, skakača, štiftara i plaćeničke vojske, pa Turaka, bolesti, prirodnih i nadnaravnih katastrofa, loših astroloških prognoza, strah nas je stranaca, strah nas je jednih drugih, samih sebe nas je strah...

A sada mislimo i ponovno govorimo naglas: Najgore je kad sve radiš točno onako kao što želi Bog, a njega unatoč tomu nije briga za tebe. Obraćaš mu se, moljakaš ga, sliniš pred njim, a on kao da je žmirećki začepio uši dok se tebi događa nesreća, a još se nisi oporavio ni od prethodne. Kad se na obzorju sprema nova katastrofa, i to ne samo tebi, nego i tvojima najbližima, sreća te zaobiđe u velikom luku dok oni drugi koji su itekako grešni kad ih se usporedi s božjom slikom i prilikom, lijepo u miru žive i sasvim im dobro ide, a život im iz nama neshvatljivih razloga na stol donosi najveće i najukusnije komade. A mi čekamo i čekamo, pitamo se i ništa ne razumijemo. Zašto se nama, koji nismo ni krivi ni dužni, događaju samo loše stvari? Zašto bolest ne napada one u kojima je utjelovljena ljudska – a pitam se je li doista ljudska? – – 23 –

zloba, nego se primi dobroga muža i oca koji se od ranoga jutra do kasne noći trudi priskrbiti za obitelj? Zašto bolest zaskoči majku koja na osušenim prsima doji deseto dijete za koje se pokaže da će, kao i prethodnih šestero, neposredno nakon što prvi put udahne život, taj isti život i posljednji put izdahnuti? Zašto?! Zašto se to događa nama, pravednima i poštenima, a nekima drugima baš nikada?

U narodu ima pojedinaca zbog kojih neprestano treba biti na oprezu. Naime, sve to što se tiče pojedinaca koji pate, ne tiče se tih dotičnih pojedinaca, za što postoji više razloga. Prvi je taj da spomenuti pate manje od većine. Drugi je taj da većina pati upravo zbog dotičnih koji, i to je treći razlog, prouzrokuju patnju većine zato da bi zabavljajući se pakostima što veselije proveli svoj život. Za to vrijeme pošteni ljudi pate jer je, nažalost, tako da je pravednost po nekom nerazumljivom pravilu sljubljena s patnjom, o čemu su govorili već stari Grci, o čijem postojanju narod nije imao pojma, jer nije trebao znati ništa više osim onoga kako obrađivati polja, uzgajati marvu, baviti se ručnim radom i izmišljati kojekakve ideje i zaključke od kojih bi se njihovu Bogu digla kosa na glavi. Ma digla bi mu se kosa kad bi Bog imao kosu, i to dugu, sijedu, kakva mu je i brada, kako narod zamišlja Boga, premda on nema ni brade ni kose, jer je Bog pojam, što su u ono doba, istina, mislili rijetki. Kosu i bradu Bog nema jednostavno zato – a to su u ono doba u sebi mislili samo najodvažniji – što Boga... jednostavno... nema.

Nema ga, nada, kao što su u prošlosti govorili putnici koji su iz Španjolske prije inkvizicije putovali prema Svetoj Zemlji kroz naše krajeve, a onda bi zaglavili u Osmanskom Imperiju, a mnogi od njih i u Bosni! Nada, govorili su plaćenici koji su, vraćajući se iz borbi po Španjolskoj, govorili španjolski. Ovdašnji je narod promatrao sve te govornike španjolskoga sa strane misleći da oni govore o nadi.

Nada, nada, stalno ta nada. No govornici nisu mislili na nadu, nego ništa, što se na španjolskom kaže nada. Vrlo rijetki pojedinci koji su razumjeli španjolski zamislili bi se razmišljajući o tome ne sadrže li možda neke riječi skrivene istine riječi drugih jezika koje se izgovaraju isto? Jer ako je to tako, onda je nada sasvim obično ništa, kao – 24 –

što se u životu mnogo puta pokazuje. A onda je smislenije vjerovati u ništa, nego vjerovati u bilo što, jer se na taj način može izbjeći razočaranje kad se pokaže da nada nije ništa više od usranog ničega.

Nada, to jest ništa, naime, nije preostala ni onima koje je narod prepoznao kao krive i koji su se našli u dohvatu pravde koju je taj isti narod dijelio. Čini se da smo samo malo skrenuli s glavnog puta, no nismo sišli s njega, jer se ono što je ovdje izrečeno prije tiče spomenutih podmuklih tipova. Najgori su od njih zapravo oni naizgled nedužni.

Nije ih jednostavno prepoznati jer se skrivaju, zamotani u mladu kožu, ponekad i u staru, sasvim osušenu kožu prepunu bora, jer on ne bira oblik pojavljivanja... ups, on, zabilježili smo ime onoga čije se ime ne spominje uzalud, kako se pokvarenjak ne bi uobrazio, nećemo ga pisati, a još manje izgovarati, ako ga već budemo morali zapisivati – a među nama nema baš mnogo onih koji bi to znali – nećemo ga pisati velikim početnim slovom, nego malim slovima, i to ružno, jako ćemo se potruditi da ga načrčkamo odurno... uhhh... aaaaa, već zna da se govori o njemu, već lupa, već se rita, zato od sada treba biti oprezniji i polaganije razmišljati... S velikim ćemo se žarom potruditi da ga črčkanjem ponizimo. Zato se, ako stvarno nije nužno, umjesto izgovaranja njegova imena radije zahliknemo, zakašljemo se, možda zazviždimo dok značajno okrećemo očima i obilato pljunemo na pod.

Za sve te katastrofe, za sve ono što izmili iz zemlje i padne s neba, mora postojati neki razlog. Ne vjerujemo da bi nas Bog samo tako bez veze mučio, i to nas, koji svaki dan Gospodnji, čak i kad nas temeljito zamete snijeg ili nam vrućina udara u glavu, letimo u crkvu; no ne letimo doslovno, jer smo mi pošteni i ne hodamo skrivenim putevima, a kamoli da letimo zrakom, kao što to rade dotični.

Naš Stvoritelj nije i ne može biti taj zbog kojeg proživljavamo toliko muka. Pobožni smo, već zato nam Bog ne može tako površno zagorčavati život i navaljivati na nas toliko teških problema i kazni koje, kad se uzme u obzir stupanj naše grešnosti, ne zaslužujemo.

Pošten smo narod i volimo Boga – što Bog traži, to dajemo crkvi, što traži grof, damo mu, što traži zemaljski gospodar, nadvojvoda – 25 –

Ferdinand, damo njemu, premda nešto i sakrijemo od svega nabrojanog jer traže previše od nas. Nad sobom uz to imamo i cara, koji je tako daleko da ga ne možemo ni zamisliti i da smo njegovog po­ stojanja svjesni samo kad mu moramo dati ono što mu pripada. Prije svega vlastite živote koje zemaljske vojske novače po carstvu i šalju u bitke čije uzroke ni bît ne razumijemo, a zapravo nas se ni ne tiču, uz izuzetak obrane od davnih neprijatelja naše zemlje, Turaka, koji nas već dvjesto godina pljačkaju, siluju, otimaju i ubijaju.

Unatoč tomu imamo razrađene načine koji nam pomažu procije­ niti što je pravedno, a što nije posve pravedno. Na velike blagdane u procesiji oko crkve posrćemo pod teškim barjacima, a onda posebno častimo našu Djevicu, i to onu dok još nije bila majka, nego Bezgrešna Marija, kojoj je naša crkva posvećena, sve do one koja je postala majka i koja je na kraju uznesena na nebo. Na glavnom oltaru stoji njezin kip, lijepo obojan, drven, a u pokrajnji je oltar umetnuta slika na kojoj Marija kleči pred svojom majkom Anom nudeći joj veliki bijeli ljiljan. U prosincu, kad je kod nas hladno i kad noga, ako već ne upada u snijeg, zapinje u hladnom blatu, pobožno gazimo do nje, bilo vani ružno ili lijepo, kako bismo svoju Djevicu, kao što se pristoji poštenim katolicima, obavili u borove iglice i dostojno je počastili te kako bismo je slavili i na sve ostale njezine blagdane.

Mariju Pomoćnicu ukrašavamo đurđicama i velikim vrtnim ružama, onu koja je uznesena na nebesa od sina Isusa. Moglo bi se nabrojati sve to i još više toga, sve što činimo u svojoj poniznoj vjeri, zato nam je teško povjerovati da Bog Otac postupa s nama kao sa zločestim punoglavcima. Dobro, nekako još razumijemo to da nam kao opomenu pošalje tuču, sušu ili led, ali najviše tri stvari u godini dana. No sve ostalo, i sve to nekako istovremeno – dizenterije, štakore, zmije, kuge, boginje, Turke, miševe, led, izvanredne poreze... ne, sve to, sve odjednom i svega previše, to već ne može biti Stvoriteljevo djelo. A ako nije njegovo, onda je možda djelo nekoga koga je Bog stvorio, a onda je on krenuo svojim mračnim putem.

I to ne sâm, o ne, ne sâm, jer se u svakom narodu nađe netko, a obič­ ­no je takvih više, koji su spremni pajdašiti s njim. Ponekad pred njim poklekne čitav narod, kao što su kleknule Sodoma i Gomora. Ne – 26 –

i mi; mi nismo takvi, većina nas nismo takvi, premda su neki od nas drugačiji, među tim nekima nema baš puno muškaraca, što znači da su žene, mlade, stare, još skoro djeca, te koje se najradije spetljaju s onim čije ime ne izgovaramo, jer svi znamo o kome govorimo. Baš njih treba posebno držati na oku, paziti na njihovo ponašanje i način govora, dobro osluhnuti što govore, izgovaraju li neobično riječi, pljuckaju li pri tome, izvode li neke neobične pokrete, prće li usnice i sumnjivo žmirkaju. Treba provjeriti što rade onda kad su uvjereni da ih nitko ne gleda. Zato je dobro ponekad hodati iza nekoga od njih, jako oprezno, naravno, da on ne primijeti da su mu na leđa zalijepljene naše oči, što nije jednostavno, jer takvi ljudi imaju posebno izoštrena čula i mogu brzo osjetiti šulja li se iza njih netko i slijedi li ih netko. Takve spoznaje nadilaze ljudske sposobnosti.

Kako i ne bi kad im pomaže šaptač koji ih neprestano upozorava, zbog čega se mogu među nama smucati poput lisaca. Kad nešto krene nakrivo, kad se pojave bolesti ili dođe do nesreće, dobro se malo osvrnuti, noću prošetati oko njihovih prebivališta i provjeriti gori li unutra svjetlo, baciti pogled kroz procjep na prozoru, prisloniti uho na zid, a onda još i ljude koji žive s njima naizgled usput tu i tamo ponešto upitati. O zdravlju, na primjer, o stoci, kako je s ljetinom, rodi li polje dobro, loše, jesu li na polju proklijali neobični usjevi, je li ljetina možda izuzetna unatoč tomu što je priroda sve uokolo zatrla? Nije nužno da svojta zna da s njima živi zlo, zato im, ako se neki od odgovora pokaže sumnjivim, treba malo i namignuti, treba ih polagano probuditi i pridobiti ih na svoju stranu. Ako bi to itko mogao, upravo bi najbliži srodnici pokvarenjaka mogli pri­ mijetiti neobične poslove i navike takvih vještica, a vještica je prava riječ za njih, jer noću kao vještice lete uokolo dok pošteni narod spava. Zato je na dobrobit zajednice redovito provjeravanje dolazi li odande neki neobičan lavež, zvuk, štropot, bilo što što se ne može pripisati ljudima koji se pred raspelom lijepo prekriže i na Sveta tri kralja kandilom iz kuće istjeruju zlo. Ali što kad ni oni nisu bez moći! Unatoč tomu što mi i dalje tako dimimo i škropimo blagoslovljenom vodom, sve se to s vremenom pokaže uzaludnim.

Ali zašto se naš dragi Stvoritelj jednim jedinim zamahom ne – 27 –

obračuna s njima? pitamo ponekad svoga župnika. Ako itko zna tko se petlja sa zlom, to je zasigurno Bog. Zašto mi, pošteni ljudi, moramo toliko trpjeti zbog njih kad bi ih Stvoritelj mogao spaliti jed­ nim jedinim pogledom? Zašto se s tim moramo mučiti mi, koji bismo svoje vrijeme mogli posvetiti drugim poslovima, čašćenju Boga, njegova sina i Djevice Marije? Više bismo vremena mogli posvetiti obrađivanju polja i uzgoju stoke, a neki od nas i obrtu, dok bi se poduzetniji, oni koji prodaju stoku, platno i kojekakve druge proizvode u najbližem gradu, mogli posvetiti i trgovini. Mogli bismo se više baviti svojom djecom, da budu zdrava i sita, jer od gladne djece nema nikakve koristi. Tako mi pitamo svoga župnika i čekamo i čekamo, mi, koji nismo školovani, ali nismo ni budale, da nam napokon školovan čovjek kaže ono što nas na sve mile načine muči.

A naš župnik pogleda u nebo, nakašlje se i odmah nam odgovara: “Bog je tajanstven i nedokučiv, a za vas, prostodušni ljudi, još i više.

Samo on zna kakve planove ima s vama. Zato budite pokorni, ljudi.

Neka vam ni slučajno ne padne na pamet da bijesno gledate u nebo i da, ne daj Bože, prijetite u smjeru neba pesnicom, jer to ni Jobu, koji se tužio Bogu – Jobu? Čijem Jobu, taj nije iz našeg sela, po­ gledavali smo jedni druge, a onda nas je župnik prekorio: Jobu iz Starog zavjeta, blesavi seljaci! – onom koji je bio Židov i koji je prigovarao Bogu, nije ništa pomoglo. Upravo suprotno, Bog je Jobu poslao još više nesreća, tako da dođe k sebi i da dokaže snagu svoje vjere. Zato Boga lijepo pustite na miru. Budite pokorni, kao što vam ja govorim, poštujte Deset Božjih zapovijedi, izbjegavajte teški grijeh i uopće pazite da ne razbjesnite Boga, jer je bolje da ni ne zna da vi postojite.”

“Kako? Zar nismo i mi dio njegove tvorevine?”

“Ma da ga bar ne podsjećate na svoje nevažno bijedno postojanje.

Prihvatite ono što vam život donosi i to ponizno, bez pritužbi i prigovora. Kad budete gladni, znajte da vas na nebesima čeka puna trpeza, a osim toga, previše sit čovjek nije ni za što. Kad ste bolesni, sjetite se da na onom svijetu neće biti ni bolesti ni boli, a kad vam u lice udari smrad truleži, znajte da smrt kosi samo u ovoj dolini suza, a da nakon smrti nastupa samo vječni život. Zato nemojte – 28 –

uludo protratiti priliku da vas na posljednjem sudu Isus umjesto nadesno, ne bi poslao nalijevo i da neke od vas Sveti Petar već na vratima ne bi bacio dolje u kotlove u kojima klokoće užarena mast.

Na sve one o kojima me ispitujete pakleni plamenovi poput za­ pjenjenih gubica čekaju stalno spremni da ih nakon smrti zgrabe i isprže.”

Naš nam župnik sve tako pripovijeda. Mi ga nešto pitamo, a on nam govori i blebeće, a zapravo nam ništa ne odgovara. A mi ga gledamo i pitamo se jesmo li mi išli u škole ili si ti, ali ništa ne govorimo. Istina je da smo mi priprosti ljudi koji ne razumiju sve. Tek neki od nas znaju nešto pročitati, a to ih je naučio neki drugi župnik, koji u nekoj drugoj manjoj crkvi propovijeda malo drugačiji kršćanski nauk i nakon propovijedi svakome tko ostane stavi na klupu Trubarov Abecedarij i Katekizam, a onda svi nasline prste i polako klize od slova do slova, a usput tu i tamo nešto i zapjevaju. Većina nas ne zna pisati ni čitati, ali smo spretni u računanju, jer je to praktično i upotrebljivo, a i inače nam je sve što smo naučili i što znamo potpuno dovoljno.

Istina je da je župnik naš pastir i da smo mi njegovo stado, ali ipak nismo obične ovce koje crkva, grofovi, kneževi, upravitelji, poreznici i župnici mogu strići kako im se hoće. Krotki smo, ali nam ispod ovčjeg kožuha može uzavreti krv tako da se zapjenimo i da se jako naljutimo. S nama treba dobro i lijepo, čega nisu svjesni ni naši gospodari, ni naš grad, koji zovemo naš zato što nam je od svih gradova najbliži i zato što s njim mnogo trgujemo, premda se u njemu sprdaju s nama, da smo glupi seljačine. A mi ne znamo samo brzo računati, nego znamo i brzo povezivati događaje, stvari i ljude te shvaćati što je čemu uzrok i što je smisao čega. Istina je da nam neki uzroci nisu posve razumljivi i da, razmišljajući o nečemu i tražeći poveznice, možemo i pogriješiti. Kako vjerujemo da će nam Bog oprostiti zablude, bez straha se i s prethodnim opravdanjem Bogu, prihvatimo koječega na vlastitu ruku.

Ali tko kaže da je župnik uvijek i u svemu u pravu, zašto bi on bio bolji od nas? On nam govori da smo pred Bogom svi isti i možda misli na posljednji sud, to mi ne znamo, ali nismo beskonačno – 29 –

strpljivi i često se pitamo zašto smo baš mi ti siromasi koji ćemo biti pozvani na Stvoriteljevu gozbu tek nakon smrti, dok našem grofu već sad s đakonijama natrpane trpeze padaju površno oglodane teleće koljenice, svinjska rebarca i divljač koju mi ne smijemo samo tako loviti po šumama, jer sve u šumi pripada grofu. Zašto grof ima sve – divljač, šume, ovce, krave, svinje, ribnjake, prepelice, pa i nas, narod – a mi iz dana u dan jedva preživljavamo uz prazne stolove, na ušljivim slamaricama, možda s nekim volom koji nam pomaže obrađivati polja, s kozom i ovcom, a krave su već pravo bogatstvo, od svega toga smo dužni odvajati davanja grofu, knezu, crkvi i caru?

Ne sumnjamo u to da je takva svjetovna volja, ali sumnjamo u to da je takva i božja volja, a to, da je takva volja naša – o ne, to nije! Zašto mi ne bismo bili ti koji drhtimo oko toga hoćemo li se uspjeti ugurati u nebesa kroz iglene uši? Puno radije bismo se bavili spomenutim strahovima nego time hoće li uskoro doći dan kad u loncu osim vode i zraka nećemo imati što skuhati. Radije bismo bili i na župnikovu mjestu, jer ga dobro tovimo pa on ugodno živi na naš račun. Zemlju mu obrađuju sluge, a domaćica, tako kažu, obrađuje mu sve ostalo.

Pitanje je hoće li se i on uspjeti ugurati kroz nebeska vrata, jednostavno zato što božje oko kad župnik dijeli oprost od grijeha vidi i ispod njegove mantije.

Zato smo oprezni prema svemu što čujemo i prema svemu što vidimo. A ne vidimo samo otvorenim očima, nego i kad na slamaricama gledamo ispod kože, dok spavamo i sanjamo. A to što vidimo u snovima nije tek tako. Ponekad čovjek sanja ono što ne bi nikome rekao, ni župniku na ispovijedi; njemu, seoskom laprdalu, još najmanje. Kakvi užasi i kakve odvratne stvari, kakvi li sve strašni grijesi, kršenje Deset Božjih zapovijedi, i to unatoč tomu što nam budnima ništa od toga ne bi palo na pamet, ali znamo da isto kao što mi promatramo druge, tako smo i mi Bogu stalno pred očima pa čak zaviruje i u naše glave, zbog čega ne vodimo samo računa o tome kako govorimo i kako se ponašamo, nego i o tome kako razmišljamo i o čemu pripovijedamo. A kad te snove sanjamo iz noći u noć i kad se ujutro ne probudimo odmorni, nego slomljeni, kao da nas je netko mlatio cijelu noć, onda se dobro osvrnuti oko sebe, – 30 –

nekome nešto reći, nekoga nešto pitati i s nekim porazgovarati o tome što bi tomu mogao biti uzrok. Tako to jest, tako je bilo i tako će biti kod nas, tu gdje živimo mi poštenjaci.

– 31 –

Grešna koza

B

ilo je to prije nekoliko godina, kad je narod navodno kao grešnu kozu prirodnih katastrofa prepoznao udovicu koja je spravljala uvarke od bilja i životinja u koje je, kako se pripovijedalo, ukuhala i mladog dečka koji je mjesecima zalazio k njoj, a onda je nestao. On nije bio jedini koji se motao oko te babure – babura, tako ju je većina nazivala – koja je zasigurno imala pogrešne razloge zbog kojih se nije ponovno udala nakon muževe smrti. Ti su razlozi mogli biti povezani upravo i sa smrću koja je njezinog muža iznenada pokosila pod izuzetno sumnjivim okolnostima. Navodno na zahodu, to jest na putu onamo, i to vjerojatno ne slučajno početkom jeseni kad sve vrvi od gljiva, posebno onih nježnih mesnatih koje rastu poslije kiše na rubovima šuma i livada. Ali ne vrvi samo od takvih gljiva; ima i onih kojima su, dok su još mlade i sramežljivo zatvorene, sasvim nalik zelene muhare, kojima je navodno jedina odlika ta da su odličnog okusa koji je za sve koji su ga kušali bio i posljednji, jer su napustili ovaj svijet nekoliko dana potom. Isto je tako ovaj svijet napustio njezin muž, mlinar, muškarac u četrdesetim godinama, zdrav, marljiv, pošten gospodar. Na kraju krajeva, ne smatra li se marljivim i poštenim skoro svatko tko je mrtav? Ljudi se o mrtvima boje loše govoriti, i to ne iz straha da ih Bog ne čuje, nego zato da ih ne čuje mrtvac koji bi se od bijesa prema ovostranim klevetnicima mogao vratiti na zemlju i začepiti usta tim lajavcima. Tim više ako se radi o mrtvacu čija se grešna duša potuca naokolo, šulja se oko grobova, po vlažnim i mračnim udolinama i brežuljcima dozivajući ljude u vodu, duša čije tijelo nije pokopano, koja još uvijek čeka da – 32 –

M

ojca Kumerdej rođena je 1964. u Ljubljani, gdje je diplomirala filozofiju. U svom romanu Krst nad Triglavom (Križ iznad Triglava) (Beletrina, 2001.) ironično piše o slovenskim kulturnim i nacionalnim mitovima, a u zbirkama kratke proze Fragma (Beletrina, 2003.) i Temna snov (Tamna tvar) (Beletrina, 2011.) o pukotinama iz kojih prodiru ranjivost, tjeskoba, strahovi i opsesije.

Kronosova žetev (Kronosova žetva) (Beletrina, 2016.) suvremeni je filozofsko-povijesni roman o kraju 16. stoljeća, kad je u zemljama Unutrašnje Austrije, dakle na području današnjega slovenskoga prostora, u punom jeku bila borba za prevlast između protestantskih zemaljskih staleža i katoličke habsburške vlasti. Do borbi za prevlast dolazi između vladajućeg sloja i naroda koji sumnjičavo promatra pojedince koje prepoznaje kao drugačije, tuđe i opasne. Kronosova žetva, u kojoj se dinamično isprepleću povijest i fikcija, slikovit je portret kasne renesanse, prožete humanističkim oživljavanjem an­ tike, umjetnošću, znanstvenim otkrićima i živahnim filozofskim i teološkim raspravama, a istovremeno razdirane politikom, spletkama, optužbama za krivovjerstvo i lomačama. Kronosova žetva vječ­­na je melodija o krvnicima koji u ime boga, svjetovne vlasti i zajedničkog dobra na žrtvenike prinose grešne jarce, ali i o izuzetnim pojedincima koji se suprotstavljaju masi te prevladavajućoj du­hovnosti i načinu života. Za roman Kronosova žetva Mojca Kumerdej dobila je nacionalnu nagradu Prešernovega sklada (Pre­ šernove zaklade) i nagradu Kritiško sito (Kritičko sito) za najbolji slovenski literarni tekst 2016. godine. Kronosova žetva prevedena je – 365 –

na engleski, njemački, srpski i hrvatski. Njezina je proza uvrštena u domaće i inozemne antologije te je prevedena na mnoge jezike.

Uz to piše i o umjetnosti, znanosti i kulturi te povremeno kao dramaturginja sudjeluje u postavljanju kazališnih predstava.

– 366 –

A

nita Peti-Stantić je profesorica na Odsjeku za južnoslavenske jezike i književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu gdje pre­ daje poredbenolingvističke i slovenističke kolegije. Na studiju se posebno bavi kontrastivnom hrvatsko-slovenskom gramatikom i teorijskim i praktičnim pitanjima prevođenja bliskosrodnih jezika.

Napisala je slovensko-hrvatski i hrvatsko-slovenski rječnik (Mozaik knjiga, 2013.) te tri lingvističke monografije, Jezik naš i/ili njihov: vježbe iz poredbene povijesti južnoslavenskih standardizacijskih procesa (Srednja Europa, 2008.) te, s prijateljem i kolegom Keithom Lang­ stonom, Hrvatsko jezično pitanje danas: identiteti i ideologije (Srednja Europa, 2013.) i Language Planning and National Identity in Croatia (Palgrave MacMillan, 2014.). U posljednjih nekoliko godina tri je godine provela u Americi istražujući informacijsku strukturu rečenice i odnos semantike i sintakse u Centru za kognitivne studije Sveučilišta Tufts i uživajući u blagodatima bostonskoga akademskog života. Odnedavno je voditeljica znanstvenoga projekta pri Hrvatskoj zakladi za znanost “Modeliranje mentalne gramatike hrvatskoga: ograničenja informacijske strukture” u okviru kojeg je sa sjajnom ekipom suradnika zaokupljena istraživanjem predočivosti riječi i funkcioniranjem linearnog i hijerarhijskog načela u hrvatskome. Zajedno su objavili Hrvatsku psiholingvističku bazu koju se može pronaći na internetskoj stranici http://megahr.ffzg.unizg.hr/.

Uz znanstveni rad, prevodi književne i znanstvene tekstove sa slovenskoga i engleskoga, a godinama je uređivala biblioteku za djecu i mlade Electa u izdavačkoj kući Algoritam. Promovira čitanje gdje – 367 –

god može, a najradije među mladima. Upravo je objavila knjigu o neurološkim i psiholingvističkim osnovama čitanja pod naslovom Čitanjem do (spo)razumijevanja: od čitalačke pismenosti do čitateljske sposobnosti.

U stvarnom životu i dobro i bolje dijeli s Mirtom, Ljudevitom, Vedranom i Goranom, a u virtualnom obitava na adresi anita.peti-stantic@ffzg.hr.

– 368 –

Sadržaj

U sinkopiranom ritmu

7

Mračni tonovi

19

Grešna koza

32

Nenadana pukotina

48

Sumnja... sumnja... sumnja...

54

Izvještaj akvilejskog patrijarha Svetoj Stolici

56

Čudesni izvor

73

Proljetni dijalozi

Uštimavanje 79 Priviđenje na pašnjaku

85

Proljetni dijalozi

Prvo upozorenje

96

Pastorova propovijed

101

Dolazak sedmorice neobičnih

108

Dan će biti vruć i sve se čini otvorenim

111

(Spis o onome što mi se događa u životu)

Kod tršćanske trgovkinje

115 – 369 –

Stvarno neobični

120

Proljetni dijalozi

Hladnim reskim umom

129

(Prvo razmišljanje Nikolaja Miklavža Paulina)

O varljivosti osjećaja i spoznaja

145

Proljetni dijalozi

Recepture vlasti

149

(Drugo razmišljanje Nikolaja Miklavža Paulina)

Odakle proizlazi sposobnost mišljenja?

162

Je li negdje nešto puklo?

166

(Jedan spis o tome što isprobavam)

Izvanredna ona

173

Proljetni dijalozi

Gospodarsko-financijski plan

177

Predigra 191 (Treće razmišljanje Nikolaja Miklavža Paulina)

Zašto sam ponekad, unatoč svome razumu, u zabludi?

197

Proljetni dijalozi

Zar ne čuje?... Zar ne želi čuti?

199

Na Veliku Gospu

208

Nada umire pretposljednja

214

Proljetni dijalozi

Popločavanje dobrim namjerama

219

(Jedan spis, nemam pojma o čemu)

Čista euforija

225

Mareličarke 227 – 370 –

I što sad?

238

(Pismo plemenitoj udovici)

241

Sve više znakova, loših znakova

243

Nestanak sedmorice neobičnih

249

Hladna ruka na potiljku

250

(Pismo plemenitoj udovici)

254

Prije prvog izvanrednog zadatka

255

Prvi sudski proces

258

(...ne spavam... pišem...)

Što ako...? O, ne!

281

Hitno 283 (Pismo nadnaravno prekrasnoj udovici)

286

Još jedan udarac plemenite udovice

287

(...sad idem)

Sve je otvoreno...

290

Medikus kod župana Volka Falkea

292

Nestajem 295 Prije bijega

296

Prije drugog sudskog procesa

300

Zagrijavanje 303 (Iz spisa Nikolaja Miklavža Paulina)

Gorim! 306 Hlađenje 321 – 371 –

Jednostavno... jednostavno nije išlo drugačije

325

Prije odlaska

333

Pred bezdanom, pred prazninom – ništa

342

Izvještaj ljubljanskog nadbiskupa Tomaža Hrena Svetoj Stolici

350

Neka traje, pa makar i u sinkopiranom ritmu...

354

O autorici

365

O prevoditeljici

367

– 372 –

– 373 –

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Zaklade Trubar pri Društvu slovenskih pisaca, Ljubljana, Slovenija.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednica Iva Karabaić Lektura i korektura Lidija Vešligaj Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Mislav Lešić Godina izdanja 2019., srpanj Tisak Gamalux, Zagreb ISBN 978-953-358-148-4 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

– 374 –

– 375 –

Za sve katastrofe, za sve ono što izmili iz zemlje i padne s neba, mora postojati neki razlog. Kada petnaestogodišnjakinja nakon jutarnje kaše osjeti mučninu i padne na koljena zazivajući Mariju, a otac je prebije tražeći da kaže ime oca svoga djeteta, ona zna da mora naći valjano oprav­ danje. Upregne maštu i smisli priču o babuskari koja ju je otela i na metli odvezla do oltara na proplanku, prekri­ venog medvjeđim kožama kao žrtvu Nečastivom. A kada narod napadnu tifus i kuga, jedan od načina za savladavanje nevolja progon je inovjeraca. No puk se ne zadovoljava samo kruhom i vodom, što najbolje zna pokvareni nadbiskup Wolf­ gang koji snuje da kod grofa Friderika priredi teatar muke.

Kronosova žetva slovenske spisateljice Mojce Kumerdej na­ peti je roman koji se zbiva na kraju 16. stoljeća, kad je u ze­ mljama Unutrašnje Austrije, dakle na području današnjega slovenskoga prostora, bjesnjela borba za prevlast između protestantskih zemaljskih staleža i katoličke habsburške vlasti. Sjajna kombinacija povijesti i fikcije, Kronosova žetva prevedena je na više jezika i teško joj se može naći premca u suvremenoj sloven­ skoj literaturi.

149,00 kn ISBN 978-953358148-4

– 376 –

9 789533 581484

www.fraktura.hr