Krvava prostranstva

europa

Timothy Snyder

I

KRVAVA PROSTRANSTVA Krvava prostranstva

E U R O PA IZMEĐU

HITLERA I STA L J I NA “Odvažna i originalna povijest masovnog ubijanja u 20. stoljeću.” – New York Review of Books

II

timothy snyder, krvava prostranstva

europa

III

Timothy Snyder

Krvava prostranstva Europa između Hitlera i Staljina preveo s engleskog Vuk Perišić

Fraktura

IV

timothy snyder, krvava prostranstva

Naslov izvornika Bloodlands Copyright © 2010 by Timothy Snyder Knjiga je objavljena prema sporazumu s Basic Books, podružnicom Perseus Books LLC, kompanijom u sklopu Hachette Book Group, Inc., New York, New York, USA. © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2018. © za prijevod Vuk Perišić i Fraktura, 2018.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-994-7 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 1005040

europa

V

Sadržaj predgovor Europa IX uvod Hitler i Staljin

1

prvo poglavlje Sovjetske gladi

25

drugo poglavlje Klasni teror

67

treće poglavlje Nacionalni teror

101

četvrto poglavlje Europa Molotova i Ribbentropa

135

peto poglavlje Ekonomija apokalipse

177

šesto poglavlje Konačno rješenje

215

sedmo poglavlje Holokaust i osveta

261

VI

timothy snyder, krvava prostranstva

osmo poglavlje Nacističke tvornice smrti

293

deveto poglavlje Otpor i zgarište

323

deseto poglavlje Etnička čišćenja

365

jedanaesto poglavlje Staljinistički antisemitizam

395

zaključak Ljudskost 441 Brojevi i terminologija 477 Sažetak 487 Zahvale 491 Literatura 497 Bilješke 537 Kazalo imena 581 O autoru O prevoditelju

587 589

europa

VII

tvoja kosa je zlatna, Margareto tvoja kosa je pepeljasta, Sulamko Paul Celan “Fuga smrti” Sve teče, sve se mijenja.

Samo jednom se možeš ukrcati u isti stočni vagon.

Vasilij Grossman Sve teče Usamljeni stranac utopio se u Crnom moru Nitko nije čuo da je molio za oproštaj.

“Oluja na Crnom moru” ukrajinska narodna Čitavi gradovi nestaju. Dok se priroda uporno Opire nepostojanju, tek bijelim štitom.

Tomas Venclova “Ahilov štit”

VIII

timothy snyder, krvava prostranstva

sovjetske gladi

25

prvo poglavlje

Sovjetske gladi Tisućudevetstotridesetitreća bila je godina gladi u zapadnom svijetu.

Ulice američkih i europskih gradova bile su ispunjene muškarcima i ženama koji su izgubili posao i navikli se čekati u redu za hranu. Gareth Jones, poduzetni mladi novinar iz Walesa, vidio je nezaposlene Nijemce na berlinskom skupu gdje su slušali govor Adolfa Hitlera.

U New Yorku je bio zapanjen bespomoćnošću američkog radnika nakon što je Velika depresija trajala već tri godine: “Vidio sam stotine i stotine jadnih momaka koji stoje u redu, neki u odjeći koja je nekad bila elegantna, dok čekaju na dva sendviča, krafnu, šalicu čaja i cigaretu.”

U Moskvi, koju je Jones posjetio u ožujku, glad u kapitalističkim zem­ ljama bila je razlog za slavlje. Depresija je izgledala kao najava svjetske socijalističke revolucije. Staljin i sovjetska vrhuška hvalili su se ne­ izbježnom pobjedom sustava koji su gradili u Sovjetskom Savezu.1 No godine 1933. gladovalo se i u sovjetskim gradovima, posebno u sovjetskoj Ukrajini. U ukrajinskim gradovima – Harkovu, Kijevu, Staljinu,* Dnjepropetrovsku – stotine tisuća ljudi je svakoga dana čekalo na običan komad kruha. U Harkovu, glavnom gradu Ukrajinske SSR,**

Danas Donjeck, od 1924. do 1961. Staljino. Po osnutku u 19. stoljeću Juzovka.

O tome autor infra. (op. prev.) ** Sjedište glavnog grada Ukrajinske SSR preseljeno je u Kijev tek 1934. (op. prev.) *

26

timothy snyder, krvava prostranstva

Jones je vidio nove oblike bijede. Ljudi su u dva sata ujutro počeli čekati ispred trgovina koje su se otvarale u sedam. Prosječnog dana bi oko četrdeset tisuća ljudi čekalo na kruh. Ljudi u redu su toliko očajnički čuvali svoje mjesto da su one ispred sebe držali za remen. Neki su odveć oslabili od gladi i nisu mogli stajati ako ih netko nije pridržavao. Čekanje je trajalo čitav dan, ponekad i dva dana. Trudnice i osakaćeni ratni veterani izgubili su pravo ići preko reda pa su čekali s ostalima ako su htjeli jesti. Katkad bi neka žena počela jecati što bi se poput eha čulo duljinom reda tako da je čitava skupina od nekoliko tisuća nalikovala nasmrt uplašenoj životinji.2 Ljudi u sovjetskoj Ukrajini strahovali su od gubitka mjesta u redu, kao što su strahovali da ne umru od gladi. Znali su da je grad njihova jedina nada ako žele jesti. Ukrajinski gradovi ubrzano su narasli u prethodnih pet godina. U njih su se doseljavali seljaci i postajali radnici i službenici. Ukrajinski seljački sinovi i kćeri, zajedno sa Židovima, Poljacima i Rusima koji su u gradovima živjeli znatno dulje, ovisili su o hrani koja se mogla nabaviti u trgovinama. Njihove obitelji na selu nisu imale ništa. To je bilo neobično. Uobičajeno je da u razdobljima gladi stanovnici gradova hrle na selo. U Njemačkoj i Sjedinjenim Državama zemljoradnici gotovo nikad nisu bili gladni, čak ni za vrijeme Velike depresije. Radnici i službenici u gradovima snalazili su se prodajom – ili krađom – jabuka, ali uvijek se negdje, u dolini Labe ili u Iowi, mogao pronaći kakav voćnjak, hambar ili smočnica. Gradsko stanovništvo Ukrajine nije imalo kamo otići, nije moglo računati na pomoć sa sela. Većina je imala kupone za snabdijevanje koje su morali predočiti u zamjenu za kruh. Taj papir bio je njihova jedina nada da će preživjeti i oni su toga bili svjesni.3 Dokazi su bili sveprisutni. Izgladnjeli seljaci su prosili pored redova za kruh i molili za mrvice. U jednom gradu je petnaestogodišnja djevojčica namolila da je puste preko reda da bi je na koncu trgovac nasmrt prebio. Gradske domaćice koje su stajale u redovima morale su gledati kako na pločnicima seljanke umiru od gladi. Djevojčica koja je išla u školu i vraćala se kući, svakoga jutra bi vidjela umiruće, a svakoga poslijepodneva mrtve. Jedan mladi komunist rekao je da su djeca koju je

sovjetske gladi

27

vidio “živi kosturi”. Član partije u industrijskom gradu Staljinu bio je zapanjen leševima umrlih od gladi koje je zatekao pored stražnjih vrata svoje kuće. Parovi u šetnji parkovima viđali su natpise koji zabranjuju kopanje grobova. Liječnicima i bolničarkama bilo je zabranjeno liječiti (ili hraniti) izgladnjele koji bi se dokopali bolnica. Gradska policija odvodila je gladnu djecu s ulica kako bi ih sklonila od pogleda. U gradovima sovjetske Ukrajine policija bi privodila i po nekoliko stotina djece dnevno. Jednoga dana početkom 1933. harkovskoj policiji naloženo je da ispuni kvotu od dvije tisuće privedene djece. Oko dvadeset tisuća djece je u Harkovu svakoga dana čekalo smrt u barakama. Djeca su preklinjala policajce da im barem dopuste umrijeti na otvorenom: “Pustite me da umrem u miru. Ne želim umrijeti u barakama smrti.”4 Glad je u gradovima sovjetske Ukrajine bila neusporedivo strašnija od gladi u bilo kojem gradu zapadnog svijeta. Nekoliko desetaka tisuća gradskih stanovnika umrlo je 1933. od gladi u sovjetskoj Ukrajini. Ipak su seljaci, isti ljudi čiji rad je gradovima priskrbio nešto kruha, činili golemu većinu umrlih i umirućih. Ukrajinski gradovi su preživljavali, ali je ukrajinsko selo umiralo. Stanovnici gradova nisu mogli ne primije­ titi očaj seljaka koji su, protivno svakoj logici, napustili polja u potrazi za hranom. Željeznička stanica u Dnjepropetrovsku bila je pretrpana izgladnjelim seljacima koji su bili preslabi da bi i prosili. U vlaku je Gareth Jones susreo seljaka koji se dokopao komada kruha da bi mu ga otela policija. “Uzeli su moj kruh”, neprestano je ponavljao, znajući da će razočarati svoju gladnu obitelj. Na stanici u Staljinu izgladnjeli seljak se bacio pod vlak. Taj grad, industrijsko središte jugoistočne Ukrajine, osnovao je u carsko doba John Hughes, industrijalac iz Walesa za koga su radili majka i otac Garetha Jonesa. Grad je svojedobno nosio Hugheso­ ­vo ime, a tada je bio nazvan po Staljinu. (Danas je poznat kao Donjeck.)5 Staljinov Petogodišnji plan, ispunjen 1932., donio je industrijski razvoj po cijenu narodnog očaja. Umiranja seljaka pored željezničkih pruga bila su primjer tog kontrasta. Širom Sovjetskog Saveza su putnici na vlakovima postali svjedoci užasnih nesreća. Gladni seljaci kretali su se prema gradovima duž željezničkih pruga i od slabosti bi padali u nesvijest na tračnice. U mjestu Harcizk, seljaci koji su bili otjerani sa

Kaunas

Smolensk

SOVJETSKA UKR AJINA

Wilno

28

Minsk

Mogiljov Brjansk

Bjeloruska SSR

Białystok

1933. timothy snyder, krvava prostranstva Orel

POLJSK A Brest

Voronjež

Kursk

Pińsk P o l e s j e

Ruska SFSR

SSSR

Černigov Sumi

Kovel Łuck

Kijev

Harkov

Žitomir

Ukrajinska SSR

Berdičiv

Lavov Tarnopol

Žmerinka

Lugansk

Vinica

Kamenec-Podolski

Staljingrad

Poltava

Dnjepropetrovsk

Uman

Kirovograd Krivoj Rog

Bogdanovka Staljino

Zaporožje

Harcizk Rostov

Mariupolj Nikolajev

Iași Chisinau

Herson

Azovsko more

Odesa

Stavropol

RUMUNJSK A Brașov

Krimska ASSR Sevastopolj

(RSFSR)

Jalta

Novorosijsk Soči

Bukurešt

Crno more BUGARSK A

Zakavkaska SFSR Batumi

željezničke stanice objesili su se na stabla pored pruge. Sovjetski pisac Vasilij Grossman vraćao se iz Berdičiva, svog rodnog mjesta gdje je posjetio obitelj. Na prozoru vagona ugledao je ženu koja je molila za kruh. Politički emigrant Arthur Koestler, koji je došao u Sovjetski Savez da bi se pridružio izgradnji socijalizma, imao je slično iskustvo. Znatno kasnije sjećao se kako je na stanici u Harkovu seljanka podizala “do prozora vagona svoju zastrašujuću djecu s nenormalno velikim glavama koje su se nekontrolirano micale, s rukama i nogama poput štapića i jako natečenim trbusima”. Zapisao je da ukrajinska djeca nalikuju “embrijima u formalinu”. Proći će mnogo godina prije nego što će ta dvojica pisaca, koje danas smatramo savješću dvadesetog stoljeća, pisati o tome što su vidjeli.6 Stanovnici gradova bili su navikli na seljake koji na tržnici nude i prodaju svoje proizvode. Seljaci su 1933. nastavili dolaziti na tržnice ali ne zato da bi prodavali, već zato da bi prosili. Prazne tržnice gdje više

sovjetske gladi

29

nije bilo ni robe ni kupaca, postale su turobna poprišta umiranja. Početkom dana moglo se čuti samo plitko disanje umirućih, pokrivenih dronjcima koji su nekad bili odjeća. Jednog proljetnog jutra, usred gomile mrtvih seljaka na harkovskoj tržnici, dijete je sisalo grudi svoje majke a njeno je lice bilo sivo i beživotno. Prolaznici su to već viđali, ne samo mnoštvo mrtvaca, ne samo mrtvu majku i živo dijete, nego upravo tu scenu, mala usta, posljednje kapi mlijeka i hladnu bradavicu.

Ukrajinci su za to skovali frazu. Govorili bi jedan drugome, tiho, u prolazu: “Ovo su vjesnici socijalističkog proljeća.”7 *** Masovno umiranje od gladi 1933. bilo je posljedica Staljinovog Petogodišnjeg plana koji je provođen od 1928. do 1932. Upravo tih godina Staljin je preuzeo kontrolu nad vrhuškom komunističke partije, silom provodio politiku industrijalizacije i kolektivizacije i postao strašni otac napaćenog stanovništva. Tržište je preobrazio u plan, seljake u robove, a pustoši Sibira i Kazahstana u lanac koncentracijskih logora.

Svojom politikom desetke tisuća je ubio strijeljanjem, stotine tisuća iscrpljenošću, a milijune je doveo na rub umiranja od gladi. Još uvijek je, s pravom, bio zabrinut zbog opozicije unutar komunističke partije, ali je imao golem politički talent, njegovi suradnici marljivo su mu pomagali i nalazio se na vrhu birokratske piramide koja je tvrdila da vidi budućnost, štoviše, da stvara budućnost. Ta je budućnost bio komunizam, a komunizma nije moglo biti bez teške industrije, teške industrije nije moglo biti bez kolektivizirane poljoprivrede, a kolektivizirane poljoprivrede nije moglo biti bez kontrole nad najvećom društvenom skupinom u Sovjetskom Savezu, nad seljaštvom.8 Seljak, možda ponajviše ukrajinski seljak, nerado je sebe vidio u ulozi pukog sredstva mehaniziranja povijesti. Sve i da je potpuno razumio konačne ciljeve sovjetske politike, što nije vjerojatno, zasigurno je ne bi podržao. Bio je odlučan u otporu politici koja ga je lišavala zemlje i slobode. Kolektivizacija je značila golemi sukob između najveće skupine u sovjetskom društvu, seljaštva, i sovjetske države i policije, tada

30

timothy snyder, krvava prostranstva

poznate kao OGPU. Predviđajući taj sukob, Staljin je 1929. naredio najveće jačanje državne moći u sovjetskoj povijesti. Rad na izgradnji socijalizma, rekao je Staljin, nalikovat će “dizanju oceana”. Iste godine u prosincu objavio je da “kulake” treba “likvidirati kao klasu”.9 Za boljševike povijest je bila – povijest klasne borbe: siromašni dižu revolucije protiv bogatih i tako pokreću povijesni napredak.

Stoga i plan uništenja kulaka nije bio tek hir tiranina i njegove odane ka­marile; bio je povijesna nužnost, dar neumoljive, ali dobrohotne muze Klio. Ogoljeni napad tijela državne represije na kategoriju stanovništva koja nije počinila nikakav zločin opravdavan je vulgarnom propa­gan­dom. Jedan plakat – s naslovom “Uništit ćemo kulake kao klasu!” – prikazivao je kulaka kojega gaze kotači traktora, drugoga koji poput majmuna skriva žito i trećega koji pije mlijeko sišući ga izravno iz kravljeg vimena. Poruka je glasila da oni nisu ljudi nego zvijeri.10 U praksi je sama država odlučivala tko jest i tko nije kulak. Policija je zadužena da raseli uspješne zemljoradnike koji će ponajviše izgubiti kolektivizacijom. U siječnju 1930. Politbiro je ovlastio političku policiju da evidentira seosko stanovništvo čitavog Sovjetskog Saveza. Provedbena naredba OGPU-a od 2. veljače specificirala je mjere koje treba poduzeti radi “likvidacije kulaka kao klase”. U svakom mjestu je skupina trojice službenika, takozvana “trojka”, odlučivala o sudbini seljaka. Trojku su činili pripadnik OGPU-a, lokalni partijski čelnik i državni tužitelj. Imala je ovlasti da po kratkom postupku izriče teške kazne (strijeljanje, progonstvo), bez prava žalbe. Prema svjedočenju jednog lokalnog partijskog čelnika, oni su često davali ovakve preporuke: “Na plenarnoj sjednici seoskog sovjeta stvaramo kulake onako kako nam odgovara”. Premda je Sovjetski Savez imao i zakone i sudove, ignorirala ih je odluka trojice pojedinaca. Oko trideset tisuća sovjetskih građana pogubljeno je temeljem odluka trojki.11 Tijekom prva četiri mjeseca 1930., iz sovjetske Ukrajine prisilno je deportirano 113.637 ljudi koji su označeni kao kulaci. To je značilo da je ispražnjeno oko trideset tisuća seoskih kuća, a njihovi iznenađeni stanovnici nisu imali uopće, ili su imali malo vremena pripremiti se

sovjetske gladi

31

za put u nepoznato. Ukrcani su u tisuće ledenih teretnih vagona koji su, pretrpani preplašenim i bolesnim ljudskim tovarom, upućeni u sjeveroistočne dijelove europske Rusije, na Ural, u Sibir ili Kazahstan.

Uz zvuke pucanja i krikova, seljaci su po posljednji put vidjeli svoje domove, trpjeli su hladnoću i poniženja u vagonima, a na odredišta u tajgama i stepama stigli su, u mučnini i rezignaciji, kao robovi.12 Ukrajinski seljaci znali su za deportacije u koncentracijske logore jer su to doživljavali još od sredine dvadesetih godina nadalje. Sada su pjevali tužbalicu koja je postala dio tradicije: O Solovki, Solovki!

Put je tako dug Srce staje A duša se slama.

Solovki je bio logorski kompleks na Arktičkom moru.* Za ukrajinske seljake bio je sinonim egzila, svega stranog, nasilnog i bolnog. Za komunističku vrhušku Sovjetskog Saveza, Solovki je bio sabirni logor koji je zatočenike pretvarao u državni profit. Staljin je 1929. odlučio da se taj model primijeni širom Sovjetskog Saveza, naredivši uspostavu “po­ sebnih naselja” i koncentracijskih logora.** Koncentracijski logori bili su izdvojena područja prisilnog rada okružena ogradom i stražama.

Posebna naselja bila su nova sela koja su izgradili sami zatočenici usred prazne stepe ili tajge. Ukupno je oko tri stotine tisuća Ukrajinaca, među 1,7 milijuna kulaka, deportirano u posebna naselja Sibira, europskog dijela Rusije i Kazahstana.13 Masovno kažnjavanje seljaka deportacijom koincidiralo je s masovnom upotrebom prisilnog rada u sovjetskoj ekonomiji. Posebna naselja

Na Solovjeckim otocima. Odatle kolokvijalni naziv Solovki. (op. prev.)

“Posebna naselja” bila su oblik represije u Sovjetskom Savezu, s nešto blažim režimom nego u koncentracijskom logoru. U “posebnim naseljima” bili su u pravilu zatočeni pripadnici velikih deportiranih skupina. (op. prev.) *

**

32

timothy snyder, krvava prostranstva

i koncentracijski logori objedinjeni su 1931. u jedinstven sustav poznat kao Gulag. Uspostava Gulaga, kako su Sovjeti zvali “sustav koncentracijskih logora”, zbila se istodobno s kolektivizacijom poljoprivrede s kojom je bila u izravnoj vezi. Na svome vrhuncu sustav je činilo 476 logorskih kompleksa kroz koje je prošlo oko osamnaest milijuna ljudi i gdje će tijekom zatočeništva umrijeti između milijun i pol i tri milijuna ljudi. Slobodni seljak postao je ropski radnik, zaposlen na izgradnji velikih kanala, rudnika i tvornica koji će, kako je Staljin vjerovao, modernizirati Sovjetski Savez.14 Ukrajinski seljaci najčešće su slani na takozvani Bjelomor, izgradnju kanala između Bijelog i Baltičkog mora kojim je Staljin bio posebno opsjednut. Oko 170.000 ljudi kopalo je smrznutu zemlju krampovima i lopatama, katkad posuđem za jelo, pa i rukama, u razdoblju od dvadeset i jednog mjeseca. Umirali su na tisuće od iscrpljenosti i bolesti i nalazili svoj kraj na dnu suhog kanala koji se, kada je dovršen 1933., pokazao nepraktičnim za plovidbu. Stopa smrtnosti u posebnim naseljima također je bila visoka. Sovjetske vlasti očekivale su smrtnost od pet posto zatočenika, ali je stopa porasla na deset, katkad i petnaest posto. Stanovnik Arhangelska, najvećeg grada na Bijelom moru, komentirao je besmisao čitavog pothvata: “Jedno je htjeti uništiti kulake u ekonomskom smislu, ali fizički uništavati njihovu djecu je obično barbarstvo”. Djeca su na dalekom sjeveru umirala u tolikom broju da su “po tri ili četiri dječja tijela odvožena na groblje bez kovčega”. Grupa radnika u Vologdi upitala se “vodi li put prema svjetskoj revoluciji” preko “leševa te djece”.15 Stope smrtnosti u gulazima bile su visoke, ali nisu bile više od onih koje će uskoro pogoditi mnoga ukrajinska sela. Radnici na Bjelomoru bili su vrlo slabo hranjeni. Dobivali su nekih šesto grama kruha (1300 kalorija) dnevno. No i to je bila bolja prehrana od one tada dostupne u sovjetskoj Ukrajini. Prisilni radnici na Bjelomoru dobivali su dvostruko ili trostruko, katkad i šesterostruko više nego što će 1932. i 1933. dobiti seljaci na kolhozima koji su ostali u sovjetskoj Ukrajini. Oni jednostavno nisu dobivali ništa.16

sovjetske gladi

33

Prvih tjedana 1930. kolektivizacija je nastavljena ubrzanim ritmom u sovjetskoj Ukrajini i čitavom Sovjetskom Savezu. Moskva je u glavne gradove sovjetskih republika slala kvote za svaku pojedinu oblast koja mora biti kolektivizirana, a republički partijski čelnici su težili povećanju tih kvota. Ukrajinsko rukovodstvo je obećalo da će kolektivizirati čitavu republiku u roku od godinu dana. Tada bi oblasni partijski čelnici, u želji da se dodvore nadređenima, obećavali kolektivizaciju u roku od devet ili dvanaest tjedana. Pod prijetnjom deportacije silili su seljake da potpišu odricanje od svoje zemlje i pristupanje kolhozu. U slučaju potrebe, OGPU bi intervenirao silom, često i smrtonosnom. Dvadeset i pet tisuća radnika poslano je na selo kao pomoć policiji u pokoravanju seljaka. Uvjereni da su kulaci odgovorni za nestašice hrane u gradovima, radnici su govorili da će “praviti sapun od kulaka”.17 Do sredine ožujka 1930., sedamdeset i jedan posto obradive zemlje u Sovjetskom Savezu je, barem formalno, pripalo kolhozima. To je značilo da je većina seljaka potpisala pristanak kojim se odriče zemlje i pristupa kolhozu. Više nisu imali formalnih prava da koriste svoju zemlju za vlastite potrebe. Njihovo zaposlenje, plaća i hrana, ovisili su o rukovodstvu kolhoza čiji članovi su postali. Izgubili su svoju stoku, a ovisili su o mehanizaciji traktorskih stanica koje nikad nije bilo dovoljno. Zato je u tim stanicama, koje su postale središta političke moći na selu, uvijek bio prisutan višak partijskih dužnosnika i pripadnika OGPU-a.18 Vjerojatno i više nego u Ruskoj SFSR, gdje je postojala tradicija zadruž­nog vlasništva, u sovjetskoj Ukrajini su seljaci bili užasnuti gubitkom zemlje. Čitava njihova povijest bila je povijest borbe s ve­ leposjednicima koju su, izgledalo je, konačno dobili Oktobarskom revolucijom. Međutim, u godinama koje su uslijedile, od 1918. do 1921., boljševici su rekvirirali hranu od seljaka kako bi mogli voditi Građanski rat. Zato su seljaci imali jake razloge da strepe od sovjetske države.

Lenjinova kompromisna politika iz dvadesetih godina bila je dobrodošla, ali su seljaci sumnjali, s pravom, da će jednoga dana biti izmijenjena. Kolektivizacija je 1930. njima izgledala kao “drugo kmetstvo”, početak novog ropstva u kojem više nemaju posla s veleposjednicima

34

timothy snyder, krvava prostranstva

već s komunističkom partijom. Seljaci u sovjetskoj Ukrajini strahovali su od gubitka teško stečene slobode, ali su strahovali i od gladi, a na koncu i za vlastite živote.19 Seoska društva sovjetske Ukrajine bila su još uvijek većim dijelom religiozna društva. Mnogi mladi i ambiciozni ljudi, privučeni službenim komunističkim ateizmom, napustili su velike ukrajinske gradove i otišli u Moskvu ili Lenjingrad. Premda je ateistički komunistički režim suzbijao djelovanje njihove Pravoslavne crkve, seljaci su i nadalje bili kršćanski vjernici i mnogi su ugovor s kolhozom doživljavali kao ugovor s vragom. Neki su vjerovali da je Sotona došao na zemlju u ljudskom obličju kao partijski aktivist, da je registar kolhoza paklena knjiga i da su osuđeni na muke i prokletstvo. Nove traktorske stanice doimale su se kao ispostave Gehene. Neki poljski seljaci u Ukrajini, katolici, kolektivizaciju su također doživljavali kao apokalipsu: “Ne želim svoju dušu prodati vragu”. Imajući na umu religioznost stanovništva, partijski aktivisti su promicali nešto što su nazvali Staljinovom Prvom zapovijedi: kolhoz prvo opskrbljuje državu, tek onda narod. Kao što su seljaci dobro znali, biblijska Prva zapovijed glasi: “Ja sam Gospod Bog Tvoj; nemoj imati drugih bogova osim mene.”20 Deportacijom kulaka u gulage, ukrajinska sela lišena su svojih starješina. I bez njih su seljaci pokušali spasiti sebe i svoje zajednice. Htjeli su zadržati svoje male okućnice, utočišta autonomije. Nastojali su svoje obitelji držati podalje od države, sada utjelovljene u kolhozima i traktorskim stanicama. Umjesto da svoju stoku predaju kolhozima, radije su je prodali ili zaklali. Očevi i muževi slali su svoje kćeri i supruge da izlaze na kraj s partijskim aktivistima i policijom, u nadi da se sa ženama neće postupati surovo kao s muškarcima. Nekad su se muškarci oblačili kao žene samo da bi došli u priliku ubiti lokalnog komunista motikom ili lopatom.21 Presudila je činjenica da seljaci nisu imali oružja, a bili su i loše organizirani. Država je uživala monopol na vatreno oružje i logistiku.

Seljačke akcije zabilježio je moćni policijski aparat. Iako nije poimao njihove motive, slutio je njihove općenite namjere. OGPU je 1930.

sovjetske gladi

35

za­bilježio gotovo milijun slučajeva individualnog otpora u Ukrajini.

Od svih masovnih seljačkih pobuna u Sovjetskom Savezu u ožujku te godine, polovica se zbila u sovjetskoj Ukrajini. Neki ukrajinski seljaci “glasovali su nogama” i krenuli na zapad, preko granice u susjednu Poljsku. Čitava sela slijedila su taj primjer noseći crkvene zastave, križeve ili tek crno platno vezano na štap, krećući se prema zapadu, u pravcu granice. Tisuće su stigle u Poljsku gdje su se širile spoznaje o vladavini gladi u Sovjetskom Savezu.22 Bijeg seljaka u Poljsku bio je neugoda s međunarodnom težinom i čini se da je ozbiljno zabrinuo Staljina i Politbiro. Poljske vlasti, koje su u to doba pokušavale popraviti odnose sa svojom velikom ukrajinskom manjinom, došle su u priliku saznati sve o tijeku i posljedicama kolektivizacije. Poljske pogranične straže strpljivo su intervjuirale izbjeglice i dobile uvid u metode i neuspjehe kolektivizacije. Neki seljaci tražili su da Poljska započne s invazijom i oslobodi ih bijede. Izbjeglička kriza opskrbila je Poljsku sa značajnim propagandnim oružjem protiv Sovjetskog Saveza. Poljska Józefa Piłsudskog nikada nije planirala agre­ sivni rat protiv Sovjetskog Saveza, ali se pripremala za slučaj njegove dezintegracije duž etničkih linija i poduzimala je izvjesne korake ne bi li ubrzala takav razvoj događaja. Dok su Ukrajinci bježali iz sovjetske Ukrajine, Poljska je slala svoje špijune u suprotnom smjeru kako bi ohrabrila ukrajinsku pobunu. Njena propaganda je na plakatima Staljina nazivala “Carem Gladi” koji izvozi žito dok njegov narod nasmrt gladuje. U ožujku 1930. u Politbirou je zavladala zabrinutost da bi “poljska vlada mogla intervenirati”.23 Kolektivizacija je bila sastavnica opće političke linije, a Sovjetski Savez bio je velika država, pa je nestabilnost u određenom pograničnom području valjalo promatrati u sklopu općih ratnih priprema.

Staljin i sovjetska vrhuška smatrali su Poljsku zapadnom, a Japan istočnom karikom u lancu međunarodnog kapitalističkog okruženja.

Poljsko-japanski odnosi bili su prilično dobri, a u proljeće 1930. Staljina je brinula mogućnost zajedničke poljsko-japanske invazije. Sovjetski

ASSR Povolških Nijemaca Saratov 36 Engels

Tatarska ASSR Samara

Sverdlovsk Ufa

ZAPADNI SIBIR

Čeljabinsk

Baškirska ASSR

Novosibirsk

Omsk

Staljinsk timothy snyder, krvava prostranstva

T

Orenburg

Kizil VA

TU ANU

Ruska SFSR

Staljingrad

MONGOLIJA (Sovjetski satelit)

Semipalatinsk Karaganda

Astrahan

Kazahska ASSR

Dagestanska ASSR

Balhaško jezero

Aralsko jezero

Tbilisi

Kar

Zakavkaska SFSR

aka

lpač

Kaspijsko jezero

Alma-Ata

ka A

SSR Taškent

Turkmenska SSR Ašgabat Teheran

PERZIJA

Uzbečka SSR

Frunze Kirgiska ASSR

Sinkjang

KINA

Kašgar Staljinabad Tadžička SSR

AFGANISTAN Kabul

INDIJA (Brit.)

SOVJETSKA CENTR ALNA AZIJA 1933.

Savez bio je daleko najveća država na svijetu i pružao se od Europe do Tihog oceana. Stoga je Staljin morao, osim europskih sila, imati na umu i ambicije Japana u Aziji.

Tokio je na štetu Rusa stekao vojnički ugled. Japan se pojavio kao svjetska sila kada je porazio Rusko Carstvo u Rusko-japanskom ratu 1904.–1905., zauzevši željezničke pruge koje su Rusi izgradili do tihooceanskih luka. Staljin je dobro znao da i Poljska i Japan sa zanimanjem promatraju zbivanja u Ukrajini te da su upućeni u nacionalno pitanje u Sovjetskom Savezu. Staljin je bio emotivan po pitanju svojedobnog ruskog poniženja u Aziji. Volio je pjesmu “Na brdima Mandžurije” koja je Japancima prijetila krvavom osvetom.24 Dok je kaos izazvan kolektivizacijom na zapadu Sovjetskog Saveza izazvao strah od poljske intervencije, nered na istoku Sovjetskog Saveza pogodovao je Japanu. U sovjetskoj središnjoj Aziji, osobito u većinski muslimanskom sovjetskom Kazahstanu, kolektivizacija je prouzročila i veći kaos nego u sovjetskoj Ukrajini. Zahtijevala je dublju, drastičnu društvenu preobrazbu. Narodi Kazahstana nisu bili seljaci nego nomadi koji su prisiljeni na trajno boravište, što je bio prvi korak u provedbi sovjetske modernizacije. Prije nego što je kolektivizacija mogla

sovjetske gladi

37

započeti, nomadi su trebali postati zemljoradnici. Politika “sedentarizacije” lišila je stočare njihovih životinja, dakle njihovih sredstava za život. Ljudi su konjima ili kamilama prelazili granicu u muslimanski Sinkjang, kinesku oblast, što je Staljina navelo na pomisao da bi mogli biti agenti Japana, dominantne strane sile umiješane u kineske unutarnje sukobe.25 Situacija se nije razvijala po planu. Kolektivizacija, koja je trebala ojačati sovjetski poredak, destabilizirala je pogranična područja.

U azijskom i europskom dijelu Sovjetskog Saveza je Petogodišnji plan, koji je trebao donijeti socijalizam, izazvao enormne patnje, a država koja je trebala predstavljati pravdu, posezala je za vrlo staromodnim sigurnosnim mjerama. Sovjetski Poljaci deportirani su iz zapadnih pograničnih područja, a straže na granicama svuda su ojačane. Svjetska revolucija će se odvijati iza zatvorenih granica, a Staljin će poduzimati korake da bi zaštitio ono što je nazvao “socijalizam u jednoj zemlji”.26 Staljin je trebao obeshrabriti strane protivnike i preispitati svoje unutarnjopolitičke planove. Naložio je sovjetskoj diplomaciji da započne razgovore o sklapanju paktova o nenapadanju s Poljskom i Japanom. Naredio je punu borbenu gotovost Crvene armije u zapadnom Sovjetskom Savezu. Ono što je bilo znakovito više od svega bilo je zaustavljanje kolektivizacije. U članku od 2. ožujka 1930., pod briljantno odabranim naslovom “Vrtoglavica od uspjeha”, Staljin je ustvrdio kako je najveći problem kolektivizacije preveliki entuzijazam kojim je provođena. Bilo je pogrešno, napisao je, siliti seljake da pristupaju kolhozima. Ovi su sad iščeznuli brže no što su se pojavili. U proljeće 1930. seljaci u Ukrajini obavili su žetvu i posijali sjeme za jesen, baš kao da je zemlja bila njihova vlastita. Mislili su da su pobijedili i tu zabludu im valja oprostiti.27 Staljinovo povlačenje bilo je taktičke naravi.

Dobivši na vremenu za razmišljanje, Staljin i Politbiro domislili su učinkovitije načine da seljake podčine državi. Sljedeće godine je sovjetska politika na selu nastavljena, ali lukavo i oprezno. U godini 1931. kolektivizacija će biti provedena jer seljaci više neće imati izbora. Niži

38

timothy snyder, krvava prostranstva

kadrovi ukrajinske partijske organizacije su uklonjeni, kako bi se osiguralo da oni koji budu radili u selima budu učinkoviti i svjesni što ih čeka ako u tome ne uspiju. Samostalnim zemljoradnicima nametnuti su porezi koje su mogli izbjeći isključivo pristupanjem kolhozu. Kolhozi su postupno bivali sve krupniji pa su postali dovoljno jaki da na obližnje samostalne seljake vrše, manje ili više neizravan pritisak. Imali su ovlasti primjerice donijeti odluku da se samostalnim zemljoradnicima može oteti sjeme za sjetvu. Sjetveno sjeme, koje se čuva u razdoblju od žetve do sljedeće sjetve, ima suštinski značaj za opstanak svakog poljoprivrednog gospodarstva. Selekcija i skladištenje sjetvenog sjemena čini sâm temelj poljoprivrede. U ljudskoj povijesti uvijek je posezanje za sjetvenim sjemenom radi prehrane bilo znak krajnjeg očaja.

Pojedinac kojem je kolhoz oteo sjetveno sjeme više nije mogao živjeti od svoga rada.28 Deportacije su se nastavile, a kolektivizacija je opet krenula svojim tokom. Krajem 1930. i početkom 1931. je dodatnih 32.127 obitelji deportirano iz sovjetske Ukrajine, što je približno jednak broj ljudi koji su deportirani prethodne godine, u prvom valu. Seljaci su uvidjeli da će umrijeti od iscrpljenosti u gulagu ili od gladi u blizini svojih kuća, što su radije odabirali. Pisma deportiranih prijatelja i rođaka katkad bi promakla cenzuri. U jednom je stajalo: “Što god bilo, ne dolazite. Ovdje se umire. Bolje da se sakrijete, da umrete tamo, ali kako god bilo, ne dolazite ovdje.” Ukrajinski seljaci, žrtve kolektivizacije, odabrali su, kako je rekao jedan partijski aktivist, “umiranje od gladi kod kuće umjesto progonstva u nepoznato”. Kako je kolektivizacija 1931. tekla sporije – umjesto čitavih sela odjednom, kolhozima su sada pristupale obitelji, jedna po jedna – otpor je bio otežan. Nije bilo iznenadnih napada koji bi izazvali očajničku obranu. Do kraja godine, novi pristup pokazao se uspješnim. Sedamdeset posto obradivih površina u Ukrajini bilo je kolektivizirano. Ponovno je dosegnuta razina postignuta u ožuj­ ­ku 1930., ali ovoga puta trajno.29 Poslije neuspješnog početka 1930., Staljin je 1931. postigao političku pobjedu. Politički trijumf nije zahvatio i ekonomiju. Nešto nije bilo

europa

587

O autoru Timothy Snyder rođen je 1969. u američkoj saveznoj državi Ohio, a doktorirao je 1997. na Sveučilištu Oxford. Bio je istraživač u Parizu i Beču i stipendist Sveučilišta Harvard. Glavne su teme njegovih istra­ živanja povijest Srednje i Istočne Europe te Holokaust. Napisao je i uredio više nagrađenih i hvaljenih knjiga o europskoj povijesti dvadesetog stoljeća, među ostalima The Reconstruction of Nations (2003.), Sketches from a Secret War (2005.), The Red Prince (2008.), On Tyranny (2017.) i The Road to Unfreedom (2018.). Za Bloodlands (Krvava prostranstva) dobio je desetak međunarodnih nagrada. Predaje povijest na Sve­ učilištu Yale te na Institutu za humanističke znanosti u Beču. Član je američkog Vijeća za međunarodne odnose i Odbora za savjest pri Memorijalnom muzeju Holokausta. Govori pet i čita deset jezika. Živi u New Havenu u Connecticutu.

588

timothy snyder, krvava prostranstva

europa

589

O prevoditelju Vuk Perišić rođen je 1962. u Rijeci gdje je i završio Pravni fakultet. 1985. objavljivao je tekstove u riječkom omladinskom glasilu Val. Od 1999. do 2007. radio je kao odvjetnik. U riječkim časopisima Rival, Novi Kamov i Književna Rijeka objavljivao je priče i eseje. 2003. riječki ICR obja­ vio je njegov roman Simfonije. Od 2010. do 2016. pisao kolumne i eseje za beogradske E-novine i Peščanik te zagrebački Jutarnji list i T-portal.

2015. Fraktura objavila njegovu zbirku eseja Od Weimara do Vardara.

Za Frakturu preveo i uredio više knjiga (Michael Burleigh, Treći Reich – Nova povijest; David Stevenson, Povijest Prvog svjetskog rata; Ian Kershaw, Do pakla i natrag). Živi i radi u Rijeci.

590

timothy snyder, krvava prostranstva

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednica Iva Karabaić Lektura i korektura Lidija Vešligaj Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Maja Glušić Fotografija na naslovnici © GRANGER — All rights reserved Godina izdanja 2018., listopad Tisak Gamalux, Zagreb ISBN 978-953-266-994-7 Biblioteka Platforma, knjiga 68

Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

europa

591

592

timothy snyder, krvava prostranstva

Nacistički i staljinistički režim ubili su od 1933. do 1945. više od četrnaest milijuna civila na krvavim prostranstvima – području koje obuhvaća dio Rusije, Poljsku, Bjelorusiju, Ukrajinu i baltičke države. Ubijanje je počelo glađu koju je Staljin izazvao u Ukrajini, a nastavilo se Velikim terorom i potom uništenjem Poljske u njemačko­sovjetskoj režiji.

Nakon njemačkog napada na Sovjetski Savez milijuni su umrli kod Staljingrada, a Nijemci su krenuli u krvavi pohod protiv Židova. Po završetku Drugog svjetskog rata i ponovno poslije kraja komunizma, nacionalisti krvavih prostran­ stava, ali i izvan njih, posvetili su se uvećanju broja svojih žrtava ne bi li si priskrbili nevinost.

Uspoređujući dva sustava koja su usmrtila milijune ljudi, briljantni američki povjesničar Timothy Snyder u Krvavim prostranstvima iz novoga kuta promatra središnji događaj europske povijesti 20. stoljeća. Ovo vrhunsko djelo koje govori o povijesti političkog masovnog ubojstva od neiz­ mjerne je važnosti i za naš stav prema vlastitoj prošlosti.

Jer, kako upozorava Snyder, ako povijest ne izgradimo i obranimo na potpuno drugačijim temeljima, zateći ćemo se u situaciji da će Hitler i Staljin nastaviti vrednovati svoje zločine umjesto nas.

249,00 kn ISBN 978-953266994-7

9 789532 669947

www.fraktura.hr

Biblioteka Platforma