Krvna braća

Ernst Haffner

Krvna braća Krvna braća

Ponovno otkrivena knjiga koju su nacisti pokušali uništiti. Sjajan prikaz Berlina u 1930-ima.

-1-

-2-

Ernst Haffner

Krvna braća prevele s njemačkog Ana Pranjković Karas, Željka Gorički, Ines Hudobec, Daniela Čančar, Bojana Bajić

Fraktura -3-

This project has been funded with support from the European Commission. This publication reflects the views only of the author, and the Commission cannot be held responsible for any use which may be made of the information contained therein.

Ovaj projekt ostvaren je uz financijsku potporu Europske komisije.

Ova publikacija odražava isključivo stajalište autora publikacije i Komisija se ne može smatrati odgovornom prilikom uporabe informacija koje se u njoj nalaze.

Financirano sredstvima Europske unije, Programom za cjeloživotno učenje

Knjiga je prevedena i objavljena u okviru i uz potporu projekta TransStar Europa

Naslov izvornika Blutsbrüder © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2016. © za prijevod TransStar Europa, 2015.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-704-2 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 934622

-4-

1.

Banda Krvna braća i stalno nezaposleni – Jonny, vođa bande – Četrdeset pet peciva i dvije kobasice – “Vuci, rago, vuci!”

Poput sićušnih članaka umorne zmije što vijuga dugačkim industrijskim dvorištem i dvama katovima stoje osmorica mladića iz bande Krvna braća te poput stotinu drugih čekaju da iz užasne hladnoće i vlage budu pušteni u tople čekaonice. Potrajat će još tri-četiri minute. A onda se, točno u osam sati, na drugome katu otvaraju teška željezna vrata. Područna služba za socijalnu skrb Berlin-Mitte u Chausseestraße napravila je prvi korak u pokretanju složenog birokratskog pogona. Taj se trzaj višestruko prepliće s redom za čekanje. Članci se pomiču, stružu nogama, u rukama držeći bezbrojne neophodne papire. Služba je bila toliko susretljiva da izda tiskani priručnik koji u beskrajnom stupcu nabraja potrebne papire te popisuje dvadeset i četiri gradske lokacije na kojima se oni izdaju.

Zmija je već stigla do goleme čekaonice ispred blagajne. Iz nje učas nastanu dvije zmijice, vojnički precizno postrojene. Prva zmijica strpljivo čeka da joj promukli administrativni poslužitelj Paule uzme kartice sa žigovima za pripremu isplata. Druga vijuga pred šalterom za informacije kako bi nakon odgovora na pitanja odakle i kamo dobila kartončić s brojem. Zatim se pojedini članci razilaze u druge dvije dvorane pred vrata gospode otpravnika da bi ondje jobovski strpljivo čekali prozivku po brojevima. To strpljenje mora dostajati za dobrih pet-šest sati čekanja. Osmorica mladića iz bande ne priključuju se ni jednoj ni drugoj zmijici, već hitaju među stalno nezaposlene. Možda se još domognu koje klupe.

-5-

Čekaonica za stalno nezaposlene. U pripadajućim uredima pod­ nose se molbe za dodjelu pomoći nezaposlenima. Službenu kraticu “P. N.” zajedljiva je drskost protumačila kao “permanentno nezaposleni”. Već sada, tek pola sata nakon otvaranja, velika je dvorana prepuna. Malobrojne klupe zauzete su do posljednjeg mjesta. Oni koji više nisu imali kamo sjesti stoje po hodniku ili se naslanjaju na uzdužne zidove prekrivene odvratnim, tamnim i masnim mrljama od tisuća i tisuća leđa. Neizrecivo sumorna svjetlost sivoga dana miješa se sa svjetlom slabe žarulje, tvoreći turobno osvjetljenje pod kojim se lica onih što čekaju doimlju još jadnijima, još više izgladnjelima. Iza dva poprečna zida nalaze se svijetle, čiste uredske pro­ storije. Iako vrata ne nedostaje, u zidovima su probijene dodatne četverokutne rupe veličine činovničkih glava nižega platnog razreda. Tik do svakih vrata. Kako bi izbjegli svaki nepotrebni doticaj s pukom u čekaonici, činovnici brojeve ne izvikuju kroz vrata.

Umjesto toga otvara se zaklopac, pojavi se uredno uramljena muška glava i zaurla broj. Potom se zaklopac žurno zalupi. Prozvani se broj – tek se u uredu ispostavi da se zove Meyer, Gustav ili Abrameit, Frieda – kroz vrata pored zaklopca otklatari u ured. Pri svakom izvikivanju broja glave u čekaonici naglo sunu uvis. Katkad se dogodi da se u isti tren otvore zaklopci na oba zida. Tad sve glave polete hop – gore, cup – unatrag.

Osmorica su se mladića naposljetku uspjela dočepati cijele klupe.

Ne obaziru se na prozivku i spavaju, drijemaju. Cijelu su beskrajnu zimsku noć proveli na ulici. Kao i toliko puta dosad: bez krova nad glavom. Stalno na nogama, stalno u pokretu. Po takvom vremenu nema odmora. Danima bljuzgavica, tu i tamo dosadna kiša, sve uskovitlano vjetrom zbog čije prodorne hladnoće usta mladića klepeću poput pačjih kljunova. Osmorica mladića u dobi od šesnaest do devetnaest godina. Neki su pobjegli iz popravnih domova. Dvojica još negdje u Njemačkoj imaju roditelje. Pokoji samo oca ili

-6-

majku. Njihovo rođenje, njihova najranija mladost poklopili su se s ratom i poraćem. Još dok su pokušavali napraviti svoje prve krivonoge korake, već su bili prepušteni sami sebi. Otac je bio u ratu ili već na popisu žrtava, a majka je tokarila granate ili pomalo iska­ šljavala pluća u tvornicama baruta i eksploziva. Djeca s trbuščićima nalik korabici – više nisu bili ni poput krumpira – vrebala su po dvorištima i ulicama tražeći bilo što jestivo. Kad bi poodrasli, u čoporima bi odlazili u pljačku. U pljačku da napune trbuhe. Opaki, mali grabežljivci.

Ludwiga iz Dortmunda probudilo je izvikivanje broja. Sjedi nogu ispruženih preda se, ruku u džepovima, s cigaršpicom u kutu usana. Usko, izgladnjelo mladićevo lice živih smeđih očiju nestrpljivo zirka prema ulazu u dvoranu. Prijatelji spavaju, sagnuti naprijed, klonuli ili iznemoglo se naslanjajući na susjeda. Jonny, njihov glavešina, njihov vođa, rekao im je da u devet sati budu tu. Htio je, kao i obično, skupiti novac. Ne otkriva im kako to čini. Sinoć se oko deset sati oprostio s drugovima.

Ludwig ugleda Jonnyja kako ulazi u dvoranu i uzbuđeno mahne.

“Ovamo, Jonny, ovamo!” Jonny je dvadesetjednogodišnji mladić.

Jaka brada i istaknute jagodične kosti djeluju pomalo grubo, ali u najmanju ruku pokazuju snagu volje. Govori pametno i dobro sročeno, gotovo bez elemenata dijalekta, što je dokaz da svakoga u bandi nadmašuje duhom. Fizička se nadmoć podrazumijeva, inače ne bi bio vođa. “Jutro, Ludwig!” Pruža mu veliku kutiju cigareta.

Ludwig se željno, pohlepno posluži i s velikim užitkom uvlači žuđeni dim. Drugovi još uvijek spavaju. Ludwig povuče dubok dim i zapuhne dečke. Oni se zagrcnu, zakašlju, probude. Ništa ih drugo ne bi tako brzo probudilo. Cigarete? Hej, Jonny! Svaki uzme po jednu. A sada znaju i to da Jonny ima novca, da će napokon opet jesti. Pa hajde. Kao i uvijek, hodaju razdvojeni, u tri skupine. Devet mladića na okupu privlači neželjenu pozornost. Iz Chausseestraße

-7-

skreću u Invalidenstraße. Tu će kupiti doručak. Četrdeset pet malih peciva u tri velike vrećice i dvije cijele jetrenice s lukom. To će biti dovoljno za devetoricu.

Rosenthaler Platz, Mulackstraße, pa u Rückerstraße. U glavnu krčmu svih bandi oko Alexanderplatza, u Rückerklause. U izlogu se već revno peku popečci od krumpira. Masni oblaci dima dopiru i do najudaljenijih kutaka mračnog, jezivog i prljavog lokala.

I u rano jutro birtija je puna gostiju. Ona je više od obične krčme, neka vrsta doma onima koji ga nemaju. Bučna glazba iz zvučnika, bučni gosti. Odbojan lokal: stolovi mokri od piva, išarani zidovi, crni od prljavštine, nikoga ne smetaju. Banda zauzima mjesto u kutu desno od ulaza. Konobar donosi odvratnu ali barem vruću bistru juhu. Onda počinje tamanjenje peciva i kobasica. Pritom se mnogo ne govori. Čuju se samo potmuli, gotovo životinjski zvukovi, roktanje kojim želudac izražava zadovoljstvo. Mladići su kao preporođeni. Odgrizaju krajeve kobasica, vilice rade. Jedni drugima dobacuju poglede što govore: “Čovječe, kako je ovo dobro, tako jesti i vidjeti da ima još...” A tu su i drugi, zahvalni, ponosni pogledi upućeni Jonnyju, koji se opet pobrinuo za sve.

Otraga u jednom od separea posve mlad dečko iz bande sjedi u krilu pripite mušterije. Dvojica dječakovih kompanjona hodaju amo-tamo pred separeom i dobacuju svojemu pajdašu bodreće “Vuci, rago, vuci!” Izvuci mušteriji novčanik i doturi ga nama...

Među dvojicom vođa bandi na barski stol pred bifeom naslanja se djevojčica, dijete od petnaest-šesnaest godina. Drsko je navukla kaputić jednoga od mladića kojima je postalo prevruće, nataknula kapu sa štitnikom i s vođama u kožnatim jaknama pije rakiju za rakijom. Nezdravo blijedo lice plavkastih žila na sljepoočnicama razvlači se u gadljivu grimasu, ali mala, prljava ruka odmah ponovo poseže za čašom rakije da bi odzdravila jednome od dvojice u ko­ žnatim kaputićima. Usta djevojčice se otvaraju: gotovo bezuba, tu i tamo pokoji crni krnjatak. A sigurno joj još nije ni šesnaest...

-8-

Za šankom pozorno stoji krčmar. U dobrom plavom odijelu, blistavobijela ovratnika, jedinoga u cijelome lokalu. Glazba trešti bez prestanka. Stalno netko dolazi i odlazi. Sve mladi, vrlo mladi ljudi. Mnogi dolaze s naprtnjačama, s kojekakvim paketima. Pa se otpute u predsoblje, do strahovito uprljanog zahoda. Kratak razgovor, odmatanje, pospremanje. Novac ide iz ruke u ruku. Na šanku trgnu rakiju. Odlaze. Policijske racije nisu rijetkost.

Djevojčica je sad već mrtva pijana, tetura od stola do stola i nudi se. Friedel se opet prenemaže, kažu drugi, i više se ne obaziru na tužan prizor pijanoga djeteta koje pokazuje svoje mršave draži.

Rückerklause, neka vrsta doma onima koji ga nemaju. Vječita dječačka glad sa stola je do zadnje mrve pomela i peciva i kobasice, i još po dva popečka od krumpira. S užitkom se zavale, puše, otpiju gutljaj piva i pjevuše melodiju iz razglasa: “... Nemoj draga srcu mi prić’, jer još malo i sidro ću dić’...” Siti su, u lokalu je toplo. Svladava ih umor. Glave klonu na stol. Samo Jonny sjedi budan i puši li, puši.

On plaća za sve. Zatim prebrojava novac. Još punih osam maraka.

Gdje li će noćas spavati? Korištenje bijednog stjeničavog madraca u najjeftinijem masovnom svratištu stoji pedeset pfeniga. Dakle, četiri marke i pedeset pfeniga, jedva da će ostati dovoljno za sutra.

Jonny pokušava smisliti jeftinije prenoćište. Momci neka samo nastave spavati. Neka im konobar kaže da ih Jonny u osam navečer čeka kod Schmidta.

-9-

- 10 -

2.

Jutarnja gužva na meksički način – Toplina je neizmjerna blagodat – Policija?

Ono što je Rückerklause danju noću je Schmidt u Linienstraße.

Nesumnjivo, i danju tu bude gužve i treštanja limene glazbe. Ali uvečer se krcatost toga malenog lokala pretvara u kaotičnu stisku.

Tada pivo ne prestaje teći ni minute, tada je svaki stolac dvostruko zauzet. Tko još nije našao mjesto, sjeda na podij ili s čašom u ruci ostaje stajati tamo gdje jest. Beskonačni papirnati vijenci, neza­ obilazan rekvizit za stvaranje ugođaja, stalno su obavijeni gustim obla­cima dima premda se ventilator očajnički trudi napraviti u zraku malo reda. Bučni orkestar svira požrtvovno i bez prekida.

Nagrada su mu velikodušne runde piva. Sve dok se opijenost glazbenika zastrašujuće očito ne odrazi i na zvuk. Tek je onda kod Schmidta pravi ugođaj. Onda se cijeli lokal pretvori u urlajući, top­ ćući zbor.

Jonny svoju osmorku mora skupljati sa svih strana da bi im rekao kako je našao jeftino prenoćište. Dvije marke za cijelu bandu.

U spremištu u Brunnenstraße. Za dvije marke čuvar će ih u deset sati pustiti u spremište. Ali u pet ujutro moraju natrag na ulicu.

Slame i velikih sanduka u koje se može leći ima dovoljno. U pola deset banda diže sidro.

Kada otkuca deset, svi su nadomak mjesta za spavanje. Trojica stoje pred vratima. Ostali čekaju kraj njih u predvorju da čim čuvar otvori vrata, šmugnu unutra. Još prije nego što začuju čuvara, iza vrata dopre bijesno dahtanje i režanje. Pas čuvar. Onda se vrata otvaraju i oni se jedan za drugim ušuljaju u mračnu vežu. Čuvar - 11 -

zaključa za njima. Doga zavija od bijesa i razočaranja. Ne razumije gazdu. Inače mora svakome utjerati strah u kosti, a tu, pred ovom hrpom krajnje sumnjivih spodoba, bodljikava ogrlica drži je na kratkom lancu. Čuvar se vuče pred njima sa psom čije oči bijesno sijevaju. Na pristojnoj udaljenosti Krvna braća tapkaju unutra. Diže se zasun vrata niske drvene šupe i Jonny mora pljunuti svoje dvije marke. Onda starac pretraži svakog dječaka pojedinačno. Traži šibice i upaljače. Da mangupima ne bi palo na pamet da unutra puše... Usred slame i suhog drva. Bio bi to fin vatromet. Doga još jednom pokuša nasrnuti na momke. Ali bodljikava je ogrlica uči da raskomadati valja samo neplatiše. Čim se dečki nađu u mračnoj šupi bez prozora, čuvar izvana zaključa vrata. Puštena doga razjareno njuši procjep ispod vrata, a onda se nasadi pred njih. Neka se samo usude pomoliti nos...

Dečki izgubljeno tapkaju u mraku. Prsti im zapinju o čavle na daskama sanduka, a kad netko pomisli da je našao mjesto, naslagani sanduci odjednom mu se sruše na glavu. Kad je napokon svaki pronašao mjesto u nekom od sanduka ili na stelji, otkucava jedanaest. Za nekoliko minuta svi spavaju. Samo miševi jadikuju nad tom invazijom.

Da vidi zgrčena tijela dječaka u sanducima i na slami, u njihovim posteljama, svatko bi se sažalio. Šesnaestogodišnji Walter neobično šiljatog prsnog koša, koji jezivo nadiže košulju, te očiju buljavih od guše... I njegov vršnjak, dugonja Erwin, na čijim krakatim rukama također nema ni traga mišićima. Ili mirni, vječiti sanjar Heinz: kaputić stavio pod glavu kao jastuk, a košulja mu razderana, prljava prnja. Ludwig, osamnaestogodišnjak iz Dortmunda koji je prije godinu dana pobjegao iz odgojne ustanove, tako se duboko zakopao u slamu da ga se uopće ne vidi, a miševi nesmetano trčkaraju po njemu. Svi izgledaju bijedno. Samo se Jonny i u snu doima odlučno i neustrašivo.

Malo nakon šest sati ujutro opet stoje u mračnoj Brunnenstraße.

- 12 -

Hladnoću koja ih cijele noći nije napuštala sada osjećaju kao fizičku bol. Slabašnoga Waltera tako trese drhtavica da ga moraju primiti u sredinu kao labilan drhtavi smotuljak ne bi li mu brzim hodom priskrbili malo topline. Razdvojeni u skupine idu u smjeru Alexanderplatza. U Mexico. Ranojutarnja gužva od šest. Vruća juha koliko god bila oskudna, može biti neizmjerna blagodat. Ruku zgrčenih oko šalica, Krvna braća sjede u kutu i srču toplinu, toplinu...

Glazba iz razglasa, toliko pojačana da je se ne bi posramila nijedna filharmonija, od šest ujutro do tri sata sljedećega jutra. Svodnici, uličarke, momci iz bandi i mafijaši, povremeni kriminalci i beskućnici, građani koje privlači podzemlje i kriminalisti u potrazi.

To je Mexico. Prije nekoliko godina još mala krčma koja je propala zbog premalo gostiju. Sada se ponosno reklamira kao najpoznatija gostionica u Europi. Novi vlasnik uzeo je iz Moritzenove slikovnice nekoliko slika Indijanaca te ih vrlo šareno i naivno namrljao na četiri gola zida. Postavio je umjetne palme u kričavo šarene i neprozirne izloge, te svoje djelo nazvao meksičkom krčmom.

Krvna braća mirno sjede za svojim stolom. Pred njima je novi dan. Idu mu ususret bez plana. U lokal ulazi muškarac, stranac, nije redovit gost. Pogledom nešto traži i prilazi stolu Krvne braće. Fred, osamnaestogodišnjak, Jonnyjev intimus, naglo ustaje, odgurne druga do sebe i izjuri na ulicu. Stranac za njim. Metež u cijelome lokalu. Tko je taj stranac? Policajac? Ali nitko od gostiju nikada ga nije vidio. A ovdje se poznaju svi policajci. Bandi nije jasno što se događa, ali smatra da nije preporučljivo zadržavati se u lokalu. Jonny razdijeli ostatak novca na jednake dijelove, postroji bandu u četiri para čiji je zadatak tražiti Freda u svim bolje posjećenim krčmama, kod poznatih dečki iz bandi, po svim skrovištima. Čak i ako ga stranac nije ščepao, Fred se neće usuditi vratiti u Mexico. Dakle, mora saznati gdje mu je banda. Sastajalište za sve u osam je uvečer u lokalu za homoseksualce Stara pošta u Lothringerstraße. Četiri para razilaze se u različitim smjerovima.

- 13 -

- 14 -

O knjizi

Početkom 1930-ih godina u Berlinu i drugim većim njemačkim gradovima na tisuće mladih živjelo je na ulici. Neki od njih bili su žrtve teških ekonomskih prilika, dok je mnogima Prvi svjetski rat razorio obitelji te su bili primorani preživljavati u ustanovama so­ cijalne skrbi odakle su nerijetko i bježali. Potom bi iz cijele zemlje dolazili upravo u velike gradove jer se ondje bijeda činila podnošljivijom od uvjeta koje su trpjeli u domovima i ustanovama za mlade gdje su bili izloženi represivnim mjerama odgojnog sustava koji je na njima primjenjivao fizičko i psihičko nasilje pokušavajući ih slo­ miti umjesto da im pruži pomoć i humanu podršku.

Ako bi im bijeg uspio, zaposlili bi se kao nadničari ili dostavljači, no često bi ih put odveo u kriminal ili prostituciju. Trunku sigurnosti i društvene topline nalazili su u samoorganiziranim bandama.

Te bande nisu pružale samo zaštitu nego su bile i izraz proleterske mladenačke subkulture koja je danas malo poznata. Članovi tih bandi okupljali su se u napuštenim tvorničkim barakama gdje su pili i plesali, na nekoliko sati zaboravljajući na vlastitu bijedu i – kako je renomirani književni kritičar Siegfried Kracauer opisao – “organizirajući slavlja prema tajanstvenim i moralno neprihvatljivim ritualima kao u Operi za tri groša”.

U taj milje smjestio se i roman Ernsta Haffnera koji je 1932. izašao u nakladi Brune Cassirera pod naslovom Jugend auf der Landstraße Berlin (Mladež iz berlinske Landstraße). Knjiga je u vrijeme nacizma bila zabranjena i javno spaljivana. Čak se i Haffneru – za - 149 -

koga se zna da je bio novinar, a vjerojatno i socijalni radnik te da je između 1925. i 1933. živio u Berlinu – nakon što je Nacionalsocijalistička njemačka radnička stranka preuzela vlast, gubi svaki trag.

Krajem tridesetih godina on i njegov urednik pozvani su na saslušanje u Državnu spisateljsku komoru i nakon toga se piscu ime izgubilo u ratnom metežu.

U tim je okolnostima donekle razumljivo što je njegovu knjigu progutao zaborav, no istodobno je i iznenađujuće jer je upravo književnost iz doba Weimarske Republike u Njemačkoj pomno istražena, stoga se u tom pogledu može reći kako je Haffnerov roman ponovno otkriće. Bilo kako bilo, što to pak govori o važnosti i kvaliteti jedne knjige? Ne baš mnogo. Međutim, činjenica da njegov tekst popunjava određenu prazninu, i to upravo danas kad je nakon više od osamdeset godina konačno ponovo dostupan, tre­bala bi biti dovoljna i zadovoljavajuća sama po sebi. Pa ipak, treba naglasiti ono što Haffnerova knjiga budi u čitatelju ponajprije zbog toga što se autor svojemu predmetu obraća na svojstven, autentičan, suosjećajan i neposredan način. Kod Haffnerova su me teksta osvojili tužan realizam i autorova suosjećajna ali nipošto patetična bliskost s vlastitim likovima koje slijedi na najbjednija mjesta ondašnjeg Berlina, uvijek pomno pazeći da im u usta ne stavi koju pogrešnu riječ i da im ne usadi moral s kojim se oni ne bi mogli poistovjetiti.

Tu se mladež i danas opčinjeno prati, katkada čak i bez daha.

To intenzivno štivo ponekad će vam prouzročiti i fizičku bol, no neće vas ostaviti bez nade. Tako su tvrdili i Haffnerovi suvremenici.

U recenziji koja je 1932. izašla u Frankfurter Zeitungu Kracauer je napisao: “Moram priznati da sam rijetko čitao ovakve prikaze ‘mi­ ljea’, i to tako uzbudljivo opisane. Slike vjerno prikazuju nepoznat svijet, uvelike počivajući na osobnim uvidima i ne zadovoljavajući se, nasreću, nepovezanim isječcima stvarnosti, nego proživljeno

- 150 -

uzimaju kao temelj za priču koja nas slobodno vodi kroz podzemni labirint velikoga grada.”

U satiričnome tjedniku Simplicissimus o romanu se moglo pročitati sljedeće: “Ova knjiga nije reportaža, studija ili optužba, ona je jednostavno uzbudljivo i važno štivo (...) koje se guta napeto, kao onomad one priče o razbojnicima i Indijancima.”

Današnjem čitatelju dostupno je još nešto, a riječ je o uvidima u – koliko mračnu toliko i bitnu – stranicu povijesti, koje do sada nije imao prilike steći upravo iz jednostavnog razloga što u kronikama Weimarske Republike nije bilo mnogo spomena o tome. Kod Haffnera čitatelj – barem se stječe takav dojam – iz prve ruke saznaje kako je bilo mladima koji su između dva rata pokušavali preživjeti na način dostojan čovjeka samo da bi naposljetku postali žrtvama samovolje njemačke države u kojoj je od 1933. bujala nepravda, naposljetku ostavivši svoje živote kako kod kuće tako i na bojnim poljima tijekom rata koji je uskoro buknuo. Također, nikada nećemo saznati jesu li se možda mnogi od tih mladih ljudi čak i svojevoljno predali novom sistemu iako je ishod vjerojatno bio isti kada su u pitanju i jedni i drugi.

Zasluga je Haffnerova djela u tome što kroz priču, makar i izmišljenu, iskazuje pažnju tim ljudima i odaje im počast te je kao autor u stanju dirnuti nas čak i danas, što je i pravi razlog njezina ponovnog objavljivanja. Ovu knjigu odlučio sam izdati jer me otprve oduševila, odnosno čim sam je pročitao na prijedlog jednog od svojih autora Helmuta Wietza. Oduševila me toliko da sam je želio, da ne kažem morao, učiniti dostupnom i svima ostalima, što je ujedno jedna od najljepših zadaća izdavača.

Naposljetku, Haffnerov roman pripovijeda nam i o našoj sadašnjosti. Kriza, pogotovo u južnoj Europi, odavno se već može opisati kao nezaustavljiva s obzirom na to da nagriza svakodnevicu ljudi pritom određujući živote mladih. Visoka stopa nezaposlenosti

- 151 -

među mladima samo je dokaz da socijalna stvarnost kontinuirano postaje sve beznadnijom i ružnijom. Od životnih uvjeta što ih opisuje Haffner još smo – nasreću – poprilično daleko. No ovaj je roman iz današnje perspektive svejedno prikladan i istovremeno ljudski pledoaje za to da se zaviri u sudbinu pojedinca i ne podlegne sveprisutnom strahu koji gotovo nužno ledi srca. Upravo stoga ovo štivo smatram toliko bitnim.

Peter Graf, Berlin, ljeto 2013.

- 152 -

Ernst Haffner (oko 1900.; nakon 1938.) bio je njemački pisac i novinar o kojem postoji jako malo podataka. Zabilježeno je da je živio u Berlinu između 1925. i 1933. Njegovo je jedino poznato djelo roman Krvna braća iz 1932. Nakladnik tog romana prvotno objavljenog pod naslovom Jugend auf der Landstraße Berlin (Mladež iz berlinske Landstraße) bio je Bruno Cassirer. Godine 1933. nacisti su tu knjigu zabranili, a Haffneru se svaki trag gubi nakon što je krajem 1930-ih pozvan na saslušanje u Državnu spisateljsku komoru. Suvremeno izdanje romana izašlo je 2013. te je to djelo svojom univerzalnom temom privuklo golemu pozornost.

- 153 -

- 154 -

Bojana Bajić (Karlovac, 1982.) diplomirala je engleski i njemački jezik i književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci, a diplomski rad izradila je na Slobodnom sveučilištu u Berlinu. Od 2013. do 2015. sudionica je europskog književnog i prevoditeljskog projekta TransStar Europa za književno prevođenje i međunarodni menadžment u kulturi. Godine 2014. gostuje na Ljetnoj akademiji Sveučilišta u Pasauu, a 2015. sudjeluje na Ljetnoj akademiji za prevoditelje njemačke književnosti u rezidenciji za pisce i prevoditelje u Berlinu (LCB). Austrijsko društvo za književnost 2016. dodjeljuje joj stipendiju za boravak u Beču za rad na romanu Michaela Kumpfmü­llera te iste godine dobiva stipendiju Schritte Zaklade S. Fischer za rad na prijevodu romana Wilhelma Genazina, također u LCB-u. Radila je kao suradnica u uredništvu izdavačke kuće i prevodila za književni festival Finbar meets Balatura. Za prijevod romana Kasiopeja Bettine Balàke dobitnica je Nagrade za promicanje suvremene austrijske književnosti Albert Goldstein za 2015. godinu.

Daniela Čančar (Travnik, 1982.) pohađala je studij germanistike na Univerzitetu u Sarajevu, poslijediplomski studij na Kolegiju za književnost Univerziteta Džemal Bijedić u Mostaru, doktorski studij njemačke književnosti na Sveučilištu u Zadru i Freie Uni­ versitätu u Berlinu. Piše znanstvene radove, prevodi književne, - 155 -

znanstvene i esejističke tekstove te filmove i predaje njemački kao strani jezik. Živi i radi u Berlinu.

Željka Gorički (Zagreb, 1982.) završila je studij engleskog i njemačkog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Prevodila je za Festival europske kratke priče, [sic] – časopis za književnost, kulturu i književno prevođenje te za Treći program Hrvatskoga radija. Objavljeni su joj prijevodi Gospa od badema Marine Fiorato i Superman je Arapin Joumane Haddad.

U pripremi je antologija suvremene indijske proze i poezije Lotosi od neona i delirija na kojoj je surađivala kao lektorica te prevela dvije kratke priče. Od 2014. godine članica je Društva hrvatskih književnih prevodilaca u čijem radu aktivno sudjeluje.

Ines Hudobec (Frankfurt na Majni, 1977.) diplomirala je na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu i nakon toga završila studij MBA u Saarbrückenu kao i specijalistički studij konferencijskog prevođenja u Zagrebu. Trenutačno pohađa diplomski studij kulturološke germanistike i etnologije / kulturne antropologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 2003. godine radi kao konferencijska pre­ voditeljica, turistički vodič i voditeljica putovanja u Hrvatskoj i susjednim zemljama. U nekoliko je navrata boravila u Njemačkoj zahvaljujući stipendijama DAAD-a. Sudjelovala je u trogodišnjem europskom projektu TransStar Europa za književno prevođenje i međunarodni menadžment u kulturi.

Ana Pranjković Karas (Zagreb, 1982.) studirala je germanistiku, hispanistiku i luzitanistiku u Zagrebu. Od 2005. bavi se leksiko­ grafijom i prevođenjem. Članica je Društva hrvatskih književnih - 156 -

prevodilaca, a vodila je i nekoliko radionica književnog prevođenja.

Među njezinim su prijevodima djela Thomasa Bernharda, Eugenija Coșeriua, Pabla Casacuberte i Hansa Magnusa Enzensbergera. Go­ dine 2011. boravi u rezidenciji za pisce i prevoditelje u Berlinu (LCB) prevodeći Bernhardov roman Hladnoća. Izolacija, za koji je 2012. dobila priznanje Ministarstva obrazovanja, umjetnosti i kulture Republike Austrije za posebno uspješan prijevod austrijskog autora.

Od 2013. do 2015. sudjeluje u međunarodnom projektu za promicanje književnog prevođenja TransStar Europa, a od 2015. radi kao prevoditeljica u Glavnoj upravi za pismeno prevođenje Europske komisije u Luksemburgu.

- 157 -

- 158 -

Sadržaj

1. 5 Banda Krvna braća i stalno nezaposleni – Jonny, vođa bande – Četrdeset pet peciva i dvije kobasice – “Vuci, rago, vuci!”

2.

11

Jutarnja gužva na meksički način – Toplina je neizmjerna blagodat – Policija?

3.

15

Tiha pobuna – Rođendanska pljuska – Bijeg u blanjevini

4.

21

Bjegunac Fred – Pecara – Alkohol, pa žene – Tristo maraka od trgovca maslacem

5. 27 Ludwig je uhićen – “Koliko vi zapravo imate imena?”

- 159 -

6. 33 Franz, skitnica iz uvjerenja – Pod vlakom Köln – Berlin – U sanduku B. A. T. G. 2 nema grijanja

7.

45

Ulica 80 od. X/2 – Šesnaest članova bande slavi rođendan

8. 49 Cvijeću i ljubaznosti nije mjesto u zatvoru – “Prihvaćate li presudu?”

9.

Od gladi se bjesni – Grijaonica i sajam bijede – Šleskinja Olga gleda kroz prste

55

10.

“A sad bris!” – Gospodin Hackelberg nije kriv – Opet na slobodi – Deset pfeniga za telefoniranje – Mjesto sastanka: Essigkientopp – “Naći ćemo mi tu ptičicu.”

65

11.

Noćenje u Kientoppu – Lunapark, Elly i kit – Sumnjiči li se Elly zbog č. p. p.?

71

- 160 -

12.

79

Odakle sav taj novac? – Anneliese, ljubavnica bande – Rehkeller i Rattenpaule – Pokolj ekipe u Mühlenstraße – Gotthelf, otac društva

13.

93

Willi postaje krvnim bratom – Inicijacija i pripravnički ispit – Odakle novac? – Kradljivac potvrde – Sud bande – “Najljepše zahvaljujem na batinama!”

14.

101

Banda na poslu – 398,40 maraka po satu – Willi i Ludwig nestaju – Gospoda u krznu i Silhouette

15. 107 Zapad nije za nas – Skučena gospoda – “Imate li starih cipela za prodati?” – Sve, samo ne nazad u bandu

16.

115

Prijestupnici Krvna braća – Izlet u Leipzig i Magdeburg – Stvari kreću po zlu – Franzosenfelix, Jonny i Fred su uhićeni

- 161 -

17.

123

Pobuna na tržnici – Momačko božićno slavlje – 2 dana i 3 noći u podrumu kazališta – Heinz se predaje policiji – Što nam uopće još preostaje?

18.

131

Ludwig i Willi su uspjeli – Herrmann Plettner, cinkaroš – Zašto nam ne dozvoljavate raditi?

19.

137

Iznova u domu za djecu bez roditeljskog starateljstva – Berlin – Görlički kolodvor – Opet na poslu

20.

145

Što im se dogodilo? – Fred postaje vođa bande – Banda Krvna braća opet je na sceni – Willi i Ludwig, dvojica u masi

O knjizi O autoru O prevoditeljicama

149 153 155

- 162 -

- 163 -

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednik Andy Jelčić Izvršna urednica Iva Karabaić Lektura i korektura Tamara Novak Prijelom Maja Glušić Na naslovnici © Bildarchiv Pisarek / akg-images Godina izdanja 2016., lipanj Tisak Feroproms, Zagreb ISBN 978-953-266-704-2 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20 Fraktura je dobitnik Nagrade Londonskog sajma knjiga i Booksellera za najboljeg međunarodnog nakladnika 2015.

- 164 -

- 165 -

Nakon što pokušaj pobune u odgojnom zavodu doživi neuspjeh, dvadesetogodišnji Willi odlučuje se na bijeg.

Premda isprva zabunom završi u Kölnu, njegov je jedini cilj Berlin. Onamo se zaputi na vrlo opasan način – pod vlakom, držeći se za osovinu kotača. U glavnom se gradu pokušava snaći sam, no presretan je kad naiđe na nekadašnjeg prijatelja iz doma Ludwiga. Willi se tako pridružuje Jonnyjevoj bandi sitnih kriminalaca.

Ekipa oko Jonnyja nikad nije gladna, ima krov nad glavom i naizgled joj dobro ide. No kad Willi i Ludwig shvate na koje načine banda zarađuje novac, moraju odabrati jednu od dvije podjednako opasne mogućnosti.

Uzbudljivi roman Krvna braća Ernsta Haffnera izvanredni je prikaz života na rubu u Njemačkoj u osvit nacizma. Ova je knjiga nakon objavljivanja 1932. završila na nacističkim lomačama, dok je njezino reizdanje 2013. zasjenilo čak i Rushdieja i Coetzeeja.

Krvna braća izvanvremenski su i univerzalni prikaz ruba društva, jednako potresan kao i autentičan.

Smion prikaz Weimarske Njemačke u priči o bandama mladića, koji je postigao zasluženu slavu.

– The New York Times

129,00 kn

- 166 www.fraktura.hr