Kult amatera by Fraktura

cmyk

Prema slavnom teoremu o beskonačnome majmunu, kada bismo beskonačnom broju majmuna dali da lupkaju po beskonačnom broju pisaćih strojeva, negdje bi neki od tih majmuna na kraju stvorio Shakespeareovu dramu, Platonov dijalog ili neko drugo remek-djelo. S otkrićem interneta mislilo se da će doći do bujanja svih tih kreativnih potencijala koji su samo čekali da iskoče iz običnih korisnika. Umjesto toga dobili smo površnost, pornografiju, krađe identiteta i novi korporacijski raj. U svojoj razornoj kritici tzv. revolucije weba 2.0 Andrew Keen, ne bez razloga prozvan antikristom Silicijske doline, odlučio je do kraja uništiti taj mit pokazujući ne samo da internetom vlada prosječnost već i da digitalni divovi kao što su Wikipedija i Google nisu nužno dobri igrači. Otkrijte zašto samo što nismo zakoračili u Vrli novi svijet 2.0. Čak i ako se ne budete složili sa svime, Kult amatera sigurno će vas potaknuti na propitivanje onoga što uzimate zdravo za gotovo te promijeniti način na koji surfate internetom i služite se Facebookom, MySpaceom, YouTubeom i drugim servisima.

139,00 kn ISBN 978-953266164-4

9 7 8 9 5 3 2 6 6 1 64 4

www.fraktura.hr

cmyk

Biblioteka Platforma

Andrew Keen

dizajn_ured

Andrew Keen rođen je 1960. u Londonu. Završio je studij povijesti u Londonu, magistrirao politologiju na Berkeleyju, a svojedobno je studirao i u Sarajevu. Zatim je radio kao poduzetnik u Silicijskoj dolini, gdje je osnovao audiocafe.com, te poslije u još nekoliko značajnih tvrtki. Nakon što je 2006. u The Weekly Standardu objavio da je web 2.0 “veliki utopijski pokret”, njegova kritika ne prestaje. Knjiga Kult amatera nastala je upravo na osnovi tog eseja i otada je doživjela mnogo izdanja, uz debate koje ju neprekidno prate. Živi u Berkeleyju u Kaliforniji.

Kult amatera

Andrew Keen

Moja prva reakcija na knjigu bila je: “Isuse, sada imam o čemu razmišljati.” Za ljude uronjene u društvene zajednice weba 2.0 ovo će biti provokativna i otrežnjujuća knjiga. Premda se ne slažem sa svime što kaže Keen, ovdje se na svakoj stranici nalaze

Kult amatera kako blogovi, MySpace, YouTube i ostali suvremeni mediji koje stvaraju korisnici uništavaju našu ekonomiju, kulturu i vrijednosti

zanimljivi uvidi i istraživanja. — larry sanger, suosnivač wikipedije i osnivač citizendiuma Andrew Keen briljantan je, duhovit, klasično obrazovan kritičar tehnologije – hvala bogu. Svijet treba intelektualnoga Golijata koji će pogubiti vojsku Davida weba 2.0. — jonathan last, the weekly standard Čarobno i provokativno… Mislim da je ovo snažno zaustavljanje i knjiga koja oduzima dah usred opsesija i apstrakcija ljudi koji traže utjehu u webu 2.0. Pritom je i divno napisana. — chris schroeder, washington post, newsweek

cmyk

kult amatera

predgovor

Andrew Keen

Kult amatera kako blogovi, MySpace, YouTube i ostali suvremeni mediji koje stvaraju korisnici uništavaju našu ekonomiju, kulturu i vrijednosti prevela s engleskog Ivana Krencer

Fraktura

kult amatera

Naslov izvornika: The Cult of Amateur: How blogs, MySpace, YouTube, and the rest of today’s user-generated media are destroying our economy, our culture, and our values © 2007 by Andrew Keen © 2008 by Andrew Keen za predgovor i posljednje poglavlje This translation published by arrangement with Brodway Business, an imprint of The Crown Publishing Group, a division of Random House, Inc. © za hrvatsko izdanje Fraktura 2010. © za prijevod Ivana Krencer i Fraktura 2010. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-164-4 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 742100

predgovor

Za Eliasa, Zaru i Betsy

kult amatera

predgovor

Sadržaj Predgovor Uvod Veliko zavođenje Cijena demokratizacije Plemeniti amater Građani novinari Tekuća knjižnica Po burrito u svakoj ruci Istina i laži Možete li vjerovati? Istina o jedanaestom rujnu Varalice i spameri Seks, laži i internet Osamljene djevojke i lutke od čarapa Blogosfera i bazar Babilonska knjižnica TiVo i čajanke Mudrost masa Dan kad je umrla glazba [strana a] Igračkica na dnu kutije s kukuruznim pahuljicama

9 17 27 42 51 62 72 75 79 80 83 85 86 90 94 98 101 107 111 118

Dan kad je umrla glazba [strana b] Hollywood u krizi Kad tinta krvari crveno Gdje je novac? Bog je mrtav Moralni nered Kad je tvoje moje Kladiti se Seks je posvuda Ovisnost o internetu Naši drugi životi 1984. (inačica 2.0) Svi znaju Krajnja tražilica Rješenja Dakle što učiniti? Citizendium Zločin i kazna Otvoriti oči svima Završna riječ Web 2.0 i politika Ubijaju li mediji koje stvaraju korisnici američku demokraciju? Zahvale Bilješke

kult amatera

127 130 139 147 150 153 153 157 166 171 173 177 177 192 197 197 198 208 215 216 219 219 227 231

predgovor

Predgovor

Žena koja mi je pristupila nakon predavanja djelovala je traumatizirano. “Kako se tako nešto moglo dogoditi”, upitala me preneraženo. “Nešto takvo se nikad prije nije dogodilo.” Bio je kasni studeni prošle godine i stajali smo u dvorani berlinskoga hotela pokušavajući razumjeti besmisleni masakr koji se upravo dogodio u jednoj omanjoj srednjoj školi na jugu Finske. Netom sam održao predavanje o tome zašto revolucija weba 2.0 kvari mlade ljude širom svijeta. U govoru sam predstavio argumente koji su izneseni i u ovoj knjizi: da MySpace i Facebook kreiraju mladenačku kulturu digitalnog narcizma; internetske baze znanja otvorenog tipa (open source) poput Wikipedije potkopavaju autoritet nastavnikâ u učionici; YouTube-generacija zainteresiranija je za samoizražavanje nego za učenje o vanjskom svijetu; kakofonija anonimnih blogova i sadržaja koje stvaraju sami korisnici čini današnju mladež gluhom na glasove informiranih stručnjaka i profesionalnih novinara; današnja djeca toliko su zauzeta samoemitiranjem po društvenim mrežama da više ne konzumiraju kreativni rad profesionalnih glazbenika, romanopisaca ili ﬁlmskih stvaralaca. Žena je bila nastavnica iz Finske, zemlje prepoznatljive

kult amatera

ne samo po životnom stilu koji karakterizira izvanredna umreženost i međusobna povezanost građana (posebice mladih) nego i po iznimno niskim stopama kriminala i nasilja. Taj je blaženi mir međutim uništen prošloga studenoga, ubrzo nakon što je Pekka Eric Auvinen, osamnaestogodišnji učenik iz gradića sjeverno od Helsinkija, objavio nekakav sadržaj na YouTubeu. Njegov video, autoriziran pod imenom “sturmgeist89” (što na njemačkom znači “duh oluje”) i nazvan “Masakr u srednjoj školi u Jokeli – 7. studenoga 2007.”, prikazuje Auvinena kako s pištoljem i u majici s natpisom “Čovječanstvo je precijenjeno” pretkazuje masakr u svojoj srednjoj školi. Ipak ga nitko – ni administratori YouTubea ni milijuni gledatelja tog sitea – nije označio ili prijavio policiji. Kao što je i obećao, dva tjedna poslije – 7. studenoga 2007. – Auvinen je ušetao u srednjoškolski centar u Jokeli i upucao dvije djevojke, pet mladića i ravnateljicu. Žena koja je stajala nasuprot meni u dvorani berlinskoga hotela bila je u pravu. Takva se stvar nikada prije nije dogodila u miroljubivoj, prosvijetljenoj Finskoj. Šutke sam gledao u nju, ne znajući što da kažem ili kako da je utješim. Za taj zločin nisam mogao okriviti medije koje stvaraju korisnici; YouTube nije bio uzrok Auvinenove zločinačke psihoze, već samo sredstvo njezina izražavanja. A ipak se ne može tvrditi da ta besmislena tragična priča – tinejdžer koji se samoemitira, anonimna videosnimka koju je napravio sam korisnik, nepostojanje propisa ili odgovornosti na YouTubeu, slom autoriteta u kulturi, konačno krvoproliće – nije bila, ako ne direktno uzrokovana revolucijom weba 2.0, u najmanju ruku potpomognuta njome.

predgovor

“Bez obzira na sve”, rekla je pružajući ruku prema meni, “željela bih vam zahvaliti.” “Zahvaliti?” odgovorio sam hvatajući njenu hladnu ruku. “Nisam siguran jesam li bio od neke koristi u pokušaju da objasnim što se dogodilo.” “Nitko ne može takvo što objasniti”, tiho je rekla. “Svejedno vam želim zahvaliti za knjigu i vaš današnji govor. Ni u kojem slučaju se ne slažem sa svime što ste rekli, no napokon se našao netko tko postavlja ozbiljna kulturna i etička pitanja o YouTube-generaciji. Otvarate doista važnu raspravu. Svi trebamo govoriti o tome prije nego bude prekasno.” Nekoliko mjeseci prije dobio sam potpuno drugačiju reakciju na raspravu koju ova knjiga ima potaći. Dan prije negoli će knjiga biti objavljena, moja prijateljica novinarka predvidjela je na kakav će prijam naići. “Kada tvoja knjiga izađe”, rekla je upozoravajući me na sablazan koja mi je predstojala, “u istom trenu ćeš postati jedan od najomraženijih ljudi na internetu.” “Ali to je samo knjiga koja kritički govori o medijima koje stvaraju korisnici”, suprotstavio sam se. “To baš nisu pitanja života i smrti. Zašto bi me neznanci mrzili zbog toga što sam napisao knjigu?” No moja prijateljica novinarka bila je u pravu. Čim je knjiga dotaknula police, bio sam napadnut sa svih strana. Za digitalne utopiste Kult amatera bio je više od knjige – bio je to snažan napad na sam njihov stil života. Blogeri, youtuberi i wikipedijci nisu doživjeli moju kritiku samo ozbiljno već i osobno. Potkopavao sam njihovu izvornu subverziju, pro-

kult amatera

pitkivao njihovu neupitnu vjeru u digitalnu demokraciju, pobunio se protiv same revolucije medija koje stvaraju korisnici, a koja je ustanovila njihovu zajednicu. Stoga je bilo jedino pošteno, pretpostavljam, da i njihovi napadi na mene također budu osobni – blogeri su mene i moju knjigu nazivali luditima*, zabludjelima, banalizatorima, netočnima, besramnima, nastranima, ispod svake kritike, i još gore – neizrecivo gore – francuski list Libération sažeo je moju novu sablazan nazvavši me “Antikristom Silicijske doline”, a američki izvjestitelj za CNet smislio je kovanicu “’J’accuse’ današnjih dana”. Engleski list The Guardian čak mi je odjenuo svećeničku odoru opisujući me kao “Martina Luthera internetske protureformacije”. Jesu li moji kritičari bili u pravu? Nisam siguran jesu li bili u pravu rekavši da sam Antikrist ili Martin Luther 2.0, no sasvim su sigurno bili u pravu kada se radi o jednoj stvari. Ljetos me Stephen Colbert pozvao u svoju emisiju televizijske mreže Comedy Central The Colbert Report. “Vi ste, gospodine”, derao se Colbert naginjući se naprijed i zabadajući prst pod moj nos. “Vi ste, gospodine, elitist!” “Da, jesam”, priznao sam uzmičući pred Colbertovim prstom. “Što ima loše u tome?” Dakle – da, priznao sam. Nije mi neugodno priznati da više vjerujem informacijama o ratu u Iraku koje prenose odgovorni, dobro obučeni izvjestitelji New York Timesa nego

Radnički pokret u Engleskoj u 19. stoljeću gdje su se uništavali strojevi, smatrani glavnim krivcima za nezaposlenost. (op. prev.)

predgovor

onima anonimnih blogera ili da kad je praćenje izbora posrijedi više vjerujem komentatoru NPR-a* nego slabo pripremljenim podcasterima**. Niti se stidim priznati da mi se više sviđa profesionalni humor Stephena Colberta od bilo kojeg sirovog vica s YouTubea ili kultivirana glazba Boba Dylana od one koju stvara samoemitirajući izvođač amater. Talent je uvijek bio i uvijek će biti rijetkost. Stoga jednako kao što želim da je moj liječnik pohađao renomirani fakultet, a moj odvjetnik položio pravosudni ispit, želim da me informiraju i zabavljaju stručni, talentirani profesionalci. Jednako izjavljujem i u vezi sa šačicom ostalih utemeljenih kritika upućenih knjizi. Da, s vremena na vrijeme idealiziram tradicionalne mainstream medije, zanemarujući često užasnu kvalitetu antenske i kabelske televizije, posebice njihovih takozvanih zabavnih “vijesti” i ispraznih reality programa, kao i natjecanja u popularnosti tipa American Idol. Da, doista zanemarujem činjenicu da na YouTubeu i blogosferi postoji neki vrlo vrijedan i visokokvalitetan sadržaj – ako znate gdje ga tražiti. I – da, nisam priznao da je korisnički sadržaj prisilio mainstream medije da postanu konkurentniji i odgovorniji. Moji klevetnici pomogli su mi da sagledam istinu o tim pitanjima i na tome sam im zahvalan. No najveći broj online kritika moje knjige odražava krat-

National Public Radio. (op. prev.) Onaj koji kreira audiovizualne datoteke i distribuira ih putem interneta koristeći se jednostavnom RRS-tehnologijom; riječ podcast nastala je od riječi Personal On Demand broadcast. (op. prev.) **

kult amatera

kovidnost digitalne rulje. Poput tvrdnji da mrzim tehnologiju, da sam protiv napretka, odnosno da sam “ludit”!? Volio bih da me moji kritičari sada mogu vidjeti. Pišem ovaj predgovor na jednom laptopu dok istovremeno pregledavam internet na drugome. U jednome mi je džepu BlackBerry, a u drugom iPod napunjen stotinama podcasta. Ako sam umrežen poput ﬁnskog pubertetlije, zašto sam onda napisao polemiku protiv interneta? Profesorica koju sam sreo u Berlinu dala je najbolji odgovor na to pitanje. Ja možda nisam Martin Luther, ali želim otvoriti raspravu. Dok dopuštam da nije baš sav amaterski sadržaj koji su stvorili korisnici bezvrijedan, nedarovit ili bez kriterija, i dok priznajem da su mainstream mediji daleko od savršenstva, još uvijek vjerujem da trebamo razgovarati o posljedicama današnjih korisničkih medija dok ne bude prekasno. Blogovi, MySpace, YouTube i slični njima ne moraju direktno dovesti do kvarenja naše kulture ili do tragičnih događaja poput “Masakra u srednjoj školi u Jokeli – 7. studenoga 2007.”, ali anonimna, nesputana priroda medija koju stvaraju korisnici pridonosi tome dezinformirajući našu mladež, nagrizajući našu tradiciju ﬁzičkoga građanskog sudjelovanja, ugrožavajući naša individualna prava na privatnost i kvareći naš osjećaj za osobnu odgovornost. Tom sam dijalogu pisanjem ove knjige želio pripremiti teren – i mislim da sam uspio, kako u Americi tako i širom svijeta. Budući da je ova knjiga objavljena ljetos, imao sam sreću da sam dosad bio u prilici razgovarati s tisućama ljudi koji su, poput mene, vrlo zabrinuti i zbunjeni u pogledu ekonomskih, kulturnih i etičkih posljedica revolucije medija koje stvaraju korisnici. Digitalna me rulja može mrziti, no

predgovor

mnogi drugi – profesori, inženjeri snimatelji, političari, glazbenici, knjižničari, roditelji, izdavači, graﬁčki umjetnici, odvjetnici koji zastupaju intelektualno vlasništvo, ﬁlmski stvaraoci, medijski poduzetnici i ostali profesionalci – na mojoj su strani. Poput profesorice iz Finske oni žele govoriti o svemu ovome dok ne bude prekasno. Ne očekujem da se itko složi sa svakim mojim argumentom. Ja nisam vođa internetske protureformacije i ovdje nije riječ o teologiji “ovako, ili nikako”. Sve što kao doprinos ovoj knjizi uljudno tražim od čitatelja jest um otvoren kako za dobrobiti tako i za probleme vezane uz medije koje stvaraju korisnici. Takva otvorenost uma začet će raspravu o digitalnoj revoluciji. I tada će ova knjižica ispuniti svoju svrhu. — Berkeley, 5. siječnja 2008.

kult amatera

uvod

Uvod

Da nisam bolje upućen, mislio bih da se ponavlja 1999. godina. Boom se vratio u Silicijsku dolinu, a ludi utopisti opet su podivljali. Nabasao sam na jednog takvog propovjednika na nedavnome skupu koji se održavao u San Franciscu. Preko čaša lokalnoga voćnog chardonnaya izmijenili smo opaske o svojim najnovijim novim stvarima. Rekao mi je da njegov trenutačni nastup uključuje novi softver za postavljanje glazbe, teksta i videa na internet. “To MySpace susreće YouTube susreće Wikipediju susreće Google”, rekao je. “Na steroidima.” Uzvratio sam objašnjenjem da radim na polemici o destruktivnom utjecaju digitalne revolucije na našu kulturu, ekonomiju i vrijednosti. “To neznanje susreće egoizam susreće loš ukus susreće vladavinu rulje”, rekao sam ne mogavši suspregnuti smijeh. “Na steroidima.” Nelagodno se osmjehnuo. “Znači, to Huxley susreće digitalnu eru”, rekao je. “Prerađujete Huxleyja za dvadeset prvo stoljeće.” Podigao je svoju čašu vina u moju čast. “Za Vrli novi svijet 2.0!” Kucnuli smo se čašama vina. Ali ja sam znao da nazdrav-

kult amatera

ljamo pogrešnom Huxleyju. Nadahnuće koje stoji iza te knjige ne potječe od Aldousa, već od njegova djeda, T. H. Huxleyja, evolucijskog biologa devetnaestog stoljeća i autora “teorema o beskonačnome majmunu”. Huxleyjeva teorija kaže da kad bismo beskonačnom broju majmuna dali da lupkaju po beskonačnom broju pisaćih strojeva, negdje bi neki od tih majmuna na kraju stvorio remek-djelo – Shakespeareovu dramu, Platonov dijalog ili traktat Adama Smitha o ekonomiji.1 U predinternetsko doba scenarij T. H. Huxleyja o beskonačnim majmunima osnažen beskonačnom tehnologijom činio se više kao matematička šala nego kao distopijska vizija. No ono što se nekad činilo kao šala sad se pokazuje kao pretkazanje posljedica poravnavanja kulture, koje zamagljuje granice između tradicionalne publike i autora, stvaraoca i potrošača, stručnjaka i amatera. Nije smiješno. Današnja tehnologija peca sve one majmune sa svim onim pisaćim strojevima. Osim što u našem svijetu weba 2.0 pisaći strojevi nisu baš pisaći strojevi, već su prije umrežena osobna računala, a majmuni nisu baš majmuni, već su prije korisnici interneta. Pa umjesto stvaranja remek-djela ti milijuni i milijuni razigranih majmuna – od kojih mnogi nisu nimalo darovitiji za kreativne umjetnosti od naših rođaka primata – stvaraju beskrajne digitalne šume osrednjosti. Jer današnji se amaterski majmuni mogu koristiti svojim umreženim računalima da bi objavili sve – od neinformiranih političkih komentara do nedoličnih kućnih videouradaka, sramotno amaterske glazbe, nečitljivih pjesama, recenzija, eseja i romana.

uvod

U srcu tog samoizdavačkog eksperimenta s beskonačnim brojem majmuna nalazi se internetski dnevnik, taj sveprisutni blog. Pisanje blogova postalo je takva manija da se novi blog stvara svake sekunde svake minute svakoga sata svakoga dana. Majmunski besramno blogamo o svojim privatnim životima, seksualnom životu, životima iz snova, nedostatku života, svojim Drugim Životima. Dok pišem ovu knjigu, postoji pedeset tri milijuna blogova na internetu, a taj se broj udvostručuje svakih šest mjeseci. Za vrijeme koje vam je bilo potrebno da pročitate ovaj odlomak pokrenuto je deset novih blogova. Održimo li taj ritam, do 2010. postojat će preko petsto milijuna blogova, koji će kolektivno kvariti i zbunjivati javno mnijenje u vezi sa svim – od politike preko trgovine do umjetnosti i kulture. Blogova je toliko beskonačno mnogo da su potkopali naš osjećaj za to što je istinito, a što lažno, što je stvarno, a što izmišljeno. Danas djeca ne mogu razlikovati vjerodostojnu vijest koju su prenijeli objektivni profesionalni novinari od onoga što su pročitali na joeshmoe. blogspot.comu. Za te utopiste generacije Y svako postavljanje na web samo je još jedna verzija istine neke druge osobe, a svaka ﬁkcija samo je još jedna verzija činjenica neke druge osobe. Tu je zatim Wikipedija, online enciklopedija, gdje bilo tko s nasuprotnim palčevima i završenim petim razredom osnovne može objaviti bilo što na bilo koju temu, od AC/DC do zoroastrizma. Otkad je Wikipedija rođena, više od petnaest tisuća ljudi pridonijelo je stvaranju gotovo tri milijuna zapisa na više od stotinu različitih jezika, a da nije provjerena valjanost ili točnost nijednog od tih članaka. Sa stotinama

kult amatera

tisuća posjetitelja dnevno Wikipedija je postala treći najposjećeniji site u smislu dobivanja informacija ili vijesti; izvor kojem se vjeruje više nego CNN-u ili BBC-jevim web-stranicama, premda Wikipedija nema izvjestiteljâ, uredničkog osoblja ni iskustva u prikupljanju vijesti. To je situacija u kojoj slijepac slijepca vodi – beskonačni broj majmuna omogućuje beskonačni broj informacija beskonačnom broju čitatelja, ovjekovječujući krug dezinformacija i neznanja. Na Wikipediji svatko s obzirom na vlastite stavove može preurediti zapis prema vlastitom ukusu – i suradnici to često i čine. Forbes je na primjer nedavno izvijestio kako su se anonimni zaposlenici McDonaldsa i Wal-Marta potajno koristili zapisima s Wikipedije kao medijem za širenje obmanjujuće korporativne propagande. Na McDonaldsovoj je natuknici link na Naciju brze hrane Erica Schlossera nakratko nestao; na Wal-Martovoj je netko izbrisao redak o potplaćenim zaposlenicima koji zarađuju dvadeset posto manje od konkurencije.2 No internetski eksperiment s beskonačnim brojem majmuna nije ograničen na pisanu riječ. Pisaći stroj iz devetnaestog stoljeća T. H. Huxleyja evoluirao je ne samo u kompjutor nego i u kamkorder pretvarajući internet u ogromnu videoteku korisničkih sadržaja. Jedan site, YouTube, koji je portal amaterskih snimaka, u vrijeme pisanja ove knjige bio je najbrže rastući site na svijetu,3 privlačeći šezdeset pet tisuća novih snimaka dnevno i hvaleći se gledanošću od šezdeset milijuna isječaka dnevno; to čini više od dvadeset pet milijuna videosnimaka godišnje4 i oko dvadeset pet milijardi učitavanja. Ujesen 2006. tu je prekonoćnu senzaciju kupio Google za više od milijardu i pol dolara.

uvod

YouTube je ispraznošću i apsurdnošću svojih sadržaja zasjenio čak i blogove. Tim majmunima snimateljima ništa nije previše prozaično ili narcisoidno. Site je beskonačna galerija amaterskih ﬁlmova koji prikazuju jadne budale kako plešu, pjevaju, jedu, peru se, kupuju, voze, čiste, spavaju ili jednostavno bulje u svoja računala. U kolovozu 2006. jedan enormno popularan video pod nazivom “Uskrsni zeko te mrzi” prikazivao je čovjeka preobučenog u zeca kako uznemiruje i napada ljude po ulicama; prema časopisu Forbes, ta snimka gledana je više od tri milijuna puta u dva tjedna. Neke su ostale omiljene teme mlada žena koja gleda nekog drugog korisnika YouTubea koji opet gleda nekog trećeg korisnika – virtualna dvorana ogledala koja na kraju dovodi do žene koja pravi sendvič od maslaca od kikirikija i hladetine pred televizorom; malezijska plesačica koja u apsurdno kratkoj suknjici izvodi groove na glazbu Rickyja Martina i Britney Spears; pas koji lovi vlastiti rep; Engleskinja koja uči svoje gledatelje kako jesti čokoladni keks s marmeladom; i, kao vrlo prikladan dodatak YouTubeovoj videoteci, snimka koja prikazuje plišane majmune kako plešu. Ono što uznemiruje još više od činjenice da se milijuni nas svakodnevno svojevoljno podešavamo na takve besmislice jest činjenica da neki web siteovi prave od nas majmune, a da to i ne znamo. Unošenjem riječi u Googleovu tražilicu zapravo kreiramo nešto što se zove “kolektivna inteligencija”, zbroj mudrosti svih korisnika Googlea. Logika Googleove tražilice, što tehnolozi nazivaju njenim algoritmom, odražava “mudrost” mase. Drugim riječima, što više ljudi klikne na link koji dobiju pretraživanjem, to je vjerojatnije da će se taj link pojaviti u pretraživanjima koja slijede. Tra-

kult amatera

žilica je skup devedeset milijuna pitanja koja svakodnevno postavljamo Googleu; drugim riječima, govori nam ono što već znamo. Ta ista “mudrost” mase očituje se na stranicama gdje se gomilaju vijesti koje nitko ne uređuje kao što su Digg i Reddit. O odabiru naslovâ na takvim siteovima odlučuje ono što su ostali korisnici prethodno čitali, a ne stručna prosudba urednika vijesti. Dok ovo pišem, u Libanonu traje brutalni rat između Izraela i Hezbollaha. No korisnik Reddita to ne zna jer nema ničega o Izraelu, Libanonu ili Hezbollahu na top dvadeset “vrućih” priča toga sitea. Umjesto o tome pretplatnici mogu čitati o engleskoj glumici ravnih grudi, navikama hodanja u slonova, satiri na posljednju Macovu reklamu i podzemnim tunelima u Japanu. Reddit je ogledalo naših najbanalnijih interesa. On se sprda s tradicionalnim izvjestiteljskim medijima i pretvara aktualna zbivanja u dječju igru Trivial Pursuit. New York Times izvještava da pedeset posto svih blogera bloga s jednim razlogom, da bi izvještavali o svojim privatnim životima i dijelili iskustva. Slogan YouTubea glasi “Emitiraj se.” I mi to i činimo, sa svim besramnim samoobožavanjem mitskoga Narcisa. Kako su tradicionalni mainstream mediji zamijenjeni personaliziranima, internet nam je postao ogledalom. Umjesto da nam služi za traženje vijesti, informacija ili kulturnih sadržaja, koristimo se njime da bismo zapravo BILI vijest, informacija ili kulturni sadržaj. Ta beskrajna čežnja za privlačenjem pozornosti na sebe pokreće najvrući dio internetske ekonomije – društvene mreže kao što su MySpace, Facebook i Bebo. Kao svetišta kulta samoemitiranja, ti siteovi postali su tabula rasa naših

uvod

pojedinačnih želja i identiteta. Oni tvrde da su tu zapravo zbog “društvenog umrežavanja” s drugima, no u stvarnosti postoje da bismo mogli reklamirati sami sebe: sve, od svojih omiljenih knjiga i filmova pa do fotografija s ljetnih praznika, “svjedočanstava” u kojima se hvalimo svojim ljupkijim osobinama ili rekapituliramo svoja najnovija pijanstva. I ne čudi što je sve neukusnija priroda takva samoreklamiranja dovela do epidemije anonimnih seksualnih predatora i pedofila. No nisu samo naši kulturni standardi i moralne vrednote dovedeni u pitanje. Najopasnije je to da su tradicionalne institucije, upravo one koje su pomagale i poticale stvaranje naših vijesti, naše glazbe, naše književnosti, naših televizijskih emisija i naših filmova – također napadnute. Informativni listovi i časopisi, neki od najpouzdanijih izvora informacija o svijetu u kojem živimo, potučeni su zahvaljujući umnožavanju besplatnih blogova i web siteova kao što je Craigslist, koji nude besplatan prostor za oglašivanje potkopavajući time oglasnike s plaćenim oglasima. U prvom tromjesečju 2006. u svim većim novinskim tvrtkama dobit je dramatično potonula – za 69 posto u New York Times Company, 28 posto u Tribune Company, a 11 posto u Gannettu, najvećoj nacionalnoj novinskoj tvrtki. Naklada je također pala. Ironično, San Francisco Chronicleu, listu važnom za Silicijsku dolinu, čitanost je pala za vrtoglavih šesnaest posto samo u drugom i trećem tromjesečju 2005.5 A tijekom 2007. Time, Inc. otpustio je gotovo tristo ljudi, ponajprije iz uredništava časopisa kao što su Time, People i Sports Illustrated. Oni od nas koji još uvijek čitaju novine i časopise znaju da ljudi također kupuju i manje glazbe. Zahvaljujući goro-

kult amatera

padnome digitalnom piratstvu koje je iznjedrila tehnologija za razmjenu datoteka, prodaja snimljene glazbe opala je za više od dvadeset posto između 2000. i 2006.6 Usporedo s usponom YouTubea Hollywood prolazi kroz vlastite financijske teškoće. Na domaćim se blagajnama sada utrži manje od dvadeset posto od ukupnoga hollywoodskog prihoda i, otkad se prodaja kinoulaznica izjednačila s prodajom DVD-ova i osionim globalnim piratstvom, industrija očajnički traži novi poslovni model koji će joj omogućiti da profitabilno distribuira filmove putem interneta. Prema filmskom kritičaru New Yorkera Davidu Denbyju, mnogi su šefovi hollywoodskih studija u “panici” zbog pada prihoda. Jedna su od turobnih posljedica toga rezovi. Disney je na primjer najavio 650 otkaza u 2006. godini i gotovo pedesetpostotni pad broja godišnje proizvedenih animiranih filmova.7 Stari mediji suočavaju se s propašću. Ako do toga dođe, što će zauzeti njihovo mjesto? To će očigledno biti vruće nove tražilice Silicijske doline, društvene mreže i videoportali. Svaka nova stranica na MySpaceu, svaki novi blogerski post i svaki novi video na YouTubeu pridonose prihodu koji će pripasti još jednom potencijalnom izvoru oglašivanja, a izgubljen je za mainstream medije. U skladu s tim u srpnju 2005. Rupert Murdoch donio je lukavu – ili očajničku – odluku da kupi MySpace za petsto osamdeset milijuna dolara. Otud i 1,65 milijardi dolara prodaje na YouTubeu te eksplozija poduzetničkoga kapitala koji financira stranice koje ropski oponašaju YouTube. Jednako tako i naizgled nezaustavljiv rast prodaje na Googleu, gdje je u drugom tromje-

uvod

sečju 2006. prihod skočio na gotovo dvije i pol milijarde dolara. Što se događa, možete upitati, kad neznanje susreće egoizam susreće loš ukus susreće vladavinu rulje? Majmuni preuzimaju stvar u svoje ruke. Recite zbogom današnjim stručnjacima i čuvarima kulture – našim novinarima, voditeljima informativnih emisija, urednicima, glazbenim kućama i hollywoodskim ﬁlmskim studijima. U današnjem kultu amatera8 majmuni vode igru. Beskonačnim brojem svojih pisaćih strojeva ispisuju budućnost. A nama se možda ne sviđa kako se ona čita.

kult amatera

veliko zavođenje

Veliko zavođenje

Ponajprije ispovijed. U devedesetima sam bio pionir prve internetske zlatne groznice. Sanjajući kako ću svijet učiniti glazbenijim mjestom, osnovao sam Audiocafe.com, jedan od prvih digitalnih glazbenih siteova. Jednom prilikom, kad me novinar iz Zaljevskog područja San Francisca upitao u kojem bih smislu želio promijeniti svijet, odgovorio sam, napola ozbiljno, da maštam o tome da se glazba čuje iz “svake rupe”, da mogu slušati cijeli opus Boba Dylana na svom laptopu i svojim mobitelom skidati Brandenburške koncerte Johanna Sebastiana Bacha s interneta. O da, prodavao sam prvotni internetski san. I zaveo ulagače i skoro se obogatio. Ovo stoga nije obična kritika Silicijske doline. Ovo je djelo otpadnika, insajdera koji je sada vani, izlijeva svoju čašu Kool-Aida i daje ostavku na članstvo u kultu. Mojoj metamorfozi iz vjernika u skeptika nedostaje ﬁlmska dramatika. Nisam pukao dok sam čitao netočan Wikipedijin upis o T. H. Huxleyju niti me pogodio grom dok sam tražio sam sebe po Googleu. Moja epifanija ne uključuje kojota koji pleše, pa najvjerojatnije neće postati hit na YouTubeu.

kult amatera

Desilo se to tijekom četrdeset osam sati, u rujnu 2004., na dvodnevnom kampiranju s nekoliko stotina utopista iz Silicijske doline. S vrećom za spavanje pod rukom i ruksakom na leđima umarširao sam u kamp kao pripadnik kulta; dva dana poslije, osjećajući mučninu, napustio sam kamp kao nevjernik. To se kampiranje odigralo u Sebastopolu, malom farmerskom gradu u dolini Sonoma na sjeveru Kalifornije, oko pedeset milja sjeverno od ozloglašene Silicijske doline, na uskom poluotočiću zemlje između San Francisca i San Josea. Sebastopol je stožer O’Reilly Medije, jednog od vodećih svjetskih trgovaca knjigama, časopisima i sajmovima informacijske tehnologije, širitelja inovacija na svjetskoj kongregaciji tehnoﬁla. Tvrtka je ujedno i najvatreniji propovjednik Silicijske doline i njen najbučniji zbor. Svake jeseni O’Reilly Media domaćin je ekskluzivnog događaja na koji se može doći samo uz pozivnicu, pod imenom FOO (Friends of O’Reilly) kamp. Ti prijatelji multimilijunaškog osnivača Tima O’Reillyja nisu samo nekonvencionalno bogati i bogato nekonvencionalni nego i gaje mesijansku vjeru u gospodarsku i kulturnu dobrobit od tehnologije. O’Reilly i odani sljedbenici njegove Silicijske doline mješavina su prosijedih hipija, poduzetnika novih medija i geekova tehnologije. Ono što ih ujedinjuje zajedničko je neprijateljstvo prema tradicionalnim vrstama medija i zabave. Dijelom Woodstock, dijelom Burning Man (suvremeni festival samoizražavanja održan u pustinji u Nevadi), a dijelom odstupnica učilišta Stanford Business School, FOO-kamp mjesto je gdje se kontrakulturne šezdesete susreću

veliko zavođenje

sa slobodnim tržištem osamdesetih i tehnoﬁlskim devedesetima. Konferencije Silicijske doline za mene nisu bile novost. Jednu sam čak i organizirao, na samom kraju posljednjega internetskog booma. No FOO-kamp bio je radikalno drugačiji. Njegovo jedino pravilo bilo je nepravilo: “Bez gledatelja, samo sudionici.” Kamp je vođen po principima sudioništva otvorenog tipa u wikipedijskom stilu – što je značilo da svi puno govore, a nitko nije odgovoran. I eto nas tamo, nas dvije stotine, antiestablišmentski establišment Silicijske doline, zajedno teški stotine milijuna dolara, kako gledamo u zvijezde s tratine korporativnog stožera O’Reilly Medije. Puna dva dana zajednički smo kampirali, zajednički pekli sljezove kolačiće i zajednički slavili oživljavanje svoga kulta. Internet se vratio! I, za razliku od Zlatne groznice devedesetih, ovaj put naše izobilje nije bilo iracionalno. Ova potpuno nova inačica interneta, koju je Tim O’Reilly nazvao webom 2.0, stvarno će promijeniti sve. Danas, kada većina Amerikanaca ima širokopojasni pristup internetu, san o potpuno umreženom i stalno povezanom društvu konačno će se realizirati. Jedna riječ lebdjela je na usnama svakog FOO-kampera tog rujna 2004. Ta riječ bila je “demokratizacija”. Nikada prije nisam shvaćao da demokracija ima toliko mogućnosti, toliko revolucionarnog potencijala. Mediji, informacije, znanje, sadržaj, publika, autor – svi će biti demokratizirani webom 2.0. Internet će demokratizirati Velike Medije, Veliki Biznis, Veliku Vladu. Čak će demokratizirati i Velike Stručnjake, pretvarajući ih u ono što je jedan O’Rei-

kult amatera

llyjev prijatelj poluglasnim, smjernim tonom nazvao “plemenitim amaterima”. Iako je Sebastopol bio miljama udaljen od oceana, drugog sam kamperskog jutra počeo osjećati mučninu poput one od morske bolesti. Najprije sam pomislio da je to od masne kamperske hrane ili, možda, sjevernokalifornijske vruće klime. No uskoro sam shvatio da čak i moj želudac reagira na prazninu u srcu naših razgovora. Došao sam u FOO-kamp da bih zamislio budućnost medija. Želio sam saznati kako bi mi internet mogao pomoći u “donošenju više glazbe u što više rupa”. Ali moj san da učinim svijet glazbenijim mjestom nije pao na plodno tlo; obećanje da će se tehnologija upotrebljavati kako bi donijela više kulture masama ugušeno je kolektivnim vriskom FOO-kampera za demokratizacijom medija. U novom je internetu riječ o glazbi sam-svoj-majstor, a ne onoj Boba Dylana ili o Brandenburškim koncertima. Publika i autor postali su jedno i kulturu smo pretvarali u kakofoniju. FOO-kamp bio je, shvatio sam, prepredena pretpremijera. Nismo bili tamo samo da bismo govorili o novim medijima; mi smo bili ti novi mediji. Događaj je bio beta-verzija revolucije weba 2.0, gdje su se sastali Wikipedija, MySpace i YouTube. Svatko je simultano emitirao sebe, no nitko nije slušao. Iz te je anarhije iznenada postalo jasno da je ono što je vodilo beskonačne majmune, a sada se uvlačilo u internet, bio zakon digitalnog darvinizma – opstanak najglasnijih i najsamouvjerenijih. Po tim pravilima, jedini način da intelektualno prevlada jest beskonačna opstrukcija. Što se više govorilo taj vikend, to sam se manje želio izra-

veliko zavođenje

ziti. Što se narcizam više orio, ja sam postajao sve tiši. I tako je počela moja pobuna protiv Silicijske doline. Umjesto da pridonesem toj galami, prekršio sam jedino pravilo FOO-kampa 2004. Prestao sam sudjelovati, zasjeo sam i promatrao. I od tada nisam prestao promatrati. Posljednje dvije godine proveo sam promatrajući revoluciju weba 2.0 i obeshrabren sam onim što sam vidio. Vidio sam bezbroj majmuna kako, naravno, tipka. I vidio sam još mnoge druge neobične prizore, uključujući snimku pingvina koji marširaju prodajući laž, navodno beskonačno dugi rep, te pse kako međusobno čavrljaju putem interneta. No ono što sam vidio više podsjeća na Hitchcockove Ptice nego na Doktora Doolittlea: ﬁlm strave o posljedicama digitalne revolucije. Jer demokratizacija, unatoč svojoj uzvišenoj idealizaciji, potkopava istinu, zagorčava građansku raspravu i omalovažava stručnost, iskustvo i talent. Kao što sam već napomenuo, ona prijeti samom opstanku naših kulturnih institucija. Ja to nazivam velikim zavođenjem. Revolucija weba 2.0 prodavala je obećanje o donošenju više istine većem broju ljudi – više dubine informacija, više globalne perspektive, više nepristranog mišljenja neostrašćenih promatrača. No sve je to bila dimna zavjesa. Ono što revolucija weba 2.0 stvarno donosi jesu površne opservacije o svijetu oko nas, a ne duboka analiza; kreštavo mišljenje prije nego utemeljeni sud. Informacijski se posao preobrazio, uz pomoć interneta, u običnu galamu stotina milijuna blogera koji svi istovremeno govore o sebi.

kult amatera

Štoviše, besplatni sadržaj koji su stvorili korisnici, iznjedren i uzveličan revolucijom weba 2.0, desetkuje nizove čuvara naše kulture, kao što su profesionalni kritičari, novinari, urednici, glazbenici, filmski djelatnici i ostali opskrbljivači stručnim informacijama, a koji bivaju zamijenjeni (“rasposredničeni”*, da upotrijebim izraz iz FOO-kampa) blogerima amaterima, kritičarima hakerima, filmašima kućne radinosti i glazbenicima snimateljima iz potkrovlja. U međuvremenu radikalno novi poslovni modeli nastali na osnovi materijala koje su stvorili korisnici isisavaju ekonomske vrijednosti iz tradicionalnih medija i kulturnih sadržaja. Mi – oni od nas koji žele znati više o svijetu, oni od nas koji su potrošači mainstream kulture – zavedeni smo praznim obećanjem o “demokratiziranim” medijima. Jer prava posljedica revolucije weba 2.0 jest manje kulture, manje pouzdanih vijesti i kaos beskorisnih informacija. Jedina je obeshrabrujuća stvarnost ove vrle nove digitalne epohe zamućivanje, zamračivanje, pa čak i nestanak istine. Istina se, da parafraziram Toma Friedmana, “poravnava” kako stvaramo personificiranu inačicu na-zahtjev, a koja odražava naše vlastite pojedinačne kratkovidnosti. Istina jedne osobe postaje “istinita” kao i bilo čija druga. Današnji mediji drobe svijet u milijardu personaliziranih istina, od kojih je svaka naizgled jednako valjana i vrijedna. Da citiram Richarda Edelmana, osnivača, predsjednika i izvršnog direk-

Oduzeta im je posrednička uloga. (op. prev.)

bilješke

231

Bilješke

Uvod 1. Više o Huxleyjevoj teoriji u eseju “Univerzalna knjižnica” Jorgea Luisa Borgesa iz 1939. 2. Evan Hessel, “Shillipedia”, Forbes, 19. lipnja 2006. 3. http://mashable.com/2006/07/22/youtube-is-worlds-fastestgrowing-website/ 4. Scott Wooley, “Video Fixation”, Forbes, 16. listopada 2006. 5. Izvještaji Audit Bureau of Circulations iz rujna 2005. BBC News, 23. siječnja 2006. (http://news.bbc.co.uk/2/hi/entertainment/4639066. stm.) 6. Jeff Howe, “No Suit Required”, Wired, rujan 2006. 7. Frank Ahrens, “Disney to Reorganize Its Lagging Movie Studios”, Washington Post, 20. srpnja 2006. 8. Pojam “kult amatera” prvi je upotrijebio Nicholas Carr u svom eseju “The Amorality of Web 2.0”, roughtype.com, 3. listopada 2005. Veliko zavođenje 1. “Liquid Truth: Advice from the Spinmeisters”, PR Watch, četvrto tromjesečje 2000., Volume 7, No. 4. 2. Antonio Regalado and Dionne Searcey, “Where Did That Video Spooﬁng Al Gore’s Film Come From?”, Wall Street Journal, 3. kolovoza 2006. 3. Michael Barbaro, “Wal-Mart enlists bloggers in PR campaign”, New York Times, 7. ožujka 2006. 4. “Ken Lay’s Death Prompts Confusion on Wikipedia”, USA Today, via Reuters, 5. srpnja 2006.

232

kult amatera

5. Marshall Poe, “The Hive”, The Atlantic, rujan 2006. 6. Kevin Kelly, “Scan This Book!”, New York Times Magazine, 14. svibnja 2006. 7. www.AMillionPenguins.com. 8. Reuters, “Publisher launches its ﬁrst ‘wiki’ novel”, 1. veljače 2007. 9. Chris Anderson, The Long Tail, Hyperion, 2006. (Chris Anderson, Dugi rep, Naklada Jesenski i Turk, 2008.) 10. Trevor Butterworth, “Time for the Last Post”, Financial Times, 17. veljače 2006. 11. http://blog.guykawasaki.com/2007/01/a_review_of_my_.html. 12. Brookes Barnes, “Big TV’s Broadband Blitz”, Wall Street Journal, 1. kolovoza 2006. Plemeniti amater 1. Intervju s autorom, 24. kolovoza 2006. 2. Stacy Schiff, “Know It All: Can Wikipedia Conquer Expertise?”, The New Yorker, 31. srpnja 2006. 3. Ibid. 4. Marshall Poe, “The Hive”, The Atlantic, rujan 2006. 5. CNET News, 13. ožujka 2001. i 2. siječnja 2002. 6. Nicholas Lemann, “Amateur Hour: Journalism Without Journalists”, The New Yorker, 7. i 14. kolovoza 2006. 7. Ibid. 8. Matt Drudge za National Press Club, 2. lipnja 1998. 9. Intervju s autorom. 10. Intervju s autorom, 17. ožujka 2006. 11. Nicholas Lemann, “Amateur Hour: Journalism Without Journalists”, The New Yorker, 7. i 14. kolovoza 2006. 12. Ibid. 13. Robert J. Samuelson, “A Web of Exhibitionists”, Washington Post, 20. rujna, 2006. 14. Jürgen Habermas, govor prilikom primanja nagrade Bruno Kreisky za promicanje ljudskih prava, 9. ožujka 2006. 15. William Grimes, “You’re a Slow Reader? Congratulations”, New York Times, 22. rujna 2006. 16. Kevin Kelly, “Scan This Book!”, New York Times Magazine, 14. svibnja 2006.

bilješke

233

17. Ibid. 18. Eric Stuer, “The Inﬁnite Album”, Wired, 14. rujna 2006. 19. Otvorena rasprava, “Can Anyone Be a Designer?”, Fast Company, listopad 2006. 20. Louise Story, “Super Bowl Glory for Amateurs with Video Cameras”, New York Times, 27. rujna 2006. 21. Glenn Reynolds, Army of Davids, Nelson, 2006. Istina i laži 1. Nancy Jo Sales, “Click Here for Conspiracy”, Vanity Fair, rujan 2006. 2. John Markoff, “Attack of the Zombie Computers Is Growing Threat”, New York Times, 7. siječnja 2007. 3. Joanne Green, “Blind Date”, Miami New Times, 14. rujna 2006. 4. Laura Parker, “Courts Are Asked to Crack Down on Bloggers, Web Sites”, USA Today, 2. listopada 2006. 5. Ibid. 6. Amy Tan, “Personal Errata”, iz The Opposite of Fate, Penguin Putnam, 2003. 7. “Sock Puppet Bites Man”, New York Times editorial, 13. rujna 2006. 8. Jon Fine, “The Strange Case of LonelyGirl15”, BusinessWeek, 11. rujna 2006., bilješke 9. Howard Kurtz, “Loneliness, Lies, and Videotape”, Washington Post, 18. rujna 2006. 10. Tom Glocer, transkript govora održanog na konferenciji Globes Media u Tel Avivu u ponedjeljak 11. prosinca 2006. http://tomglocer.com/blogs/sample_weblog/archive/2006/12/12/142. aspx 11. Sara Kehaulani Goo, “Videos on Web Widen Lens on Conﬂict”, Washington Post, 25. srpnja 2006. 12. Charles C. Mann, “Blogs+spam=trouble”, Wired, rujan 2006. 13. Brian Grow i Ben Elgin, s Moirom Herbst, “Click Fraud”, BusinessWeek, 2. listopada 2006. 14. Ibid. 15. Tom Zeller Jr., “Gaming the Search Engine, in a Political Season”, New York Times, 6. studenoga 2006. 16. Edelman PR Press Release, 23. siječnja 2006.

234

kult amatera

17. Caroline McCarthy, “Paris Hilton Showcases YouTube’s New Ad Concept”, cnet.com (News), 22. kolovoza 2006. 18. Jamin Warren and John Jurgenson, “The Wizards of Buzz”, Wall Street Journal, 10. veljače 2007. 19. Charles Mackay, Extraordinary Popular Delusions, Harriman House Classics, 2003. Dan kad je umrla glazba [strana a] 1. Joel Selvin, “For S.F. rockers, Tower Records was where it was all happening – now the party’s over”, San Francisco Chronicle, 19. listopada 2006. 2. The Financial Times, 12. listopada 2006., temeljeno na istraživanju Međunarodne federacije fonografske industrije (International Federation of the Phonographic Industry – IFPI). 3. “Ann Powers Remembers Tower Records”, Los Angeles Times, 11. listopada 2006. 4. Dave Kusek i Gerd Leonhard, The Future of Music: Manifesto for the Digital Music Revolution, Berklee Press, 2005. 5. Američko udruženje snimatelja (Recording Industry Association of America) 6. Richard Waters, “MySpace seeks to become a force in online music sales”, The Financial Times, 1. rujna 2006. Dan kad je umrla glazba [strana b] 1. www.victorianweb.org/authors/dickens/pva/pva75.html 2. www.victorianweb.org/authors/dickens/pva/pva76.html 3. Jay Epstein, “The World According to Edward”, Slate, 31. listopada 2005. 4. Hollywood Reporter, 21. prosinca 2006. 5. Sharon Waxman, “After Hype Online, ‘Snakes on a Plane’ Is Letdown at Box Office”, New York Times, 21. kolovoza 2006. 6. Frank Ahrens, “Disney to Reorganize Its Lagging Movie Studios”, Washington Post, 20. srpnja 2006. 7. Yuanzhe Cai i Kurt Scherf, “Internet Video: Direct to Consumer Services”, Park Associates Report, studeni 2006. 8. Mark Porter, “Competition Is Killing Independent U.S. Bookstores”, Reuters, 26. prosinca 2006.

bilješke

235

9. David Streitﬁeld, “Bookshops’ latest and sad plot twist”, Los Angeles Times, 7. veljače 2006. 10. San Antonio Business Journal, 24. studenoga 2006. 11. Katharine Q. Seelye, “In Tough Times, a Redesigned Journal”, New York Times, 4. prosinca 2006. 12. Katharine Q. Seelye, “Newspaper Circulation Falls Sharply”, New York Times, 31. listopada 2006. 13. Ibid. 14. Michael Wolff, “Panic on 43rd Street “, Vanity Fair, rujan 2006. 15. “Ad woes worsen at Big Newspapers”, Wall Street Journal, 20. listopada 2006. 16. Maria Aspan, “Great for Craigslist But Not for Newspapers”, New York Times, 28. studenoga 2005. 17. “Who Killed the Newspaper?”, The Economist, 24. kolovoza 2006. 18. Katharine Q. Seelye, “Times Company Announces 500 Job Cuts”, New York Times, 21. rujna 2005. 19. Katharine Q. Seelye, “Los Angeles Times Publisher Is Ousted”, New York Times, 6. listopada 2006. Katharine Q. Seelye, “Los Angeles Paper Ousts Top Editor”, New York Times, 8. studenoga 2006. 20. David Carr, “Gruner and Jahr Chief Intends to Cut Costs by $25 Million “, New York Times, 7. kolovoza 2004. 21. Philip Weiss, “A Guy Named Craig”, New York, 16. siječnja 2006. 22. Michael Wolff, “Panic on 43rd Street”, Vanity Fair, rujan 2006. 23. Katharine Q. Seelye, “A Newspaper Investigates Its Future”, New York Times, 12. listopada 2006. 24. “Who Killed the Newspaper?”, The Economist, 24. kolovoza 2006. 25. Michael Wolff, “Panic on 43rd Street”, Vanity Fair, rujan 2006. 26. “Who Killed the Newspaper?”, The Economist, 24. kolovoza 2006. 27. EMarketer Report, 17. listopada 2006. 28. Tim Weber, “YouTubers To Get Ad Money Share”, BBC News, 27. siječnja 2007. Moralni nered 1. Suzanne Sataline, “That Sermon You Heard on Sunday May Be from the Web”, Wall Street Journal, 13. studenoga 2006. 2. Karoun Demirjian, “Denise Pope Comments on Student Plagiarism”, Christian Science Monitor, 11. svibnja 2006.

236

kult amatera

3. Matt Assad, “How Online Gambling Toppled Greg Hogan’s World”, Morning Call, 17. kolovoza 2006. 4. George T. Ladd i Nancy M. Petry, “Disordered Gambling Among University-Based Medical and Dental Patients: A Focus on Internet Gambling”, Psychology of Addictive Behaviors, ožujak 2002., Vol. 16, No. 1, 76–79. 5. Mattathias Schwartz, “The Hold-’Em Hold Up”, New York Times Magazine, 11. lipnja 2006. 6. Robyn Greenspan, “Porn Pages Reach 260 Million”, Internetnews. com, 5. rujna 2003. 7. Pediatrics: the Official Journal of the American Academy of Pediatrics, Vol. 19, No. 2, veljača 2007., str. 247–57. 8. Nerve.com, “The Prurient Interest: An Eight Grader Weighs In”, 10. listopada 2006. 9. Joe Garofoli, “Families of sexually abused girls sue MySpace alleging negligence”, The San Francisco Chronicle, 19. siječnja 2007. 10. January W. Payne, “Caught in the Web”, Washington Post, 14. studenoga 2006. 11. “My Virtual Life”, BusinessWeek, 1. svibnja 2006. 12. Laura Conaway, “Rape Still Haunting Cyberspace “, Village Voice online, 15. prosinca 2006. 1984. (version 2.0) 1. Daniel Lee, “Lost and Found: Info on 260,000 Patients”, Indiana Star, 25. listopada 2006. 2. Katie Weeks, “Fast-Growing Medical Identity Theft Has Lethal Consequences”, San Diego Business Journal, 16. listopada 2006. 3. Tom Zeller Jr., “For Victims, Repairing ID Theft Can Be Grueling”, New York Times, 1. listopada 2005. 4. Clive Thompson, “Open-Source Spying”, New York Times Magazine, 3. prosinca 2006. 5. Alexi Mostrous i Rob Evans, “Google Will Be Able to Keep Tabs on All of Us”, The Guardian, 3. studenoga 2006. 6. Richard Wray, “Google Users Promise Artiﬁcial Intelligence”, The Guardian, 23. svibnja 2006.

bilješke

237

Rješenja 1. James Rainey, “Editor James O’Shea unveils Web initiative at Times”, Los Angeles Times, 24. siječnja 2007. 2. IFPI, Digital Music Report 2007. 3. Nielsen SoundScan report, 14. prosinca 2006. 4. Steve Jobs, “Thoughts on music”, www.apple.com, 7. veljače 2007. 5. Devin Leonard, “Rockin’ Along in the Shadow of iTunes”, Fortune, 19. veljače 2007. 6. Joshua Chaffin, “EMI Goes Radical on Digital Rights”, Andrew Edgecliffe-Johnson i Richard Waters, Financial Times, 12. veljače 2007. 7. Nicole Urbanowicz, “Fox Subpoenas YouTube over Pirated TV Shows”, Wall Street Journal, 26. siječnja 2007.

238

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednik Srećko Horvat Lektura i korektura Margareta Medjurečan Graﬁčka urednica Maja Glušić Prijelom Fraktura Dizajn naslovnice dizajn_ured Tiskano u Hrvatskoj Godina izdanja 2010., rujan (prvo izdanje) ISBN 978-953-266-164-4 Biblioteka Platforma, knjiga 13 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

kult amatera

bilješke

239

cmyk

139,00 kn ISBN 978-953266164-4

9 7 8 9 5 3 2 6 6 1 64 4

www.fraktura.hr

cmyk

Biblioteka Platforma

Andrew Keen

dizajn_ured

Kult amatera

Andrew Keen

Kult amatera kako blogovi, MySpace, YouTube i ostali suvremeni mediji koje stvaraju korisnici uništavaju našu ekonomiju, kulturu i vrijednosti

cmyk