Kultna posuda

Kultna posuda

–1–

Od istog autora u izdanju Frakture Arkana Fausta Vrančića Šibenčanina

–2–

Omer Rak

Kultna posuda

Fraktura –3–

© Omer Rak i Fraktura, 2017.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

All rights are represetted by Fraktura, Croatia ISBN 978-953-266-853-7 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 958810

–4–

Njoj, Jedinoj

–5–

–6–

Ecce mulier

K

ako se taj komad odlomljenog stakla našao u mojoj ruci?

Zacijelo nesvjesno u trenutku kada me je prenuo njegov strogi glas iza leđa “Što radiš!”, nakon što sam razbio staklenu vitrinu. Prepao me. Upravo tako! Bila je to nagonska reakcija. Ništa drugo. Instinktivno, impulzivno, makinalno... i mahnito postupanje. Nije mi bilo ni na kraj pameti počiniti zločin. Jednostavno, nisam osoba koja to može. Ali ipak se to dogodilo...

Taj prokleti nagli okret s komadom oštra stakla u ruci... Branio sam se, valjda. Zatečen. Uspaničenom, prsti su mi se zgrčili oko komada stakla, tijelo naglo okrenulo... u ruci staklo... Sve se odigralo u nezamislivo kratkom trenutku suprotno mojoj svjesnoj volji.

Nagli, puni okret s ispruženom rukom koja se pokrenula istog časa kada sam ga čuo iza sebe. Strašno!

Staklo je duboko zarezalo njegov grkljan i prerezavši ga s ne­ običnom lakoćom, nastavilo je zajedno s rukom koja ga je držala opisivati putanju udesno sve dok okret nije završio. (Osjetio sam to u pasu koji se zategnuo do kraja zavrnut na tu stranu.) Tijelo mi se nekontrolirano trgnulo na tu stranu kada je podviknuo na me. Sve se dogodilo u trenutku kraćem od treptaja oka. Nisam to htio, ne, nipošto! Prestrašio me. Bila je to potpuno nesvjesna reakcija, samo to.

Stavivši šaku desne ruke preko rane, nastojao je zaustaviti vodoskok krvi koji je šiknuo iz njegova prerezana grla. Krv mu je navirala preko prstiju po podlaktici i košulji, koju je učas obojila u crveno.

Te oči izbuljene u me... strašno!, u njima se čitala zaprepaštenost nalik Cezarevoj nakon Brutova udarca. Prepoznao me.

–7–

Život je curio iz njega, iz zjenica mu, poput gorskog potoka koji hita mirnoj rijeci u dolini. Trenutak poslije pao je na koljena, podigao drugu ruku s kažiprstom ispruženim prema meni. Bila je to optužba duboka, mračna kao grob. Otvorio je usta kao da će nešto reći, zaustio je, vidio sam to jasno. Čulo se samo nekakvo šištanje, stravično.

Zatim se postrance srušio na pod, gdje je nastavio krkljati i savijati se dok je krv liptala iz njegova prerezanoga grla i učas obojila pod tamnocrvenom bojom. Našao sam se usred plime krvi koja je sa svakim novim hropcem kuljala iz njegova vrata.

Užas me ukočio. Ostao sam zabezeknut s krvavim komadom stakla u ruci. Ne znam koliko dugo. Čitavo vrijeme on se grčio na podu razmazujući krv posvuda. Sva njegova odjeća bila je umrljana krvlju.

Krvava mrlja na podu postajala je sve šira.

Nije to, nažalost, bio san, nego surova stvarnost. M` ora ` stvarnosti.

Jesam li mogao izbjeći sve to i sačuvati jedan dragocjeni ljudski život? Nisam li mogao ostati po strani neupetljan u to nezamislivo nasilno djelo?

Ne, nisam.

Sudbina je tako htjela... ...a ona je ženskog roda. *** “Vi to ozbiljno?”

“Posve ozbiljno.”

“Mislim, ne zavitlavate me. Nije neka ujdurma?”

“Nije uopće.”

Skinula je naočale i pogledala me odozdo. Žene inače gledaju odozdo, muškarci odozgo.

“Zar ovo nije dokaz da je žensko”, reče ulazeći prstima u recipijent posude i gledajući me u oči.

“Da, to je nedvojbeno ženski dio.”

“I što još onda?”

“Rekao sam: dio.”

–8–

“Samo deo?”

“Da, samo taj dio.”

“Znači, nije ceo sud?”

“Cijela posuda nije žensko.”

“Kolege arheolozi tvrde da predstavlja žensko. Da li vam je to poznato?” kazala je polako, uživajući me podsjećati na argument struke. Ponovno je stavila naočale i uputila mi isti onaj pogled, u kojem se sada mogla iščitati i doza sućuti za moje neznanje.

“Ja tvrdim suprotno.”

“Vi i nitko više?”

“Meni je to dovoljno.”

“Hm?” “Starčevački riton nema držač kao danilski, to je proto-riton koji je vjerojatno imao držač načinjen od komada užeta, ali svi ostali elementi su tu: ovalno udubljenje – recipijent i četiri noge i, naravno, cijela je posuda izrađena od gline. I znate što: nitko od kolega arheologa nije uzeo u obzir ni držač ni noge – svi su se usredotočili isključivo na recipijent”, objašnjavao sam joj svoje stajalište o prapovijesnim kultnim posudama – ritonima.

“Mislite da su bili u krivu jer su taj sud podveli pod žensko?”

“Apsolutno.”

“Dobro onda: koji spol predstavlja taj sud po vašoj teoriji?”

“Nijedan i oba.”

“Dajte, bre, molim vas!”

“Riton je hermafrodit.”

“I muško i žensko.”

“Da, i nijedno od toga. Na starčevačkom ritonu nije toliko istaknuto, ali na danilskom i kakanjskom tipu jest – ručka je muško, aktivno načelo, recipijent ili posuda je žensko, pasivno načelo, a noge su produkt njihovog sjedinjenja, novo biće.”

“Hermafrodit, velite?” zagonetno me pogledala nakrivivši glavu.

Zatim je posegnula za neolitičkom figurom od pečene gline iz staklene vitrine sa svoje lijeve strane. Uzela ju je i stavila mi je u ruke.

“Ovo je pravi hermafrodit, dragi moj kolega, u to nitko razuman ne može sumnjati”, reče slavodobitno mi stavljajući figuru u ruke.

–9–

“To je naša ‘crvenokosa boginja’. Mi je od milošte zovemo ‘Lepa’.

Zar nije lepa?” prošaptala je približivši mi se kao da sa mnom dijeli dragocjenu tajnu. Osjetio sam miris njezina parfema. Ljubičice?

Jorgovan? Nešto cvjetno svakako, jeftino proljetno. Bore oko očiju svojih kasnih pedesetih godina vješto je skrivala iza tamnoplavih okvira pomodnih naočala za vid. Dugi nos širokih nosnica s primjetnim ispupčenjem na nosnoj kosti savijen u napadno prepoznatljiv oblik kljuna, izdužen vrat s visećim nezategnutim naborima kože ispod brade, crno obojena kosa podignuta u punđu, ručni sat na iznošenom remenu, tijelo utegnuto u jeftin konfekcijski model haljine s pasicom i crvene lakirane sandale s neumjesno visokom petom – odžačka kustosica stajala je preda mnom čekajući moju reakciju.

“O, da, lijepa je, lijepa, itekako je lijepa”, govorio sam zaneseno razgledavajući je pažljivo, nastojeći ne okretati je previše u rukama.

Figura je bila stara blizu osam tisuća godina, pravi biser ranoneolitičke starčevačke kulture. Čim sam je primio u ruke, ispunila me silnim strahopoštovanjem prema njezinoj starini, umu koji ju je stvorio i enigmi njezina izgleda. Znao sam sve o njoj, nije mi bila potrebna pomoć “stručnog lica”, kako je kustosica Teodora Stamenković bila nazvana na prigodnom besplatnom letku koji se dijelio uz muzejske ulaznice. Otkopao ju je 1989. na lokalitetu Donja Branjevina arheolog amater Sergej Karmanski, učitelj po struci, koji je dugi niz godina bio zaokupljen istraživanjima na tome području, u blizini gradića Odžaka u Zapadnoj Bačkoj, u Vojvodini. Ondje je otkopao i onaj proto-riton za koji je kustosica tvrdila da je žensko, a ja suprotno.

Kustosica Stamenković znala je sve o meni i prije negoli sam došao.

Pozdravila me na vratima: “Gospodin Brandt, čuveni gospodin Brandt”, laskala mi je savijajući se tijelom naprijed-natrag, šireći i sklapajući ruke preda mnom s osmijehom nalijepljenim na licu.

“Bila sam ogromno uzbuđena kada ste mi pisali da dolazite. Ju, bre, Teodora, rekoh sebi, pa ne dolazi ti svaki dan tako čuveni arheolog kustos iz tako velikog i važnog muzeja kao što je zagrebački.” Zatim – 10 –

je obliznula usne i podignula naočale bliže očima. “Ali nisu ni Odžaci na kraju sveta. I mi imamo što pokazati svetu, zar ne?” reče s podignutim prstom . “I ritone, i boginje...”

“Pisao sam vam da pripremam izložbu u Muzeju naslovljenu ‘Hermafroditska obilježja u kulturnoj praksi neolitika’, o brojnim artefaktima iz mlađega kamenoga doba koji...” počeo sam službeno.

“Pa, sećam se, naravno, šta ste mi pisali”, prekine me tobože uvrijeđeno i nastavi: “...koji nedvosmisleno napućuju na postojanje raširene prakse isticanja hermafroditskih obeležja u tom zanimljivom periodu koji obuhvata dve hiljade godina, ugrubo od šestog do četvrtog mileniuma pre nove ere, bilo na figuralnoj plastici, poput crvenokose boginje, bilo na nekim drugim više apstraktnim objektima poput danilskog ritona, kultnog suda”, odvergla ona od riječi do riječi ono što sam napisao u svojoj poruci, dakako u inačici srpskog jezika.

Oboje smo u Narodnoj biblioteci “Branko Radičević” u Odžacima u čijem sastavu djeluje muzejska jedinica u kojoj se čuva neprocjenjivo blago starčevačke kulture.

Do ove sam dopadljive panonske palanke doputovao krstareći s juga sporim vlakovima iz Skopja, preko Beograda i Vršca, u za­ dimljenim kupeima koji su mirisali na rakiju, mladi luk i pečene odoj­­ke. S ravnateljima muzeja dogovorio sam posudbu za izložbu različitih figurica poput vinčanskih “blizanaca”, “žutobrdskih sunčevih kola” ili one 4,4 cm visoke statuete iz makedonskog Anzabegova – stilizirane predodžbe žene s plastičnim nosom, urezanim očima, izduženim vratom i s naglašenim gluteusom. Na statueti su vidljivi tragovi crvene boje i na prvi pogled dojam je da se radi o prikazu falusa u erekciji s mošnjama, koje su pak modelirane na način da u potpunosti nalikuju vulvi, tako da statueta zapravo predstavlja izrazit dvospolan simbol, baš kao i “crvenokosa božica” koju razgledavam bez daha, držeći je u rukama pred kustosicom. Čudesna je, odnosno: čudesno je to. Figuru od zapečene gline, pače njezinu formu, osjećam kao nešto svoje, iskonsko, organsko, neraskidivo povezano sa svojim najintimnijim dijelom. Zamalo – 11 –

eksplozivan, trenutačan dojam proistekao iz poistovjećivanja s prapovijesnom figurom preplavljuje me poput svjetla. U treptaju oka predodžba zapečena u glini ispunjava mi cijelo biće i utapa me u fluidni mistični osjećaj ucijeljenosti. Kao da dva dotad razdvojena dijela mojeg vlastitog bića ponovno nekim čudesnim ljepilom bivaju stopljena u sjedinjenju. Preplavio me neiskaziv osjećaj punoće, neopisiva slatkoća postojanja u jednom jedinom, cijelom. “Čudesno, čudesno!” bezglasno ponavljam riječi ushita u sebi.

Ta 38 centimetara visoka figura od pečene gline s naglašenim licem bez usta, dugim nosom i izdubljenim očima, duge crveno obojene kose, čiji su pramenovi naglašeni urezima izvedenim oštrim predmetom... neolitička je coincidentia oppositorum. Karmanski je odmah primijetio i zapisao u svoj dnevnik iskapanja da statueta u sebi sjedinjuje simbole ženske i muške plodnosti. Ovisno o strani s koje se gleda, može biti žensko kao i muško jer njezini bokovi lako zadobiju izgled testisa, dok gornji dio tijela poprima izgled falusa u erekciji. Da bi se svjedočilo toj preobrazbi, dovoljno je figuru promotriti primjerice s boka ili straga.

“Dvoje u jednom, jedno je dvoje”, mrmljao sam više za sebe, “prije gotovo osam tisuća godina u tlu Donje Branjevine u starčevačkom sloju.”

“Zapravo u kereškom”, ispravi me kustosica Stamenković obliznuvši rub svoje grimiznim ružem jako namazane gornje usne. Kao da liže slador pobjede nada mnom neukim.

“Ma nemojte!” iznenadio sam se.

“Brukner je zaključio da poslednji sloj na tom nalazištu pripada kereškoj kulturi...” nastavila je. Osjetila je da je došao njezin momentum. Ona je čuvarica te čudesne skulpturice i mora znati više od bilo koga drugoga. Nije ona samo provincijska kustosica u muzeju koji to još nije... Ona zna sve o drevnoj figuri. Njezina je misija znati najviše o njoj.

“Zar i Karmanski nije smjestio figuru ‘božice’ u starčevački ho­ rizont s nekim arhaičnim elementima kereške kulture?”

“Jeste, u pravu ste. Ali Brukner je zaključio da se ova statueta tipološki i kulturno potpuno uklapa u takvu stratigrafsku – 12 –

interpretaciju, kerešku mislim.” Odmah je nadodala pitanje: “Čitali ste arheologinju Talalay?”

“Kako da ne.”

“Sećate se kako je ona nazvala figurine iz grčkog neolita koje zavisno s koje se strane posmatraju izgledaju kao muško ili žensko?”

“Ako me sjećanje ne vara, nazvala ih je ‘vizualnom igrom riječima’.”

“Da li mislite da je to bila samo igra rečima ili su oni bili nastrani?” ispalila je neočekivano i zapiljila se u me.

“Tko ‘oni’?”

“Pa, ti umetnici koji su načinili te zbunjujuće statuete”, reče pokazujući prstom na “crvenokosu božicu”.

“Nije nužno. Te hermafroditske predodžbe očito prenose jednu vrstu poruke koja je nama danas teško shvatljiva, odnosno, da budem iskren – neshvatljiva.”

“Nemojte mi reći da smo gluplji od njih”, kazala je pomalo narogušeno.

“Je li vam poznat onaj kalkolitički nalaz iz ciparske Sotire Arkolies izrađen od vapnenca – skulptura sjedeće ljudske figure koja utjelovljuje i ženske i muške značajke?” prekinuo sam je ne odgovorivši joj.

“Skulptura ima visok cilindričan vrat s gljivastom glavom na vrhu bez facijalnog izraza. Gleda li se sa stražnje strane, uočava se savršen oblik muškog spolnog organa, penis u erekciji i mošnje s genitalnom brazdom predstavljenom dubokim žlijebom. Opet, gleda li se s vrha i odozdo, skulptura podsjeća na žensku genitaliju.” Govorio sam o genitalijama posve neosobno i bez strasti kao da smo na satu anatomije.

“Nije mi poznato”, tiho će ona kao da ju je bilo sram. Ne zbog spominjanja muških i ženskih genitalija, nego zbog neznanja koje kao da je potvrđivalo njezinu provincijsku inferiornost u poznavanju svjetskih arheoloških fakata. Doživljavao sam to i prije. Vojvođanski se muzej i njegova kustosica ni u čemu nisu razlikovali od nekog sličnog muzeja i kustosa u Dalmatinskoj zagori, Lici, Banovini ili – 13 –

Slavoniji koje sam obilazio. Uvijek isti prepoznatljivi “slučaj” prikazan isprva kao nadmoćno tumačenje lokalnih artefakata, zapravo maškarana manifestacija inferiornosti koja se koprcala da se domogne pohvale – da bi zatim uslijedili ugibanje i uzmicanja pred pitanjima i temama koje sam postavljao sve dok mi s njihove strane ne bi verbalno ili neverbalno bilo kazano “ne znam, ne snalazim se u toj materiji” glave pognute ili pogleda svrnutog od mene.

Zato me nije iznenadilo kada je sklonila pogled s mene i zagledala se kroz prozor Muzeja. Da, viđao sam to i prije.

“Gde ste našli taj podatak?” upitala me okrećući se k meni.

“Kod Marije Gimbutas.”

“Oho!” uskliknula je neočekivano. Kao da je najednom zasjala.

“Ona je u svome delu predstavila i našu ‘crvenokosu boginju’. Da li znate to?”

“Znam, naravno. No Gimbutasova ima jedno zanimljivo zapažanje: iako im je pridodan muški element, piše ona, te figurice u biti ostaju ženske.”

“Ja sam mislila da su oba elementa ravnomerno raspoređena, pa se ne može reći o kojem se polu radi.”

“Marija Gimbutas ne misli da su ciparski kipari bili nastrani”, pecnuo sam je, “nego ih hvali kao ‘doista inventivne’, smatrajući da se tu ne radi ni o kakvoj slučajnosti.”

“Malo je to konfuzno, uf!!” reče kustosica vrteći glavom u nevjerici.

Zaustio sam odgovoriti, kada me prekinula zvonjava mojega mo­ bitela. Predajem brzo statuetu u kustosičine ruke i izvlačim ga brzo iz džepa sakoa. Pogled na zaslon – ona je! Obliven sam radošću.

Obuzima me struja slatke strasti. Pokazujem kustosici prstom na mobitel kao da se ispričavam i brzim korakom zamičem iza vrata Muzeja u susjednu prostoriju knjižnice. Među stalcima sam naslaganih knjiga. Sa svakoga hrpta poruka je naslova. Osjećam miris starog, i od prebiranja brojnih prstiju zamašćenog papira.

“Mija, Božice moja, vi ste. Tako mi je drago. Da mogu, pokazao bih vam kako mi srce brzo kuca... za vama”, izgovorio sam sve u jednom dahu. Mogla je osjetiti uzbuđenje u mojem glasu.

– 14 –

“Ah, Brandte, ti si me zaboravio, čini mi se”, pomalo prijekorno odzvonio je njezin mačkasti ženski glas kojemu nije nedostajalo melodioznosti, “ostavio si me samu, daleko.” Završila je s hinjenim tugaljivim prizvukom u glasu. Igrala se mnome, mojim osjećajima ženski mazno. Kao i uvijek, uostalom.

Mija. sjećam se: zvuk ženskih potpetica na hodniku s druge strane vrata, potpuno ritmičan, užitan uhu, podbada maštu, prilazi i zaustavlja se pred vratima moje radne sobe u Muzeju prije godinu dana, tišina, trenutak-dva, vječnost zapravo, nepoznata je žena pred vratima, dišem ubrzano, tko je ona?, kako izgleda?, mlađa je, ne dvojim, drukčije one hodaju, daju ti na znanje, lako je to pročitati, za stolom sam, skidam pogled sa zaslona računala, nešto će se uzbudljivo dogoditi, znam to, uzbudljivo, uzbudljivo, uzbudljivo, zatim kucanje na vratima, naprijed... napukao mi je glas, treperim od iščekivanja, vrata se otvaraju širom, nju je valjalo gledati, motriti do iznemoglosti, upiti je pogledom čitavu, prekrasnu joj figuru, stas, crvenokosu Božicu smaragdnih očiju bijele puti, sanjam, ne!, ona je preda mnom, odjevena u crnu korzetiranu kožnatu jaknu i suknju s detaljima koji podsjećaju na reptile i cipele s visokim potpeticama ukrašene šljokicama, s crnim čipkastim ovratnikom i zagasitocrvenim ružem na usnama izgleda poput gotičke domine, njome nitko ne može vladati, ona je Potnia, htio bih nešto reći, petljam, ne ide, oduzela me je razumu, zbunila, smantala, kakva moć!, kakav magnet!, pogubio sam se, lovim misli, one su neuhvatljivi srndaći.

Gospodin Brandt? upire s vrata u me prstom na kojemu je prsten s velikim rujnim kamenom, dugi zašiljeni nokat lakiran istom bojom kao i kamen, kao da mi se zario u prsa, osjećam, u srce sámo; u tankim je rukavicama od crne, fine, fine, paučinaste čipke, da, da... ja sam... smušeno odgovaram ustajući od stola, ponovno zvuk potpetica, hoda harmonično usklađujući korak i bokove, kakvo držanje, izluđuje me, zaustavlja se pred stolom, naginje se, usne boje nara, sjajni bijeli sedef zubi, crvene kovrče prateći pokrete prelijepe glave kližu s ramena prema dojkama koje kada se nagne zamalo ne ispadnu iz crnog čipkastoga grudnjaka stisnutog ispod – 15 –

korzeta, miris skupog parfema koji naglašava putenost i senzualnost, zna ona s tim stvarima, govori s jakim stranim naglaskom, Amerikanka?

Engleskinja?, potonje vjerojatno, žurim joj donijeti i namjestiti stolicu, spotičem se i padam ravno njoj pred noge, naginje se nada mnom, te usne, dojke, struk... jeste li se ozlijedili?, nisam... nisam, nije to ništa, uspijevam na koncu dovući stolicu, ona sjeda, nezaboravan prizor, violončelo njezinih leđa spušta se sve niže prema sjedalu, haljina joj se napinje zaobljena, kakav seksipil!, sada će sjesti, raširit će se simetrično dolje s obje strane, žudim da sam ispod nje, da mi sjedne na lice, da mi ga pokrije cijelog svojim božanskim guzom, da joj upijem miris, bit... ne mogu misliti ni o čemu drugom, samo o njoj, Božici.

Mija, reče, pružajući mi ruku u rukavicama.

“Uskoro ću doći k vama, vjerujte mi, žudim biti u vašoj blizini”, tješio sam je iz odžačke knjižnice.

“Kada?”

“Sutra, možda prekosutra. Ovisi o poslu.”

“Posao ti je na prvom mjestu, vidim”, tobože snuždeno će ona, “tko će se brinuti o meni? Nisi li mi obećao?” Zašmrcala je. Bila je majstorica predstave. “Žurim, žurim k vama, Mija. Molim vas, ne sumnjajte u to.”

Studirala je, rekla mi je kada smo se upoznali, povijest umjetnosti u Velikoj Britaniji interdisciplinarno povezanu s prapovijesnom arheologijom, Sve­ učilište u Londonu, Kraljevski koledž za umjetnost i, naposljetku, Cambridge, vratila se odande kao “doctoral candidate” u rodni kraj pisati disertaciju o prapovijesnoj umjetnosti, Zagreb je opušta, naletjela je na moje članke o ritonu i hermafroditskim predodžbama u umjetnosti neolitika objavljene u muzejskom Vjesniku, jako su je zainteresirali te me je nakanila upoznati, slaže se sa mnom da urezani ili slikani ornamenti na danilskim posudama nisu nikakav horror vacui, strah od praznine, ni dekoracija isključivo u funkciji estetske komponente objekta, nego nešto mnogo više od toga, posebice kada je riječ o dvostrukoj “S” spirali, jednom od najčešćih danilskih ornamenata, pa taj misteriozni riton, gospodine Brandt... pokazuje mi uvod disertacije koji je napisala na engleskom – 16 –

(nagnula se preko stola držeći papir u ruci, očaravajuće), pažljivo čitam, dotle ona vadi okruglo preklopno ogledalce iz viktorijanske svilene torbice nalik vrećici s volanima i crnom mašnom, i ogledava se, pući usne, neopisivo dražesno, ženstveno, a tako duboko, duboko, oceanski...

[Počevši od mlađeg paleolitika, kulturna evolucija snažno je potaknula formuliranje različitih izričaja simboličnih vrijednosti, odnosno razvoj sustava simboličnih predstava i, što je osobito važno, artikulaciju sim­ boličnih vrijednosti u konkretnim materijalnim oblicima, kojima je, nesumnjivo, pripadao i danilski riton. Velika prednost svih tih simboličnih re­ferenci iskazanih u fizičkim artefaktima bila je to što su neolitičkim ljudima, za razliku od govora, plesa ili rituala, koji su prolazni, spomenuti artefakti stalno bili prisutni neprekidno ih podsjećajući na ideju koju predstavljaju. Takav je sustavan i simbolično sređen svjetonazor bio lako prenosiv i lako pamtljiv za druge koji su posjedovali iste kognitivne sposobnosti i istu duhovnu preokupaciju. Naposljetku, te zajedničke duhovne preokupacije neolitičkih ljudi kao uniformna kulturna predstava koju je, između ostalog, nesumnjivo simbolizirao i riton protezale su se na, za neolitičkog čovjeka, golemom prostoru od Egeja do Alpa. Takva prostorna disperzija jedne neolitičke kultne posude, uza sve ostalo, može značiti i to da je prije otprilike sedam tisuća godina došlo do prve, suvremenim rječnikom kazano, integracije dijela europskog prostora kroz jedinstvenu kulturnu identifikaciju čiji je temelj bio misteriozni riton.]

Nedvojbeno je da su joj moji članci poslužili kao nadahnuće, doslovno je preuzela i neke moje rečenice, koje je u bilješkama ispod teksta uredno bibliografski označila navodeći izvor, zadovoljan sam.

[Naziv “danilski riton” odnosi se na četveronožnu posudu od pečene gline otkopanu 1951. u Danilu, arheološkom nalazištu nedaleko od Šibenika, za koju se pretpostavlja, prema prevladavajućemu mišljenju arheologa, da je bila kultne naravi te da je upotrebljavana u obredima nepoznatog izvorišta i sadržaja. “Danilska kultura” eponimni je naziv dodijeljen kulturi koja je doživjela procvat od 5300. do 4800. godine prije nove ere u Danilu i na okolnim lokalitetima, i koja je izvršila snažan kulturan utjecaj na istočnoj jadranskoj obali i zaleđu tijekom svojeg postojanja.

– 17 –

Jedan od najprepoznatljivijih artefakata te kulture spomenuti je “riton”, čija je proizvodnja bila najznačajnije zastupljena na Danilu, dok su pak ritoni bili rašireni na golemom prostoru od Peloponeza do Alpa i na Apeninskom poluotoku, na području koje danas pokriva osam suvremenih država.

Višestoljetno postojanje misterioznog ritona kao simboličnog objekta na prostranom području jugoistočne Europe i Apeninskog poluotoka dovelo je do prapovijesne kulturne integracije tog dijela europskog prostora. Očito je da je kult ritona u svojoj unutarnjoj dimenziji sadržavao izvjesne univerzalne odrednice koje su bile prepoznatljive i prihvatljive različitim kulturnim skupinama razbacanim na širokom prostoru jugoistočne Europe. Općoj prihvaćenosti kulta nesumnjivo je pridonijela i ekspanzija nositelja danilske kulturne skupine dolinama rijeka unutar Balkanskog poluotoka, ili priobaljem na sjeverni Jadran tijekom VI./V. tisućljeća stare ere. Postojanje kulta pretpostavlja i postojanje kruga posvećenika upoznatih s obrednom praksom koja je bila metajezik kulta.]

Iznenadila me ugodno, lijepa je i pametna, znade pisati, sviđa vam se? reče spremajući ogledalce u torbicu, zaboga, da!, jako mi se sviđa, izvrsno ste krenuli u uvodu, ovdašnji bi rekli pogodili ste u sridu, razlio joj se osmijeh po prelijepom licu, vi ste me nadahnuli, vaše djelo, šapće nagnuvši se ponovno naprijed preko stola i uzimajući natrag papir, bio je to poziv, fino zapakiran, ženski dizajniran, ništa drugo, čitavo njezino tijelo nagnuto prema meni pozivalo me baš kao usne i poluspušteni njezini kapci pod tamnom maskarom, grudi bijele poput snijega zarobljene ispod željeznih rebara korzeta, o kako okrutno i požudno u isti mah!, predlažem joj da odemo na piće u bar preko puta, nije potrebno, možemo k meni, ona će, želi mi pokazati literaturu koju je prikupila za pisanje disertacije, sic!, prihvaćam, srećkoviću!, srećkoviću! vičem u sebi, ne vjerujem što mi se događa, da sam u društvu s božanskim bićem, zar ja?, za pet minuta oboje sjedimo na stražnjem sjedalu taksija, haljina joj se povukla otkrivajući mramorna bedra, ne mogu prestati napadno buljiti u njezino međunožje, zakovala mi je pogled, koliko god to bilo bezobrazno, njoj očito ne smeta, priča mi cijelim putem o svojim profesorima i zanimljivim katedrama, o šašavosti Engleza, o klubovima, glazbi, festivalu u Glastonburyju,

– 18 –

čarobnom Dorsetu, konjskim utrkama, megalitskom kamenju, dvorcima koje opsjedaju duhovi... nijednom nije povukla haljinu naniže, drsko...

“Obećaj mi da se nećeš nigdje zadržavati.”

“Obećavam.

Mija...”

Poklopila je.

Požurio sam natrag u Muzej. Nisam više želio povratak odgađati ni trenutak. Mija je bila moja gospodarica i svako obećanje dano njoj kanio sam ispuniti što je prije moguće.

Projurio sam pokraj kustosice dobacujući joj u prolazu: “One, genitalije, ne predstavljaju fuziju dvaju spolova, nego, prije će biti, pojačanje ženskoga s misterioznom životnom silom svojstvenom falusu. Božičina figurica predstavlja temelj iz kojega se uzdiže falus, pojmljen kao kozmički stup. Falus izlazi iz njezine maternice na isti način kao što stalagmiti i stalaktiti rastu u njezinoj maternici, u špilji. Ona mora objediniti obje svoje energije, mušku i žensku, kako bi falus mogao potaknuti njezinu regenerativnu moć, kako bi doista mogla biti mater. Zato ona ‘utjelovljuje’ faluse jer drukčije ne može postati jedno iz kojeg buja i istječe sve.”

“Hoćete reći da se tu ne radi samo o pukim simbolima pola i plodnosti”, zaustavio me načas njezin glas.

“Naravno da se ne radi o tomu”, zastao sam razjasniti joj stvar.

“Gimbutasovoj u potporu ide i mišljenje antropologinje Stelle Kram­risch, koja smatra da slike linge i joni, falusa i ženskog spolnog organa u tantričkoj ikonografiji, ne prenose, kako se obično misli, snagu aktivnog muškog načela predstavljanjem penetracije linge u joni. Naprotiv, apstraktni geometrijski oblik falusa u erekciji, koji je smješten na joniju kao svome pijedestalu, uzdiže se iz nje; on ne prodire u nju. Linga u joniju pojavljuje se iz joni... ‘Božica’, zapravo, nadilazi muško i žensko.”

“Ju, bre, vi rasturate tu materiju! Fantastično ste obavešteni”, pohvalila me je odžačka kustosica. “Pošaljite mi katalog izložbe kada ga završite. Bilo mi je ogromno zadovoljstvo izmeniti nekoliko

– 19 –

stručnih reči s vama”, poručila mi je na odlasku s onim svojim umjetnim osmijehom. “Nadam se da ćemo se susresti još koji put.” Ne znam je li čula da sam potvrdio.

“Bili ste divna sugovornica”, laskao sam joj. “Nažalost, ne mogu se duže zadržati jer moram žurno na put. Znate... obveze, posao.

Za transport ‘Božice’ i starčevačkog ritona smo se dogovorili. Bit ćemo u vezi, dakako. Hvala najljepša.” Rukovali smo se. Ona je prije toga rukom popravila kosu.

Izjurio sam mahnuvši joj s izlaza.

Mija nije smjela čekati. *** Ima nešto čarobno u tim noćnim vlakovima, u ambijentu kupea i spavaćih kola, naguranoj prtljazi i krmeljavim očima putnika, plaču probuđene djece i prigušenu plavom svjetlu, promicanju tamnih oblika s druge strane prozora i ritmičnom kloparanju željeznih kotača po tračnicama ispruženima do nakraj noći. Čarolija putovanja vlakom zove se sjećanje i ne postoji bolje mjesto da se u sebi prizove ples slika otključanih iz memorije od crvenoga baršunastog sjedala na izvlačenje u kupeu ili kreveta na kat u spavaćim kolima. Sjećanje tu navire, uvijek svježe sa svakim novim taka-tak zvukom kotača koji kao da se vrte unatrag, kao u filmu, i vode nas k onomu što je bilo i više nikad neće biti jer svaki je trenutak jedan jedini, neponovljiv, neizmjenjiv i nezamjenjiv. U svakome od njih utisnuta je slika, taj čudesni neizbrisivi memento, nikad razjašnjena sila oživljavanja prošlog, otišlog, nestalog, koje kao da ponovno živi tu, pred nama, u svojoj živoj mimici u minutama između kunjanja sanjivih putnika, hrkanja spavača, ulazaka konduktera, kopanja po torbama, šuškanja ambalaže konfekcioniranih grickalica, buljenja u zaslon mobitela, popušenih cigareta u hodniku, promicanja tabla s imenima postaja... Željezni kotači noćnoga vlaka, u neprekidnom navlas istome mantričnom ponavljanju zvuka okretanja, sposobni su unijeti nas i posaditi u samo srce prošlog doživljaja, te mentalne

– 20 –

dvodimenzionalne slike sa zvukom, koja učas izgleda kao stvarna, ispunjena nevidljivom volumenom života. ...uspinjemo se zavojitim stubama do stana na katu, ona se izuva u hodniku i ostaje u crnim najlonkama, otvara vrata dnevne sobe, interijer je secesija?, art deco?, valjda potonje jer po zidovima visi De Lempicka, nitko od nje nije bolje kistom istaknuo eros žene, ne, taj se još nije rodio, pa oh!, divno, nadrealno! Leonora Carrington, njezine Mjesečeve sestre, Kupanje ptice, Utorak, iza na zidu dovraga! i druga vještica Remedios Varo sa svojim androginim figurama utopljenim u magiju sna, gle! čak Félicien Rops, sotonski erotičan, lijepo, lijepo, bogami, evo i Pirnerove Hekate... ona me nudi pićem, osmijeh joj na licu, nimfa je to, dragi moj, a ti si zagledan u nju, nimfoleptičan si, viski ću, naravno, za hrabrost, ionako gorim iznutra, nek izgorim, kristalna čaša dvije kocke leda, boja starog zlata ljeska se u čaši, Mija će šeri iz čašice s nožicom, nazdravljamo, obris rubin-usana na čaši, osvrćem se, još je nekoliko soba okolo, kupa­ onica, kuhinja, dnevna soba je zapravo budoar, damski, paravan-triptih s kineskim motivom prirode je dolje lijevo od prozora, krvavocrveni grudnjak, i duboke pin-up retro ženske gaćice boje breskve prebačeni preko okvira paravana, negliže od roza satena preko jastuka otomana, ona je odaliska, nema dvojbe, oveća vitrina sa staklenim vratima, biblioteka, hm?, gle, gle, Cazotteov Le Diable amoureux, Hoffmannov Der Sand­ mann, Poeova Ligeia, sve su one iste, zavode nas, smrt je za njih igra, naravno i De Quinceyjeva Suspiria de Profundis, kako bi i jedna gotička biblioteka mogla biti bez nje, ili bez Le Fanuove Carmille, Gautierove La Morte amoureuse, divnih naslova iz čijih se redaka cijedi nektar znan kao mysterium tremendum et fascinans, Aickman je vidim valjda zadnji u nizu, njegovo je besmrtno: u Engleskoj više nema lijepih kuća, samo razvaline, ludnice i vladini uredi, zanimljiva biblioteka, ha?, pomalo jeziva, ne mislite li i vi to, gospodine Brandt?, okreće se ona k meni, izgovora s naporom poneku hrvatsku riječ pa nastavlja glatko engleski, kimam dok gutam piće, govorim između dvaju gutljaja, ja vam inače jako volim čitati upravo autore koje ste poslagali na polici iza stakla (nisam lagao), treperim iznutra čitajući ih, bipolarnost tih žena, nerazmrsiv čvor erosa i tanatosa

– 21 –

u tim bićima, valja ih voljeti i bojati ih se baš kao što veli Guasconti u Hawthorneovoj Rappaccinijevoj kćeri: što je to biće? hoću li ga zvati lijepim ili neizrecivo strašnim?, krasno ste se toga dosjetili, veli ona i nastavi, svi ti likovi poput Elisa Fröboma, Alvarea, Ambrosija ili Natha­ naela progonjeni ženskim demonima zapravo su žrtve vlastitog neznanja, nerazumijevanja svojih vlastitih ženskih demona, u sebi samima, zar ne?

– što izranjaju, dodao sam, iz stigijske dubine njihove duše; tako se lijepo izražavate, laska mi ona, istina je, ništa me ne uzbuđuje kao demonske žene, sukube, vampirice, velim ja, u tolikoj mjeri da bih rado nekoj zanosnoj femme fatale ponudio ogoljeni vrat, evo ujedi, kazao bih joj, probij ga svojim šupljim zašiljenim očnjacima, ha-ha-ha, smijem se usiljeno; još? s bocom će u ruci ona, neko vrijeme već prazna mi je čaša, da, svakako!, može!, toči ponovno, isti onaj osmijeh sa žala Ogigije, einer mächtigen Frau, šapće mi Hoffmann, elegantnom kretnjom ostavlja svoju čašicu na okruglom stoliću, okreće se k meni leđima i podignute kose moli da joj odvežem vrpce na korzetu, ušeprtljao sam se, povlačim, izvlačim, driješim, ide nekako, bljesak njezine puti, golih joj leđa, božica je to, ne dvojim ja u to više, brajko moj, spušta kosu i pridržavajući odriješeni korzet odlazi iza paravana, ne vidim je, samo listove i stopala u najlonkama, razgovara sa mnom dok prebacuje korzet, a zatim i suknju preko okvira paravana, uzima odande grudnjak i gaćice, o, da mi ju je vidjeti sada pa neka me rastrgaju psi kao Akteona!, ne marim za se, dao bih sve za jedan pogled na nju iza paravana, koliko treptaj oka, samo toliko, moli me da joj dodam negliže s otomana, kakav divan osjećaj glatkoga satena u ruci, klizi erotično među prstima, prinosim ga nosu... nebo...

Vinkovci! Zar već? Tako brzo. Kako to? Očito sam nadugačko zavezao u sjećanje.

Tu presjedam u vlak za Zagreb za tričetvrt sata. Izlazim vukući putnu torbu za sobom. Teška je kao sudbina. Neću ni ući u kolo­ dvorsku zgradu, ostat ću vani na peronu. Kolodvorske zgrade iza ponoći... ne, neću ući.

Odande ispadaju dvojica policajaca. Među njima ona, prijateljica noći. Prerano ostarjela, raščupana, krnjava, s cigaretom u ustima, karikatura s kratkim debelim nogama s kvrgama vena na visokim – 22 –

iskrivljenim petama u zgužvanoj minihaljinici koja ne pristaje njezinoj dobi ni stasu. Obraća se ona starijem policajcu: “Jebe nas svak ko stigne, na trk. Te nemaš, domovnicu, ličnu, pasoš – kako ću imat kad mi je Suljaga uzô ima evo jedanajsta godina sve dokumente, te...”

Mlađi policajac ponavlja u voki-toki: “Bosut jedan javi se, Bosut jedan javi se...”

“Kada? Pa, čim me moj rahmetli daidža prodo njemu. Kad smo prešli Savu, doćero nas njekoliko i ućero u ćumez među četiri duvara bez pendžera ovđe na kraju grada i reko nam da mu moramo otplatiti troškove prevoza, jer nas on svaki dan razvozi na šta’cju, pa kiriju, meze i ostalo pa da će nam onda vratiti. I, evo, otplaćujem mu jedanajstu godinu već. Ko da nas je gajtanom vezo.”

“Bosut jedan javi se, Bosut jedan javi se...”

“Pitala sam ga, jašta, prije dvije godine ‘el došo vakat da se vrati pasoš... pa sam ostala na hirurgiji dvije sedmice. Izrezo me čakijom ko sudžuk.”

“Bosut jedan javi se, Bosut jedan javi se... Ovaj kurac ne radi”, iznervirano će mlađi starijem policajcu pokazujući na voki-toki. “Šta me jebeš stalno s tim, jebi zapovjednika smjene”, istrese se na njega stariji policajac.

“I šta ću, jarane moj: Suljagi zarada, meni triper. Eto kako mi je.”

“Bosut jedan javi se, Bosut jedan javi se...”

Nagibni vlak išaran grafitima stiže na vrijeme. Pravac Zagreb. Zavaljen u sjedalu, tonem ponovno u vodu sjećanja. ...čekam je uzdrhtao od strasti pred paravanom, pojavljuje se ovlaš zaogrnuta satenskim negližeom koji otkriva donje rublje, i dalje u crnim samostojećim najlonskim čarapama i crnim rukavicama od fine čipke, zavodi me, nema sumnje, osjećam to, jasno je kao dan, viski?, svakako, svakako, pa još jedan, ona ne pije, legla je postrance i nalaktila se na otomanu – odaliska, zaboga!, ona je rođeni seksipil, Afrodita, Ticijanova Venera, klecaju mi koljena, gutam knedle, znojim se, crvenim, ubrzano – 23 –

dišem, njezino međunožje, pakao! pakao, čovječe!, janua diaboli, zove me, zove, staviti jezik u nju, lizati je, lizati, srkati... prestaje naš razgovor, ne mogu više, padam na koljena pred njom ispruženom na otomanu... ja, ja bih vas poljubio u... u... čujem sebe, ne vjerujem da mogu to izreći, to sámo izlazi iz mene, nezadrživo, ona se smije, njezin smijeh lascivno zvoni u sobi, čekam je na koljenima, vi biste poljubili moju “curicu”, ha-ha-ha-ha, smijeh ju je razvaljao po otomanu, negliže se otvorio, to što vidim nadrealno je privlačno, zove je “curicom”, kako ljupko, sve one imaju svoja imena za nju, o da, ne sumnjam, ali vi to ne možete, čujem je, jer ne volim muškarce, samo žene, razumijete li?, one ju jedino mogu ljubiti jer su je zaslužile, vi ne, razumijete li?, vi mi možete služiti, želite li to?, njen je pogled uprt u me, kako zna za moju submisivnu narav, odakle, tko joj je kazao da vlastito ispunjenje najbolje pronalazim služeći ženi koju volim, onako slijepo, ropski, nisam li zbog toga sada na koljenima, priđi, zapovijeda mi, odmah je namirisala krv divljači poput Artemide, druga je to boja glasa, drukčiji joj je izgled sada, opasniji, bojim se te njezine nagle pre­obrazbe, a strah me napaljuje, kako je to perverzno zapravo, dolje glavu!, čujem je, dolje!, spuštam je na crveni tepih koji me bocka u obraz, čekam, tko je mogao pretpostaviti da ću već u prvom susretu ovako ropski pokorno prignuti glavu pred njezinom veličinom, ali to je neizbježno, svaki otpor je besmislen, samo pogled na njezino božansko tijelo, i slomljen sam, na koljenima... njezino stopalo u crnoj najlonki osjećam na vratu, pritiska me, jače; služit ćeš meni, svojoj gospodarici?, glas joj je hladan, da, izlijeće iz mene, tijelom i dušom, čitav svoj život, samo vama, samo vama... Božice moja.

U kretanju kompozicija vlaka presijeca zagrebačko jutro na dvije polovice.

Grad miriše poput svježe razrezane jabuke.

Stigao sam.

– 24 –

O

mer Rak rođen je 1957. u Šibeniku, gradu s kojim je ostao pupčano povezan. Piše eseje, drame i romane. Sklon je mi­ tološkim i mističnim temama. Redovito svrće pogled u se. Živi u kavezu koji svemirom zove.

– 409 –

– 410 –

Sadržaj

Ecce mulier

7

Dea 25 Lila 46 Joni 68 Majka 88 Dječji grobovi

112

Pauk 138 Trska i bor

163

Dies sanguinis

187

Gal 214 Hekata 234 Pila neugode

262

Bela 288 Sagittarius A*

309

U korijenju tise

332

Nimfe i pčele

356

Ecce ancilla Domini

376

Policijsko izvješće

405

O autoru

409

– 411 –

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Urednik Seid Serdarević Lektura i korektura Margareta Medjurečan Prijelom Maja Glušić Ilustracija i dizajn ovitka Vedran Klemens Godina izdanja 2017., travanj Tisak Feroproms, Zagreb ISBN 978-953-266-853-7 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20 nazovi s mobitela

335 – 412 –

Čitajte još u izdanju Frakture

Omer Rak Arkana Fausta Vrančića Šibenčanina Rom 416 stranica

Fausta Vrančića poznajemo kao izumitelja, filozofa, leksikografa, pisca, polihistora i kao slugu Božjeg, no o dimenziji njegova tajnog života, koji on nije želio izlagati očima drugih, a koji je možda, više od svega ostaloga, bio prožet njegovim intimnim stremljenjem istini i dubokom unutarnjom potragom za smislom, ne znamo gotovo ništa. Njegovi spisi koje je nastojao držati podalje od očiju drugih, pa je čak naložio da budu pokopani s njim, svjedoče o toj dimenziji njegova bića i težnji da pronađe kamen mudraca i arkanu koja na sebi svojstveni simbolični način riše čudesno i zalazi iza obrubnica vječnoga. Faustovi su spisi u sam osvit Domovinskog rata 1991. dospjeli do glavnoga junaka romana, čiji se život zahvaljujući Faustu Vrančiću čudesno mijenja.

Mogu li tajne zakopane s Vrančićem promijeniti tijek povijesti ili je faustovski pakt ipak nemoguće sklopiti?

Arkana Fausta Vrančića Šibenčanina Omera Raka kroz dvije paralelne priče, suvremenu i onu iz vremena Fausta Vrančića i njegova boravka na praškom dvoru Rudolfa II. Habsburškog, prepleće vječno pitanje ratovanja i mira, pitanje uzbuđenja u znanstvenim otkrićima i umjet­ ničkim ostvarenjima te ono ključno – pitanje napretka ili stagniranja pojedinca i društva.

Potražite na www.fraktura.hr +385 1 335 78 63, prodaja@fraktura.hr

– 413 –

K

ada se na vratima njegova ureda pojavi mlada, crvenokosa, prelijepa djevojka Mija, poznati arheolog Brandt, stručnjak za neolitik, koji upravo priprema veličanstvenu izložbu o herm­ afroditima, zna da je to žena njegova života, njegova Božica, kojoj će dozvoliti ama baš sve, koja će postati njegova gospodarica, a on njoj vjeran i poslušan sluga. Zaslijepljen ljubavlju, opsjednut kultom, prepun mračnih tajni iz djetinjstva, s tek jednim prijateljem, Brandt pristaje na sve, te postupno biva uvučen u igru u kojoj je samo pijun. Četveronožna neolitička kultna posuda iz Danila kod Šibenika u tome će odigrati ključnu ulogu.

Hoće li matrijarhat iznova zavladati svijetom, koja je uloga hermafrodita, mogu li žene preokrenuti kotač povijesti, hoće li obred na Danilskom polju uspjeti i hoće li Brandt, arheolog koji se panično boji vrana, postati oruđe ili oružje?

Kultna posuda, roman jednog od najboljih suvremenih stilista i poznavatelja kultnoga i okultnoga Omera Raka, uzbudljiv je triler u kojem se miješaju važne arheološke tajne, mistika, fantastika i erotika.

169,00 kn ISBN 978-953266853-7

– 414 – www.fraktura.hr