Lazar

#1 SVJETSKI BESTSELER

LAZAR Lazar

SEDMI SLU»A J INSP EK T OR A JOONE L INNE

s1s

Od istog autora u izdanju Frakture: Hipnotizer Paganinijev ugovor Svjedok vatre Noćna mora Uhoda Lovac na zeÄ?eve

s2s

Lars Kepler

Lazar prevela sa ĹĄvedskog Sandra Ljubas

Fraktura s3s

Naslov izvornika Lazarus Copyright © Lars Kepler, 2019 Objavljeno prema sporazumu sa Salomonsson Agency © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2020. © za prijevod Sandra Ljubas i Fraktura, 2020.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-358-198-9 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 1053000

s4s

Prolog

Bjelina neba razotkriva svijet u čitavoj njegovoj goloj okrutnosti, onako kako se zacijelo otvorio i Lazaru kada je izišao iz špilje.

Rebrasti čelik podrhtava pod svećenikovim stopalima. Jednom se rukom pridržava za palubnu ogradu, a u drugoj drži štap kojim održava ravnotežu na valovima.

Sivi valovi sneno se ljuljuškaju poput izbočenih jedara.

Trajekt se približava obali s pomoću dvostruke čelične užadi razvučene između dvaju otoka. Užad se podigne iz vode, koja nastavi kapati i ponovno nestane u njoj iza broda.

Kapetan uspori, pjenušavi naleti valova vinu se u zrak, a mostić koji vodi s broda na kopno uza zveket se spusti na betonsko pristanište.

Svećenik zatetura kada pramac udari u bokobrane; jeka muklih udaraca proširi se brodskim trupom.

Došao je posjetiti umirovljenoga crkvenjaka Erlanda Linda jer mu se ne javlja na telefon, a nije došao ni na adventsku misu u crkvi u Länni na koju uvijek dolazi.

Erland još stanuje u kućici iza kapelice na otoku Högmarsöu koja pripada župi. Postao je dementan, ali svejedno mu još plaćaju za košnju trave i posipanje pijeska kada se sve zaledi.

Svećenik pođe zavojitim pošljunčanim putom i osjeti kako mu je lice obamrlo od ledenoga zraka. Na vidiku nema nikoga, ali kada stigne pred kapelicu, začuje škripavi zvuk brusilice iz remontnoga brodogradilišta.

Ne sjeća se više koji je biblijski citat jutros objavio na Twitteru, ali zna da je htio Erlandu nešto reći o njemu. s5s

Na kulisi tamnih ravnica i tamnoga ulaza u šumu bijela kapelica izgleda gotovo kao da je izgrađena od snijega.

Kako je kapelica zimi zatvorena, svećenik produži ravno do niske crkvenjakove kućice i pokuca na vrata zakrivljenim drškom štapa. Malo pričeka pa uđe.

“Erlande?”

Nema nikoga. Otrese cipele i ogleda se oko sebe. Kuhinja je u neredu. Svećenik podigne vrećicu s pužićima od cimeta i odloži je na stol kraj aluminijske folije s ostacima stare hrane: zgrušanim pireom od krumpira, sasušenim umakom i dvjema posivjelim mesnim okruglicama.

Brusilica koja se čula s pristaništa utihne.

Svećenik iziđe, pokuša stisnuti kvaku na vratima kapelice pa još zaviri i u otvorenu garažu.

Lopata s ostacima zemlje leži na podu. Jedno je plastično vjedro napunjeno hrđavim mišolovkama. Štapom podigne plastičnu ceradu prebačenu preko snježnih nanosa, ali zaustavi se kada začuje udaljeno mukanje.

Iziđe i pođe prema ruševinama, ostacima staroga krematorija koji se smjestio na ulazu u šumu. Iz visoke trave još izviruje peć s čađavim dimnjakom.

Svećenik zaobiđe gomilu paleta. Osvrne se, ne može si pomoći.

Još otkako se popeo na trajekt, prate ga crne slutnje.

Svjetlost danas navještava zlu kob.

Ponovno se začuje onaj neobični zvuk, bliže, kao da je u čeličnome sjeniku zatvoreno tele. Šutke se zaustavi.

Sve je mirno, samo mu sa svakim dahom izlazi oblak pare.

Tlo je blatno i izgaženo iza gnojišta. Vreća s humusom naslonjena je na stablo.

Svećenik krene prema gnojištu, ali zastane kada opazi metalnu cijev koja izviruje pola metra iz tla, možda označavajući granicu imanja.

Osloni se o štap, baci pogled prema šumi i ugleda puteljak prekriven bobicama i češerima koje je vjetar otpuhao sa stabala.

Vjetar njiše krošnje. U daljini grakne vrana. s6s

Svećenik se vrati, začuje ono neobično mukanje iza sebe i ubrza.

Prođe kraj kremacijske peći i kućice, ponovno se osvrne i pomisli kako se samo želi vratiti svojoj kući, u župni dvor i sjesti pred kamin s nekim krimićem i čašom viskija u ruci.

s7s

s8s

1.

Prljavi policijski automobil krene iz središta Osla prema vanjskome obruču grada. Vjetar savija travu pod zaraslom zaštitnom ogradom, a plastična vrećica napunjena zrakom odleprša uz rub ceste.

Karen Stange i Mats Lystad javili su se na hitni poziv komunikacijske centrale iako je već bilo jako kasno.

Zapravo je već bilo vrijeme da za taj dan završe sa smjenom i pođu kući, ali ipak evo ih na putu do četvrti Tveita.

Desetak stanara jednoga nebodera žalilo se na nesnosan smrad.

Kućepazitelj je već bio otišao provjeriti kante za smeće, ali čiste su.

Ispalo je da smrad dolazi iz jednoga stana na jedanaestome katu. Iz stana se čuje lagano pjevušenje, ali vlasnik, kojemu je ime Vidar Hovland, ne otvara vrata.

Policijski automobil prođe kraj niske industrijske zgrade.

Iza ograde od bodljikave žice naziru se kontejneri za smeće, kamioni i spremnici soli za zimu.

Neboder u ulici Nåkkves vei izgleda kao da su se goleme betonske stube prevrnule ustranu i prelomile na tri dijela.

Pred kombijem s natpisom “Bravarske usluge Morten d.d.” stoji muškarac u sivome kombinezonu i maše im. Kada ga njihovi farovi osvijetle, sjena koju njegova podignuta ruka baca na pročelje zgrade dosegne nekoliko katova uvis.

Karen se blago zaustavi uz rub ceste, podigne ručnu kočnicu i ugasi motor. Mats i ona iziđu iz automobila.

Nebo je već tamno, noć samo što nije pala. Zrak je hladan. Čini se da bi moglo početi i sniježiti. s9s

Policajci se rukuju s bravarom. Glatko je obrijan, obrazi su mu sivi, prsa utonula, a kreće se trzavo i živčano.

“Netko je s groblja pozvao švedsku policiju – pronašli su tristo ukopanih tijela”, gotovo se nečujno našali bravar i nasmiješi pogleda uprta u pod.

Krupni kućepazitelj još uvijek sjedi u svom kombiju i puši.

“Vjerojatno je tip samo zaboravio na vreću s ribljim otpacima u hodniku”, promrmlja otvorivši vrata.

“Nadamo se da je tako”, odgovori Karen.

“Kucao sam na vrata i vikao kroz poštanski prorez da ću pozvati policiju”, kaže i ugasi cigaretu.

“Dobro je što ste kontaktirali s nama”, odgovori Mats.

U četrdeset su godina ovdje pronađena dva mrtvaca, jedan na parkiralištu, a drugi u svom stanu.

Policajci i bravar pođu za kućepaziteljem u neboder i odmah ih zapahne mučan smrad.

Svi se trude ne disati na nos kada uđu u dizalo.

Vrata se zatvore i osjete pritisak pod stopalima kada ih dizalo povuče gore.

“Jedanaesti je kat glavni”, promrmlja kućepazitelj. “Prošle smo godine imali gadnu deložaciju, a dvije tisuće trinaeste jedan je stan izgorio u požaru.”

“Na švedskim aparatima za gašenje požara piše da tri dana prije požara treba provjeriti rade li”, tiho će bravar.

Kada iziđu iz dizala, zapahne ih tako grozan smrad da se u pogledima svih pojavi očaj.

Bravar stavi ruku preko nosa i usta.

Karen jedva suzbije mučninu. Osjeti drhtanje iznutra, kao da se dijafragma pobunila od užasa i sada joj pritišće cijeli sadržaj želuca uz jednjak.

Kućepazitelj navuče majicu preko usta i nosa, a drugom rukom pokaže o kojem stanu je riječ.

Karen priđe, prisloni uho na vrata i osluhne. Unutra vlada tišina.

Pozvoni.

Začuje blagu jeku zvona. s 10 s

Odjednom iz stana dopre slabašan glas. Unutra neki muškarac pjeva ili nešto recitira.

Karen zalupa po vratima, i muškarac utihne, ali zatim oprezno krene ispočetka.

“Ulazimo”, kaže Mats.

Bravar priđe vratima, odloži svoju tešku torbu na pod i otvori patentni zatvarač. “Čujete li?” upita.

“Da”, odgovori Karen.

Vrata drugoga stana otvore se i iz njega iziđe djevojčica svijetle čupave kose s umornim kolutima pod očima.

“Vrati se unutra”, kaže joj Karen. “Želim gledati”, nasmiješi se djevojčica.

“Jesu li ti mama ili tata kod kuće?”

“Ne znam”, uzvrati ona i brzo zatvori vrata.

Umjesto da se posluži otpiračem, bravar izbuši cijelu bravu. Sjajna metalna piljevina uskovitla se i padne na pod. Bravar probere užarene dijelove cilindra i stavi ih u svoju torbu, izvuče polugu i odmakne se.

“Pričekajte ovdje”, kaže Mats kućepazitelju i bravaru.

Karen izvuče oružje kada Mats otvori vrata i vikne u stan.

“Policija! Ulazimo!”

Karen promotri pištolj u svojoj blijedoj ruci. Na nekoliko joj se sekunda taj crni metal učini posve stranim, strani su joj njegovi povezani dijelovi, cijev, zatvarač, kundak.

“Karen?”

Pogleda Matsa u oči, okrene se prema stanu, podigne pištolj i uđe rukom prekrivajući usta.

Ne vidi nikakve vreće smeća u hodniku.

Smrad dolazi ili iz kupaonice ili iz kuhinje. Čuje samo svoje disanje i odzvanjanje njihovih čizama o pod.

Prođe kraj uskog zrcala u hodniku i uđe u dnevni boravak, hitro osigura kut i promotri kaos koji ovdje vlada. Televizor je prevrnut na pod, lončanice s papratnjačama razbijene su, kauč na rasklapanje s velikim pokrivačima nakošen je, jedan je od jastučića rasparan i lampa leži na podu. s 11 s

Uperi oružje u prolaz prema kupaonici i kuhinji, pusti Matsa ispred sebe i pođe za njim.

Pod njihovim čizmama pucketaju krhotine stakla.

Svjetla su upaljena i malena zrnca prašine lebde na snopu svjetlosti.

Zaustavi se i osluhne.

Mats otvori kupaonička vrata, ali odmah potom spusti pištolj. Karen pokuša vidjeti unutra, ali vrata joj zaklanjaju pogled. Jedino što uspijeva razabrati jest prljavi zastor za tuš. Približi se jedan korak, nagne naprijed i gurne vrata tako da snop svjetlosti osvijetli kupaoničke tapete.

Umivaonik je krvav.

Karen zadrhti i već u idućem trenutku začuje glas iza sebe. Neki starac prigušeno progovori. Toliko se uplaši da zacvili kada se okrene i uperi pištolj u hodnik.

Nema nikoga.

U naletu adrenalina vrati se u dnevni boravak, začuje smijeh i uperi oružje prema kauču.

Sasvim je moguće da se netko sakrio iza kauča.

Karen shvaća da joj Mats nešto pokušava reći, ali ne uspijeva percipirati njegove riječi.

Bilo joj odzvanja u glavi.

Polako se približava kauču, stavi prst na okidač, osjeti kako joj pištolj drhti u ruci, pa ga podupre i drugom rukom.

Sljedeće sekunde shvati da glas dopire iz glazbene linije. Starac zapjeva.

Karen zaobiđe kauč, spusti oružje i promotri prašnjave kabele i praznu vrećicu čipsa.

“U redu”, šapne sama sebi.

Na polici gdje se nalazi glazbena linija stoji i omot CD-a iz Instituta za jezik i folklor. Ista kratka sekvenca snimke uhvaćena je u petlju i linija je stalno iznova pušta. Starac nešto govori na teško razumljivom dijalektu, nasmije se i zapjeva – u dvorištu našem svadbeno veselje, prazni tanjuri i polupane zdjele – a onda ponovno utihne.

Mats stoji na dovratku i maše joj da dođe, želi da nastave do kuhinje.

s 12 s

Vani je već gotovo pao mrkli mrak. Zavjese zatrepere na toplini koju radijator ispušta.

Karen slijedi svoga kolegu u hodnik, posrne i uhvati se za zid rukom u kojoj drži pištolj.

Zrak se puši od fekalija i strvi, toliko je gust da im oči suze.

Karen čuje Matsove kratke i plitke udisaje i usredotoči se na to da je mučnina ne nadvlada.

Slijedi ga u kuhinju i zaustavi se.

Na podu leži naga osoba s prevelikom glavom i rasporenim, izbočenim trbuhom.

Trudnica s nabreklim, plavosivim penisom.

Karen se tlo zatrese pod nogama i suzi joj se vidno polje.

Mats tiho zastenje i osloni se o zamrzivač.

Karen si nekoliko puta ponovi da je samo u stanju šoka. Shvaća da je mrtvac zapravo muškarac i da je samo zbog izbočenoga trbuha i raširenih bedara pomislila da je riječ o ženi u drugome stanju.

Osjeti kako joj ruke drhte dok vraća oružje u korice.

Tijelo je već u poodmaklom stadiju raspadanja, veći su se dijelovi gotovo odvojili od tijela i postali su vlažni.

Mats ode do sudopera i povrati tako da sve štrca na automat za kavu.

Mrtvačeva glava izgleda poput potamnjele bundeve nataknute direktno na ramena. Čeljust mu je smrskana, a ždrijelo i Adamovu jabučicu unutarnji su plinovi istisnuli kroz njegova unakažena usta.

Došlo je do tučnjave, pomisli Karen. Muškarac je ozlijeđen, slomljena mu je čeljust, udario je glavom o pod i umro.

Mats ponovno povrati i ispljune sluz.

Iz dnevnog se boravka ponovno začuje pjesma.

Karenin pogled ponovno odluta na trbuh, raširena bedra i muškarčev spolni organ.

Mats je znojan i blijed. Pomisli kako će mu prići i pomoći mu, ali nešto je zgrabi za nogu, i ona zavrišti od užasa. Počne pipati za pištoljem, kada shvati da je ovamo ušla djevojčica iz susjednoga stana.

“Ne možeš biti ovdje, zlato”, kaže uspuhano.

“Zabavno je”, kaže djevojčica zureći u nju tamnim očima.

s 13 s

Karen osjeti kako joj noge drhte dok izvlači djevojčicu iz stana i vraća je na stubište.

“Nitko ne smije ulaziti ovamo”, kaže kućepazitelju.

“Samo sam otvorio prozor”, odgovori joj on.

Karen se zapravo uopće ne želi više vratiti u stan, već zna da će sanjati ovo, da će se buditi usred noći s prizorom ovoga muškarca raširenih nogu pred očima.

Kada se vrati u kuhinju, Mats zatvori slavinu u sudoperu i pogleda je staklastim očima.

“Jesmo li gotovi?” upita ona.

“Da, samo da još pogledam u zamrzivač”, kaže on pokazavši na krvavi otisak ruke na kvaki.

Obriše se oko usta, otvori poklopac i nagne se.

Karen vidi kako trzne glavom i razjapi usta ne ispustivši nijedan zvuk.

Zatetura unazad, a poklopac zamrzivača padne uz toliko jak tresak da zazvecka i šalica za kavu na kuhinjskome stolu. “Što je?” upita ona i priđe zamrzivaču.

Mats se pridrži za rub sudopera, prevrne plastičnu prskalicu za cvijeće i pogleda je. Zjenice su mu se stisnule i sada izgledaju tek kao dvije sitne kapljice tuša, a lice mu je neobično problijedjelo.

“Ne gledaj unutra”, prošapće.

“Moram znati što je u zamrzivaču”, kaže, ali i sama začuje strah u vlastitom glasu.

“Za boga miloga, ne gledaj unutra...”

s 14 s

2.

Valerijin rasadnik. Nacka, prigradska općina Stockholma.

Sumrak se polako spušta, ali tek kada tri Valerijina staklenika zasvijetle poput lustera od rižina papira, postane ti jasno koliko je zapravo mračno.

Zapravo tek tada shvatiš da je pala noć.

Valeria de Castro skupila je svoju kovrčavu kosu u konjski rep. Čiz­ ­me su joj blatnjave, kao i ona crvena vjetrovka koja joj je malo tijesna u ramenima.

Svakim joj se udisajem stvara oblak pare pred ustima, a u zraku se osjeća snažan miris mraza.

Za danas je gotova s poslom i skida radne rukavice na putu do kuće.

Na gornjem si katu pripremi kupku i baci prljavu odjeću u košaru za rublje.

U zrcalu zapazi da ima veliku mrlju od zemlje na čelu i ogrebotinu od kupinova grma na obrazu.

Pomisli kako mora naći vremena da složi nekakvu frizuru i preko volje se nasmije sama sebi zbog toga što izgleda tako sretno.

Razgrne zastor na kadi koliko ide, rukom se nasloni na pločice i uđe u kadu. Voda je toliko vruća da mora pričekati trenutak prije no što utone u nju cijelim tijelom.

Osloni tjeme o rub kade i zatvori oči osluškujući povremeno kapanje kapljica iz slavine.

Joona večeras dolazi.

Svađali su se, bilo je to tako glupo, ona je bila povrijeđena, ali sve je to ipak bio samo nesporazum i sve su izgladili kao odrasli ljudi.

s 15 s

Valeria otvori oči i promotri odraz vodene površine na stropu. Kru­ govi koji nastaju kada kapljice dotaknu površinu brzo iščezavaju.

Zastor je skliznuo na šipci nad kadom, pa više ne vidi kupaonička vrata i bravu.

Voda blago zapljusne kada podigne jedno stopalo na rub kade.

Zažmiri i nastavi razmišljati o Jooni, ali zamijeti da samo što ne zaspi, pa se ipak uspravi.

Valeriji je postalo toliko vruće da mora izići iz kade. Ustane i pusti vodu da joj kapa s tijela, pokuša vidjeti odraz vrata u zrcalu, ali staklo je posve zamagljeno.

Oprezno zakorači iz kade, stane na sklizak pod, uzme ručnik i osuši se.

Odškrine kupaonička vrata, pričeka trenutak i proviri u hodnik.

Sjene miruju na tapetama.

Vlada posvemašnja tišina.

Inače nije plašljive naravi, ali vrijeme provedeno u zatvoru naučilo ju je da u određenim situacijama bude oprezna.

Iziđe iz kupaonice i pođe prohladnim hodnikom do spavaće sobe.

Tijelo joj se pari. Nije još pao mrkli mrak, na nebu još uvijek ima nekoliko svjetlijih oblačića.

Uzme čiste gaćice iz komode i navuče ih, otvori garderobu, izvadi svoju žutu haljinu i stavi je na krevet.

Nešto zazvecka na donjem katu.

Valeria naglo zastane.

Ne diše, sasvim nepomično stoji i osluškuje. Što je to moglo biti?

Joona će doći za kojih sat vremena, pripremila je začinjeni janjeći file sa svježim korijandrom.

Valeria korakne prema prozoru i počne spuštati rolo-zavjesu, kada opazi osobu kraj staklenika.

Ustukne i iz ruke ispusti konopac, pa se zavjesa naglo podigne uz tresak.

Uže se glasno zategne.

Brzo ugasi lampu na noćnom ormariću i ponovno se približi prozoru. s 16 s

Vani nema nikoga.

Gotovo je sigurna da je vidjela muškarca kako nepomično stoji u mraku, tamo, na ulazu u šumu.

Bio je mršav poput kostura i gledao gore prema njoj.

Prozori staklenika presijavaju se od kondenzacije. Tamo nema nikoga. Ne smije si dopustiti da se boji mraka, ne može to tako.

Valeria si kaže da je to bio tek neki klijent ili dobavljač koji je zbrisao kada ju je opazio golu na prozoru.

Prilično joj često dolaze i nakon radnoga vremena.

Posegne za mobitelom, ali vidi da je baterija potpuno ispražnjena.

Brzo navuče dugački, crveni kućni ogrtač i krene se spuštati stubama. Nakon samo nekoliko koraka osjeti hladan povjetarac oko nogu.

Spusti se i vidi da su ulazna vrata širom otvorena.

“Halo?” zazove tiho.

Staro jesensko lišće naneseno je na tepih u hodniku, otpuhano je sve do parketa. Valeria na bose noge obuje gumene čizme, uzme veliku džepnu svjetiljku s police za šešire i iziđe iz kuće.

Spusti se puteljkom do staklenika, provjeri jesu li vrata zaključana i džepnom svjetiljkom osvijetli redove sadnica.

Na svjetlu se vidi da su njihovi tamni listovi zapravo svijetlozeleni.

Sjene i odrazi klize staklenim stijenama.

Valeria zaobiđe najudaljeniji staklenik. Ulaz u šumu je mračan.

Hlad­­na trava šušti pod težinom njezinih koraka.

“Mogu li vam kako pomoći?” kaže glasno i osvijetli stabla.

Osvijetljena su stabla blijeda i siva. Dublje u šumi sve je u mrklome mraku. Valeria prođe kraj svojih starih tački i osjeti smrad hrđe. Oprezno pomiče snop svjetlosti džepne svjetiljke sa stabla na stablo.

Poluvisoka trava izgleda netaknuto. Nastavi osvjetljavati stabla.

U daljini među drvećem odjednom opazi nešto na tlu. Izgleda poput sivoga pokrivača prebačenog preko kolca.

Svjetlo džepne svjetiljke počne blijedjeti. Valeria protrese svjetiljku, i snop se ponovno pojača, pa se nastavi približavati.

Odmakne jednu granu, osjeti kako joj srce sve brže lupa i kako joj džepna svjetiljka u ruci drhti.

Gotovo izgleda kao da ljudsko tijelo leži pod pokrivačem, kao da s 17 s

je pod njim sklupčan čovjek kojemu nedostaje jedna ili možda čak obje ruke.

Mora povući pokrivač i pogledati.

U šumi vlada posvemašnja tišina.

Suha grančica zapucketa kada na nju stane čizmom i cijelu šumu iznenada osvijetli bijelo svjetlo. Nešto je osvjetljuje odostrag, pa se pomakne ustranu, tako da se duguljaste sjene stabala na tlu stope s njezinom.

s 18 s

3.

Joona Linna polako se vozi do vanjskog staklenika. Uski i napukli asfaltirani put okružuju visoka trava i gustiš.

Jednom rukom drži upravljač.

Ima zamišljen izraz lica i samotan pogled u očima sivim poput tankoga sloja morskoga leda.

Joona se šiša na kratko jer mu plava kosa strši na sve strane čim malo naraste.

Visok je. Njegovi mišići svjedoče o desetljećima napornih treninga u kojima sve mišićne skupine, tetive i ligamenti surađuju.

Odjenuo je tamnosivi sako i bijelu košulju otkopčanu na vratu.

Na suvozačko je sjedalo kraj sebe odložio umotani buket crvenih ruža.

Prije no što je Joona Linna krenuo na policijsku akademiju, bio je vojnik. Bio je regrutiran u Posebnu operativnu skupinu i specijalizirao se u Nizozemskoj za nekonvencionalne vrste borbe prsa o prsa, inovativno oružje i urbano gerilsko ratovanje.

Otkada je Joona postao inspektor Državne kriminalističke policije, riješio je više kompliciranih slučajeva ubojstava nego itko drugi u Skandinaviji.

Kada su ga osudili na četiri godine zatvora, mnogi su smatrali da je sudski proces na općinskom sudu u Stockholmu bio nepravedan.

Joona nije uložio žalbu na presudu. Bio je znao što riskira kako bi pokušao spasiti prijatelja.

Jesenas je Joonina zatvorska kazna ublažena u društveno koristan rad u Norrmalmskoj policiji u Stockholmu. Trenutačno unajmljuje s 19 s

jedan od njihovih stanova u ulici Rörstrandsgatan, odmah nasuprot Filadelfijskoj crkvi. Za samo nekoliko tjedana vratit će se u službu kao inspektor kriminalističke policije i vratit će mu njegov ured u policijskom sjedištu.

Joona napravi luk i zaustavi automobil, iziđe iz njega i ostane stajati u mraku na svježem zraku.

Svjetla u Valerijinoj kućici upaljena su, a ulazna vrata širom otvorena.

Svjetlost s kuhinjskoga prozora pada na gole grane tužne vrbe i mraz na travnjaku.

Nešto zapucketa u šumi, pa se osvrne. Među stablima se miče slabašno svjetlo, a lišće šušti pod koracima koji se približavaju.

Joona jednom rukom oprezno otkopča korice za pištolj.

Pomakne se ustranu, ali onda ugleda Valeriju kako se vraća iz šume s džepnom svjetiljkom u ruci. Odjevena je u crveni kućni ogrtač i gumene čizme. Obrazi su joj blijedi, a kosa mokra. “Što radiš u šumi?” upita je.

Neobično ga pogleda, kao da je u mislima daleko.

“Nešto sam samo provjeravala u staklenicima”, odgovori.

“U kućnom ogrtaču?”

“Uranio si”, prigovori mu ona.

“Znam, nepristojno je to od mene, pokušao sam voziti polako”, kaže i ode po buket.

Ona mu zahvali, pogleda ga svojim velikim tamnosmeđim očima i zamoli ga da pođe s njom u kuću.

Kuhinja miriše po kuminu i lovorovu listu. Joona dobaci da je gladan, ali se odmah predomisli i pokuša objasniti da zna da je uranio i da nikako ne treba zbog njega žuriti s jelom.

“Bit će gotovo za pola sata”, nasmiješi se ona.

“Odlično.”

Valeria odloži cvijeće na stol i priđe loncu. Podigne poklopac i promiješa, stavi naočale za čitanje i pogleda u kuharicu prije no što s daske za rezanje ubaci nasjeckani peršin i korijandar.

“Prenoćit ćeš ovdje, zar ne?” upita ga.

“Ako smijem.” s 20 s

“Mislim, tako da možeš popiti malo vina”, kaže ona porumenjevši.

“Tako sam i mislio.”

“Tako si i mislio”, kaže ona oponašajući njegov finski naglasak i smijući se.

“Pa da.”

Ona dohvati dvije čaše iz visećega kuhinjskog elementa, otvori bocu i natoči im vino.

“Namjestila sam posteljinu u gostinskoj sobi i pripremila ti ručnik i četkicu za zube.”

“Hvala”, kaže Joona i prihvati čašu.

U tišini nazdrave, kušaju vino i pogledaju se.

“U zatvoru ovo nismo smjeli raditi”, kaže on.

Valeria vidi da su ruže odrezane, pa ih stavi u vazu na stolu, a onda se uozbilji.

“Reći ću ti direktno u glavu”, započne povlačeći pojas staroga ogrtača. “Oprosti što sam onako reagirala.”

“Već si se ispričala”, odgovori Joona. “Želim ti to reći uživo... Ponijela sam se glupo i nezrelo kada sam shvatila da još uvijek radiš kao policajac.”

“Mislila si da sam ti lagao, ali ja sam...”

“Nije samo u tome bila stvar”, prekine ga ona porumenjevši.

“Pa valjda svi vole policajce?”

“Da”, odgovori ona i suspregne smijeh, tako da joj se brada namreška.

Ponovno promiješa lonac, stavi poklopac i malo snizi temperaturu.

“Reci ako ti mogu kako pomoći.”

“Ma ne, nego... mislila sam urediti kosu i našminkati se prije nego što dođeš, pa bih rado to sada otišla napraviti”, kaže.

“U redu.”

“Hoćeš li pričekati ovdje ili ideš sa mnom gore?”

“Idem s tobom”, nasmiješi se Joona.

Uzmu čaše vina sa sobom na gornji kat i odu u spavaću sobu. Na namještenom krevetu odložena je žuta haljina.

“Možeš sjesti u naslonjač”, promrmlja Valeria.

“Hvala”, kaže on i sjedne. s 21 s

“Nemoj gledati sada.”

On odvrati pogled dok ona skida ogrtač sa sebe, navlači žutu haljinu i počne zakopčavati dugmad od struka prema gore.

“Ne nosim često haljine, možda samo nekada za ljetnih dana, kada idem u grad”, kaže u svoj odraz u zrcalu.

“Prekrasna si.”

“Nemoj gledati”, nasmije se ona i zakopča zadnje dugme na grudima.

“Ne mogu si pomoći”, odgovori Joona.

Valeria se približi zrcalu i stane ukosnicama skupljati vlažnu kosu na vratu.

Joona promatra njezin dugački vrat dok se ona naginje naprijed i nanosi malo ruža.

Ona zatim sjedne na krevet i uzme par naušnica s noćnoga ormarića.

Ustane i pogleda ga.

“Mislim da je moja reakcija zapravo još uvijek rezultat onoga što se dogodilo u trgovačkom centru Mörby... Još uvijek se toga sramim”, kaže tiho. “Ne mogu ni zamisliti što si tada mislio o meni.”

“Bila je to jedna od mojih prvih racija kada sam se zaposlio u Stock­ holmskoj policiji”, odgovori on spustivši pogled.

“Bila sam drogerašica, narkomanka.”

“Svatko krene svojim putem, tako je kako je”, odgovori on i pogleda je u oči.

“Ali rastužilo te to”, uzvrati ona. “Vidjela sam to... i sjećam se kako sam pokušavala pokazati prezir prema svemu tome.”

“Znaš, o tebi sam još uvijek imao samo onu sliku iz srednje škole...

Nisi mi odgovarala na pisma, a ja sam odslužio vojni rok i završio u inozemstvu.”

“A ja sam završila u zatvoru.”

“Valeria...”

“Ne, pa sve je to toliko jadno, toliko prokleto nezrelo od mene, donijela sam sve loše i pogrešne odluke koje sam mogla... I sada sam nas gotovo ponovno uništila.”

“Nisi bila spremna na to da ja i dalje radim kao policajac”, kaže on mirno. s 22 s

“Znaš li uopće zašto sam završila u zatvoru?”

“Pročitao sam presudu i ne radi se ni o čemu lošijem od onoga što sam ja učinio.”

“Dobro, ali moraš znati da ti ja nisam nikakva dobrica.”

“Naravno da jesi”, proturječi joj on.

Valeria zadrži pogled na njemu, kao da postoji još nešto više što bi mogla vidjeti u njemu, nešto skriveno što će joj se uskoro ukazati.

“Joona”, kaže ozbiljno. “Znam da živiš s osjećajem da je opasno biti s tobom, da svoje najmilije izlažeš opasnostima.”

“Ne”, prošapće on.

“Već dugo imaš težak put, ali nije zapisano u zvijezdama da uvijek mora biti tako.”

s 23 s

s 494 s

Lars Kepler pseudonim je književnice Alexandre Coelho Ahndoril i njezina supruga Alexandera Ahndorila. Pod tim pseudonimom 2009. objavljuju kriminalistički roman Hipnotizer, a sljedeće godine jednako uspješan nastavak Paganinijev ugovor. Svjedok vatre iz 2011. treći je, Noćna mora iz 2012. četvrti, Uhoda iz 2014. peti, Lovac na zečeve iz 2016. šesti, a Lazar iz 2019. sedmi u nizu romana o inspektoru Jooni Linni.

Ovaj serijal objavljen je u 40 zemalja i prodan u milijunima primjeraka.

Film snimljen po romanu Hipnotizer svjetsku je premijeru imao na festivalu u San Sebastianu 2012. godine.

Alexandra Coelho Ahndoril rođena je 1966. u švedsko-portugalskoj obitelji. Odrasla je u Helsingborgu. Njezin prvi roman Zvjezdani dvorac, objavljen 2003., nagrađen je nagradom Catapult. U Švedskoj je prodan u više od deset tisuća primjeraka. Druga knjiga Brigitta i Katarina objav­ ljena je 2006., a treći roman Master 2009. godine. U svojim djelima bavi se istraživanjem čovjekova sukoba sa znanosti, religijom i politikom.

Redovito piše kolumne za glavne švedske dnevne novine.

Alexander Ahndoril švedski je dramaturg i romanopisac. Rođen je 1967. u Stockholmu. Autor je osam romana i petnaest kazališnih komada. Njegov je najpoznatiji roman Redatelj (2006.), priča o redatelju Ingmaru Bergmanu.

Bračni par Ahndoril živi u Stockholmu s tri kćeri.

s 495 s

s 496 s

Sandra Ljubas (Pforzheim, 1992.) diplomirala je njemački jezik i književnost te švedski jezik i kulturu (prevoditeljski smjer) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 2017. Trenutačno studira na poslijediplomskom doktorskom studiju Humanističkih znanosti na Sveučilištu u Zadru.

Bavi se prevođenjem i istraživačkim radom iz područja lingvistike. Za Frakturu je dosad prevela romane Čuvar i vuk (Niklas Natt och Dag, 2018.), Lovac na zečeve (Lars Kepler, 2019.), Živi pijesak (Malin Persson Giolito, 2019.) i Djevojka koja je morala umrijeti (David Lagercrantz, 2019.), radila je kao prevoditeljica na Hrvatsko-švedskom razgovornom priručniku (Dominović, 2018.) te je suautorica Švedsko-hrvatskog rječnika leksičkih inovacija (2018.). Sudjelovala je na brojnim radionicama književnog prevođenja te jezičnim seminarima u Švedskoj, Njemačkoj i Danskoj.

s 497 s

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednica Iva Karabaić Lektura i korektura Margareta Medjurečan Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Mislav Lešić Godina izdanja 2020., siječanj Tisak GZH, Zagreb ISBN 978-953-358-198-9 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

s 498 s

s 499 s

Kad mu jave da je u zamrzivaËu oskvrnitelja grobova iz Osla pronaena lubanja njegove pokojne supruge Summe, policijski je inspektor Joona Linna potresen, ali smatra da je posrijedi sluËajnost. No nakon πto se proËuje za niz iznimno okrutnih ubojstava po Europi, Jooni sine jeziva pomisao: Jurek Walter nije mrtav. Uvjerena da je ubila Jureka, Joonina kolegica Saga Bauer isprva ne prihvaÊa moguÊnost da je ovaj silno perfidni serijski ubojica preæivio njezine metke i utapanje. Dok Joona pokreÊe krizni plan spaπavanja svoje kÊeri, na udaru nesmiljenog zlikovca nau se Sagini najbliæi ∑ otac i njezina polusestra Pellerina, djevojËica s Downovim sindromom.

Lazar, sedmi u nizu romana o Jooni Linni, triler je napet kao i njegovi prethodnici. ©vedski braËni par Ahndoril, poznatiji pod pseudonimom Lars Kepler, i u novom je nastavku podjednako brutalan i bridak, ali i s puno suosjeÊanja za one koji su odabrali stranu dobra. Nezaobilazno πtivo za sve ljubitelje pravih trilera!

Više od 14 milijuna prodanih primjeraka

149,00 kn ISBN 978-953358198-9

s 500 s

9 789533 581989

www.fraktura.hr