Leksikon intimnih gradova

LE KSI KON I NTI M N I H GR ADOVA

Leksikon intimnih gradova

Jurij Andruhovyč

–1–

Od istog autora u izdanju Frakture: Dvanaest prstena Moja Europa (s Andrzejem Stasiukom)

–2–

Jurij Andruhovyč

Leksikon intimnih gradova Slobodni priručnik iz geopoetike i kozmopolitike prevele s ukrajinskog Dariya Pavlešen i Ana Dugandžić

Fraktura –3–

Sufinancirano sredstvima programa Europske unije Kreativna Europa

Potpora Europske komisije za izradu ove publikacije ne podrazumijeva slaganje sa sadržajem, koji odražava isključivo autorove stavove, a Komisija se odriče odgovornosti za sve uporabe informacija koje su u njoj sadržane.

The European Commission support for the production of this publication does not constitute endorsement of the contents which reflects the views only of the authors, and the Commission cannot be held responsible for any use which may be made of the information contained therein.

Naslov izvornika © Insel Verlag, Berlin, 2016. © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2019. © za prijevod Dariya Pavlešen, Ana Dugandžić i Fraktura, 2019.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-358-160-6 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 1040779

–4–

Pariz, 1999.

1 Evo još jedan urbani monstrum, još jedno Središte Zemlje, još jedna Prijestolnica Svijeta. Štoviše, s otvorenim znakovima seksualnog uzbuđenja: ma kakav tamo Paris – Prijap! Onaj kojem vječito stoji.

A ako je čak istina da je na francuskom Pariz “ona”, svejedno stoji, jer čak i njoj stoji. Ili reći ću drugačije: ako je Pariz “ona”, onda to nije Središte Zemlje, već njena Rupa.

Pariz i seks više nisu sinonimi, nego nešto bliže. To je onaj slučaj kada se sve ono što znaš potvrđuje, iako bi jako volio razbijati stereotipe. Najjasnije je to formulirao Saško Kryvenko. On je poslao po nas urednički automobil u Boryspil i dovezli su nas direktno k njemu. “I, kako vam se čini Pariz?” upitao je Saško. Nakon toga, ne čekajući odgovor, dodao je: “Tamo imam vječnu erekciju.” I pomislio sam: Bože, kako je on to lijepo rekao, u samo četiri ili pet riječi!

Ili je tada citirao Henryja Millera? Možda. Recite mi, netko, ako znate: gdje je, dođavola, tih četiri-pet riječi kod Millera, u koje je stalo sve što ste doista željeli znati o Parizu? Iako bih zapravo volio znati nešto drugo: što tako posebno ovaj grad ima u sebi? Zašto upravo on? Kakva je priroda ovog prirodnog fenomena?

Polazeći od činjenice da je prostitucija najstarija profesija, Pariz je grad rađanja svih zanimanja kao takvih. U najranijim gradovima civilizacijama (Babilon, Aleksandrija i Rim) prostitucija je bila poziv.

U Parizu je postala zanat. Najvjerojatnije je to nekako povezano

– 383 –

s kršćanstvom – upravo je ono poništilo ritualnu stranu seksa i tako pretvorilo svećenice ljubavi u ulične radnice, a darivanje u prodaju.

Profesija je prije svega tehnika. To je, s jedne strane, prema rječniku, “skup sredstava, oruđa rada i alata”, a s druge strane “skup tehnika i vještina koje se primjenjuju u određenim aktivnostima, obrtima i umjetnosti”. A odavde i “posjedovanje takvih tehnika, vještina, profesionalnih umijeća i majstorstva”.

Tehnika prostitucije prožeta je skroz-naskroz nečime francuskim i stoga, prije svega, pariškim. Među njenim su dodacima (bez dubokoga kopanja, uzimam prvo što mi pada na pamet) i “francuski krevet” – poseban standard kreveta, znatno širi od kreveta za jednu osobu, a uži od bračnoga kreveta, bez procjepa kao u konvenci­ onalnom bračnom krevetu, i “francusko rublje”, i “francuski poljubac”, koji uključuje kontakt jezicima,* i “francuska ljubav”, to jest kunilingus ili felacija. Nakon toga spomenut ćemo prilično dvosmislene “francusku kuhinju” i “francuske delicije”.

Pa i “francuske bolesti”, naposljetku – kao nuspojava nedovoljno kvalificirane profesionalne aktivnosti.

Epitet “francuski” treba dakle izjednačiti sa “seksualni” ili barem “erotski”.

Velika francuska kultura stvarno je senzualna i tjelesna, poput dame s velikim ogoljenim grudima koja podiže uzbuđenu naciju na barikade.

Velika francuska revolucija ono je što se zapravo dogodilo 1968.

Uz to ćemo se prisjetiti riječi “kurtizana” – kurtoazno pariške i partizanske.

I posljednje, ali ne i najmanje važno – francuski parfemi, ova fascinacija feromonima, zavođenje mirisom, skok iz životinjskoga u nadrealno.

Ovdje postoji jedno “ali”: prostitutke stare škole mole da ih se ne ljubi u usta, odnosno “francuski poljubac” ne dolazi u obzir. Čini se da je danas to profesionalno praznovjerje zastarjelo. *

– 384 –

2 Čini se da sam pariški miris predosjetio kada sam u drugoj polovini osamdesetih napisao redak “i Pražanke mirišu poput Parižanki”.

Kako sam mogao znati kako mirišu Pražanke? Kada sam kao dijete bio u Pragu, nisam njušio Pražanke, tako rano nisam sazrio. Možda kad se taj redak pojavio, moja podsvijest nije mislila na parfem?

Nego, recimo, na miris slobode, one praške, o kojoj ću uskoro pisati u ovoj knjizi? Sloboda je hormonski fenomen, neizbježno izlučuje tajni sekret, poziva, potiče i mami.

Kako god, ali u drugoj polovini osamdesetih nisam mogao znati kako mirišu Pražanke. A Parižanke – pogotovo. Ova fonetika, koja zamjenjuje erotiku, postala je erofonija. Jeste li čuli tu riječ prije?

Još niste? Moguće, jer sam je upravo izmislio.

Kako Parižanke mogu mirisati? S čim se to može usporediti?

S francuskim sirom? Camembert? Nešto radikalnije, rjeđe? Époisses?

Munster? Langres? Pont l’Eveque?

Ne izlaze mi iz glave taj srpanj i vrućine, i mjesto kamo smo Pat i ja prvi put došli, La fontaine Médicis u Luksemburškom vrtu: još jedno osvježenje za Rainera Mariju Rilkea, jer (o tome ste već čitali) svugdje namećem različite rute njegovim mjestima. No ovaj put ispostavilo se da je to vrlo prigodan cilj – s obzirom na spomenutu vrućinu. Voda ispred fontane bila je gotovo kao Aheront, tako tanatično-crna bila je njena površina.

Možda ta trula vlaga u vrućem zraku vrta? Dekadentne struje s nekrofilskom hladnoćom?

Ali to je bilo prvi put, kad smo Pat i ja boravili u suterenu na sjeveroistoku, usred Bellevillea, sa svim njegovim vijetnamsko-kineskim mirisnim komponentama. Naravno, one su ometale, punile su nam nosnice nemilosrdnim intenzitetom svojstvenim samo brzoj hrani. Uhvatiti intimne mirise Parižanki u ovim jakim mješavinama koje tjeraju slinu izgledalo je posve nerealno. Moglo se, naravno, riskirati i, u istraživačke svrhe, dovući u naš suteren neku profesionalku (Pako bi savjetovao da je potražimo na Place Pigalle), ali naša tadašnja novčana situacija dopuštala nam je samo da sanjamo o tome.

– 385 –

Posljednjeg dana pukla je kanalizacija – jedva smo pobjegli odatle.

3 Iste godine ujesen sam opet stigao u Pariz. Ovaj put to je bio hotel u Rue du Cygne,* čije ću ime prešutjeti iz razloga koji će vam uskoro biti jasniji. Iz hotelske reklame slijedilo je da je to “autentična građevina iz 17. stoljeća u srcu grada s tradicionalnom i istovremeno obiteljskom atmosferom”. Tamo unutra zaista su se sačuvale još one staropariške dimenzije – predrevolucionarne, predbulevarske, pred­ osmanlijske, neka vrsta skučenosti antikvarnog stila. Toliko o interijeru. A što se tiče lokacije – također je istina: nalazi se u srcu.

Forum je pored, Chatelet je blizu, pokraj je Louvre, iza njega su vrtovi Tuileriesa, Cité je blizu, Saint-Michel preko rijeke.

A glavna stvar – okolo je bio Saint-Denis sa svojim prostitutkama.

Sjećam se kako su se uvijek špancirale tamo, ispred kućnih vrata i na raskrižju, te kako su na svakojake načine pozivale (ponekad i zviždale, gotovo umjetnički) nas, muškarce prolaznike. Jednom smo svi krenu­ ­li po Rue Saint-Denis dolje od postaje metroa Strasbourg-Saint-Denis i netko ih je počeo slikati sa sigurne udaljenosti, sve njihove rasporke, dekoltee, pernate boe i čarape sa svilenim halterima. Tada je Paco, naš čovjek u Parizu, požurio prema njemu i bijesno ga izgrdivši naredio da se gubi i ne osvrće se. Prema njegovim riječima – a on je bio u pravu – još minutu, i iz zemlje bi se stvorilo nekoliko ogromnih Abreka, koje bi se moglo smiriti možda jedino otkupninom, a još se ne zna kako bi sve to završilo. Podsjetio sam ga da smo se ljeti negdje ovdje vrtjeli, on, Pat i ja i ona je uspjela škljocnuti nekoliko puta bez posljedica. Tada smo izradili nekoliko fotografija naizgled obične ulice, u kojima su uvijek stajale dvije ili tri karakteristične ženske figure. “Bilo je iz velike daljine”, rekao je Paco. I opet je bio u pravu.

Jedne od prvih večeri vratio sam se u hotel prije ostalih i zaklju-

Malena je u pravu kad primjećuje da se od pisanja ćirilicom francuski labud (cygne) pretvara u kineskog (sinj). *

– 386 –

čao u sobi. Tijekom dana dogodilo mi se ono što se obično događalo tih godina kao rezultat kombinacije alkoholne noći (tog puta – dvije u nizu), krize srednjih godina, jake kave i cigareta – pred svima sam se onesvijestio. Zašto se to dogodilo na Boulevard de Sébastopol, ne mogu reći. Je li kriv njegov naziv? Sjećam se kako sam u vijetnamskoj zalogajnici all you can eat,* kamo nas je odveo probisvijet i skitnica Paco da se za četrdeset franaka najedemo za tri dana, odjednom pomislio: “Nekako je ovdje malo zraka.” Sjećam se kako izlazim iz nje na Boulevard, pitam se kako se može hodati na takvim staklenim nogama. Zatim naglo zamračenje i nekoliko minuta odsutnosti na nepoznatom teritoriju. Poslije toga se opet sjećam svega, oči se razbistre, zurim u nebo, moje je tijelo u ležećem položaju za sunčanje, iznad mene su glave prijatelja, Paco mi gura neku vodu (ili konjak?), protegnuo sam se na asfaltu usred bulevara, sve je u redu, ili, bolje rečeno, ja sam opet s vama, zdravo.

Dobro da se na pariškim ulicama onesvijesti nekoliko stotina ljudi svaki dan – incident nije primijećen.

No navečer sam odlučio malo pauzirati s ovim neprekidnim moveable feast** i ranije se vratio u hotel. Očuvati se tako da dođem do danih mi četrdeset sedam godina – evo kakva se počasna zadaća povremeno postavljala pred mene. Zato sam legao na leđa u krevet i zatvorio oči. Obično ovaj položaj znači da će mi doći noćne more i da ću možda vrištati. No one me ne počnu gušiti odmah, trebam dublje propasti u san. Čim sam došao do ruba te provalije, čim sam u ušima čuo neke od prvih poluapsurdnih fraza, a Pacova glava, koja je izgovorila neke od njih, počela se raspadati u šarene komadiće, iza zida se začuo ženski smijeh. Vratio me iz provalije u javu.

Sam po sebi, zvuk ženskog smijeha nije nešto previše uzbudljivo.

Ali ovaj konkretni je bio. Tu je bio i muški glas te je on vodio, zvučao je glasnije i sigurnije – neka vrsta samozadovoljnog niskog predenja drskog i besramnog mačora. Od njega se i rađao taj ženski smijeh,

*

Koliko god možete pojesti (engl.).

Pokretni blagdan (engl.). (Aluzija na djelo E. Hemingwaya, op. prev.)

**

– 387 –

predan i spreman, podatan, raširenih nogu – i to je bilo to što me uzdrmalo i izvuklo iz polusna. Pokušao sam pružati tome otpor, nastojao sam ne otvarati oči, ali nakon nekih petnaest minuta ovakve borbe sa svojim vlastitim kapcima shvatio sam da neću uspjeti otklizati u paralelnu stvarnost u bliskoj budućnosti. Čak i kad je sve iza zida u nekom trenutku utihnulo, i glas i smijeh, nisam mogao nikamo otklizati. Ležao sam u mraku i napeto osluškivao. Samo tako, tišinom, to nije moglo završiti. Morao je biti neki nastavak. Kao što u tim slučajevima kažu popularni pisci, “nešto mi je govorilo da će upravo tako i biti”.

Naravno, uskoro je sve počelo. Pritom se ona više nije smijala, a on više nije preo. Nje je postajalo znatno više nego njega. Ona je rasla i tako ovladala čitavom akustikom, on ju je samo nadopunjavao, čas pogađajući ritam, čas ispadajući iz njega. Kako to nazvati? Ne, nije pjev i nije stenjanje, i nije jecaj. Znate i sami da za to ne postoji prava riječ. Usput – zašto? A možda postoji u nekim jezicima? U francuskom? Što sam mogao osjećati, ležeći u susjednoj sobi otvorenih očiju, odvojen samo zidom od njihova skakutavog francuskoga kreveta? Što, osim beznadno postojane erekcije? Nazvao bih svoje osjećaje pomiješanima. Zavidio sam mu i bio ljubomoran na nju. Na kraju, znate, Poljaci iz nekog razloga imaju za to istu riječ. Strašno sam ljubomoran, pogotovo kad se radi o potpuno nepoznatim djevojkama koje u mojoj prisutnosti pokazuju ljubav prema svojim partnerima.

“Idiotkinjo”, mislim u takvim trenucima, “da samo znaš koliko gubiš u svom životu jer petljaš s ovim gadom, a ne sa mnom!” Ali neka, nema veze, to je samo usputna primjedba.

Neću reći da nisam pokušao sakriti glavu ispod jastuka. Niti ću reći da mi je to pomoglo. U većoj mjeri pomogao mi je odnekud poslan redak pjesnika Rimbauda Pariz se ponovno naseljava. Postao je neka vrsta unutarnjeg refrena koji se sjajno kombinirao s njihovom glasnom ekstazom. Pariz. Se. Ponovno. Naseljava. Pa! Rizse. Ponovno. Nase. Ljava. Parizse. Pono. Vnona. Selja. Va! O seksu u hotelu, točnije u susjednoj sobi, u ovoj knjizi još će se govoriti. Ali to neće biti moja priča. Ova je moja.

– 388 –

4 Pariz se napokon naselio. Sudeći po posljednjim zvucima, oboje je uspjelo. Sve je gotovo. Ako je vjerovati starorimskoj izreci, nakon koitusa obje bi se životinje trebale rastužiti. Dakle, opet je nastala tišina – ne, gotovo tišina: tišina u odnosu na. Jer se još uvijek javljala neka vrsta buke, na primjer u kupaonici je potekla voda.

Napalio sam se, nisam znao što dalje. Sada će leći i zaspati kao zaklane svinje. A ja ću se vrtjeti do jutra. Upalio sam noćnu lampu pokraj kreveta i pogledao na sat. Zatim sam je ugasio. Zatim je ponovno upalio. Zatim sam odgurnuo deku, kako su me učili u vojsci: odlučno. “Jebem vam vašu obiteljsku atmosferu”, procijedio sam kroza zube i počeo se oblačiti. Dobio sam sobu za nepušače.

Morao sam sići dolje kako bih pušio jednu-dvije u salonu pokraj recepcije. Vratit ću se, a ovi će gadovi slatko spavati. Ovi slatki gadovi. A ja neću zaspati.

Dok sam izlazio iz sobe, otvorila su se i njihova vrata. Iz sobe je izašla žena i krenula hodnikom prema stubama. Mogao sam je vidjeti samo odostrag. Nije ni pogledala prema meni. “To je već previše”, pomislio sam.

Zaostajao sam za njom tri-četiri koraka. Nije mogla ne osjetiti moju toplinu – ova kučka, ova profesionalna Parižanka.

I opet glupa situacija, ako ne i gluplja od prve: hodaš hodnikom, a zatim stubama za prostitutkom, još uvijek toplom, spremnom opet i opet. Ne osvrće se, ali vrti guzovima kao da me poziva. Kakva je? Tko je ona? Godine? Lice? Što sada učiniti? Pozdraviti je? Bon soir, madame? Ispružiti ruku naprijed i uhvatiti je za radničku, svu u modricama, stražnjicu?

A s druge strane, instinkt mi je govorio suprotno: zar ti baš treba taj HIV-AIDS? Ili barem ona francuska bolest nazvana sifilis? Mrziš kondome! Čitaš Podsiadła!* I još – koliko će to koštati? Sto dolara na sat? Šesto franaka? A jadni dobričina Paco namjerava živjeti od tristo mjesečno! U Parizu!

*

“Ne, draga, neću koristiti kondom”, pjesma Jaceka Podsiadła od jednog stiha.

– 389 –

Mladi portir podigao je glavu kad je prolazila kroz predvorje i krenula prema izlazu. U kutovima njegovih usana pojavio se tračak osmijeha – to sam vidio samo ja, ona to više nije mogla vidjeti jer je nestala iza vrata. To je vjerojatno on, seronja, usmjerio policiju na mene.

5 Oko devet ujutro izašao sam na doručak i u hodniku primijetio nerazumljivo komešanje. Kad sam se vraćao petnaest minuta poslije, kroz otvorena vrata susjedne sobe upravo su iznosili tijelo. Bilo je potpuno pokriveno, i lice također. Zato i kažem “tijelo”.

Detektiv u civilu (kako će se ispostaviti, poručnik) i mlada crnkinja u uniformi, gardien de la paix,* dovršavali su neke formalnosti.

Vrata sobe bila su širom otvorena, pa sam se prolazeći hodnikom sjetio simenonovske riječi agent, ali je se poslije nisam usudio upotrijebiti. Možda je ona uvredljiva ili zastarjela?

Moj susjed u hotelu, kojeg nikad nisam vidio, 68-godišnji rentijer, umirovljenik iz Elzasa, otac troje djece i dva unuka, predsjednik lokalnog nogometnog i ragbijskoga kluba, umro je od srčanog udara tijekom čina. U sobi pronađeni predmeti za erotske igre, kao i načeta kutija viagre, mogu upućivati na određenu neumjerenost. Ženska osoba koju je pozvao u svoju sobu najvjerojatnije s ulice još nije identificirana.

Sve te detalje poslije je ispričao Paco. Prevodio je moje odgovore poručniku. Poručnik je bio brbljavac i govorio je pet puta više nego Paco i ja zajedno.

Jedino što sam mogao opisati bilo je: minica od crvene kože i crne čarape. Ne, nisam je vidio čak ni iz poluprofila. Samo stražnjicu.

Pokušajte pronaći u Parizu prostitutku koja odgovara ovom opi­ ­su: crvena koža na bedrima, crne čarape, stražnjica. Ako je stvarno toliko važno da je se pronađe. Jedino ako se u istrazi pojavi neka

*

Čuvar mira (franc.), policijski čin u pariškoj policiji.

– 390 –

nova verzija i ispostavi da nije bilo zatajenja srca. Ili da to uopće nije prostitutka.

Razišli smo se, iz nekog razloga namignuvši jedan drugome.

Kasno navečer došao sam u sobu i čuo da iza zida netko gleda televiziju. “Pariz se ponovno naseljava”, uzdahnuo sam.

– 391 –

Zagreb, 2019.

Ovo posljednje, 111. poglavlje napisao sam – ne, nego ga upravo pišem – posebno za knjigu koju držite u rukama. I iako bi Zagreb, prema abecedi, trebao biti ispred i Zaporižžja, i Zolotyj Potika, i Zuga, i Züricha, odvažio sam se konačno, barem jedanput, prekršiti ustaljeni abecedni red. Mogu li si dozvoliti takvu malu autorsku samovolju? Jedino i iznimno odstupanje od norme? Jedini put u čitavoj knjizi – mogu li?

Neka u ovoj knjizi Zagreb bude happy end: kako je dobro što su se susreli oni koji su se isto tako mogli i mimoići! Na primjer ja i moji hrvatski čitatelji. Na toj prilici iskreno zahvaljujem Izdavaču i Prevoditeljicama.

U Zagreb ću doći u prosincu. Dakle Zagreb je tek preda mnom, on je u budućnosti – makar i ne tako dalekoj, ali ipak. Zato, pišući ove retke, zamišljam želju vezanu uz Zagreb. I neka ona zasad ostane tajna.

Doviđenja!

– 540 –

Jurij Andruhovyč (13. ožujka 1960.) – pjesnik, prozaik, esejist i prevoditelj. Rođen je u Stanislavu (sada Ivano-Frankivs’k).

Autor je pjesničkih zbirki Nebo i trgovi (1985.), Središte grada (1989.), Egzotične ptice i biljke (1991.), Egzotične ptice i biljke s dodatkom Indija (1997., 2002.), Pjesme za mrtvog pijetla (2004.) i Pisma u Ukrajinu (odabrane pjesme, 2013.). Jedan je od osnivača legendarne književno-performerske skupine Bu-Ba-Bu (1985.).

Glavna su mu prozna djela romani Rekreacije (1992.), Moskovijada (1993.), Perverzija (1996.), Dvanaest prstena (2003.), Tajna (“umjesto romana”, 2007.), Ljubavnici Justicije (2018.) te Leksikon intimnih gradova (2011.).

Andruhovyčevi eseji objavljeni su u tri zbirke: Dezorijentacija na terenu (1999.), Vrag se skriva u siru (2006.) i Ovdje je pokopan Fantomas (2015.).

Djela su mu prevedena i objavljena na dvadeset jezika. U nizu uglednih ukrajinskih i međunarodnih književnih nagrada izdvajamo Leipzišku književnu nagradu za europsko razumijevanje (2006.), Književnu nagradu Srednje Europe Angelus (Wroclaw, Poljska, 2006.), nagradu Hannah Arendt (2014.) i međunarodnu nagradu Vilenica (Slovenija, 2017.).

Surađuje s kazalištima i glazbenicima te je suautor i izvođač nekoliko glazbenih albuma zajedno s ukrajinskim i poljskim umjetnicima.

Nakladnička kuća Fraktura objavila je Andruhovyčev roman Dvanaest prstena te zbirku eseja Moja Europa (s Andrzejem Stasiukom) u prijevodu Damira Pešorde.

– 541 –

– 542 –

Dariya Pavlešen (rođ. Sokolovs’ka, Ivano-Frankivs’k, Ukrajina, 1980.) diplomirala je 2002. na Filološkom fakultetu Sveučilišta Ivan Franko u Lavovu te 2003. na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu ukrajinski jezik i književnost te ruski jezik i književnost.

Radi kao viša lektorica za ukrajinski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. U suradnji s Anom Dugandžić i Domagojem Kličekom prevodi s ukrajinskog i ruskog. Bavi se proučavanjem suvremene ukrajinske književnosti.

Ana Dugandžić rođena je 1979. u Čakovcu. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 2003. godine diplomirala je engleski jezik i književnost te ukrajinski jezik i književnost. Radi kao viši lektor za ukrajinski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Aktiv­­no se bavi i prevođenjem s engleskoga i ukrajinskoga jezika te je prevoditeljica brojnih stručnih i znanstvenih radova, a u suradnji s Dariyom Pavlešen prevela je i nekoliko romana ukrajinske književnosti.

– 543 –

– 544 –

Sadržaj

Predgovor iliti upute

7

Aarau, 2006.

17

Alupka, 1966.

19

Antwerpen, 2006.

22

Atena, 1994.

24

Augsburg, 1992.

26

Balaklava, 2006.

29

Barcelona, 2006.

31

Basel, 2005.

34

Bayreuth, 1994.

37

Beč, 1996.

39

Beograd, 2002.

43

Berlin, 1993.–2009.

49

Bern, 2004.

67

Bruxelles, 2000.

69

Budimpešta, 1999.

72

Bukurešt, 2003.

73

Centralia, 2001.

76

Chicago, 2001.

78

Constanţa, 1994.

82 – 545 –

Černivci, 1983. i poslije

85

Denver, 2000.

92

Detroit, 2000.

96

Dnipropetrovs’k, 2003.

102

Drogobyč, 2007.

106

Düsseldorf, 2005.

114

Essen, 2005.

120

Firenca, 1992.

124

Frankfurt na Majni, 2003., 2005.

126

Frankfurt na Odri, 2004.

136

Gajsyn, 1984.

138

Gdanjsk, 1991.

141

Göteborg, 2005.

145

Graz, 2003., 2006.

147

Guadalajara, 2008.

153

Hamburg, 2004.

164

Harkiv, 1995., 1997.

166

Heidelberg, 2001.

169

Helsinki, 1997.

170

Hust, 2007.

173

Istanbul, 1994.

176

Izjaslav, 1984.

179

Izmir, 1994.

183

Jalta, 1966.

188

Jeruzalem, ∞ 190 Jihlava, 2009.

191

Jüterbog, 2003.

192

Kalinjingrad, 2000.

197

Kijev, 1972.–2017.

199 – 546 –

Kišinjev, 2003.

228

Köln, 2004.

231

Krakov, 1989.

233

Lausanne, 2004.

241

Lavov, uvijek

247

Leipzig, 2006.

274

Lenjingrad, 1981.

277

Linz, 2007.

282

Lisabon, 2000., 2005.

287

London, 2002.

289

Lublin, 1992.

291

Mainz, 2005.

294

Malbork, 2000.

297

Marburg, 1993.

299

Minsk, 2000.

302

Moskva, 1989.–1991.

304

München, 1992.

323

New York, 1998.

333

Nijmegen, 2004.

354

Novi Sad, 2002.

360

Nürnberg, 1995.

363

Odesa, 1994.

366

Olomouc, 2007.

369

Osnabrück, 2005.

372

Ostrog, 2006.

375

Palermo, 2006.

376

Pariz, 1999.

383

Passau, 1992.

392

Philadelphia, 1998., 2009.

393 – 547 –

Pittsburgh, 2001.

395

Poltava, 2007.

399

Prag, 1968., 1970.

403

Quedlinburg, 2009.

421

Ravenna, 1992.

424

Regensburg, 2003.

425

Riga, 1981.

426

Rim, 2006.

429

Rodos, 1996.

433

Salzburg, 1997.

434

San Francisco, 2001.

437

San Giovanni Valdarno, 1980-ih

439

Sevastopolj, 1990.

441

Stockholm, 1998.

443

Strasbourg, 2004.

446

Stuttgart, 2005.

450

Szczecin, 2008.

454

Tallinn, 2000.

459

Ternopilj, 1984.

461

Toronto, 1998.

462

Urbino, 2004.

476

Užgorod, 1965. (?)

478

Varšava, 1989. i poslije

480

Venecija, 1992., 2001.

491

Vilnius, 1997.

505

Vinnyca, 1997.

508

Wroclaw, 2002., 2003., 2005., 2006., 2008…

509

X, 1970.–1986.

513

Ystad, jednom

525 – 548 –

Zaporižžja, 1991.

527

Zolotyj Potik, 2007.

529

Zug, 2006.

534

Zürich, 2004.

537

Zagreb, 2019.

540

O autoru

541

O prevoditeljicama

543

– 549 –

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednica Iva Karabaić Lektura i korektura Margareta Medjurečan Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Mislav Lešić Ilustracija na naslovnici Filip Pilj Godina izdanja 2019., listopad Tisak Gamalux, Zagreb ISBN 978-953-358-160-6 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

– 550 –

– 551 –

“Poznato je: Ukrajince je lakše vezati nego ujediniti.

U SAD-u se naša uzajamna posvadˉanost pojačava svim vrstama emigracijskih podjela i manija. Tako da čak ni Sjedinjene Države ne mogu ništa sjediniti: svi ukrajinski valovi susrecu se jedino u nedjelju u crkvama, ali čak se i tada radije mole u odvojenim grupicama”, jedan je od duhovitih i nadahnutih uvida Jurija Andruhovyča u Leksikonu intimnih gradova.

Knjiga slagalica, kako je naziva ovaj neumorni ukrajinski pisac-putnik, koja na izniman i intiman način obradˉuje 111 gradova, od Aaraua do Zagreba, jedinstveni je sklop autobiografije i geografije. Leksikon intimnih gradova tako je svojevrsna “autobiogeografija” u kojoj “geo” i “bio” postaju jedinstvena i nerazdvojna cjelina, dok “auto” često zalebdi na granici stvarnosti i mašte.

Složeni abecednim redom prema zemljopisnim nazivima, ovi tekstovi različitih žanrova, od eseja i priča do pjesama u prozi, zajedno tvore atlas Andruhovyčeva svijeta bogat atmosferom, slikama, mirisima i okusima, ali i dubljim refleksijama, lirizmom i tugom, ironijom i sarkazmom – svim onim zbog čega komunikacija pojedinca sa svijetom dobiva obilježja intimnosti.

Sufinancirano sredstvima programa Europske unije Kreativna Europa

– 552 – ISBN 978-953358160-6

199,00 kn

www.fraktura.hr