Ljetni dnevnik rata

Ljetni dnevnik rata

-1-

Od istog autora Život bez imena

-2-

Vladimir Stojsavljević

Ljetni dnevnik rata

Fraktura

-3-

Ovo je drugo i promijenjeno izdanje romana Ljetni dnevnik rata.

Prvo izdanje izašlo je u Zagrebu ujesen 1991. © Vladimir Stojsavljević i Fraktura, 2012.

All rights are represented by Fraktura, Croatia Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-406-5 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 815233

-4-

1.

više ne smijem gledati televiziju.

Zabrana traje nekoliko dana, ali se meni čini da su prošli mjeseci. Točnije rečeno, mogu gledati televiziju samo kada majka pročita u novinama što je na programu i sama upali televizor. Tek kad ugleda prizor iz filma ili serije, pozove i mene, i ja tada ulazim u djedovu sobu. Na stolu plivaju ruže u staklenoj kugli. Mama ih redovito mijenja i starac se ljuti kad na to zaboravi. Ne znam zašto on voli ruže. I tako televizor bljeska, a ja i ne gledam. Gledam drvenog magarca na ormaru, u čijim tamnim bisagama, znam, djed skriva svoje bočice konjaka. Nemam daljinski upravljač. Ona ga drži u džepu. Gledali smo filmove zajedno, ali sada majka odlazi u susjednu sobu razgovarati s ocem, tiho, kratko, ne­razumljivo. Djeda za to vrijeme krade slaninu iz hlad­njaka u kuhinji. Jednako smo nesretni. On jer mu je zabranjeno jesti slaninu, a ja jer ne mogu mijenjati programe na televizoru. Nekada su odlazili na posao ostavljajući me pred ekranom i satima sam mogao

-5-

uprav­ljati svijetom. Uostalom, mnogo se toga više ne može. Ne razumijem zašto. Kao klinac progovorio sam hodajući od predmeta do predmeta i ponavljajući uvijek istu rečenicu – no, no, Mislave. Taj glupi “no, no” vratio se u moj život.

Mislim da ne znam živjeti bez televizije.

Sve što postoji kao moj život, prvo je bilo na ekranu.

Naučio sam čitati pomoću titlova s ekrana, a kada su kupili televizor u boji, počeo sam i sanjati. Možda sam sanjao i prije, ali počeo sam pamtiti snove zbog boja na ekranu. Volim kada ekran sniježi, jer se rojevi točkica kad-tad skupe u sliku koja počinje živjeti. Bilo je dana, priznajem, kada me to plašilo. Onda sam objasnio sebi zašto prestaje slika. Ljudi koji proizvode programe odlaze na spavanje. Tako sam naučio da je vrijeme spavanja vrijeme bijelog ekrana. A kada se legne i sklopi vjeđe, mogu se stvarati vlastite slike. U početku su bile nijeme, te plahe i nestabilne slike, ali s vremenom su progovorile. Najvažnije svađe s ocem obavio sam na ekranu u snu. Ponekad sam ih nastavljao ujutro za do­ ručkom, što ga je zbunjivalo. I mene. Sada ga više ne napadam. Čak ga i nekako drukčije volim. Danas on vodi silne ratove sa svojim ocem. Mene ostavlja na miru zbog bolesti. Da, zaboravio sam reći kako sam bolestan. Astma. Proći će u pubertetu, objasnio je majci

-6-

liječnik. Osobno me ne ograničava ta bolest, ali je roditelji koriste za razna ograničavanja. Kao sad to s televizijom. Ne znam tko je glavni krivac za to što mi je zabranjeno gledati televiziju, ali se i ne trudim doznati. Postoji važnija stvar.

Jedina nosi kutu, tamnoplave boje s okovratnicima koji se očito mogu mijenjati. Jednom su sasvim bijeli, obli, a drugi put svjetloplavi i ušiljeni. Strogost te njezine opravice ublažavaju kovrčava kosa i radoznali nos, uvijek malo uzdignut. Nikada ne buči, smirena je, su­ sretne te pogledom i kao da ni pred čime ne uzmiče.

Ostavljala mi je pod klupom razne poklone. Bombone, čokoladicu, pola kruške, šarenu olovku. Trebalo mi je dana da shvatim tko to čini. Pohađala je suprotni turnus. Sad smo isti turnus. Djevojčica iz kuće preko puta.

Ona koja je vidjela vješticu. Jasna. Jasna koja nikada ne odlazi na more.

Ove godine ni mi nećemo na more. Time sam zadovoljan jer mrzim sendviče s rajčicama. Ne uživam ni u slanoj vodi. A postoji i ona glupa situacija kada moraš upoznavati drugu djecu, jer se odrasli zabavljaju uz šah ili karte. Kako bi zbrinuli djecu, tjeraju nas na zajedničke dosadne igre. Svega toga neće biti ovoga ljeta. Čuo sam i kako djeda priča da neće na selo, ne može

-7-

proći cestom. Opasno je. Upitao sam ga zašto je opasno, a on je mrmljajući izašao iz stana. Uglavnom mi svi ukućani nešto prešućuju. Puštam ih da se trude.

Postaje naporno jer moram glumiti idiota koji ne shvaća o čemu u šiframa razgovaraju odrasli. Svi u porodici trenutačno imaju poneku tajnu. A čovjek s tajnom malo govori. Tajna ipak ispadne iz usta kao zalogaj, kao što i kruh s pekmezom uvijek pada na namazanu stranu.

Djedove tajne zaključane su u velikoj škrinji na kojoj stoji televizor. U našoj kući otac često mijenja namještaj i raspored namještaja, a ta je škrinja jedini predmet koji nikada neće biti zamijenjen. Ponekad je otključava, poklopac škripi, djed ga oprezno diže i iz­ vlači staru fotografiju. Toliko se prenese u neko drugo vrijeme da ne primjećuje kako stojim za njegovim leđima. U škrinji su opasač, kapa s crvenom zvijezdom, troroga, jedna torba s kartom već sasvim izblijedjelom i nekoliko knjiga neuglednih korica, sivih poput pijeska. U sredini škrinje puna fotografija stoji jedna kutija za cipele s naljepnicom čija slova jedva vidljivo ispisuju ime neke firme. A fotografija koju djeda promatra fotografija je bake. Rubovi su joj ukrasno nazubljeni.

Baka stoji uz stolicu u nekom studijskom prostoru, u bijelim vunenim čarapama, u cokulama, u nekoj uni-

-8-

formi, i smješka se. Mlada je i osvijetljena kao glumice po časopisima o filmu i ima dugu, dugu kečku. Tako se smije da pred njezinim osmijehom sve postaje ugodno i blisko. Baku nikada nisam vidio, ali barem znam kako se smije i mogu taj smijeh čuti kada se zagledam u sunce da lakše kihnem. Ali djeda nad tim smijehom uzdiše, trpi, čeka da zaplače, pa ne uspijeva i tada se otresa kao od kiše, zatvara fotografiju i taj čarobni osmijeh natrag u škrinju, jedini predmet što još miriše uspomenama na selo odakle je došao. Htio bih popričati s njim, zapitati ga čega se sjetio, gdje je fotografija načinjena, ima li na njoj neka posveta. Znam da ga moram pustiti samoga. Bježim, bježim na prozor kroz koji ulijeće pčela i dah prezrelih višanja koje ovog proljeća nismo obrali. Na višnjama se tove kosovi i moj strah. Plašim se da djeda ne umre od tuge čuvajući tako svoju tajnu.

Moja majka radi u vrtiću za klince. Često donosi hranu u malim posudama čije su uške povezane ružičastom drškom. Posude su svijetle i zelene i sve u njima isto je tako bljedunjavo. Ta hrana nema okusa, salata je uvijek povenula, a kolači su upravo stravični. Na svu sreću, te ručkove ne jedemo baš često, nego samo u dane kada ona dežura do kasnog popodneva. Moja mama ne zna kuhati. Sve joj kipi, ne umije zasoliti,

-9-

meso joj zagorijeva. Kuhinja je općenito najdramatičnije mjesto u našem stanu. U njoj se provode i pedagoške mjere. Ne, ne, nikada me ne tuku. Ali u toj glu­poj prostoriji šopali su me pilulama ribljeg ulja. U tim ružnim ormarićima čekaju lijekovi koje moram gutati zbog alergije i da se ne ugušim. U ladici ispod krpa otac skriva porniće. Ne znam taji li ih od mene ili djeda. Nekako mi se čini da ih baš djed ne smije vidjeti.

Ili možda mama? Osobno sam ih već nekoliko puta prelistao. Ružni, goli ljudi. Nisam nikada vidio nagog crnca i to je donekle zanimljivo. Eto, crnac je umotan u bijelu krpu na kojoj je među vijencima ljiljana izvezen natpis Zdrava hrana za bolest je brana! Uvjeren sam da je zbog te pouke mama nikada ne vadi iz ladice. U ku­ hinji pišem i domaću zadaću, a na prozoru je moja per­nica koju je otac kupio u Beču. U ladicama stola s kojeg se hranimo puno je mojih bilježnica i igračaka.

U nekim svojim trenucima moja mama vadi igračke i bilježnice, reda ih na stolu i po njima zaključuje koliko sam odrastao. Svi moji vole predmete. Iznad stola još visi krletka premda nam je kanarinac pobjegao. Danas je majka zadjenula list zelene salate među srebrne rešetke. Obožavala je tu glupu pticu koja se nije znala vratiti u krletku kada bi je pustili. A mojega su mačka prognali na ulicu i samo bog zna što je sada s njime.

- 10 -

Možda bih mogao svoju zvijer vratiti u kuću jer je kreštalica kidnula. Nisam pitao. Mačak je šaren. Trapav i vrlo prgav. Odnosno, bio je takav. Kako se trenutačno ponaša, nemam pojma. Stigao je u kuću kao poklon.

Donio mi ga je ujak moje prijateljice Anje kao njezin dar za moj rođendan. I to je valjda razlog što ga nitko nije volio osim mene.

Otac ne voli Anju jer mi satima razgovaramo telefonom. Ona živi u Osijeku, što je prilično daleko od Zagreba. U početku smo pisali dosadna pisma s izvješćima tko je što uradio u školi i što su nama uradili roditelji. Otkada razgovaramo telefonom, sve je zanimljivije i bolje. Ali otac plaća te račune i strahovito se uzrujava. Mislim da i njezini bjesne, ali što se tu može.

Anja ima prekrasan glas, ima mlađeg brata, kućicu na Dunavu, plavu kosu. Nismo slali fotografije. To mi odgovara. Meni je svakog dana nešto novo s licem ili tijelom. Bolje da joj ne šaljem fotografiju. Ja nemam ni prištiće iako ih već svi dečki u razredu ponosno pokazuju.

Ali nije to moja tajna. Anja nije moja tajna.

Pojačavam radio kako ne bih čuo svoje misli. Svira rock i za susjede. Nažalost, nisu na poslu, subota je. U dvorištu pripremaju roštilj i dim ulazi u moju sobu, koja je pokraj kuhinje. Prozor u dvorište nadomješta

- 11 -

mi televiziju. Miris pečenog mesa draška mi nosnice, a ja sjedim pokraj prozora i ne pitam se što je život, kako misli moja majka, nego vrebam: sjedim u zasjedi i gradim se da me obuzimaju one sjete, ona čudna šaljivost puberteta, kako to naziva moj otac. Poprilično je koristan izgled pubertetlije jer me puštaju na miru.

Otac prijeti da će me natjerati na neki sport, trčanje primjerice. Tada skačem sa stolice, vičem. Eto, trčim! Živio sport! No danas me nitko ne opaža. Čak se i mamino kuhanje odvija bezbolno. Na stolu je stručak peršina i oprana mlada mrkva. Vrebam i na mrkvicu, ali kuharica kao da sluti, pa me neprekidno pogledava.

Htjela me poslati po novine, ali je djeda spriječio odla­ zak mrzovoljno gunđajući kako ne želi nikakvu propagandu u kući. Onda se dosjetila brašna. Otvorio sam smočnicu i pokazao joj vreće ispod polica. Kupili su rezerve. Zaboravila sam, uzdahnula je. Pitao sam je zašto me se želi riješiti. Nervira me što samo sjediš i buljiš kroz prozor, odgovorila je. Upali televizor, lukavo sam zaškiljio. Oglušila se. Meni je zabavno buljiti kroz prozor, rekao sam nekako preglasno. I to je istina.

A sjedim uz prozor jer očekujem da iz susjedne kuće netko izađe, podigne glavu prema našem prozoru i potom obori pogled, lagano zalazeći za ugao odakle se dalje izlazi na ulicu. Postoje u toj kući i vrata di­

- 12 -

rektno na pločnik, ali ona svaki dan izlazi dvorišnom stra­nom i pogledava u moj prozor. Prozor preko puta štite bijele čipke, u kojima je povremeno, rijetko, ugledam kako provjerava nebo, izviđa treba li joj kišobran.

Ponekad se ne stignem sakriti, a ponekad to i ne želim.

Onda se gledamo sasvim nepomični, kako neki treptaj ili skretanje oka ne bi postali porukom ili neželjenim znakom. Gledamo se toliko prodorno da nam pogledi probijaju sve što im zaluta na put. Ima dana kada nam pogledi šute, ali ima i dana, nakon duga neviđanja, kada nam pogledi klikću i žubore kao potočići.

U dvorištu blizanci i dva dječaka iz susjedstva trče krovom garaže. Zbog te garaže isjekli su jorgovan i jedan bor. Kada sam ja bio klinac, nitko nije trčao dvorištem osim mene. Još su sjedili debeli spužvari oko velikih kaca obrezujući spužve i ispirući ih od morske vode. Sušili su ih pod nadstrešnicom obraslom lišćem.

Dječaci sad upotrebljavaju drvene stupove kao toteme kada se igraju Indijanaca. Blizanci imaju perjanice i lukove sa strelicama. Danas se igraju nečeg drugog.

Vrište. Po prozorima se vjetre modri jastuci i posteljina. Iako je podne prošlo. S balkona laje pas. I on se pridružio jurnjavi kroz ograde. Nisam pomno pratio njihovu igru sve dok jednog dječaka nisu privezali za deblo višnje. Počeo je plakati. Tada sam začuo kako mu

- 13 -

blizanci prijete da će mu izvaditi oči. Njegov plač privukao je odrasle. Majka je izašla na balkon. Opazila me kako se povlačim s prozora. Blizanci su usmjerili svoje strelice spram dječakova uplakanog lica. Njegov pri­ jatelj stajao je podalje motreći na prozore i balkone.

Napokon se pojavila susjeda i zaurlala na blizance.

Moja je majka odlučno rekla kako su to vidjeli na televiziji. Vratio sam se na prozor i usprotivio joj se. Ono što vidim na televiziji ne moram činiti u dvorištu. Oni su još djeca, uzvratila je. Ja više nisam dijete. Zašutjeli smo. U toj mračnoj tišini odvezali su dječaka. Dvorište se ispraznilo. Majka je ostala na balkonu zastrta brigama. U kratkome muku koji je nastao lupila su vrata na susjednoj kući. Priskočio sam natrag prozoru i ugle­ dao Jasnu kako stidljivo virka iza vrata. Užas! Zbog natezanja oko gledanja televizije zaboravio sam naš dogovor. Trebali smo otići zajedno u knjižnicu. Tamo bih ja uzeo njezinu posuđenu knjigu, a ona moju. Pročitala je Ljubavnu priču. Ma gledao sam film, nije mi se svidio, ali možda je knjiga bolja. A ona bi uzela Otok s blagom, roman koji se mora pročitati. Mora se upoznati vrijednost pustolovine. Možda je za nas važnije upoznati vrijednost ljubavi, rekla je nekako smušeno. Kako sam glup! Zašto ne znam braniti stvari koje su mi važne!? Loše dišem. Sad je gotovo, morao bih priznati

- 14 -

da sam zaboravio. To je može povrijediti. Pogledi nam se sretoše, ali mostom koji je čudesno brzo izrastao između naših očiju ništa nije prešlo, ni pitanje ni odgovor.

- 15 -

- 16 -

vladimir stojsavljevic´ diplomirao je na Akademiji dram­skih umjetnosti u Zagrebu, smjer režija. Dobitnik je niza priznanja i nagrada za svoje predstave i dramske tekstove. Desetljećima se bavi organizacijom kulturnoga života: multimedijalnih projekata, kazališnih pred­stava, festivala poput Eurokaza, Tjedna suvremenog plesa i tako dalje.

Važnije su mu drame Kradljivac knjiga, Trač o ljubavi, Katarina Zrinska od Frankopana, O tome se u našoj kući ne govori, Odlazak, Zagorka na duplerici, Norveške šume i Nikola VII. Prozni tekst Ljetni dnevnik rata iz 1991. smatra se prvom knjigom napisanom o ratu u Hrvatskoj, 2009. objavio je hvaljeni roman Pula, a 2011. Život bez imena.

- 191 -

Knjiga je objavljena uz potporu Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i šport Grada Zagreba.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Urednik Seid Serdarević Lektura i korektura Margareta Medjurečan Grafička urednica Maja Glušić Prijelom Fraktura Dizajn Grey Zagreb Godina izdanja 2012., rujan (prvo izdanje) Tiskano u Hrvatskoj ISBN 978-953-266-406-5 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

- 192 -

- 193 -

- 194 -