Ljubav bez otpora by Fraktura

-2-

Gilles Rozier

Ljubav bez otpora prevela s francuskog Vlatka ValentiĂ&#x160;

Fraktura -3-

This project has been funded with support from the European Commission. This publication reﬂects the views only of the author, and the Commission cannot be held responsible for any use which may be made of the information contained therein. Projekt je realiziran uz potporu Europske komisije. Ova knjiga odražava iskljuËivo autorove stavove, a Komisija se odriËe odgovornosti za sve uporabe informacija koje su u njoj sadržane.

Naslov izvornika Un amour sans résistance ∂ Éditions Denoël, 2003. ∂ za hrvatsko izdanje Fraktura, 2010. ∂ za prijevod Vlatka ValentiÊ i Fraktura, 2010. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-196-5 CIP zapis dostupan u raËunalnom katalogu Nacionalne i sveuËilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 749381

-4-

Za Jeana

-5-

-6-

Ein Fichtenbaum steht einsam Im hohen Norden auf kahler Höh. Ihn schläfert, mit weisser Decke Umhüllen ihn Eis und Schnee. Er träumt von eine Palme, Die, fern im Morgenland, Einsam und schweigend trauert Auf brennender Felsenwand. Jedno nesretno smrekovo stablo Samcato, daleko na sjeveru, Drhti od zime, led i snijeg Bijel pokrov nad njim steru. A ono tone u san, i sniva U nekoj sjeni na istoku palmu Što u samoÊi od žege gine RastuÊ na goloj stijeni pustinje. HEINRICH HEINE

-7-

-8-

Ako želite da vam pripovijedam, pustite mi Schumanna, glazba Êe mi dozvati uspomene. Popijevke… PoËnimo od Schöne Wiege meiner Leiden*. TAdam TAdam TAdam TAdam, Ëetiri ponajljepša troheja njemaËkoga pjesništva. Prigušit Êu svjetlo. Neka se Ëaj vari nekoliko minuta, može? Ja mu volim dodati kap mlijeka. »aj je kineski, a Ëajnik je bakin. Ne bi Ëovjek rekao, no veoma je star. Baka ga je dobila na svadbeni dar: darovala joj ga je kuma po povratku iz Hong Konga, gdje joj je muž radio za neku englesku tvrtku. Baka se udala godinu dana prije majËina roenja, 1889., pa ne možete reÊi da nije starina… Debela u sredini mi je majka. Slijeva joj je moja sestra Isabelle, a kraj nje muž Jean-Louis. Isabelle u krilu sjedi kÊi France. Mogla je imati najviše godinu dana. Majci je zdesna druga moja sestra, Anne, njezina je muža pokret otpora veÊ likvidirao. Najviši je François, Isabellein stariji sin: do njega je mlai, Marcel. Pa maleni Alfred. I onda ja. Fotograﬁja je snimljena pred majËinom kuÊom. Jest da nam je svima ondje dom, no kuÊa je, prije svega, njezina. Imala je kameni stubišni prilaz koji je mati nakon rata

Iz Heinrich Heine, “Schöne Wiege meiner Leiden”/ “Lijepa zipko mojih jada”: Lijepa zipko mojih jada / Lijepi grobe moga pokoja / Lijepi grade, rastaj’mo se sada, ∑ / Živ mi bio! dovikujem ti ja (op. prev.). *

-9-

dala srušiti, no vidimo iste prozore i bagrem. Otac mi je u zarobljeništvu u NjemaËkoj. Fotograﬁra nas Volker Hammerschimmel, esesovac. Ševi moju sestru Anne, da oprostite na izrazu: druge rijeËi nemam. Ona na katu urla od užitka. Švabo nabija iz slabina, a kristalni luster u primaÊoj sobi zvecka u pratnji. Rat je takva tuga i žalost da se moraš nekako zabaviti. Sestra mi je u koroti, sirotica. U ševi traži zaborav. Uživa u prodoru neprijateljeva spolovila, pa to glasno daje do znanja. Slika je i prilika domovine: nudi se kao na pladnju. Nakon osloboenja sestru mi Anne siluje neki susjed, a cijelo mu susjedstvo odobrava. Prizor se zbiva pred vrtnim vratima. Sjatio se svijet, pa se i ja prikljuËim. Anne ne sliËi sebi, obrijali su je na nulu. »ini mi se žgoljava. Gola je golcata, a meni je to prvi susret s njezinom golotinjom: ne samo s Êosavom glavom nego i s cijelim tijelom. Susjed ju je povalio nasred ceste. Silovatelju vidiš samo oble sportaške lubenice guzova: kotarski je prvak u skijaškom trËanju. Sestra se preda mnom nikad nije razodjenula, mi se doma jedni pred drugima ne pokazujemo, no kad se podavala Volkeru, meni je u glavi redovito bila gola. Tako je glasno kriËala da mi se Ëinilo kao da je širom otvorila prozor na katu pa pokazuje grudi, trbuh i spolovilo. Sestra je rekla da je u tome poratnom silovanju doživjela traumu. Ljudsko biÊe zna Ëudno reagirati. Nimalo je ne dira što iz dana u dan ljubuje s ﬁrerovim predstavnikom na ovome svijetu, katkad i dvokratno, samo ne noÊu jer on spava u vojarni: no od tri-Ëetiri uboda susjedova uda jednog prijepodneva prije aperitiva u njoj se nešto lomi. Na mene sve to skupa djeluje obrnuto: prizor u kojem mi skijaški trkaË na ploËniku naoËigled prca golu sestru manje mi je nasilan od urlikanja koje nam je ritmiËki obilježavalo rat. No ipak su Anne i njezin esesovac našoj - 10 -

obiteljskoj kuÊi osigurali odreeni imunitet, a meni je pak to odgovaralo, tako da krivnja za zlodjelo za koje terete Anne i za koje plaÊa javnim silovanjem donekle leži i na meni. Teško Êemo nakon osloboenja objasniti sav promet kroz kuÊu crvenih kapaka u doba okupacije i tko se sve penjao stubama i silazio u podrum. Mati u ono doba dobar dio vremena provodi u kuhinji kraj dnevnog boravka, u prizemlju. U loncima nema bogzna što krËkati, no zadržala je stare navike, kao kad Ëovjek koji je ostao bez šake u mislima i dalje kažiprstom otire mrvicu sa stola. Majka se drži kuhinje i uglavnom Ëisti. Kad sestra udari u vrisku, vidim da mati mijenja izraz lica, a kako kristalni luster u primaÊoj sobi podrhtava, njezina spužva pomamno trlja u istom ritmu. Mati više nije snažna i odluËna žena, glava obitelji, nego sužnica koja saginje glavu pod muËiteljevim udarcima. Svaki je sestrin krik mlati kao batina. Ja se kupim iz kuÊe kad doe Volker. Ne želim svjesno trpjeti sramotu da mi neprijatelj brizga sjeme u sestrinu utrobu. No Volker se, zaËudo, Ëesto ušulja sasvim neopazice, pa tek po prvim podrhtavanjima lustera primijetim da je tu. Dok navuËem kaput, zavežem cipele i pred zrcalom u predvorju nabrzinu proem Ëešljem kroz kosu, silom prilika veÊ Ëujem kako mi sestra stenje prije nego što zamaknem za vrtna vrata. Na odlasku iz kuÊe na prilaznim mi se stubama pogled vine prema kuhinjskom prozoru i vidim kako mi mati kamena lica mahnito riba veÊ besprijekorno Ëistu kuhinjsku peÊ. Naime mati nikad nije ni rijeË rekla. Može ispljuskati sestru, izdijeliti joj drolje, uliËarke, vojniËke ﬂundre, švapske kurve i što ti ja znam, no sve su joj uvrede zapele u grlu. Mati nema tri Ëiste da izgrdi najmlau kÊerkicu. InaËe joj je ruka poletna i na drugoj djeci nije štedjela isprašivaË. Zar se zarekla da Êe Anne samo milovati? VjeËito joj je gledala kroz prste. Pa si je Anne dala oduška. - 11 -

Od malih je nogu radila po svome, a nikad joj nisu prigovarali. Gazila je vrtno cvijeÊe i jela maline prije berbe tako da drugima ništa ne bi ostalo. »esto je u susjedstvu krala bicikle. S Ëetrnaest je godina prvi put pobjegla od kuÊe sa sinom nekog cestara koji se uputio u berbu groža na jugu. Kad se vratila, majËino mi je lice odalo da više nije djevica. Nekoliko mi se tjedana Ëinilo da je mati živËana, kao da zbog neËega strepi, a onda joj se jednoga dana iznenada vratio smiješak. Pitam sestru Anne zna li kako to da je našoj majci laknulo: NeÊe tako skoro postati baka, odgovara mi ona. Anne se nakon bijega nije vratila u školu, no poštedjeli su je posla. NaveËer bi plesala, jutro bi prespavala, a popodne oËijukala. Mogla je raditi što god je volja. Pa za nju nije bilo nikakvih granica. Dotle su pak roditelji prema Isabelle i meni bili strogi. Stalno su nas držali pod paskom. Starija je sestra upoznala nekog momka s jugozapada, iz neke gaskonjske zabiti: donde imaš najmanje šesnaest sati puta, bilo vlakom, bilo autom. Za nj se brže-bolje i udala da više ne bude roditeljima na piku. Onaj put kad smo se fotograﬁrali iznimno je bila kod nas u posjetu, mislim za Uskrs, no iste je veËeri otputovala. TakoreÊi je uopÊe nismo viali. Rat smo proveli bez nje. Kad je državni teritorij presjekla linija razgraniËenja, nije joj bilo krivo: masno otisnuta crta na francuskim zemljovidima odijelila ju je od nas i ta je granica stvorila svojevrsnu karantenu. Moj se život nastavio na majËinu nišanu. Manje-više pokorno. Otac je izbivao do kraja rata: prvo je otišao na bojište, a zatim u zarobljeništvo u NjemaËku, kraj Idar-Obersteina. Bismo li drukËije doživjeli rat da mi nisu zarobili oca? Povijest ne možemo preraditi: svijet bismo morali ﬂaširati skupa sa svim palim borcima, masovnim iseljenjima, Ëistkama i istrebljenjima. Otac mi ni prije rata nije bio sasvim prisutan. Išao je na posao i vraÊao se kuÊi, nedjeljom i u - 12 -

ljetnim veËerima njegovao je vrt. Zimi je u podrumu ﬂaširao vlastito vino, nedjeljom je išao u crkvu i primao priËest po nekoj automatici koju je vukao još iz djetinjstva. Kad bi ujutro ustao, pitao bi “Kako si?”, no ne bi saslušao odgovor. Živio je u nekome svome svijetu, nama baš i nije bilo jasno gdje, zatvarao se iza nevidljivih vrata i dvaput okretao kljuË u bravi, navlaËio tanan zastor, no iza njega je ipak bio nepristupaËan. U djetinjstvu bi mi na pitanje: “Na što misliš, tata?” odgovarao Baš sam pridrijemao ili Ove su godine ruže baš crvene. Na BožiÊ i Novu godinu, nakon što bi cijelo popodne prosjedio za stolom i pretvarao se da sudjeluje u razgovoru, predveËer bi ustao i objavio da Êe pripremiti zapeËenu juhu od luka: Ëinio je to automatski i takoreÊi nagonski kao što se i priËestio, ali vjerojatno je pritom bio iskreniji, jer je sa srcem i orno pirjao luk i teletinu, podlijevao vodom i bijelim vinom, dodavao prepeËene kriške kruha i ribani sir, i to comté radije nego grojer jer je bolji i francuski, pa bi sve skupa strpao u peÊnicu i, što je naj-najvažnije, u peÊnici sedam puta miješao pa tek onda ravnomjerno rasporedio prepeËenac u zdjeli. Juha je bila prava poslastica, no zar ti je za uspomenu na oca dovoljan okus nekog jela? Mati mi je uvijek bila prisutna. U djetinjstvu, za vrijeme rata, a i poslije, makar u tom poraÊu više ništa nije bilo kao prije. Bila je stijena i inventar svoga doma kao da su kuÊu sagradili oko nje. Po osnutku Legije francuskih dragovoljaca za borbu protiv boljševizma, Annein je muž bio meu prvim dragovoljcima iz našega kraja. Godine 1939. nisu ga primili u vojsku jer je bio odveÊ krhka zdravlja, a želio je služiti Francuskoj. Legija je primala astmatiËare. Anne se nekoliko mjeseci koËoperila na raËun suprugove slave, ponašala se kao da je dožupanica i kupila novi šešir. Anne i - 13 -

La publication de cet ouvrage, dans le cadre du Programme d’aide à la publication du ministère français des Affaires Etrangères, bénéﬁcie du soutien du Centre Culturel et de Coopération linguistique de Zagreb près l’Ambassade de France en Croatie. Objavljivanje ove knjige, u okviru Programa pomoÊi nakladi francuskog Ministarstva vanjskih poslova, pomogao je Centar za kulturu i jeziËnu suradnju u Zagrebu pri Francuskom veleposlanstvu u Hrvatskoj.

Nakladnik Fraktura, ZaprešiÊ Za nakladnika Sibila SerdareviÊ Glavni urednik Seid SerdareviÊ Urednica Ana Grbac Lektura i korektura Nana Moferdin GraﬁËka urednica Maja GlušiÊ Dizajn i prijelom Fraktura Na naslovnici foto ∂ Christie’s Images / The Bridgeman Art Library / John Koch (1909.-1978.), Muškarac koji odijeva majicu, privatna zbirka Godina izdanja 2010., prosinac (prvo izdanje) Tiskano u Hrvatskoj ISBN 978-953-266-196-5 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

- 120 -

- 118 -