Ljudsko srce

Ljudsko srce

Jรณn Kalman Stefรกnsson

LJUDSKO SRCE

-1-

Od istog autora u izdanju Frakture: Tuga anđela Nebo i pakao

-2-

Jรณn Kalman Stefรกnsson

Ljudsko srce prevela s islandskog Dora Maฤ ek

Fraktura -3-

Naslov izvornika Hjarta Mannsins © Jón Kalman Stefánsson, 2011.

Objavljeno prema dogovoru s Copenhagen Literary Agency ApS. Copenhagen © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2018. © za prijevod Dora Maček i Fraktura, 2018.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-998-5 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 1012963

-4-

Ovo su pripovijetke koje moramo ispripovijedati

-5-

-6-

Smrt nije ni svjetlo ni tama, ona je samo sve drugo osim života. Katkada sjedimo uz ljude na umoru i pratimo kako život otječe, svaki je život svemir i bolno je vidjeti da nestaje, vidjeti da u jednom dahu sve postaje ništa. Životi su očito različiti, tanka opna za jedne, bajka za druge, ali svako saznanje ipak je svijet koji se proteže od zemlje do neba – kako nešto tako veliko može jednostavno nestati, postati ništa, da ni pjena ne ostane, čak ni jeka? Ali mnogo je vremena prošlo otkako je posljednji pristigao u našu družinu, mi smo beskrvne sjene, manje od sjena, i bolno je biti mrtav, a ne smjeti umrijeti, to nekim ljudima ne priliči. U svoje vrijeme neki su od nas pokušali otići na različite načine, bacali su se pred jureće automo­ bile, gurali se u njuške bijesnih pasa, ali urlici su bili bezvučni, pseći su zubi prolazili kroz nas kao kroz zrak; kako je moguće biti manje od ničega, a ipak se sjećati svega, biti mrtav, a osjećati život više nego ikada prije?

A sada ćeš nas pronaći uvečer kako sjedimo na groblju u tuzi, iza crkve koja ovdje stoji već čitavo stoljeće, premda ne u istom zdanju. Naša crkva, tu gdje je pastor Þorvaldur, nažalost bez uspjeha, pokušao dobiti oprost i pobijediti svoje slabosti, jer snaga se svakog čovjeka mjeri u odnosu na njegove slabosti; drvena crkva, obložena valovitim limom, odavno je ne­ stala, a na njezinu mjestu sada je druga, kamena, od tvari od koje su stijene, što je i prikladno; na ovakvim bi se mjestima crkva trebala izgra­ diti ili po uzoru na stijene ili na nebo. Neki trag mira nalazimo jedino ovdje na groblju. Ovdje se čini da razabiremo mrmljanje mrtvih dolje u zemlji, daleku naznaku veselih razgovora. Tako nas vara očaj. A oni trenuci mira ipak su se polako umnožili, pa i produžili, od djelića sekunde -7-

narasli na sekundu. Nama nije naročito dobro, ali ove riječi pomažu nam da zadržimo toplinu, one su naša nada, a tamo gdje ima riječi ima i života.

Uzmi ih, i bit ćemo tu. Uzmi ih, i bit će nade. Ovo su priče koje moramo ispričati. Ne napuštaj nas.

-8-

U staroj arapskoj liječničkoj knjizi kaže se da je ljudsko srce podijeljeno na dvije polovice, jedna se zove sreća, druga očaj.

Kojoj da vjerujemo?

-9-

- 10 -

I.

Gdje završavaju snovi, gdje počinje stvarnost? Snovi dolaze iznutra, oni kapaju iz svijeta koji svi nosimo u sebi, vjerojatno iskrivljeni, ali što nije iskrivljeno, što nije izvrnuto – danas te volim, sutra te mrzim – onaj koji je uvijek isti, laže svijetu.

Dečko dugo leži zatvorenih očiju. Ne zna je li dan ili noć, je li budan ili spava. On i Jens udarili su u nešto tvrdo. Najprije su izgubili Hjaltija, radnika koji je išao s njima iz Nesa; vukli su lijes s Ástom preko brda i visoravni. Onda su dečko i Jens udarili u nešto tvrdo.

Koliko je vremena prošlo? I gdje je sad? Otvori oči oklijevajući, nikad ne znaš što te čeka nakon sna, svijet se promijeni za jednu noć, život se gasi, razmak između zvijezda povećava se, a mrak produbljuje; on otvori oči, oklijevajući, u strahu, i leži u sobi ispunjenoj mjesečevim sjajem, a Hjaltijevo lice neugodno je blijedo dok sjedi na stolcu i gleda dečka; Ásta stoji kraj kreveta, a iz nje bije hladnoća. Ti se uvijek izvučeš, polagano kaže Hjalti. Da, uvijek ima takvih koji su spremni opet ga uspraviti na noge, kaže Jens, koji sjedi na krevetu odmah pored njega, a mjesečevo svjetlo na njega je našilo posmrtnu masku. Ali sad ti nitko neće pomoći, kaže Ásta. Ne, kaže Jens, ali nije to ni zavrijedio. Što on može pokazati, kakvog ima prava živjeti, kaže Hjalti. Dečko otvori usta da odgovori, da nešto kaže, ali na prsima ga nešto pritišće, tako jako da jedva može govoriti, a onda oni počnu nestajati, budu polako otpuhnuti, a mjesečeva svjetlost pretvori se u beskonačan snijeg, soba u hladnu visoravan koja ispunja svijet. Nebo je debela ledena ploča povrh svega.

- 11 -

II.

Je li sigurno otvoriti oči? Možda ne spava, možda samo treba toliko dugih sati da se umre. Ne čuje ni udar vjetra ni šum vijavice, ne osjeća hladnoću. Znači da sam zaspao u snijegu, ovo je san koji se pretvara u mekanu smrt koja tješi. Ne mogu se više boriti protiv nje, misli dečko, a sad nema nikoga da mi pomogne. Ásta ima pravo, čemu se boriti kad je sve najbolje već prošlo? Ali to, da me obrazuje Gísli, sâm ravnatelj škole da me poučava, nije li onda izdaja umrijeti, ne bih li se trebao boriti? I zar ne leži u krevetu? Njemu se tako čini, u mekanom krevetu, to je čudnovato. Možda samo leži u svojoj sobi u Geirþrúðurinoj kući i sve je samo sanjao, putovanje s Jensom kroz nevrijeme i snijeg, može li se sanjati toliko snijega, takav jak vjetar, toliko mnogo života, i smrti, jesu li snovi dovoljno veliki za sve to?

Ne može otvoriti oči, pa to je tako lako, kapci su teške kamene ploče. Pokušava pipati oko sebe, pošalje ruke na istraživanje, ali to se pokaže jednako neuspješnim kao i otvaranje očiju, čak ih i ne osjeća, možda su mrtve, mraz ih je možda razgrizao i sad ovdje leže kao bilo kakva gomila drvenih kolaca u snijegu. Gdje si, Jense, misli on, ili mrmlja, a onda opet utone u san, ako je to san, ako to nije smrt, utone u mir, utone u noćnu moru.

- 12 -

III.

Jesi li odlučio hoćeš li živjeti ili umrijeti? pita ona, ta žena ili djevojka. Ona je riđokosa, mrtvi su riđokosi. Ne znam, kaže on, nisam siguran znam li razliku, a nisam siguran ni je li ona tako velika.

Poljubit ću te, kaže ona, onda ćeš znati razliku, sigurno si mrtav ako ne osjetiš poljubac. Sasvim mu se približi i nagne se nad njega; kosa joj je tako riđa da je to jedva moguće, a usne su joj vrele, mekane. Gdje je život, ako ne u poljupcu?

- 13 -

IV.

Kad se probudi, oko dečka je polumrak, ustvari sumrak. On leži u mekanom krevetu, ispod toplog pokrivača koji miriše kao svježi proljetni zrak, tu su mu i ruke, čekaju ga vjerne i strpljive, mraz ih nije izgrizao, on ih može podići i micati prstima, doduše ukočenima, oni su poput smušenih staraca, ali su na svome mjestu, izvrsno, mrmlja on. Dva prozora naziru se iza zavjesa i on čuje duboko disanje sasvim blizu sebe, skupi hrabrost i snagu da se podigne na ruke i pogleda oko sebe. Nalazi se u prilično velikoj sobi, a tu je i drugi krevet u kojem leži čovjek i diše, to je Jens. Znači da su živi.

Kako se može ustanoviti jesmo li živi, a ne mrtvi, to nije uvijek očigledno. On ponovno razmisli, onda podigne kažiprst desne ruke, snažno ga zagrize i osjeti to. Prema tome, prst bi trebao biti živ, to je ipak nešto. Suprotno tomu, napor da ustane značajan je, od toga mu se zavrti, trebao je ostati ležati, bila je pogreška kad se čovjek pokušao osoviti na stražnje noge, tad je prvi put počela borba između neba i pakla. Pod je hladan; dečko klimavo ode do Jensova kreveta, stoji nad njim, prati mu disanje, onda sjedne na rub kreveta, zadovoljan. Dobro je da je ovaj teški, šutljivi čovjek živ, jer onda Halla, njegova sestra, neće biti svezana u kući nepoznatih ljudi, neće je tući. Čuje da netko dolazi i u sobu uđe niska žena, pomalo stroga izraza, kao da se ne nada ničem dobrom na ovome svijetu. Ti si, znači, budan, kaže ona. Je li to žena iz sna, koja ga je poljubila, tako stroga i sigurno dvadeset godina starija od njega? Što sam to ja? pita - 14 -

on. Što bih trebao o tom znati! Mislim reći: gdje? U liječnikovoj kući u Sléttueyriju, gdje bi drugdje trebao biti?

To nije glas iz snova, ova žena nije san, sličnija je odrezanom užetu, čvrsta i postojana. U Sléttueyriju, kaže on, jedva, kao da želi osjetiti okus tog imena prema kojemu su išli dva dana i dvije noći, tišina i mir s druge strane nevremena. Znači, stigao je. On i Jens su stigli. A Hjalti? Ona se podboči, oči su joj postavljene blizu i vidi se da je nestrpljiva, možda zna da je ljudski život kratak, nebo promijeni boju i već je mrtva. Mi smo, znači, stigli, kaže dečko, kao da govori sam sebi. Čini se, kaže žena.

Ali kako smo ušli ovamo, i... gore u krevet, ja i Jens? Ne sjećam se ničega.

Ne sjećaš se ničega. No ipak si mnogo toga rekao.

Govorio sam?

Počeo si istog trena kad si ušao u toplo, pola toga nije bilo razumljivo, i htio si po svaku cijenu opet nazad u nevrijeme, gol kao od majke rođen, moralo te se čvrsto držati. Da, potpuno gol, jasno je da smo vam morali skinuti odjeću, bila je tvrda kako se smrznula, a vas smo dobro istrljali.

Otišla je do prozora, brzim pokretom odgrnula zastor, i u sobu je ušlo dnevno svjetlo. Gdje je Hjalti? pita dečko kad se donekle pribrao na tom svjetlu. Hjalti, ponovi ona u vratima, odlazeći, o tomu nemam pojma. Tvoja brbljavost poslala je desetoricu ljudi u noć i za dlaku su izbjegli snježnoj lavini. Čekaj, gotovo da vikne dečko kad mu ona opet okrene leđa. Kao da za to imam vremena, kaže ona i ode.

Ostavi za sobom odškrinuta vrata, brzi se koraci udaljavaju, kratki, brzi koraci, i malo zatim on začuje šum glasova. Jens diše tako polagano da bi se svakako moglo reći mirno, kao da se taj veliki čovjek napokon pomirio sa životom, tako nas san vara. Koliko su dugo spavali, i je li bila noć kad su došli do ove kuće? Dečko opet oprezno ustane, noge ga nose, ali nisu baš jake, znatno su ostarjele, - 15 -

desna sigurno za nekoliko desetljeća. Vani je prilično svijetlo, vjerojatno se bliži podne, znači da je spavao dvanaest sati, nije ni čudo da mu se vrti. Oblačno je, ne vidi se ni traga padavinama, snažni udarci vjetra i, naravno, hladno, vjetar tu i tamo stvara kovitlace snijega, kao iz dosade, ali ne zaklanja pogled i tamo je, eno, more, olovnosivo, preteško i kotrlja se među planinama; on pogleda udesno, a tu se širi ocean, miran u svojoj beskonačnosti. Brda su bijela, i predaleko da bi bila opasna, potpuno su bijela osim pojasa klisura koje su crne poput ugljena, kao vrata pakla. On vrškom prsta prijeđe preko usnica, lagano, kao da traži poljubac. Je li to bio san: poljubac, glas, riđa kosa, toplina?

Hladno je kad se stoji uz prozor, mraz i snijeg dišu kroz tanko staklo. Vidi malo kuća pokrivenih snijegom, hladne ljušture oko života. Nagne se naprijed i tamo ugleda crkvu, je li Ásta u njoj, i čeka da je stave u zemlju? A gdje je Hjalti? Dečko promatra okolicu, kao da se nada da će ugledati Hjaltija kako se provlači između snijegom pokrivenih kuća, možda u potrazi za Bóthildur. Život se okreće da nađe druge ljude s kojima bi živio, i onda da živi s tim što je našao, tako stoji u jednoj poznatoj knjizi, a to je izvrsno rečeno, pogođeno u pravu točku, jer bi uvijek trebalo biti teže preživjeti sam nego s drugim ljudima. Rodimo se sami, umiremo sami, i teško je tako živjeti. Dečko pokuša misliti na Ragnheiður, kćer poslovođe Tryggvijeve trgovine, Friðrika. Ona je htjela izjahati za sunca, a onda je netko došao stubama, teškim koracima. Htio se pomaknuti u krevetu, da se sakrije pod pokrivačem, ali je odustao, onda je opet htio stati uz prozor, ali je i od toga odustao i sad stoji usred sobe ili, bolje rečeno, nigdje, kad u sobu uđe sredovječan čovjek, podne daske škripe pod teškim tijelom, čvrsto građenim, povisok je, napola ćelav i s velikom bradom, u vunenoj jakni s prslukom, nos mu je napadno crven, čeličnosive oči duboko su usađene, zbog čega se nos doima većim. Probudio si se, znači točno je bilo, kaže on, glas je taman i malo hrapav, ili istrošen, i on opet - 16 -

zastenje. Dobro je da si se odmorio, kaže žena koja se pojavi pokraj tog čovjeka, za dobru glavu niža od njega i mlađa, razlika je sigurno oko dvadeset godina, sitna, svijetle bujne kose i tako svijetla lica da dečko opet misli na sunčev sjaj, na ljeto, na lipanjske modre noći, hoće li se one ikada vratiti? Žena koja sliči odrezanom užetu naslonila se na dovratak, prekrižila je ruke na velikim grudima, gledajte, čini se da kaže njen izraz lica, eto sad vidite, što sad?

Nekoliko trenutaka dečko stoji bespomoćno nasred prostorije, u tuđoj odjeći od grube vune, puno prevelikoj, čini se da se život potrudio da ga ponizi. Čovjek ugura prst pod vrpcu od hlača i kaže: aha, a žena, ona svijetla, kaže: moraš se odmoriti, i onda dečko ode do kreveta i legne. Pomozi oko juhe, kaže ona ne skidajući pogled s njega, a ona druga rastavi ruke i nestane, koraci joj se udaljavaju.

Za tebe je najbolje da ležiš, kaže žena dečku, sjedne na rub kreveta, i dok je sjedala, ostari, pojave se turobne bore, crte u licu koje su ostavile kandže vremena. Ólafur će te malo pregledati, a onda nam kaži o vašem putovanju, i o jadnoj Ásti, ljudi ne govore i ne misle o drugom otkako ste došli ovamo u selo, s mnogo galame, mogu samo reći, ti i ovaj veliki čovjek, i ona kratko pogleda Jensa. Pregledati me, upita dečko, i ne zna pravo kako da legne.

Oprosti, ali ti nas ne poznaješ, kaže žena; ovo je Ólafur, liječnik u ovom kraju, i moj muž, ona podigne jednu ruku, kao da je krilo, prema mužu, koji se kratko nakloni, smiješi se, ali pogledom prodire kroz dečka, proučavajući ga. Ja sam Steinunn, kaže ona i ustane da pomogne mužu, koji s mukom sjedne na rub kreveta, zastenje kao da mu je teško uspravno stajati tijekom ovog vječnog i napornog natezanja, i počne pipati dečka, postavlja kratka, izravna pitanja, aha, miči noge, ne, ruke nisu utrnule, da, bolan vrat, i umor, pa da, i slabost. Da, da, kaže Steinun kad joj je muž ustao da je pusti da ponovno sjedne. Tako je mlad, kaže on, i zato može podnijeti gotovo sve. Odmor, prikladno jelo, voda, izbjegavati hladnoću, i za otprilike tjedan dana, deset dana on će opet biti kao i prije. Ti si - 17 -

tako mlad, kaže Steinunn, ili ponovi. Zabavno je biti mlad, kaže Ólafur, neprestane promjene. Čovjek je danas jedan, a sutra sasvim drugi. Svi bismo morali biti mladi, i nikad ne ostarjeti, nikad ne dopustiti vremenu da nas uhvati za rep. Ti ne želiš nikakvih promjena, kaže mu žena i malo zatrese svjetlokosom glavom, svega se groziš.

Je li s Jensom sve u redu? upita dečko, tiho, hvatala ga je vrtoglavica.

On se zove Jens, ovaj veliki, kaže Ólafur, no da, on je prošao gore od tebe, to se ne može poreći, on ima ozebline.

Prošao gore, upita dečko oklijevajući, je li izvan opasnosti? Izvan opasnosti, kad je čovjek izvan opasnosti? upita Ólafur. Učinio sam što sam mogao, ali će on, naravno, malo šepati. A možda i malo više.

Nastane šutnja. Kao da razmišljaju o posljednjim riječima, a možda i malo više, što se u njima skriva, koliko je loše to gore, koliko je daleko smrt od života?

Dečko malo oklijeva i onda nastavi pitati: niste, znači, našli Hjaltija, napokon se usudi pitati, jer čovjek živi toliko dugo dok ne pitamo, nema štete od šutnje, kad počnemo govoriti, onda je netko mrtav. Hjalti, kaže Ólafur, pogleda ženu, a onda kroz prozor, mno­ ­go si govorio o tom Hjaltiju, zato smo i poslali momke u oluju.

Desetoricu. Álfheiður ih je munjevito skupila. Noć i nevrijeme, i lavine, takvo je bilo stanje, kaže on, opet pogleda dečka i ponovi: takvo je uistinu bilo stanje! Kao da on to ne zna, kaže tiho žena, gleda dečka, ima lijepe oči, poput starih toplih zvijezda, to je bilo iste noći kad vas je to isto nevrijeme ovamo dotjeralo. Ólafur uzme drveni stolac kraj zida, sjedne, kimne: naravno, imaš potpuno pravo, dovelo ih je ovamo, jednostavno ih je bacilo na kuću, a mene je to tako pogodilo da sam si nalio zadnju kap šerija ove zime, ode ta kap, ode taj okus. On kuca kratkim prstima po koljenu i počne zviždati neku melodiju. Ólafur i ja, kaže Steinunn, kao da - 18 -

objašnjava, bili smo dugo budni, pisali pisma, a onda ste vi došli...

S galamom, upadne joj Ólafur u riječ, da, s galamom, složi se ona, bum, kaže Ólafur, udari se po bedru, a dečko se trzne. Ali sudeći po tvojim riječima, nastavi Steinunn, niste vi jedini bili na putu pa smo zato poslali ljude na brdo. Po suludom vremenu, kaže Ólafur, pa su našli Ástu iz Nesa, saonice, krhotine lijesa, i ničeg više nije bilo.

Dečko zatvori oči, odjednom ga je svladala neka slabost, i dođe mu pred oči Hjaltijeva slika pred Nesom, ispuni mu svijest, pred sobom je kotrljao sve veću snježnu grudu, držeći najmlađeg dečka pod rukom kao vreću dok je drugo dijete skakalo uz njega. Je li se moglo dogoditi da taj veliki brižni čovjek nestane? On će se izvući, rekao je Jens, a Jens zna takve stvari. On će to znati. Možda se Hjalti samo vratio djeci, tamo mu je mjesto, u zaljev sa stražnje strane svijeta. Djeca ga trebaju, svijet nije tako prljav da im uzme tog velikog čovjeka. Sad moraš jesti, kaže Steinunn. Ugodnim glasom, kao da te grli, neki samo sjednu i govore, glasom ti izbrišu umor i rane. On otvori oči. Žena, ona niska, odrezano uže, vratila se s pladnjem iz kojeg se dimi, ona se, naravno, zove Álfheiður i skupila je ljude koji su tražili Hjaltija. I Ástu, osim što je bila mrtva, a nema smisla tražiti mrtve, ne traži se ono čega nema. Čuje zvuk dječjeg smijeha odozdol, život se i dalje smije, unatoč smrti, to je tako nepodnošljivo, neukusno, tako je važno, to nas vodi. Steinunn ga podigne da sjedne, namjesti mu jastuk ispod križa, Álfheiður mu stavi pladanj u krilo, juhu koja se puši, nadnese se nad dečka da namjesti pladanj, teški slatkasti miris diže se iz njezina ovratnika.

Dečko dugo gleda u tanjur, jedi sad, prijatelju, kaže Steinunn. Hjalti je, kaže on prema juhi, radnik kod Bjarnija i Áste, bio je, ili jest, kaže on smeten glagolskim vremenima, treba li govoriti u prošlom ili sadašnjem vremenu, hoće li Hjalti umrijeti ako dečko o njemu bude govorio u prošlom vremenu? Ne sjećam se nikakvoga Hjaltija, kaže Steinunn, ja i inače lako zaboravljam imena, i ljude također.

- 19 -

Neki su toliko slični jedni drugima da ih je teško dugo pamtiti.

Ljudi su različito izgrađeni, kaže Ólafur. Álfheiður: Ja sam poznavala jednoga koji se tako zvao, ali se on prije mnogo godina utopio. Ólafur: More, ono je tako paklenski teško, je li imao obitelj? Álfheiður: Četvero djece i ženu.

To je upravo ono što govorim, kaže Ólafur i tiho uzdahne, nepravedno je. Álfheiður: Toliko o pravdi na ovom svijetu, rekla je njegova žena kad je doznala da se utopio. Ólafur: Što?

Dečko odlučno kaže juhi: Hjalti se nije utopio, on je bio... on je radnik kod Bjarnija i Áste... ili bio je... mislim reći, ona je, naravno, mrtva.

Juha je gusta, vrela i jaka, on ju jede, a da ne zna zašto, kao da je otupio. Álfheiður uzme pladanj, slijedi toplina, zagušljiv miris: Da mu donesem i kavu? Ólafur: Samo donesi, i to vraški mnogo kave, moja Þórdís.

Dečko brzo podigne pogled, jer je tako smiješno kad ljudi pomiješaju imena. Þórdís mrmlja nešto što se jedva čuje, ali dečko zatvori oči i jasno vidi Hjaltija pred sobom, tako nepodnošljivo jasno, vidi mu oči, razderane od razočaranja, možda tuge, čuje posljednje rečenice koje je Hjalti izgovorio prije nego što su se saonice s lijesom odsklizale, a njih su trojica izgubila jedan drugoga: nek to vrag nosi, zar je čovjek došao na ovaj svijet samo zato da umre? I onda to on izgovori, otvori oči i kaže: ne može li se ponovno poslati ljude da traže Hjaltija? Ólafur: Što, opet, treći put?

Treći put? pita dečko. Jučer su više puta tražili, kaže liječnik, to će reći dva puta, vrijeme je bilo zericu bolje, moglo se stajati, ali nisu ništa našli. I mi smo mislili da je sasvim vjerojatno da je bilo - 20 -

više ljudi na putu s mrtvacem, potrebno je više od dvojice da prevezu lijes preko brda.

Dečko: Našli smo se pred provalijom.

Steinunn pogleda svog muža, teško ti je uspravno stajati i gledati oko sebe, kaže ona, a liječnik s mukom ustane, pođe, poviče glasom poput tutnja: Álfheiður! Skupi nekoliko momaka i kaži im da traže toga Hjaltija. Kaži im da idu do provalije. Imat će posla sa mnom ako samo zucnu nešto protiv! Neće im biti drago, jadnicima, kaže on kad se vrati. Nije lako biti zadovoljan čitavog života, kaže Steinunn, ne, složi se Ólafur, bilo bi to vraški jadno nakon duljeg vremena. Imaš li snage ispričati o vašem putovanju? upita ona dečka.

Da, kaže Ólafur, ne bi bilo loše čuti tu priču, a evo stiže i kava, doda kad Þórdís dođe s kavom za njih troje, a dečku postane jasno da će teško izbjeći da o tome govori, jer to se očekuje. Ovdje bi u nekoj kući morala biti žena, kaže on polagano, zove se Bóthildur. Bóthil­ dur, ne, muž i žena ne znaju nikoga s takvim imenom, zašto? Ona je prije tri godine sigurno bila ovdje. Mi smo ovdje već dvadeset godina, kaže Ólafur, i nikad nismo upoznali ženu tog imena, zašto pitaš? Bez nekog razloga, mrmlja dečko i osjeti neku neugodu u želucu, pogleda poštara, gleda kako se pokrivač diže i spušta s njegovim disanjem. Onaj tko diše živ je, ili što to već znači. I onda počne pripovijedati. Guðmundur, pomoćni poštar, bio je bolestan, od toga počinje.

- 21 -

- 316 -

Jón Kalman Stefánsson islandski je pisac rođen 1963. Stu­dirao je književnost na Islandskom sveučilištu. Predavao je u srednjoj školi, pisao članke za novine Morgunblaðið i radio kao knjižničar u gradskoj knjižnici u Mosfellsbæru, a živio je i u Danskoj. Stvorio je osebujan i očaravajući književni svijet u seriji međusobno povezanih romana i kratkih priča od kojih su dvije bile nominirane za Nordic Council’s Lite­rary Prize. Roman Ljetno svjetlo i onda dolazi noć (Su­ marljós og svo kom nóttin) osvojio je 2005. Islandsku nagradu za knji­­ževnost. Godine 2011. nagrađen je prestižnom književnom nagradom P.O. Enquist. Njegova trilogija “o dječaku”, koju čine romani Nebo i pakao (Himnaríki og helviti, 2007.), Tuga anđela (Har­ mur Englanna, 2009.) i Čovjekovo srce (Hjarta Man­sinns, 2011.), prevedena je i objavljena u četrnaest zemalja. Posljednji roman tri­logije nagrađen je 2011. s Bookseller’s Prize.

- 317 -

Dora Maček, rođena 1936., professor je emerita Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Predavala je lingvističke kolegije na studiju engleskog jezika i književnosti te osnovala studij skandinavskih jezika, ponajprije švedskog, na kojem je i predavala. Uz svoju osnovnu znanstveno-nastavnu djelatnost bavi se i prevođenjem s engleskog i sa skandinavskih jezika. Posljednjih godina prevodi poeziju, ponajviše s danskog i švedskog, ali i sa starijeg engleskog i islandskog.

Godine 2018. za iznimne prijevode s područja staronordijske književnosti te postavljanje visokih standarda za buduće prevoditelje sa svih skandinavskih jezika dodijeljena joj je Nagrada “Iso Velikanović” za životno djelo.

- 318 -

Sadržaj

Ovo su pripovijetke koje moramo ispripovijedati

5

Čovjekova nebeska žica?

73

Ta otvorena rana u životu

235

Najviše nam nedostaje što nismo prisutni

303

O autoru

317

O prevoditeljici

318

- 319 -

Knjiga je prevedena uz financijsku potporu Islandskoga književnog centra.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednik Roman Simić Lektura i korektura Margareta Medjurečan Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Roko Crnić Godina izdanja 2018., prosinac Tisak Feroproms, Zagreb ISBN 978-953-266-998-5 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

- 320 -

- 321 -

Snježna oluja kroz koju je prošao s poštarom Jensom dečka je umalo stajala svega, ali može li se reći da je spašen kada ga u zabačenom ribarskom selu onako gleda Álfheiður, a njena plamena kosa prijeti spaliti sve što je želio od života?

I može li se voljeti dvije žene odjednom? Siromašnu crvenokosu Álfheiður, koja živi sama s malenim djetetom, i prelijepu Ragnheiður, obijesnu kćer najmoćnijeg čovjeka u Mjestu, koja uskoro odlazi u Kopenhagen?

Može li se zapravo ikada biti spašen – od mora, snijega, ljudi, knjiga i ljubavi?

U Ljudskom srcu, posljednjem dijelu proslavljene romaneskne trilogije Jóna Kalmana Stefánssona, na Islandu će zavladati kratko, varljivo ljeto, sve će se priče ispreplesti, a sve niti povezati. Dečko će voljeti, putovati i, na kraju puta, postati muškarac – jedan od onih rijetkih i dragocjenih književnih likova koje sigurno nećete zaboraviti.

149,00 kn ISBN 978-953266998-5

- 322 -

9 789532 669985

www.fraktura.hr