Lugarinka i Grdelin by Fraktura

-2-

Predrag Jirsak

Lugarinka i Grdelin Petnaest priËa o tajanstvu, nasilju, spolnosti i prijateljstvu, s prijeloma tisuÊljeÊa

Fraktura -3-

Copyright ∂ Predrag Jirsak i Fraktura, 2010. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. All rights are represented by Fraktura, Croatia. ISBN 978-953-266-142-2 CIP zapis dostupan u raËunalnom katalogu Nacionalne i sveuËilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 736765

-4-

Libuši, Ivani, Mislavu, Iskri, mojoj djeci

-5-

-6-

Štosna baba Ofelija

mam prijatelja pisca. Prijateljevanje s njim iskustvo je posve izuzetno. Možda se reËeno prostire i na druge ljudske zaokupljenosti, ne usuujem se reÊi: na druga ljudska zanimanja. Jer pisanje, govori mi prijatelj pisac, nije naprosto zanimanje, nemaštovit posao, ﬂah kruhoborština. Nije, uvjerava me, iako me uvjeravati ne mora jer ja, za naših predveËernjih šetnji, možda Ëak isuviše susretljivo i bezrezervno prihvaÊam njegova promišljanja o naravi pisca i Ëarima pisanja. Napokon, ni sâm, zapravo, nisam daleko od métiera zaËetnika tekstova. Posve sam zadovoljan položajem piscu suËelice, zaokupljen onim virenjem s onu stranu, u tuu radionicu, s ove ovdje, lagodnije, strane primateljske. Strane koja pisanju u krajnjem i daje smisao. Jer o tomu da sam strastven Ëitatelj, a i povremeni ËitaË stihova koje sâm odabirem i prepjevavam ∑ ne moram posebno duljiti. Pohrvatio sam pjesme svoga vršnjaka Hawkinsa. Pig sit still in the strainer... I must have my pig tea... Što znaËi pohrvatio? ZnaËi za svoju dušu prepjevao. U cjedilu jedna gica mirno sjedeÊ drži rit... briga me je obuzela, kako Êu sad Ëaj svoj pit... Dodajem? Tek slobodnije tumaËim predložak. Produhovljujem život literaturom. Pa ne mogu se samo diviti i povlaivati prijatelju Kazimiru, poput nekog statista u igri koju on piše i režira. Nerijetko mi glavom prolaze zgode i zgodice zarad kojih (ipak) vrijedi teÊi kruh uËiteljski. Dogaaji kakve stari pedagozi rado pamte i još radije prepriËavaju.

-7-

Zgodi se tako pa poneki od onih mojih razrednih tiÊa-golubiÊa ∑ koje mi usud, ili puk sluËaj naplavi u neumoljiv mi pedagoški zagrljaj ∑ kresne i poneku pronicavu književnu refleksiju, kadšto Ëak i pravi biser. Onda to brže-bolje kuj dok je vruÊe, oblikuj, obrauj, egzemplificiraj, koristi kako najbolje znaš i umiješ, i za narod uËeniËki i rad sebe i na slavu pedagogije. A meni je drago to što mi moji aci umiju prirediti ugodno iznenaenje. To što ∑ reËeno šatrom razredne mlaarije/mularije ∑ povremeno ostanem paf! Drago mi je, iako Ëesto i ne znam kud Êu i što Êu s kakvom iznebuha izvaljenom mudrolijom, pa se brže-bolje moram povlaËiti na rezervne položaje proËitanog, preglednog, solidno prožvakanog znanja, tj. sigurnog, poznatog mi, pedagoški Ëvrstog tla. Ma koliko to izvan školniËkoga konteksta možda nezgrapno zvuËalo, ali takav ti mladac, primjerice, bubne ovako: Skužio sam ja, profesore, kod toga Hamleta se radi o Ëovi koji oteže da se silom domogne krune, koja mu, jasno, po pravu pripada, ali zašto, molim vas, uza sve ono glumatanje naivca, trËkaranje i urotniËko šaputanje po hodnicima mora špilat impotenta? Pa ima Ofeliju, a Willy je zamislil žensku ko štosnu babu. Da se Hamlet malo posavetoval s njom negde na miru, sve se moglo dobro završit. Kad je tak, zašt je onda baš moral popušit i tu i tam, mislim u politici i u krevetu? Svi dobri dusi! »ovo Hamlet špila impotenta, mora popušit i tu i tam, a mogla bi cijelu igru po dobru riješiti štosna baba Ofelija. Što da odgovorite sedamnaestogodišnjem dripcu kojemu veÊ pripada i pola zbiljskog i pola fikcionalnog svijeta? Morao bih, dakako, opauËiti onu nezgrapnost, gotovo blasfemiËnost iskaza, tj. naËin na koji je misao izrekao, ali zašto poljuljati životnu ozbiljnost mlaahnim umom formulirane zamjerke? Pa ja besjedim s pijedestala veliËine: -8-

Paško Damaze, ne nagli (u sebi: da Ëudna imena i za južnjaka... koji još i kajka...). »ovjek se zaista može zapitati: kad je Hamlet veÊ bio šeprtlja u politici, zašto nije bio Schwarzenegger u krevetu? (u sebi: imaju oni Ëuda Ëudnih imena...). U drami bi to otvorilo mjesta za nekoliko nezaboravnih, erotskih scena (u sebi: to mu je od onih njihovih starih svetaca. Svaka draga štuje drugog...). Ovako ostaje samo ono natezanje s majkom, podosta, ruku na srce, s incestom oËijukajuÊe (u sebi: njegovi se znaju sa susjedom Grizogonom, koji me zove profešur...). Jer u drami, nažalost, i nema više erosa (u sebi: bogufala...). Možda samo u aluziji, kad Hamlet mazno veli majci zarad Ëega Êe ËiËat pokraj Ofelije: Here is the better metal... Ovdje jaËi je magnet... znaËi da kraljeviÊ baš i nije spolno nemoÊan (u sebi: eto im sad...). Pa i ono je, uËenici, seksualna aluzija, kad kraljeviÊ zaurla jadnoj djevojci u uho: Get thee to a nunnery!... Kupi krpe pa gibaj u kupleraj! (u sebi: urliËemo u zbilji i u dramama, a zarad Ëega?). OpÊa dijaËka dreka: Kako, kako? Samostan! Samostan! (u sebi: Ëitali dragoviÊi... zbog moga prijeteÊeg kažiprsta... i sad ih eto... uvuËeni u priËu...). Kako, uËenici, pitate? Nun zaista znaËi opatica, al valja nam znat da su u Willyjevo vrijeme samostani bili vesela mjesta. Pa si sad zbrojite kako to valja prevoditi (u sebi: klinci vole pikanterije, ali poduka iz elizabetinske drame ne sastoji se samo od erotiËno-škakljivih mjesta...). Iskobeljah se iz cijele zavrzlame, dok se razred valjao od smijeha, jedinim uskim izlazom koji mi je klinac Paško bio ostavio ∑ kontrapunktiranjem na njegovoj žici. Drama -9-

bi, zakljuËih hod po tanku ledu, u sluËaju da je Hamlet bio uredno ševljen, zacijelo završila pravednom namirom: svrgnuÊem strica uzurpatora, ubojice, gnjusa. To Êe reÊi happy-endom. Jerbo da se Ofelija nije onako Ëedno držala po strani (Ëitaj: držala noge skupa), nego da je to bila cura od karijere, pa se strasno bacila u kovit one dvorske intrige, starci (to jest otimaË prijestolja i ona mustra od kraljice) bili bi popušili dok si reko keks. No Willy Shakespeare je, zakljuËim s ozbiljnošÊu arbitra elegancije, svojoj elizabetinskoj rulji (u sebi: i nama) ponudio uzvišenu, kraljevsku tragediju, a ne vodviljËek iz predgraa. Dalo mi posla da se spasim iz kuËina prašne ropotarnice u koju me mlaahni mudrac htio pospremiti. Nisam smio (niti htio) pauËiti po upitnosti naËina na koji mali zbori o veliËajnoj nam europskoj baštini. To bi zaËas razorilo sve što sam bio sagradio u trenutku sretna nadahnuÊa. UtjeËuÊi se ševi, pušenju i oËištu svojeg razbarušenog adolescenta, solidnu sam klinËevu poziciju demontirao upravo njegovom logikom žljezdanih potreba. A da je bilo lako ∑ nije. No dobio sam, imam dojam, pritom i par poena kod ženskog dijela razrednoga kolektiva. I onda, kažu, lako je biti pedagog. Kako rekoh, nisam daleko od métiera zaËetnika tekstova, no s cijelom mi je istinom, ipak, na sunce: ja osobno ne pišem. Ne umijem. Izuzev, možda, važnih zapisa ove vrste: grincajg / endivija / cikla / list peršina / bakalar smrznuti / mala glavica zelja / 2 limuna... na papiriÊ-podsjetnik za kupnju na placu, što mi je bila (odnedavna više nije) obiteljska obveza i dobrodošla rekreacija. Ako u obzir ne uzmemo tromjeseËne i godišnje izvještaje razrednika IV. e. Osim, kao što spomenuh, i ponekog prepjeva s engleskog. NajËešÊe moga vršnjaka Hawkinsa. Spikea Hawkinsa. Njegovim sam Pjesmama o tri prašËiÊa zarazio cijeli razred. Valjaju se od smijeha. My shoe has caught a pig... I am a pig trap! Cipela mi smota prase... imam - 10 -

klopku za kobase! Da, literarno su nabijene i razglednice koje s mora šaljem prijateljima. Trudim se opremiti ih po kojom stihovanom anegdotom o naravi ljetovanja. Sunce, dama, osama. Pitam se hoÊe li ovi moji školarci tako skoro na more. Sad kad nam na jug vodi još samo jedna pruga i jedna cesta. I kud Êemo na kupanje kad nam malo što dolje nisu zaposjeli? Ili ne drže pod opsadom. Nadam se da neÊemo i dalje ovako, traljavo. Drunk said pig drunk... Pjana, pjana, reËe gica, teška pijanica... ZatjeËem se u Ëuenju: ni traga od onog stida koji me redovito hvata kad razmišljam o sebi kao o nekom modelnom pripovjedaËu, umjesto da odškrinem vrata pravoj priËi ∑ Kazimirovoj. PriËi kakve mi on nerijetko povjerava, možda i ËešÊe negoli bjelini papira. Iskustvu izuzetnom, lako se uvjeriti. O kojemu nikad (“Pazi, amice, nikad!”) neÊe, ne može, ne želi pisati. Pa ja mu, na kraju krajeva, onda ispadam kao jedini Ëitatelj nenapisana, nepostojeÊeg teksta. A molim ga, kumim: napiši, stari, to ti je super. Ali on se neÊka, krzma, oklijeva ko vlaška mlada u prvoj braËnoj noÊi. NiËeg da bi se latio, nego samo odmahuje rukom. A ja pomišljam da Kazimirove storije krišom, ma kako šeprtljavo, sam pribilježim. Za potomstvo Ëitateljsko. Ako veÊ ne za ovo naše, današnje. Jer tko bi išta Ëitao dok topovi tutnje. Neki mi je dan, na primjer, raspreo kako veÊina pisaca opisuje svoje likove za dnevna svjetla, pa se ljudi Ëak i ševe danju po autima zavuËenima u gustiš. I po motelima, ako su pri lovi. Pri tome im za uobiËajene, dnevne banalije stoje na raspolaganju prostori poput dnevnih boravaka, blagovaonica, restauracija, vrtnih terasa, plaža, šumskih staza, uzletišnih hala, kolodvorskih perona, ulica i parkova. I sve to u punom sjaju Božjeg svjetlila. Posve iznimno ljudi su na djelu u ružiËastoj izmaglici praskozorja, ili u sjenama minula dneva. A golemi, Ëudesni prostor noÊi? Potrošen je na šetnje ljubavnika za rukicu, kao vrijeme kad radi bodež zavjereniËkog ubojice, - 11 -

kad kradljivac obija bravu vile na osami, a iz groba se dižu nemrtvi jeftinih horora. Potencijal noÊi, razmahuje Kaz rukama i prijeti mi kažiprstom desnice, perom, da znaš, valjano još nije niti dodirnut. Društvance na logorovanju, u noÊnoj tami nad žeravicom peËe meso divljaËi (ËešÊe kobasice pune soje i konzervansa) i zalijeva ga (mlakim) pivom iz limenke. Pjana se klapica trijezni u mraËnom, utihlom moru palucavu od planktona. Pa noÊ ispada da je ništa drugo nego prazno neko meuvrijeme koje priprema djelatnu vrevu dana. Tek s ponekim iznimnim zbivanjem kao što je trenutak obljube, po koja noÊna mora, oznojene plahte ljetnih spavaËa i nesano zurenje u lažljivu katodnu kutiju. I to ti je, frend moj, uglavnom sve. Ljudi kao pravi likovi, ljudi okrenuti onom bitnom na naliËju dnevne jurnjave, dakle sebi, Bogu i praznini kozmiËke noÊi, jedva da postoje. I tko sad nad ovakvim stvarima, kad se zaËnu u glavi pisca, ne bi zažalio što nisu zapisane? Ja bih to uËinio bez krzmanja. I rado bih se, priznajem (u svojoj dugoprstoj ambiciji) prikazao zborniËkom ženskinju u stvaralaËkome gardu. Izlaz nazirem u svojevrsnoj razmjeni, to jest da ja Kazu kadšto uzvratim po kojom svojom priËom. Možda bi se zainteresirao, ma kako da su moje storije skromne i sadržajno i motivacijski i štotijaznam kako. Možda bih kreativca uzmogao uhvatiti u trenutku neopreza, poput ljepljive kuÊne muholovke, koja visi sa stropa kuhinje ispunjene mirisom dobre hrane. Pomišljam da ga privuËem ponekim iskustvom s kolegicama iz zbornice, koje ne žive u svetinjom zakona posveÊenoj vezi. Kazimir voli erotiku. Pomišljam i na to da mu ispriËam kraj one aËke, hamletovske storije. Vrijeme priËe: devedeset i prva. Jesen blaga, sunËana, tužna. A Ëede rokaju po Vukovaru, Zadru, Osijeku, Turnju. Po Ëemu ne. Ja se posvadio sa ženom, koja mi spoËitnula kukaviËluk jerbo nisam u dragovoljcima. Pitam ja - 12 -

nju, kako Êu u odoru sa svojim dioptrijama? Oderat Êe me snajperist preko grudobrana plitka rova (deËki nisu slušali prebjege iz yu-vojske da kopaju dublje) kad prvi put otpužem do obližnjeg šumarka da mokrim. Pa muško to ne može ËuËeÊi, mora uspravno, iza stabla. Kad obavim posao, uza svoju prostornu orijentaciju, neÊu više znat gdje je rov, a još manje gdje sam ja. Tako radije gulim svoju prosvjetu. Rat ili ne, uËimo Hamleta i gerundiv. Kad zasvira, odemo u sklonište pa tamo, ako nam se hoÊe, nastavimo s gradivom. NajËešÊe nam se neÊe, pa Ëavrljamo. Da si tjeskobu ublažimo. A nekad zavezemo i u ozbiljnu diskusiju o onome zašto tutnji. Neki dan kolega ﬁlozof (s nadimkom Lucko) raspreo o hegelijanskim povijesnim stupnjevima apsolutnoga duha, uz koje se moraju, kao uz vrlet, uspeti svi. Jer nema naroda bez povijesti. Zato sad po nama padaju bratske granate. Slušali mi Lucka u onoj polutami betonjare, uza svu zimu i slab zrak, ko Sokrata njegovo posveÊeno bratstvo. Ne znam da sam se i s jednim naraštajem aka zbližio kao s ovim. U nevolji smo svoji. A poslije svak po svome. Vremenu unatoË ja nikome, pa ni Kazu, nisam povjerio da sam jednog lijepog dneva prije mjesec dana pokupio krpe, ubacio knjige u svoju staru škodu, pa gibaj s Klake na Trešnjevku u stan pokojne bake. Upozorio sam na moguÊnost da Êe nam se onamo ubaciti izbjeglice i da bi stan valjalo Ëuvati. Sad mi se pružila prilika. Pa reËeno ∑ uËinjeno. Tako sad živim mirnije, a kÊer viam dvaput tjedno. Ženi je svejedno. Nema ništa protiv Ëuvanja imovine. A prihvaÊa i argument da sam bliže svojoj gimnaziji. Samo se provuËem kroz kuÊnu vežu broja 13, pa kroz dva vrta iza Na-Me na Placu. Pse, na sreÊu, nemaju. Zasad samo slušamo kanonadu s juga, ali nikada ne znaš kad Êe i po nama poËeti padati. Zato je bolje uza zidove i kroz vrtove, nikako širinom ulice. - 13 -

Sad kad imam više vremena za sebe naveËer se družim sa svojim razredom. Sjednemo u kafiÊ na KonËarevoj, poneki ugostitelj još nije na bojišnici. Cigarete, cuga, spika... reËeno gojenaËkom šatrom. Ja, doduše, ne pušim, pijem samo koliko mi bubrezi dopuštaju, al kad je prigoda, razvezem priËu. Ako me ništa ne pitaju, puštam da oni govore, a sebe silim na slušanje. To baš i nije lako kad cuga zavrti glavom, pa se mlate besmislice. Ali i tada moram po pravilima. Sve kako zanat nalaže. Jedne veËeri, negdje pred maturu, pozovu me klinci u neki stan u blizini nekadašnjeg samaËkog hotela. Sad je, kao i drugi u ovome gradu, pun izbjeglica. A kad tamo ∑ Hamlet! Maturantski. Pomaknut, svega mi, kao Stoppardov, engleski rafiniran i nafitiljen, ili onaj Brešanov na narodnu. O kojima moji gojenci pojma nemaju jerbo im još nisam stigao reÊi. Sami od sebe pustili mašti na volju. Vidim, nedvojbeno parodija. Groteska. Ratna. I ozbiljna i neozbiljna. Hamlet nervozan, neodluËan, mrvu konfuzan, kakav i mora biti. A sve ostalo izvrnuto naglavce. Djeva Ofelija nije nesmjela i mutava kao kod meštra, nego je to cura i pol. Baš kako ju je Paško Damaz, onaj mudrac od klinca, inovirao na kraju treÊeg razreda. Štosna baba Ofelija. Vidim otkud vjetar puše. On je za dirigentskim pultom, pozna mu se redateljski rukopis. Sad Ofelija, lipota divojka, i ljubi i ozbiljno svoga kraljeviÊa svjetuje. Zaljubljenici sasvim dobro guraju na sklisku ledu, što Êe reÊ u kovitlacu intrige. Glavu na ramenima Ëuvaju. A rasplet? Sve ko u priËi ispriËanoj kao napetica. Polonija ubija Klaudije. Nije kraljev pouzdanik obavio što je trebalo. Nije sredio opasna neÊaka kad mu se naredilo. Zato glava pada, starkeljo neharni. Hamlet, jasno, promaši kralja, ali u Laerta, Polonijeva sinka, Ëvrsta desnica i ubojit rapir. ΔaÊa mu osveÊen, okrunjena glavo, nevaljan ti bio raËun. A onda Êe Norvežanin na Helsingör udariti. Kad se veÊ oni unutra kolju, prilika za nj ko naruËena. - 14 -

Kako li se samo mali Paško dosjetio? Sigurno mu i predstavljaËi pripomogli. Obudovjela kraljica di Êe šta Êe nego padne u zagrljaj (svome švaleru) Fortinbrasu. Diki norveškoj zrele se draži sviaju. Kušao ih obilato (u potaji) za vrijeme peace talks. Došao ucijenit Danca. Tražio ni manje ni više nego da bratoubojica preda vlast u zakonite ruke. Kome? Hamletu. Zašto Hamletu? Zato što svi od Öresunda do Skageraka znaju da je dotiËna uËena glava zbrkana, sva u knjigama i u studiju ljudske naravi. A to Êe reÊ sprdnja od vladara. S njim Êe Fortinbras, kad novak zasjedne na prijestolje, znati. Kako? Lako. Al neÊe gladac na jadac, ne da se stari Danac nagovoriti da se odrekne vlasti i ložnice slasti. Ispadne kako su Suenice zaplele, pa je sad gazda Fortinbras. A Hamlet? Nigdje. To jest na svojoj normalnoj poziciji: out of the game. Zbrkani legitimac, dakako, pobjedniku više nije potreban. On zna kako Êe i što s kravomuznom Danskom. U šakama mu i ljubovca, kraljica reËenoga kraljevstva, što Êe reÊ da je sve kako valja i po zakonu. A vesela rapirijada? Bilo i nje. Drvenim, djeËjim maËevima. Bez otrova, doduše. Tek herojski otpor rodoljubne garde strancu. Garde koja (avaj!) ne uspijeva osloboditi kraljicu iz silnikovih šapa, pa krvavih i probodenih mladijeh rodoljuba koliko voliš. To jest keËapa na bijelim košuljama. A Hamlet i Ofelija? Ha, što im ostaje. Ne šutnja, nego bijeg kroz tajni prolaz u polje široko, u šumetine švedskoga kraljevstva. Sila je pobijedila. Ali ljubav nije poražena. Srednjoškolska predstava. Prava. S gutanjem teksta, tremom i zamuckivanjem, s Ëitanjem (nememoriranih) replika s papira, s ponavljanjem scena kao na probi. Uz kalemljenje dadaistiËkih gegova na Willyjev original. Pljeskali smo kao ludi. Sve sam ih izgrlio, a malom Damazu Ëestitao. Nije više - 15 -

mogao tajiti da je on bio duh-pokretaË. Pa smo se onda u ostatku noÊi napili Coca-Cole krštene vinom. Pred jutro sam kuÊi doteturao. Eto takve ja priËe imam. A ne znam kako da ih napišem i što bi na to Kaz. Zato sve držim za sebe. Možda se nekad i pruži prilika. Kad Kaz napiše one svoje ljude u noÊi pa ja, možda, doem na red. Sa zaljubljenim Hamletom i s keËapom na bijelim košuljama. Slutim: bolje bi mi bilo da se bacim u brzicu. Pa il pukovnik, il pokojnik! Nerijetko sam u kušnji. Al svaki put na kraju nekako odolim, pa se tješim svojim zafrkantom Hawkinsom: The pig fell over the upturned motor car... Gica pjana kano majka pade preko motor-bajka... I tako me mandolinci moga IV. e poËastili predstavom. Ni sami ne znaju koliko. Da ne tutnji i lijevo i desno, s tim krasnim silovanjem klasike mogli bi poÊ kamo hoÊeš. Lidrano i to. No kazalište sad mora priËekati. Pitam se (žalostan) koliko Êe mojih glumaca u rovove? Kad za koji dan maturiraju. NoÊas sam san usnio: mašem im s ploËnika, a oni stupaju pod barjacima pobjede. U nastavku: hodam meu bijelim križevima vojnoga groblja i tražim imena. 1992.

- 16 -

Miris crnogorice

ijeË je o ženi. Nije ona daleko ni od Ofelije, ni od Kunigunde, ni od Esmeralde, ni od Eleonore, ni od... kako li se samo Ëarobno zovu sve one naše zbiljske i pomislene ljubavnice, žene, družice, prijateljice? Iza imena je iskustvo ozbiljno, vedro, nujno, tragiËno, komiËno, potrebno, nepotrebno. Sedam u jedan mah. RijeË je o temi vjeËnoj vjeËitog ženskog, koje tek zatitra li mrvu obrvom, zaleprša li malko suknjom, trzne li neznatno oblim bokom ∑ lavine pokreÊe. IspriËao mi je Kazimir priËu zaËudnu, a na pogled tako obiËnu. »uo sam je, zapravo, tek jedan jedini put, ali nekako me na Ëudan naËin ponijela. Da sam je sâm bio iskusio, možda je kao ni on ne bih bio kadar posve suvislo ispriËati. Ma što da nas Ëeka na zajedniËkom putu, odluËio sam priËu ispriËati upravo onako kako mi je bila kazivana. Odmaku godina unatoË, Ëinim to s lakoÊom, jer vrijeme mi je prolazeÊi priËu približavalo, umjesto da je udaljuje. Valjda nitko ne može smatrati sebiËnim to što ne skrivam da mi je pomalo krivo zato što priËa nije moja. Što mogu, zavidim, ali iskupljujem se iskrenošÊu. Istini za volju, zavist je veÊ ishlapjela i tue iskustvo žene postalo je mojim, u svoj oštrini i zbiljskim obrisima, premda mi to prijatelj nikada više ni rijeËju nije spomenuo, niti sam ja ikada iËim na to aludirao. Pretvorilo se sve, to iskustvo i ta priËa, u nešto prešutna što meu nama kao da ne postoji, a itekako je postojalo i opsjedalo me duge godine, u svojoj jasnoÊi i zagonetnosti. Je li i njega, ne mogu prosuditi. Možda je

- 17 -

se, priËajuÊi je meni, nekako oslobodio, ali teško da je samo tako mogla nestati iz njegova iskustva, pamÊenja i ranjive senzibilnosti. Napokon, govorimo o piscu, a oni su, znamo, Ëeljad osjetljiva, osjeÊajna. »uo sam priËu s jeseni, za duge šetnje Jurjevskom, pa zavojitim drvoredom, onamo gore na Cmrok. Njezin pak završetak na ljetnoj terasi restauracije Mirni kutak, gore na križanju, uz cinkanje Ëaša i nevezan razgovor za okolnim stolovima, jedne zlatne, sunËane, babljoljetne, zagrebaËke jeseni, kakvih, hvala Bogu, unatoË ekologiji i ozonskim rupama još uvijek ima. Saslušao sam bez rijeËi, bez pitanja. I zavidio, Bože, zavidio. Ne stidim se priznati, iako mi nije lako što se ponavljam. No nije svak lak na peru. IduÊih su mjeseci moje emocije, nakupljene oko Kazimirove priËe, hlapjele i ona se u svojoj, vremenom neokrnjenoj, iskustvenoj jezgri nenapadno prekrcavala u moje životno plovilo, u moje misli, snove i sjeÊanja pa se tu nekako udomaÊila i ostala. Ukrcana nepozvana, narativni slijepi putnik, ni rubnim svojim obrisima nije niti mrvu izblijedjela. Ostala je ono što je spoËetka i bila: jasan, zgusnut upis u strukturu sjeÊanja, trag nezaboravne fascinacije. Može li on, nakon svega proživljenog, još išta osjeÊati? pitao se Kazimir onoga dana, u gaju crnogorice, na suhim iglicama koje su potplate Ëinile skliskima kad bi se po njima hitalo kroz polumrak mirisnih, smolnih grana. Stajao je ispred Šljukingona, lovaËke kuÊe nadomak Bjelovaru, pušio i u Ëudu motrio prazninu ondje gdje kršÊani kažu da je Ëovjeku duša, a bezvjerci da mu je svijest ili štogod takva. A praznine je ondje zaista, po Kazimirovu svjedoËenju, bilo. Praznine ne po mjeri osvijetljena kruga mraznog dana koji bliješti uokrug gaja, nego po mjeri onog moÊnog i eksplozivnog kovitlaca mržnje, verbalnih

- 18 -

sukoba i ﬁziËkih obraËuna, koji mu je nepovratno bio razorio brak i opustošio život. Prosvjetljivale su tada kopljaste zrake sunËane i onamo k njemu, u gaj, i Kaz je osjeÊao: polumrak praznine u okruženju one veÊe, moÊnije i svjetlije, postupno postaje nekako podnošljivijim. Bilo je to nešto nova što je zamijenilo tup, neprolazan bol izazvan dugotrajnim onim slijevanjem svega što mu je u životu nešto znaËilo i do Ëega mu je bilo stalo u nenasitno zjalo ništavila. Nosi li to novo što se javilo i najskromniji zalog trajnosti? Možda je posrijedi bilo tek prolazno olakšanje, nakon dugih mjeseci osjeÊajne ispražnjenosti i nezainteresiranosti za sve što ga je okruživalo? Ili, po nesreÊi, samo nov pojav staroga? Nije dokuËio odgovora, a i bolje je ne znati ga, zakljuËio je. Napokon, što bi s njim, tim odgovorom? Finitnost je sad bila posljednja stvar koja mu je trebala. A što mu je trebalo? Svega mu je trebalo. Svega što treba zdravome muškarcu u punoj njegovoj tridesetogodišnjoj snazi. Prije iËega (i poslije svega) mlada žena, s uvijek spremnim svojim vlažnim ženstvom, s vlasima koje klize bujnim slapom s nagih ramena, miluju mu lice i ruke, brišu pot oznojenih njegovih prsiju, na kojima ona poslije ljubavi zadihana hvata dah. Eto što mu je trebalo. A toga u tijeku dugih, predugih mjeseci nije bilo. Kazimir je naoËit. I danas lako nalazi ženu za jednu, dvije noÊi. Ali onih mu mjeseci nije bilo do prolaznih susreta. Cijelo njegovo biÊe, um, udove, osjeÊaje zaokupljala je žena s kojom se rastajao. Visoka, krupna Ema: plavokoso, zelenooko, buËno žensko svijetla tena, za kojom ga, unatoË svemu nasilnom i neželjenom što su jedno drugome uËinili, još uvijek mori posve konkretna Ëežnja tjelesne i druževne blizine. Mori u glavi i u preponama, iznenadnim i nekontroliranim grËenjima želuca, drhtanjem udova i tijela, nakon Ëega obiËno slijedi predah, tupa osje-

- 19 -

Êajna ispražnjenost. Ne bi li se doskora, za jedva koju minutu sve ponovilo s predvidljivom, nezadrživom pravilnošÊu. Osvrnuo se sad bespomoÊno oko sebe za nekim tko bi mu pomogao. No Ëime vam ljudi mogu pomoÊi u trenucima vaše crne kušnje? Nude, doduše, što imaju, ali obiËno imaju samo znatiželjno uho, sedative i dobar savjet: ProÊi Êe to, prijatelju... bavite se Ëime... najbolje kakvom tjelesnom aktivnošÊu. Oh, jade solidarnosti! Jer pomoÊi može zapravo uvijek samo izvor nedaÊa i trpnje: ona. Ona i nitko drugi. Kako nakon svega? Tako da se, napokon, poËne ponašati kao normalna ženska koja voli. Kao ljubavnica uvijek spremna podati se svome mužu i ljubavniku na širokoj postelji u njihovom zagrebaËkom stanu, steËenom danonoÊnim, upornim, višegodišnjim radom, skrbljenjem, namicanjem, štednjom, odricanjem, honorarnim zaradama, zajmovima, zlopaÊenjem. Ali ona je sad, njegova Ema, na sreÊu, na nesavladivoj udaljenosti. Jer kad ne bi bila, sve bi se opet nastavilo, kolo bi se još jedanput okrenulo ukrug, mraËni kotaË muËenja, meusobna iscrpljivanja i verbalnih kreševa. PomoÊi, dakle, niotkuda. Uokolo samo polumrak crnogorice, s prosjevima zimskog sunca. Pritom, zaËudo, Kazimir nije Êutio hladnoÊe, iako je iz tople restauracije lovaËke kuÊe izašao samo u puloveru. Debelom, doduše, pletenom na ruke (Emin rad), ali ipak bi mu veÊ doskora moralo postati hladno, jer mraza još i sad, k podnevu, ima eno ondje na travi, na Ëistini iza visokih jela, u zamjetnu iskrenju bjeline. Pomislio je kako bi se trebao vratiti, ali cigareta još nije bila dopušena, a valjalo je (barem nakratko) prepustiti petogodišnju djevojËicu roditeljima koji su sjedili tamo unutra, u gostoljubivoj toplini solidna ugostiteljskog objekta i, naravno, uživali. U djetinjem šaranju bojama po Ëetvorinama papira (današnjem svome poklonu) i ne- 20 -

vezanu Ëavrljanju (Evo djeda, evo bake, a tu je još i micica...), u djetinjim plavim pletenicama, razdjeljku usred tjemena, bijeloj bluzici i suknjici škotskog uzorka, a i u sebi samima, dakako, jer se, eto, nastavljaju u emocijama i sjeÊanju, u vremenu i postojanju ove male brbljavice. A dijete je, opet, uživalo u toplini pogleda kojom ga okružuju i uznose izbojima nježnosti i staraËke odanosti. I u kremšnitama koje Êe joj, dakako, pokvariti objed koji slijedi, ali o tome nitko, naravno, ne vodi raËuna. Bilo mu je lakše ovdje vani. Pribrao se, premda, znao je, ne zadugo. Jedno je, ipak, u svemu bilo novo: polumraËna praznina vlastite unutrašnjosti, u okružju sjajnog polja vanjskoga prostora, u postupnoj zamjeni onoga grËenja i tupe boli djeluje sad kao olakšanje. Hvala i na tome. Hvala komu? SumraËnoj praznini ispunjenoj mirisom crnogorice? Svejedno. Svejedno? Kazimir nije religiozan. Pouzdano znam da je, kao i ja, katolik iz obiËaja, a kao rasni intelektualac zapravo nepopravljivi agnostik, no tada je, sjeÊao se, osjetio potrebu da moli. I molio je sred mirisne crnogorice, u polumraku pod stablima, neku jedinstvenu, složenu molitvu usamljenika, bez glasa i rijeËi. Izuzev možda pretanka nosa za senzualnu gornju usnu (kako bi ga, uz poštovanje konvencija realistiËke proze, valjalo opisati), Kazimir je posve privlaËan tridesetogodišnjak u bijelom puloveru i smeim samtericama. Prije onizak, ali u naknadi te muškarcu nepoželjne tjelesne osobine dobrano pleÊat. Ne skriva prve naznake Êelavosti, no veÊina žena na to nikad, na sreÊu, nije bila osjetljiva. Nije tu još posrijedi neka faktiËna Êelavost, faliËka ona raskoš visoka Ëela i prostrana ovala tonzure. Nikako. Tu su, kako rekoh, bile tek prve naznake: neznatno tanjenje pokrovca taštine. Što je, tu je. Napokon, Êelavost je, kažu medikuši, znak snažne muževnosti. Svemu su krive žlijezde, da ih odnio ko ih je izmislio! - 21 -

uputio je Kazimir, otpuhujuÊi dim, svoju samoobrambenu krilaticu nenazoËnu slušateljstvu, no tada je na svoje Ëuenje, pa donekle i radost, razabrao kako je ono ipak tu. Auditorij od jedne jedine osobe, zaista nimalo brojan, ali itekako dobrodošao. Dim i nerazgovijetno mrmljanje bio je uputio ženi koja mu je nadohvat ruke upravo izlazila iz automobila. Kazimir se, dakako, smjesta izvukao iz svoje autoopservativne Ëahure i razabrao: nepoznata je pristigla u metalik zlatnom Sunbeamu, onoj cijenjenoj makini ranih sedamdesetih. Raskošna, ali prije sitna negoli krupna žena njegovih godina, u tamnosmeem krznu nekog egzotiËnog papkara, s bluzom raskopËanom kao da je ljeto, bluzom boje starog zlata, u crnoj midi-suknji od teške tkanine. S odsutnom rutinom zalupila je vrata svojemu prometalu. Zastala, uoËila Kazimira, kimnula nesigurno, kratko, na pozdrav. I sama se, oËito, iznenadila toj gesti. Zašto, zaboga, pozdravlja stranca kojega prvi put vidi? Kao da se zbog neËeg zbunila (možda zbog onog žestokog kovitlanja emocija oko neznanca, koje ženama nerijetko promakne i koje ih neodoljivo privlaËi kao leptira-noÊnika sjaj svijeÊe u tmini). Nije se tako zbunjena za trenutak mogla odluËiti hoÊe li prvo ubaciti kljuËeve svoga skupog raskošnika u crnu torbicu, ili nekako pokušati sprijeËiti krzno da joj klizne s ramenâ, preko kojih je tek ovlaš bilo prebaËeno. Besprijekorna frizura prirodne brinete, nenametljiva dotjeranost žene koja ne provodi osam sati u zadimljenu uredu, ili u masnoj, buËnoj hali tvornice. Bit Êe to žena kojeg od dobrostojeÊih bjelovarskih odvjetnika. Ili pak nekog partijskog moÊnika, koji sad jezdi s tajnicom na službeni put u metu snova svih komi-funkcionara ∑ u Kumrovec. Možda je to neka dobrostojeÊa vlasnica frizeraja, u mladosti marljiva i snalažljiva frizerka, koja si sad može dopustiti da djevojkama ostavi radnju na sat-dva, kako bi popila kavu s prijateljem (ljubeznikom), a možda, tko zna, i odvaljala koju rundu s dotiËnim - 22 -

u nekoj od brojnih, raskošnih kuÊa za odmor razasutih po vinogradima, onamo prema Trojstvu, ili prema Ðurevcu? Kazimir ni pomislio nije ni na kakav upit, ni na kakvu nesmotrenu gestu, dok se trudio oko ženina krznena bogatstva. To bi, bez dvojbe, smjesta razorilo svu spontanost, sav Ëar iznenadna susreta. Ono je zapravo, usput da napomenem, bilo dobro mjesto za upoznavanje. LovaËka kuÊa u šumi podalje od gradiÊa, nikome na oku, u nenapadni jutarnji sat radnoga dana. U posve drukËijoj situaciji upoznao je ženu s kojom ga još veže podosta materijalija, hrpa dokumenata u odvjetniËkim fasciklima, podosta planova koji nikada neÊe biti ostvareni, gorËina žestokih sukoba i... spolna žudnja. Ovo sad nikako nije ona buËna, potrošaËko-utilitarna atmosfera Jadranke, trgovine uvoznom YU-robom u Pariškoj ulici u Pragu, gdje je bio upoznao Emu. Krupna je plavuša (po svojem nezadrživom, unutarnjem impulsu, najjaËem regulativu njezine komunikacije s ljudima, što je Kazimir, avaj, shvatio prekasno) tada, u trenutku kad je stupio u onu pregrijanu, slabo provjetrenu, ali dobro opskrbljenu delikatesnu trgovinu, protestirala i žestila se u svezi s nesnosnim kursom kojim »esi tu, u trgovini, mijenjaju dinar, te kako ono što ona sada kupuje uopÊe ne vrijedi zastrašne hrpe kruna koju joj otimlju, od koje se na blagajni, po vlastitoj volji, u taj Ëas de facto veÊ bila rastajala. Cijela i nepatvorena Ema. Ludo privlaËna, ludo nametljiva, ludo nezamjenljiva, ludo luda. A buËila je zatim Ema, protestirala i žestila se i iduÊe Ëetiri godine njegova i njihova zajedniËkog života, jureÊi poput nezadržive bujice kroz radnje, kavane, izložbene salone, plaže i hotelske sobe u Ëeškim Krkonošama, slovenskim Alpama, na hrvatskom Jadranu i u (jedinstvenom, neponovljivom, nezaboravnom) pariškom Parizu... cijelim prostorom i vremenom Kazimirova života. PrivlaËno, skroz-naskroz ludo žensko (apsolventica praške likovne akademije u - 23 -

smjeru restauracije štafelajnog slikarstva i drvene plastike), neskriveno i neskrivano opsjednuto Ëisto muškim ambicijama i porivima: Ëežnjom za slikanjem, uspjehom, novcem, ljubavlju, Ëežnjom za vernisažima vlastitih izložaba, za kuÊama, jahtama, dragocjenim umjetninama, od kojih Êe za koju godinu oblikovati zadivljujuÊe skupu i umjetniËki neponovljivu zbirku antikviteta (koje Êe u kratkom vremenu prikupiti), zbirku nad kojom Êe i znalcima zastajati dah. To je bila, shvatio je, žena koju je ljubio. Žena sva od ambicija, od stjecanja, od vladanja drugima. Hvala, rekla je neznanka nudeÊi Kazimiru svoja obla ramena u zlatnoj bluzici, ne bi li ih iznova zaštitio toplinom krznenog egzotikona. Hladno je, zakopËajte bundu, rekao je u navali nerazumljive nježnosti i odmah ugrizao usnu, kažnjavajuÊi se zbog tona kojim se obratio nepoznatoj. Tona koji joj je davao na znanje da želi s njom izmijeniti koji pogled, koju rijeË, koji toliko mu potreban ljudski dodir, ovdje u studenom polumraku crnogoriËnoga gaja. Zaista je hladno, hvala vam, rekla je odsutno, nesvjesna njegova neprimjerena, napeta tona, ali uvukla je hitro ruke u rukave i djeËje poslušno zakopËala bundu. Ema nikada ništa nije uËinila na njegov zahtjev, molbu ili prijetnju. Shvatio je nakon dvogodišnjeg sljepila da ona to i nije kadra: Ema je bila ustrojena poput velikog, buËnog, tvrdoglavog magareta kojega neprekidno moraš vuÊi u smjeru suprotnom od onog u kojemu želiš da ono nosi teret. A teret je pritom nemilice sebi nakrcavala sama, vehementno odreujuÊi tempo sveukupne pragme njegova i svoga života. Nije pritom štedjela ni sebe, ni njega, niti ikoga. Prava radoholiËna, stjecajna mašina. Pa se tako (protuzakonski) kupovalo stanarsko pravo prijateljeve garsonijere, cijele vreÊe cementa pakovale u pakete prikladne slanju poštom, u vremenu pomanjkanja dragocjene prašine za gradnju vikendice u Podvelebitskom kanalu... - 24 -

i tako redom. Sve: život, stjecanje, povremene vulkanske erupcije spolnosti, sve je u životu njegove žene bilo prava drama koje se ne bi stidio ni genij jednog Ibsena. Shvatio je napokon: satkana je njegova sirova i surova Ema od gruba tkanja životnih želja i neutaživih potreba. Gonjena i opsjedana nerazumljivim porivom, gradila je, nesvjesna svoga mjesta pod kapom nebeskom, nesvjesna pravih motiva svoga ponašanja i svojih (dakako i njegovih, Kazimirovih) pravih moguÊnosti, predimenzionirani neki, nepotrebni i groteskni monument posjedovnosti i nagomilanih materijalija. Ovlažila bi se meu nogama jedino kad bi na žiro-raËun pristigla zamašnija suma. A u odsudnu trenutku, kad je opsjednuti, fascinirani, zaljubljeni Kazimir napokon zbrojio dva i dva, bili su veÊ u braku, s djetetom na putu. Poslušno je neznanka prihvatila ponuenu cigaretu rukom koja je, uoËio je, neznatno podrhtavala. Dok joj je pripaljivao, nehotice je prstima dotakla njegove. Prsti su joj bili suhi, vruÊi, uzdrhtali, tako nesigurni. Mogli bismo, ako vam nije... Nije morao završiti reËenicu, niti je ona oËekivala njezin nastavak. Oboje su sad bili obuzeti jedinom emocijom, jedinom mišlju: dobro mi došao, nepoznata/i. Zašto ne bi naËas sjeo u dnevni bar lovaËke kuÊe u društvu ljepotice? Zašto naËas ne bi sjela u društvo neznanca inteligentnih crta lica i njegovanih ruku, Ëovjeka koji, oËito, ne živi od ﬁziËkog rada? Hitro se dalje odmatao jedan hitar, teško ponovljiv, spontan ﬁlm, uprizorenje iznenadna susreta ženskog i muškog naËela, ili Ëega li veÊ. Istom poslije Kazimira je zadivila neupitnost i logiËnost zbivanja kojemu su neznanka i on bili pasivni, nesvjesni, nedobrovoljni aktanti. Kad je prije godinu-dvije bio izgubio dah u njihovu - 25 -

vrtoglavostjecajnu tempu života, Kazimiru je njegova plavokosa planinkinja vila (s vjeËitim tragovima uljene boje ili tempere pod noktima) napokon prokazala i pokazala jedno mraËno, depresivno lice žene koju ni njegov radni, ni novËano-stjecajni, ni spolni potencijal ne može i nikada neÊe moÊi zadovoljiti. Ema je za nj naprosto bila prejaka, prebrza, prešumna bujica koja ga je trajno odnosila od njegova života nekamo u neizvjesnost u koju on nije želio biti odnesen. A sam Bog zna što je sâm pritom Ëinio njoj, gledano iz njezina oËišta. Nikad to nije ni pokušao shvatiti, dokuËiti, niti se potruditi oko moguÊeg boljitka. Jer boljitka u njihovoj vezi nije moglo biti. U njoj je moglo biti samo gomilanja Ëiste suprotstavljenosti, besmislene i buËne furioznosti. Uzmaknuo je zato na cijeloj crti bojišnice, sluteÊi da je on za Emu zapravo samo lako preboljiva epizoda, ustuknuo je spasavajuÊi navrat-nanos rasute ostatke svoga života, kojima je dotad neštedimice i nesvjesno bio pothranjivao uznapredovali, bijesni šumski požar ženske opsjednutosti sjajnim, šarenim i ispraznim ništavilom. Tek kad su sjeli u dubok, kožni divan dnevnoga bara, u koji se kroz visoke jele iza stakala sad bilo probilo koso blještavilo nebeskog svjetlila, a konobar (stari znanac) donio gin-tonik, Kazimir je opazio da žena ne podrhtava samo prstima. Drhtala je, ne pokreÊuÊi u dugogodišnjoj stezi samokontrole ni obrve na licu, cijelim svojim sitnim tijelom. Dolazilo je to drhtanje iznutra, silno neko osjeÊajno treperenje, impuls tjelesne potrebe i zatomljene duševne boli. Ništa je nije pitao, niti ga je ona išta pitala. Gledala ga je preko Ëaše osjenËanim oËima Ëije su smee zjenice vraÊale sunËanu zraku dvostrukim, sjajnim reﬂeksom. Pravo utjelovljenje ženske ljepote koju nije pomutilo ni sve ono razorno Ëemu je, oËito, i ona bila izložena. Sav onaj talog emotivne sprževine i smradne gareži osjeÊajnog požara, kojim je i ona bila prošla, bio je, meutim, još - 26 -

uvijek tu, s njom i u njoj, sileÊi je da iznutra drhti bez pokreta, bez rijeËi, bez misli. No toj ljepoti, zaËudo, primijetio je Kazimir, ništa od svega onoga što je proživjela nije naudilo, niti je moglo nauditi. Može je samo ubiti, pomislio je. Ali pred ljepotom ništavilo je nemoÊno, mora pokleknuti. I sjala je sad ta ljepota nepoznate žene pred njim i za njega, oËaravajuÊa, niËim ometana, nedodirljiva, puneÊi svjetlom sjenovite zakutke lovaËke kuÊe. Nije ga Ëudilo to što ona, baš kao i on, hita u životnoj panici istim onim posljednjim, uzanim koridorom u kojemu okolno rastinje, sretnim sluËajem, još nije planulo. I lijepa je žena, u predahu unutarnjeg treperenja, osjetila isto, to naime da i nepoznati muškarac suËelice njoj ne radi ništa drugo nego ono što je sueno i njoj, naime to da uzmiËe, trËi, hita, bježi od prošlosti i od sebe jednakim paniËnim trkom raskrvarene životinje. Nije Kazimir ni nakon što su prošli mjeseci znao sebi objasniti kako su, ne dopivši Ëaše, ne izmijenivši ni jedne jedine rijeËi, zavojitim stubama (i tako iznenaujuÊe hitro) dospjeli u potkrovlje, niti otkud mu u ruci kljuË jedne od soba. Možda je to i njezin znanac-konobar bio na visini svoga métiera? OdluËno je odbijao moguÊnost da je radi te pojedinosti i na trenutak napustio svoju sluËajnu odabranicu. Nije ga, zaËudo, iznenadilo to što su iduÊe kadrove zajedniËkog ﬁlma ispunili kretnjama razodijevanja, obnaživanja puti, djelatnošÊu iznenaujuÊe nežurnom, negrËevitom, neforsiranom, u posvemašnjem raskoraku s drhtajima nutrine. Kao da su to Ëinili stotinama puta baš tu, u potkrovlju lovaËke kuÊe, koja nikada ništa drugo i nije bila nego li utoËište njihove tajne ljubavi. Kad je zatim stajao nag, suËelice njezinoj nagosti, dogodilo se ono. Kazimir nije pisac koji bi oskudijevao na rijeËima. Nije se njima razbacivao kad bi govorio, niti je - 27 -

u tome bio pretjerano škrt. Imao ih je, skromno sudim, baš onoliko koliko treba pronicavu, modernu, urbanu piscu. Ali kraj priËe ispriËao je nekako ustegnuto, neodreenijim izrazima, gotovo zamagljeno. Tada se, rekao je, dogodilo ono. Nisam ga se usudio zapitkivati, strepeÊi da ne ostanem prikraÊen za završni stavak ﬁnala zaËudne skladbe. I danas mi tu manjkaju poželjne, živahne pojedinosti kojih se nekako, koliko god se trudim, ne umijem domisliti. No što mogu, priËa nije moja. Ja sam samo njezin zadivljeni svjedok. Nešto se, dakle, nepoznato bilo pokrenulo u mojem prijatelju. OËito srodno mraËnom onom impulsu koji je sve vrijeme gonio njegovu ženu, a da ni ona sama nije znala zašto i kamo. Tamni neki nakot frustracije, nezadovoljstva, uskrate i nerazumna htijenja, koji je u godinama zajedniËkog života s Emom postao i njegovim nesmiljenim gospodarom, žestokim dirigentom simfonije životinjskog spontaniteta, nepredvidljiva ritma, groteskne motivike. Kazimir je za to nešto, što ga je tad bilo žestoko pograbilo za grlo, odabrao imenovanje: demon. Odbacio je svaki pokušaj da ono što mu se dogaalo opiše nazivljem tananije psihološke analize, kojoj je itekako bio dorastao u prethodnu tijeku priËe. Demon? Gotovo kao da me pljusnuo. Ili gurnuo s mosta. SjeÊam se da sam zastao u kretnji kojom sam kanio dohvatiti svoju Ëašu. Pa demoni su mrtvi, pripadaju folkloru i komercijalnim hororima. Kaz je primijetio moju nevjericu i ponovio suho, s naporom, kao da protiskuje rijeË kroz grlo: Demon. To nešto, demon, gospodar znan i tu u isti mah, dograbio ga je, dakle, svom silinom i s rikom se bacio na nagost i ljepotu žene suËelice njemu, s nakanom da je izmrcvari i uništi. Da anihilira utjelovljenje ni sa Ëim usporedljive ljepote ženskosti. Ali naga žena, na doseg Kazimirove ruke, nije ustuknula. Nije mogla ustuknuti. I ona - 28 -

je, oËito, bila zahvaÊena istim, ili sliËnim: i nju je potresala mraËna, tua snaga, implant neobuzdane divljine i iracionalnosti njezina životna partnera, od kojih se tolike mjesece uzalud pokušavala osloboditi. Kaz je to nešto, tu mraËnu silinu, opisao rijeËima koje su mi natjerale žmarce niz lea: krupan, crn, demon neiscrpne energije. I dva su demona, jasno je vidio, sad stajala jedan suËelice drugom, ruku prepletenih grËem odmjeravanja snaga. Sukuba Odinda i sukub Struldbrug, njušeÊi se nozdrvama, opipavajuÊi mentalnim tentakulima, uživajuÊi i sladeÊi se izgledima bogate, silovite naslade. Kazimira je preplavila spoznaja da je sad samo bespomoÊna igraËka u igri neËeg moÊnog, što prerasta i njega i ženu i ovaj bezvremeni trenutak. Ništa nije pitao, znajuÊi da neÊe dobiti odgovora, a za rijeËima i nije bilo potrebe, zato što je žena, oËito, prolazila navlas jednakim iskustvom poput njegova. Pogled joj je, ispunjen nespokojnom slutnjom, lutao prostorom, znoj rosio Ëelo. Željeznim je grËem prstiju stezala njegove. A tada se dogodilo ono završno, tajanstveno, neobjašnjivo. Ono dvoje u njima (demoni?) proniknulo je svu ništavnost svojih privremenih, ovozemaljskih zatoËnika, ovih tjelesnih škrinja krhke anime, prolazne i smiješne Ëežnje za skladom, spokojstvom i vjeËnošÊu, s prezrenjem odbacilo nepotrebne im tjelesne ljušture, silovitim trzajem napustilo jadna, ranjiva, naga, smrtna tijela i ciËeÊi u nasladi spojilo se deliriËno tu, nad njihovim glavama, ne bi li zatim nestalo neznano kamo (kroz dimnjak nenaložena kamina, kroz zastakljenu stijenu?) u studenim, svijetlim visinama. Kad je sve bilo završeno, a trajalo je nezamislivo kratko, neznanka je sjela na rub postelje i bezglasno jecajuÊi prihvatila Kazimirovu glavu, koju joj je drhtureÊi polagao na grudi. I dok je zatim milovao neznanku kojoj nije znao - 29 -

imena, milovao nježno, nenasilno, bez žurbe, iznenada se osjetio slobodnim. Lice njegove ljubavnice, sad smireno i osloboeno grËa, jasno mu je govorilo da je onaj uzani koridor spasa (kroz Ëestar, kupinu, nisku akaciju) i nju i njega, nekim Ëudom, iznio u širok i svijetao predio voda. U sigurnost. I to je ta priËa. Treba li još reÊi kako je Kaz zatim pojurio niza stube, preklinjuÊi neznanku da ga ispriËa samo za neznatan trenutak, u panici povezujuÊi dvije niti trajanja koje se sada, Ëinilo se, iznova svjesno nastavljalo? Trebam li još spomenuti to kako je djevojËica u pokrajnjoj sali upravo bila završavala svoj crtež bake, djeda i maËkice, a na stol su netom bili donijeli juhu koja se pušila? Možda bih ipak trebao spomenuti zaËudnu okolnost kako ga, zauzeti sobom, uopÊe nisu primijetili u okviru vrata pa je zato smjesta mogao pohitati natrag u potkrovlje, preskaËuÊi po dvije-tri stube, ali Ëarolije da ondje više nije bilo? Samo izgužvane i razbacane plahte i miris ženske nagosti u svjetloÊi prostora. Ni zlatnog Sunbeama nije više bilo dolje na parkiralištu. Sjeo je zatim skrušeno uz ostatke gina u Ëašama, sve dok ga glasiÊ odluËno (bit Êe s vremenom sve odluËniji) nije zazvao iz prizemlja: Tata, gdje si? Juha Êe ti se sasvim ohladiti! I to je sve. Samo, kako da ja sad završim priËu? Kad zapravo više nisam siguran je li se to ona dogodila meni, pa sam je ja ispriËao Kazimiru, a on sad po unutarnjoj potrebi i neotklonjivoj navadi pisca Ëini ono što može i mora, ili se sve to ipak dogodilo njemu, pa ja, smetnuv s uma da sam samo skromni svjedok, nespretno pokušavam odaslati glas nepoznatom subratu koji u naponu muževne snage, zacijelo jedini, može u isti mah podjednako snažno i podjednako nemoÊno barem nakratko uËiniti svojom, a zatim - 30 -

možda odaslati drugamo i drugome, fascinaciju ove priËe o neuništivom, vjeËitom ženstvu s onu stranu vremena. 1982.

- 31 -

- 32 -

Sadržaj

Štosna baba Ofelija

Miris crnogorice

Tko koga piše

Detant u Harmici

Vakance dijaboliËnog listonoše

Lugarinka i Grdelin

Knjižara Gibert

Ðavolovi alumeti

109

Hrtovi

125

Pritok odbacivanja

133

Drúga u tuzi

143

Ostaci koštice

151

Tajna Gartengrubberova dobra

157

Documenta magica

171

Lekcija stranog jezika

179

RijeË u doËetku

189

- 191 -

Nakladnik Fraktura, ZaprešiÊ Za nakladnika Sibila SerdareviÊ Urednik Seid SerdareviÊ Lektura i korektura Margareta MedjureËan GraﬁËka urednica Maja GlušiÊ Dizajn i prijelom Fraktura Godina izdanja 2010., svibanj (prvo izdanje) Tiskano u Hrvatskoj ISBN 978-953-266-142-2 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

- 192 -

- 32 -