mačka čovjek pas by Fraktura

Miljenko Jergović

Djela Miljenka Jergovića knjiga šesta

mačka čovjek pas

Djela Miljenka Jergovića Prvo kolo Sarajevski Marlboro, knjiga prva Dvori od oraha, knjiga druga Hauzmajstor Šulc, knjiga treća Imenik lijepih vještina: eseji, kronike, članci, knjiga četvrta Drugo kolo Otac, knjiga peta mačka čovjek pas, knjiga šesta Ruta Tannenbaum, knjiga sedma Imenik lijepih vještina II: eseji, kronike, članci, knjiga osma

Miljenko Jergović

mačka čovjek pas

Fraktura 3

© Miljenko Jergović i Fraktura, 2019. Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. All rights are represented by Fraktura, Croatia. ISBN 978-953-358-053-1 (Djela) ISBN 978-953-358-169-9 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 1043398

Tebe Đina čuva

kutiji od cipela, među nekoliko stotina obiteljskih fotografija na kojima su uglavnom oni kojih više nema, jedna je nepoznata slika. Za stolom, postavljenim ispod krošnje nekoga stabla, najvjerojatnije jabuke, sjede i kartaju četvorica muškaraca. Jedan od njih, koji izgleda najmlađe, gleda u objektiv i smije se. S njegove lijeve strane potpuno ćelav pedesetogodišnjak, u odijelu i s leptir-mašnom, kao da i ne primjećuje da ga snimaju. S desne strane je starac, priprostoga izgleda, u radničkome odijelu kakvo se oblači kada se ide u polje, i s blatnjavim gumenim čizmama na nogama, nalakćen lijevom rukom na stol, a u desnoj drži karte. Četvrti nam je leđima okrenut, pa mu ne vidimo lice, sijed, bujne duge kose, u građanskom odijelu i šimi-cipelama. Sva trojica zadubljena su u karte, kao da se igra odlučujuća partija, ali osim onoga najmlađeg, plavokosog mladića, koji u svome izgledu ima nešto od njemačkih vojnika sa slika iz vremena Drugoga svjetskog rata, još netko gleda u objektiv i široko se smije, da mu se vide svi zubi: njemački ovčar, isplaženog jezika, kao da je vrelo ljeto, i uzdignutih ušiju, koje djeluju nekako gospodski, kao ona leptirka pod bradom ćelavog gospo dina, pozira kao za naslovnu stranicu časopisa za obitelj i dom. Kada sam malo nakon rata u raspremanju starih dokumenata i papira, školskih teka iz matematike i historije, dopola ispisanih 5

rokovnika s tesarskim i stolarskim bilješkama, obiteljskih dnevnika, pisama, rodnih i smrtnih listova, svjedodžbi, diploma i liječničkih uvjerenja, dozvola za slobodno kretanje u vrijeme policijskog sata, radnih knjižica s upisanim ukupnim stažem i onim posljednjim pečatom pred mirovinu, te gomilom izrezaka iz starih novina, na kojima se više ne prepoznaje zašto su nekome mogli biti važni, naišao i na tu kutiju, pa kada sam je pokušao razrediti, odvajajući slike po albumima i prikupljajući na stranu one koje ću odnijeti sa sobom, u grad Z., gdje sam već neko vrijeme, protiv svoje volje, a po nuždi životnih okolnosti, živio i radio, došao sam i do te zagonetne fotografije. Trebalo je saznati tko su ti ljudi pa da znamo kamo ćemo sa slikom. Majka je dugo gledala sliku, namještala grimase poput žene koja je u samoposluzi razbila bocu s uljem, pa sad širi ruke, ne bi li trgovkinju uvjerila kako je stajala barem tri metra od police s koje je pala boca, da bi na kraju ipak rekla: “Čuj, mislim da ti je to Đina! Nju prepoznajem, ali ove što kartaju nikada nisam vidjela.” Baka Franka, koja je bila navršila devedeset sedmu i koju ću tada posljednji put vidjeti, prepoznala je jabuku. Nekad je rasla ispred garaže, na našem imanju na Ilidži. Rano je sazrijevala i davala je blijedozelene plodove, slatke i brašnaste, koji su brzo trunuli i nisu bili ni za kompot, ni za pekmez, ni za sok. U tih pet-šest dana kada bi jabuke dozrele, svi bi ih jeli da se ne bace, nosile bi se vreće i vreće po komšiluku, a jadnica, bila je rodna, davala je više od sto kila, i to svake godine, bez izuzetka, i kad nijedna druga u našoj ilidžanskoj bašči ne bi dala ploda. Ali što ćeš kada su bile nizašta! Jedne godine nakon onoga rata, kada su već sva srca otvrdnula – jedan sin poginuo kao njemački vojnik, drugi kao saveznički pilot, brat 6

se nije vratio iz Jasenovca, sestrin muž završio na Golom otoku – odlučilo se da valja posjeći jabuku. Nije bilo drugoga razloga, osim što su plodovi tako brzo trunuli. Moglo je to biti 1955. ili 1956. Dakle, fotografija je snimljena koju godinu ranije. Tko su ljudi na njoj? Baka Franka slegnula je ramenima. A pas? “Pa, to je Đina!” začudila se, kao da sam joj postavio najgluplje pitanje na svijetu i kao da baš svi moraju znati tko je Đina. Iako sam planirao kratko ostati u rodnome gradu, samo da posvršavam ono najosnovnije i ne vraćam se više tom ranjenom mjestu s kojim se već odavno, još od prije rata, nisam volio, fotografija me zadržala. Nisam je mogao tek tako baciti, iako je mati prema toj stvari bila ravnodušna, a baka Franka već je ionako bila s onu stranu groba i nije ju zanimalo što će biti sa stvarima koje ostavlja za sobom, osim što je vodila računa o kostimu za opere i izložbe, u kojem će biti pokopana, pa je jednom tjedno mijenjala kuglice naftalina, da joj moljci ne izgrizu smrt, a od svih slika na svijetu zanimala ju je samo ona jedna, snimljena u automatu na Skenderiji, onaj jedini put kada se nakon rata spustila do centra grada, jer će ta fotografija, odlučila je, stajati na njezinoj smrtovnici, pričvršćenoj rajsneglama, na telefonskom stupu pri dnu naše ulice. Da je ikako mogla, ona bi već naručila da joj se izradi ta smrtovnica, pa bi je sama odnijela dolje i sama bi utisnula rajsnegle u stup, a onda se vratila doma i istoga popodneva umrla, da bi mogla biti pokopana u podnevnoj turi, jer su joj se već neko vrijeme najviše sviđali ti sprovodi u podne. “Jesi li sigurna da je ovo baš taj pas?” upitao sam je, sve se nadajući da će se pokolebati. “Bože, Anđele moj, pa šta je tebi, kako ne bih Đinu prepoznala? Prije bih sve vas zaboravila nego nju.” 7

Istog popodneva otišao sam na Dolac Maltu, tetki Filomeni Russo, Frankinoj sestri i staroj curi koja se nikada nije udavala, a pamtila je i uglavnom prezirala svako muško koje je u posljednjih osamdeset godina prošlo kroz tri naše kuće: onu na Ilidži, onu u Dubrovniku i ovu u Sarajevu. Pogledala je sliku, izgovorila jedno važno “pih!”, okrenula je da vidi piše li što na poleđini, a zatim nadugo i naširoko raspredala o tome tko bi mogle biti te četiri barabe, ispod naše stare jabuke, koju ubismo da se ne bismo uzrujavali oko njezinih natrulih plodova. Očito, nije ni ona znala. “Ali ova tu, nju sigurno znaš, to ti je naša Đina.” Nakon toga sam sjeo u auto i odvezao se u Kakanj. Mali, nekad zadimljeni rudarski gradić, u kojem su se svako malo događale nesreće u rudniku, a mi smo svakoga proljeća i jeseni odlazili rodbini u posjete, iz kojih sam ja redovito donosio pokoju novu dječju bolest. Ospice, šarlah, vodene kozice, sve sam ih pokupio u ta dva-tri sata, koliko bismo ostajali u Kaknju, među rođacima koji su ispijali rakijice iz čaša ne većih od naprska i rodicama koje su razvijale jufke preko golemih hrastovih stolova, za kojima bi se sjedilo i bdjelo, kada se netko više ne bi vratio iz rudnika, nego bi ostao zauvijek zatrpan pod našim nogama. Neka me je melankolija uhvatila dok sam se vozio prema tom gradiću iz djetinjstva. Pokušavao sam zviždukati u autu, jer su mi dan prije ukrali radio, pa nije bilo muzike, ali se nije čuo nikakav zvuk. Amidža Anto, starac koji je pola života proveo u rudniku, a dru go pola u invalidskoj mirovini, gledao je nijemo i bezizražajno fotografiju. Predugo je to trajalo, sve dok mu se u očima nisu pojavile suze. “Znaš, sine”, rekao je, “vidio sam ju samo dva-triput. Jednom kada sam dolazio na Ilidžu, pa sam zajedno s tvojim djedom, za 8

istim ovim stolom, ispod iste ove jabuke, kartao preferans, a ona je došla i poljubila me u ruku. A drugi, možda i treći put bilo je kad se umiralo. Sjeo bih na autobus, u crnom odijelu i s crnom kravatom, pa pravac u Sarajevo, prvo na groblje, na sprovod, a onda u kuću, na žalost. Takav je u ono vrijeme bio red. Imalo se kome i otići, imao je tko i umrijeti. Poslije se malo prorijedilo. Ona bi ušla u sobu, pogledala nas sve, pa bi odabrala jednog i legla mu uz noge. Znalo se tada reći: lako je tebi, tebe Đina čuva, jer se nekako mislilo koga Đina odabere, taj neće biti sljedeći. Meni je, čini mi se, dvaput legla uz noge. Ljepotica. Poslije se pojavila ona talijanska glumica Gina Lollobrigida, samo da čovjeku suze krenu jer ga podsjeti na našu Đinu. Nizašto drugo.” Nisam se dalje imao kod koga raspitivati. Sliku sam ponio u Z., i spremam se da je bacim, evo već petnaest godina.

Širaz i njezina Duša

ad mu je umrla žena, draga naša susjeda teta Rajna, gospon Škrlec odlučio je što prije doći za njom. Prestao je jesti i piti, čak je prestao i pušiti, samo je sjedio pred upaljenim televizorom, gledao Kunolovca, reklame ili raskomadanu djecu koju izvlače ispod ruševina u Gazi, a niz obraze su mu same od sebe tekle suze. Kćeri su najprije našle ženu koja će se za njega brinuti, Filomenu, špičastu staru curu koja je izgledala kao ražalovana časna sestra, ali u Grazu je završila fakultet za brigu o starcima što žele umrijeti, i – pričalo se – sedmorici je dedeka produžila život, otac naftaša Čepikuće dočekao je uz nju devedeset petu, i ne bi ni umro da nije imao zdrave zube, pa je pregrizao štrik za sušenje rublja i objesio se na stubištu. Naravno, Filomena je bila skupa kao sam vrag, ali tri Škrlecove kćeri nisu žalile. Dok god je stari živ, moći će se potpisivati njegovi grafički listovi, možda ga se natjera i da nešto namalja, premda je već skoro sasvim slijep, ali bez očiju se još i može slikati, ako si veliki Oton Škrlec, a mrtav baš i ne. Mislile su tako njegove kćeri, ali uzalud. Bez obzira na svu Filomeninu skrb i znanja stečena u Grazu i po najfinijim zagrebačkim kućama, gospon Škrlec više nije jeo, pio, ni pušio. Tada se najmlađa sestra dosjetila da se stari cijeloga života žalio što ne mogu imati psa, jer je naša teta Rajna bila alergična na pasju 11

dlaku. Znao bi zastati nasred ulice, čučnuti uz nekog lutalicu, dugo ga milovati i nešto mu šaptati na uho. Uostalom, nisu li Škrlecova platna iz svih njegovih faza često bila ispunjena figurama pasa? Čak se i na onoj slavnoj slici, oko čijeg su vlasništva Beograd i Zagreb godinama pregovarali, pa se prijetilo i prekidom diplomatskih odnosa, na kojoj Nikola Tesla gleda niz Manhattan, negdje u dubini, prije nego što će kuljajuća ljudska masa zamaknuti izvan slike, vidi figura žene koja na uzici vodi foksterijera. Potvrdit će vam to tko god ih poznaje, Škrlecove kćeri su kao da ih je izvadilo iz kakve Disneyjeve bajke. Starija je visoka i zla raspuštenica, velikog nosa. Srednja je malena i debeljuškasta, sitnooka majka petero djece i supruga propalog tapiserista, koji nakon višegodišnjeg boravka na psihijatriji sjedi doma i bocka goblene. Mlađa ima neku bolest od koje joj se krivi kralježnica, pa je u Gradskom uredu za urbanizam, što ga vodi već godinama, zovu Kvazimoda. Svaka sestra nesretna je na svoj način, ali zajedničko im je da su patološki škrte i nepovjerljive. Našle su se jedne subote i zajedno otišle u azil za napuštene životinje. Starija je mladoj volonterki obrijane glave rekla neka pas bude kratkodlak, što kratkodlakiji, jer da ne misle svaki mjesec kupovati novi zauger. Srednja je rekla neka pas bude što manji, jer neće stari prodavati grafike za pseće bifteke. Mlađa je rekla da pas treba imati što kraće noge, jer dugonoge valja puno šetati po parku, pa tatek ne bu imal vremena za slikanje. Volonterka, koja je rekla da se zove Širaz, otišla je u psetarnicu i donijela maleno žuto pseto, goleme glave, kratkih nogu i skoro bez dlake. Sestre su ga strpale u kartonsku kutiju, Širaz im je održala predavanje kako bi se oko kujice trebale brinuti, ali njezine 12

riječi nisu stizale do sestara, pa se može računati kao da nisu bile ni izgovorene. Gospon Škrlec bio je sretan, smijao se i skakutao po kuhinji, otvarao i zatvarao frižider, pokušavajući nahraniti psa, a odmah zatim ga i pomilovati, nije ni sam znao što bi prije i što u tom času ima smisla učiniti. Kujica je mahala repom, ali to je činila tako nervozno i energično, a sva je bila tako sitna, da se činilo kako rep maše njome. Njegova ruka pokušavala je doći do njezine glave, tražila ju je kao ključaonicu u mraku, ali nije išlo. Neprestano se izmicala; činilo se – od silne radosti nije mogla ni trenutka biti na istome mjestu, a onda je izgledalo kao da zapravo bježi od ruke, da se plaši udarca. Neka se zove Duša – rekao je gospon Škrlec – neuhvatljiva je kao duša! Sestre su se zgledale: visoka se osmjehnula, debeloj su se ovlažile oči, a grbava je uzdahnula kao da joj ponestaje zraka. Veliki teret pao im je sa srca, jer su povjerovale da je otac ponovo našao razloge za život i za umjetnost. Samo je Filomena bila nezadovoljna. Vidjelo joj se to i na podbratku, i na punđi, i na nosnicama koje je širila kao da njuši je li to u kuhinji istječe plin. Možda je u Duši vidjela konkurenticu. Nekoliko dana gospon Škrlec igrao se s kujicom, šetao s njom po kvartu, dao intervju za televiziju dok je ona histerično trčala oko klupe i pokušavala se otrgnuti s uzice, hranio je psećom hranom čiju je reklamu znao gledati kada bi plakao za našom tetom Rajnom. A onda je zapalio i svoju prvu cigaretu nakon njezinog sprovoda, zakašljao se i umro. Smrt Otona Škrleca, posljednjega iz generacije velikih hrvatskih umjetnika dvadesetog stoljeća, čije je ime odjekivalo i u New Yorku 13

i u Parizu, potresla je Zagreb. Jedne kišne nedjelje, od ranog jutra pa do večeri, kondoliralo se sestrama u pokojnikovu domu. Pri stizali su susjedi, profesori s Akademije, Škrlecovi ratni drugovi, političari, a one su, jedna za drugom, pružale svoje blijede ručice, dok su im se oči cijedile, bezbojne poput stotinu puta iskuhanih kuhinjskih krpa. Gradonačelnik je obećao da će grad otkupiti Škrlecov stan i pretvoriti ga u spomen-dom hrvatskoga slikarstva. Na to su sestre jedna za drugom briznule u plač. Iz ostave se sve vrijeme čulo kako cvili Duša, dugo i otegnuto, kao da jeca neka izmišljena četvrta sestra, koju se zbog mentalne zaostalosti i slonovske fizionomije drži sakrivenu od ljudi. Bože dragi, mislili smo, dok smo posljednji put prolazili kroz dom gospon Škrleca, kako li samo onako malen i neugledan pas može imati takav glas! Narednih dana novine su pisale o Otonu Škrlecu, njegovom životu, o tome kako je svojedobno dobio priznanje od Picassa kao “martir na posljednjoj barikadi figuracije i balkanski genij koji dokazuje kako je ljudsko lice apstraktnije od svake naše misli o njemu”, pa onda o onoj neobičnoj epizodi kada je Škrlec 1948. pristao uz Rezoluciju Informbiroa, nakon čega su mu u apartman u bolnici na Golniku, gdje se liječio od tuberkuloze, došli sam Maršal i Moša Pijade, a nakon što su dva sata kasnije izašli, Škrlec je rekao medicinskoj sestri Božici, rodom Sarajki, kako je ljudski život vredniji i istinitiji od komunizma, da bi drugi dan započeo onaj svoj veličanstveni triptih u ulju: Dan kada se više nismo molili Bogu. O svemu su novine pisale, a nakon što su potrošili život i djelo Otona Škrleca, raspričale su se o posljednjoj njegovoj prijateljici, Duši.

Sestre su kujicu vodile od snimanja do snimanja, pozirale su uz nju u crnini, s paučinastim velovima preko lica, a Duša je skakala po njima, mahala repom kao da se želi otrgnuti od života i – ruku na srce – ponašala se glupo čak i za pseća mjerila. Neko vrijeme je trajalo, a onda se sve naglo utišalo, slegnula se zemlja na Škrlecovom grobu, još se samo čekalo da grad ponudi novac za slikarov stan i da jednu ulicu nazovu po njegovu imenu. Ali dok se to ne dogodi, sestre nisu znale što bi sa psom. Jednog tjedna bio bi kod visoke, drugog kod debele, trećeg kod grbave; Duša im je bila teret i muka, gora nego živo čeljade. Otac je umro naglo, nije im pao na brigu, ali jest pas. A onda je grbava čula od prijateljice kako je slavna tenisačica svoga psa smjestila u pseći hotel, i tamo ga drži već mjesecima. Jest, bilo im je skupo, ali svejedno su Duši platili hotel. Kad prođe sve i kad novine zaborave, odnijet će je veterinaru, da je uspava i pošalje tamo gdje sad boravi njihov tata. I zaista, nakon pola godine, kada je već bilo jasno da ih je gradonačelnik prevario i da neće biti ništa od otkupa stana i spomen-doma hrvatskoga slikarstva, sestre su došle po Dušu. Ona je histerizirala oko njih, ali nije bilo znakova da ih je i prepoznala, jer je oko svakoga tako histerizirala. Na pola puta prema veterinarskoj stanici naglo su se predomislile. Zašto plaćati eutanaziju, ako psa mogu odvesti tamo odakle su ga i uzele? Širaz se pravila kao da ih ne prepoznaje. One su se pravile kao da su tu prvi put. Neka je uspavaju, rekla je debela sestra. Ne bismo mogle preživjeti da je netko nakon našeg tateka šeta po parku, rekla je grbava. On je bio slavni slikar, rekla je mršava. Kako se

zove? pitala je Širaz. Zašto vam je to važno? štrecnula se grbava. Tek tako, rekla je Širaz, radi evidencije. Kako da je upišem? Duša, rekla je debela. Baš Duša, začudila se Širaz. Imala je doma već četiri psa, ali nijedan nije bio Duša.

Hajka na Žanu

rvi pas kojega sam poznavao bio je Luksi. Svakoga jutra, negdje oko pola osam, žurio je uz obalu, s kraja na kraj sela. Nije se znalo kamo i kojim poslom ide, ali kao što je u većim mjestima postojao gospodski toranj, sa satom koji je otkucavao vrijeme i po kojem bi se starci dizali iz postelja, tako su po Luksiju na dvor izlazile baba Tere, baba Mare, baba Kriste i teta Mira, koja nije bila baba, ali je kao i sve babe okolo išla u crnini, u vječnoj žalosti za barba Krunom, koji se, govorila je strašna priča, na brodu u Čileu pijan utopio u bačvi s katranom. Nakon što bi Luksi prošao, počinjao je u našem mjestu dan, u ono najduže vrijeme od kojega nikada nijedno neće biti duže, što je trajalo od moga rođenja, sve do osmoga rođendana, kada smo otišli i više se nismo vraćali. Ništa Luksija na tom putu nije moglo zaustaviti. Da mu je tko dobacio i komad mesa, a nije, jer ne bi naš svijet na pasa bacao meso, osim ako ga ne želi otrovati, Luksi se za šniclom ne bi ni okrenuo. U svom jutarnjem obilasku mogao ga je zaustaviti samo metak iz puške barba Dominka, čudaka koji ni s kim u selu nije govorio, ali tada bi, znali smo, njega sa zemljom sastavio metak iz Rankove ili Nediljkove puške, jer se računalo kao da je Luksi njihov. Onoga tko ti ubije psa, ti imaš isto tako pravo ubiti, tješili smo se. Nitko nije mogao ni zamisliti kako bi naše selo izgledalo, i što bi 17

s njime bilo, kada jednoga jutra Luksi ne bi prošao s kraja na kraj uvale. Satovi bi stali i počelo bi neko novo vrijeme. Na samom kraju ljeta 1972, kada su već otišli turisti, i ostali su još samo Beograđani i Bosanci u svojim vikendicama, zbila su se dva međusobno povezana događaja koja će promijeniti moj život. Bilo je sparno, već danima je padala kiša, kada se Mikula s Puntina, neženja srednjih godina, koji je živio s materom i nikada ništa nije radio, srušio na putu prema magistrali. Nitko ga osim matere neće previše žaliti, čak je ljudima pomalo i laknulo, jer je jedini razlog Mikulina života bio njegov sram. A sram je zarazan kao svrab, pogotovo kad je bezrazložan. Mikula se sramio svoje tuberkuloze, nije išao doktoru, skrivao je od sela da boluje, iako su to svi znali. Srušio se pokraj puta, bacio krv i odmah umro. Našli su ga u času dok je Luksi lokao iz barice guste i tamne Mikuline krvi, pune smrtonosnih bacila. Bila je to strašna slika, koja se prenosila od usta do usta, ali tako da se ne izgovori sasvim: “Leža je nesritnik ka da je na posteju, onako postrani, s rukami pod glavu, a oči mu otvorene! On je sta nad njim i, božemi prosti, napojija se njime!” Te su večeri u svim kamenim kućama uz more škljocali zatvarači lovačkih pušaka. Muški nisu mogli usnuti, a žene su se molile Bogu. Najružnije doba godine, jesen i zima, počelo je na najgori mogući način. Kraj kolovoza i početak rujna ionako su vrijeme obračuna, koji su se odgađali dok su tu bili furešti i domaći koji više nisu bili domaći jer su nakon partizana ostali u Beogradu i tamo stekli visoke činove. Sada kad njih više nema, kada smo svi ostali svoji, i nikoga nema tko bi nas sa strane gledao i ocjenjivao nas kakvi smo, došlo je vrijeme da se polože računi. A taj je pas lokao ljudsku krv, pa još zaraženu, a s krvlju je polokao i Mikulin sram, gori i od 18

njegove bolesti. Muški su punili i praznili svoje puške, a žene su nakon molitve gledale televiziju, druga Tita kako drži govor u Zagrebu. Sljedećeg jutra Luksi je žurno prošao svojim putem s kraja na kraj sela. Nakon toga je, oko deset-pola jedanaest, došao pod staru košćelu, onu na koju se puntinama pribijaju osmrtnice, pa je legao tačno pod Mikulinu osmrtnicu da se sunča. Napokon je, nakon kiša i sparine, osvanuo jedan čist i vedar ljetni dan. Popodne će u Gornjemu selu, tamo gdje od potresa nitko, osim poskoka, ne živi, pokopati Mikulu. Mi djeca smo se međusobno plašili kako će poskoci Mikuli popiti oči. Zato se naredna dva-tri dana, dok se zmije budu gostile njegovim očima, može skakati po vinogradima i nad profundama, tamo gdje je inače sve puno poskoka. A stariji su samo gledali u Luksija, pušili i šutjeli. I on je gledao u njih, i nije sklonio pogleda. Narednih dana sve je bilo isto. Svakoga bi jutra, tačan kao sat, Luksi prešao svoj put, a muškarci su navečer, pred spavanje, punili i praznili svoje puške. Bit će da je netko nešto rekao Ranku i Nediljku. Nije lako živjeti uz psa koji se napio krvi tuberana. Ali ne zna se što su mu oni odgovorili, ako su mu išta odgovorili. Do nas takve tajne nisu mogle doći. Samo smo čuli da je odlučeno da se ubije Žana, kuja barba Žere. On je to odlučio, a selo se složilo. Žana je bila dugodlaka mješanka, koja niti je lajala za mačkama, niti je režala i ujedala. Barba Žere dao joj je ime po francuskoj glumici, jer je bila ista ona, i još je imala crno oko vrata, kao crni ovratnik dolčevite. Dolazila je svakome tko je pozove, nigdje joj se nikada nije žurilo, i nije kao Luksi imala svoje dnevne rituale. Odlučili su da je ustrijele jer je bila nizašto. Tako je te večeri rekao 19

barba Žare, a u glasu mu se osjećala napetost. Ali i ponos. Te su večeri pred spavanje sva djeca u selu mislila o barba Žari. Osjećali smo samo strah, i znali smo, napokon, što znači biti veliki. Odrasti znači osloboditi se tog straha i moći uzeti svoju pušku, pa poći pomoći barba Žari. Oko pet ujutro njih dvanaest pošlo je u hajku na Žanu. Mogli su je i otrovati, ali barba Žare je rekao da to ne bi bilo sigurno. Nikad se s beštijom ne zna. Ubrzo je počela pucnjava. Žana se sakrivala između kuća, bježala kroz kale i prolaze i nikako se nije dala na čistinu. U beštiji je nešto ka u čoviku, govorio je barba Dominko, koji se za tu priliku pomirio sa selom, da bi pomogao barba Žari u hajci na Žanu. Zna beštija da joj je doša sudnji čas, pa biži Bogu da se pomoli! rekao je barba Dominko, i poslije su se te riječi dugo prepričavale, i njima se potvrđivala njegova neizlječiva ludost. Prošlo je osam, a nama djeci nisu dali iz kuće. Još je nisu smaknuli! Kako znaš? Zna se to, da jesu, već bi se čulo, govorila je isto svačija mati i baba. U tom dugom vremenu, najdužem od svih vremena koja svijet pamti, od moga rođenja do osme godine, nije se još dogodilo da se selo nadigne na hajku u kojoj se ubija beskorisnog psa, ali izgleda da je nekada ranije toga bilo, jer matere i babe dobro znaju što im je činiti. Djecu valja sakriti da se ne dogodi, ne daj Bože... Valja ih sakriti i da ne svjedoče nakon što hajka mine i selo se vrati svojoj dobroti. A onda su se vrata otvorila, svi smo mogli izaći van, dan je bio sunčan i čist, još jedna lijepa jesen naših djetinjstava, Luksi je već drijemao ispod košćele na kojoj su puntinama vješane obavijesti o svim mjesnim smrtima. Muški će uskoro baciti na balote, i više 20

se neće sjećati ni Mikule, ni njegove bolesti i srama, ni toga kako je seoski kučak lokao tamnu ljudsku krv, gustu kao puding preliven sirupom od maline. Žanu su bacili s magistrale, tamo gdje su visoke stijene, odakle se bacaju pokvareni frižideri i štednjaci. Nadvirivao sam se da je vidim, ali nisam vidio ništa.

Miljenko Jergović rođen je 1966. u Sarajevu. Živi u Zagrebu. Romani: Buick Rivera (2002.), Dvori od oraha (2003.), Gloria in excelsis (2005.), Ruta Tannenbaum (2006.), Freelander (2007.), Srda pjeva, u sumrak, na Duhove (2007.), Volga, Volga (2009.), Otac (2010.), Roman o Korini (2010.), Psi na jezeru (2010.), Rod (2013.), Wilimowski (2016.), Doboši noći (2015.). Pripovijetke i druge proze: Sarajevski Marlboro (1994.), Karivani (1995.), Mama Leone (1999.), Inšallah, Madona, inšallah (2004.), Muškat, limun i kurkuma (2011.), mačka čovjek pas (2012.), Levijeva tkaonica svile (2014.), Sarajevo, plan grada (2015.), Nezemaljski izraz njegovih ruku (2016.), Selidba (2018.). Poezija: Opservatorija Varšava (1988., 2018. izmijenjeno, jubilarno, bibliografsko izdanje povodom 30. godišnjice knjige), Uči li noćas neko u ovom gradu japanski (1990.), Himmel Comando (1992.), Preko zaleđenog mosta (1996.), Hauzmajstor Šulc (2001.), Dunje 1983 (2005.), Izabrane pjesme Nane Mazutha (2011.). Članci, kolumne, eseji, prepiska: Naci bonton (1998.), Historijska čitanka (2001.), Historijska čitanka 2 (2004.), Žrtve sanjaju veliku ratnu pobjedu (2006.), Transatlantic Mail, sa Semezdinom Mehmedinovićem (2009.), Zagrebačke kronike (2010.), Pamti li 237

svijet Oscara Schmidta (2010.), Tušta i tma, sa Svetislavom Basarom (2014.), Drugi krug, sa Svetislavom Basarom (2015.), Autobus za Vavilon (2017.), Imenik lijepih vještina (2018.). Drama: Kažeš anđeo (2000.). Miljenko Jergović dobitnik je brojnih domaćih i međunarodnih nagrada. Među njima su nagrade Mak Dizdar za mlade pjesnike, Stolac, 1987., Goran za mlade pjesnike, Lukovdol, 1988., Veselko Tenžera, za najbolju kolumnu na području Jugoslavije, Zagreb, 1990., Ksaver Šandor Gjalski, Zabok, 1994., Erich-Maria Remar que, Osnabrück, 1995., Grinzane Cavour, Torino, 2003., nagrada Društva književnika Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 2004., nagrada Napoli, Napulj, 2005., Meša Selimović, Tuzla, 2007., nagrada grada Cassina, Cassino, 2009., nagrada Fulvio Tomizza, Trst, 2011., Angelus za najbolju knjigu srednjoeuropskog pisca, Wroclaw, 2012., Stefan Mitrov Ljubiša, Budva, 2013., Njegoševa nagrada, Cetinje, 2015., nagrada Prozart, Skopje, 2017., nagrada Georg Dehio, Berlin, 2018., Milovan Vidaković, Novi Sad, 2018., nagrada (Jugra), Hanti Mansijsk (Hantijsko-Mansijski autonomni okrug, Rusija), 2019. Djela su mu prevedena na bjeloruski, bugarski, češki, engleski, farsi, finski, katalonski, litvanski, madžarski, makedonski, nizozemski, njemački, poljski, portugalski, ruski, slovački, španjolski, švedski, talijanski, turski i ukrajinski jezik. U drugome kolu izabranih djela Miljenka Jergovića u izdanju Frakture izlaze četiri knjige: romani Ruta Tannenbaum i Otac, zbirka priča mačka čovjek pas te druga knjiga izabranih eseja, kronika i članaka Imenik lijepih vještina II.

238

Izdanja, prijevodi

maÄ?ka Ä?ovjek pas, Rende, Beograd, 2012. , Tempora, Kijev, 2013.

239

240

Sadržaj

Tebe Đina čuva

Širaz i njezina Duša

Hajka na Žanu

Sine Kamilo, nema mi djeteta

Pas koji se previše radovao

Markova tajna vještina

Ljeto u Zagrebu 1993.

Riječ koju je nepoznatom čovjeku dao Isa Š.

Nije Golem za gradova

Okus duplog, miješanog

Braco leži na hladnim kuhinjskim pločicama

Trebalo ga je odvesti doktorici Pandurević

Rambo se nije pomaknuo

Kako je Džavaharlal postao monstrum

Tin je peseku pokazivao zvijezde

Veliki bodljikavi jež

Š, A, J, K, A

Dom bez anđela

105 241

Kako je Cezar izazivao sreću

111

Kada Čarli spašava djetinji ljudski svijet

117

Kome je crna mačka prelazila put

123

Guadelupe, bijeli mačak

129

Kako se Zeko iselio iz Nininog stana

135

Dvije Alise gospodina Raubera

141

Noć u kojoj je Stoja Simeonova oblačila najljepše haljine

147

Gordost, muka i iskupljenje gospodina Vasilija

153

Bijela lađa ispred Arhangelska

159

Pas kojem smo slomili uho

165

Nemoj se zabuniti i nekoga ugristi

171

Život i smrt postolara Mayera

177

Posljednji strah frau Mimi Woland

183

Rabinova mačka

189

Kada Pavelićkin rep pokaže Malme

195

Simfonija boli Željka Dombrovskog

201

Kako je bilo u Blažuju

207

Sićan paša i njegova sudbina

213

Posljednji lov Behlul bega Kovče

219

Karabaš s gornjijeh strana

225

Dan kada Beli više nije jeo

231

O autoru

237

242

243

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednik Ivan Lovrenović Korektura Margareta Medjurečan Prijelom Maja Glušić Ilustracija i dizajn ovitka Vedran Klemens Godina izdanja 2019., studeni Tisak Gamalux, Zagreb ISBN 978-953-358-169-9 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

244

245

Miljenko jergović — djela mačka čovjek pas Kratke priče u knjizi mačka čovjek pas tematski su povezane pojmovima iz naslova. No nije to knjiga o ljubimcima, o psu i mački kao nižim bićima, a o čovjeku kojemu pas i mačka, kao višem i gospodaru, služe u njegovoj dosadi, čudaštvu, samoći, emocionalnoj osujećenosti itd., itsl. Kao što sugerira već sam način na koji je naslov ispisan, u ovim pričama to su tri ravnopravna entiteta, njihovi životi (i smrti, o, smrti naročito!) vezuju se jedan uz drugi i ovise jedan o drugome kao u stvorenjâ autonomnih, nepodređenih. Oni čine zajednički svijet, u kojemu se događaju stvari u isti mah začudne i svakidašnje uvjerljive, a sve to zahvaljujući vrsnome umijeću stvaranja kratke priče. Tko zna, kada se sve slegne i prosije kroz receptivno sito i rešeto, neće li se pokazati da je u samomu temelju Jergovićeve književnosti uvijek i bila baš umjetnost kratke priče? — Ivan Lovrenović

ISBN 978-953358169-9

139,00 kn www.fraktura.hr iSBn 978-953-358-169-9

246