Mađioničar

Mađioničar Magdalena Parys

Mađioničar

–1–

–2–

Magdalena Parys

Mađioničar prevela s poljskog Tanja Miletić Oručević

Fraktura –3–

Sufinancirano sredstvima programa Europske unije Kreativna Europa

Potpora Europske komisije za izradu ove publikacije ne podrazumijeva slaganje sa sadržajem, koji odražava isključivo autorove stavove, a Komisija se odriče odgovornosti za sve uporabe informacija koje su u njoj sadržane.

The European Commission support for the production of this publication does not constitute endorsement of the contents which reflects the views only of the authors, and the Commission cannot be held responsible for any use which may be made of the information contained therein.

Naslov izvornika Magik © Magdalena Parys, 2014 Prema sporazumu s Agencja Literacka Syndykat Autorów. © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2018. © za prijevod Tanja Miletić Oručević i Fraktura, 2018.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-358-003-6 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 1007075

–4–

Roditeljima

–5–

–6–

Ich bin ein Berliner.

John Kennedy

–7–

Činjenice: Godine 2010. u njemačkom Uredu za dokumentaciju Stasija uništeno je gotovo šest kilometara dokumenata (20 milijuna stranica). Procjenjuje se da je tijekom Hladnoga rata iz Istočnoga bloka na Zapad, preko bugarske granice, pokušalo prebjeći oko 4500 osoba. Stotinjak ih je ubijeno.

–8–

Preludij

–9–

– 10 –

U

darali su ga kundacima, šutali ga nogama u trbuh i lice. Vidio sam njegove otvorene, ali već čudno zamućene oči i povratio.

Znao sam da će začas prići meni. Nisam osjećao strah, nego neku čudnu omamljenost u iščekivanju posljednjeg udarca. Jedan krvnik već se okrenuo, izgaženo lišće jače je zamirisalo, vidio sam velike cipele kako kreću prema meni. Nisu bile daleko, možda dva metra.

Osjetio sam udarac u lice. Sladak okus u ustima.

Prostrijeljena noga prestala me boljeti. Istina je, nova bol potiskuje staru.

– Vidi, ovo govno riga – negdje iznad mene cipele su doviknule kundaku, koji je udarao neobično ukočeno tijelo Boszewskog.

Kundak mi je prišao.

– Jesi mu uzeo papire? – pitao je.

– Ne! – Pa uzmi, zaprljat će se!

– Gadi mi se, sav je pobljuvan! – Kundak je zamahnuo i sve je potonulo u mrak.

Opet taj san, u kojem je nekomu pričao o smrti.

Frank Derbach sjeo je na krevet. Osvrnuo se oko sebe. Iz sivila su izronili nepoznati obrisi i bezlični predmeti. Ustao je. Pospremio krevet. Volio je red. Popravljao mu je samopouzdanje, ono kojeg mu je oduvijek nedostajalo. Poravnao je neposlušan rub pokrivača i s gađenjem pomislio kako su u tom krevetu, naizgled čistom, spavali mnogi prije njega.

– 11 –

Upalio je svjetiljku i prišao malenu prozoru.

Rano jutro, možda je šest, ili ni toliko. U sivu dvorištu začu mijaukanje mačke i lupu metalnog poklopca kante za smeće. Hotelska kuharica bacala je vreće pune smeća. Dan kakvih je mnogo u svakome gradu. Netko je zakucao na vrata. Frank Derbach nije rekao naprijed, nije se ni trgnuo, možda se samo začudio što se osoba koju je očekivao pojavljuje već sada. – Ti si? – upitao je tiho kroz vrata.

– A tko drugi? – odgovori nestrpljivi ženski glas.

Otvorio je vrata i pustio je unutra.

Pažljivo je promatrao kako sigurnim korakom prilazi prozoru u tuđoj sobi, spušta roletu i kaže: – Reci.

– Ovo će biti posao tvog života.

– To ćemo tek vidjeti – reče žena bez osmijeha.

– 12 –

I. Općenito se smatralo da je grad vrlo zdrav.

Rijetki bi mikrobi tu uspijevali preživjeti.

Terry Pratchett, Vile suđenice

– 13 –

– 14 –

G

erhard je isključio mobitel. Frank Derbach nazvao ga je već treći put, bio je jako živčan, htio se s njime smjesta vidjeti.

Gerhard mu obeća da će, čim završi svoje poslove, doći k njemu u hotel.

– Ne, bolje ne u hotelu.

– Zašto?

– Zato.

– Pio si?

– Nisam.

Na kraju su se dogovorili u baru blizu Gerhardova hotela.

– Hoćeš li sigurno doći? – bio je uporan Derbach.

– Hoću – odgovorio je Gerhard, pomalo razdražen tim inzistiranjem.

– Čekam te – Frank Derbach spustio je slušalicu.

U prijepodnevnom prometnom čepu taksi se kretao polako. Gerhard je gledao široke, sive ulice. Sofija ga je podsjećala na Varšavu devedesetih godina. Prvo lijepi hoteli, onda banke, pa ljekarne, poslije sve ostalo. Još ne, ali jednoga dana. Nakon nekog vremena sjedio je na tvrdu stolcu u kancelariji, čekao da se službenica na­ šminka, obavi nekoliko telefonskih poziva i najzad ga udostoji pogleda. Prostorija je bila i čekaonica i ured za prijam stranaka.

Službenica je bila ljubazna, no ubrzo je shvatio da mu daje banalne i beznačajne informacije. Na kraju je otvoreno rekao o čemu je riječ.

– 15 –

– Poljak, inženjer iz Wrocława, Piotr Boszewski. Nestao je u Bugarskoj tisuću devetsto osamdesete. Nitko ne zna što mu se dogodilo. Otišao je na... – dvoumio se koju riječ upotrijebiti, holiday ili vacation – na odmor sa suprugom i nikad se nije vratio.

– To bi valjda trebalo tražiti u poljskim arhivima – službenica je slegnula ramenima.

– A ja mislim da treba ovdje. Znam da treba ovdje – ispravio se.

– Toliko je ljudi poginulo – uzdahnula je. – Nijemaca, Bugara, bilo je i Poljaka.

– Mene zanima taj jedan Poljak.

– Zašto mislite da je taj Poljak nestao kod nas? – obrisala je naočale i pogledala Gerharda umornim kratkovidnim očima.

Gerhard joj je pokazao fotografiju.

– Što je to? Odakle vam to? – gledala ga je s nevjericom.

Zar je stvarno mislila da će joj reći prezime, adresu, zanimanje?

Starac koji mu je dao tu fotografiju i koji je preveo tekst na njemački, Burkhard Seidel, niz godina vodio je vlastiti arhiv; skupljao je dokumente, fotografije, snimke i ustupao ih zainteresiranima.

Godine 1985. dvojica njegovih sinova ubijena su u pokušaju da preko bugarske granice pobjegnu u slobodu. Krivci nikad nisu pronađeni, a otac nije dočekao izraze sućuti.

Danas Seidelov arhiv više nije tajna. Tko je želio, mogao je lako doznati da u Leipzigu živi čovjek koji je prikupio više materijala o neobjašnjenim nestancima na bugarskoj granici nego sva ministarstva i arhivi zajedno.

Mogao je reći odakle mu fotografija. Mogao je, ali nije htio. Seidel je tvrdio da je fotografija snimljena na određenoj lokaciji na bugarsko-grčkoj granici, gdje je pronađeno tijelo nekog Poljaka, vjerojatno Piotra Boszewskog.

Nažalost, prezime na poleđini bilo je nečitljivo. Vidjelo se samo izblijedjelo slovo “B”, a što je pisalo dalje, ne zna se – možda “a”, možda “o”, možda “c”. Seidel je mislio da je riječ o prezimenu Boszewski. Na poleđini se nalazio i broj, čije će značenje shvatiti tek nakon nekoliko mjeseci zahvaljujući Frankovu objašnjenju.

– 16 –

– Imate li još takvih fotografija? Ispod plavih kapaka motrile su ga pažljive oči, nemirni svijetli uvojci padali su na bucmasto lice, još mu se sve to činilo zabavnim.

– Nemam – slagao je.

Pogledala je na poleđinu fotografije i dlanom je izravnala jedanput, pa drugi put. I treći.

– Znate li što je ovo? – Pokazala je na požutjelo mjesto na kojem su se vidjele neke brojke i razmazana slova napisana ćirilicom. Do tog trenutka više je pitanja postavila ona njemu nego on njoj.

– Nemam pojma – slaga on opet.

Službenica ga je dugo promatrala. Htjela ga je još nešto upitati, ali čuvši da se otvaraju vrata, uspravila se i popravila naočale na nosu.

Visoka žena koja je stajala na vratima pogledala je prvo u Gerharda, pa u kolegicu. Bilo je u njoj nešto od rimskog kipa. Imala je lijepe oči. Iskreno je požalio što nije razgovarao s njom. Osmjehnuo se. Uzvratila je osmijeh i prišla pisaćem stolu.

– Ekaterina Konešova – pružila mu je ruku. – Vi ste nam doputovali iz Njemačke? – Pogledala je kolegicu. – Kako ti ide?

– Ide, ide. Sve je u redu. Razgovaramo. – Gerhard je primijetio da su službeničine ruke hitro skrile fotografiju. – Mislila sam da trebaš pomoć – obratila joj se Ekaterina Konešova i pozvala rukom čovjeka u uniformi, koji je već stajao na vratima.

Tamnokosa se osmjehnula, kimnula u znak pozdrava i izišla.

Službenica također. Za to vrijeme uniformirani je prišao, promrmljao neko prezime, čin i pružio Gerhardu ruku.

– Što mi tu imamo? – rekao je na engleskome, pozorno promotrivši fotografiju, pa uzeo dokumente koji su ležali na stolu pred Gerhardom i stao ih pregledavati.

Ozbiljno je saslušao priču koju je Gerhard pripovijedao već drugi put toga dana. Ovoga puta išlo mu je puno bolje, sjetio se spomenuti inženjera, pa nestanak, pa holi-day...

Oficir se namrštio.

– Ovdje nećete naći ništa, gospodine – progovorio je na savršenom njemačkom.

– 17 –

– Osim toga, potreban je pisani pristanak obitelji nestale osobe, ovjeren kod bilježnika, preveden na bugarski i još jedanput ovjeren.

Takav je zakon – nemoćno je raširio ruke.

– Imam izjave.

– Ali nisu ovjerene u Bugarskoj. Osim toga...

– Gdje ih mogu ovjeriti? – prekide ga Gerhard.

– Molim vas – oficir je sjeo na stol, pred Gerharda. – Reći ću vam iskreno. Čak i ako mi ovamo donesete brdo potvrda, moći ćete zaviriti jedva u dvije kartonske kutije. To je sve što imamo. Ali odmah vam kažem, ovdje nećete naći dokumente koje tražite.

– Pa gdje bih ih onda trebao tražiti?

– Ondje gdje ni vi, ni ja nemamo pristupa. U arhivima Ministarstva obrane, u tajnim dokumentima vojnih službi.

Gerhard je odglumio iznenađenje.

– Inače, kako vam je palo na pamet da je to baš Boszewski? – pitao je oficir, netremice promatrajući Gerharda.

– A odakle vi znate da postoje povjerljivi dokumenti koji se tiču upravo Boszewskog?

– Većina informacija koja se odnosi na ljude ubijene u bijegu nalazi se baš ondje. Mi s time nemamo ništa – nasmiješi se uniformirani i otkrije iznenađujuće bijele zube. – U našem arhivu nema podataka o tom čovjeku – naglasi.

– Zanimljivo – primijeti Gerhard. – Dakle, potvrđujete da je na fotografiji osoba ubijena u bijegu?

– Pretpostavljam, nagađam, ne znam. Uostalom, sami ste to ispričali.

– Ništa slično nisam rekao...

– Onda ćete nam dopustiti da zadržimo fotografiju, da to isključimo ili potvrdimo? – predviđajući sljedeće pitanje, ustao je i pružio Gerhardu ruku. – Javit ćemo vam se dopisom. Žao mi je. Nepotrebno ste se mučili putovanjem.

– Radije bih zadržao fotografiju – odvrati Gerhard.

– Molim vas, imajte povjerenja u mene – reče oficir tiše.

Nakon te čudne izjave Gerhard je htio još nešto dodati, ali oficir

– 18 –

mu je okrenuo leđa i krenuo prema izlazu. U dovratku je zastao, opet prišao Gerhardu i naizgled nehajno, kao usput, upitao: – Odakle vam ta fotografija?

– Pronašao sam je – rekao je Gerhard.

Gerhard je ležao u hotelskom krevetu: osjećao je blage simptome ateroskleroze. Nije ih podcjenjivao i prvi put nakon mnogo godina pomislio je da bi se trebao bolje brinuti za sebe. Trenutak je razmišljao je li uzeo tablete. Uzeo je, uvijek ih je uzimao, sve kao obično.

Ipak, simptomi povišenog tlaka uznemirili su ga. Pokušavao je po­ lako disati i razmišljati o ugodnim stvarima. Nakon petnaestak minuta ipak je ustao i izvadio iz vrećice tabletu koju je uzimao vrlo rijetko, samo u iznimnim situacijama. Posljednji put uzeo ju je prije tjedan dana. Onoga dana kad je Kryschtyna bez riječi izašla iz kuće.

Tableta je djelovala brzo. Ni sam nije znao kad je zaspao. Probudio se sat kasnije, znojan i uznemiren.

Gerhard, obrazovanjem fotograf i politolog, po zanimanju fotoreporter, nikad nije podcjenjivao predosjećaje, sve te dobre ili loše znakove koji su se pojavljivali neovisno o tome je li imao volje obaviti određeni posao. Kad bi mu intuicija govorila “ne”, znao je u posljednjem trenu odustati od projekta, i nitko i ništa nisu ga bili u stanju uvjeriti da promijeni mišljenje. Rezultiralo je to odustajanjem od teških poslova, pa je s vremenom postao specijalist za svakodnevne i neprimjetne stvari.

Najvjerojatnije su zato njegove izložbe često otvarali predsjednici i ambasadori, koji preferiraju umjetnost daleku od politike i mračnih stranica povijesti. I sigurno su ih zbog toga Dagmara i Kryschtyna smatrale dosadnima. Dagmara glasno i otvoreno, a Kryschtyna na svoj način, bez riječi. Dagmara mu je čak predbacivala da je fotograf koji zanimljivo priča ni o čemu. Dagmara je premlada, pre... Kakva je Dagmara? Dagmara je, kao i majka joj, Kryschtyna, idealistica. Uzdahnuo je. Oteo se mislima o Kryschtyni.

Otišla je, nema je.

Neće sad o tome misliti.

– 19 –

Nije ga razumjela.

Sam sebe nije razumio.

Zbog čega je ovamo doputovao? Cijeli mjesec ni on ni Seidel nisu više sumnjali da je Boszewski poginuo na bugarskoj granici. Nakon zadnjeg sastanka, na kojem je bio i Frank, Gerhard je odlučio da će to ipak osobno provjeriti. Iako je sve izgledalo jasno. Smrtni list, obdukcijski nalaz, fotografije. Dokument na nekoliko stranica na bugarskome jeziku. Izdan je u Sofiji i dodijeljen mu je isti onaj broj koji je bio vidljiv na poleđini fotografije, iste one koju im je dobavio Frank i koju je Gerhard pokazivao u uredu, a oficir je zadržao.

Zašto je onda doputovao ovamo?

Tek je sada samomu sebi priznao da je, krenuvši na put, imao dva cilja: provjeriti govori li Frank Derbach istinu i odgoditi razgovor s Dagmarom.

Sad više nije mogao ništa. Morao je pisati Dagmari. Dužan je to Kryschtyni. Ne smije na nju prebacivati teret razgovora s kćeri. Iz džepa je izvukao telefon. Stavio je naočale. Frank Derbach opet ga je zvao. Uporan tip. Očito je nešto važno.

Izvadio je malu bilježnicu. Počeo je pisati, prekrižio i ponovno počeo. Duboko je udahnuo pa napisao štampanim slovima: Za Dagmaru.

Prekrižio je to, poderao papir i pokušao još jedanput: Draga Dagice!

Sve ove godine nisam ti imao hrabrosti reći da sam poznavao tvog oca prije nego što sam upoznao tvoju mamu. Nikad za to nije bilo prave prigode. Više puta pokušao sam ti sve ispričati, ali uvijek bi nešto pošlo po zlu. Bit će da sam se plašio. Plašio sam se priznati to. Nikad nije bio pravi trenutak. Što je vrijeme više prolazilo, bivalo je sve teže.

Neizrecivo mi je žao što ovo saznaješ nakon mnogo godina i još k tomu u pismu, ali u ovome trenutku ne mogu te nazvati. Vjeruj mi, volio bih ti sve to ispričati osobno. Ne znam što će biti dalje, ni kad ćemo se vidjeti.

Ali ne brini se. Objasnit ću ti sve potanko kad se vratim.

Sjećaš se, snimao sam nedavno film o kazalištu za djecu. Osnivač je tog – 20 –

kazališta Burkhard Seidel, starac koji je pola života posvetio lutkarstvu, a kad se umirovio, posvetio se stvaranju jednog arhiva. Mene nisu zanimale njegove lutke, nego upravo taj arhiv. Sprijateljio sam se s njim, film o lutkama uzeo mi je pola godine, jer smo stalno razgovarali o nečemu drugom.

Ispričao mi je priču o svojim sinovima, ustrijeljenima u pokušaju bijega preko bugarsko-grčke granice.

Nikad nije saznao točne okolnosti smrti svojih sinova, iako je više puta putovao sa suprugom u Bugarsku, pomicao brda i doline, riskirajući i zamjerajući se režimu. Tijekom godina prikupio je golem arhiv dokumenata o događajima na bugarsko-grčkoj i bugarsko-turskoj granici. Sve mi je to pokazao. U njegovim materijalima naišao sam na trag o tvom ocu.

Kao rezultat moje, nazovimo je, privatne istrage, saznao sam strašne stvari. U jedno sam siguran: riješio sam zagonetku nestanka tvog oca.

Znam da je to mnogo potresnih vijesti istodobno, ali moraš to znati.

Dagice, teško mi je o tome pisati: tvoj otac, muž tvoje mame, moj prijatelj, mučki je namamljen na granicu i ubijen.

Bilo je to nesumnjivo najstrašnije pismo koje je ikad napisao.

Oči su mu se napunile suzama nemoći i stida.

Stida zato što je svih tih dugih godina tajio istinu.

Istina je da nije mogao nazvati Dagmaru, ali je također istina da to ne bi učinio ni da je mogao, nije imao snage. Oduzeo mu ju je razgovor s Kryschtynom. Odvažio se, rekao joj da je prije nego što su se upoznali poznavao njezina muža, da...

Rekao je Kryschtyni gotovo sve.

Na što je računao nakon svih tih godina?

Na razumijevanje?

Gledajući nakon svega pognuta Kryschtynina ramena, dok je polako išla prema vratima, shvatio je da je u životu počinio dvije strašne pogreške.

Prvu – kad nije rekao istinu, i drugu sada, kad ju je najzad iz­ govorio. Kao da je kakav tektonski poremećaj prenio onodobnog Gerharda na mjesto ovog današnjeg, zlobno im pomiješao rečenice, zamijenio i vrijeme i njega,staro za mlado, mlado za staro. Bio je glupan. Glupan zvuči bolje nego kukavica.

– 21 –

Vrijeme je da se to okonča.

Trenutak je razmišljao kojim bi riječima mogao umiriti Dagmaru, ali ništa mu nije padalo na pamet. Pogledao je na sat. Prošlo je dva.

Zakasnit će na sastanak s Frankom Derbachom.

Frank je stanovao i radio u Berlinu, ali nedavno je uzeo dug neplaćeni dopust i već je tjedan dana bio u Sofiji. Natuknuo je čak da namjerava dati otkaz na poslu, jer je ionako sve što je ondje trebalo obaviti, već obavio. Takav je bio Frank, dvadeset godina radio je u Uredu za dokumentaciju Stasija i smatrao taj posao nečim što je jednostavno trebalo obaviti. Ostalo mu je još mnogo predmeta.

Gerhard ga je poznavao već dugo i često mu se činilo da Frank ima još nekoliko dvojnika, kao da postoje i druge njegove inkarnacije, no o tome sada nije htio razmišljati. Ipak, bilo je jasno da se u životu Franka Derbacha događa nešto čudno i neizmjerno važno, jer je prestao piti. Vodio je “vlastitu istragu”, kako je to nazivao, i navodno je slučajno naletio na materijale koji su, tvrdio je, mogli biti od koristi i Gerhardu. No Gerhardu više nije trebalo ništa. Imao je sve.

Namjeravao se sastati s Frankom samo zato što ga je na to nagovarao Seidel, kojega je cijenio i poštovao. Seidel je Gerhardovo putovanje u Sofiju smatrao besmislenim i pokušavao ga je odgovoriti od toga.

– Ne razumijem zašto uopće idete onamo – čudio se. – Ali, ako već morate, nađite se s našim Frankom. Navodno je otkrio nešto izvanredno – osmjehnuo se i na trenutak razmišljao o pravilnu izboru riječi. – Spomenuo je da bi vam želio nešto pokazati, nemam pojma što je sad smislio. – Gerhard ga je pogledao sa zanimanjem.

– Da, da, znam što mislite o njemu – nastavio je Seidel, iako Gerhard već neko vrijeme o Franku nije mislio to što je mogao pretpostaviti njegov sugovornik. – On je luđak, i kao svaki luđak je nestrpljiv, ali i sami znate kako stvari stoje s luđacima. Uvijek postoji mala šansa da nisu ludi. Stari dobri Seidel bio je strpljiv čovjek, imao je bezuvjetno povjerenje u ljude, čak i u klaune i fanatike, a upravo takvim, bezopasnim fanatikom, smatrao je Franka. Gajio je prema njemu neku osobito dobrohotnu blagost, iako su Frankove teorije urote uspijevale čak i njega izbaciti iz ravnoteže. Prema Seidelovu mišljenju, nema zlih ljudi. Gerhard mu se iskreno divio zbog te nadljudske – 22 –

suzdržanosti, tog bezgraničnog razumijevanja za sve i svakoga. Na ulazu u njegov arhiv više od dvadeset godina stajao je citat koji je Seidel sam ugravirao u drvo: Humanizam, to ne znači reći: ono što sam učinio, ne umije učiniti nijedna životinja; to znači reći: odbacili smo ono za čime je žudjela zvijer u nama i želimo pronaći čovjeka gdje god smo pronašli ono što ga uništava.

André Malraux* – Što manje mržnje, to više zdravlja, gospodine Gerharde – govorio bi. A nakon pauze dodavao bi, zamišljen: – To ne znači da smrt bliskih ne boli. Boli jednako, ali na malo plemenitiji način. – Na njegovu licu pojavilo bi se nešto nalik na osmijeh.

Gerhard se nije mogao natjerati ni namješten kez.

Zatvorio je vrata.

Bila su tanka, čuo je kako zvoni telefon, sigurno netko s recepcije.

Ovdje mu stalno žele pospremati sobu. Iako je kasnio, odlučio je poći okolnim putem. Prošao je kroz malu tržnicu na kojoj su prodavali začine i čudno voće kakvo nikada nije vidio. Odlučio je da će se još danas onamo vratiti s fotoaparatom. Prešao je ulicu i polako došetao do nevelike kavane na uglu. Unatoč smradu ispušnih plinova namirisao je proljeće, prvi put te godine; bilo je vrlo toplo.

Bio je dvjestotinjak metara od kavane kad je odjednom na vratima primijetio komešanje. Prvo je pomislio da mu se učinilo, ali – nije pogriješio. Držeći Franka pod ruku, dvojica muškaraca vodila su ga ravno u automobil parkiran na pločniku. Frank se otimao i vikao, nogama je jedva dodirivao zemlju. Za tren je nestao u automobilu,

*

Les Voix de silence (op. red.)

– 23 –

koji je odmah odjurio. Nije trajalo dulje od deset sekundi. Sjalo je sunce, na ulici je bilo bučno, gužva, ljudi su se prosipali iz trgovina, žureći za svojim poslovima. Izgledalo je kao da nitko nije ništa vidio, ništa čuo. Samo je Gerhard dugo promatrao mjesto na kojem je maloprije stajao crni BMW. Nije imao pojma što bi sad trebalo učiniti. Na putu do hotela razmatrao je sve mogućnosti. Nazvati policiju? Javiti ambasadi? Što da radi?

Kad je ušao u hotel, na recepciji su ga obavijestili da je netko za njega ostavio pošiljku. Gerhard je bio previše zaokupljen mislima o tome što se zbilo maloprije i u prvi mah nije razumio o čemu je riječ.

– Što je to? – pitao je, dižući pogled prema visokom Bugarinu.

– Pošiljka za vas – ponovio je recepcionar, profesionalno se osmjehnuvši.

– Od koga?

– Teško mi je reći. Netko je ostavio uz poruku da je za vas.

– Tko? – Neki momak – ponovio je recepcionar uz neodređeni pokret rukom.

Gerhard se osvrnuo po hotelskom predvorju. Primijetio je samo jedan stariji bračni par. Naslonio se na pult i pogledao recepcionara u oči.

– Ne očekujem nikakvu pošiljku.

Mladi čovjek izdržao je njegov pogled. Bio je to plećat, kršan Bugarin blaga pogleda. U hotelu je radio već dvije godine i namjeravao je daleko dogurati. Uprava mu je već treći put zaredom do­ dijelila plaketu “djelatnik mjeseca”, no nažalost to nije donosilo nikakvu novčanu korist.

To ipak nimalo nije smetalo “djelatniku mjeseca” Radostinu Petrovu, koji je slavio svaki dan na poslu, ni na tren ne sanjajući o nekom drugom. Seljačko dijete s krša ne misli o budalaštinama kad mu se osmjehne sreća.

Svoju budućnost Radostin je vidio u hotelskom biznisu, prije nekoliko godina završio je studij turizma, što je njegovu obitelj stajalo cijeli imetak, a prije tjedan dana vratio se s usavršavanja – 24 –

u Dubaiju, koje je organizirao renomirani hotelski lanac. Život mu je tekao prema božanskom planu, bolje nije mogao poželjeti.

Umirujuće se osmjehnuo gostu i pitao: – Razumijem, gospodine, želite li da provjerim?

Gerhard ga je odsutno pogledao.

– Ne, ne. Hvala. Kad je to bilo?

– Prije sat vremena. Telefonirali smo vam nekoliko puta.

– Molim vas, promijenite rezervaciju mog povratnog leta, neka bude danas.

– Naravno. Odmah ćemo to učiniti.

– Na prvi sljedeći let – dodao je Gerhard, donekle uznemiren činjenicom da mu je glas zadrhtao.

– Učinit ćemo sve što je u našoj moći.

Tek što je prešao prag sobe, a recepcionar ga je već nazvao da mu se ispriča i obavijestio ga da na današnjem letu nema više nijednog slobodnog mjesta. No ima za sutra rano ujutro. Odgovara li to gospodinu? Treba li promijeniti rezervaciju? Gerhard je odgovorio da nema potrebe, jer ima rezervaciju upravo za taj let. Zahvalio je i spustio slušalicu.

Hodao je po sobi kao tigar u kavezu i promatrao veliku sivu omotnicu.

Sjedao je.

Ponovno ustajao.

Ponovno hodao.

Nakon sat vremena otvorio je omotnicu.

Odmah je prepoznao Frankov rukopis i brzo zgužvao papir. Na trenutak je razmišljao je li bolje nazvati Seidela, ili svog prijatelja, visoko rangiranog policijskog službenika iz Berlina, ali mogao je predvidjeti njihovu reakciju. Prijatelj mu tu ne može pomoći, a Seidel će se nepotrebno živcirati.

Legao je na krevet i čekao. Vrijeme je prolazilo. Nije se zbivalo ništa sumnjivo.

Izvukao je iz džepa zgužvani papir, izravnao ga i pročitao još jedanput: – 25 –

Nitko ne zna da ti ovo šaljem. Prate me. Ne dolazi na sastanak. Ostalo pročitaj tek kad razviješ fotografije s ovog filma i složiš ih prema uputi.

U omotnici se doista nalazio fotografski film, uz njega valjda nekakve upute na listu papira, mala bijela omotnica i pomalo požutjeli fascikl. Šesto čulo šaptalo mu je da ga je upravo sustiglo ono pred čime je cijeli život bježao. Beskrajan strah čučao je u svakom kutku, bilo je, izgleda, krajnje vrijeme da se s njim suoči.

Taksi ga je odvezao do trgovačkog centra. U velikom dućanu, kojim je dominirala crvena boja, dućanu koji svagdje na svijetu izgleda jednako, kupio je mobitel s prepaid karticom i fotografski papir.

U drogeriji je kupio deterdžente, škarice, konopac i gumene rukavice. Kat niže, u ljekarni, začuđenoj ljekarnici napisao je: Na2S2O3.

Razrogačila je oči.

– Koliko toga trebate? – pitala je na engleskome.

– Tri kilograma – našalio se.

Na kraju je kupio dvije salate u plastičnim kutijama. Jednu je pojeo, a drugu bacio. U hotelu je detaljno oprao plastične kutije i odmah se bacio na posao. U jednu je ulio razblaženi antiklor, a u drugu vodu.

Pritvorio je vrata kupaonice i ugasio svjetlo. Dobrih nekoliko sati oduzelo mu je izrađivanje i fiksiranje fotografija, a onda njihovo sušenje na konopcu. Ukupno pedeset i pet. Mutne, razmazane.

Detaljno ih je pregledao, osjećajući sve veću odbojnost. Što ovo treba značiti?

Pristupio je posljednjoj fazi: držeći se redoslijeda prema brojevima koje mu je u uputama ostavio Frank, složio je fotografije u pet hrpica. Nakon sat vremena boljeli su ga vrat i oči.

Fotografije su se još sušile.

Gledao je, gledao i ništa.

Neki obrisi. I što s tim?

Pomislio je da je to zbog polumraka koji je vladao u sobi. Ustao je i upalio svjetiljku. Na fotografije je pala zraka svjetlosti. Na početku nije primijetio ništa osobito, ali kad se udaljio i pogledao ih – 26 –

s raznih strana, sledila mu se krv u žilama. Otvorio je omotnicu, pročitao nekoliko kratkih rečenica, a koljena su mu zaklecala.

Otvorio je prozor.

Gužva milijunskog grada pojačala je kaos u njegovoj glavi. Osjećao se kao brodolomac na otvorenu moru, koji plovi na dasci, ne sjećajući se kako je na njoj završio.

Jednim je energičnim pokretom otvorio mini-bar. Pio je naiskap, kao pijanac, što nikad nije bio. Nije pomoglo. Brzim je korakom prešao sobu. Jedva je stigao do kupaonice. Još je bila puna oštrog smrada varikine.

Povratio je.

Tek nakon nekoliko minuta stavio je glavu pod hladnu vodu iz slavine, a pred očima mu je i dalje treperila fotografija koju je netom odložio. Visoki muškarac s pištoljem u ruci, u civilnom odijelu, okružen vojnicima. Pod njegovim nogama – masakrirano tijelo.

Gerhard nije ni najmanje sumnjao da gleda u leš. Kvaliteta fotografija nije bila najbolja – isticalo se, kao da je bilo pod posebnom ekspozicijom, lice muškarca koji je u ruci držao pištolj.

Kratka informacija u omotnici glasila je: Sigurno prepoznaješ lice na ovoj fotografiji. To je Christian Schlangenberger. Mnogi su mu na duši. Odgovoran je za smrt Boszewskog i drugih opozicionara iz istočne Europe. Sad otvori fascikl...

Gerhard je često viđao Schlangenbergera na predizbornim plakatima i u televizijskim programima. Nije bilo osobe u Njemačkoj koja ga nije znala. Christian Schlangenberger godinama je pripadao političkoj eliti ujedinjene Njemačke.

Gerhard je sjeo na zahodsku školjku. Obrisao je ćelavu glavu ručnikom i nemoćno pogledao oko sebe.

I što sad? Posljednji put tako se osjećao 1968. godine. Sudjelovao je onda, mimo svoje volje, u studentskim nemirima. Izbjegavao je kaos, probleme i skupove. Ipak, bio je fotograf. Ondašnji Gerhard bio je mladi, novopečeni fotoreporter iz Springerovog tiska, iz – 27 –

anti­studentskog pokreta, protiv Šezdesetosme, protiv svega što narušava sveti mir. Nažalost, bili su prosvjedi, pa je i on morao onamo. Nije se ni okrenuo, a već je dobio pendrekom od murjaka u sivoj jakni. Razbijena arkada, poderan džemper, a on je samo branio svoj aparat. Neće njemu nitko uništavati njegov aparat! Iluzije su se brzo prokurvale, kako je govorio njegov prijatelj iz studentskih dana, poslije neprijatelj, a onda opet kolega – odoše iluzije u vražju mater, a izbor je bio: uperiti aparat na studente koje mlate ili na murjake koji ih pendreče ili, tik uz njih, na studenta u lokvi krvi i mnogobrojna lica njegovih mučitelja, koji su ga okružili u čvrstom kordonu. Čemu? Nitko nije znao. Tada se prvi put oslonio na svoj profesionalni instinkt, nije razmišljao, samo je djelovao, kako je to oduvijek priželjkivao. Sljedećeg dana cijela zemlja mogla je gledati slike s tog događaja, u Springerovim novinama negdje na predzad­ njoj stranici, u onima koje nisu bile Springerove na naslovnici.

Taj je student slučajno preživio, poginuo je neki drugi. Duga je to i složena priča, novo poglavlje njemačke povijesti. Samomu Gerhardu, fotoreporteru, prosvjedi ne bi mnogo značili da baš on nije izradio onu slavnu fotografiju. Mnogo godina poslije Der Spiegel je Gerharda, fotoreportera, upisao na listu “Najhrabriji, godina 1968.”.

Poznavao je on i hrabrije od sebe, ali prihvatio je dar koji mu je udijelila sudbina. “Lisac” – nazivali su Gerharda – “liščeva fotka”, “krijumčar uličnih događaja”.

– Ma, jebi se – zaključio je prijatelj iz studentskih dana, danas policajac s visokim činom, doduše bez medalja i priznanja, koji je od nemira ‘68 malko šepao na desnu nogu.

Toliko će još fotografija Gerhard snimiti u životu, toliko će se naraditi, ali Orden šeste klase od predsjednika Savezne Republike Njemačke, Richarda Karla Freiherra von Weizsäckera, primit će za iste one zasluge i za hrabrost 1968. Dok mu je predsjednik stavljao orden, Gerhard je doduše stajao mirno, ali kad se danas toga sjeti, lice mu se snuždi. Nije bio baš uvjeren da ga je zaslužio.

Gerhard, lisac i junak, nakon sat vremena odlučio je učiniti ono što najbolje zna. Iz torbe je izvadio aparat i počeo kopirati sve dijelove slagalice.

– 28 –

Kad je završio, uzeo je fascikl s izblijedjelim natpisom “Bo­ szewski” i počeo čitati. I Seidel i on od Franka su doznali već puno, ali nisu osobito vjerovali u to što im je govorio.

– Bože dragi! – rekao je glasno kad je završio s čitanjem. Na trenutak je razmišljao treba li ispravljati pismo Dagmari, ili započeti novo prijatelju iz policije, ili napisati oba. Ali vrijeme je letjelo. Cijeli sat potrošio je na dopunjavanje i osiguravanje materijala. Sjeo je za radni stol i pogledao na sat.

Molim te, ne govori nikomu o ovome. Još ne. Dajmo si svi još vremena.

Stvar je mnogo ozbiljnija nego što sam mislio. Moramo biti vrlo oprezni!

Vjeruj mi i budi razumna.

Strah od razgovora s Dagmarom nestao je. Potisnula su ga druga pitanja.

Morao je završiti što je započeo i nije imao prava nikoga izlagati opasnosti.

Nakon kratka kolebanja dopisao je još: P. S. Oprosti mi.

Stavio je točku, veliku kao dugme, pa savio papir napola, i još jednom napola, dok nije postao veoma malen. Brzo ga je izravnao.

Došao je do zaključka da za ostala pisma više nema vremena.

Deterdžentom je dugo ribao kadu i lavabo u kupaonici. Ispraznio je kantu za smeće. Udahnuo je duboko i pogledao u ogledalo. Uočio je na nosu tanku, jedva vidljivu liniju, činilo mu se da je jučer nije bilo. Istuširao se, obukao i poprskao parfemom. Činilo mu se da ga je taj posljednji čin malo vratio u normalu. Naime život mu je odjednom poludio. Izvukao je prepaid mobitel, koji je namjeravao upotrijebiti samo jedanput.

I to sad.

Nazvao je.

Seidel se odmah javio, kao da je slutio tko bi se mogao skrivati – 29 –

iza nepoznatog broja. U nekoliko rečenica ispričao je Seidelu o Fran­ kovoj otmici, o pošiljci i o tome tko je čovjek na fotografiji.

Njegov je sugovornik šutio. Progovorio je tek nakon duljeg vremena. Glas mu je bio izmijenjen, ali bio je to Seidel.

– Jeste li sigurni da je to bio Frank?

– Vidio sam na svoje oči!

– Morate se odmah vratiti!

– A Franka – samo tako ostaviti?

– Njemu više ne možete pomoći!

– Ali...

– Vraćajte se! Čujete li?! – Seidel nikad nije dizao glas, no sad je cijelo vrijeme govorio povišenim tonom. Gerhard je shvatio da se osjeća odgovornim za njega i Franka.

– Jeste li sigurni da je to bio Schlangenberger? – upitao je na kraju.

– Potpuno. Jasno mu se vidi lice.

– To bi značilo da je Frank imao pravo! – jeknuo je Seidel.

– Nazovite ga i sve mu ispričajte!

– Koga?

– Tschapieskog!

– Dobro, dobro, samo se vratite! – nervozno je završio Seidel i spustio slušalicu.

Gerhard je poslao Seidelu SMS s brojem Tschapieskog i osjetio da je na bojnome polju ostao sam. Sasvim sam.

Spakirao je svoje stvari u putnu torbu, a sve drugo u dvije crvene vrećice. Zadnji put se osvrnuo po sobi i izišao. Bilo je deset sati navečer, ali odlučio je da će noć provesti na aerodromu. Spustio se liftom do restorana i bočnim vratima izišao na hotelsko dvorište.

Potražio je pogledom kontejner za smeće i bacio u njega obje vrećice.

Odustao je od lifta i penjući se po stubama, ogledao se pažljivo po foajeu. Imao je odličan pogled na recepciju, predvorje – a vid ga je još uvijek služio. U uglu iza mramornog stupa sjedila je žena koju je prepoznao. Vratio se i ušao u lift svjestan da mu vrijeme nije saveznik.

Izišao je. Na recepciji je zamolio da mu pozovu taksi. Recepci– 30 –

onar je odgovorio da – ako mu se žuri – u susjednoj uličici može pronaći stajalište taksija, ali ako želi da mu ga naruče, dakako, odmah će to učiniti.

– Žuri mi se – odgovorio je Gerhard.

Platio je račun, potpisao što treba, nakon čega je dignuo glavu, pogledao u oči kao od brda odvaljenom Radostinu Petrovu i iznenada mu pružio ruku. Mladić je u ruci osjetio svežanj novčanica i oblio ga je hladan znoj.

– Molim vas, odglumite da se pozdravljate sa mnom – rekao mu je Gerhard polako, vrlo mirno, sa širokim osmijehom na licu, ne ispuštajući njegovu veliku šaku iz svoje.

– A sad slušajte! Iza stupa sjedi jedna žena. Kad iziđe, pitat će za mene, molim vas, recite da sam iz hotela izlazio samo jedanput – ujutro. Dobro? Morate za mene učiniti još nešto – Gerhard je i dalje drmusao tešku recepcionarovu šaku i nije prestajao pričati.

Mladić se, kao i Gerhard, cijelo vrijeme prijateljski široko osmjehivao. Sve skupa nije trajalo duže od petnaestak sekundi, ali obojici se činilo kao vječnost.

Gerhard je skrenuo u susjednu ulicu. Zaista, stajalište taksija bilo je blizu, ali on je hodao sve sporije. Tek tad je postao svjestan da ga od jučer boli ruka. Torba nije bila velika i imala je kotače, ali mu je unatoč tomu bila veoma teška.

Najzad je stao, nemirno se ogledao i izvadio bugarski mobitel, koji je bio namjeravao upotrijebiti samo jedanput, no sad se morao javiti još nekomu. Brzo je ukucao broj koji je znao napamet. Nekoliko sati ponavljao ga je u mislima kao mantru.

– Tschapieski! – odazvao se gotovo odmah bariton u slušalici.

– Ja sam! – dobacio je brzo Gerhard, osjećajući sve jače gušenje.

– Zašto zoveš na ovaj broj? Znaš da je to...

– Imam problema, Waldemare – prekinuo ga je Gerhard i ubrzao korak, jer mu se činilo da ga netko slijedi.

Vani je bivalo sve toplije, barem mu se tako činilo. Neki ljudi odjednom su prošli pokraj njega, nasmijani, sretni. Zapitao se koji je ono dan danas, valjda petak. Ušli su u hotelski restoran. Otamo – 31 –

je dopirala muzika, prepoznao je uspavanku iz Rosemaryne bebe.

S olakšanjem je odahnuo i usporio, ali uskoro je iza sebe ponovno čuo ritmične korake.

– Ne razumijem te, govori glasnije! – nestrpljiv je bio glas s druge strane.

– Imam problema – prošištao je Gerhard u slušalicu. – Problema!

– O čemu pričaš? Gdje si? – dopro je iz slušalice uznemireni glas.

– U Bu... U Bug... – Gerhard se osjećao sve lošije, naglo je osjetio prodornu bol u prsima, napravio je još nekoliko koraka, snažno po­v ukao kravatu. – Nazovi... nazovi Seidela!

Pao je.

Iz slušalice se čuo zabrinut glas.

– Koga?! Što ti pričaš?

– Seidela! – prokrkljao je.

– Gerharde! Gerharde! Čuo je Tschapieskog još nekoliko trenutaka... i nečije korake kako se približavaju. Htio je kriknuti, ali iz grla mu je izišao samo neartikulirani hropac. Ispružio je ruku i posljednjim atomima snage gurnuo telefon u šaht.

– Čuo je tihi pljusak. Nije mogao udahnuti, kao da je gorio iznutra.

– Gorim – mislio je očajno.

Za tren se netko nadvio nad njim i izmjerio mu puls. Netko drugi pretražio mu je torbu, prepipao džepove.

– Gdje je telefon? – pitao je čovjek u tamnoj jakni.

– Tu, u sakou! – odgovorio je drugi, jednako odjeven, i izvukao Gerhardov njemački mobitel. Gerhard o tome ništa nije znao, njegove oči buljile su u prazno.

Bio je mrtav.

Ekaterina Konešova u torbici je držala službenu legitimaciju. Re­ cepcionar ju je gledao, razmišljajući o svim pravilima koja je učio napamet na obuci. Odlučio je primijeniti točku broj 12 (gostu je zajamčena maksimalna sigurnost), koju je hitro prilagodio trenutačnim okolnostima.

– Primio je neku pošiljku... – rekla je Ekaterina Konešova.

– 32 –

– Tako je. Oko šesnaest sati.

– Je li izlazio?

– Jedanput. Ujutro. Žena ga je pažljivo promatrala.

– Htio je zamijeniti kartu – požurio je s odgovorom.

– Je li je zamijenio?

– Nije.

– Pregledat ću njegovu sobu.

– Svakako.

Radostin Petrov pozvao je hotelskog boya, ali žena ga je zaustavila pogledom.

– Snaći ću se sama.

– Svakako – ponovio je i otpratio je do lifta.

Nagli, neočekivani propuh raskuštrao joj je dugu kosu, meka tkanina ocrtala je njezinu privlačnu figuru. Muškarac koji je izlazio iz lifta zavodnički se osmjehnuo. Nije obratila pozornost.

Izišla je na trećem katu i brzo pronašla sobu. Umetnula je karticu i upalila svjetlo. Običan hotelski nered, mirisalo je na parfem. Čula je hitnu pomoć kako se približava i pogledala kroz prozor. Na uglu prometne ulice skupila se grupica ljudi.

Dosta im je malo topline i izmile pod okriljem noći kao žohari iz svojih smrdljivih rupa – pomislila je s gađenjem.

Stavila je rukavice, redom otvarala ormare, ladice. Na kraju je zavirila u kantu za smeće. Ništa nije našla. Zazvonio je telefon.

Odmah se javila. Dugo je i pomno slušala.

– Jesi li siguran? Aparat je tu?

– Jest!

– A telefon?

– Također!

Spustila je slušalicu i prišla prozoru. Imala je mnogo sreće, sve je išlo prema planu, čak i bolje. Gužva pred hotelom na uglu ulice rasla je, dovezla su se još jedna kola hitne pomoći. Odatle ništa nije mogla vidjeti, morat će to dobro odigrati dolje s policijom i hitnom pomoći. Izišla je iz sobe, već je sve uzela. A ipak, prije nego što je izišla, još je jedanput prišla recepciji.

– 33 –

– Koliko često pospremate sobe?

– Prema željama gostiju, ali obično dvaput na dan. Ovo je hotel s pet zvjezdica. – U glasu recepcionara osjetila je ponos.

– A sobu u kojoj sam bila? – upitala je nešto tiše, trudeći se ne gledati u kameru diskretno smještenu s desne strane.

– To bih morao provjeriti.

Ekaterina Konešova je oklijevala, ali onda je pomislila da se nje to više ne tiče. Učinila je gotovo sve što je trebala. Kao i uvijek.

Kad je izišla, recepcionar je obrisao kapi znoja s visokog čela i pogledao uokolo po velikom foajeu. Za hotelskim barom iza visokih palmi gurali su se engleski i njemački gosti. Svi su gledali u ekran velikog televizora i nadvikivali se. Sudeći prema glasovima, neki su već bili pijani. Utakmicu su dobivali Nijemci. Osim podivljalih navijača, u foajeu nije bilo nikoga.

Ovo je za nas dobar dan – pomisli recepcionar o sebi i kolegi za šankom. Znao je njemačke goste; kad su dobro raspoloženi, njihova darežljivost nema granica.

Odmaknuo se od kamera. Tek kad je bio siguran da ga nijedna ne može uhvatiti, iz džepa je izvukao novac. Dugo je gledao u njega.

Osam ružičasto-ljubičastih novčanica, lijepe, plemenite boje. Toliko novca. Puno novca. Zašto baš toliko?

Bojao se.

Bio je mlad, ali znao je da policijska legitimacija Ekatarine, čije prezime, nažalost, nije zapamtio, ne znači ništa dobro. Bojao se jer nije znao kako postupiti, bojao se to više što je bio nedužan. Ali, onaj tko je upetljan, čak i ako je nedužan, zapravo je kriv, toliko je stigao naučiti u toj zemlji posljednjih godina. Razmišljao je ne bi li trebao sve ispričati direktoru hotela. Što god mislio, dolazio je do istog zaključka: nedužan je, ali upetljan, dakle – kriv je. Nikomu ne smije ništa reći.

Vani pred hotelom stvarala se nekakva gužva, ali mladi recepcionar nije obraćao pozornost ni na što. Mislio je samo na novac i na to koju je točku hotelskog kodeksa prekršio. A onda još samo o tome kako će pomoći sestri platiti studij, pokazati se odgovornim bratom, – 34 –

dostojnim Petrovim, dostojnim nasljednikom svoga roda. Prvo će se ipak posavjetovati s ocem.

Spustio se liftom u restoran i izišao u hotelsko dvorište. Iz pozadine hotelskog restorana dopirala je melodija Rosemaryne uspavanke i slatko tužan glas Mije Farrow.

Radostin Petrov pogledao je u dubinu dvorišta i u hotelske prozore. Na poklopcu kontejnera sjedio je vrapčić i ozbiljno ga promatrao. Srećom, kontejneri su bili pod nadstrešnicom na koju se penjala divlja loza, sa strane je rastao velik bagrem. Ništa nije smjelo privlačiti pozornost gostiju hotela s pet zvjezdica, narušiti pogled, uznemiriti smradom. Dohvatio je vreću koja je stajala kraj vrata i pošao prema smetlarniku, pretvarat će se da baca smeće. Otvorio je smrdljivi poklopac, zaškripalo je. Smiješan i čudan, taj crni poklopac s pet zvjezdica, smrdljiviji od najstarijeg kontejnera kod oca na selu, i on, smiješan, jer kopa po smeću. Kontejner star, hotel nov, a on smetlar. Takva su to vremena, ista kao i uvijek. Izvukao je dvije crvene vrećice i zavirio unutra.

Glas Mije Farrow nije prestajao, kao da ploča preskače, a s ulice su dopirale sirene hitne pomoći i policije. Visoki muškarac ništa nije čuo. Dobio je zadatak, njegovim izvršenjem financirat će sestri stu­ dij. Ali već je znao da se s ocem neće savjetovati. Klijent je rekao da mora požuriti, pa će požuriti.

Kad je izlazio iz hotela, novčanice u džepu odavno su ga prestale svrbjeti. Lukavo se osmjehivao. Gatara mu je prorekla da će uskoro sklopiti odličan posao, i to ne samo jedan.

– 35 –

– 36 –

Pogovor

D

ragi čitatelju!

Palače Radziwiłłovih više nema. Dva je stoljeća ponosno stajala na Wilhelmstrasse 77 (danas je to broj 93). U doba kneza Antona Henryka Radziwiłła bila je mjesto na kojem se njegovala poljska kultura, gdje je cvjetao glazbeni, književni i i kazališni život.

Godine 1875. palača je prodana državi. Do 1938. godine u njoj se nalazila i Kancelarija Reicha. Jedanaest godina poslije, tijekom bitke za Berlin, palača je teško oštećena i opljačkana. U njoj nikada nije bilo Herzova restorana. No vila Herz i vila Liebermann – čarobna mjesta u četvrti Zehlendorf – postoje i danas, i dobro se drže.

Ulica Bürknerstrasse pak šarmantno je mjesto u srcu umjetničke četvrti Kreuzkölln. Nastanjuju je poznati izdavači, pisci, prevoditelji, slikari – i govorka se da svi potječu iz Poljske.

Nakon Drugog svjetskog rata mnogi su ljudi u DDR-u, u Poljskoj i u cijeloj istočnoj Europi žrtvovali svoj život za slobodu, no ovaj je roman samo plod mašte njegove autorice.

Magdalena Parys

– 481 –

– 482 –

M

agdalena Parys, pjesnikinja, prozaistica, prevoditeljica i novinarka, rođena je 1971. u Gdańsku. Od 1984. godine živi u Berlinu, gdje je na Humboldtovu sveučilištu završila studij polonistike i pedagogije. Književnim je radovima debitirala 2006. godine u poljskome književnom časopisu Pogranicza. Autorica je triju romana – Tunel (2011.), Mađioničar (2014.) i Biała Rika (2016.), vezanih uz poljsko-njemačke teme. Njezin prvi roman Tunel nominiran je 2018. godine za nagradu francuskih izdavača Le Prix Libr’a nous. Za roman Mađioničar, prvi dio “berlinske trilogije”, dobila je 2015. godine Europsku nagradu za književnost. Djela su joj prevedena na francuski, njemački, bugarski i talijanski jezik.

– 483 –

– 484 –

T

anja Miletić Oručević rođena je 1970. u Sarajevu. U Krakovu je završila magistarski studij dramske režije u Državnoj teatarskoj školi, a doktorirala u Brnu na Janačekovoj akademiji muzičkih i scenskih umjetnosti u Brnu. Bavi se kazališnom i radijskom režijom. Piše i objavljuje teatrološke eseje. S poljskog jezika prevela je djela Wisławe Szymborske, Czesława Miłosza, Andrzeja Burse, Bakakaj Witolda Gombrovicza te Antologiju suvremene poljske dra­ ­me Mortal kombajn.

– 485 –

– 486 –

Sadržaj

Preludij 9 Epilog 479 Pogovor 481 O autorici

483

O prevoditeljici

485

– 487 –

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednik Roman Simić Redaktura Petra Gverić Katana Lektura i korektura Lidija Vešligaj Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Ivana Jurić Godina izdanja 2018., listopad Tisak Feroproms, Zagreb ISBN 978-953-358-003-6 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

– 488 –

– 489 –

Kao potezom čarobnog štapića, godine 2010. u njemačkom Uredu za dokumentaciju Stasija uništeno je gotovo šest kilometara dokumenata, više od dvadeset milijuna stranica, od kojih su neke, baš kao i Nagradom Europske Unije za književnost ovjenčan roman Magdalene Parys, govo­ rile o operaciji pod kodnim imenom Mađioničar.

Kada je pedesetih godina prošloga stoljeća pokrenuta, tajna služba DDR­a njome je željela likvidirati ne samo one koji su preko željezne zavjese pokušavali pobjeći na Zapad nego i najistaknutije oporbene političke aktiviste. Sve do pada Zida o preko stotinu ubijenih i nestalih nije se smjelo pričati, a nakon ujedinjenja oni koji su za njih znali učinili su sve da ih ostatak svijeta zaboravi. Sve dok 2011. jedna stara i mutna foto­ grafija nije pokrenula novi niz okrutnih zločina.

Depresivni berlinski policijski inspektor Kowalski i neprilagođena tele­ vizijska novinarka Dagmara Bosch, svako za sebe i svako gonjen vlasti­ tim demonima, bit će uvučeni u istragu koja će uzburkati političke vode ujedinjene Njemačke i probuditi nemani skrivene na muljevitom dnu.

Mađioničar Magdalene Parys napet je roman o zločinu i kazni, krivnji i bijegu od odgovornosti, u kojemu ostavština jedne od najzloglasnijih tajnih službi svoje pipke pruža sve do današnjeg Berlina, Europe u kojoj živimo.

179,00 kn ISBN 978-953358003-6

NAGRADA EUROPSKE UNIJE 490 – ZA KNJIŽEVNOST –2015.

9 789533 580036

www.fraktura.hr