Mahlerovo vrijeme

Od istog autora: Mjerenje svijeta MagiËan Şivot Arthura Beerholma

-2-

Daniel Kehlmann

Mahlerovo vrijeme prevela s njemaËkoga Štefica MartiÊ

Fraktura

-3-

Naslov izvornika Mahlers Zeit ∂ Suhrkamp Verlag, 2001. ∂ za hrvatsko izdanje Fraktura, 2010. ∂ za prijevod Štefica MartiÊ i Fraktura, 2010.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-129-3 CIP zapis dostupan u raËunalnom katalogu Nacionalne i sveuËilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 726469

-4-

Who talks of Plato’s spindle; What set it whirling round?

Eternity may dwindle, Time is unwound.

W. B. Yeats: Words for Music Perhaps

-5-

-6-

Ne smijemo se obeshrabriti ako nova otkriÊa razotkriju neoËekivane dubine.

Možda bi ponetko htio ustvrditi da je priroda primijenila nepoštene smicalice.

Arthur Eddington: Priroda materijalnog svijeta

-7-

-8-

Prvo poglavlje

T

e je noÊi David Mahler došao do najvažnijeg otkriÊa u svom životu.

Neki je Ëovjek išao prema njemu. Bio je u sivom kaputu, sa šeširom i aktovkom, a nešto je na njemu djelovalo istodobno prijateljski i opasno. Vrlo brzo se približavao. Kaput se vijorio iza njega, šešir je bio malo nakrivljen, aktovka se ljuljala u njegovoj ruci. Onda to više nije bio muškarac, nego žena s velikom, prevelikom ruËnom torbom, zatim djevojËica mršavih ruku i s dva krila, kao u kukca, koja su podrhtavala iznad njezinih ramena... David je htio pobjeÊi. Ali osjeÊao se ukoËenim, kao da ga noge nisu slušale, kao da ih više nije ni imao, pa Ëak ni tijelo; htio je uzeti zraka i zavrištati, ali nije imao glasa, a onda nije bilo ni zraka; a ono je obliËje bilo veÊ sasvim blizu. Odjednom se rasplinulo, obrisi su mu se promijenili, stopilo se sa zelenkastim horizontom, nestalo. A onda više nije bilo Ëak ni tog horizonta, ostao je samo njegov strah, kao nešto apstraktno, odvojeno od svakog uzroka. Neko vrijeme, koje nije doživio ni dugim ni kratkim, nego

-9-

kao neku Ëudno razvuËenu sadašnjost, nije bio svjestan niËega drugoga. Bio je sasvim sam sa svojim strahom.

Pa ipak je pokušao zadržati san. Uzaludno: još trenutak se uspio sjeÊati, ali više nije znao Ëega se sjeÊa, a onda, samo jedna kretnja njegova tijela, i sve se zanjihalo, zatalasalo i raspršilo. Prošlo je.

Otvorio je oËi.

Svjetlo je po stropu povlaËilo bjeliËaste, vijugave crte, jednu pokraj druge. Nakon što je neko vrijeme gledao u njih, uËinilo mu se da se kreÊu i prelaze u valove. Kad je prošao neki automobil, za sekundu su planule žuto. Onda je pored sebe zaËuo neki šum, ali nije okrenuo glavu, niti je odvratio pogled sa stropa, preko kojeg je sad veÊ tekla neËujna rijeka svjetlosti. Osjetio je kako se nešto razbistrilo.

Neka blistava brojevna struktura. Rasla je, stvarala nove kristalne površine, sustav staklene ljepote, a on je gledao i razumio. Znao je da se ne smije micati. Sve drugo se moglo kretati ∑ vanjski svijet, pa i soba; Ëak se Ëinilo da se i njegov krevet polako pomiËe kroz prostoriju. Samo se on nije smio pomaknuti.

Srce mu je brže kucalo. Krevet se naglo okrenuo, neki visoki, Ëudno jasni ton nakratko je ispunio zrak. David je prestao disati. Svjetlost je brže prelazila preko stropa. Zavrtjelo mu se u glavi. I onda više nije mogao ništa drugo nego se uspraviti, zbaciti pokrivaË i ustati iz kreveta.

Otišao je do prozora. Prozor je pred njim uzmi-

- 10 -

cao; on je ubrzao korak i došao do njega. ToËno ispod prozora na ulici je stajala lanterna. No s njom nešto nije bilo u redu; nije svijetlila; nešto je nedostajalo. Kugla od mlijeËnog stakla, koja je prije bila na njezinu vrhu, sada je razbijena ležala na asfaltu.

Neki je Ëovjek prolazio, krhotine su hrskale pod njegovim cipelama. David se naslonio na prozor, osjetio je njegovu hladnoÊu. Okrenuo se. U krevetu je, ravnomjerno dišuÊi, zatvorenih oËiju ležao netko tko mu se uËinio poznatim. UËinio mu se Ëak dobro poznatim. Bio je to on sâm.

David ustukne. I otvori oËi.

Ležao je u krevetu. Soba je bila mraËna i prazna.

Oprezno je podigao pokrivaË, ustao i otišao do prozora.

Staklo se zamaglilo od njegova daha. On ga obriše, pogleda dolje na razbijenu lanternu. Jedan je automobil prolazio stvarajuÊi buku. David se okrene. Soba se bezazleno prostirala pred njim. Ali lanterna je bila slomljena. SinoÊ je još bila cijela.

On se vrati do kreveta ∑ pod bosim je nogama osjeÊao mekoÊu saga ∑ i opet legne. Mirno je ležao zatvorenih oËiju. Pokraj njega, na noÊnom stoliÊu, kucao je njegov ruËni sat.

I onda ju je opet ugledao. Poprimila je oblik. »ista matematiËka tvorevina, prvi put u svom životu, nakon tako dugoga rada, za to ništa nije morao Ëiniti, išlo je sâmo od sebe. Brojevi koji to još nisu bili, pojmovi koji bi tek trebali zadobiti znaËenje, oblici koji se još nisu pojavili u svijetu. A

- 11 -

kucanje sata je stvaralo ritam, podizalo skele po kojima su klizile formule, nizale se, sreivale. David je Ëuo kako mu disanje prelazi u dahtanje, no i dalje je držao zatvorene oËi i nije se micao. Sat je kucao. A onda ni to kucanje, ti uvijek isti intervali tišine izmeu uvijek istog zvuka, više nije bilo pratnja, nego se i sâmo uplelo u misli; odjednom se uËinilo ∑ razumljivim. Na ulici je uslijed pogrešno ubaËene brzine zaurlao neki motor. I u tom je trenutku u Davidu, u jednom skrivenom, još nikad istraženom mjestu njegove svijesti, eksplodirala izvjesnost. Odašiljala je tople, iskriËave valove koji su se širili u krugovima; naprijed, van, naprijed, kroz njega.

Neko je vrijeme ležao kao mrtvac. Sat je kucao, inaËe je bilo tiho. Otvorio je oËi.

Nad njim je visio strop sobe, površina uglaene tame. PokuÊstvo je tvorilo sive siluete. »etverokut ormara, obrisi pisaÊeg stola, ispred njega nazupËani oblik stolice. Htio se okrenuti na stranu, ali mu je manjkalo snage. “Najzad”, tiho je izrekao te našao da mu glas zvuËi neobiËno. “Najzad!”

Tad se nešto dogodilo. Pokušao je udahnuti, ali to više nije išlo; nešto mu je stisnulo pluÊa, zaustavilo dah; srce mu je tuklo. Ispružio je ruku, pipajuÊi je tražio po noÊnom ormariÊu dozu s nitroglicerinskim sprejem, gurao je predmete, nešto je palo, nije znao što, a doze nije bilo, nije je bilo... Onda ju je osjetio u ruci. Prinio ju je ustima, usnama je stisnuo dio koji ide u usta i udahnuo gorak okus.

- 12 -

»ekao je. Sat je otkucao deset, petnaest... dvadeset puta. Sad je bilo bolje. Oprezno je udahnuo i izdahnuo, i opet udahnuo i izdahnuo. Doza sa sprejem iskliznula mu je iz prstiju i izgubila se negdje u krevetu. Puls mu se sad usporio, a i drhtanje je prestalo. Okrenuo se na bok.

Odupro se iskušenju da još jedanput prizove tvorevinu. UËinit Êe to sutra i prekosutra, i zatim stalno, svaki dan, sad mu je ona pripadala. OsjeÊao je kako se san primiËe: dubok, vrlo ugodan, bezopasan san. Iza otkucaja sata i šumova motora izvana malo-pomalo se, poput tihog šuštanja, probijala tišina.

David se nasmiješio.

- 13 -

- 14 -

Drugo poglavlje

Z

vižduk se prolomio tamom. David je automatski ispružio ruku i iskljuËio budilicu. Pola osam! Otvorio je oËi, tijelom se odupro težini sna i uspravio se.

Kišilo je. Kapi su udarale u staklo i ocrtavale prozirne krugove koji su se zatim razlijevali niz njega. Boljela ga je glava. Usta su mu bila suha, sve do duboko u grlu. Nakašljao se, zbacio pokrivaË i ustao iz kreveta.

Na trenutak mu se vrtjelo u glavi. Formule u njegovu pamÊenju; da, bile su tu, sve su još bile tu.

Otišao je do prozora i otvorio ga. Vlaga mu je zapahnula lice; on stisne oËi. Ulicom su se kretali otvoreni kišobrani; jedan je Ëovjek iznad glave držao novine; neko dijete u gumenoj kabanici skakalo je po barici, pogledalo je prema gore i u jednom trenutku njihovi su se pogledi sreli: dijete se nasmiješilo. »istaË ulice meo je staklene krhotine, s njegove se pelerine slijevala voda. Pored njega je stršila obezglavljena lanterna.

David se povuËe, zatvori prozor i spusti se u

- 15 -

naslonjaË. Dugo je piljio u svoj pisaÊi stol. Onda je posegnuo za telefonskom slušalicom.

“Da?” gospoa Wimmer, tajnica, uvijek je dolazila u institut veÊ prije osam.

“Ja sam”, rekao je David, “ne mogu doÊi. Ne osjeÊam se dobro.”

“Gripa?”

“Vjerojatno. Morate naÊi nekoga za uvodno predavanje.”

“Gospodine doktore Mahler, sad stvarno nikoga neÊu za to naÊi...”

“Ali morate. Ja ne mogu!” David je Ëuo kako ona uzima zrak, ali ju je preduhitrio i spustio slušalicu.

Na trenutak je razmišljao. Onda je uzeo olovku, spustio njezin vrh na list papira i ∑ poËeo. To se moralo zabilježiti. Na trenutak je oklijevao: Ëetverokuti na papiru rastvorili su se i pretvorili u vijugave crte koje su se meusobno ukrštale. David protrlja oËi. Crte su se poËele spajati i opet su se skrutnule u siÊušne, jednako prazne ormariÊe. U kvadrate koji su Ëekali da budu popunjeni. Koji su bili spremni primiti sve što je on znao.

I on je stao pisati.

S vremena na vrijeme podizao je pogled: vjetar je ojaËao. Sitna je kiša pljuštala po fasadama i prozorima; na ulici su se ljudi savijali, spuštali glave, isturali u hodu po jedno rame, ili su stali u veže i Ëekali. Po vjetrobranskim staklima brisaËi su strugali amo-tamo. Tri su djevojËice prolazile otvorenih

- 16 -

usta, mokrih lica usmjerenih k nebu, za njima je išao pas kojem je krzno bilo slijepljeno uz tijelo.

Onda je prestalo kišiti. Ali tek nakon nekoliko minuta sklopljen je jedan kišobran, zatim sljedeÊi, onda gotovo svi. Po nebu su se razvukle bijele pruge; rasle su, Ëinilo se da se šire, a onda se, kao nekom kemijskom pretvorbom, sivilo pretvorilo u nejasnu svjetlost, u svjetlosnu paru. S asfalta su se dizali oblaËiÊi bijele izmaglice. Jedan se pas valjao u barici koja se brzo isparavala. Oblaci su se potrgali; i najzad, okruženo komadom plavetnila, odražavajuÊi se kao blijeda okruglina u svakoj barici, na svakome vjetrobranskom staklu, na svim njemu okrenutim prozorima pojavilo se sunce. Pas se iskotrljao iz barice, na trenutak je oklijevao, onda je popio gutljaj zamuÊene vode i otrËao. Na rubu ploËnika zasvijetlio je komad stakla, zakrivljen kao udubljeno ogledalo, krhotina razbijene lanterne.

David se prestraši. Bilo mu je hladno. Neko vrijeme nije znao gdje se nalazi. Nešto se bilo dogodilo.

Kao da se u njemu otvorila neka pukotina, kao da ga je napustio neki dio njega samoga; i odjednom je osjetio da se tu nešto kreÊe: nešto mu je prilazilo.

Ispred njega je na stolu ležao snop od trideset ispisanih listova papira, nažvrljanih krupnim, drhtavim rukopisom: blago iskrivljene kolone brojki, skice, krivulje što su u širokim lukovima vijugale po papiru, dijagrami koji su se Ëinili besmislenima, ispisani znaci koje mora da je on izumio; ali onome tko je znao, sve je to bilo savršeno jasno. Koliko je bilo

- 17 -

sati? Sunce ga je zasljepljivalo, peklo ga je u oËima, na Ëelu je osjeÊao vlažnu toplinu.

David ustade. Boljeli su ga udovi, noge su mu se ukoËile, a ruke mu je bilo teško ispružiti. Na noÊnom ormariÊu još uvijek je ležao njegov ruËni sat.

Bilo je gotovo tri.

UkljuËio je aparat za kavu. U ogledalu u kupaonici neko je vrijeme promatrao vlastito lice. Debelo i crvenkasto, sa širokim nosom i izrazito klempavim ušima; nikad prije nije volio gledati to lice. Obrijao se i oprao, otišao u kuhinju, popio tri šalice kave i uznemiren osjetio kako mu srce brže lupa.

Vratio se do pisaÊeg stola. Na polici za knjige iznad njega stajala su djela Newtona, Boltzmanna, Zermeloa, Macha, Einsteina, Prigoginea, Valentinova. Pokraj njih deset godišta Faseta fizike, sakupljenih u pet debelih registratora, koje je napamet znao. Stvarno napamet: znao je svaku rijeË u njima.

Uzeo je telefonsku slušalicu i pozvao jedan broj.

“Da?” rekao je Marcelov glas. “Što?”

“Uspio sam. Imam rješenje.”

“Davide, nije mi sad zgodno. Na izlasku sam...”

“Riješio sam to.”

Marcel je šutio. Onda se nakašljao. “Stvarno?”

“Da.” “»estitam”, rekao je. Da se naemo ujutro? U deset?”

David nije odgovorio.

“Lijepo”, rekao je Marcel, “onda do sutra! Tre-

- 18 -

bao bi to proslaviti. Pa dobro, sutra Êemo. »estitam!” Škljocnulo je, Marcel je spustio slušalicu.

David je na trenutak razmišljao, zatim je okrenuo drugi broj.

Ali ona se nije javila, bila je to samo njezina automatska sekretarica. Aparat je zapištao, zašumio, slušao ga.

“Možda neÊeš vjerovati”, polako je rekao. “Ali sinoÊ sam... danas sam sluËajno došao do toga. Uspio sam. To Êe sve promijeniti. Mislio sam da Êe te zanimati. Možda se možemo... naÊi.” Oklijevao je.

“Sad idem prošetati. Oprosti, još sam malo...” Spustio je slušalicu.

Brzo se odjenuo: Ëarape, hlaËe, pulover. Odjednom je imao problema s cipelama: vezice su se opirale, nije ih uspijevao zavezati. Na stubištu ga je netko pozdravio, on nije odgovorio. Gurnuo je ruke u džepove hlaËa i izišao na ulicu.

Ostao je stajati zabaËene glave. Sunce: okruglo i vatreno, i rasplinuto, topao dodir na njegovu licu; naranËast mrak iza zatvorenih oËiju. U trbuhu mu je krulilo, bio je gladan. Netko ga je gurnuo, neËije je rame dodirnulo njegovu nadlakticu, pseÊa mu je njuška njušila noge. Iza sebe je osjeÊao razbijenu lanternu, vrlo jasno, kao neko bolno mjesto na vlastitu tijelu. A na licu je osjeÊao kako je sunce izlazilo, zalazilo, izlazilo, kao da je nekome pokušavalo dati signale.

Polako je krenuo. Tlo je bilo tvrdo i ne sasvim

- 19 -

ravno, s plakata pokraj ceste u njega su piljila lica; doista u njega; osjeÊao se kao da je u središtu intenzivne, zbunjujuÊe pozornosti. Ali nije, rekao je sebi, to je obmana; to mora biti obmana! Skrenuo je iza ugla i našao se u širokoj, buËnoj ulici.

I osjetio je to, nekoliko sekundi prije nego što je išta vidio ili Ëuo. Spustio je glavu i ruke privukao tijelu. ∑ Uto je zrak ispunila metalna škripa; a kad se okrenuo, ugledao je neki zeleni teretnjak koji je, skrenuvši s kolnika, strugao po jednoj fasadi. Neka žena je kriknula, jedan je muškarac nešto vikao; ljudi su trËali, skakali su, jedan je pas vukao za sobom beskorisnu uzicu, podigao se cijeli zbor automobilskih sirena i bestežinski, blago oscilirajuÊi ostao u zraku... i trenutak se zamrznuo.

Kamion je stajao, sasvim mirno, na dva kotaËa.

U ravnoteži i bez težine. Kao da bi mogao tako ostati. A i ljudi su se ukoËili. Nasred ceste, uhvaÊeni u trku, ispod akorda sirena što su lebdjeli u zraku.

Samo je jedan golub polako, ravnomjerno zamahujuÊi krilima, krstario nebom.

Onda je bilo gotovo. Kamion se s praskom prevrnuo na bok. Ljudi su, sve više njih, trËali odatle, sirene su nadjaËavane vrištanjem, a golub se više nije vidio. Ljudi su trËali ∑ David se propinjao na prste kako bi bolje vidio ∑ i bježali, bježali... od Ëega? Tad je vidio.

Od prozirne tekuÊine koja je istjecala iz cisterne šireÊi slatkast miris. Razlijevala se u sve veÊem polukrugu; veÊ je, šiljast i živ, zasvjetlucao prvi pla-

- 20 -

men. Pa još jedan, a onda su to veÊ bili mnogi: po tekuÊini oko prevrnutoga teretnjaka, po njemu, kraj njega. Tad su se, dižuÊi se prema gore, otvorila vrata vozaËke kabine. Iz nje se izvlaËio muškarac u plavom kombinezonu, skoËio je, nekako uspio stati na noge, i potrËao. Imao je brkove i dugu kosu, a niz Ëelo mu je curio tanak mlaz krvi. OËi su mu bile blago pomaknute jedno prema drugome, kao da je nešto na njegovu licu bilo preoblikovano... Gotovo da je uspio.

Ali onda ga je dohvatio jedan plamen, tkanina njegova kombinezona upila ga je u sebe, i veÊ ih je bilo više, i sav je bio zahvaÊen vatrom. David je polako uzmicao, korak po korak, ne skidajuÊi pogleda sa Ëovjeka, koji je sad izvodio neËujan ples, skakao gore-dolje, gore-dolje (zašto nije vrištao?), okretao se, opet skakao; a jedan se žuti balon, što ga je ispustilo neko dijete, polako i veselo dizao u plavetnilo.

Netko je donio vatrogasni aparat: iz crijeva je zaprskala bijela pjena, plamenovi su mijenjali boju, na trenutak su odolijevali, a onda se gušili u isprva svjetlucavom, zatim zagasitom rumenilu. Izdvojilo se nekoliko mjehura pjene, neopaženo prošlo zrakom i rasprsnulo se. Vjetar je širio zloÊudno oštar zadah, David je jednu ruku držao na nosu, na trenutak je zatvorio oËi, bio je sam sa zadahom, s uspaniËenim kucanjem vlastitoga srca, s užasom koji mu je stegnuo grlo, i s nekom Ëudnom sumnjom. Otvorio je oËi.

- 21 -

»ovjek je nepomiËno ležao, licem okrenut prema dolje. Od njegova kombinezona nije ostalo ništa, sve je nestalo, pretvorilo se u svjetlo i toplinu, i pomalo crnkast dim, koji se izvijao iznad njega, razilazio se, nestajao. Balon je veÊ bio daleko, jedva se još mogao vidjeti, samo još mrlja boje. Na nekoliko mjesta tekuÊina je još gorjela, ali onda je i ondje ugašena, i zrak se rašËistio. David se okrenuo i otišao ulicom iza ugla.

Sunce je stajalo nisko na zapadu. Sve je opet izgledalo normalno, sasvim kao i prije, kao da se ništa nije ni dogodilo. S plakata su gledali isti ljudi, ista lica, koja su hinila da se smiješe kako bi prikrila da ga gledaju. To ništa nije trebalo znaËiti, tiho je rekao, ništa, baš ništa! Skrenuo je iza ugla i uputio se prema vratima svoje kuÊe. Ispred njih je netko stajao.

“Gdje si bio?”

“Jesi li... dugo Ëekala?” upitao je kako bi prikrio vlastitu neodluËnost. Jednu strašnu sekundu nije ju prepoznao. Katja je teško disala, kosa joj je bila neuredna, lice još crvenije nego inaËe; mora da je trËala. Izvadila je iz usta cigaretu i bacila je.

“Predugo. »udno izgledaš. Je li se nešto dogodilo?”

On je podigao ramena. “Ne! Ne, zašto? HoÊemo li u šetnju?”

Pokraj njih su promicale fasade, a onda, uvijek iznova, i njihovi odrazi u staklu izlogâ: žena crne kose i uskoga lica koja je ispred promjenjive po-

- 22 -

zadine od radioaparata, Ëasopisa, cipela i opet radioaparata hodala pokraj debelog muškarca. Iz daljine su se Ëuli tonovi sirena koji su se podizali i slijegali.

“Ne vjeruješ mi? Ili?” “Vjerujem”, rekla je, “da misliš kako si nešto otkrio.”

On se slabašno osmjehnuo. “Vrlo lukavo.”

“Nije li moguÊe da se to tebi Ëini sasvim toËnim, a da je ipak pogreška...”

“Ne”, rekao je David. Šutjeli su. Krovovi su se veÊ crvenkasto sjajili, sunce Êe uskoro zaÊi.

“To je vrijeme, zar ne?”

“Ne izravno”, rekao je. “Njegov smjer. Nešto je previeno. Najvažnije je previeno.”

Iz veËernjeg rumenila izletjela je jedna jedina vrana: lepršajuÊi je išla naprijed, ispustila krik i sletjela na preËku jedne televizijske antene.

“HoÊemo li uÊi?”

Katja je pratila njegov pogled i tako opazila da su stajali ispred kina. Na plakatima su pozirali poznati glumci. Kimnula je, i sama iznenaena.

Bio je to film o kriminalcima koji su se meusobno obraËunavali, osjeÊao se miris ulja i kokica, a dvorana je bila gotovo prazna. Glavni je glumac trËao niz neku ulicu i nestao u jednoj veži; netko ga je pratio zato što je on posjedovao ili znao nešto što nije smio posjedovati ili znati. Ulica je za njihov susret veÊ bila ispražnjena. Njihova su lica u krupnom kadru narasla na više metara. David je žmir-

- 23 -

kao. U nosu je ∑ no možda je to bila samo uobrazilja ∑ još osjeÊao miris vatre.

Pred njim su se miješale boje, razlijevale se, uhvaÊene svjetlosnim snopom kao da su se protezale u prostoriju, van, prema njemu. I odjednom, dok je glavni glumac dizao srebrni pištolj, zažmirivši na jedno oko i ciljajuÊi ∑ spreman zapucati, što se onda stvarno i dogodilo, a eksplozija je poput oluje jurnula preko redova sjedala ∑ David je osjetio neko kretanje. Nešto je dolazilo. Kretalo se prema cilju; a to je bio... Zatomio je krik.

Kad su izišli, vani se smrkavalo. Lanterne i izlozi, reflektori i osvijetljeni prozori davali su ulici žuÊkast sjaj. Iznad krovova je visio komad tamnog neba. “Što se dogaa?” upitala je Katja. “Nešto te muËi?”

On ju je gledao i na trenutak je bio blizu tome da je zagrli i privuËe k sebi; ali onda mu je bilo jasno da to neÊe uËiniti, ni sada ni poslije, da to nikad neÊe uËiniti. Uzmaknuo je i bespomoÊno ju pogledao. Iza sebe je zaËuo neko mrmljanje; laknulo mu je što se našao razlog da se okrene.

Kroz jednu baricu svjetlucajuÊi je prolazio odraz aviona, trokutasti poredak svjetala. David je pružio nogu i vrhom cipele blago dodirnuo vodu. Avion je narastao, rasplinuo se, nestao. Podigao je pogled i potražio ga na nebu. Ali ondje ga nije bilo. Ma koliko oštro gledao: nije ga bilo.

- 24 -

- 155 -

Nakladnik Fraktura, ZaprešiÊ Za nakladnika Sibila SerdareviÊ Glavni urednik Seid SerdareviÊ Urednica Ana Grbac Lektura i korektura Nana Moferdin GrafiËka urednica Maja GlušiÊ Dizajn i prijelom Fraktura Godina izdanja 2010., sijeËanj (prvo izdanje) Tiskano u Hrvatskoj ISBN 978-953-266-129-3 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

- 154 -

- 156 -