Majstorović i Margarita
-1-
Od istog autora u izdanju Frakture BoĹžji gnjev SvjeĹže obojeno Planet Friedman
-2-
Josip Mlakić
Majstorović i Margarita
Fraktura -3-
© Josip Mlakić i Fraktura, 2016. Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. All rights are represented by Fraktura, Croatia. ISBN 978-953-266-791-2 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 939164
-4-
Imam jedan luk. Nema juhe bez njega. Imam osam krumpira. Tri ću morati spremiti za zimu i najmanje dva kao sjemenski krumpir. Mi ratari moramo razmišljati i o nadolazećim godinama. replika iz filma Čovjek bez prošlosti Akija Kaurismakija
-5-
-6-
1.
ljudi su to jutro izgledali čudno, rane po njihovim tijelima bile su jednolično crne, kao da je netko u pozadini, iza njihovih leđa, ugasio svjetlo, odnosno nisu to bile uobičajene krpice magle koje su treperile po njihovim tijelima poput jare nad asfaltom. Jozica je stajao na autobusnom stajalištu. Išao je prema redakciji časopisa Peto oko u kojem je radio kao novinar. Peto oko bavilo se okultnim. Redakcija se nalazila u garaži vlasnika i osnivača lista Ratka Poliča, odnosno Satanskog, kako se potpisivao ispod svojih članaka. Osim Ratka i Jozice u redakciji su radili i Ratkova djevojka Lidija i Mirnes Halilović, koji je bio rodom iz Bosne i Hercegovine, ali je mirovinu zaradio u Zagrebu. Bio je kemičar i radio je kao kontrolor u tvornici boja. Lidija je bila nesvršena studentica psihologije, zapela je na trećoj godini studija i odustala. Tvrdila je kako je izgubila interes za studij, kako je naučila ono što ju je interesiralo te ga stoga nije završila. Bila je tajnica, računovođa, uređivala je web-stranice Petog oka i kontaktirala oglašivače. Navečer je, od ponoći, proricala sudbinu iz tarot-karata na lokalnoj televiziji, a usput je reklamirala i časopis. Iza njenih leđa, u pozadini ekrana, u lijevom gornjem kutu plesao je logo Petog oka. Imala je i svoju rubriku u listu, odgovarala je na pisma čitatelja, uglavnom im je proricala sudbinu iz karata. Nekada je sama pisala i pisma i odgovore. Zapravo je najčešće na taj način radila. Rijetko je dobivala suvisla pitanja koja bi za vrijedila da se objave. -7-
Mirnes i Jozica nisu bili novinari u pravom smislu riječi. Kopali su po internetu, po specijaliziranim stranicama, tražeći materijale za članke. Orijentirali su se na stariju publiku koja se nije koristila internetom. Prije rata, u bivšoj Jugoslaviji, postojao je časopis koji se bavio sličnom tematikom. Zvao se Arka. Jozica ga se nije sjećao. Imao je petnaest godina kada je počeo rat. U tim godinama zanimale su ga druge stvari. Mirnes mu je jednom pokazao jedan broj Arke. Čitao ga je od prvog broja i imao kod kuće uvezane sve brojeve. Ratko je pretpostavljao da je Mirnes neke svoje članke prepisivao odatle. To mu nije smetalo. Ta mitska Arka bila je u Ratkovu svijetu nedostižan uzor iz zlatnih vremena. Ponudio je Mirnesu u nekoliko navrata pristojan novac za njegovu kolekciju, međutim ovaj nije htio pristati na to. Časopis je izlazio u dvotjednom ritmu. Već nakon trećeg broja krenulo im je odlično. Naklada je dosegnula dvije i pol tisuće primjeraka i tu stala. List su prodavali na području Zagreba, kolportažom. No oglasni prostor bio je unaprijed popunjen. Reklamirali su raznorazne vidovnjake, bijele magove, gatare... Čak su imali jedan oglas iz Bosne i Hercegovine koji je izlazio redovito, u svakom broju. Bio je to čovjek koji je uklanjao sihre i salijevao stravu. Zvao se Muhamed Abas Alli. Ono Alli izgovaralo se neuobičajeno, morala su se čuti oba glasa “l”, Al-li. To mu nije bilo pravo ime. Jednom je posjetio njihovu redakciju. Bio je na proputovanju. Išao je u Austriju, u Beč. Često je išao tamo. Odlazio je također u Njemačku, Norvešku, Švedsku, Češku... Sihre su i tamo bile česta pojava. “Šejtan iđe tamo đe ga niko ne suzbija”, rekao je. Bio je to usredotočen i neobičan čovjek. Širom otvorenim očima gledao je u sugovornika. Činilo se kako upija svaku njihovu riječ. No to je bila varka. Alli je boravio u nekom svom svijetu. Živnuo bi samo na spomen sotone, šejtana, ili sihri. Jozica dotada nije znao što su sihre. Za salijevanje strave je znao. Na taj se način liječio strah. Ratko je znao. Sihra je bila jedna vrsta uroka, djelovanje zlih -8-
sila na ljude. Alli im je pričao o ženi koja je za vrijeme rata izbjegla iz Bosne i Hercegovine u Norvešku. U Norvešku je išao samo zbog nje. Allijevo ime ženina obitelj pronašla je na web-stranici Petog oka. Poslali su mu povratnu avionsku kartu Beograd – Oslo. Žena se jedno jutro probudila sva u krvi. Imala je plitke posjekline na rukama. Kao da ju je netko izrezao žiletima. “Riješio si to?” upitao je Ratko. “Jesam”, rekao je Alli. “Trebalo mi je deset dana. Gore je sva sila šejtana.” “U Norveškoj?” upitao je Jozica. “Jest. Ni u Švedskoj nije bolje. U Danskoj kako-tako.” “A Austrija?” “Tu je situacija bolja. I u Italiji. Tamo je papa.” Jozica je kimnuo, iako nije razumio taj dio o papi. Alli mu je objasnio. “U katoličkim zemljama najmanje je toga. Katolici se najbolje nose sa šejtanom.” Jozica se sjetio egzorcista. “Uklanjanje sihri je, onda, slično egzorcizmu?” “Malo je drukčije. Šejtan sam uđe u čovjeka, a sihre ti neko nabaci.” “Šta je bilo s tom ženom u Norveškoj, ko ih je njoj nabacio?” “Bivši muž.” “Šta je bilo s njim?” “Ništa. Brat od te žene se pobrino za to.” “Za što?” “Da to ponovo ne napravi.” “Kako?” “Bejzbolskom palicom.” Ratko se nasmijao, međutim Alli je ostao ozbiljan. “Slomio mu je ruku”, rekao je. “Onu kojom je upravljao sihrama.” Počela je kiša. Sve više ljudi pristizalo je na stanicu. Iz smjera -9-
odakle je trebao naići autobus prestala su prolaziti vozila i tramvaji. Zatim su naišli policijsko vozilo i hitna pomoć. Dvoje ih je Japanaca, mladić i djevojka, fotografiralo. Mladić je na kapi imao japansku zastavu. Vidjeli su cijelo vrijeme kroz sve gušću kišu rotacijska svjetla, i kada su zastala tristotinjak metara dalje i nastavila se lijeno vrtjeti. Kiša je padala ukoso. Nisu se imali kamo skloniti. Prve zgrade bile su pedesetak metara iza njihovih leđa. Zastoj je trajao više od sat vremena. Jozica je imao oštećen vid. Imao je dijabetes. Dva puta laserski je spaljivao rane na mrežnici oka. Ta mjesta bila su mrtva, ugašena. Davao je sam sebi pet puta dnevno inzulin, po deset okretaja na penkali, odnosno pet puta u dvadeset i pet sati. Pogledao je na sat. Nosio ga je zbog inzulina. Nije vjerovao u sat na mobitelu. Gledao je oko sebe, tražeći pogodno mjesto da se ubode. Jednom je to napravio u parku i potom ga je privela policija, dvojica neljubaznih muškaraca koja su zaudarala na znoj. Pozvali su ih prolaznici koji su mislili kako se Jozica drogira. Nakon toga nije to činio javno. Sklonio bi se nekamo i ubo, obično u najbliži WC. Ljeti bi ponekad namjestio penkalu napamet, još dok je ležala u torbici, neprimjetno je izvukao, zavukao pod majicu i ubo se. Sada je bila kasna jesen i imao je previše odjeće na sebi da bi to mogao izvesti neprimjetno. Otišao je do zgrada i ušao u prizemlje jedne. Okrenuo se prema električnim brojilima i poštanskim sandučićima na kojima su se kočila imena stanara. Pripremio je injekciju, a zatim je začuo korake. Pretvarao se kako pregledava poštu. Naišle su dvije starije gospođe i Jozica je pričekao da prođu. Slušao je njihov razgovor. Razgovarale su o vremenskoj prognozi, kako će kiša danima padati, te da se strahuje od poplava. Kada su prošle, zabio je iglu u trbuh i jako potisnuo klip penkale. Zapeklo ga je. Nije mu se dalo tu mijenjati iglu, već je stavio zaštitnu kapicu i spremio penkalu u torbicu. U redakciju je došao oko 11. Bio je mokar. Upalio je grijalicu i sjeo pored nje. Lidija mu je donijela sušilo za kosu. - 10 -
Ratko je pričekao da Jozica osuši kosu, a zatim mu pružio pismo. “Šta je ovo?” upitao je Jozica. “Pismo. Pogledaj! Stiglo je jutros.” Pismo je bilo poslano iz Zagreba: žig na kuverti bio je iz jedne od zagrebačkih pošti. Unutra se nalazio dva puta presavijen list papira formata A4. Na njemu se nalazila fotografija. Bila je isprintana u lošoj kvaliteti. Fotografija je bila s Google Eartha. Vidjele su se poprečne pruge, a boje su bile blijede. Vjerojatno je u printeru ponestajalo boje, a printana je u draft modeu. Autocesta je bila ravna crta pojačana kemijskom olovkom uz pomoć ravnala. Radijus je bio označen strelicom na kojoj je stajalo “R330.000”, a ispod, u zagradi, “330 km”, kao i duljina ceste na kojoj se nalazio. Cesta je tekla ravno, a zatim je u duljini od dvanaest kilometara, odnosno “12.000”, tekla po pravilnom radijusu od tristo trideset i tri kilometra. Barem je tako tvrdio nepoznati pošiljatelj. “Zvao sam Alija”, rekao je Ratko. “On kaže da su to vražja posla. Sihre. Pogotovo zbog dužine radijusa. Dva puta tristo trideset i tri iznosi šesto šezdeset i šest. Sotonin broj.” Oni su dva “l” izgovarali samo u komunikaciji s Allijem, jer je ovaj inzistirao na tome. Ispravljao ih je svaki put ako se ne bi jasno čula dva odvojena glasa “l”. U međusobnoj komunikaciji on je bio Ali, kao Muhamed Ali. “Kako misli?” “Kad je cesta ravna, čovjek se navikne na nju, a onda, a da on to i ne zna, ulazi u radijus koji pritiska mozak. Na tom su dijelu dosada bile dvije nesreće.” “Je li bilo poginulih?” “Nasreću, nije.” “Kako može vrag napraviti radijus na autocesti?” “Preko ljudi. Sotona na taj način djeluje. Kao softver u nečijoj glavi.” - 11 -
Jozica je kimnuo. Ovo je bila jako dobra usporedba. “I šta s ovim?” “Ne znam. Još uvijek razmišljam. Ako je točno to što taj lik tvrdi, imamo top-temu za neki od narednih brojeva. Ovako nešto još nisam čuo. Ni prije, u vrijeme Arke.” “Tada nije bilo Google Eartha.” “Da.” “Šta je s Mirnesom?” “Otišao je u Bosnu.” “Neko mu je umro?” “Da. Neki stric. Imao je preko osamdeset godina. Nazvao me je sinoć.” Lidija im je na plinskom kuhalu napravila kavu. “Kako ti je stara?” rekla je. “Loše. Samo je pitanje dana kad će joj morat odsjeć i drugu nogu.” “Gadan je taj šećer”, rekla je. “A ti, šta je s tobom?” “Sad je u redu. Bodem se pet puta dnevno, i to je to.” “Razmišljam na koji način to provjeriti”, rekao je Ratko. “Ušao sam u Google Earth, ali ne mogu procijenit. Meni izgleda ko ravna crta.” “Možda nas neko zajebava?” rekao je Jozica. “Zato nije napisao svoje ime i adresu?” “Moguće je.” “Može li se provjerit gdje započinje radijus?” “Može. Već sam provjerio. Počinje točno kilometar i pol od onog zapuštenog odmorišta, uz stari put, gdje je ona stara Inina benzinska. Znaš gdje je to?” “Znam.” “Na šestom kilometru nalazi se izvor i ispod autoceste postoji propust.” “A na dvanaestom?” - 12 -
“Ne znam. Treba otići tamo automobilom, zapisati broj pri jeđenih kilometara na automobilu i voziti se točno dvanaest kilometara.” “To nam ne znači ništa.” “Znači. Radijus ide lijevo od pravca kojim ćemo voziti. Zakočit ću volan na početku i vidjet hoće li auto nakon određenog vremena prijeći u zaustavnu traku.” “Ne možeš tako precizno učvrstiti volan.” “Mogu pokušat.” “Kad ideš?” “Odmah. Ideš i ti sa mnom. Autocesta je u ovo doba godine mrtva. Ponesi kemijsku i list papira.” “Hoćemo li to objavit u sljedećem broju?” “Sumnjam. Ukrast će nam netko temu. Ovo je prvorazredni misterij. Zanimljiv je svakome, čak i dnevnim novinama. Morat ćemo znati mnogo više od drugih u trenutku objavljivanja. Zamisli šta bi se dogodilo kada bi to odmah objavili. Ovi iz dnevnih novina odmah bi poslali cijelu vojsku novinara na teren. Satrli bi nas. Imaju love i mogu provjerit što god hoće.” “Šta ako je taj lik poslao i drugim novinama fotografiju?” “Ne vjerujem. Vjerojatno čita naš list. Drugi ga ne bi shvatili ozbiljno. Mislili bi da se radi o nekakvom luđaku.” “Moram svratit do stare”, rekao je Jozica. “Pripremit joj inzulin i hranu ako se duže zadržimo.” “Može”, rekao je Ratko. “Usput nam je.” “Je li joj ti daješ injekcije?” rekla je Lidija. “Ne. Bode se sama. Ja joj namjestim dozu i stavim na stol pored nje. Isto tako i hranu, vodu.” “A WC?” rekla je. “Nosi pelene. Preteška je da bi sama otišla do WC-a, a otkazuje joj i druga noga.” “Ti ih joj mijenjaš?” - 13 -
“Da. Nemamo love za dom.” “A socijalno?” “Neće u dom. Jebe me sa stanom. Imamo stan od sto dvadeset i pet kvadrata. Ako je pošaljem u dom, prepisat će ga njima. Tako mi je rekla. Jebiga, to je dvjesto tisuća eura minimum.” “Kolko to traje?” “Dvije godine.” “Idemo”, rekao je Ratko.
- 14 -
2.
u stanu je brujao televizor i čuli su kada je Jozičina majka promijenila kanal. Jozica je ubacio ključ u bravu. “Jozica?!” rekla je majka. “Ja sam. Nisam sâm.” Ušli su i Jozica je prišao majci. Ratko ga je čekao kod vrata. “Šta je sad!?” rekla je majka. “Moram na put. Vratit ću se večeras kasno.” Imali su rezervnu penkalu. Držali su je u frižideru. Jozica ju je pronašao i namjestio. Majka je sada imala dvije pripremljene penkale. Prvu je dozu trebala ubrizgati za sat vremena, a sljedeću šest sati nakon nje. “Izmjeri mi šećer!” rekla je. “Mjerio sam ti jutros.” “Izmjeri opet. Suha su mi usta.” Jozica je pronašao mjerač glukoze i trakice, zarezao starici prst pa prislonio trakicu na kapljicu krvi koja je nabubrila na jagodici. Zatim je ubacio trakicu u mjerač. Šećer je bio podivljao i iznosio je dvadeset i dvije jedinice. “U redu je”, rekao je on. “Deset zarez šest.” Deset zarez šest jedinica zapravo je bilo iznad normale, međutim za dijabetičare je bilo prihvatljivo, pogotovo za teške kao što su bili Jozica i majka. Nije joj htio reći kako joj je šećer previsok, jer bi inzistirala da ostane. Dohvatio je penkalu, dozu koju je majka - 15 -
trebala ubrizgati za sat vremena, okrenuo se i, pazeći da majka ne vidi, povećao dozu za sedam okretaja. “Ko ti je ovaj?” upitala je majka i pokazala na Ratka. “Urednik. On je vlasnik novina u kojima pišem.” Majka je govorila o Ratku kao da je stvar. Tako je govorila o većini njegovih poznanika. “To je taj, znači.” Mrzila je novine u kojima je Jozica pisao, ali se ipak voljela susjedima pohvaliti sinom novinarom. Jozica je na stol koji je stajao pored kauča na kojem je ležala starica spustio kruh, otvorenu paštetu, sirni namaz i bocu vode. “Kuda ideš?” rekla je. “Poslom.” “Šta ako meni pozli?” Jozica je šutio, iako je ovaj put postojala realna opasnost da starica padne u šok. “Imate li mobitel?” rekao je Ratko. “Nemam.” “Vidjet ću ja...” “Idemo! Kasnimo”, rekao je Jozica. “Ako imate stari mobitel...” “Nema”, rekao je Jozica. “Idemo!” Starica je počela plakati, a oni su izišli. Jozica je zastao ispred vrata i osluškivao. Majka je prestala plakati. Pretpostavljao je to. Poznavao je tu vrstu plača. Često se time koristila. “Imam dva stara mobitela, nije problem”, rekao je Ratko. “Ni govora! Zvala bi me za svaku glupost. Imam i ja stari mobitel. Al ga krijem od nje.” Kiša je i dalje monotono pljuštala kada su prošli naplatne kućice i uključili se na autocestu. Brisači su umorno sklanjali vodu s vjetrobrana. “Tamo smo za pola sata”, rekao je Ratko u jednom trenutku. - 16 -
Autocesta je bila pusta. Iza njih su se vukla dva kamiona i Ratko je skrenuo na napušteno odmorište. Po ulegnutom i popucalom asfaltu ležale su lokve čija je površina ključala od kiše. Pričekao je da kamioni prođu, a zatim se vratio na autocestu. Pokazao je Jozici neodređeno prstom ispred sebe. “Tamo počinje. Desetak kilometara sam držao ukočen volan i nismo skrenuli iz trake. Vidjet ćemo šta će se tamo dogodit. Pogledaj!” Ratko je podigao ruke s volana i vozili su se stotinjak metara tako. Vozilo se poslušno kretalo unutar traka. “Tu smo”, rekao je i usporio. “Sad počinje.” Autocesta je, uključujući zaustavni, imala tri traka. Ratko je prešao u trak za pretjecanje. Jozica je otvorio prozor, provukao glavu kroz njega i promatrao oznake trakova sa svoje strane, odnosno njih i kotače automobila, u kojoj mjeri teku paralelno. Ubrzo je automobil počeo skretati prema srednjem traku. “U pravu je”, rekao je Ratko. Bio je uzbuđen. Automobil je nakon kilometar-dva prešao u zaustavni trak te se približavao metalnim branicima. Tada je Ratko ispravio volan te su se vozili zaustavnim trakom do središta radijusa. Ratko je pokazao Jozici izvor i potočić koji je istjecao iz njega i nestajao ispod autoceste. “Tu bi trebala biti sredina”, rekao je Ratko. “Idemo do kraja. Vozimo se točno šest kilometara.” Skrenuo je automobilom u srednji trak, ispravio volan i ukočio ga. Vozilo je ubrzo počelo skretati prema zaustavnom traku. “To je to!” rekao je Ratko. Prošli su dvanaesti kilometar radijusa, Ratko je usmjerio automobil voznim trakom i podigao ruke s volana. Automobil je mirno klizio unutar traka. Ubrzo su stigli do prvog izlaza s autoceste, koji je završavao naplatnom kućicom. Ratko je platio cestarinu i odvezao se do gradića koji je drijemao nekoliko kilometara uz autocestu. - 17 -
Zvao se Blizanci. S autoceste su se vidjela dva uzvišenja u pozadini iznad grada. Bila su identična, osim što su se na jednom od njih vidjele zidine na čijem je vrhu bio postavljen odašiljač za mobilnu telefoniju. Na lijevom, gledano iz smjera autoceste. “Popit ćemo negdje kavu i idemo natrag”, rekao je Ratko. “Blizanci. Ona dva uzvišenja? Po tom je valjda dobio ime?” “Da. Twin Peaks.” “Twin Peaks?” “To je grad iz jedne serije. Dobio je ime po dva vrha iznad njega. To je bila jedna od najboljih serija ikad snimljenih. Dobar primjer kako normalno postaje paranormalno.” “Je li nam ovo dovoljno za članak? To što postoji radijus? Imamo dokaz?” “Ne. Ovo je samo početak. Moramo to istražiti. Ne znam kako provjeriti radi li se upravo o radijusu od tristo trideset i tri kilometra.” Ratko je zaustavio vozilo ispred prvoga kafića na koji su naišli. Jozica je otišao do WC-a i ubrizgao inzulin u trbuh. “Od čega krenuti?” upitao je Jozica. U kafiću je već drugi put preglasno svirala pjesma “U proljeće kad procvatu jabuke”. Ratko je pjevušio uz glazbu. “Šta si rekao? Nisam te čuo? Nisam ovu pjesmu čuo sto godina.” “Kad si zadnji put bio u svatovima?” “Nemam pojma.” “Tamo je možeš čut.” “Šta si me pitao?” “Od čega ćemo krenut?” “Ne znam. Moram razmisliti.” Zatim je pozvao konobara. “Jeste li živjeli tu dok se gradila autocesta?” upitao je. “Jesam. Bio sam klinac.” Govorili su glasnije zbog preglasne glazbe. - 18 -
“Vidi li se odnekle veći dio ceste?” “Jeste li s autom?” “Jesmo.” “Vidi se sa stare tvrđave.” “Gdje se nalazi?” “Vozite samo pravo, iziđite iz grada i onda ćete je ugledat. Ne možete promašit. Imaju dva uzvišenja iza grada. Ona je na lijevom gledano s ove strane.” Došli su automobilom do pred samu tvrđavu. Kiša je prestala još dok su se vozili u automobilu i svijet oko njih je utihnuo. Njihovi su koraci odzvanjali. Ušli su u prizemlje. Tvrđava je bila zapuštena i zaudarala je na vlagu i mokraću. U kutu prostorije ležao je veliki madrac na kojemu su se vidjele velike mrlje od vlage. Oko njega je ležalo nekoliko odbačenih kondoma. “Ne spavaju valjda na ovom madracu. Prljav je”, rekao je Jozica. “Valjda ponesu čistu plahtu. A očito spavaju”, rekao je Ratko i pokazao na kondome. Popeli su se kamenim stubištem do vrha tvrđave. Ispred njih je u dubini ležala autocesta. Gubila se u sumaglici. Odašiljač se nalazio u središtu platforme tvrđave i bio je ograđen visokom metalnom ogradom na kojoj su stajale oznake visokog napona. “Meni je sve u magli”, rekao je Jozica. “Loše vidim.” “Treba doći kad bude vedro. Tada ćemo vidjet veći komad ceste.” “Kako ti se čini?” “Ne znam. Čini mi se, ipak, da vidim radijus. Možda sam umislio? Ne znam. Idemo!” Došli su do automobila. Jozica se sjetio izvora. Uhvatio je rukom ručicu vrata automobila i zastao. “Možda radijus postoji u planu autoceste?” upitao je. “Da se na taj način zaobiđe izvor? Zbog toga je nasuprot njega sredina radijusa? Kao da je sve rađeno zbog njega?” - 19 -
“Ni govora!” rekao je Ratko. “Ovo je paranormalni fenomen. Ali je u pravu. Treba ga objasnit, i na konju smo. Moći ćemo na račun tog članka dobro profitirat. Podignut nakladu i proširit reklamni prostor.” Pored njih se zaustavio automobil, svijetlosiva zakrpana Fiesta u kojoj su sjedili mladić i djevojka. Sjedili su u automobilu i gledali prema njima. Čekali su da Jozica i Ratko odu. Jozica se sjetio prljavog madraca. Ratko je upalio njihov automobil i tada su mladić i djevojka izišli iz Fieste. Djevojka je bila krupna i muškobanjasta. Dok se njihov automobil udaljavao, Jozica ih je promatrao u retrovizoru. Išli su prema tvrđavi. “Meni je logično da autocesta zaobiđe izvor”, rekao je Jozica. “Govorimo o investiciji od nekoliko milijardi dolara. Koga briga za izvor u nekakvoj vukojebini.” Prošli su naplatnu kućicu iz smjera suprotnog od onog iz kojeg su došli. Stajale su jedna uz drugu. Vraćali su se u Zagreb. Ušli su na autocestu. Kiša je ponovo počela padati. “Nisi ništa smislio?” upitao je Jozica u jednom trenutku. “Nisam”, rekao je Ratko. Spuštala se noć, a na autocestu se spustila magla. Ratko je upalio svjetla. Vidljivost je bila slaba i on je uključio duga svjetla, koja su se odbijala od gustih naslaga magle, te se vidljivost smanjila. Ponovo je uključio kratka. Ušli su u radijus. To su vidjeli tek kad su došli na početak. Iznad ceste bio je portal s putokazima, otprilike na početku radijusa. “Ulazimo u radijus”, rekao je Ratko. Jozica je kimnuo i sklopio oči. Pokušavao je zaspati.
- 20 -
Josip Mlakić suvremeni je bosanskohercegovački pisac. Rođen je 1964. u Bugojnu. Diplomirao je na Strojarskom fakultetu u Sarajevu. Živi u Gornjem Vakufu te se bavi književnošću i pisanjem scenarija. Objavio je romane Kad magle stanu, 2002., Živi i mrtvi, 2002., Ponoćno sivo, 2004., Psi i klaunovi, 2006., Tragom zmijske košuljice, 2007., Čuvari mostova, 2007., Ljudi koji su sadili drveće, 2010., Planet Friedman, 2012., Svježe obojeno, 2014., i Božji gnjev, 2015., te zbirke priča Puževa kućica, 1997., Odraz u vodi, 2002., i Obiteljska slika, 2002. Roman Živi i mrtvi donio mu je 2002. V. B. Z.-ovu nagra du za najbolji neobjavljeni roman. Istoimeni film u režiji Kristijana Milića osvojio je osam Zlatnih arena na Pulskom festivalu i mnoštvo drugih filmskih nagrada. Nagradu Vladimir Nazor 2014. dobio je za roman Svježe obojeno, a za Božji gnjev nagradu za najbolji domaći kriminalsitički roman 2014.
- 245 -
Nakladnici Fraktura, Zaprešić 24 sata d.o.o., Zagreb Za nakladnika Sibila Serdarević, Fraktura Boris Trupčević, 24 sata Urednik Seid Serdarević Lektura i korektura Margareta Medjurečan Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Vedran Klemens Godina izdanja 2016., kolovoz Tisak Feroproms, Zagreb ISBN 978-953-266-791-2 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20 Fraktura je dobitnik Nagrade Londonskog sajma knjiga i Booksellera za najboljeg međunarodnog nakladnika 2015.
- 246 -
- 247 -
Na adresu okultnog časopisa Peto oko dolazi zanimljiva dojava da je na ravnome dijelu autoceste u blizini gradića Blizanci napravljeno zakrivljenje nevidljivo ljudskom oku, povezano sa Sotonom, a iza nje se, navodno, krije tajna koja će promijeniti živote mnogim mještanima. Članovi male redakcije kreću u istraživanje, a najzainteresiraniji za slučaj mladi je novinar šećeraš Jozica Majstorović. U gradiću susreće djevojku koja će mu promijeniti život te će naizgled nerješiv slučaj istražiti do kraja. Od novinara amatera preko svećenika na Harley Davidsonu i umirovljenih branitelja s izvanserijskim terencima pa do nezadovoljnih djevojaka, voajera i policajaca neobičnih prezimena, Josip Mlakić daje galeriju grotesknih likova prepunih tajni i povezanih na najčudnovatije načine. Njegov antijunak, nenačitan, trapav, bolestan, predodređen da bude gubitnik, spletom okolnosti zajedno s ljubavi svoga života, djevojkom s ruba društva, razotkriva tajnu koju krije gradić na rubu nigdine. Roman Majstorović i Margarita prepun je referenci na kultnu seriju Twin Peaks te filmove Jima Jarmuscha i Akija Kaurismäkija, a u njemu se precizno zrcale društvo i njegove tajne nakon dvadesetak godina tranzicije. Josip Mlakić napisao je najneobičniji krimić posljednjih godina, roman predodređen da bude kultni.
139,00 kn - 248 -
www.fraktura.hr