Maksimir i Mirogoj

Sinan GudŞević Maksimir i Mirogoj

Zvijezde nad Brazilom Maksimir Mirogoj knjigai prva knjiga prva

-1-

-2-

Sinan Gudžević Sinan Gudžević rođen je 1953. u Grabu, na Goliji, iz­ među Novog Pazara, Sjenice i Ivanjice. Rođen i rastao na planini, odavno živi u ravnini. Skoro svi ga smatraju gorštakom, a on tri četvrtine života proveo u velikim gradovima: u Beogradu, u Rimu, u Berlinu, u Napulju, knjiga prva u Rio de Janeiru. Ekavac i ijekavac otkako je progovorio.

Studirao elektrotehniku i filologiju u Beogradu, Pisi i Münchenu. Prevodi poeziju i prozu s latinskog, staro­ grčkog, njemačkog, talijanskog, ruskog i portugalskog.

I piše. Maksimir i Mirogoj su nešto od toga.

Maksimir i Mirogoj Zvijezde nad Brazilom

Fraktura -3-

© Sinan Gudžević i Fraktura, 2018.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

All rights are represented by Fraktura, Croatia.

ISBN 978-953-358-067-8 (cjelina) ISBN 978-953-358-068-5 (Knj. 1) CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 1013279

-4-

aja x i udba

Osim predsjednik države, potpredsjednik vlade ili tako nešto, danas je najbolje biti pisac koji piše o životu u totalitarizmu. S totalitarizmom neizvjesnosti nema. A ako je još tema život u komunizmu, e onda, šta god napišeš, to je naprosto osuđeno na uspjeh. Na prevođenja, na prosvjetljivačke turneje, glamour! Mi djeca jugoslavenskog socijalizma nismo ni znali da živimo u komunizmu, nikad nam niko to nije ni rekao, a da nemamo šta imamo, ne bismo još ni znali.

Ali srećom imamo danas zapadnjačkih, a naših pisaca, imamo te naše uzorite plave kacige, što stoje između nas i naše komunističke prošlosti (i sjećanja na nju!), e da ona na nas i mi na nju ne bismo otvarali vatru. Otvaraju nam vidike ti pisci, jerbo smo mi živjeli u mraku. To što si bio u Partiji i u njenim strukturama, ne važi se, otkriješ u svom biću kako si podrivao komunizam iznutra, kako si bio neslobodan i kako si tužne oči svako jutro upirao prema slobodnom Zapadu, i stvar je obavljena. Zapadu nije važno šta si bio i koliko si plata primio da čuvaš komunistički jaram, važno je da dostojanstveno objaviš kako si za njegovo zbacivanje živio, pa ga doživio i preživio. I da si se onda napismeno i akribički nadahnuto ispovjedio.

A ima i zapadnjaka koji to čine umjesto nas. Evo, na primjer, Jim Shepard. To je pisac iz Amerike, ove će godine napuniti 60 ljeta, a prije 13 godina prosvijetlio je antitotalitarni svijet pričom od 25 stranica teksta “Ajax Is All About Attack”. Priča je po svijetu i prevođena i uvrštavana u antologije, u Italiji je izazvala cijelu -5-

pomamu. Ajax u naslovu nije mitski junak i paranoik koga mi genitivni ovisnici zovemo Ajant, već nogometni klub iz Amsterdama, za koji, može se saznati iz interneta, navija i pisac Jim Shepard.

Priča se preko interneta može nabaviti za manje od dva dolara.

Kome se ne da davati dva dolara, neka mi se javi, ja ću mu dostaviti tekst.

Protagonista priče je Velibor Vasović, nogometni čudesni centarhalf, igrač Partizana iz Beograda i Ajaxa iz Amsterdama (pola godine bio i u Zvezdi, pa se vratio u Partizan). Pisac Shepard pušta Vasovića da priča sam: “Zovem se Velibor Vasović, igrao sam fudbal jedanaest godina, prvo u Partizanu iz Beograda i reprezentaciji, a onda u Ajaxu...” Iz te ispovijesti piscu Shepardu saznajemo kako je Vasović najprije igrao fudbal sa šest-sedam dječaka u nekoj štali od tri kvadratna metra, u Žagubici, a krava koja u toj štali noćiva, začuđeno ih gledala stojeći na kiši. U Žagubici je, kazuje nam pisac Shepard, građanskim neposluhom smatrano kad se pijanac koji padne opire da bude podignut. Saznajemo i kako su Vasovića na put za Amsterdam, od željezničke stanice do beogradskog aerodroma vozom ispratili roditelji, inače partizani, koji su Drugi svjet­ ski rat proveli u slovenačkoj brigadi “Ivan Cankar”, a u ratu je majka, negdje u Štajerskoj, izgubila dva prsta na ruci. Pa saznajemo kako je Vasovićev brat na Svjetskom prvenstvu 1954. igrao za Jugoslaviju protiv Mađarske, one u kojoj su igrali Puskás, Kocsis i Hidegkuti, te kako je Jugoslavija izgubila sa 2 : 8, a brat dobio dres od Puskása.

Pa kako se Velibor Vasović, kad bi god u Ajaxu vidio neki od Cruy­ ffovih dugih pasova u trku, sjećao bratove tekme protiv Mađarske.

Slijede opisi Vasovićevog djeda i bake, te strica koji pokušava uvesti braću u katehizam. Otac je stalno nasmijan, i svi se čude kako je takav čovjek ikako mogao pucati na Nijemce. Pa Velibor Vasović kazuje kako je njegov otac, eto, sve iz vjernosti jednom idealu, konstruirao takav život, koji će potom sahraniti sam sebe. Jer je

-6-

svijet toga življenja bio zasnovan na lažnim osnovama, a djeca ga bila prihvatila kao jedinu moguću stvarnost.

Onda slijedi spominjanje Ajaxova nogometnog umijeća koje izvodi družina kao puštena s lanca. Cruyff, Piet Keizer, Barry Hulshoff, Ruud Kroll, Gerrie Mühren, dakako i s njima Velibor Vasović, maglovite večeri, 7. decembra 1966, nanose težak poraz ekipi Liverpoola od 5 : 1, u revanšu je 2 : 2. Piet Keizer kaže Vasoviću kako je Cruyff njihov John Lennon, a Vasović pita Keizera: “A ko je John Lennon?” Onda se otkriva afera koju Vasovićev brat u Jugoslaviji ima sa ženom nekog Tase, inspektora Udbe. Brat ne dobiva dozvolu da posjeti brata u Amsterdamu, pa brat iz Amsterdama putuje u Beograd ilegalno. Brata nalazi brat u nekom gradiću blizu Žagubice, stanuje u sobi s nekim muslimanom iz Bosne, kovačem po zanimanju. Brat se žali na oskudicu, i svoju i roditeljsku. Pri povratku, na beogradskom aerodromu, neki službenik pita Ajaxova igrača zašto ne igra u domovini, već u inostranstvu, te ga pita i da li mu je otac pošten čovjek. Iz Amsterdama Vaske piše bratu kako napreduju pokušaji da ga izvuče, brat ne odgovara. Umjesto brata, odgovara mu otac, ne pitajući ništa, već opisujući kako se osjećao u danima oslobođenja. Pa se Cruyff raspituje o tome zašto Vasovićev brat ne može doći da posjeti brata. Pa kako Vasović, očito pogođen nepravdama, odlučuje da ne igra više, te kako, nakon višekratnih ubjeđivanja, i Cruyff na kraju kaže treneru Michelsu: “Pusti ga, neka ide.” Onda bratu igraču u tuđini opet piše brat iz domovine i kaže kako mu piše iz najtužnijeg od svih zatvora: iz svoga srca.

A onda Velibor Vasović nalazi novi posao u nekom mirnom kafeu, te piše roditeljima kako je sretan, jer sreću određuju unutrašnje sfere.

Sve nam to priča Jim Shepard, profesor kreativnog pisanja na koledžu. A sve je u njegovoj priči laž. I faktično i intencionalno.

Velibor Vasović nema nikakve veze sa Žagubicom, nikad ondje nije

-7-

šutnuo loptu, možda nikad nije ni bio. Rođen je u Požarevcu, a fudbal je počeo igrati tek kad se porodica preselila u Beograd, 1950. Vasovićev nijedan brat nije igrao za Jugoslaviju, ni Miodrag, ni Petar, ni Milan. Samo je Petar igrao fudbal, za beogradski Dorćol.

Jugoslavija nije igrala protiv Mađarske 1954, i nikad nije izgubila sa 2 : 8. Vasovićevi roditelji nisu bili u partizanima: otac Živojin, poreski činovnik, odveden je 1942. u njemačko zarobljeništvo, a majka Jelka, djevojačko Laušević, domaćica, odgajala je osmoro djece. Nikakav problem političke prirode nije imao ni jedan od braće Vasovića. Razgovarao sam o Vasoviću ovih dana sa Vladicom Kovačevićem, njegovim saigračem iz Partizana i reprezentacije: kaže da je Vasović bio muzički najobrazovaniji u svojoj generaciji, strašna je podvala da nije znao ko je John Lennon. Razgovarao sam, dugo, i sa udovicom Vasovićevom, glumicom Brankicom Zorić Vasović: za svoje djevere kaže da su bili uzorni u svakom smislu, i monogamni apsolutno. Sva djeca iz siromašne kuće Vasovića, njih osmoro, završila su fakultete, Vaske je bio pravnik, advokat. Kazala mi je da nikakav Jim Shepard nikada nije razgovarao s Vasovićem.

Insinuaciju o ljubavnoj aferi sa nečijom ženom bilo koga od trojice njegove braće nazvala je gnusnom podlošću. Vasovićev otac nije mogao pisati svome sinu 1966, jer je umro trinaest godina ranije, 1953! Izmišljotina s bratovom izopćenošću u zemljoradničku zadrugu je glavorod Jima Sheparda. Prošle godine sam razgovarao o Vasoviću i sa Fahrudinom Jusufijem i sa Miroslavom Redeom, njegovim saigračima iz Partizana: obojica negiraju Shepardovu priču. Ova me pak, priznajem, uznemirava evo već desetak godina.

Jer je Vasović u mom životu važna pojava, moje bi dječaštvo bez njega bilo podobra pustinja. Jim Shepard je svoju priču objavio godinu dana nakon smrti Velibora Vasovića. Tako se osigurao, e da mu se Vasović ne javi i ne kaže mu da nije igrao nijednu od onih utakmica protiv Liverpoola. I da se do beogradskog aerodroma ne

-8-

može stići vozom, jer nema pruge. I da u tri kvadratna metra ne može stati nijedna krava, niti u tolikom prostoru može igrati fudbal šest-sedam dječaka. I da ga možda (možda!) ne potraži u svojstvu pravnika i branioca dostojanstva svoga života i svojih uspomena.

-9-

el gato díaz

Načelno govoreći, ili kako bi odgovarao legendarni Radio Jerevan, u principu, golmanima slavu donosi nesavladivost u velikim utakmicama. Jašin, zvani Crni Pauk, pa Banks of England, Chilavert (koji čita Umberta Eca, i kome ovaj šalje knjigu s posvetom), ćaknuti Higuita, golman golgeter Ceni, primjeri su nesumnjivi.

U principu, da. Ali ima jedan golman koji je, što se kaže, svjetsku slavu stekao braneći za klub najniže lige. To je u pravilu ona liga iz koje se ne ispada, čak i ako klub ne osvoji ni jedan jedini bod u cijelom prvenstvu. Ispadne samo klub koji se ugasi, kao otpust iz one bolnice u katrenu Fernanda Pessoe: A vida é um hospital Onde quase tudo falta.

Por isso ninguém se cura E morrer é que é ter alta. (Život je bolnica jedna Gdje nema skoro ništa.

Zato se niko i ne liječi Pa smrt je otpusna lista.)

Valja reći da taj golman nije postojao, a branio je za klub koji više ne postoji. Svejedno što je to tako, krug zemaljski je mjera za slavu toga golmana. Da ne ostane nedorečeno, kod nas taj golman nije ni - 10 -

slavan ni čuven. Mi smo tu mimo sav svijet. Za njega kod nas zna možda toliko ljudi koliko stane u caffé bar Limb, u Plitvičkoj ulici u Zagrebu. Golman je književni lik i zove se El Gato Díaz. Po svijetu se pročuo, jasno, sa svoga golmanskog umijeća, ali za njegovu slavu presudna je jedna njegova izjava. Ta je izjava presudna zbog poante, a ova je, zna se, onaj element čovjekova mišljenja koji govoru daje svježinu i slast, zadivljuje slušaoca i ostaje u sjećanju. Bez poante bi i epigramatska poezija i aforistika bile pustinje. (O tome šta je poanta i o njenom imenu nema sloge među teoretičarima: čas je argutia, čas acutezza, čas agudeza, pa pointe. Freud je zove Witz. Kod nas je najčešće dosjetka, ali je ime nepotpuno, često i promašeno.)

Tvorac golmana Díaza je argentinski pisac Osvaldo Soriano. Sve Sorianove knjige su prevedene na talijanski i na francuski, kod nas ništa, nikad, jok. U Italiji jedna izdavačka kuća živi od prodaje Sorianovih knjiga. U jednoj od njih se nalazi i priča s naslovom “Najduži penal na svijetu” (El penal mas lárgo del mundo). Ta priča je u Italiji imala mnogo izdanja, imala je i javno čitanje na RAI. Ona je presudna i za to što se nogometna ekipa talijanskih pisaca zove Osvaldo Soriano. Po toj priči je snimljen i film, ima ga i na internetu. Protagonista je golman Díaz, zvani El Gato (mačak), a među ljudima koji čitaju slavan je kao Zoff ili Buffon, a da nikad nije branio ni za jedan državni tim, ni za jednu prvoligašku, ni za drugoligašku, ni za trećeligašku ekipu. Branio je za ekipu Estrella Polar koja je, otkad je osnovana, igrala u prvenstvu sjeverne Patagonije, u ligi doline kojom teče Rio Negro. Njegova je ekipa, u prvenstvu od šesnaest klubova, uvijek na kraju bila pri dnu tablice, a jednom, kad su osvojili trinaesto mjesto, igrači su se s posljednjeg gostovanja vraćali kući pjevajući. Estrella Polar je zabit kroz koju vjetar vitla prašinu, a ljudi nemaju nikakve razonode osim jedne biljarde i nogometnog kluba. U ovom posljednjem igraju stalno isti igrači ili njihova braća. Spori kao magarci, teški kao ormari, a golman El Gato ima četrdeset godina, sijeda kosa mu pada po - 11 -

indioskom licu. Godine 1958. Estrella Polar je na čuđenje svih zabilježila nekoliko uzastopnih pobjeda (svaka odurna, kaže Soriano, od po 1 : 0) i zasjela na prvo mjesto. U posljednjem kolu prvenstva gostovala je kod vječnog šampiona po imenu Deportivo Belgrano, kojemu je bio dovoljan neriješen rezultat da bude opet prvak. Ali, sve mora imati svoj kraj, pa Estrella Polar, pri rezultatu 1 : 1, tri minute prije kraja, iz slobodnog udarca, povede sa 2 : 1. Sudija utakmice, stanoviti Herminio Silva, inače epileptični prodavač lutrije u kraju, odluči da produži utakmicu sve dok domaćin ne izjednači. Za to se morao i dodatno potruditi, pa je, u posljednjim sekundama utakmice, izmislio penal protiv gostiju. Ovi pak, izazvani nepravdom, napadnu suca, jedan ga nokautira, izbije velika i duga tučnjava, kojoj, budući da je sudija do mraka ostao onesviješ­ ćen, kraj učini delegat utakmice, mašući fenjerom i naredivši da se to obznani pucnjem u zrak. Takmičarska komisija, dva dana kasnije, odredi da se penal i još 20 sekundi igre imaju odigrati na istom igralištu sedam dana nakon prekida, naredne nedjelje, i to na zaključanom stadionu bez gledalaca.

Te duge sedmice glavni lik u predgrađu je El Gato Díaz. Onima što ga upitaju hoće li odbraniti penal, kaže da zna u koju će stranu šutirati izvođač Constante Gauna i o njemu kaže kako “i on zna da ja znam da on zna”. Sve upotpunjuje rubia (plavuša) Ferreyra, ravnodušna prema pažnji i poklonima koje joj daje u nju zaljubljeni El Gato: svejedno mu kaže da će, ako ne odbrani taj penal, to biti znak da je on ne voli.

Dođe nedjelja odluke. Nekoliko dječaka se nekako uvuče i sakrije iza suprotnog gola od onoga gdje će se izvoditi penal, od sta­ diona se formira živi kurirski lanac za javljanje rezultata, sve do Polarne Zvijezde. Gauna namjesti loptu, sudija pisne u pisak, izvođač udari, El Gato uhvati “živu” loptu. Sudija dobije epileptični napad, padne, pomoćnik pritrči, podigne ga, glavni nekako dođe sebi i, budući da prvo izvođenje, je li, nije vidio, dosudi da se penal - 12 -

izvede ponovo. I ponovo bude penal izveden, i opet ga odbrani mačak Díaz. Nesuđeni strelac, kako to već biva, pogleda u nebo i rasplače se, a Deportivo se oprosti od titule.

Prođu dvije godine i stvari se namjeste tako da sad mladi igrač Osvaldo Soriano u utakmici protiv Mačkove ekipe namjesti loptu na bijelu tačku, e da izvede penal. El Gato je već podobro propao i ostario, oženio se sestrom jednog suigrača, ima prsten na ruci.

Mladi Soriano zna da to više nije onaj Gato, pa opet izbjegava da ga gleda u oči dok se, ogroman i pretvoren u pauka, propinje na gol-liniji. Udari, dakle, Soriano loptu po zemlji, i dadne gol, a kad stigne da uzme loptu iz mreže, čuje od savladanoga golmana ovo: “Dobro, momče. Jednoga dana ćeš prolaziti ovim krajem i pričati kako si dao gol Gatu Díazu, ali ti niko neće vjerovati.”

To je izjava koja je dala presudan prilog svjetskoj slavi Mačka Díaza. Majstorstvo autora da na kraju on sam uđe u priču i izvede penal protiv dvostrukog branioca najdužeg jedanaesterca na svijetu čudesno je. On svoj lik gradi, a ne iskorištava ga. On je dalek podlačkom postupku pisca Jima Sheparda, koji se ubacio u biografiju konkretnog čovjeka, našeg Velibora Vasovića, e da bi ušićario književne slave. A po svijetu, dakako, ima onih koji to zovu kreativno pisanje. Ma nemojte! Čitajte kako se zaista kreativno piše: Soriano je, kao dječak, zaista vidio “najduži penal na svijetu”. On je, prema istraživanju koje je načinio Ugo Splendore, sviran 1953. ili godinu dana kasnije, u mjestu Cipollettiju, u utakmici između istoimenog kluba i gostujućeg Union Allen Progresista iz grada Allena. Penal je dosuđen za domaću ekipu, a gosti su se pobunili pa je izbila velika kavga i sudija je prekinuo tekmu. Disciplinska i takmičarska komisija su odlučile da se, sljedeće nedjelje, izvede penal i odigra ostatak od 20 minuta. Rečene nedjelje je penal odbranio golman gostiju po imenu Benjamin.

Soriano je u svojoj pripovijesti promijenio minute u sekunde, e da bi sam jedanaesterac (u ono vrijeme mjeren s 12 koraka) bio - 13 -

razlog igranja. Golmanu je nadjenuo ime koje će ga učiniti besmrtnim. Klubovi Estrella Polar i Deportivo Belgrano su postojali, ali više ne postoje. Kao u onoj pjesmici Pessoinoj. A postoje i žive još samo u Sorianovoj pripovijesti. U sjeni golmana Mačka Díaza nalazi se čak i Polarna Zvijezda, a nekmoli siroti vječiti šampion Deportivo Belgrano.

- 14 -

sadr žaj

Ajax i UDBA 5 El Gato Díaz

10

Nekad je bilo više kačketa

15

Nobelova kazna

19

Mon cher Albert 24 Golman Nabokov

28

Jevtušenko 33 Golman i smrt

37

Nula prema nula

42

Vratar Gudžević

46

Kafka, malo ulijevo!

51

Dan za Vezuv

56

Ljosak i urnebes

60

Jedanaesti maj

64

Sahrana Petra Borote

68

Odbrana Bajra Župića

72

Poslobljivanje 76 Četnici u Partizanu

81

O Partizane!

86

Hivzo zvezdaš i četništvo

91 - 285 -

Zvezdin guslar

95

Aspirin kao Mjesec iznad Splita

100

Zagrebni život

104

U ime brazilskog naroda

108

Groblje kao plagijat

112

Garrincha, narodna radost

116

Sa zvijezda u trnje

120

Rim i Karaburma

125

Garrincha bez groba

129

Ghiggia sam na svijetu

134

Roštilj golmana Barbose

138

Noć kad je otišao Zico

142

Everaldov grob

146

Friedenreich i puder od riže

150

Sinatra na stadionu Maracanã

154

Prošireni gol

158

Svetica moli za golove

162

Dvije ptice i dva brata

166

Brazil i Karadag

170

Most za Urugvaj

174

Zvijezde nad Brazilom

178

Arubinha i žaba

182

S predsjednikom uz radio

186

Zahovič, tvrdo ć

190

Brazilska ljubavna bolest

194

Braća iz Bačke Palanke

199

- 286 -

Zašto je ZZ udario MM 203 3. juni 1968.

206

Ente Lippens

210

Igre i tekme

215

Gol stoljeća

219

Kartoni, govori Kreitlein

223

Ćemal Zambata

227

Židakone 232 Knjiga koje nema

237

Gevgelija 241 Lav Jašin

246

Dva Streljcova

251

26. juni 2018.

256

Braća Starostin

261

Veliki fudbal

266

Grob Bobrova

271

Breza na grobu

275

Luka Bajakić

280

- 287 -

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Urednik Seid Serdarević Korektura Margareta Medjurečan Prijelom Maja Glušić Ilustracija na naslovnici Alem Ćurin Dizajn naslovnice Alem Ćurin Godina izdanja 2018., prosinac Tisak Feroproms, Zagreb ISBN 978-953-358-068-5 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

- 288 -

Sinan Gudžević rođen je 1953. u Grabu, na Goliji, iz­ među Novog Pazara, Sjenice i Ivanjice. Rođen i rastao na planini, odavno živi u ravnini. Skoro svi ga smatraju gorštakom, a on tri četvrtine života proveo u velikim gradovima: u Beogradu, u Rimu, u Berlinu, u Napulju, u Rio de Janeiru. Ekavac i ijekavac otkako je progovorio.

Studirao elektrotehniku i filologiju u Beogradu, Pisi i Münchenu. Prevodi poeziju i prozu s latinskog, staro­ grčkog, njemačkog, talijanskog, ruskog i portugalskog.

I piše. Maksimir i Mirogoj su nešto od toga.

- 289 -

Ima li života poslije smrti, pitanje je staro koliko i čovje­ čanstvo samo, ako se složimo da smo kao ljudska bića do­ vršeni upravo promišljanjem smisla svoga bića. Naravno da ima. Ima života poslije smrti, to smo se odavno složili, pa čovjeku ostaje tek birati hoće li u džennet ili u književ­ nost, u pamćenje Sinana Gudževića. A rajska je ledina tamo ono tajno dječje igralište na kojemu su sandžački filhos zabijali svoje prve golove, njihov locus amoenus zvan Gu­ džalište, od kojega je Sinanovo pleme baštinilo ime, na planini Goliji, od koje je pak – pomalo se i sam bavim kla­ sičnom filhologijom – naziv baštinila nogometna svečanost golijada. Niti je, naime, života mnogo više nego na sandžač­ kim i brazilskim gudžalištima, niti je njegova smisla mno­ go više nego u pamćenju Sinanovu. Tamo gdje ga i ima, Sinan će taj višak tražiti i naći, taman se sakrio na najvišoj polici aleksandrijskog Museiona, ili u prašnjavom sjećanju neke od džennetskih udovica. I učinit će čitatelju da bi radije preživio u Sinanovoj priči no u vlastitoj vječnoj slavi.

Kratka je ta slava, znamo mi bolje i od koga, varljiva i po­ kvarljiva, a svakako netočnija i nepouzdanija od Sinanove Enciklopedije živih. Ima Maksimira poslije Mirogoja, na­ ravno da ima, mora ga biti. I poslije Maracanaça bit će Ma­ racane, tajnoga garinčališta za dječje golijade.

— Boris Dežulović

- 290 -

Sinan GudŞević Maksimir i Mirogoj

Demon po imenu Sutra Maksimir idruga Mirogoj knjiga knjiga druga

-1-

-2-

Sinan Gudžević rođen je 1953. u Grabu, na Gol

Sinan Gudžević među Novog Pazara, Sjenice i Ivanjice. Rođen i r

na planini, odavno živi u ravnini. Skoro svi ga sma Maksimir i aMirogoj gorštakom, on tri četvrtine života proveo u ve u Beogradu, u Rimu, u Berlinu, u Nap Demongradovima: po imenu Sutra u Rio de Janeiru. Ekavac i ijekavac otkako je progo

Studirao elektrotehniku i filologiju u Beogradu knjiga druga i Münchenu. Prevodi poeziju i prozu s latinskog, s grčkog, njemačkog, talijanskog, ruskog i portugal I piše. Maksimir i Mirogoj su nešto od toga.

Fraktura -3-

© Sinan Gudžević i Fraktura, 2018.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

All rights are represented by Fraktura, Croatia.

ISBN 978-953-358-067-8 (cjelina) ISBN 978-953-358-069-2 (Knj. 2) CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 1013280

-4-

sibe iz brusja

Sibe iz Brusja se preziva Miličić. Sibe Miličić: koji život, tajan i tajanstven, zagonetan i neobjašnjen, koji svijet, a koji odlazak sa svijeta! Više tajne ne kriju ni životi Mustafe Golubića i Mića Ljubibratića zajedno. Sedam puta deset godina se navršilo ove godine otkako se izgubio svaki trag Sibetu Miličiću. Čovjeka obavezuje dekadni sistem, a obavezuje ga broj sedam (sedam žica na liri, sedam gradova koji se glože da budu rodno mjesto Homeru, sedam brda, sedam milja). Sibe Miličić je nestao godine 1944. Tako se čini, prema dosad poznatim vijestima. Ali jedinstva o tome nema, ne može ga ni biti, jer su svjedočanstva i oskudna i nepouzdana, skliznu u pret­ postavke, u insinuacije. U nekim natuknicama, u povijestima književnosti te na internetu, može se za godinu Sibetova nestanka naći i godina ranije, kao i godina kasnije. Sibe Miličić je, izgleda, posljednji put viđen u talijanskom gradu Bariju, jedni vele u proljeće, drugi vele u ljeto, jedni su ga, kažu, vidjeli u uniformi jugoslavenske narodne vojske, sa činom kapetana, drugi tvrde da je nosio uniformu britanskog oficira. Nema jedinstva ni oko razloga za Miličićev boravak u Bariju: jedni vele da je ondje dospio zajedno sa velikim zbjegom dalmatinskim (možda kao dio zbjega za El Shatt), drugi pak tvrde da su ga partizani poveli e da im bude prevodilac, jer je jezika znao koliko ih je znavao cio Vrhovni štab. Da rasvijetle život i nestanak Miličićev, velik je istraživački trud uložilo dvoje ljudi: Rastislava Trivunac i Josip Lešić. Prva je napisala mjerodavan rad o Miličićevu životu i djelu (Na bespućima života), a drugi važnu, -5-

impresivnu knjigu o njemu (ona bi, u današnjem blurring of genres, mogla biti i biografski roman), U traganju za nestalim pjesnikom.

Zaključak oboje autora bi se, sve u svemu, mogao kazati na način Roberta Bellarmina: non scimus, et non sciemus.

Josip Miličić, poznatiji kao Sibe Miličić, pjesnik, prozaista, pre­ vodilac, slikar, vojnik i vojskovođa, jedinstvena pojava u jugoslavenskoj povijesti, rođen je 3. aprila 1886. u selu Brusju, na južnoj strani Hvara. Roditelji su mu bili Josip i Joka, on vinogradar i ribar, ona uz njega. Škole je izučio u podobrom broju mjesta: u Hvaru, Kotoru, Dubrovniku, Zadru, pa studij romanistike i slavistike u Beču, Rimu i Firenci. Doktorat, na temu razlika u pjesničkim idilama Giacoma Leopardija, u Beču, 1911, pa namještenje za suplenta u Dubrovniku. Odande mora otići, zbog učešća u đačkim demonstracijama. Odlazi u Beograd, gdje dobiva mjesto profesora u Drugoj gimnaziji. Sljedeće godine je u Parizu. S početkom Prvog svjetskog rata, javlja se za dobrovoljca, učestvuje u bici na Mačkovu kamenu, a sluša i topove bitke na Ceru. U ljeto 1915. biva poslan u Rusiju, da skuplja dobrovoljce, krstari od Moskve i Odese preko Sibira sve do Vladivostoka. Izgleda da je u Rusiji bio zajedno sa Mustafom Golubićem, koji mu je bio blizak po uvjerenju da je Srbija Pijemont jugoslavenskog ujedinjenja. Na Krf, sa skupljenim dobrovoljcima, dolazi u zimu, preko mora Švedske, Norveške, Engleske, Francuske i Italije. Krajem zime kreće u novu akciju okupljanja dobrovoljaca, putem Taranto – Napulj – Rim – Genova – Dijon – Pariz, odatle za London, pa nakon nekoliko sedmica priprema, preko Newcastlea za Bergen pa dalje Torneo, te preko Petrograda do Odese. U Odesi se vide plodovi truda Miličića i drugova: preko 17 hiljada dobrovoljaca i preko 600 oficira. No prilike za put te vojske na Solunski front izmiču očekivanjima: poraz u Dobrudži, te val revolucije iz Petrograda izaziva defetizam među vojnicima i oficirima, pa ih trećina napušta Dobrovoljačku diviziju. Shvativši da povratak u domovinu “preko ruskog fronta”, dakle od Odese -6-

preko Dunava, nije više izgledan, pada odluka da se do Soluna stigne makar i po Magellanu. Etuleja – Harkov – Kursk – Tula, pa Moskva, a pred Moskvom revolucionari vode borbe. Metež, zadržavanje, cio mjesec dana, uključuje se Trocki i lično odobrava pokret, pa se vojska iz Vologde, a preko Sibira, dana 16. decembra 1916. kreće prema Vladivostoku. Iz Vladivostoka prema Port Arthuru, odande pošavši, 12. februara, preko Singapura, Cejlona i Sueca, nakon dva mjeseca brodske plovidbe, stiže u Solun 8. aprila 1917. Put od Besarabije preko Sibira do Soluna načinio je “obveznik činovničkog reda” Josip Miličić, nekiput zvan i Joca, ravnih 27.592 kilometra.

Pred kraj Velikoga rata biva oslobođen vojnikovanja i poslan u Rim, gdje ostaje skoro godinu dana. U proljeće 1919. je prvi pomoćnik sekretara Prve jugoslavenske izložbe u Parizu, a na njoj i sam izlaže crteže i slike! Nakon Pariza se stalno nastanjuje u Beogradu, gdje intenzivno sudjeluje u kulturnom životu, prije svega u književnim i likovnim priredbama i raspravama. Objavljuje pjesme u časopisu Ideje čiji je urednik Miloš Crnjanski, koji će ga cijelog života spominjati s ljubavlju i velikim poštovanjem. Crnjanski će, 1921, sa slikarem Petrom Dobrovićem boraviti nekoliko dana u Miličićevoj uvali Lučišće na Hvaru (odande će jednoga dana sva trojica zaploviti prema Visu, e da u čamcu čitaju Hektorovićevo “Ribanje i ribarsko prigovaranje”; Dobrović pri veslanju zabušava i Crnjanski ga, u svađi, zamalo udari nožem).

Dvadesete i tridesete godine Miličić provodi čas u namještenju, čas u mirovini, no više-manje kao službenik Ministarstva inostranih poslova Kraljevine Jugoslavije. Godine 1937. biva poslan u diplomatsku službu, za konzula u Rotterdam. Ondje će provesti skoro četiri godine i doživjeti i jedva preživjeti stravične nacističke bombe po Rotterdamu, u kojem će mu se, 14. maja 1940, pred očima, prepoloviti zgrada u kojoj je stanovao. Događaj će ga duševno jako poremetiti, a Crnjanski u “Lamentu nad Beogradom” zapisati: Moj Sibe poludeli, zinuo kao peš. Nakon kapitulacije Jugoslavije biva -7-

deportiran u Bad Schachen na Bodenskom jezeru, odande u Beograd, iz Beograda, izgubljen, neoporavljen od svega, uspijeva da se, preko Bosne, dokopa Splita, pa svoga Brusja, gdje hoće da čeka kraj rata. Ali mu rat ne da: mora u Split, gdje će, nakon pada Italije, otići u partizane. U proljeće 1944. odlazi lađom za Bari. Iza sebe tada ima već 13 knjiga, sedam su stihovi, pet su proza, a u jednoj su stih i proza pomiješani (Đakomo Leopardi, Pesme i proza. Preveo Sibe Miličić). Na dvjema, izišlim u Beču (1907) i Dubrovniku (1911), potpisan je kao Josip Miličić, na jednoj (Beč, 1911) kao Josip Griješni, a na svima ostalim kao Sibe Miličić. U knjigama pjesama, proze i prevoda, objavljenim u vremenu 1920–1937, on je ekavac, u ostalima ijekavac. U Zagrebu će, 1941, objaviti zbirku stihova Apokalipsa, zbog koje će ga, neosnovano i neutemeljeno, a nadasve neotmjeno i prizemno, u Beogradu poneki opanjkavati kao pristašu NDH. Prošloga ljeta sam, sa svojom drugaricom životnom Sanjom, dvaput išao u Brusje. U avgustu smo na balkonu rodne kuće Miličićeve vidjeli dva čovjeka. Prišli smo, i od njih saznali su da su Sibetovi nećaci, Ivan i Nenad Juranić (sinovi Jakice Miličić, kćeri Sibetova brata Luke, i Oskara Juranića, strijeljanoga u strašno vrijeme Dahauskih procesa). Ljubazna i gostoljubiva braća su nam pokazala preuređenu kuću i poneki Sibetov predmet. Riječ po riječ, upitao sam Nenada šta misli, da li je Sibe, možda, mogao biti uključen u organizaciju Hajdukovih utakmica po Italiji u proljeće i ljeto 1944. Ne znam, a mogao je biti, kao prevodilac, veza sa Englezima, rekao je. Ako je bio u Bariju, sigurno je gledao utakmicu Hajduka i ekipe britanske vojske, 23. septembra. Znam da je majka znala spominjati nekog Guzinu “iz nogometnih krugova”, koji je više puta prijetio Sibetu da će ga ubiti. Zašto mu je prijetio, ja ne znam, a ne znam ni je li taj Guzina bio u Bariju. Ali znam da je prijetio barba Sibetu.

-8-

k ajeta n kovič

U petak, 7. novembra 2014, otišao je s ovoga svijeta Kajetan Kovič.

Oproštaj s njime upriličen je na ljubljanskom groblju Žale, a urna pepela njegova od utorka, 11. novembra, na groblju je u Gornjoj Radgoni, gdje je i grobnica njegovih roditelja, majke Berte i oca Ivana. Odlazak jedinstvenoga pjesnika Koviča zabilježile su samo slovenačke novine, internet i usmeni mediji. Ni u jednoj krajini nekadašnje Jugoslavije ama ni sloga, ni otvorena ni zatvorena. Muk, neozvjezdano ništa. Slika naše današnjosti.

Kajetan Kovič. U poznu jesen punu snijega, godine 1978. nakon prvih vojničkih sedmica u Ljubljani, malo potonuo, iz pošte kraj hotela Slon, zovnem Izeta Sarajlića, u Sarajevo. Vojniče Gudževiću, znam kako ti je, znaš i ti kako je meni bilo u Bileći, znaj da znam, znam da znaš, no se ti, kad ti je teško, a i kad ti nije, lijepo javi Kajetanu. On je naš, dobar kao dva sunca na nebu, a zna i on šta je vojska: služio je u Valjevu, a plus djetinjstvo pod nacistima u Štajerskoj. Evo ti broj, pišeš li. Zapisao sam, ali Kajetana nisam zovnuo.

Ni tad ni poslije. Bilo me stid da zovem čovjeka čiju sam jednu knjigu znao pa skoro cijelu napamet, onu koja je, koju godinu prije moje Ljubljane, bila izišla u Beogradu, u Narodnoj knjizi. Dvojezično. O tadašnja Narodna knjiga i njena izdanja dvojezična pjesnika jezičnih nesrbohrvata! Kovič nam je bio praznik: ponabavljali smo ga bili masovno, a Srba Ilić bi nam, u beogradskoj kafani Zora, čitao izvornik s lijevih stranica, pa smo se slagali s njime da je šteta što je naš jezik prognao akcente na zadnjem slogu. Vuk Karadžić nas -9-

je zakinuo za jambove! Zvonko Tarle je jednoga petka uveče odnekud donio Pesmi štirih i pročitao strofu koju ćemo kasnije ponavljati u sebi, a bogme i šaputati nekom dragom biću: A sreča je samo živeti, četudi je včasih težko; in skrb je edino umreti, čeravno je včasih lahko.

Da toga Kajetana ja zovnem – ama nema šanse! Njega, na čijim smo se stihovima učili da je pointe iznevjeravanje očekivanja. Padao je snijeg po Šentvidu, pod Šmarnom Gorom, kao onaj u Kajetanovoj pjesmi “Bela pravljica” što pada, u subotu ili nedjelju izlazak u grad, ja sam tražio izlaske srijedom. Iza žice kasarne je bila Ulica Pregnancev, na broju 5 je stanovao Milan Jesih, dvaput sam stisnuo petlju i pozvonio, bila su to dvaput po dva ljekovita sata u toplom stanu u zgradi s čijeg se ulaza vidio prozor spavaone moga voda.

U Fabjanovoj za Bežigradom je stanovao Milan Kleč (o kako smo voljeli njegovu zbirku Kresnice!) i njemu sam kojiput pokucao na vrata, i u njegovoj kući sam bio lijepo primljen. Najviše sam svraćao do roditelja Borisa A. Novaka, čarobnih Anice i Ante (a Boris je u to vrijeme bio vojnik, u Ajdovščini), jesam, jednom sam se izuo, a čarape su mi bile tako mokre od snijega, i sad noge zebu od te studi. Ali na Kajetanovo zvono se moj prst nije usudio. No je Kajetan Kovič našao mene.

U maloj biblioteci potkrovnog kluba vojne pošte 2480/2 neki student je, odsluživši svoj rok, ostavio dvije Kovičeve knjige, oba­ dvije prozne: Tekma i Ne bog ne žival. Kažem neki student, drugo mi ništa nije logično, jer oni koji su brinuli o fondu biblioteke nisu, a i ne bi nikad, nabavljali knjige kao te dvije. Slovenački sam učio prilježno i halapljivo, iako je metodički to usvajanje bilo nešto kao uzgredna korist: uz Gršku slovnicu Frana Bradača i Latinsku slovnicu - 10 -

Silva Koprive. (Profesori Kajetan Gantar i Erika Mihevc-Gabrovec su mi predusretljivo dopustili da srijedom popodne pratim njihove seminare. U uniformi, kapa na klupi, na zimskoj je petokraka bila na šaraf, a na ljetnoj vezena crvenim koncem.)

Kajetanova Tekma (ali kako je arhitekt Nikolaj preživel konec tedna) bila je prva knjiga koju sam čitao na slovenačkom jeziku. Uz nju sam pri ruci stalno imao Slovenačko-srpskohrvatski rečnik (Škerlj – Aleksić – Latković), čini mi se da nema ni jedne riječi koju je Kovič u knjizi upotrijebio, a da je u Rječniku nema. Kad sam knjigu ugledao, pomislio sam da se tu o nekoj utakmici radi, pa sam se polakomio na priče o golovima. Kad ono, sve drugo: dvojica arhitekata, Nikolaj i Aleksander Brejc, zvani Žorž, vode žestok psihološki rat, a u njemu kao i u svakom ratu, ima da se puzi, ima blata i mulja, ali ima i preljuba, nalik na incest, tu, za one moje godine, nevjerovatno sporu a neodoljivu knjigu čitao sam gubeći pa loveći dah, sve uz listanje Rječnika.

Jednoga dana, pred Figovcem, sretnem Milana Kleča. Veš kdo je tistile tip tam prek ceste? Ne, ne vem. Kaundka, Kajetan Kovič!

Vidim, jeste: prosijed, dobro građen, dug kaput, u pokretu ima nešto od hoda Izetova. Odlazio je, i danas mi je žao što mu nisam doviknuo da stane.

U kući moga Borisa A. Novaka, jedno jutro, početak ljeta, godina 1986. ili ‘87, Leo, sin Borisov i Irenin, probudio se i pjeva.

Pjesmom prati ploču na gramofonu i budi kasno legli ostatak kuće: Vse prebere brez razlike/ tudi vejice in pike. Za doručkom od Borisa saznajem da te stihove Kajetanove iz čudesne zbirke za djecu Maček Muri pjeva Neca Falk, a gitarom je prati Jerko, brat Borisov! Ako imamo na umu Borisove temeljne studije o Kovičevoj versifikaciji, onda se smije reći da su Kajetana Koviča bile pune i neke najbolje kuće Slovenije.

Imao sam sreće da još dva-tri put vidim Kajetana Koviča, uvijek u društvu, jednom smo se rukovali. Posljednji put u Pistoji, prvih - 11 -

dana juna 2004, na festivalu Il cammino delle comete. Dok je čitao čuvenu pjesmu “Mon père”, a na širokom platnu istovremeno promicao ispis talijanske verzije Jolke Milič, brojna publika je bila op­činjena. Kad je završio, uz dug aplauz čulo se i kliktanje kao poslije velike opere ili na nekom velikom rock-koncertu.

Trećega januara 2008. doživio je moždani udar, i bolovao do pretprošlog petka. Nadao sam se da će ozdraviti, pa me radovala pomisao da odem k njemu i ispričam mu nešto što bi mu se svidjelo.

U kasarni ljubljanskoj drugu polovinu moga vojnog roka sa mnom je služila i moja mačka Anja. Donio sam je iz Zemuna i prokrijumčario u kasarnu. Živjela je u dvorištu i hranila se s drugim mačkama, od onoga što vojska ne bi pojela. Izjutra, kad bismo imali fiskulturu, u masi sivomaslinastih spodoba, ona bi dotrčala k meni.

Moj kapetan me je prozvao Tarzanom, jer me vole mačke. Tek posljednjeg dana, kad sam se s njim opraštao, kapetan je vidio kako iz moje putne torbe izviruje bijela glava mačke, te je tad od mene čuo da su sve Tarzanove mačke bile samo ta mačka. E tu bih Kajetana bio pitao o onim mačkama koje su slutile i znale da će Ljubljanu, godine 1895. pogoditi zemljotres, o tim mačkama kojima počinje njegov roman Profesor domišljije, i kojima se završava.

Htio sam o Kajetanu razgovarati i sa Ninom, kćerkom njegovom, imam sreću da već nekoliko godina znam Ninu. Ali se Nina, na moj spomen Kajetana, dvaput zaplakala, pa su se moja pitanja nastavila gomilati u meni. Sad je ne mogu ni pitati ništa, i ja ću zaplakati. Nina je nedavno priredila lijepo novo izdanje očeve važne knjige stihova Labrador. U njoj, u odnosu na onu iz 1976, ima nov ciklus “Romanje”, 18 čudesnih pjesama, među njima i pet soneta.

Lijep i dirljiv pogovor kćerkin. Ko ne zna slovenački, neka ga uči: Kajetan Kovič je jedna od premija.

Na dan polaganja Kajetanove urne zovnuo sam u Beograd, Tatjanu Detiček, prevoditeljicu onih pjesama koje su objavljene

- 12 -

u Narodnoj knjizi. Nije znala da je pjesnik preminuo. Kaže da redovno čita novine, ali da vijest u Srbiji nije objavljena. Kaže još i da ga nikad nije upoznala, nikad vidjela. U vrijeme kad je gospođa Detiček prevodila i objavila Koviča, nisam znao ko je ona. Od prije 25 godina znam: ujna moje drugarice životne. Primjeri mogu biti varljivi, ali ovaj nije: život je zaista ispleten od pređe od koje su i snovi.

- 13 -

ana i aziza

U Palermu smo Jochen Kelter i ja pošli da vidimo dvorac koji Talijani zovu La Zisa, a izgovaraju nešto kao ladziza. Ime dvorca nije talijansko, nego je porijeklom arapsko: od aziz (moćan, slavan, sjajan).

Ja tu građevinu zovem Aziza. Da vidim dvorac Azizu, htio sam najviše zbog moje tetke Azize. Ona je umrla 10. decembra 1992. u Pazaru, grob joj je u groblju Gazilar. Tetka Aziza je bila najbolja duša koju je moja duša srela i vidjela. Ako su dobrota, gospodstvo, strpljenje i pobožnost ono što čovjek mora imati da bi zaslužio bašče džennetske, onda je svega toga kod tetke Azize bilo toliko da je nedostižno za svakog koga sam znao. Pa će, ako se o tome išta može znati, Azizu tamo okruživati duše koje mi koji smo Azizu znali upoznali nismo. Aziza je bila dobra prema svakome na svijetu čovjeku, i prema ribi i ptici, i prema drvetu i papretu, a ne samo prema svojtama kako čine skoro svi, a drugi danas takve nazivaju dobrima.

Jednom sam, u kući tetke Azize, na Hadžetu u Pazaru, gledao utakmicu na crno-bijelom televizoru marke EI Niš. Bilo je Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj, prije 40 godina. Igrale su dvije Njemačke, jedna protiv druge. Nas nekoliko uspaljenih smo pred televizorom žestoko navijali za Istočnu Njemačku, zato što je nama ta zemlja tada bila socijalistička i igrala protiv kapitalističke. Zamolili smo tetku Azizu da prouči neku dovu i da tespih od merdžana (koji većina u našem jeziku zove brojanica od korala) ostavi na televizoru ondje gdje je gol Zapadne Njemačke, e kako bi u njega Istočni - 14 -

Nijemci ugnali loptu. Ada, neka te toga, o deco, da se ne griješim, bio je tetkin odgovor. A što da se zbog mene sekiraju ti Zapadni Nemci? Kažete da njih ima više no što ima tijeh Istočnih, pa će biti više žalosnih ako im ovi drugi dadnu gol. Istočna Njemačka je tada, u Hamburgu, pobijedila Zapadnu golom igrača s prezimenom Sparwasser, a tetka Aziza je rekla samo: “Eto, vala se naloptaše Nemci!”

Gradnja normansko-fatimidskog dvorca Aziza počela je u vrijeme Guiglielma Prvoga, zvanoga još i Zli, a dovršena za Guiglielma Drugoga, zvanoga Dobri. Dvorac je lijep i danas, ljepši, doduše, svana no znutra, ali unutra ima nešto što možda nema nigdje na svijetu. Ima nadgrobna ploča koju je svojoj majci, umrloj 1148, postavio sin, a na ploči su natpisi na četiri pisma. Prije no što je dospjela u Azizu, tu je ploču imala u posjedu Galleria Regionale della Sicilia, koja se nalazi u Palazzo Abbatelis, a prije toga je davno nekad bila na grobu. Majka se toga sina zvala Ana, a sin se te majke zvao Grisando, i uz ime mu stoji da je bio svećenik. Četiri pisma na kojima su uklesana četiri natpisa jesu latinsko, grčko, hebrejsko i arapsko. Jezika nisu četiri, no su tri, jer je jezik natpisa pisanoga hebrejskim pismom arapski, kao što kod nas, u Bosni, ima tekstova sastavljenih na našem jeziku, a pisanih pismom arapskim. Ploča sa natpisima u dvorcu Aziza od svijetlosivog je mramora, dugačka je 40, a široka 32 centimetra. Četiri natpisa su uklesana oko centralnog motiva, grčkog ravnokrakog krsta postavljenog u okvir od kruga upisanog u kvadrat. Između krakova krsta stoje znakovi IC XC NI KA, što predstavlja moto istočnog hrišćanstva, Isus Hrist pobjeđuje. Krst je taj među krakovima ukrašen dragim kamenjem.

Latinski natpis, lijevo, i grčki, desno, imaju po devet redaka, gornji hebrejski ima sedam, a arapski šest. Četiri natpisa se po sadržaju razlikuju svaki od svakoga. Latinski tekst kaže ovo: Na XIII kalende septembra (= 20. avgusta) umrije Anna, majka Grisandova i bi ukopana u velikoj crkvi Svete Marije, godine 1148. u XI indikaciji, a na - 15 -

XIII kalende juna (= 20. maj) bi prenesena u ovu kapelu koju sin njen izgradi sebi i Gospodu, godine 1149, u XII indikaciji.

Grčki tekst kaže: U blaženom miru počinu Anna avgusta 20. te bi pokopana u katoličkoj i velikoj crkvi godine 6656, a godine 6657. uznese je sin njen Grisando, uzevši grčke i latinske svećenike u litaniju, prenese je i spusti na mjesto, na kojem on nad njom podiže kapelu i iznad nje... (ostatak nečitak).

Arapski natpis kazuje: Umrije Anna, majka svećenika Grisanda, svećenika visosti kraljevske, uzvišene, veličanstvene, poštovane, sjajne, svete, dobrohotne, moćne sa milosti Božje, učvršćene voljom Božjom, pobjedonosne sa snage darovane mu Bogom, vladavšem nad Italijom, Langobardijom, Kalabrijom, Sicilijom i Afrikom, bivajuć osloncem rimskog pape, pomažući kršćansku vjeru, kojoj Bog neka podari trajanje – a u petak prema večeri 20. avgusta godine 543. (= 1148), te bi sahranjena u velikoj džamiji. Odande nju u ovu crkvu Svetog Mihajla svečano prenese sin njen, u petak, u prvi večernji čas, 20. maja godine 544, te joj nad grobom podiže ovu crkvu, koju nazva kapelom svete Ane, po imenu Ane, majke Marijine... on moli za milost. Amen. Amen (nečitka mjesta).

Tekst pisan hebrejskim pismom, a na takozvanom hebrejsko-arapskom kazuje: Umrije Ana, majka svećenika Grisanda, svećenika velikoga kralja, vladara Italije, Langobardije, Kalabrije, Sicilije i Afrike, u sat večernji, u petak 20. avgusta godine 4908, te bi sahranjena u velikoj džamiji, odakle je sin njen svečano prenese u ovu crkvu Svetog Mihajla u petak u prvi sat večernji 20. maja u godini 4909, pa oko njenoga groba podiže ovu crkvu i nazva je crkvom svete Ane, po imenu majke naše gospe Marije, majke Mesijine. Neka Bog ima milosti za čitaoca i neka ovaj Njega moli da joj se smiluje. Amen. Amen.

Ove je natpise proučio, transkribirao, preveo i ilustrirao Michele Amari (1806–1889) u svojoj neprevaziđenoj knjizi Le epigrafi arabiche di Sicilia, objavljenoj u Palermu 1879. U toj knjizi se nalazi i trans­ kripcija natpisa na nadgrobnoj ploči koju je Grisando postavio svome ocu Drogu, umrlom godine 1153. Taj je natpis na latinskom, - 16 -

grčkom i arapskom, hebrejskih slova nema. Moglo bi biti da ih nema zato što je jezička asimilacija jevrejske manjine arapskom većinom bila dostigla takvu mjeru da je Grisando smatrao kako svi Jevreji u Palermu razumiju arapski, latinski i grčki. Veliki putnik i važan putopisac, španski Jevrejin Benjamín de Tudela u putopisu iz 1171. javlja kako u Palermu živi “1550 Jevreja i veliko mnoštvo kršćana i muslimana”.

O Grisandu, kraljevskom kleriku, zna se samo ono što je sam dao da se napiše na nadgrobnim pločama roditelja. Jasno je da je bio obrazovan i znao jezike ondašnjega Kraljevstva Sicilije. Sumnje ne može biti ni u to da je bio imućan, čim je za počivalište majci i ocu mogao podići kapelu i nad njom crkvu. Njegovo ime je svakako latinizirano grčko, Grisandus dolazi od Chrysanthos (“zlatni cvijet”), to ime ima i jedan hrišćanski mučenik iz četvrtog stoljeća. A da je Grisando iz Palerma bio, što bi se danas ovdje reklo, pristalica jezične snošljivosti, suvišno je naglasiti. To što je u arapskom i hebrejskom natpisu izostavljena formula “Majka Božja”, te katedrala palermitanska nazvana “velikom džamijom”, pa što su godine smrti pokojnice uklesane prema gregorijanskom kalendaru, prema grčkom (od stvaranja svijeta), prema judejskom računanju, te prema hidžri, detalji su kojima filologija i epigrafika teško nalaze paralele.

Neka ovdje bude kazano samo da je ploča koju je dao načiniti svojim roditeljima ostala putokaz kojemu se mnogi dive, ali ga je malo ko slijedio.

Duga vijeka neka bude dvorac Aziza u Palermu, blizu Corso Calatafimi. A veliki neka je rahmet Azizi Kladničanin, rođenoj Kurtanović, u Vrsjenicu pod Giljevom planinom.

- 17 -

smrt od poezije

Ima u našim krajevima uvjerenje da se od knjige može umrijeti. To sam više puta čuo i u djetinjstvu i kasnije, a moj rahmetli otac Aljo, kad god bi se spomenuo jedinstveno daroviti i prerano umrli Miodrag Pavićević, iz susjednog sela Gornje Radaljice, znao je reći: “Umrije, vala, od knjige!” Nije bila rijetkost čuti kako mnoštvo knjiga ili pak neke knjige mogu upropastiti čovjeka tako da ga odvuku u bolest, da “uzme brda”, pa i da umre. Za to da takvo uvjerenje nije iz ništa, i da nije rašireno samo u starovlaškoj planinskoj ili zetsko-sjeničkoj govornoj zajednici, meni se čini da sam jednu potvrdu našao i u Rimu.

Ondje, uz Piazza Fiume, na malom, ali jedinstveno upadljivom komadu zemlje, koji bi se teško mogao zvati vrtom, iza dva metra visoke gvozdene ograde, a koji s druge strane zatvara dio moćnih, visokih i debelih starih zidina, ima spomenik na neobično visoku postolju od osam četvrtastih kamenih blokova nejednake debljine naslaganih jedan na drugi. To je mramorni oltarski kvadar sa zabatom na dvije vode i četiri vrška, a ispod toga zabata su dvije cjeline.

U gornjoj, većoj, ima izdubljena niša, i u njoj bareljef sa figurom dječaka obučenog u togu i tuniku, obuvenog u rimljanske calcei.

Lijevo i desno od niše sa figurom je dugačak tekst, u dva stupca, različite gustine, na grčkom, s vrha do dna te cjeline. U stupcu s desne dječakove strane su naslov i 22 retka, a u onom drugom je 37 redaka. Dječak u lijevoj ruci drži presavijen svitak na kojem se vidi još 9 redaka na grčkom, i oni čine završetak teksta u stupcima.

- 18 -

Sve to, u stupcima i na svitku, jesu stihovi. Tih ukupno 68 uklesanih redaka sadrži 43 heksametra pjesme, koja je cjelokupno književno djelo pokojnikovo. Donju cjelinu, upola manju od gornje, čini okvir u koji su stala tri natpisa, jedan u prozi, prvi gore, na latinskom, i dva u stihovima, ispod njega, na grčkom. Latinski tekst je uklesan od ruba do ruba okvira, a grčki u dva stupca nejednake širine u koje je smješten po jedan epigram, svaki od po pet elegijskih distiha.

Gornjim rubom te donje cjeline dobro je čitljiv latinski natpis deis manibus sacrvm (“bogovima Manima posvećeno”). Zbog visine postolja i one ograde, gledanje spomenika ispada dosta zahtjevna stvar, a čitanje natpisa na njemu je skoro nemoguće, te i znatiželjniji posjetioci brzo odustaju.

Taj spomenik je odlična kopija originala, koji se čuva rimskom Museo Centrale Montemartini, u dvorani Caldaie, pod brojem MC 1102. Ondje je i za gledanje i za čitanje postavljen da bolje ne može biti. Osvijetljen, dopušteno slikati ga. Visina oltara od parskog mra­ mora je 1,65 metara, širina 0,85, a debljina 0,68. Sama figura dječaka ima visinu 0,72 m.

Iz latinskog natpisa saznaje se da su spomenik podigli roditelji svome rano umrlom sinu po imenu Kvint Sulpikije Maksim (Quintus Sulpicius Maximus). Ovako su napisali roditelji: Kvintu Sulpikiju Maksi­­mu, sinu Kvintovu, iz tribusa Klaudija, stanovniku Rima, koji je poživio 11 godina, 5 mjeseci i 12 dana. On je, učestvujući na trećem takmičenju od pedeset i dva grčka pjesnika, vrgnuo u divljenje naklonost koju je zadobio svojom mladalačkom dobi zahvaljujući svojoj darovitosti, te s takmičenja otišao časno. Njegovi stihovi koje je tom prilikom spremno sastavio na licu mjesta ispisani su ovdje, e da se nekome ne bi činilo kako su njegovi roditelji ovo pisali bivajući samo u vlasti osjećaja svojih. Kvint Sulpikije Eugram i Likinia Januarija, roditelji neutješni, podigli za pokojnog sina, za sebe i za potomke.

Spomenik Sulpikiju Maksimu pronađen je godine 1871. za vrijeme radova na lijevom tornju čuvene Porta Salaria, u čije je zidište - 19 -

bio ugrađen. Pedeset godina kasnije premješten je na mjesto iza one ograde ukraj Piazza Fiume. Odande je sklonjen u kolekcije Kapitolinskih muzeja, a na njegovo mjesto je postavljena ona kopija.

Taj je spomenik jedinstven dokument i u figurativnom i u epigrafskom pogledu. Dječak pokojnik je, dakle, bio pjesnik, a umro je, moglo bi se reći, od svoje pjesme, i to od one čiji je tekst uklesan desno i lijevo od njegove figure! To njegovi roditelji naznačuju onim natpisom latinskim, a biva jasno iz dvaju grčkih nadgrobnih epigrama na dnu spomenika. Poneki od filologa smatra kako je epigramima autor dječakov otac. Jedan od tih tekstova govori sam umrli, a u drugome on biva apostrofiran. Ja sam ih obadva preveo, u metru elegijskom, a uz njih, u heksametrima, i ono što je sastavio sam Sulpikije, to će sve uskoro biti objavljeno u jednom časopisu, sve uz komentar, kako pristaje, a za ovu priliku nalazim da je prikladniji prozni prevod dvaju epitafa.

Prvi grčki epigram ispod latinskog proznog teksta, onaj u kojem dječak govori sam, kazuje ovo: Sin jedinac od dvanaest godina, ja, Maksim, pravo s takmičenja zaputih se u Had. Skrhala me je bolest i napor: jer ni danju ni noću se ja nisam od Muza udaljavao. Zato te molim, zaustavi se, radi jednog umrlog dječaka, e da bi upoznao ljepotu stihova koje je on spremno sastavio. Poštuj tišinu i sa suzama reci samo ovo: “Neka u Elisiju tebi bude boravište, jer su žive pjesme koje si ostavio za sobom i koje okrutni Hadonej nikada neće zgrabiti svojom ubilačkom rukom.”

Drugi grčki epigram kaže ovako: Ovo je mali grob, ali je slava pjesama koje si ostavio doprla do na nebo, Maksime. Moira, nesalomljive ćudi, nije učinila da umreš bezimen, već je spasila ljepotu tvoje pjesme na koju neće pasti zaborav. Prolazeći mimo tvoga groba niko neće gledati tvoju lijepu pjesmu suha oka. Ta će slava biti tvoje dostojanje za dugo vrijeme, i ti ne počivaš ovdje nepoznat, poput mnogih nevažnih mrtvaca, jer će ono što si ispjevao zauvijek biti sjajnije i od zlata i od svjetlucava jantara.

- 20 -

Ono čime je, po mišljenju autora ovih epigrama, Sulpikije Maksim zaslužio vječnu pjesničku slavu, jesu oni heksametri uklesani lijevo i desno od njegove figure na spomeniku, te na svitku u njegovoj lijevoj ruci. Ti heksametri su sastavljeni “iz rukava”, dakle, improvizacijom na licu mjesta, a na temu koja je glasila “Kojim se riječima poslužio Zeus kad je prekorijevao Helija, zato što je svoja kola posudio Faetontu”. Izgleda da je temu za pjesmu dao lično car Domitijan, to se događalo godine 94. naše ere, te je onome koji bi bio proglašen najboljim svakako lično uručivao pobjednički vijenac. Činjenica da su 52 pjesnika grčkog jezika nastupila u dijelu takmičenja za još nestasale mladiće, govori o zamašnosti cijele stva­­ri.

Domitijan je bio uveo Certamina Capitolina dakako s namjerom da time doprinese izgradnji svoga kulta. Svakako je dosta mladih pjesnika bilo doputovalo i iz Grčke i iz Male Azije. Iz Svetonija i Kensorina znamo da je Domitijan, u spomen ili na nekadašnje igre posvećene Jupiteru ili pak na one posvećene Velikoj godini pri­ ređivao igre u kojima su se, osim u trkama dvokolica i gimnasticiranja, takmičili i muzičari i pjesnici. Ovi posljednji takmičili su se, odvojeno, u sastavljanju stihova na latinskom i na grčkom. Posebno takmičenje su imali odrasli, posebno golobradi. Žene se nisu takmičile.

A što je Sulpikije dječak, bolešljiv i iscrpljen (noûsos kaì kámatós) mitologijom i stihovima, pa još i uzbuđen što nastupa pred imperatorom rimskim, od svega toga umro, to ne govori samo o težini bavljenja stvarima neprikladnim za dječiji uzrast, već i o tragičnoj strani rimske edukacije. Sa školovanjem, čitanjem i pisanjem nije nikada sve jednostavno, zahtjevno je sve i problem je sve, i knjige i gradivo, i torbe školske.

- 21 -

m i ć o l j u b i b r a t i ć

U četvrtom poglavlju Flaubertova romana Salammbô u kartaginsko jezero uplovljava lađa puna ljudi čije su kose češljane kao u sfinge, a svakome je na prsima istetoviran papagaj. To su tumači, cijela legija prevodilaca, lađa samo što ne potone pod tom težinom. Radnja romana je smještena u treće stoljeće prije naše ere, u vrijeme kad se ratni plaćenici iz barbarskih plemena bune što nisu isplaćeni, a branili su Kartaginu. Flaubert ne iznevjerava antička svjedočenja o ulozi prevodilaca u ratnim pohodima. Plinije (Naturalis historia, VI, 5) piše kako su Rimljani poslali 130 tumača u kavkaske krajeve, radi tumačenja za 300 onamošnjih jezika. Od Herodota (II, 164) znamo da su tumači bili jedan od sedam staleža u Egiptu, uz svećenike, ratnike, pastire, svinjare, trgovce i lađare. Neznani autor tvrdnje kako je prevođenje drugi po starosti zanat, možda je živio u svijetu iz egipatskih jezika. U tom se svijetu mogla vidjeti i drama zanata i njegove krajnosti, zagonetnost sfinge i brbljavost papagaja.

Mićo Ljubibratić (1839–1889) naš je primjer za dramu ratovanja i prevođenja. Kao ratnik doživio je teške poraze, kao prevodilac je zaboravljen i ostavljen za buduće neko pokoljenje. On je prvi na naš jezik preveo Kur’an, no taj prevod ne drže po kućama ni muslimani ni hrišćani našega jezika. Biografi nacionalisti, zbog te jedine njegove knjige, ne znaju gdje da ga smjeste: u političke velikosrbe, u mladobosance, u masone, u preteče crnorukaša. U Hercegovce ne žele.

U jugoslavenskoj kulturi je jedva poznat. Tek po natuknica - 22 -

u dvama biografskim leksikonima, jednom austrijskom i jednom srpskom, te jedna u Enciklopediji Jugoslavije, ukazuju na njegovu ulogu u hercegovačkim ustancima u drugoj polovini 19. stoljeća, uz šturu napomenu da se bavio i prevodilačkim radom. Spominje se da je bio u prepisci i kontaktima sa Garibaldijem i Mazzinijem, ali se ne ukazuje na opseg tih kontakata kao ni na građu koja ih dokumentira. Od njegovih prevoda, u austrijskom leksikonu spominje se samo onaj Kur’ana, a u onome srpskom još se i tvrdi kako je, sa italijanskog i francuskog preveo “više drama koje su se izvodile u Narodnom pozorištu u Beogradu”, te kako je, s francuskoga, uz neku knjigu o Suvorovu, preveo i Kur’an. Osim Kur’ana, nijedan drugi prevod Ljubibratićev nije dobavljiv u bibliotekama na području nekadašnje Jugoslavije. Moglo bi biti da ih nikad nije ni bilo.

Ljubibratićev prevod Kur’ana izišao je 1895. u Beogradu (na knjizi stoji: Biograd), štampan ćirilicom u Državnoj štampariji Kra­ ljevine Srbije, a o trošku Zadužbine Ilije Milosavljevića – Kolarca.

Knjiga ima naslov Koran, a ispod naslova stoji: preveo mićo ljubibratić (hercegovac). Književniku i etnologu Milanu Đ. Milićeviću dugujemo svjedočanstvo (14. marta 1895) o zgodi s naslovnom stranicom. Koran je objavljen nakon smrti prevodiočeve, pa je izdavač kraj njegova imena stavio krstić, uobičajeni znak da je preminuo onaj kraj čijega imena stoji. Ovako piše Milićević: “Dođe mi Ljuba Stojanović i potseti me da je na Koranu izišao krst uz ime pok. Ljubibratića (prevodioca), i da će to biti skandal za muslimane a zgodna prilika za ispredanje protiv nas pravoslavnih. Te se jadu dosetih i nožićem krst istrah sav. Pisah Čumiću da i on navali da se na svim primercima to učini.”

Ljubibratić je bio prvi koji se kod nas ogriješio o davno učvrš­ ćenu zabranu prevođenja Knjige islamske vjere. Vijesti o dočeku njegova prevoda idu od prigušene simpatije do tvrdnje kako “nije svačiji poso Kuran prevesti”. Ovakav je sud izrečen najviše zbog toga što se u taj posao dao neko ko ne samo što nije musliman, nego - 23 -

je bio i ratnik protiv Osmanskog Carstva, i to ne bilo kakav, već i ideolog i vojskovođa. Uprkos tome, Carigradski glasnik, stambolski list na srpskom jeziku, 21. novembra 1896. spominje prevodioca u vijesti s naslovom “Prevod Al-Kur’ana na srpski”, a list skadarskog vilajeta javlja da “prevod Al-Kur’ana ne može drukčiji biti nego pogrešan, pošto se zna da čitave glave, kao i stihovi u njima imaju mnogobrojna značenja.” Za tvrdi list Hikjmet Ljubibratićev je rad “čorbine čorbe čorba”.

Ko je bio Mihajlo Mićo Ljubibratić, čiji je književni rad potpuno nepoznat, a u pedeset godina života načinio je prevodilački podvig, preveo Kur’an? Zna se da je rođen 1839. u Ljubovu kod Trebinja, da je završio talijansku klasičnu gimnaziju u Dubrovniku, da je ondje naučio i francuski, te da je potkraj ustanka 1857–1862 bio sekretar vođe ustanka Luke Vukalovića. Oskudne i nepouzdane natuknice tvrde kako od 1864. živi u Beogradu, te vodi tajne organizacije, te podređen je Garašaninu, te je pod velikim uticajem talijanskoga risorgimenta. Najuvjerljivija svjedočenja o Ljubibratiću za vrijeme Hercegovačkog ustanka su ona Koste Grujića, iz ljeta i jeseni 1875, na primjer ovo od 21. septembra: “Sve oko mene spava, samo sam ja budan, koje što me vaši jedu a koje iz dešperata, jer vidim da je ceo ustanak promašen. Crnogorci što su ovde, većina su samo za pljačku tu, bez ikakve discipline, gotovo kao i naši Hercegovci od kojih neki sa Turcima šuruju i rade protiv nas, drugi nemaju nikakve hrabrosti; a ono malo što je valjano bez ikakve (je) uredbe. Glavari ne može gore biti, centralne vlasti nema. Mići se svuda protiv radi a i on je sam siroma(h) klonuo i telom i duhom; jer i on je svu nadu izgubio u napredak naše stvari. Srbija se ne diže, Crna Gora ne sme, a mi sami nismo ništa kadri učiniti sa takovim ljudma. Odbori ništa ne valjaju i oni škode stvari. (H)leba se nema, ničega nema. Upravo cela je stvar propala.”

Austrijske vlasti će na Ljubibratića gledati blagonaklono sve dok

- 24 -

ne počne pripreme za ustanak i u Bosni. Tada ga hapse, kod Imotskog, i 18. marta 1876. ga sprovode u konfinaciju, u Linz, pa u Graz, na godinu dana. To je ishod i podlosti i dvoličnosti knjaza Nikole (koji čak šalje okrutnog vojvodu Peka Pavlovića da napada Ljubibratića), te nezainteresiranosti Srbije za oslobođenje Hercego­vine, na koje je Ljubibratić pozivao jednako i hrišćane i muslimane. Iz Graza će se vratiti u Beograd, odakle će krenuti u Hercegovačko-bokeljski ustanak 1882. Umro je 26. februara 1889. Grob mu je na Novom groblju u Beogradu.

O hrabrosti i stoicizmu Ljubibratićevu tokom Ustanka svjedočenja ima mnogo, ali vijesti o tome kad se dao u prevođenje Kur’ana, nema. Vjerovatno je za prevod koristio francusku verziju Alberta de Bibersteina Kasimirskog. Dok se ne pojavi neko s muslimanskim imenom te prevede barem nešto iz Biblije, Mićo Ljubibratić u našem jeziku neće imati druga.

Danas, 120 godina po izlasku Ljubibratićeva Korana, može se reći da je on stilski jako lijep, da ga u čitljivosti drugi naši prevodi ne nadmašuju, te da ne može biti sumnje u to da je načinjen s najvećom ljubavlju. To što je melek prevodio sa anđeo, što je Bog negdje Gospod, a poslanik pak prorok, prevodiocu se ne može uzeti za zlo, jer u ono vrijeme naš jezik još nema potpuno izgrađenu kur’ansku terminologiju. Greške u Ljubibratićevu prevodu nisu veće od grešaka drugih prevodilaca Kur’ana njegova vremena.

Na slijedeći prevod Kur’ana na naš jezik, onaj Ali Rize Karabega, čekalo se 43 godine, a pokazalo se da je on samo površna prerada Ljubibratićeva prevoda. I današnji naši prevodioci Kur’ana čine greške, a njihovi polemički tekstovi u Bosni i Hercegovini otkrivaju neke od njih kao ljude pune zavisti, pa biva neobjašnjivo kako takvi ikako mogu prevoditi tekst Kur’anske Objave. Ponekad netrpeljivost njihova ode dotle da čovjek pomisli kako i nije tačna ona tvrdnja da je prevođenje drugi po starosti zanat, već da je prvi.

- 25 -

m a r k o v i d o j k o v i ć

Kod tetka Iljaza Kalčinića, i tetke Nehe, sestre moga oca, stanovao sam, u Bijelim Vodama, na pola puta do škole u Osaonici, snježne zime 1967. godine. Iljaz je jedne večeri donio osam knjiga, i rekao mi: “Ovo da mi čitaš uveče, ja slova dobro ne vidim, mrdaju mi baš ka zec ispred šume.” Osam knjiga bile su jedna: Hiljadu i jedna noć.

Svih osam sam ih tetku naglas pročitao od decembra do kraja marta.

On bi sjeo na stolicu, zapalio cigaru, mršave noge bi upreo jednu oko druge, tetka u ćošku sobe, a tri kćeri i sin, legli ili sjeli na pod, lovačka puška na zidu, kraj nje petrolejka, koja se u Sandžaku zove lamba. Kad bi naišle erotske priče, tetka Neha bi molila “Amaaan, grehote, preskoči to”, a Iljaz bi viknuo: “Samo rokaj! Ako nije sram Arape da tako pričaju, a što smo mi bajagi sramljiviji od njih? Rokaj, ne preskači ama ništa!” I ja preskakao nisam ama ništa.

Na knjigama je pisalo: s ruskog preveo Marko Vidojković.

U ljeto sam ih posuđivao, pa ih čitao sam. Ko li je Marko Vidojković, pitao sam se, a pitati nisam imao koga. Prolaze godine, gimnazija, Pazar, studije, Beograd, ko je Marko Vidojković – ne zna niko. Je li moguće da niko ne zna ko je i gdje je čovjek koji je preveo cijelu Hiljadu i jednu noć? Moguće je, ne zna niko, kako tada, tako i danas.

Slučaj nema paralele u kulturnom životu na prostoru Jugoslavije.

Nijedna enciklopedija ili leksikon, nijedno ni književno ni prevodilačko udruženje nema o njemu ama ni sloga. Ne samo to, no se među nekadašnjim urednicima, koji bi ga se morali sjećati, ne može

- 26 -

naći ni jedan koji bi ga se ikako sjetio! Raspitivao sam se, svačiji odgovor je bio: pojma nemam! Želja da išta saznam o čovjeku koji je presudno uticao na moje čitanje gurnula me u potragu. Ovo sam, dosad, našao. Marko Vidojković je rođen u Paraćinu 22. septembra 1895. Roditelji Mihailo i Marija Vidojković, oboje težaci. Sa srpskom vojskom je 1915. pre­ šao preko Albanije, a na istom tome putu, u Bitolju, umro mu je otac Mihailo. Marka će, kao i mnoge druge srpske vojnike onda, lađa francuska iz Grčke u Francusku odvesti. Ondje će se i školovati, u Jausiersu, u provansalskim planinama, gdje ga je, po svjedočenju unuke Aleksandre, udomila jedna jevrejska porodica. Godine 1920. dolazi u Srbiju, da posjeti grob svoga oca, i više se ne vraća u Francusku. Sljedeće godine ženi se Ankom, rođenom Kačarević, iz Ve­like Drenove, učiteljicom klavira. S njom će imati dva sina: Aleksandra i još jednog, koji će djetetom umrijeti. Već 1922. urednik je Moravskog zadrugara, lista za širenje zadrugarstva i narodnog prosvećivanja, koji izlazi u Varvarinu i Paraćinu. U jednom pismu svojoj ženi, žali se na život u Varvarinu i proklinje to mjesto. Potom učiteljuje u Beogradu, dok su Anka i djeca još neko vrijeme u Varvarinu. Pisma Ankina i Markova (hvala Aleksandri Panić-Vidojković za velikodušno dopuštenje da ih vidim!) svjedoče o besparici, zaduživanju, zlopaćenju i pobolijevanju. Krajem dvadesetih ili početkom tridesetih učitelj je u nekoj školi u Novom Sadu. Na jednoj od fotografija razreda s njime su i dva mala sina. Sin Aleksandar će, kasnije, zabilježiti da se Marko druži sa novosadskim Jevrejima i spominje pjesnika Davida Naftalija koji je stalno kod njih u kući.

O tome pjesniku ja nikakva traga još nisam našao.

Krajem tridesetih ili početkom četrdesetih Marko se rastao od Anke. Oženio se nastavnicom zemunske gimnazije Zdenkom Čmelik, koja će mu 1942. roditi sina Slobodana. Sa Zdenkom i Slobodanom će živjeti u kući u Zemunu, sve do smrti, 13. februara 1964.

- 27 -

Supruga će ga nadživjeti dvije godine, a Slobodan će umrijeti 1980.

Sve troje su sahranjeni u istoj grobnici na Zemunskom groblju. Na spomeniku je nekoliko stihova Markovih, najupečatljiviji su ovi: Obmana sve je I varljiv sjaj; Ovo je meta, Ovde je kraj.

Ova poruka je skoro vizionarska. Zaborav u koji je kulturna elita Srbije i Jugoslavije umotala Marka Vidojkovića debeo je i posve nejasan. Beogradska Politika u februaru 1964. nije ni jednom riječju zabilježila smrt čovjeka koji je preveo skoro kubni metar knjiga.

Prevodi Vidojkovićevi su štampani u više izdanja, izlazili su u Beo­ gradu, Zagrebu i Sarajevu. Neki od njih se štampaju i dan-danas, neki zato što su najljepši, a neki su i jedini. Njihov čudesno lijepi jezik omogućava da se lako ijekaviziraju, što je i činjeno, više puta.

Tako je ijekaviziranu Hiljadu i jednu noć zagrebačka Prosvjeta objavila dvaput, 1971. i 1977. Istraživanje bi pokazalo da su od prodaje knjiga koje je Vidojković preveo, izdavačke kuće imale pouzdan izvor zarade.

Marko Vidojković je čovjek čijih su književnih radova pune biblioteke širom nekadašnje Jugoslavije. Sima Pandurović ga je uvrstio u Antologiju najnovije lirike, godine 1921, a napisao je predgovor i za jedinu njegovu zbirku stihova, Pesme, izišlu 1937. u Beogradu. No u tom predgovoru nema nikakve biografske pojedinosti o autoru, osim tvrdnje da je došao iz unutrašnjosti u Beograd. U vremenu od 1925. pa do 1937. objavljuje po časopisima poneku pjesmu ili prevod kakve pjesme s francuskog ili ruskog. Nekoliko prevedenih pjesama uvrstio je i u svoju zbirku. Najviše objavljuje u časopisu Misao.

U godinama 1937–1940 priređuje i francuske čitanke sa pregledom

- 28 -

gramatike za srednje škole, koje izdaje Geca Kon. Kod istog izdavača će, 1941, objaviti i prvu knjigu prevoda sa francuskog, Vermeylenovu Psihologiju deteta i mladića.

Poslije rata, njegova priređivačka i prevodilačka djelatnost uzi­ ­ma mjere grandioznosti: 1945. priređuje izabrane pripovijetke Petra Kočića, a 1946. Vukadina Stevana Sremca, te Čudan svet i Kneza u kupatilu Jakova Ignjatovića i prevodi s francuskoga Na pragu novoga doba Anatolea Francea, i Alfonsa Daudeta Pripovetke iz francusko-pruskoga rata. Ono što će uslijediti nakon njih monumentalno je: ukupan broj stranica knjiga koje će s francuskoga i ruskoga u desetak godina prevesti Marko Vidojković nije manji od 10.000, i jako je teško u jugoslavenskoj kulturi naći nekoga ko bi mu mogao uz bok stati.

Dugo je nabrajati te knjige. Evo nekih debljih: Honoré de Balzac, Sjaj i beda kurtizana, Visarion Grigorijevič Bjelinski, Književno-kritički članci, Maksim Gorki, Mati, Detinjstvo, U svetu, Moji univerziteti, Guy de Maupassant, Novele, Jedan život, Montesquieu, Persijska pisma, Hejfec – Jefimov – Tarle, Istorija novoga veka, André Maurois, Lelija ili život Žorž Sandove. I Hiljadu i jedna noć.

Ovu je izdala beogradska Prosveta. Prvi tom je štampan 1949. u 5000, a osmi 1954, već u 10.000 primjeraka. Taj komplet je i danas ukras mnogih kućnih biblioteka. Ukusno opremljene knjige, tvrd povez sa omotom od dvije ruke, jedan za prve četiri, drugi za druge četiri, lijep ćirilični slog, nezaboravne ilustracije Nikolaja Aleksejeviča Ušina, slavnog ilustratora lenjingradskog Saljeova ruskog prevoda, i danas mogu poslužiti kao prikladan primjer za onu riječ Stéphanea Mallarméa kako je smisao svijeta u tome da stvori jednu lijepu knjigu, Le monde est fait pour aboutir à un beau livre.

Sjećam se dvojice hodža koja su, na pitanje mojih rođaka, šta misle o Šahrazadinim pričama, odgovorila kako su one dosta mutne, te kako i sami Arapi smatraju da će svako onaj ko se u čitanje svih

- 29 -

tih noći dade, prije umrijeti no što čitanje završi. Kako su drugi prošli, baš i ne znam, ali ja sam te noći, onako kako ih je preveo Marko Vidojković, pročitao barem četiri puta, i to sve, i još me evo.

- 30 -

Sadr žaj

Sibe iz Brusja

5

Kajetan Kovič

9

Ana i Aziza

14

Smrt od poezije

18

Mićo Ljubibratić

22

Marko Vidojković

26

Iljaz Kalčinić

31

Selman Selmanagić

36

Manfredonia 40 Skakač iz Paestuma

45

Rimski Orfej i Euridika

49

Putniče, pođi u Spa...

53

Mokronog 58 Odlazak Davida Šalamuna

62

Foča je življenje

66

Informacije Crne Gore

70

Bolnica za lutke

75

Bambinello 80 Goetheov grob u Rimu

84

Wilhelm Waiblinger

89 - 441 -

Gogolj i Belli

93

La bocca della verità 98 Kod Grka Zorbe

103

Solun, grad duhova

108

Makedonska tablica množenja

112

Dva pjesnika monaha

116

Nova Odiseja

120

Sudbina Afrike

125

Ante i Dante

130

Osti iz Tomaja

135

Nož za greške

140

Bijelo janje na Bentbaši

145

Šumar Perikle

150

Milunka 154 Grobno sijeno

159

Hodžina kafana

163

U pohvalu kafe

167

Trideset i tri vrste sira

172

Da me dimom cigarethe

176

Posljednja cigareta

181

Trojstvo i duhan

186

Josef Eberle

191

Zvati se Bisula

196

Hermann Weller

201

Harry C. Schnur

205

Kuća kupljena stihovima

210

- 442 -

Lov na igluna

215

Recite to Mussoliniju

219

Ton Smerdel

224

Epitafi za vlastiti grob

229

Do groba Sannazarova

234

Selo i brdo bré

239

More, mori, bre

243

Hilmo i mjesec

247

Etrurska kocka

252

Eja! 256 Morra na Goliji

261

Na Kvirinalu

265

Ikar sa Etne

270

Linguaglossa 275 Ideja Sicilije

279

Karadački potok

283

Vulkanomanija i vulkanizerstvo

287

Empedoklova grobnica

291

Naspram Vezuva

295

Vezir Janarda

300

Pitanje usmeno, odgovor napismeno

305

Mizena 309 Uzbrdo za ništa

313

Bućan i Gregov

317

Zaplotnikov Put

322

Smrt od leda

326

- 443 -

Julija Primic

330

Mara Branković

335

Sara copio sullam

339

Anita Garibaldi

343

Michelina Di Cesare

347

Milena Barilli

351

Biljana 355 Biljanini pritiskači

360

Biljanine ulice

365

Biljana i Izet

369

Ulica Ivana Slamniga

374

Ulica Vojislava Despotova

379

Ulice Ćamila Sijarića

383

Lila za Tanju Tagirov

387

Ime zemlje Italije

392

Dubu Škiljan

397

Škiljan i Katul

402

Sa Škiljanom o Jesenjinu

407

Sonetni dvojac

412

Plinije i crvi

417

Lile Dirjan

422

Krokodili 427 Život je gluma

431

Palada i Orelli

436

- 444 -

- 445 -

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Urednik Seid Serdarević Korektura Margareta Medjurečan Prijelom Maja Glušić Ilustracija na naslovinci Alem Ćurin Dizajn naslovnice Alem Ćurin Godina izdanja 2018., prosinac Tisak Feroproms, Zagreb ISBN 978-953-358-069-2 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

- 446 -

Sinan Gudžević rođen je 1953. u Grabu, na Goliji, iz­ među Novog Pazara, Sjenice i Ivanjice. Rođen i rastao na planini, odavno živi u ravnini. Skoro svi ga smatraju gorštakom, a on tri četvrtine života proveo u velikim gradovima: u Beogradu, u Rimu, u Berlinu, u Napulju, u Rio de Janeiru. Ekavac i ijekavac otkako je progovorio.

Studirao elektrotehniku i filologiju u Beogradu, Pisi i Münchenu. Prevodi poeziju i prozu s latinskog, staro­ grčkog, njemačkog, talijanskog, ruskog i portugalskog.

I piše. Maksimir i Mirogoj su nešto od toga.

- 447 -

Ima Maksimira poslije Mirogoja, ima života poslije smrti, to smo se odavno složili, pa čovjeku ostaje još samo zapitati se i odgovoriti ima li života prije smrti, i ima li Maksimira prije Mirogoja. A postoji li grčki demon po imenu Sutra, “praznioca ovoga i punioca onoga svijeta”, mora biti i onoga po imenu Jučer, punioce ovoga svijeta. U prostoru između živi njegov zapisivač, demon zvani Sinan Gudžević, ne­ umorni šetač po grobljima ljudi i jezika: bilježi na epitafima godine rođenja i godine smrti, pa raspisuje one crtice iz­ među, u koje stanu svi ljudski životi. Od tih crtica, eto, is­ pisuje Sinan knjigu odnekud nam poznatih ili odnikud nam nepoznatih imena, pored kojih svakodnevno prola­ zimo ne obazirući se, kao pored turskoga groblja na putu do svoga. Od tih biografija, od imena nekih davnih i divnih ljudi, ali i davnih i divnih daljina i predjela, pjesama i pje­ snika, dragih prijatelja i bliskih nepoznanika, Sinan is­ pisuje alternativnu povijest našega zajedničkog svijeta, temeljeći mu novu religiju u kojoj, rugajući se demonu zvanom Sutra, najbolje među nama čeka život prije smrti.

Ima Maksimira prije Mirogoja, naravno da ima, mora ga biti. Ima života prije smrti, taman da je kao ona crtica na skopskom grobu Georgiasa Zorbasa.

— Boris Dežulović

- 448 -