Mali prozor

a.” ig j n lo a k rče r a ob i d lić M k š ra o Še V k “ ar M

Mali prozor

-1-

a.” rič ć p i a an Tom s i te ap An in k s tor s j a “M

Ah, taj iskorak pisaca od kredibiliteta na teren “trivijalnih žanrova”. Nikad ne prođe bez nečijih natuštenih obrva i sumnji kalibra šta će mu sad to, kao onomad sa Pekićem i Besnilom. Uvek me to podseti na onu dečju priču s po­ entom ala vi, čiko, ne umete da se igrate – kad se ispuca sav šaržer teškaških književnih argumenata, ostaju samo dobre knjige i one koje to naprosto nisu. Ova? Ova je vraški dobra.

Marko Šelić Marčelo Omaž klasičnom tvrdokuvanom kri­ miću ovde se susreće sa književnom erudicijom i žurnalistički sugestivnom atmosferom. Mali prozor je kao pen­ džer u nedavnu sarajevsku prošlost kojom prolaze kontraverzni biznis­ meni, ratni zločinci, verski fanatici i druga tranzicijska flora i fauna, a svi su zajedno upleteni u priču o ljubavi, - 2 - i slo­ prijateljstvu i zločinu. Uzbudljiv jevit roman koji se ne ispušta iz ruku do poslednje rečenice.

Aleksandar Zograf

Muharem Bazdulj

Mali prozor

Fraktura -3-

© Muharem Bazdulj i Fraktura, 2016.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-697-7 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 924271

-4-

I.

Kad sam se vratio s mora, sve je već bilo gotovo. Nevjerovatan šok. U Mostaru sam nakratko zastao na trafici da kupim cigare i Oslobođenje. Novine sam bacio na zadnje sjedište dok nisam stigao do Jablanice, do Lovačkog doma, do legendarnog Gojka. Sjeo sam i naručio janjetinu. Bio sam gladan. Rano sam ustao tog jutra, doručkovao brzinski, zaždio kolima od Hvara do Starog Grada, sačekao trajekt do Drvenika te krenuo doli­ nom Neretve prema Sarajevu, kući. Poželio sam se svog gra­­da kao i uvijek, ulica njegovih, kafana i prijatelja. Sjedio sam kod Gojka, čekao ručak i planirao kako ću se te večeri fino zacugati s Denisom. Uzeo sam novine i stao ih letimično listati... Ne znam, jednostavno ne znam to opisati. Dobro, ugledao sam prijateljevu sliku u novinama, no to se ionako dešavalo gotovo svakodnevno. Moj prijatelj Denis je nezaobilazna lokalna zvijezda i kad god bismo sjedili zajedno, osjetio bih kako se za naš stol kače pogledi nepoznatih ljudi. I u tom nekom prvom momentu, momentu koji vjerovatno nije trajao dulje od stotog dijela sekunde, a ipak momentu koji sam uspio registrirati, ja nisam shvaćao ništa, vidio sam Denisa u novinama i raširio ih na tom mjestu želeći vidjeti što je to sad rekao, -5-

napisao ili učinio famozni Denis Duraković. I tad je nastupio šok. Nije tu bila samo jedna Denisova slika, nego više njih, jedna, dvije, tri, četiri, pet, i sve su bile iste, ne one njegove čuvene novinske slike s neizbježnom cigaretom, nego nekoliko puta umnožena slika koju je mrzio, ona s lične karte na kojoj nekako buljavo zuri u objektiv, a ispod džempera mu viri samo jedna strana kragne. Zagledam se u najveću osmrtnicu, onu koja je ispunjavala cijelu gornju polovicu lijeve strane i gdje je pisalo kako ožalošćeni roditelji s beskrajnom tugom podsjećaju da je prošlo sedam dana od tragične smrti neprežaljenog sina Denisa. Potpuno sam otupio. Tad je stigla i janjetina, a meni je bila muka od same pomisli na jelo. Sedam dana, moj prijatelj, najbolji prijatelj, mrtav je već sedam dana. I vraćao sam se mislima u prošli utorak, u dan njegove smrti, trudeći se da se prisjetim što sam radio tog dana. Uzalud, mozak mi je bio prazan kao lice leša. Uživao sam u hvarskoj dokolici, u dražima mediteranskog ljeta – eto što sam radio. Spavanje do jedanaest, lagana kafica na trgu, kupanje i pisanje – to sam radio svih deset dana bez razlike. Ni po čemu se taj utorak nije razlikovao od ostalih devet dana na Hvaru i u Hvaru.

Uostalom, zato sam i otišao, zato ovih šest poslijeratnih godina uvijek na more idem ritualno, sam, bez mobitela, bez privremene adrese, razglednica, gazdaričinog telefona, poziva iz govornice, televizora, radija, novina. Pa ja sam prošle godine valjda posljednji u Evropi saznao za rušenje Blizanaca jedanaestog septembra. Idem da se odmorim od svega, od svih stega svakodnevnice, i svatko tko me poznaje zna da se mene ne pita gdje ljetujem. Uvijek je to neki otok: na Hvaru sam bio, evo, -6-

već treći put, dva puta je bila Korčula, a jednom Brač: otoke i biram zbog te potrebe za kidanjem od rutine, za simboličnim prekidom. Kao dečko sam s roditeljima jednom bio na Visu i sjećam se dobro kako je oca nervirala činjenica da novine na otok dolaze sa zakašnjenjem od pola dana. Njemu, kojem su vrhunac ljetnog provoda krigla piva i novine, to je bilo nepodnošljivo, a ja sam baš to tražio. Novine na odmoru ne čitam.

Programski i bez izuzetka. Denis to nije mogao razumjeti, Denis Duraković, najbolji i najkontroverzniji sarajevski novinar, čovjek koji je od djetinjstva pravio legendu o zaprljanosti vlastitog lica štamparskom bojom, čovjek koji je govorio da bi da je kojim slučajem plemić, za grb uzeo pisaću mašinu, a kao slogan Krležinu frazu o kutiji olovnih slova kao jedinoj obrani ljudskog ponosa. A što to propuštam, upitao bih ironično, i to baš u sezoni kiselih krastavaca, rekao bih koristeći podsmješlji­­vo tu izlizanu insajdersku novinarsku frazu. On bi onako teatralno digao pogled i ruke i ibretio se: sve, kazao bi tada, sve! I, evo, bio je u pravu i možda mi se smije onako posthumno, s one strane groba. Zbog svog glupavog rituala sam propustio dženazu najboljeg prijatelja. Čudno je zapravo, ali ja najprije nisam ni razmišljao od čega je Denis umro. Bio je poslovično zdrav ko dren, a četiri-pet dana pred njegovu smrt imali smo jednu od onih svojih tradicionalnih cjelonoćnih sjedeljki. Bila je to noć s četvrtka na petak, dva dana prije nego što sam pošao na more. I sve je bilo u najboljem redu. Čudno je i da se u prvi mah nisam ni sjetio da mi je te noći kazao: Ubit će me, Muhareme. I tako sam kad -7-

sam počeo razmišljati o uzrocima smrti, odmah pomislio na saobraćajnu ne­sreću ili srčani udar. Jer to su nekako svakodnevne stvari. Makar je Denisu, koliko sam znao, srce bes­ prijekorno radilo, ipak sam pomišljao na dva-tri naša vršnjaka koji su posljednjih godina iznenada umrli od srca. A opet mi je saobraćajka djelovala najuvjerljivije. Denis je bio odličan vozač, mnogo bolji od mene, ali isto tako užasno brz i ne­ oprezan. I u jednom sam trenutku bio skoro pa siguran da je moj prijatelj žrtva tragične prometne nesreće.

Odgurnem tanjur s ohlađenom i nedirnutom janjetinom i naručim kafu. Konobar upitno pogleda tanjur i upita je li sve u redu, a ja samo odmahnuh rukom. Kad je kafa stigla, zapalim cigaretu i nekako po inerciji počnem ponovo listati novine.

Preskočio sam stranice s osmrtnicama, nisam imao snage po­ novo to da gledam te se natjerah da pročitam onaj standardni novinski sadržaj: vijesti, politiku, kulturu, sport, crnu kroniku. I onda novi šok. Ponovo Denisova slika, a iznad nje naslov: Policija i dalje nemoćna. Podnaslov je glasio: Sedam dana nakon gnusnog zločina: istraga tapka u mjestu. I u tom momentu lu­cidnosti, um mi se prosvijetli: Denis je ubijen, shvatio sam, a u sjećanju mi stane odjekivati njegova rečenica izgovorena nekoliko dana pred ubojstvo: Ubit će me, Muhareme.

Ubili su ga, mislio sam, ubili su ga... Ostvarili su prijetnje.

Riješili su ga se. Ubojice, zločinci, tutnjalo mi je glavom, oni su to učinili, oni, no nisam znao koji oni. Denis se mnogima zamjerio i mnogi su željeli da ga nema. I tada, kad sam se -8-

pokušavao prisjetiti koga je sve u svojim tekstovima opaučio, palo mi je na pamet da je čudo što ga i ranije nisu ubili. Kroz glavu su mi prolazile prijetnje i optužbe. Ministar kojeg je Denis raskrinkao u milionskoj pljački izjavljuje: Duraković je državni neprijatelj broj jedan; Adnan Velić Čupo, ratni komandant i poslijeratni kum, poručio je Denisu da se ne petlja nipošto i ne čačka ništa oko zločina u selu Ugorci devedeset treće: Prije ću ja tebe odležat u Zenici nego nekakve vlaške matuhe u Haagu, tako je navodno rekao; najveći sarajevski tajkun Mu­ stafa Duro, kojem tepaju najbogatiji u Bošnjaka, nije opet bio nimalo sretan čitajući Denisov feljton Temelji Durine imperije, u kojem je Denis faktografski razorno pokazao da je Durino carstvo utemeljeno krađom humanitarne pomoći koja je stanovnicima opkoljenog Sarajeva prodavana po astronomskim cijenama; Azer Kadić, lider mladih vehabija, u TV duelu mu je u lice rekao: Tebe, Durakoviću, nije haram ubit. To je, međutim, bio samo vrh ledenog brijega. Denis je žestoko stao na žulj i hercegovačkim kladioničarima, i liderima istočnobosanskih ravnogoraca, i balkanskoj duhanskoj mafiji, pa čak i nekim predstavnicima međunarodne zajednice i zapadnih obavještajnih službi. Zna se, uostalom, dobro tko je, odnosno, tko je bio Denis Duraković.

Sa svim tim prijetnjama, međutim, Denis se samo sprdao. Zato valjda nisam ozbiljno shvatio ni onu predsmrtnu: Ubit će me, Muhareme. Nije to, uostalom, prvi put rekao; volio je, pomalo hvalisavo, nabrajati sve te moćne neprijatelje, ali ne mislim da se ikad zbilja bojao za svoj život. Na prijeteće telefonske pozive -9-

nije se ni obazirao. Jednom smo zajedno sjedili kad mu je zazvonio mobitel, a prigušen muški glas mu je kazao: Čuvaj se mraka. Denis se samo nasmijao. Ja sam inzistirao da idemo u policiju, da prijavi to, a on je samo odmahnuo rukom. Kad bih reagirao na takve stvari, rekao je, ne bih ni izlazio iz policije. Rekao mi je da u inboxu ima poseban folder za prijeteće e-mail poruke. Tvrdio je kako se ne kaže uzalud da pas koji laje ne ujeda, da onaj tko hoće ubiti nekoga ne ide okolo i ne trubi o tome, nego ga ubije. Nije njima cilj, kazao mi je tad, da se ja uplašim za svoj život, njima je cilj da se uplašim kad sjednem da pišem, a ne znaju budale da mene strah zapravo utjeruje u hrabrost; čim se uplašim neke pomisli, ja je odmah zapišem. Kad bi ga netko od poznanika i kolega prijateljski upozorio da se čuva, jer je mnogima stao na žulj, imao je spreman odgovor. Kasno im je sad, znao je u takvim prilikama reći, da su me ubili mlađeg – pa hajde de, no sad ne smiju, sad nitko ne smije, Denis je sad institucija. I bio je u pravu. A netko ga je, eto, ipak ubio.

Platim, napokon, ručak i kafu te krenem za Sarajevo. Ne sjećam se da sam u životu sporije vozio. Strah i oprez nagrnuli su mi u krv. Tako to valjda izgleda: kad umre neko koga poznajemo, shvatimo da i mi možemo umrijeti. Mislio sam tako mileći cestom kao puž, žudeći za trenom kad ću parkirati pred svojom zgradom i ući u utočište svog stana. Već sam razradio plan akcije: na kiosku ću nakupovati sve moguće novine od prošle sedmice, a onda ću kod kuće uz čašicu sve proučiti u detalje. Želio sam što prije saznati sve o ubojstvu. Nisam imao - 10 -

snage ispitivati Lanu i Denisove roditelje, a nikog osim njih nisam zapravo ni mogao bilo što pitati. Moje i Denisovo prijateljstvo bilo je, kako je on znao kazati, binarno i bilateralno.

Naše su sjedeljke redovno bile druženja udvoje, a poznanici i kolege rijetko su nam bili zajednički.

Poslije duge vožnje napokon stignem kući. Na desnom ramenu torba, pod lijevom rukom naramak novina. Novi broj Denis­ ove Panorame upravo je izišao iz štampe. Na naslovnoj stranici bio je portret mog prijatelja u crnom okviru. Velikim slovima je pisalo: uhapsite zločinca. Nisam se ni tuširao, ni umio, ništa, uzeo sam bocu viskija, pepeljaru, dvije čaše, natočio bokal vode i uzeo proučavati novine. Nešto kasnije bezbrojni su se napisi stopili u nekakvu, valjda realnu, sliku cijelog događaja.

Ovako je bilo. U noći s ponedjeljka na utorak Denis je bio u redakciji Panorame do kasno, konkretno do dva poslije ponoći. Nije to bilo ništa neobično. Panorama se tiska utorkom ujutro i svaku noć uoči utorka u redakciji je opsadno stanje.

Radi se minimalno do ponoći, a nerijetko se ostaje i do pet ili šest sati ujutro. Završiti u dva značilo je ustvari završiti relativno rano. Denis je direktno iz redakcije kolima pošao kući.

Stigao je pred zgradu oko dva i dvadeset i odmah parkirao auto u garažu; garažni blok stanara nalazi se odmah do zgrade.

Smjestio je auto, zaključao garažu i uputio se prema haustoru.

Ispred samog ulaza ubojica (ili više njih) ga je sačekao, zapucao jedanput iz pištolja i pogodio ga ravno u srce. Leš je pronađen tek sutra ujutro, oko pola šest, kad je prvi stanar izišao iz - 11 -

zgrade. Policija je sprovela rutinsku istragu, no stvar je ostala na statusu quo. Nitko nije ni vidio ni čuo bilo što sumnjivo.

Preciznost je ukazivala na profesionalca, ubojicu koji zna svoj posao.

To je bio najkraći mogući rezime ubojstva. Novine su, narav­no, bile pune političkih osuda gnusnog čina, protestnih saopćenja novinarskih udruga i redakcija, nekrologa, komentara, tematskih kolumni i sličnog palamuđenja. Sve mi je to, međutim, djelovalo nekako formalno i lažno, kao da je tek reda radi napisano. Jedini tekst koji me je dirnuo bio je uvodnik Panorame koji je napisao glavni urednik Asim Poljo. Zvao se kako ćemo bez tebe? Oči su mi zasuzile dok sam čitao taj sjajni hommage koji počinje intimnom tugom – kako će bez tebe tvoji najbliži, roditelji, žena i mi, tvoji prijatelji, nastavlja se profesionalnim i esnafskim žaljenjem – kako će redakcija Panorame bez Denisa i kakav je to gubitak za cjelokupno bosansko novinarstvo, da bi tekst završio nezaboravnim finalom koje jad zbog gubitka Denisa smješta u gradske, državne i još šire okvire: Kako će Sarajevo bez Denisa Durakovića? Kako će Bosna bez Denisa Durakovića? Kako će svijet bez Denisa Durakovića? Čitav novi broj Pa­norame zauzimao je dossier atentat s velikom fotografskom reportažom s Denisove dženaze. Slike su me rasplakale. Slike su učinile da počnem ridati, da napokon pustim suzu za svojim najboljim prijateljem. Tabut i otvoreni grob, uplakano lice Denisovog oca, masa prijatelja koja se ondje okupila, nadgrobna ploča s natpisom Denis Duraković (1964. – 2002.) – gledao sam te fotografije kroz suze. Ja, njegov - 12 -

najbolji prijatelj, nisam bio ondje. Ta mi je misao unosila osjećanje krivice u srce, a suze žalosti i suze te iracionalne krivnje miješale su se.

Boca viskija bila je pri kraju, a pepeljara prepuna kad sam se malo smirio. Pročitao sam tada novinske analize koje su spekulirale o mogućim ubojicama i vidio da svi barataju istim onim imenima što su već i meni pala na pamet: Čupo, Mustafa, Azer i tako dalje. No koji od njih, pijano sam se pitao, koji od njih.

Otišao sam do kuhinje da prospem pepeljaru i na povratku sam se sjetio Marlowea. U ruci mi prazna pepeljara, a preda mnom na staklenom stoliću boca viskija skoro prazna i dvije prazne čaše. Bio sam pijan: valjda sam zato učinio to što sam učinio. Nasuo sam si viskija u jednu čašu, a u onu drugu, iz koje sam do sad pio vodu, također naspem viski. Gurnem je na drugi kraj stola pa zapalim dvije cigarete. Jednu zabijem među usne, a drugu položim u pepeljaru nasuprot sebi, uz onaj drugi viski. Da Denis nije mrtav, ove bismo noći zajedno pili te sam ovako želio posjediti s njim još jedanput, posljednji put. Takvu je nekakvu blesavu patetičnu i sentimentalnu stvar uradio Philip Marlowe za svog mrtvog prijatelja Terryja Lenn­ oxa u romanu Dugi oproštaj. Dobro, na kraju se ispostavi da Lennox i nije mrtav, ali svejedno za Marlowea jest. On se s njim oprostio. Ja sam znao da je Denis mrtav, nepovratno mrtav, međutim bio sam jednostavno u nekakvom osjetljivom raspoloženju pogodnom za takve izljeve i eskapade. Bio sam - 13 -

pijan, umoran i neispavan, šokiran saznanjem da mi je najbolji prijatelj ubijen, i to prije sedam dana, a da ja nisam pojma imao. A taj je Philip Marlowe isto tako bio zajednički literarni heroj moj i Denisov.* Ugasio sam dogorjelu cigaretu, prosuo ponovo pepeljaru i izlio čašu u slivnik. Svukao sam se na brzinu i svalio se u krevet. Marlowe bi pronašao ubojicu svog prijatelja, mislio sam tonući u san, a nisam se opet nikako mogao prisjetiti nijednog njegovog prijatelja.

Navukli smo se na Chandlera preko edicije Krimbis zagrebačkog Spektra, a to Krimbis je bila skraćenica za Kriminalističke bisere svijeta i preko edicije rotoromana Trag. Isti pisac je objavljivan u luksuznoj opremi, s tvrdim crnim koricama te u formi jeftine sveske oblikom identične omladinskim stripovima. Te stripove klinci su zvali “romanima”, pa su izdanja Traga kolokvijalno krštena frazom koja je samo na prvi pogled pleonastična: “pisani romani”. *

- 14 -

Muharem Bazdulj (Travnik, 1977.) pisac je, novinar i pre­ voditelj. Objavio je petnaestak knjiga proze i esejistike među ko­jima su zbirke priča Druga knjiga (2000.), Čarolija (2008.) i Jeres nominalizma (2014.) te romani Sjetva soli (2010.) i April na Vlašiću (2011.). Za Drugu knjigu dobio je nagradu Soros fondacije za najbolju knjigu priča u Bosni i Hercegovini.

Knjige su mu prevedene na engleski, njemački i poljski, a pojedine priče i eseji na još petnaestak jezika.

Radi kao novinar za beogradski tjednik Vreme te je redoviti kolumnist sarajevskog Oslobođenja i beogradske Politike. Godine 2013. dobio je nagradu Društva novinara BiH za najboljeg novinara u kategoriji tiskanih medija, a 2014. nagradu Stanislav Staša Marinković beogradskog dnevnika Danas za istraži­ vačko novinarstvo i novinarsku hrabrost kao i nagradu Bogdan Tirnanić Udruženja novinara Srbije za najbolji komentar.

Također prevodi s engleskog jezika, a između ostalog preveo je knjigu izabranih pjesama Williama Butlera Yeatsa i biografsku knjigu Marka Thompsona o Danilu Kišu Izvod iz knjige rođenih. Živi u Beogradu.

- 159 -

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednica Iva Karabaić Lektura i korektura Tamara Novak Prijelom Maja Glušić Godina izdanja 2016., veljača Tisak Feroproms, Zagreb ISBN 978-953-266-697-7 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20 Fraktura je dobitnik Nagrade Londonskog sajma knjiga i Booksellera za najboljeg međunarodnog nakladnika 2015.

- 160 -

Svi sastojci tvrdo kuhanog detektiv­ skog romana, i okrutan zločin, i po­ kvareni, ravnodušni sustav i cinični, a sentimentalni junak, tako skladno pristaju bosanskim prilikama i lju­ dima, čine se tako domaći, autohtoni, zatečeni, dok čitate Mali prozor, da se upitate zašto nije bilo više ovakvih žanrovskih eksperimenata. Ipak, nije to lako, knjiga poput ove traži pisca poput Muharema Bazdulja, samouvje­ renog, okretnog i bistrog, u zrelosti njegovog književnog talenta i znanja.

Majstorski napisana priča.

Ante Tomić

- 161 Dizajn Roko Crnić Fotografija Tjaša Kalkan

“Uzbudljiv i slojevit roman koji se ne ispušta iz ruku.”

Aleksandar Zograf

Kad se nakon godišnjeg odmora na Jadranu zaustavi u Mostaru, mladi fakultetski profesor Muharem u novinama pročita šokantnu vijest. U Sarajevu je ubijen njegov najbolji prijatelj, kontroverzni novinar Denis. Niz potencijalnih ubojica dugačak je – od vehabija i korumpiranih ministara do mafijaša, odnosno svih onih čije je opačine prokazao u svojim tekstovima. Nakon susreta s Denisovom udovicom Muharem se odlučuje na riskantan pothvat. Pod svaku cijenu želi pronaći ubojicu. No kad se udubi u istragu, na svjetlo dana izlaze neočekivane tajne, a njegova odlučnost da prokaže krivca dolazi na ozbiljnu kušnju.

U napetom trileru Mali prozor Muharem Bazdulj priča o porat­ nom tranzicijskom društvu u kojem ubojstvo novinara ne izaziva ništa više od nekoliko prigodnih tekstova. Vješto smišljen zaplet navodi čitatelja da se i sam upusti u potragu za ubojicom na sarajevskim ulicama, postavljajući pitanja na koja je ponekad možda bolje i ne saznati odgovor. Pravi balkanski noir.

- 162 -

119,00 kn

www.fraktura.hr