Malvina je jedno od najuzbudljivijih proznih djela o patnji žene, koja bi mogla biti naša majka, sestra, žena, ljubavnica. Premda u mnogim svojim prozama pripovijeda u prvome licu, u Malvini je pripovjedački diskurs Mirka Kovača blizak doktrini T. S. Eliota o impersonalnosti pjesnika. Kao i likovi iz njegove proze, tako i on sam kao pripovjedač bježi od sebe postajući nekom vrstom katalizatora ili medija u kojemu sjedinjuje različita životna iskustva svojih protagonista. U prvi mah Malvina nas podsjeća na srednjovjekovne kronike i njena dramatičnost gotovo da je zatvorena iza samostanskih zidova (kao u slučaju portugalske redovnice iz 17. stoljeća koja svoju tajnu ispisuje u čudesnim pismima).