Manji smo boemi

Manji smo boemi

–1–

–2–

Eimear McBride

Manji smo boemi prevela s engleskog Anda Bukvić Pažin

Fraktura –3–

Naslov izvornika The Lesser Bohemians copyright © 2016, Eimear McBride © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2018. © za prijevod Anda Bukvić Pažin i Fraktura, 2018.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-358-005-0 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 1008500

–4–

Za moga oca Johna McBridea

–5–

–6–

AU DICIJA Subota, 12. ožujka 1994.

–7–

–8–

Ja krećem. Automobili se kreću. Kao ukopana, lomi se svjetlost. Iza se otvara grad. Ovdje ću biti i sad ću zagristi pa neka moj život krene.

Upamti. Gle iznad. Kao da me božje lice obasjalo kroz one rešetke gore, kroz prozore ove dvorane, crkve nekad, i starci me ispod gledaju. Uđi. Ravno na pozornicu molim. Suknja zapinje po kontinentima boje do crnila zguljene nožnim prstima i potpeticama, noktima što godinama bockaju i škljockaju. Tako bih i ja da sam tu.

Kad budem tu. Hoću li biti tu? Uzmite si trenutak, kažu oni Pa da čujemo što ste pripremili prvo. Ja. Udahnem antikni zrak i. Kreni.

Ne znam ali to se tim nekim prekidačem u mozgu radi, nasamarim djevojku koja je ja. Puštam riječi povijuše u suncem oprašen zrak ili je vijuganjem usta čupam dok se ne probije kroz vrijeme iz Ardena, Grčke ili tko je već napisao te retke učenih riječi u mojoj glavi. Nevična izvedbama po balkonima i krevetima, pustim da joj govor teče kroz mene i dovedem je u sada.

A poslije.

Provociraju me. Skidaju malo. Pitaju tko i mlada si, što ne bi vidjela svijeta prije? Ne moraju li glumci vidjeti toliko toga? Ali ja doista jesam, u dubinama svoga mozga. Sat moga života jest tikatakao premalo – ali tu su knjige i filmovi, omiljene drame u kojima ću biti, muškarci koje sigurno susresti, newyorški taksiji za kojima ću možebitno trčati u elegantnim potpeticama. Nije li sve to više od kariranih školskih suknji u ovom mom pupoljku od života? I dublje još, samo neizrečeno, vrijeme kad je život bio nešto drugo, a ja razumjela cijeli svijet, sve stavke preostale na popisu. Zar oni ne vide

–9–

taj otisak na meni? Ohoho, uglas će Bogme odrasla jesi, ali drugi monolog, ako može.

Za ovaj na pod, linoleum pod nogama. Ona objavljuje male misli, neke jednostavnosti koje su joj jasne. Ta žena u svojoj skromnoj suknji, ruku raširenih prema blagoj zemlji, i mada sam duboko unu­ tra moj glas razliježe se široko u spokoj. Preklinje, ali način je tako tih. I sa mnom su ovaj put, znaju da sam je odradila. Mogu je podići da pogledaju i spustiti je nježno. Onda dam da me oceani zguljene boje otkotrljaju natrag na njihovu obalu, nadobudnu poput povjetarca. A oni samo Hvala i javit ćemo vam. To je to? Pismo poštom sljedeći tjedan. Izađite kroz kantinu. Moja audicija je znači riješena i više se odriješiti ne može.

S njihova puta koračam u City ne grad, mislim u Camden Town.

London se otklupčava iza. Promet vršlja u podnevnom svjetlu. Koliko ljudi. Koliko kamena. Sve odjedanput i ulice ispred. Ponijet ću ih. Tu ću biti od života jer život je ovo mjesto, i tu neka krene moj.

– 10 –

PRV I SEMESTA R Ponedjeljak, 19. rujna – petak, 9. prosinca 1994.

– 11 –

– 12 –

Leti London i do Liverpool Streeta stižem vlakom. Noge već od pola puta propisno cupkaju. Čokoladica Dairy Milk u Stansted Expressu i baš me briga za zalutale gnjecave gelere ipak Engleska pored mene grabi. Stanica Bishop’s Stortford. Pa Tottenham Hale.

Mogla bih se mogla bih se okrenuti. Ne mogu. Prekasno za. London.

Gle. I nebo se premetne u ciglu. Probija mu se kroz tunele pa hoda mu po ulicama, plima ljudi viša negoli sam vidjela ikad i – samo što nisam – U nju. Ulazim. I ja.

Crv u njihovim crvotočinama. Stuba stotine. Friških očiju u borbi s plakatima i pokretnim stubama nađem put do Kentish Towna – vjetar šiba po licu kako pločice kruže. Pa gore, da, i sve do kuće.

Visoka. Viša nego što sam mislila i stara irska gazdarica koja sad engleski guta slova. Možda ćeš s vremenom to biti ti? Ne. Možda ću biti ja. Ona – na svom najvišem katu – od pravila samo jedno: Apsolutno nikakvi nepoznati muškarci, ne vidim li laži, ne postavljam pitanja.

O da naravno. Čim nestanu njezine papuče tihotapke, zazveckam po bravi. Onda se okrenem da otvorim širom i dodirnem sobu s obje strane. Metar kreveta sloboda. Jeftina lamperija užitak. Prašnoprošarane mrežaste zavjese bijeg. Četiri kata niže, ulica Londona. Ras­ pakiram gaćice i raspakiram vrpce. Znači prvi vikend počinje ovako, u beznostalgičnoj novini. A poslije, dok kondenzat kaplje sa zida, i dalje mislim da je ovo za mene. Čak i stari prdonje što galame po hodniku. Čak i zapekla pišalina na podu zahoda, čak i tad. Evo me i ovdje je za mene.

Vikend onda do ponedjeljka.

Devetka donese dan. Orošena i rumena uspinjem se kamenim – 13 –

stubama pa ravno među one prilagođene. Smiju se i puše poletni od početka. Dušo! Frizure lete. Mjerkamo se međusobno. Jedan dovoljno galantan da pokaže referadu. Sve okej? Mislim da sam ja uvodio kad si imala audiciju. Mlohavi pramen srebra mu u kosi i zvuči istinito. Joj da sjećam se koja si godina? Treća, i povuče vrata prema sebi, pušta me da uđem za početak. Njegova tromina i dužina kore moju nervozu. Hvala. Nema problema, hej bit će sve okej. Jedna od njih sad pa kako bude.

Zidovi žamore dobro znanim kad uđem unutra. To je samo meni tako? Ne. Sigurno je svima. Ne pitamo li se svi čija je glava, ruka ovo dotakla? Poslije upisa, čije je slavno stopalo utrlo utore na ovim stubama što vijugaju do balkona? Sve do gore. Vješalice s kostimima i pod od dasaka. Dečki desno. Cure lijevo – neke se već skidaju do svoje ljupke engleske kože. Odrješita govora uspravne samo u grudnjaku dok ja ronim u ormariću da skrijem svoj. Ah pa došla sam svladati smetnje tijela. Onda? Vremena treba i još i više.

Pst! Ššš. Ulazi brzo. Nema kašnjenja jer. Zafrkancija ni slučajno.

Sigurno nije gori od. Tako sam čula. Najgori je. Kao tata – ako tebe tvoj mlati na mrtvo ime.

Deset.

Pa što ako mi se smije? I misli da sam mlada? Dozvolio je da se nađem ovdje, u ovom krugu opčaranih, spreman da nas preuzme.

Spremna i ja i imponira mi njegov gordi hod, i žustar pogled dok zgraža se nad knjigama i dramama još nepročitanima. I neka odbijemo svinje malograđanske, sve bi nas zatvorili u kuhinje života.

Ako im dopustimo. Nećemo dopustiti – bili glumci honorarci ili zvijezde – dok sjedimo na boji koju bockam i po kojoj škljockam prstima. Da, bit ću plameno staklo gdje zalutali pijesak jest. Prosijan i rastaljen. Ovdje ćete stvarati to što ćete biti. Šteta skrhanih zrcala u skršenom društvu. Pa nije da o tome nešto znam. l odmah jaz iznutra vidim jasno, ali hrlim naprijed, za uzmak je prekasno.

I stravične vičnosti iz prošlosti uzmiču pred Londonom koji vlada u ovome životu sada. I zato zbogom svi što ste iza ostali. Osmjehuje – 14 –

se u mome smjeru, kao da je prozreo. Ne dolazite ušlagirani, kaže on To je isključivo za vikend, a vi koji ste tek otišli od kuće, ne zaboravite kondome. Ovo je pravi rasadnik i nećemo da išta kruži.

Isuse. Isuse ma nije. Isuse stvarno je. Ne profesor Nikad, niti bilo tko drugi. Tako slobodno o slobodnom ponašanju. Pratim pa upratim još jedno lice smije se baš kao ja. Trudi se da se ne. Biti odrasla. Zaustaviti cerek dok ne provali. Mojih godina i ona izgleda pa ja Zdravo mada inače ne bih. Onda ona, ribiznooka s najpolaganijim osmijesima, kaže Ćemo na čaj? U kantinu? I tako se uvučem.

Ukližem. Ne zaboravi ljudi ne vide ono pod tuđom. Sad pod mojom kožom.

Ona je živi vodvilj, privlači sve okolo. Preduhovita. I sprijateljiti se je dobro. Barem je rame s kojim uz rame mogu na nastavu. Tako premostiti dan i povorku ega u njemu. Kako se zoveš? Otkud si? Živiš blizu? Mrzim ta predstavljanja, ali nove budućnosti zahtijevaju nova zbrajanja pa vrtim to što imam. Ne mnogo, ne, sebe samo.

Daleko od egzotike uz Španjolce i Grke. I prvog Danca ikada. Cure iz Australije. Nit bijele nit iz Irske. Misliš Engleska, gore sa sjevera?

Samo sam prešla more. Govoriš francuski onda? Sjajno. Tečno? Rado bih progurala svoju istost ali. Na sljedeći predmet. Ajmo.

U krevetu noću patim u pokušajima da dokučim semestar. Pored koga sjesti? Ili samo odšetati do klupe? U kojoj vrsti jesam ili bih mogla biti? S mlađima, da. A ako sam najmlađa? Pa? Nisam od blagoglagoljivih fakultetskih garnitura. Ni od onih koji su se priključili da isključe uredski posao. Ni od onih enciklopedijski potkovanih o svakom ikad prikazanom komadu. Ili koji plaćaju stan kao fotomodeli. Ili sav novac je od doma. Ne. Ne mogu se svrstati. Izbaci uljeza, ali namjere su najbolje i ne smeta mi to jer Zajebi uklapanje – mada nalet češće zabave nije da bih odbila. Ovdje sam barem unutra, ne čekam ispred pa ono. Jedna riba u vodi, u moru dvi’, skočimo svi kad nabrojim do tri.

U danima koji slijede: U mislima izađite na stanici Chalk Farm i uputite se od tamo do tu. Šetnja od jutros. Kakva je bila. Prizovite što ste vidjeli i čuli.

– 15 –

Promet. Pjev ptica. Ispušne plinove iz busa. Uočite svaku sitnicu, a ako zablokirate, ispočetka. Je li jasno? Da? U redu. Kreni: J. Ja. Ulazim. Karta u ruci. Diže. Sjećanje se diže. Beton mokar. Pločice prljave. Diže se sjećanje sve do. U redu za. Bankomat. Rub trotoara.

Prema. Busu. Prosjak. Natrag. Ne. Dižem se do znaka “Prosjačenje zabranjeno”. Uši u gužvi glasova. Stajalište taksija. Prelazim ovdje evo.

Dvorana Vojske spasa i. Podižem. Marlon Brando Momci i cure i. Pub se zove. Pub se zove. Okrenem se i vidim. Ukrasi i ja. Vidim. Što? Vidim.

Grad. Grad. Oh kvragu. Sranje blokada. Ispočetka.

Tako spirale vremena kruže sve šire. Počinje život, prsti vire, njih k sebi da ne bi. I u lijenim kolutima muti mi se u glavi dok sila teže vuče. Progura me do novog pogleda, u svijet ulaštenih bisera jer ne uzimam ih zdravo za gotovo ja. Ni jedan jedini udisaj. I evo mjesta da skrijem trag, gdje moje prostodušje treskom zatvara škure. O joj tako si mlada. Najmlađa. Najmlađa na našoj godini. Kao nebludna u Babilonu, mada mi komadaju lakovjerje. Ali bez problema mogu spržiti krila na tuđim možebitnim pričama – od znanja znam da je bolje da se držim podalje – ali pomalo učim kako biti. Na posne petke, sim tam pa van. Izađi tko god da jesi. Klatim se s klapama – mada njihovu centru periferna – u Enterprise, Crown, Fiddler’s Elbow, glancam sebe neumjerjem njihova razgovora, premda ulovljena poklopljena ili prepolovljena kvocanjem podrugljiva školarca koje ne mogu i s kojim ništa ne mogu – Pametni pametnjakovići smo mi, a ti si samo ti – ali. I bez obzira, uranjam u ovo. Pirlitam se cigaretama. S dobrih nekoliko piva žbukam dušu, a neizreciva sranja razjapljuju mi usta. I smijeha se ne bojim, kao da iza svega stojim.

Posvjetovljujem se možda, mislim. Nadam se. Svakako služi da me odvaži i osnaži za što već je preda mnom. Istina ili izazov onda? Ona se smije Izazov! Pokaži bradavicu. Bradavicu? Evo! Nevidljiva sazrijevam iza duge kose pred njezinim ravnodušnim igrokazom i smijuljim se. Sad ti Irska! Istina, kašljucam, strahu od skidanja vjerna. On razmišlja dok čeka moj čik pa Prvi put puno si krvarila? Zdrobi čik se drobi. Pa krvarila jesam. Kladim se da ti jesi, – 16 –

ona smijehom spašava, laž oni gutaju i lakrdijanje se nastavlja. Ali dođe čas Ajmo k meni, kaže ona Svi. I mi smo gomila koja put k njoj krči, čeljust nam se grči, glasno lupetamo, gutamo grcamo dok noć skida svoju čipku. Ja nisam od onih Jebote! Stan ti je fantazija! niti sam iz Što ti tata radi? vojske.

Sva sam za magiju njezine elegantne sobe – bijeli tulipani u vazi.

Pričati o poslu, to samo napola znam, pravim za to mjesto u mozgu.

Plivaj, možda nađeš put do života koji je navodno njihov. Tako da je moje pravilo uzmi kad se nudi. Petljam s pepelom dok džoint okreće krug.

I boce piva. I čudna vina. Glazba s njezina novog kazetofona od buntovne do labave i raspleće jezik. Priče plutaju. Noge odustaju.

Druga godina klafra Vidjet ćeš ti; tako će i tebe razmontirati pa ostaviti da se opet sklopiš. Dekonstruirat će te, kažu Nije laž. Mozak mi se od tog nabire pa se onda – iznenada – pocijepa i soba se zavrti.

Lijepo lako ovako ooo. Polako samo! Pomozi joj netko. Bolje da izađemo. Bolje i hoću i hoće još tko? Da. Srušim se na njezin prag i zebem pod zvijezdama. Duboko udah­ni. Jesam. Dobro je. Trljam prste koji bride od cijele noći gaženja u tapeciranoj gajbi. Žamorna njezina soba sad čini se izvana.

Moje ljuskavo grlo, ajoj, ali vrtlog vitla dolje. Je li ti bolje? Malo.

Ježenje, naše ruke. Malo nema zraka unutra, šeprtlja on. Ja kimnem.

Ali moja brada u njegovoj ruci. Moju. Bradu obujmi dlan. Privuče.

Dlan obujmi obraz. Vrat leđa Scarlett O’h. Škljoc! Na mojim ustima usta. Moja usta sama daju poljubac i poljubac se uvuče. Spora smetenost. Vino u vijugama. Lecnem se malo i izdaju koljena. I koljena.

Dotaknu. Koljena. I ljubi još. Njegov jezik zapaluca a tijelo će Ne. Oprosti i Ne i Sranje! Izmaknem. Jesi dobro? Jesam. Ja Oprosti. Ne ti oprosti, kaže on Napio sam se i to. Vratim se do sebe. Ja sam Ja mislim da bolje da idem. Nemoj zbog mene. Ne. Ja Ne. Na peti. Do kraja njezine ulice. Oprosti, i ‘Noć, i ne mogu.

Kakav glupi nepotrebni debakl. Psujem u promet i svirku sirena.

Zašto nisi mogla? Isuse. Pa njega ondje gotovo nije ni bilo. Evo i sad, stopio se sa živicom. Samo usta, i nešto da te prebaci preko. A još i umireš od želje da budeš lutka krpenijih udova. Prvi pa krivi. Ah bit će još, poniženje kaže, podešava se na nove postavke. Neće proći – 17 –

dugo i raspršit ćeš se u paperju grada, i naposljetku, prisjetim se, dok tapkam po tragovima pomfrita, sutra je novi dan.

Druge stvari.

Mrzlina jutra. Tržnica. Od zore ne zazirem. Jedna noga u smeću.

Druga u Camdenu. Sad srčem uljaste rezance za ručak i više ne osluškujem ptice. Ali zna ipak biti samotno, tako se ramenima probijati kroz horde. Sva ta proračunata prijateljstva koja, ljubomorna, promatram. To je samo prostor, a ja trebam puno odmaka i čini se da je ovo baš svojeglav svijet.

Ocakljena pod vodom u kadi sam od sedam do osam. Dok kaplje, mozak radi i vrti sinoćnju zajapurenu grešku. Sanjam da sam vitka tanka i zasvođena visoko. Zbijam šale glatko i hitro, pametna i na distanci, visoko odbjeglih obrva – a ne namačući se ovdje, pod ostacima pjene. Nema gazdarice koja viče Potrošila si mi svu toplu vodu! i još Koliko se jedna osoba treba prati? Ovisi, dovikujem ja njoj.

Nemoj ti meni ovisiti. Sigurno se u blatu valjaš, koliko se pereš. I ja se sjet Okret. pljune da preko zapetih koljena u zemlji prst usta kosa hvat i niz grlo mlaz zvec po seljačkom podu ne VRATI SE. NATJERAJ se.

Ovamo, s nečastivih rubova prošlosti. Čeka te čeka neka radodajnija ti i zna da njezin dan će doći.

Tjedni.

Ide vrijeme tako. Svaki dan. Sate trošim na otvaranje trakova dugih cesta kojima bih mogla krenuti. Ovo su vaše školjke, dečki i cure. Evo vaših bisernih svjetova. Sjetim se toga dok sjedam u prašinu. Navlačim tajice. Protežem se po prostirkama. Naslanjam s toplim napicima na kamene stube gdje vreva vrti rupe u nelagodi.

Ona se pomakne na klupi Hoćeš pljugu? Zahvalna, posadim se pored ali rado bih da sam manje tijelo a mnogo više zrak. Ipak, nije li ovo pravo mjesto da doznam: nikad ne nosi gaćice, isključivo tange, ako ti trbuh nije ravan cijeli svijet je otrov i nema šanse da će ozbiljna – 18 –

glumica okusiti sir. Ozbiljno? Ozbiljno, pobogu, pa mislim, stvaa­ aaaar­­no. Ne, nisam znala. Barem sve manje i manje vonjam po novom. Sad po noći, otklupčavajući od istezanja bolnu sebe, prizivam budućnost iznad stropnih pukotina – u veličanstvenom tehnikoloru kojeg u divnoj današnjici nema. Želim je, nadam se i sanjam je. Dobar će moj život biti kad stigne. Kad budem u pravu. Kad načinim sebe.

Kad budem. Kad sam Do jutra natrag u crno-bijelom filmu dana – grlo stisnuto, ali učim najprije posegnuti za cigaretama. Ako mi zemlja rano prizemlji snove, brzo se vratim svome modernijem ja. Otpuhnem. Liznem rascjepe na usnama. Dopustim sebi brzi pogled tamo gdje je tijelo zakazalo. Katkad olabavim malo. Sjetim se gdje sam i mislim kako nema kamo ne mogu otići. Što bih još mogla biti? Osim toga, na ulici, dok se noćno leptirje sprema u krevet, netko me čeka. Ona mi je prijateljica, a ovo subota.

U orošenoj skrovitoj koži slalomiram po pješačkoj stazi među prolaznicima što se provlače kroz Kentish Town. Domaći su, ili poput mene? Još ne znam reći. London ne treba nikoga unutra i zato smo svi vanjski – mada jutros laktarenja uglavnom nema.

Jutro! Ona na automatu za karte, lice iskrzano osmijesima, oči nam već brbljaju. Gdje si bila sinoć? Sporo vrti stopalo. Ja kopam po torbi, razdvajam kovanice i mucice. I ding! Karta. Da čujem? Okrene očima Netkooo jeeee preeeespavaooo. O Bože! Umirem od svoje nevinosti i ushićena manjka njezine. Koliko smijem pitati a da ne a da ne. Cvik! Tko? Ne. Ne? Vlak je stigao, brzo! Van pa preko, trčanje po stepenicama. Kroz vrata dok se ne zatvore. Dašćemo padamo na sjedala. Onda da čujem? Nećemo imena, ali dobro. Presiječem znatnu znatiželju pa kažem Nastavi. A ono, poljubio ju je u Fiddler’su pa ga je povela doma i onda i onda. Ajme. Detalji fuka. Spoticanje, krevet, ode čaša, od vina mrlja koju ona nogom trlja, sve dok se. I još gore – kakva neugoda – udaranje po susjednom zidu. Njezin smijeh čeka moj. Misli da ja znam. Pa se ja smijem i ne govorim.

Samo glumim normalu, sipam niz hinjeno šokiranih Ma nije valjda! i uskoro smo bez zraka kako prolaze stanice. Mene koja u njezinu – 19 –

urnebesu skrivam sva svoja osnovna neznanja. Čak i ona Onda.

Onda? Ti? Imaš već nekog? Ne. Ja? Ne. Odrješito se vraćam na njezine jade s prošlim dečkom koji se s ovim novim sigurno neće ponoviti.

Kad tako ogradim svoju nevinost nastavljam ravno dalje, cijedim iz nje potankosti poput On viče Kriste! kad Dosta. Ova je naša. Van na Barbican.

Ona prva u silovit vjetar, šake hvataju kosu. Ja treptanjem tjeram čestice nanosa preko mosta i iza nje. Tornjevi i cigla. Boja i tmina.

Ovdje ništa nije nalik na život koji znam. Čak i kad se spušta, uzdiže se. Ona govori kako je ružno, a ja mislim da nije. Ja mislim da je metropolis.

Ipak zbog Umjetnosti smo ovdje. Ona ima ulaznice a ja srce i nadam se da će ga umjetnost spržiti. Ali njezino verzirano ravnodušje svezalo mi jezik pa kartiram hod po tome kako ona korača.

Blazirana skulpturama. Priginje se k staklu. Pred slikama uglavnom podjednako dugo. Tako to i ja, i kad rulja postane preteška da se kroz nju progura umjetnost, pohitam u lov. Osmjelim se sama. Probam osjetiti, ali razmišljam i pitam se je li to pogrešno – ipak sam dozlaboga neiskusna i kad je o galerijama riječ. Prsti peta do njezinih prstiju pete pa niz redove. Ali tek kad ona skrene iza ugla umjetnost naginje ubrzanju. Najprije samo čestice – pokidani šavovi postrance – ulaze na velika vrata u tijela koja nisu moja. Onda odvijugaju u anarhiju podsvjesnoga. Pa se skrutnjuju i pretvaraju u neko drugo oko koje ne znam fokusirati ni upotrijebiti. Izoštri, sikće Naučit ću te kako se gleda pa zauvijek ostati tu da ti ispraznim ormariće i oplodim te samoćom. NEMOJ. Leđno leđa slici. Prebrzo i predaleko da se vidi. Sve je to zato što u ovom tijelu predugo ležim sama, moram naći nekoga da u nj legne sa mnom. Hoću. Moja volja. Nekakva volja će biti. Kada? Pobogu jedno po jedno. Ona me pst! dozove, i gurka Ono podsjeća na njegovu kitu. U sebi stenjem, hihoćem izvana. Hajde, ajmo na kavu, umirem za cigaretom.

Zarumenjene tako bježimo natrag u Camden, smijemo se zraku i šmugnemo tamo gdje se kuha London. Svjetovnije od njegovih ozbiljnookih darkera, živahnije od newageovskih Putnika također.

– 20 –

Zahvale

Ponajprije bih htjela izraziti veliku zahvalnost na podršci koju sam dobila od Umjetničkog vijeća Engleske, i od hladnih glava Tracy Bohan, Hanne Griffiths, Rachel Alexander i Mitzi Angel.

Potom, velika hvala na toliko mnogo toga mojoj majci Gerardine, bratu Fergalu, Marietti Smith, velikom Henryju Layteu, Phoebe Harkins, Rossu MacFarlaneu i Damianu Nicolaou.

Na svim čitanjima i na strpljenju – kao i svemu ostalom – zahvaljujem suprugu i kćeri, Williamu i Éadaoin Galinsky.

I na kraju, i s ljubavlju, zahvaljujem cijeloj Grupi 33.

– 263 –

– 264 –

Eimear McBride irska je književnica rođena 1976. u Liverpoolu.

Djetinjstvo je provela u Irskoj, a sa sedamnaest godina došla u London studirati glumu. Svoj prvi roman, A Girl Is a Half-formed Thing, objavila je 2013. Roman Manji smo boemi (The Lesser Bohemians) objavljen je ujesen 2016. Za svoje romane dobila je više britanskih i irskih nagrada. Piše i kratke priče, koje objavljuje u tisku i zbirkama s drugim autorima. Živi i radi u Londonu.

– 265 –

– 266 –

Anda Bukvić Pažin rođena je 1980. u Metkoviću, gdje je završila osnovnu i srednju školu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu studirala je engleski jezik i književnost i njemački jezik i književnost te diplomirala 2003. s temom iz književnog prevođenja njemačke proze na hrvatski jezik. Na istom je fakultetu 2012. i doktorirala.

Tijekom dodiplomskog i postdiplomskog studija boravila je na stipendijama na sveučilištima u Heidelbergu, Konstanzu i Berlinu. Od 2006. do 2010. radila je kao lektorica u vanjskoj suradnji na Odsjeku za anglistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu te predavala kolegije iz suvremenoga engleskog jezika i prevođenja. Bavi se prevođenjem audio, vizualnog i tekstualnog materijala te usmenim prevođenjem.

Tekstove i brojne prijevode objavila je u časopisima za književnost i kulturu (Zarez, Quorum, Libra Libera, Riječi i Književna smotra), na Trećem programu Hrvatskog radija te u suradnji s nakladničkim kućama Mozaik knjiga, Oceanmore i Fraktura. Autorica je knjige Ovo ovdje sam ja: Dnevnici njemačkih autorica iz razdoblja oko 1800.

(Disput, 2016.).

– 267 –

– 268 –

Sadržaj

AUDICIJA Subota, 12. ožujka 1994.

7

PRVI SEMESTAR Ponedjeljak, 19. rujna – petak, 9. prosinca 1994.

Božićni praznici 1994.

11 66

DRUGI SEMESTAR Ponedjeljak, 9. siječnja – nedjelja, 2. travnja 1995.

Uskršnji praznici 1995.

67 111

TREĆI SEMESTAR Utorak, 2. svibnja – petak, 21. srpnja 1995.

113

ZADNJI DAN Petak, 21. srpnja 1995.

257

Zahvale 263 O autorici O prevoditeljici

265 267

– 269 –

Knjiga je objavljena uz potporu Literature Ireland.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednica Iva Karabaić Lektura i korektura Margareta Medjurečan Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Klara Rusan Godina izdanja 2018., listopad Tisak Feroproms, Zagreb ISBN 978-953-358-005-0 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

– 270 –

– 271 –

Kad osamnaestogodišnja Irkinja Eily stigne u London na studij glume, nevina i naivna, čini se lakim plijenom za velegradske predatore. Neko vrijeme uspješno odolijeva svim iskušenjima, no kad upozna dvostruko starijega poznatoga glumca, padaju sve linije njezine obrane. Isprva toplo­hladna romansa razvija se u poprilično ozbiljnu vezu, no Stephen čuva strašnu tajnu koju, uvjeren je, nitko ne zna. Kako vrijeme odmiče, dolazi čas da se konačno izgovori ono što se dotad činilo neizrecivim. Postoji li ljubav dovoljno jaka da prebrodi najjače kušnje? Zbog čega ljubavnici na potpuno prihvaćanje odgovaraju izdajom?

Drugi roman irske spisateljice Eimear McBride Manji smo boemi nipošto nije obični ljubavni roman. Ispričan iz pozicije mlade pametne djevojke koja odrasta kroz dramatičnu ljubavnu vezu, bez tabua govori o svijetu u kojem ništa nije sveto ni nezamislivo.

Manji smo boemi priča je o strasti i nevinosti, veselju i otkrićima koja se odvija u žustroj atmosferi Londona u devedesetima, s vrtlozima i tjeskobama odrastanja, kao i snagom nove ljubavi koja prelazi sve prepreke.

149,00 kn ISBN 978-953358005-0

9 789533 580050

– 272 –

www.fraktura.hr