Masalai

Masalai

Ognjen Spahić -1-

-2-

Ognjen Spahić

Masalai

Fraktura -3-

© Ognjen Spahić, 2015. © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2015.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-639-7 (tvrdi uvez) ISBN 978-953-266-640-3 (meki uvez) CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 908602 (tvrdi uvez) i 908603 (meki uvez)

-4-

1.

Dok gledam kroz špijunku, čini se da žena pridržava koplje, ono drveno, dugačko, nefunkcionalno i aljkavo zašiljeno, koje bi jedan vitez trebao da, jašući galopom, razbije o grudi isto tako galopirajućeg konjanika. Pridržava ga stišćući za sredinu te tako balansira nezgrapnim predmetom dok u drugoj ruci drži kesu punu crnog grožđa i paradajza.

-5-

2.

Ta žena moja je majka, a zvono ne radi već nekoliko mjeseci. Da bi skrenula pozornost, prinuđena je da lupa o debelo drvo. Moj je sluh u redu. No tupi udarci koje sam čuo sjedeći u fotelji i ne radeći ništa činili su se stranima, nepodobnim za ovaj svijet. Jednom kratko i snažno, a potom tri puta u nizu, čelom, ispostaviće se. Jer kad sam primakao zjenicu vratima, to se čelo zalijetalo da još jednom viteški raspali lakiranu i crnu površinu. Pustio sam da udari i tek onda otvorio. Zamirisalo je na majku. Njen dah ima aromu potrošenog cigaret-filtera, a graške znoja isparavaju uz šištanje koje ne mogu čuti, ali koje se širi haustorom pogađajući rezonance sluha pritajenih glodara, velikih muva i vrabaca što čuče u potkrovlju.

-6-

3.

– Lift...

– Da, mama... Toliko čuda iznijeti do četvrtog sprata...

– Lift ne radi...

– Nečuveno. Žao mi je. Grožđe ide u frižider. Dozvoli da pomognem.

– Prvo ga operi i pusti vodu neka teče. Želim hladne vode, to je sve što želim.

– Razumijem gospođo. A čim sjedneš, želim da saznam sve o tom koplju.

– Gluposti. Možeš da pretpostaviš. U školi su insistirali da je odnesem sa sobom. Projekcija nekog sentimenta, šta li... Vjeruju da taj predmet pripada meni i samo meni.

– A taj predmet je...

– Čašu vode, molim te.

– Stiže. A taj predmet je...

– I stavi krišku limuna. Jedan je ostao u vratima frižidera.

– Taj predmet je... Daj...

– Mapa svijeta. Promaklo ti je nekoliko košpica. Glupava mapa svijeta koja je trideset godina visila iznad moje glave. Natoči još jednu, molim te.

– Kojeg svijeta?

– Ne podsmijevaj se. Uostalom, htjela sam da te zamolim...

Odnesi je u podrum, spali je u dvorištu, pokloni gladnoj i nezbri-

-7-

nutoj djeci jer ne želim da je imam pred očima. Taj miris u kući.

O ne! Za školu više ne želim da čujem. Penzija, kraj.

– Velika mapa svijeta iz kabineta geografije u kojem si provela neke od najljepših trenutaka tokom dugogodišnje karijere srednjo­ školskog profesora? To je ta mapa? Zaboga, mamice! Spaliti? Baciti?

Moje ruke neće biti umrljane krvlju i tačka.

– Kakve sad ruke, kakva krv. Patetičan si na oca. Mogu tačno da zamislim iste rečenice u njegovim ustima. A da je možda uokvirimo pozlaćenim ramom i zakačimo evo ovdje, iznad trosjeda?

– Pa da, mamice! Ja ću se pobrinuti. Što da ne? Tanko matirano staklo i ram od četiri centimetra. To bi osvježilo prostor. Cio svijet na jednom mjestu. A onda lagano, uz jutarnju kafu, možemo da posmatramo sva ta mora, gibraltarske moreuze, amerike, indije, arhipelage, zabačena ostrva na Pacifiku i sve ostalo. Svijet! Naš Svijet! Mama.

– Sad si ironičan. Da li je to ironija? Usudio si se, je li?

– Ne... Mama... Ja? Kako možeš?

– Skloni se od mene. Sklanjaj se, kažem. Odaju te detalji. I donesi još vode. Da posmatramo gibraltarske moreuze? Kao da ih ima šest.

– Čini mi se da je jutros mutna i toplija nego inače.

– Šta?

– Pa voda, mamice. Pogledaj.

– Voda kao voda.

– Da. To si divno rekla. Voda kao voda.

-8-

4.

Rijeka dijeli grad. Njeno ime i lik ne postoje na mapi svijeta. To je mikronska, anonimna geografija, skup Ä?injenica o ovom mjestu koje je moguće doznati samo na licu tog mjesta.

-9-

5.

Dijalog pod brojem tri nikad se nije dogodio. No dogodilo se sve ono zaključno sa trenutkom u kojem moja majka udara čelom o debelo drvo ulaznih vrata. Kurtoazna razmjena pravilnih prostoproširenih i složenih rečenica koja zauzima nešto više od jedne stranice čista je laž. Nikada nismo razgovarali tim načinom.

S mukom razlučiva mumlanja, fragmenti bijesa ili tek najosnovnije informacije o hrani i pristiglim računima – to smo bili mi. Broj tri nikad se nije dogodio, no on je i pored toga veoma važan u cijeloj pripovijesti. Kratkom dijaloškom formom želio sam ilustrovati laž koju sam mnogo puta pročitao u različitim lešinama moderne literature koja pretenduje da predstavi ni manje ni više do život sam.

Razgovori majke i sina, oca i djeteta, prepirka dva brata, sukob prijatelja, rat ideologija, partnera u ljubavi, u zločinu, svejedno, redovi ispunjeni predvidivom i lažnom gorčinom, šuškanje papira i miris plastike, ukus vještačkog praha sa aromom vanile, apokaliptični tonovi i male apokalipse, nedovršene rečenice prepunjene vještačkim cvijećem, napunjene vještačkim očima, vještačkim srcima i vještačkim emocijama, otvoreni krajevi, zatvoreni krajevi, kurčevi, i pokoji palac. Tragedija do tragedije, paradoksi na svakom ćošku, svijet je loš, zar ne, ti ćeš da mi objasniš prijatelju, ali prije toga, molim te, pokušaj da živiš sa mojom majkom na četvrtom spratu betonske sedmospratnice koja se proteže u pravcu sjever – jug. Ni to nije strašno. O tome ću govoriti samo s vremena na vrijeme jer moj život nije ni bolji ni gori od milijardi drugih života čije - 10 -

brujanje katkad osjećam u kapima kiše koje izvršavaju samoubistvo padajući na limenu nadstrešnicu zapadne terase iskošenu ka Jadranskom slivu. A sve ovo, razumije se, radim tek da bih sebi objasnio kako ova priča nema smisla. Ko u njoj pronađe smisao, zaslužio je moje debelo govno nasred čela. Ako si ti taj, onda čestitam od srca, nasred srca.

- 11 -

6.

Ja sam pisac. Imam trideset šest godina. Ćelavost, naznake impotencije, problemi sa stolicom, nikotinski kašalj, duboki i tamni podočnjaci, bol u kičmi: ništa od toga nije se dogodilo mojem tijelu.

Zdrava i snažna individua visokog čela, prosječnog obrazovanja, privlačan ženama, prihvatljiv muškarcima, ja, volim da napišem to Ja od kojeg ništa ne očekujem, od kojeg niko ništa ne očekuje, a ipak, Ja, redovi se nižu, pod brojevima poglavlja klijaju male i ružne biljke koje će se na koncu uplesti poput nižih spratova amazonske prašume u čijem hladu redovito uživam gledajući beskrajno dosadne programe kablovske televizije koji se trude da cjelokupan entuzijazam voditelja i urednika sažmu u još jednu do bola ispražnjenu laž, u jednu jedinu rečenicu: život je čudo. Osjećam smrad.

- 12 -

Ognjen Spahić rođen je u Podgorici 1977. Objavio je knjige kratkih priča: Sve to (Plima, Ulcinj, 2001.), Zimska potraga (Durieux, OKF, Zagreb, Cetinje, 2007.) i Puna glava radosti (Nova knjiga, Podgorica, 2014.). Za roman Hansenova djeca (Durieux, OKF, Zagreb, Cetinje, 2004.) dobio je 2005. godine nagradu Meša Selimović (najbolji ro­ man objavljen u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori u 2004. godini). Roman Hansenova djeca objavljen je na francuskom, mađarskom, arapskom, talijanskom, engleskom, slovenskom, makedonskom i rumunjskom jeziku. Hansenova djeca u Rumunjskoj su nagrađena priznanjem Ovid Festival Prize. Za knjigu Puna glava radosti Spahić je dobio European Union Prize for Literature za 2014. godinu. Njegove kratke priče prevedene su na brojne svjetske jezike i zastupljene u mnogim antologijama. Živi u Podgorici.

- 131 -

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Urednik Seid Serdarević Lektura i korektura Margareta Medjurečan Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Roko Crnić Godina izdanja 2015., lipanj Tisak Web 2 tisak, Sveta Nedelja ISBN 978-953-266-639-7 (tvrdi uvez) ISBN 978-953-266-640-3 (meki uvez) www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20 Fraktura je dobitnik Nagrade Londonskog sajma knjiga i Booksellera za najboljeg međunarodnog nakladnika 2015.

- 132 -

Čitajte još u izdanju Frakture

Alida Bremer Olivino nasljeđe s njemačkog prevela Štefica Martić Daniel Kehlmann F s njemačkog prevela Snježana Božin Slavenka Drakulić Dora i Minotaur: Moj život s Picassom Đurđa Knežević Disanje nemani Korana Serdarević Nema se što učiniti Filip David Kuća sećanja i zaborava Sofi Oksanen Kad su golubice nestale s finskog preveo Boris Vidović César Aira Književna konferencija sa španjolskog prevela Nikolina Židek Péter Nádas Knjiga sjećanja s mađarskog prevela Xenia Detoni Ahmet Hamdi Tanpınar Spokoj s turskoga preveo Enver Ibrahimkadić

- 133 -

Julia Franck Zapad s njemačkog prevela Latica Bilopavlović Vuković Erwin Mortier San bogova s nizozemskog prevela Romana Perečinec Jón Kalman Stefánsson Nebo i pakao s islandskog prevela Doroteja Maček Josip Mlakić Božji gnjev Omer Rak Arkana Fausta Vrančića Šibenčanina Miljenko Jergović Levijeva tkaonica svile Joseph Roth Radetzky marš s njemačkog preveo Milan Soklić Patrick Modiano Ulica mračnih dućana s francuskog prevela Ana Kolesarić Ivana Šojat-Kuči Jom Kipur Tatjana Gromača Ushiti, zamjeranja, opčinjenosti Amos Oz Prizori iz seoskog života s hebrejskog prevela Andrea Weiss Sadeh Ognjen Sviličić Glava velike ribe Josip Mlakić Svježe obojeno

- 134 -